Iz Arhiva

1865. je godina . Dan 14 april.

Abraham Lincoln, šesnaesti predsjednik SAD-a, ustrijeljen je u pozorištu Ford u Washingtonu.

Konfederaciji sklon glumac John Wilkes Booth, koji je ujedno bio i špijun, neposredno nakon završetka Američkog građanskog rata, izvršio je atentat na američkog predsjednika.

Booth se tijekom predstave Our American Cousin uvukao u predsjedničku ložu i, u trenutku najglasnijeg smijeha kako bi pucanj prošao što neprimjetnije, iz neposredne blizine upucao Lincolna u glavu Deringerom kalibra 0.44.

Nakon toga skočio je na pozornicu, prilikom čega je slomio nogu, te uzviknuo “Sic semper tyrannis!” i pobjegao. Predsjednik Lincol je nakon devetosatne kome umro, a Bootha su nakon 12 dana bijega ubili federalni agenti u Virginiji.

Kad tako kažu hronicari   moramo im  vjerovati. Uglavnom. Dok ne primjetimo da lažu. A lažu toliko da to pas sa šniclom i kotletom pride ne bi mogao pojesti. A sad kad bi psu prinio…To već ne ide u ovu besjedu.

1.januara 1863. godine Abraham Lincoln održao je svoj čuveni govor, “Objava jednakopravnosti”, tokom Američkog građanskog rata. Očito nije slavio novu godinu. To je njegov problem.Nije nam jasno zašto je uznemiravao narod u slavlju.

A kauboji su takarli sorta. Odmah revolver u ruku, najčešće kolt i taka, taka.Mere i više od ovoga, ali Abrahamu je bilo dovoljno i manje od ovoga . Ni velečasna brada mu nije pomogla.

Možda su mu zamjerili prekid slavlja i zbog toga ga  ušutkali. Metak u  glavu. Isti način i isti ljudi upucali Kenedija vijek poslije. Na tim temeljima se ustoličila CIA   i na sličan način vršila ubistva predsjednika širom svijeta. Krojili su kaubojsku kju-klux-klanovsku pravdu i pravo. Tipično Linchburg razmišljanje.

Ne znamo zašto su odabrali 14.april. Petak je bio ,ali nije trinaesti. Valjda kontali,vikend je ljudi se neće previše uznemiriti zbog “simpatije” prema onima kojui imaju afro frizure.

Zavjerenici vidjeli da su   trešnje procvetale i ljubičice  obeharala šarena polja.Valjda.Ima puno droge u americi,i previše,Svašta se njima priviđa.Koliko kontamo,uglavnom naopako.Nisu oni džaba potomci anglosaksonaca.

A neko reče, da je bio nekakav veliki petak. Ima svakakvih petaka. Vi samo zamislite i pojavi se neki petak po vašem izboru i vi ga okrivite za lične ili tuđe nedaće. Najčešće kompilacija jevrejsko-ranohrišćanskog sujevjerja su:

– mali, veliki, baksuzni, crni,žuti, crveni ili neki drugi obojeni petak. Nikako bijeli,j er takav petak je sušta bjelina i on pripada arijevcima i bijelcima.

Ubistvo je pratilo toliko koincidencija i slučajnosti da je nemoguće vjerovati da američke  zle sile  nisu stajale iza toga.

But je bio tek glupi filmski glumac koji nije mogao zavezati pertle bez pomoći drugih. Zbog loše glume i nepamćenja tekstova, više su ga koristili kao kurira nego za glumca. Ipak ameri ko ameri,  okivali su ga u zvijezde

Pogledajmo   šta se  dešavalo tog dana.

Predsjednika SAD Abraham Linkoln,potpredsjednik Endrju Đonson,državni tajnik Vilijem Sefard i  zapovjednik vojske Hiram Julisiz Grant sa suprugama su trebali u Fordovom pozorištu u Vašingtonu gledati predstavu: Naš amerićki rođak.

