Njegoš nenajavljen ušeto u Debine snove

 

Svaka noć Debina  savjest  odleprša tužna i zamišljena.Pomišlja da se više ne vrati.Puno je bola na ovom dunjaluku.Svake večeri sve veća bol pristiže.

Previše boli pritišće ovaj svijet.Ne može se to više podnijeti.Ljudi zaboravljaju da je Plava planeta nakrhkija  zvjezdica u Univerzumu.I najedinstvenija.

Sabah se preplašeno probija, hiljadu ezana šapuće da usnulu djecu na ljuljašci ne probudi.

Deba  se naslonio na krvavi dovratak , usnio utvrdo i  sanja.

Lagan je ko perce, i još lakši. Nadvio se nad Bjelavama ko kobac i gleda koke kako guzovima tandaraju,grudi im se uzbibale,kosa zalepršala,jure na posao.Neke vala i sa posla.

I tako leti on  ,došo do na po Điđikovca ,pred kapiju Velikog parka. Ustremio se na jednu plahu kokaru, samo što je nije spičio i  jamio .Pomišlja ,samo što ne leti perje, kad jedan glas odnekud sa visine prozbori:

-Deba , najdeblji molim te ne penji se na konja ili na cigančicu najebo si ko žuti. Ko bi gori sad bi doli. Ko bi doli gori pristaje.

Deba konta ,otkad se to Njegoš njemu javlja, njih dvojica smrtni neprijateli još od kako ga ovaj istraživo,a nije mu mogo dohakati.Ni rodu njegovom.

A on, evo leti po Bjelavam živ i zdrav i pomalo ili po puno takari, što onaj nije znao ni umio. Nikad onu stvar probo nije, a ni okusio. Kod njega žene, u onom vaktu tuknule, nisu se podugo kupale.Ali nije zbog toga.Malo stisneš nos i tuti-fruti.Debin recept.Njegoša nisu interesovale žene.Hadum bio.

Deba se osvrno na Njegoša. Zaboravio da sanja i namah zaboravio da leti.Normalno , kazna za glupost je jedno bolno  hek o asfalt. Zaboljelo ga heknuće kod da ga valjak gazi.

Jedna baba Vidna pod stare išla na Ribnicu prtljačom mlatit haljinke. Mlati i olajava, a nebo kažnjava. Jedan krš joj se izmakne ispod nogu i ona zarovi u plićak na leđa i poče zapomagati; kuku lele poturčih se. Nisam se u životu okupala i sada predsmrt da postanem turkinja. Joj jadi moji, kuku meni ljudi pomagajte. Zov'te popu da mi pomast da.

Jedna Lepava Mušović, ništa u rodu bosanskim Mušovićima, otišla u ameriku na turneju. Tamo naglo zahladilo, zove Lepu zabrinuta majka rano jedne subotu ujutro. -Ćero nemoj da bi se ku'pala u ovi mrzli vakat. Lepa joj odgovor šilje: -Neću majko ,nisam luda. Će se kupam u drugu surbotu. Ovo objavljeno u minimaxu.

Ima ljudi i neljudi,Tako je uvijek bilo.I majki i nemajki,I očeva i neočeva.Takav je svijet.

Deba se osvrno na Njegoša. Zaboravio da sanja i namah zaboravio da leti.Normalno , kazna za glupost je jedno bolno  hek o asfalt. Zaboljelo ga heknuće kod da ga valjak gazi…

Ono o suRboti ćemo  namah,malo pošljen,dok ispravimo ono Debino hek.Mučko i ničim izazvano Hek. Mislimo da je tu  sudjelovala čista ljubomora .

O tome kako je Deba Hekno i šta je bilo poslije ćemo neki drugi put.Otegnuta priča i  Deba samo što  nije otegnuo papke.

Deba malo zašo u godine , pa razmišlja da ništa nije kao prije.Evo moro se dogovoriti sa Mikom,da se takar mere desiti samo danima u mojima obitava slovo r .Ono  fonetički „er“, Debi je sada bilo  sasvim bez smisla.Sa er se završava riječ Lipcaner,što je  on ko biva posto. Jer tri puta hevtično nije kakav takar za njega ;nekad bio.Danas,šta je tu je.

Eh ,nekada. Sa er počinje ergela. On pastuh Lipicaner,jedan jedini. A pun i ubitačan ko ergela pastuha.Joj.šta se moglo tada…I dok mu   kroz blentoviju proljeću iskre nekadašnjih džidži- midži đardina ,on osjeti da buja i zove Mirjanu:

-Dušo jel danas suRbota.