Grant je na dan predstave morao hitno otputovati sa suprugom. Nju nešto zasvrbilo , ali je željela da se riješi svrabeža u  raskalašnoj Filadelfiji.  Opet neki izvori sugerišu da ga je Julija nagovorila da idu u Nju Džersi na neki bal. Na balovima ima mnogo muškinja koji mogu opetovano pomoći u svrabežu.  Gđa Grant je bila poznata po tome. Hoće se Grant faćati vojske, karijere i šiše. E pa tako mu i treba. Neusaglašene priče.

Ne znako koju izvlakušu su smislili potpresednik i tajnik. Elem koščati jado je sam otišao u pozorište, iako se baš nimalo nije zanimao za umjetnost.To kvekeri ne rade.

Da bi se problem svrabeža bolje sagledao treba obratiti pažnju na neke  evidentne činjenice.Moramo to učiniti jer nam Julija Grant nije bilo ko. Ona je imenakinja naše Julije ,koja je mlađahna,sa četrnaerst ljeta ,uvelijkio skidala prašinu sa mjesec dana mlađim Romeom. Takvu pisaniju je mogao skjontati samo neki bolesni um.

Grant je rilikom putovanja je posjetio White Haven plantažu u blizini St. Louisa, gdje je živjela obitelj Fredericka Denta, njegovog prijatelja s Akademije. Tamo je upoznao Frederickovu sestru Juliju, s kojom se zaručio 1844. godine. Dakle Julija je bila kćerka robovlasnika.

Rat u Mexiku ga je odvojio od zaručnice na četiri godine. Ona nije obajatila , jer se trošila.Tako kažu. A žena je kao vino. Što više takara to bolja. Vino dobrim i konstantnim gnječenjem postaje zrelo. Pa kako ne bi i žena.

Četiri godine kasnije Grant se napokon, ponovo susreo sa  Julijom. Kako on nikada nije bio Romeo stvari nisu štimale između njih, mada  je rodila trojedjece. 1953. se opet razdvojio od Julije jer ona nije željela da se dalje vucara od kasarne od kasarne. Voljela je da drugi vucaraju po njenom domu umeđ njenim baldahinima.

Dugotrajna razdvojenost od supruge ga je okrenula piću, a alkoholizam  učinio nesposobnim za vršenje vojnih , a i nekih drugih dužnosti. Njegovi nadređeni su mu ponudili da podnese ostavku kako bi izbjegao vojni sud.  Grant je pristao kako bi se pridružio ženinoj obitelji u St. Louisu. Tada je Julija , prestala biti glumica.

I još jedna je veoma bitan detalj za našu priču.Na historijskim izborima u kojima Linkoln pobijedio Grant je držao svijeću njegovom  suparniku,demokrati Stehepanu A.Daglasu.

Glavni tjelohranitelja Varda Hila Lamona je zboljela krajnja trebavica na lijevom migavom oku. Jedna starija crkinja , koju su zvali mama Vudu je Abrahamo donijela cedulju sa porukom:

„Išćašio sam trepavicu u uglu lijevog oka. Boli toliko da, da nisam oka sklopio. Danas se snađite bez mene.

Sluga pokorni Hardi Brežuljak.“

Kako  osiguranje nije mogla organizovati vojnu pratnju (svu je pokupio general Grant), nije se više moglo čekati. Moglo se  zakasniti na početak predstave, a to svi osim Linkolna i Meri  sebi nisu mogli dozvoliti.  Pratili su ih i telohranitelj Džon Parker i batler Čarli Forbs.  Došli su u pozorište u običnoj kočiji, bez ikakve pratnje.

Linkoln je u zakazano vrijeme ušao u pozorište. Tu se našao But koji je raznosio poštu. Zapanjio se kada je  vidio mrskog mu predsjedinika. Odamah je skovao plan o ubistvu. Kako su SAD kaubojska zemlja, imao je pištolj pri ruci.

Drugi Linkolnov tjelohranitelj Džon Parker i kočijaš odlaze u salon Star, preko puta pozorišta. Tamo su imali plaćeni viski i dame po izboru, ali samo ako u salon odu tokom pauze i tamo se zadrže do ubistva. A znaće kada će to biti, jer će iz pozorišta odjeknuti pucanj.

Predsjednik ostaje nečuvan u loži na balkonu. U 22 1o batler Forbes odlazi da se pobrine za posluženje pića i osvježenje. Ostavio je vrata lože otvorena.

Slučajnosti?

Nemojmo biti naivni.

Glumac Džon Vilks Buti je bio  tajni agent rasističke konfederacije, čiji je ogranak CIA. Odlučio je  biti glavni akter te večeri. Kao glumac je imao slobodan pristup nečuvanoj i dostupnoj Linkolnovoj loži.

Dakle, tog petka, te večeri , 14. aprila  , tačno u 22 15 , asasin je neometan, hladno i sa smješkom s leđa prišao  predjesniku. Naciljao stražnju stranu Linkolnove glave, malo ustranu prema uhu i upuucao ga jednim metkom. Nije mu trebao drugi. Kada je se okrenuo da izađe, oficir Henri Rotboun koji prolazio pored lože,  je skonto da treba da se pogura sa Butom. Koškanje je trebalo da bude pokriće za Linkolnovo nečuvanje. Kao, branio je Linkolna ,koji se upravo selio u drugi svijet.Igrom slučaja upucan je u istu trepavicu od koje je obolio Hil.

Linkonova supruga Meri je do smrti tvrdila da je Linkoln uboden nožem. Niko je nije šljivio. Tada žene nisu imale pravo glasa. Pogotovu ako govore istinu koja se drugima ne sviđa. Postavlja se pitanje.

-Ako je But   priklao nožem Linkolna, tko ga je upucao pištoljem?

Lako je nama postavljati pitanja, nas još nisu ni priklali ni upucali. Jes da su pokušali, stotinjak miliona granata i mirijade metaka, isto toliko macola, kama i drvosječkih sjekira su nam radili o glavi. Zaboravili  genocidni monstrumi da je to jedinstvena Bosanska glava.

Vojni liječnik, Grantov prijatelj je ustanovio da je Linkoln  ranjen u glavu, a ne kako se prvotno pretpostavljalo uboden u rame. Dok je Linkon bio na izdisaju, faktuički je izmjerio dubinu rupe. Olovkom, medicinskim pomagalom. Dubina je bila 4,2 cm. Doktor je bio esteta i poguravši olovku dobio je željenu dubinu od okriglih pet centimetara.

Linkoln je pao u komu i umro je u 07 časova 22 dana15.travnja.

Samo sva sata i 28 minuta kasnije, potpredsednik Džonson je, položivši zakletvu, postao 17. predsednik u istoriji SAD. Pretpostavljamo da je za ceremeoniju sve bilo spremno , još od prethodne večeri ili dana.Tko zna?

Gledalište je mislilo da je to neka međuigra između dva čina i nije obratila previše  pažnje na pucanj. U SAD je pucnjava i dan danas normalna stvar . Niko ne obraća pažnju. Pogotovu kad obojeni ginu. Policija se umješa samo kad ima više poginulih. Bijelaca , dakako.

Ako se to desi u getima obojenih, nikom ništa. Sami su krivi za pucnjavu. Ko im je kriv što se ilegalno naoružavaju. Da to nije besmisleno, ubijenim bi sudili za nelegalno posjediovanje. Čega, pitate se vi. Bilo čega, bitna je optužba. Ako su nevini neka dokažu. U SAD postoji Kvaka 13 za obojene :

-Kriv si dok ne dokažeš da nisi kriv. A ne možeš dpkazati da nisi kriv, jer to pokušavaš dokazati pred kju-kluks-kanovski i arijevskim sudovima.