-Dušo mila,ogovor je dogovor.Jeste ,Lipcanere moj Lipicanerski. Čak mislim da je suRRRRRbota.Sutra će biti nedRRRRRelja,pa ponedeRRRRRljak.Pa onda idu naši dani,pa petRRRRRak i opet suRRRRRbota.Sve dok nam se ne zamanta.Nego hajmo to sve dušo obaviti i zakukuljiti u današnju surrrbotu.Ko zna šta nmože sutra biri.Mo'š ti jal slučajno ,jal namjerno roštilj razbaciti, pa ti se anamo onaj na njega nalaktiti i eto belaja.

Ne ulazimo u detaljisanja koliko se rRRRRazbijanja desilo i roštilja nabacilo.To je već intima.A intima je svetinja.

 

Fata i Mujo – Pripovijest u četiri čina / Čin četvrti

 

Čin četvrtii                                                                                                             

          

 

Prođe četiri, pet godina i koji mjesec. U varoši ništa novo. Jedino se Meleka zadjevojčila i Fatma oporavila. Ni jedna ni druga neće za Bega da čuju. Beg se na majčino imanje povukao kada je ova dušu isputila.

I on brzo za majkom mandrknuo.

Begovica se malo usplahirila kad je čula da se Mujo iz vojne vraća. Od Fate poneki, ni dobar ni loš glas; podnošljiv. Muju  i nepominje.

On se iz vojne sa Kozacima , napokon vratio. Neustrašiv bio, život mu ništa nije značio ,  pa se i smrt od njega odmaknula. Činova se hejbet dograbio i agom se zakitio. Majci na vrata kuca, ona ga ljubi, sin jedinac se živ vratio. Osjedila ona skroz, ali ništa to spram radosti što je jedinac  ljubi.

Sa njim dječaćić od pet godina , isti on. Ništa ne objašnjava nego dijete za jednu ruku, dugom rukom jatagan pridržava, dvije kubure ga opasnim čine. Brkove kozačke zapustio, pogled mu se usurio. Da čovjeka ,tujina strah  spopane.

Pravac begova kuća. Kapidžik zatvoren , on zapovjedno kuca. Na dobro se lako naviknuti. Nekom dobro, nekom zlo.

Meleka otvara vrata, vrišti od radosti, Muji se ovrat vješa, nema bitno što se zadjevočila. To je Mujo , njene ,  neprežaljene Fate dragi.  Izlazi i begovica Fatma ,  čula radosti glasove.  Malo ublijedila, iz kuće ne izlazi, ali nije blijedilo od toga. Ovo je ono  blijedilo kad čovjeka bude , pa ne bude.

Ljepota bila , ljepota ostala. Koja sjeda je spotakla, ali ista Đul Fatma jedinica u majke. Pola Bosne se za njom u njenim djevojačkim danima okretalo. Druga polovina uzdisala. sada bi cijeli dunjaluk udovicu da ženi.  Ona ni mukajet.  Jednom je srce dala, dosta joj tuge za čitav život. Jedino joj kćer Fata ravna bila.

Muji zasuziše oči , on na koljeno kleknu, u ruku je ljubi i kaže:

-Sretan ti unuk neno. Evo ti Fatin i moj sin  ,da ga paziš i voliš, ja ne mogu, mene velike muke pripale .

Sjedoše kraj šadrvana, čijom je vodom Fatma svoju hanterijsku raspomamljenost prskala i hladila. Zna to Mujo, ona mu pričala o tom jadu. On krivac za to bio, sa ponosom se od srca smijao,  i ponovo je palio i gasio.

Ponude mu dadoše , kahvu i rakiju ne odbi.

Sjeća se i priča . Zbog Fatime i Fatme malo više akšamluku i rakiji sviko. Misli pomoći će, bol, snove i ljubav da ubije. Ne pomaže ništa, sve to njega i dalje čereči i  ubija.

Vojna sa kozacima se dobro završila. On aga postao , a Vezir ga zbog hrabrosti plaho poštovao i pripazio. Mogao je da bira gdje će agluk , imanje odabrati. On izabrao Efes ; čuo da se jedan agluk tamo prodaje.

Zna Fatma, zna i Meleka zašto se Efes bira. Meleka mu rekla za Fatine hareme. Neće ni jedan nego taj. Vezir svoje obećanje izvršio. Pokraj agluka sandžakbega Fatinog dvora, Mujo svoj čardak napravio.

Kad je Mujo došao u Efes,  Fata malo poboljevala. Glavna sandžak – begovica i dvostruka udovica postala.Pričala mu to, kada je obhodio. Obradovala se jako, neizmjerno. Nema suza sve ih za pet i po godina isplakala.

Ni on ih skoro nema, On je svoje ubijajući dušmane prolijevao. Žao mu insana; ne zna ih, ništa mu nisu učinili. Ni on njima, ali kidišu jedni na druge i sjeku se  , ko bijesne zvijeri. Ili oni njega,ili on njih,nema treće.

On uvijek imao sreće. Ubija on i plače. Malo za insanom, a najviše za Fatom,tek ponekad za Fatmom.

Jedino mu u srcu radost zaiskri,  kada na Meleku misli. Biće prelijepa djevojka , taj mali curetak, ta harambašica. Krvlju bol za Fatom pokušavao da umine.

Ima tu i krivnje zbog Fatme  , majke njene. Sve nešto misli da Fatu ne prevari sa majkom joj , ne bi se ništa  desilo. Svu krivicu na sebe privaljuje. Bol ne uminu ,  već se veća javila. Čuo sveti kitab brani i u nečist meće , sastaviti majku i ženu u poganluku.

Njen Mujo nju potražio , kapidžike i pendžere svoje kraj njenog dvora pristavio. Srce hoće Fatimi da iskoči. Sve ga pita da li je još voli, da mu nije koja srce ukrala. Zna ona da nije, ali se prvi da mu ne vjeruje. Pa  ga čika i miluje. Mazno ga štipka , provjerava je li san , melek ili njen Mujo.

Uletje troje djece, dva sina i kćerkica. Pet,četiri i tri   godine, jedno drugom do uha. Kad Mujo vidje ono najveće , srce mu zatreperi. Takvog on sebe u Bosni ogledao , kad je tih godina bio. Sjeća se, k'o da je juče ¸ Modrom rijekom gazio.

Upitno gleda u Fatu , ona potvdno klima glavom. Neće pred djecom da priča. Djeca joj po bosanski pričaju, dvoje mlađih nešti i turkiš čavrljaju, ali stariji neće da čuje. Gleda u Muju i drsko i znatiželjno. Drsko jer je stranac,a sa majkom mu veselo priča. Znatiželjno jer mu poznat i pomalo blizak taj lik.

Poslije ,  kada je dojilja mlađu djecu odvela na spavanje, Fatima uze petogodišnjaka za ruke,posjede ga u krilo i reče mu :

-Mili, evo  ti babo  napokon došao, poljubi ga u ruku maleni  , siročiću moj!

To joj dijete jedina radost svih ovih godina bila. Pričala mu ona o njegovom ocu, majci Fatmi , svojoj sestri Meleki. Pogan, očuha i svoga oca nikad  pomenula nije. Teškom mukom je prihvatila ovo drugo dvoje,i još ne zna da li ih  voli ili sažaljeva.

Dijete se ustručava;Mujo ga nježno za ruku prima i cjelov u kosu pa na obraza stavlja. Jedna suza kanu na djetinje lice. Zacrveni se kao krv i polako na djetetove usne siđe. Dijetetu neugodno , kuša, suzu , slana je i slatka. Smiri mu srce i prihvati nježnost  ove strane ruke,  kao da je nešto njegovo. Ubrzo ode i on na spavanje.

Danima se Fata i Mujo viđali i ponovo upoznavali.  Nigjde im se žurilo nije.

Da su znali ono što nisu ,  ni sekunde ne bi gubili.

Ona kaže doveo je sandžakbeg u ovaj harem , što je dao da se njojzi napravi. Ona već u putu , prije Stambola , saznala da je sa Mujom trudna. Ništa više ne bi pomoglo da bilo kome kaže.

Ako kaže sramota, svašta može biti. I vrnut je doma, i kamenovati i bičevati, u roblje prodati. Šuti ona i u Smirni o vaktu rodi. Dojilje i dadilje se uzvrtjele i usplahirile, nešto se računica ne slaže. Beg prekinu tračeve, reče sedmanče je i njegovo. Tačka nema više munđijanja. Plaho mu se ljepota Fatina dopala i on po stare dane pošandrco i zablejio se u Fatu.

Ipak  se ili od jeda ili od  slabog srca u neki brzi  vakat  prevrnuo. Obradovala se Fata, eto kući može hodit. Ne prisni joj se. Brat begov je sebi za ženu na silu uze. Bio koju godinu mlađi od beya, i ona izrodi sa njim ovo drugo dvoje djece. I ovaj mandrknu , ha se kćerka rodila.

Fata slobodna ,ali kasno.Dva tereta pride ima.Ne zna kako bi na udovicu sa stranjskom djecom u varoši gledali.To joj najmanja briga.

Šta će Mujo njen na dvoje stranjske djece reći? Stid je bilo. Hej , ona dva braka imala, dvaput udovica postala, troje djece porodila, a on jako momak. Ih kaki je, jedna li mu udovička majka. Svaku djevojku može dobit i oženiti, i još koju pride.

Vrijedan je on. Kod njega nema ništa labavo, več čvrsto, odrešito , pravo muški ; joj mamo mamice. Zato se iz Efesa nije micala, a i čula u vojni je , oko turskijeh se krajeva mota. Za majkom Fatmom i sestrom Melekom žalovala ko za Mujom. Tri su to rane, grdne, neizlječive.