Policija djeluje po principu : sam pucao,sam se ubio.

Poslije su javili da su Buta ubili na nekoj farmi.I skontali nekoliko teorija.Svaka gluplja od gluplje.Te But ovo te But ono.

Naprimjer:

-Htio je oteti četiri prve ličnosti SAD.One koje smo naveli.Držati ih za taoca i tražiti svašta nesta za uzvrat.

-Da je u pozorište došao samo radi gospođe Julije . Javili mu da je zasvrbilo. Kada  je vidio da je nema, toliko se naljutio da je u bijesi ispalio metak i slučajno upuco predsjednika.

-Da je upuco predsjednika zato što nije volio kvekere iz Kentakija.

-Neki opet kažu da je bio dobri Samarićanin koji  je htio predsjednika kutarisati bolova od raka, koji su uskoro trebali postati neizdržljivi.

Svašta se pričalo, ali to ništa nije pomoglo Abrahamu Linkolnu.

Drugima jeste.

U prilog nekim teorijama govori podatak da je te večeri, u pozorištu slučajno saznao da je Linkoln u loži sa madam Linkioln. Dakle taj podatak bi trebao isključiti mogućnost zavjere ili svjesnog čina.

Opet drugi kažu da je imao ekipu, Dejvid Herold,Džordž Atzerod, Luis Pauel и još neki.  Nikad niko,  osim vlasti nije razgovarao sa ekipom. Po kratkom postupku su likvidirani.   Oni nisu ni bitni za našu priču, pa nas ti detalji ne dotiču. Samo ostaje činjenica da su efikasno i učinkovito pometeni.

Američka televizija   je dokazala da je But bio živ i zdrav ušao u XX vijek i mirno usnio u nekom penzionu.

Inače , Linkoln nije bio toliki protivnik ropstva koliko se priča. On je samo bio protivnik širenja robstva na nove američke teritorije na zapadu. Bojao se čovjek,  da će robovi odbjeći i postati kauboji. I  eto belaja, nema više ropstva. Samo ima crnih kauboja. A možda se crni udruže sa crvenima, pa to čuju žuti, odoše SAD u paramparčad. A to oni iz Linch  Tauna nisu smjeli dopustiti. Onji budno prate šta se dešava u SAD i svijetu. Čas su i nas uzeli na nišan.

Scenarij ubistva Linkolna je primjenjen u ubistvu Kenedija , sa nekim recipročnim i izokrenutim modalitetima .

-Linkoln je prvi, a Kenedi poslijednji amerčki  predsjednik. Izmeđi njih su se natandarila dva manje važna ubistva SAD predsjednika ,o kojima se skoro ništa na piše.. Zaturili smo naois o tome. Isplivaće on kad tad. Možda otkrijemo još nekog njihovog predsjednika koji je „umro“ pod sumnjivim okolnostima.

-Linkon ubijen u pozorištu , posao počeo kao advokat sa nezavršenom osnovnom školom u nekom skladištu. Njegov ubica Hil (brežuljak) se sakrio u  skladištu. Kenedijev život je bio pozorište. Džeki je ubijen  hicima iz skladišta pored brežuljka. Ne Đeki Onazis, nego Džon Kenedi koga su od milja zvali  Džeku. Njegov ubica se sklonio u teatar.(Amerikanci reč “theater” koriste i za bioskop i za pozorište, ali i za živote svojih predsjednika .Takav je sveukupan američki  život.).

– Abraham Linkoln je izabran u Kongres Sjedinjenih država 1846.  Džon Kenedi je izabran u Kongres tačno sto godina poslije, 1946. godine.

– Abraham Linkoln je postao predsednik SAD 1860. – Džonu Kenedij   1960. Opet stojanka ramaka.

– Obojica su upucani u potiljak, u prisustvu svojih žena.

– Obe žene su gubile svoju decu dok su živele u Beloj kući.