Kako to boli nikog svog da čuješ, vidiš ili dotakneš, dušu, srce da ispunuiš.  Tako šest punih godina. Praznina se neka stvara. Iznutra nešto rovari, truje, slama i izjeda. Boli to mili moj,ne može se insan nikako naviknuti na taj bol.

Živi čeljade, mora se,  život kao ide dalje.

Mujo njoj  ništa nije imao za pričati: bolovao i ratovao ,  pa opet bolovao. Vremena neka neobuzdana , stampedasta. Sjeća ih se kao kroz maglu. Više od pet godina prođe dok je nije našao.

-Bona da si ih stotinu rodila ja bi   sve prihvatio. Tvoja su , znači i moja su .

Poslije te priče sve je bilo nekako drugačije i lakše. Ona poče anterije oblačiti. Sve neke nove. Imala vremena pa vezla i vezla. I majci i sestri mnoge izvezla. Veze  a misli,  ona ih nikada neće obući.

A opet , šta zna ,možda će Mujo nekad navrnuti. Osjećaj je ne prevari.

Jedno veče sjede  u njenoj sobi. Ona je namjestila kao onu , svoju, djevojačku sa prerezanim demirom.

I demir prerezala. I stoji joj u uglu sobe. Muji  se oči zasuze , mislila je njegova Fata na njega svaki dan. Odjednom mu ugodno, osjeća se kao kod kuće.  Dobro Fatine , ispravlja se on i nije mu žao. Što to bijaše vakat!

Akšam samo što nije zatamnio. Vazduhom se probija onaj čudesni ljudski glas, koji svojom umilnošću sve smiruje i tjera ljude da se okreću nebu i mole. Takvih ezana odavno nema. Ogromna šteta. Neko će to debelo zaplatiti.

Njih ta ljepota obuhvata, pomole se Bogu Milostivom, vrijeme ih naučilo nekim datostima i  stalnostima. Hvataju se za ruke, miluju ih i šute. Zamišljeni su, molitve su odavno završene , muče.

Ona se trgnu, prima ga za lice ljubi i šapuće.

-Dobro mi došao,mili moj.

Njemu suze u očima.

Šeret se u njoh poslije vijeka studeni budi , pa ga pita:

– Da li ti je otpao još koji nokat, mili moj.

Smijeh, vriska i gurkanje.

Ho,ho,ho brunda Mujo:

-Upravo mi je otp'o jedan nokat .Hoćeš ga pogledati, mila moja, bolje te našao?

Bijela hanterija neće više da se sa njima igra,na nju niko ne misli,ljuti se i širi. Polako ispadaju grudi,ruke,noge. Bjelasa i tamni nešto između nogu i pupka. Fatima se na anteriju ljuti što je otkriva i slasti , Muji u zagrljaj baca.

Skida izdajicu i predaje se. Mujo lud od sreće gubi se u dobro poznatim izvorima, udolinama i uzvisinima. Stiže svaki brežuljak i svaki dol da obuhvati, miluje i ljubi, nigdje mu se ne žuri. Ali tijelu ti ne možeš naredbu izdati ;četo stoj , juriš, povlačenje, u napad. Jok , nikako.

Tijelo to čini kako je sviklo i kako mu se drugo tijelo daje i otima. Usne su spojene, ruke su spojene, tijela su spojena. Mujo se uspinje ,ona ga grčevito steže i sebi vraća, on polako sa šestogodišnjom čežnjom i bolom   prodire ,  u isto toliko godine suza i tlapnje. Ona ga prihvata,  pa ga iznenađeno vraća, još je većma očvrsnuo, pa opet prihvata i ječi.

Opet je sve u redu. Šilte je dugačko i široko, a oni bezbrižbni i još isto zaljubljeni .

Sve je tako lako kad muzika i ljubav akorde strasti tvore i kroje. Malo su grčevitiji nego nekad prije, boje se da im san ne utekne. Ne znaju da li je java ili  im bol  miline , snove snije. Novo oslobođeni krik i jecaj i brundanje:

Joj,mamo mamice i uh, uh, uh.

Isključuju mogućnost sanja i oni znaju da su oni opet , ona nestašna djeca ,  Mujo i Fata; samo im trešnja i tunja ispod prozora nedostaju. Tako je vrijeme brzo ludilo , da je skoro odjednom jutro preteklo noć.

Ona ,  prvi put u njihovoj ljubavi  , može slobodno da položi glavu na njegove grudi, uzme slavuja u ruke i mirno, premirno zaspe i sanja kako opet vrišti: joj mamo, mamice.

On ne smije da zaspe, boji se da mu grlica ne pobjegne. Zna nikad je više ne bi mogao naći. Stišće i ljubi je u čelo, nježno polako da Milu ,  meleku ne probudi.