-I Linkoln i Kenedi su ubijeni na petak.

– Linkolnov sekretar se prezivao Kenedi, jedan Kenedijev batler se prezivao Linkoln.

– Obojicu su nasledili Južnjaci sa prezimenom Džonson.

– Endrju Džonson,koji je nasledio Linkolna, rođen je 1808. godine. Lindon Džonson, čovek koji je nasledio Kenedija, rođen je 1908. Cifra sto.

-Obojica Đonsona su vodili politiku suprotnu od ubijenih predsjednika. E.Đonson je bio popiustljiv prema južnjačkim robovlasnicima. L.Đonson je odmah zaratio u Vijetnamu. Obojica su bilo pod kontrolom  južnjačke mafije, robovlasnika i petrodolara.

– Linkoln je ubijen u pozorištu Ford. Džon F. Kenedi je ubijen u automobilu marke Linkoln, koji je proizveo Ford.

-Kenedi se takario sa strane i krio to. CIA je čistila to smeće;ponekad i nekim otrovom. Linkolnova žena se nije handrila sa strane. Pinkerton (CIA) agencija  se više bavila Julijom grant. Imali puno posla.

Prečesto je svrbilo.

– I nad Butom (koji je ubio Linkolna) i nad Osvaldom (koji je ubio Kenedija) izvršen je atentat pre suđenja. Sistem ućutkavanja. Međutim But se poslije pojavio živ.  TV to iščeprkala. Sve nešto očekujemo da će neko pronaći Osvaldove Memoare.

Dozvolite nam da damo naravoučenije basne.

Nek vam život bude T&T*  , ali nikako nemojte u blizini imati Đonsone ili CIA-e.

*Pojmovnik

-T&T = TiT = takar i teatar.

Naša rahmetli , mnogo blažena tetka Hankija , koju smo iz milošte ponekad slovkali Hanifa  je znala , napamet , bez abakusa i kanafa Maja i bez kompjutera neukih, nabrojati sve pretke do unazad 9.999 godine. Onu desethiljaditu godinu nije računala , jer je u svojoj nevinosti i tananosti vjerovala u bezgrešno začeće.

Njeno znanje nema veze sa njenom djevičanskom osobinom da je voljela po kući i đardinu šetati naga, iako joj  ni’ joj bilo ime Nagorka. Još manje Gola Maja, mada  je u skoro svim segmentima življenja bila čistokrvna i rasna vojvotkinja.

Sasvim logično .Koliko mnijemo , ako ikada, ikako mnijemo, ni jednu Hanifu , a kamoli Hankiju , od postanja svijetova  nisu zvali Nagorka, čak ni Zagorka, ni pogorelička , iako su se sve voljele i na gori i za gorom… , ma , valjda nage šetati, jašta. Ili goriti .Tko da zna? Hoće to kad se upali. Vrućine dabome.

Kao što meštru goji vojvotkinja od albe nije bila rod , ni nama tetka Hankija nije bila baš nije bila  tetka . Valjd aiz milošte smo je svi tako zvali. I što'no bi neuki  posumnjali , poneki incest uradili.

Taki smo mi , pazimo na rodbinske veze.

Lako je njoj bilo. Imala je porodično stablo u dvorištu. Ne pamtimo ga i nismo je pitali jal’ je od  bukovine , po bosanski ili od neke druge here  voćke. Kako ga je voljela zalagumati, mislimo da je najvjerovatnije  bilo šljivovo  ili barem kruškino stablo. A mere bit’ i od jabuke. A more, vala,  bit i od duda.

Svašta je voljela šuknuti. Koliko se razumijemo u pijaču, to stablo  nije bilo od vinove loze , garant ,  iako nikad nije birala šta će salijevati. Jer kako nas je učila , vino se gaji na čokotima , ne na stablu.