Niko ih nije uznemiravao, poslije podne se probudili, nešto jeli , sa djecom se pograli i eto ga akšam pada i novi se ezan javlja.

Opet su sami, ona u rubinovoj anteriji, on gol, golcat ,  gori od sinoćnje večeri,u bunilu vri, odjeća mu smeta. Fatimu dva puta ne treba nagovarat i ona je gola. Više nema grčevitosti i nervoze, sada su svjesni da ova igra nije san.

Ljubav klizi ,oni su brod po uzbibanoj pučini kojeg vode vješti mornari, za trenutak zastaju da brod sidro baci pa ga vade. Pustimo se sidra i mornara.

Njih dvoje su sada Fatima i Mujo i ta im igra najviše odgovara. Mujo na Fati, Fata na Muji.To se djeca ponovo vole, igraju i jure. Mujo sa tugom osjeća da nije važno njegovo uh,uh i uh, već se dao na saučesništvo ,  u rađanju onog: joj mamo, mamice.

Fatima vrišti i vrišti i jauče, kao da joj je svaki put poslijednji.

Sabah ih obuhvati, ali oni igru ne prekidaju. Dođe i podne, a oni bjesomučni i izbezumljeni; obeznanjuju se iznova i iznova.

U akšam, ezan se nekako usporeno , tužno ,  jecajući javlja.

Oni predah napravili, strasti smirili.

Mujina Fata Fatima, ničim izazvana zajeca nekako slabašno: joj, mamo mamice.

Mujo se na lakat naslanja i gleda je. Njoj se čelo orosilo,očajnički guta vazduh, daha nema. Potres je nagli zdrma, ona iznenada malaksava, grčevito se steže  i pribija uz Muju svoga, ljubav svoju jedinu.

Nokte mu u grudi, srce zariva.Iz očiju joj suze bespomoćnice klize, ljubi Muju poslijednji put, reče volim te dušo moja i umire.

Grlica safirove boje ka nebu leprša,krug  ka nebu pravi , maše krilima i poručuje:

-Čekaću te ,  Mili moj.

Što ti je život. Dvoje se našlo, pa se nije našlo, posle mnogo jada i bola se ponovo našlo i nakon par časaka iz čista mira ponovo se zauvijek izgubilo.

Neko bi reko tuga je to. Ipak to se samo život ,  jedan jedini  , tek tako dogodi i slomi.

Svjestan je Mujo , nikad bistriji. Svisnu mi Fata ljubav njegova jedina. Svisnu ko mirisna  djevičanska ljubičica. Jedno jedva čujno joj, mamo mamice  izusti, samo jedno volim te i nesta.

Vojničina, asker, janjičar, aga , vezirova desna ruka Mujo Fatimin i Fatmin,  plače ko malo dijete , kojem sise iz usta otimaju. Mislio je da je sve suze isplakao. Ni jedan čovjek ne zna koliko  suza za isplakat ima.

Ećim rekao da je od nabijene sreće presvisnula.

Puno je to zbijene sreće bilo za moje milo napaćeno čeljade, kaže Mujo.

Jebo ja takvu sreću i takvog hećima.

Ne kaže to Mujo , već pripovjedač.

Nikad ga niko nije čuo da je lanuo ili neku nepristojnu riječ rekao. Sada mu se činilo da je vakat i da je morao i on jednom lajnut.

Mujo šutio i guto, naučio se, što se srdit ,  kad će biti kako će biti. Moš zaplakat, tugovat i jaukati, ali psovati i ružnu riječ nikako. Nije to za dobre ljude. A i  pogano je.

Mujo Fatimu sahranio u đul bašti svog agluka , u hladu trešnje , pored bijelog mramornog šadervana sa šest česmi.

Htio i ono dvoje Fatimine djece povest, ne dade rodbina i vlast. Rekoše, ono svoje kopile vodi sa sobom, nama našu djecu  ostavi.

Ovo Fatmi i kćerki Meleki joj ispričao. Ne ovako,već vojnički, ugrubo, bez detalja koje nisu za druge.

One te detalje znale i neispričane. Fatma ih doživila sa Mujom. Kćer i majka se rasplakale i neutješne bile. Ode naša Fata, ona je zvjer, otac njen ubi. Plaču pet0godišnjeg Fatmira grle i ljube. To je sve što im ostade od Fatime .

Mujo poljubi Meleku u čelo i reče joj :

-Čuvaj mi sina, jaka si ti ljepoto moja.

Begovicu ljubi u usta, ne stidi se, mnogo ih je ljubio i volio i šapuće joj:

– Drago moje za nas, sve sa Fatom umrlo je.

Fatmira, sina jedinog pomilova po kosi. I ode . Ne osvrnu se.

 

Mujo nestao, dugo ga niko nije vidio. Svašta o njemu pričali. Ponovo se u vojnu vratio, te se oženio, pa se propio, pa propao, pa u zindan otišao.

A Mujo se u Efes vrno. On , vojnik, aga i ljubavnik svojoj dragoj Fatimi ,ljubavi svojoj, Nevjesti , Ženi svojoj ,počasnu stražo davo. Dvadeset četiri mjeseca duga dan za danom, noć za noći, bez prestanka, bez predaha.

Gleda trešnju,  gleda behar i đule i baštu. Na mezar  gleda .Pogled  mu se ukočio. Nema mu Fate. Tišina. Ni u san da mu se javi. Jok , nijednom.

Mjesec , zvjezde i maglice više ne svijetle. Ublijedili se i žaluju.

Zatim  okrene pogled na mramorni šadervan sa šest česmi ,on tiho žubori, prelijeva se i klokoće , kao da ga pita:

-Bolan Mujo kad ti je nokat otpo.

Vidi šadervan da  šala nije uspjela i gleda u insane koji ne prestaje plakati. Što ti je insan? Njegove dvije česme mogu preliti  vode ko sve moje. Nešto se tu računica ne slaže.

Kako će se ba složiti? Ne zna insan koliko suza može proliti. Isto oniliko koliko ih može ne proliti. Sve je u parovima.

Jes ovaj što blebeta pametan, čudo jedno.

Begovica Fatma se razbolje . ćerku nije mogla prežaliti. Kopnila, lijeka joj nisu mogli naći. Ona ga nije htjela , ni tražila.

Pročuo se glas, Mujo se u varoš vraća. I zaista jednog sunčanog  zimskog dana u vrijeme đenaza,vrati se Mujo. Vrnuo se iz Efesa. Konja ,vranca jaše, ovaj silno poskakuje.

Odlučio Fatimin i Fatmin dragi ; dosta žala za Fatom. Ljut na nju,  ni da mu bilo šta u snu šapne. On sam sebi u inat njoj progovori: živima treba život posvetiti. Mislio na Fatmu.

Ispred begovske kuće tabut iznose. Vidi  Mujo ,  Meleka čvrsto drži Fatmira i suze štišće.

To Fatma  , garant , na tabut tahti mrtva leži. Nema druge; mnije on.

Mujo se čini se hladan kao hiljade pahulja bijelih . Polako konja zauzdava, iz bisaga tri stambolske tunje vadi i silazi. Na rame bisage uprtio. Gomila se miče u stranu, oslobađa put gajretli insanu.

Prilazi Meleki i sinu , oboje ih sa ogromnom tugom u očima u ruke ljubi, daje im po tunju jednu i bisage Meleki o rame kači. Uzde vranca sinu u ruke kači. Iz đepova pune šake dukata , u dva tri navrata vadi i što dalje od tabuta baca. Gomila za dukatima stampeda.

Prilazi tabut tahti, čohu skida  i marame sa anđoskog lica miče i gleda je.

Anđeo samo spi. Malo ublijedila , ali prelijepa je. Moli se da je njega ili Fatimu u trenu smrti sanjala. To bi za nju najlakša smrt bila. Poljubi je u jedno oko, pa u drugo, onda u usne, polako nježno i dugo. Pogleda i Meleku i sina, slegnu remenima.

Sjeda . Naslonja se na kapidžik Fatimin i Fatmin. Jako je umoran, ali rukama čvrsto, najčvršće steže tabut, ne popušta ga. Dvije grlice bijele lepršaju zajedno ka nebu,i to je to.

On im maše, zatvara oči i spokojno za Fatimom i Fatmom krenu.

Iz desne mu ruke klizi mirisava žuta stambolska tunja , kotrlja kroz kapidžik, preko bijele šljunčane staze , ispred šadervana  zastaje. Đul baštom se šire mirisi žutih dunje i ljubavi.

Ode i Mujo.

Meleka je dugo na Fatmira pazila. Nikad se nije udavala i zaljubljivala. Nije htjela nesrećnu kob majke,  mame, mamice i sestre seje, sejice.

Željna ih uvijek bila, seje malo više. Možda je ponekad vatru u sebi osjećala, ali je mašicama tjerala. Neće da se sjeća da je i ona u Muju zaljubljena bila; onako dječije, nevino.

Fatmira ona mnogo voljela i pazila. On razmažen i sebičan postao. Jednog dana u Smirnu se vratio da potraži brata i sestru. Meleki odlazak nije prijavio. U varoši su ga uvijek tujinom smatrali.

Više se nije čulo za njega.

Meleka se par dana po njegovom odlasku u meleku pretvorila.

Sabah ezan blagoslovljene noći je pozvao i ona je , tek tako , jednostavno i lahko , bez imalo straha  , odlepršala ka nebu  u susret mami, mamici i seji, sejici.

Nešto nije previše vjerovala da će Mujo sa njima biti.