Znajući to tetka Hankija, kad su je zluradi pitali kada će prestati lagumati i pricrvljivati, bi samo odmahnula rukom, nasmijala se i rekla:

-Kad na vrbi grožđe rodi i kad ne bude blentovija!

Kada bi je pitali zašto stablo broji samo  do 9999 godine, odgovorila bi da je pokeraš i da je njoj  poker četiri devetke vazda  lovu nosio. Osim kada nije nosio.

Tada je bila zijan ; mislite vi?

Đe će ba,  tetka Hankija , sa onim svojim raskošnim legitimitetima biti zijan? Jeste li normalni ? Svi su zurili u legitimitete , a on je maherski  mješala . karte dabome , kada se krtala. Kada se nije kartala … ma ća vam imamo pripoviditat. Mješala pa mješala. Napriliku ka Nadalina kad jemade mješat jajinca.

I ta naša  tetka Hankija je bila zaista posebna žena. Osim što ga je voljela šuknuti , voljela je i  pricvrljiti. Ma, pravo se bacila na nas. Ne samo figurativno.

Ne znate šta je voljela pricvrljiti?

Baš  ste jadni!

Imala je , boni  bili ,  klavir, pa valjda  pricrvljivala dirke na klaviru. A možda i nešto drugo.U svojoj čednosti mnogo naivna bila.

Klavir je bio, oni, starinski  od drveta i eto belaja.  Priziva crve da buše rupe. Crvotočine. A to su vam crne rupe u malom. Crv je crv i sve što liči na crva treba pricrvljiti. Inače belaj!Imaš crva , a ne pricrvljiti, namah u crvotočini, koje su male, ali nalik crnoj rupi, i ne zabiti , veliki jazuk .

A i klavir joj bio oni veliki ,  za četiri ruke , ha sa jedne, ha sa druge strane. velik i skupocjen.Mislite :  tetka Hankija ga skupo platila. M ajok boni ni cvonjka nije platila. Naslijedila ga od svoje nene koja ga je mere biti skupo zaplatila.

Moš'te misliti , tastature i sa jedne i sa druge bande. I to crno bijele dirke . Bijele od slonovine , crne od ebanovine.

A mogao se urediti k'o francuski ležaj sa baldahinom. I bio uređen u tetkinom zlatnom dobu. Kasnije je preuređen u budoar. Šta se može ;  promet se povećao. Tetka Hankija  postala popularna zbog svoje hrabrosti da pricrvljuje sve što na crva liči.A zaista je dobro tandarala. Po dirkama, a šta ste vi mislili.

A budoar (ih, ne znate šta je to?) je elegantno namešten salon jedne blažene dame , za oblačenje i doterivanje.I normalno za svlačenje.Jer kako ćeš se obući ako se prije toga nećeš svući.I nešto pricrvljiti , ako se pojavi u buidoaru,oliti klaviru.

Voljela nam tetka Hankija francusku ljubav, a nije bila francuska  sobarica. Mošte  to zamisliti !? Za nevjerovati oklen joj to znanje. Nikad niko njen okom nije vidio Francusku.

Bila sarajevska hadžinica,baš ko i mi, samo što smo mi bili hadžije.Znate valjda da je razlika samo u jednoj stavki. Zato su ljudi vazda sumnjali da smo sa tetkom Hankijom ipak u rodu. Valjda, samo da bi nam neku mahanu prihelvetili.

Vi mislite , mi nešto izmišljamo!?

Eh,da ste poznavali našu blaženu tetku Hankiju , zabrinuli biste se što  smo tako skromni i možda malo naivni…Aha!

Šta je ta svašta znala i radila. Hoćete da vam nabrajamo? Nemojte, trebaće vam sve do jedne vaše izmišljene kreacionističke godine. I pride koja , od tetke Hankije  nakalamljena .