Djeca sve znaju,zar ne?

 

 

Čevapčine i Okrugli brojevi / Igrokaz na dan 11.Veljača oliti Februar

Pjesma dana

*

Danas je 10 dan veljače 2019. Ako vam je lakše anlaisati ,febraur je.Ili mjesec kada se sve velja , odnosno talasa. to bi napriliku bio četeres prvi dan ove mubarek godina.

Na nepriliku mnogima ima još samo i okruglo 324  dana.A neki nemaju ni toliko.Šta će te. Sve je tura ili jazija.Ako ostane u vazduhu neko vara.

Nemojte opet potezati pitanje okruglosti broja  324.Objasnićemo vam na primjeru sutrašnjih dana.

Evo ovako: Suta će biri 324 dana do kraja ovog ljeta. Jel, zbir resta sutrašnjih  cifara  9. Jeste!  Da li je to okrugao broj? Normalno da nije. Samo budale ne znaju da devet nije okrugao broj. Mi nismo budale, ali ako dodamo  današnjih devet dana   na  sutrašnjih 324 , dobijemo  cifrastih 333. E to vam je okrugao broj:

Kako znamo? Vrlo jednostavno. I zbir ovih cifara je 9. Kada se nešto dva puta dobije različitim umnim, procesima onda je to paran broj. Svi parni brojevi koji se završavaju…

E, u školovanju    nismo dalje stigli. Izbacili nas iz  vrtića. Kažu male ajnštane ne primamo u školu. Svoje teorije okruglih brojeva neka stave pod rep onima koji se veljaju.

Što su ovi obrazovani čudan netolerantan svijet! Ne shvataju da je princip  takara zasnovan na  okruglim i parnim brojevima. Zašto? Niste nam dali da završimo škole , a hoćete da se grebete o naše teorije i umotvorine. Malo šjutra.

Raja , valja ova  ?

Šuti raja. Zavali glave u kontejnere, stid ih , gladni su , pa čeprkaju po smeću. Pankeri po stare dane postali. Ne da  im tronacionalistička bagra i fukara ni  suvu koricu hljeba da zarade.

Mačke i kerovi ga zovu takarli mjesec.   Na zbog takara nego se jadne životinje žive  smrznu  , dok čekaju ne bi li  uradili ono. Nemojte nas pitati koje. To se ne pita. To se radi, bilo da si hajvan ili insan,  ili  po običaju i zakonu hajvanski insan.

Žao nam što nisu skontale fol. Lista čekanja. Kada dođete na red , spikerka sam objavi: Sjijedeći! I nema zime. Da li se  čekajući takar , oliti ono ,   u međuvremenu  šta ukrutilo , hoće se reći zaledilo  to već nije naš problem . nismo voajeri ni papci.

Dani se naslagali ko tovariši u gori zelenoj. Samo dani se svake godine vrate, a tovariša je sve manje. Nije nam žao tovarišica. Snađu se i ponekad uprte nekog tovara. Njačešće… Vi mislili mi hablečine i otkucaćemo da se o našim čevapčijama i filigranistima  radi. Ma jok , radi se o našim kenjicima.

Što i kako kenjci prosudite sami. Kažu kenjci imaju mnogo toga za pokazati. Magarice se nikad ne žale na njih. Pitajte tovarišice.

A i ona Kitočka se na sva mah hvali kako joj najviše pašu sarajevski ćevapi. Toliko je oduševljena  da nikad ne kaže ćevapi , nego čevapčine. Ne znamo kako je saznala za tu mahalsku fintu. Mi smo gospoda i ne možemo je ništa pitati.  mi delamo. Vama svejedno , kaki ste. Pitajte je vi. Pride , nek nam javi kada će opet u Sarajevo na čevapćiće,odvešćemo je na čevapčine.

 

Što bi poete rekli:

-Stađuni ,moji.

U prevodu:

.Ovi stađuni  ,što ruke nam stišće i zima mrazi,  plovi ka proliću cvitnom, litu sritnom i jeseni ća stere lišće na stazi ,  o stadjuni, stadjuni moji.

Tako se pjevalo i prije kad su se dešavale stvari koje su se desile

Fata i Mujo pripovjest u četiri čina / Čin treći

 

 

Čin treći

Poručio Mojsije, pismeno neki hamal dostavio.

U pismu piše, od riječi do riječi:

– Ti ko biva završi onu o Muji i Fatimi.Gdje će ti duša.Mi znamo da Mujo nije Mujo, isto kao što znamo ko je Mujo i ko je Fata i Fatma. Znam ,  reći ćeš nije lijepo mrtve na krivo napisati. Obrazli si ti. A kakv ti je obraz kad istinu prešutiš. Isto je ka si slaga. Ti nikad nisi lažov bio, koliko ja znam A ono za što čovjek ne zna ,  ni briga ga nije. Zato istinu tresni dunjaluku ili se boj pržuna. Indexi i Fatma će ti oprostiti.