Ipak vam moramo priznati porodičnu blamažu. Nisu joj ispunili poslijednju želju, iako je bila poslijednja izdanica svoje loze. Ne onu , da posljednji časi prođu u veselju. Toga se za života nasitila , nakitila i do poslijednjeg daha upražnjivala. Sve je radila kao da je idući čas onaj garantovani, poslijednji jazuk dan. I jednoć je bio.

Htjela ona da sa njom sahrane jedinog ljubimca kome je čitav život vjerovala. I mladost, neki kažu i nevinost, poklonila. A bome i dobre godine  do duboko u starost.   

Nećete vjerovati, htjela je da je sahrane sa klavirom. Ne ispuniše joj testamentarnu želju. Bojali se , kakva je nahero nasađivana bila, i u tvrdo i u meko,i u sridu; da bi se svaku noć na Barama , našem gradskom groblju ,  fešta pravila. A od fešte do orgija je boca. Ono k'o neki otpadnuti nokat tanka. Ne bi Sarajevo imalo mira do iskona.

Ma , pustite više  tetku Hankiju na miru , neka joj je pokoj duši, jer mi ne volimo olajavati.

Snalažljiva je ona, ko svaka mačka. Kako god i odakle god je baciš (nasadiš ili nabaciš ili nešto slično) ,ona se sva sretna , a bome i srećna na leđa dočeka. Ma prava čigra. Virujte nam na rič! Znamo o čemu baljezgamo.

I odaćemo njenu najveću tajnu. Valjda nam neće zamjeriti. Nije ništa posebno.

Nameračila se na dženet.Kažu da u svetim knjigama pročitala da tamo imaju rijeke vina koje ne opijaju i od kojeg nema mamurluka.I što je još  poslastica  priko svega , a u suglasju njenih želja , vino služe djevci , ko  netaknuti biseri u niski đerdana.

Joj rahatlika ljudi milu. Blago li je  našoj, blaženoj tetki Hankiji! Valjda ste sada skontali zašto je čitav život bila naga i blažena , merthametli i podatna, daklen milosrdna.Ili barem veći dio života. Milsimo da je zaslužila rajske dveri u kojima  nit je glava boli nit…uh dalje ne smijemo.

Takarli su to razmišljanja, a mi smo veoma vaspitani i obrazli mahalaši , a normalno , bojimo se pržuna.

Mi smo insani. Svaki insan sanja. I mi.

Samo,  mi smo malo blesavi. Pride , još i sanjamo. I kad smo budni i kad ljubav vodimo. Dobro, moramo priznati to je malo urijedilo, mislimo sanjanje dok ljubav vodimo.

Ne mere više  čovjek kao prije.  Dvije stvari stalno  objene raditi, kontate . Bilo je ili , ili. Mi se odlučili, za sada; odreći sanjanja.

Snove  uvijek možemo nadoknaditi. Ono drugo , ne.  Jednom fuliš natakario si se.

Pravilan izbor. Šta vi mislite?

Naše nam kažu:

-K'o da ste nas pitali?

Baš su fine. Usta im se pozlatila.

Od radosti , mi fesiće nakrivili.

Taki smo van mi. Veseljaci i malo takarli insani. Mislimo u glavu.

Ih , kaki ste. Nemojte nas za svaku sitnicu jamiti.

Glava je glava, mada ih ima koje nemaju mozga. I nemojte nas pitati koja glava nema mozga. Glava blentavog insana.

A mi tek sada skontali da smo blentiovije. Od sanjanja i onoga nismo stigli da mislimo. Odakle ti vrijeme frajeru. I tu je bilo: ili, ili i ili. Mi se odlučili da ne mislimo.

Kontamo za ono i snove je dovoljan i mali mozak. Nikad nismo bili sigurni , da li veliki uopšte imamo. Kako ćeš znati , ako si odlučio da ne misliš?

A one kažu da imamo velike. Šta ćemo, moramo im vjerovati. One se najbolje razumiju u veličine i tako te stvari, kao što su veliki i mali. Mozak , dakako. A razumiju se i u ono veliko i malo što nema veze sa mozgom. Ili ima. Šta ga mi znamo? Mi ne mislimo.

Kako smo skontali da smo blentovije?

Lako, ali kasno. Trebo da nas život mine. Ono skoro.

Od onoga i snova, nismo obraćali pažnju na sitnice.

Recimo , na riječi, ili datume.

Nama sve riječi iste. Iz jednog riječnika smo ih vadili. A dobri ljudi samo lijepe riječi rabe.

Datumi nam nisu trebali, jer smo se trudili da svaki dan bude isti. Sunčan i lijep. I vazda raspoloženi za ono u  ono.

Muško u žensko.

Joj , što ste vi pokvareni.

Mi mislili , raspoloženi za muziku.

A kako ćeš je slušati ako ne staviš ono u ono. Muško u žensko.

Uvijek smo imali jezičkih problema jer smo rođeni u mahali. Tamo insani ne govore ko ostali svijet. Tamo je ” ono ” utikač. A ” u ono ”  je utičnica. Prosto ko pasulj. Ako te neko ne razumije, ti mu kažeš stavio sam onu mušku u ono žensku stvar  i priključio gramafon .  Jedino kad prikljućiš  mušku aparaturu  u ono žensko moš čuti pjesmu.

Nažalost imali samo jednu ploču, a iz n je neko cvrkuće: :

-Joj mamo mamice  crven fesić u dragana moga, joj mamo mamice.

Joj blesave ženske. Ja kakav će biti bona, nego crven. Ko je vidio da fesić bude recimo , modar ili crn.

I to se ponekad desi, pa čak i zelen ali poslije,kad čovjek ohane i zasjedne,i ako  ga je prignječio ili pricvrljio  malo prije i malo više.

Eto jesmo vam rekli da smo najrahatniji kad ne mislimo. Evo, sada ni sami sebe ne možemo anlaisati.

Čak ne znamo ni šta smo hotjeli rijeti.

No, bit je da one nama kažu:

-Mani se čoravog posla i puštanja te jedne jedine ploče. Ja ti mogu bolje i prirodnije otpjevati pjesmu i refren ponavljati koliko ti na um padne. I to samo za tebe i na uho. Hoš tiho ili glasno , samo kaži. A mogu i vrištati da vaskoliki dunjaluk misli da me kolješ , karaš oliti  ružiš ili  takariš , a gluho bilo tučeš.

I mi,  ko mahlukati naletimo na minu i nagarimo da slušamo kako one cvrkuću.  Namjestimo se , cigar u ruku , čokanjče u drugu  i čekamo. Ali one počnu izvoljevati.

-A jok nema pjevanja dok ne uključiš ono u ono, muško u žensko. I nama treba  poticajna energija.

I šta ćemo moramo. Nije nama mrsko. Ali , navade se grlice. Te nisu se upjevale, te jadna nota im izlećela  na falš, te zvuče ko pokvarena ploča. Visoko Ce im za oktavu niže , pa nije razlilo čašu i tako dok se ne baildišemo.

Ako se  obandačiš , gotovo je,  bivaš naružen.

Vrlo hladno , svaka od njih, svakog od nas vako ruže:

-Ih ,kaki si. Ne mreš ni čestitih osam puta uključiti ono u ono i odslušati kako pojem najčuveniju opersku ariju na svijetu. Drugi put uzmi gramafon na krilo,uključi ono u ono i radi šta ti je ćeif.

Naruženi mi se pokunjimo i od tada gledamo kako da se naštelimo i da se ne baildišemo , makar dok ne zapoje  dvadeset tri puta. To je Bosanska norma za obdan .

I ne volimo da nas iko kara. To je samo za ženske. Joj što ih mi volimo ružiti , nalet nas bilo. Ko neki neandertalci. A njima drago i samo se smiju:

Joj mamo mamice. Baš volimo da nas ove Blentovije  ruže.