U pravu je Mojsije. Istina se ne smije prešutjeti, ni da ti je rod najrođeniji u pitanju. Tako sa neba naređeno.

Mujo se ono jutro nešto kaharli vrati kući. Majka hoće opet da mu opet prigovara izbivanje, on ni mukajet i nehajno, zamišljeno odmahuje rukom, kroz vajat pravac banja, pa bešika.

Obrni okreni, ne more zaspat. Nešto mu čudna Fata ove dvije noći. Isto miriše, isto se igra. Bježi ,gura, odbija pa se predaje. Ista ona nezasitoist , strast i podavanje i uzimanje. I isto ono Joj, mamo mamice. Isto one raskošno tijelo, usne medne, podatne i pune, jedre grudi…

Čekaj stani bolan Mujo kori on sam sebe. Grudi ko mrven pihtijastije, mekše. Nije to ništa ubjeđuje sebe Mujo. Koliko sam ih mijesio i tresio, u njima glavu gubio, i gnjavio, i ljubio i milovao, i grickao i od radosti suzama zalijevao, ne bi bilo čudo da bar malo, mrvicu ne popuste. Nije to ,tješi Mujo sebe. Sve je , čini se isto, a opet nešta nije isto.

Ruke, noge, bedra kad dohvatiš, sve isto, milina, bjelina i sedefasta glatkoća  i u mraku se osjete. Stomak k'o kineski porculan, a đardin,ta bašta mirisava, izvor života dosanjani i medne usne, opjevane, što čovjek uranja u njih, nijansu su ko šire. Sam od sebe zaključak pada.

Ništa to nije, mogao je on to osvojiti i da se ne primjeti. Ali ta neprimjetna dlaka razlike ga muči i buni.

Čini da Fata nije Fata,a  opet da je Fata Fata. Umuje Mujo; on skoro po ‘godine  bjesomučno navaljuje, udara, burgija. Ona ga strasno uzima, usisava, ne da mu da se smiri, već samo rade i radi, gore,dole, lijevo ,desno,i u pravo i u ukrivo i u sridu i u stranu, i u tvrdo i u meko, dok se sve ne zamanta i ne bude : joj, mamo mamice i uh, uh i uh. Možda je moglo za dlaku popustiti to srce drago, taj đardin, ta đula, ta mirisna ljubičica moja.

Zatim  se  nešto sjeti ni ponuda za sofru nije bilo. Opravdanje i zato nađe, sebe krivi. Prvu noć kasnio pa mu na um hrana i slastice nisu naum padale. Gdjeće ti bolan veće slastice od uzavrele djevojke . Drugu noće navalio ko tatarin pa se Fata nije snašla. Dragost je osvojila što je tolikom željom njen Mujo ganja i što mu ona k'o fol bježi.

Pomisao na tu i te divote, ljepote i ljubav ga smiruje i on pokajnički pada u nevini san.

Fata se oko nene zabavila, puno posla za nju bila. Malena Meleka ni od kakve pomoći nije bila. Sa jalijom jurcala.Zbog toga je Fata na Muju skoro zaboravila. Sve se boji da joj dragi Mujo nije nagrabusio. Gleda majku, ne vidi nikakvih loših znakova. Dobro je misli ona. Mujo došo vidio da je name pa se vrno. Mujo došo i drugu noć, vidio da je nema pa se nogiro. Srce Fatino, dobro je što ga neki očev čifčija nije prokužio. Sve čeka da dan prođe, a on ne mrda. Danas joj se neštoi i ne pjeva. Majka je gurka, ona neće.

Ako nećeš ti ja ću, znam da voliš onu opjesmu,i zapjeva ;crven fesić u dragana moga,joj mamo maice.

Ne ide to Fatma,mater ti odavno rahmetli.Kako ćeš je mrtvu zazivati radi nekog tamo fesića,pa makar on i Mujin bio.Kontamo mi.

Ibreti se komšiluk: Fata kod kuće a mater joj pjeva njenu pjesmo. Nije dobro. U neko doba neće ni biti. I Fata se ibreti, koliko zna majku, a zna je od rođenja, nikad nije stih izgovorila, a kamo li zapjevala.

Naveče ti Mujo odmah po akšamu kod Fate. Fata se uželjela Muje, dvije noći ga nije opasavala, pa sad hoće da nadoknadi.

Nikad se ne nadoknadi ono što se propusti. Zna ona to, ali ipak k'o pomahnitalo čeljade što sušicu ima i zna da mre , baca se na Muju. Sada ona ne da njemu da dahne, da se izmiče,i smiri. Luduje djevojka i gubi se u strasti.

Svako Joj, mamo mamice traži novo Joj, mamo mamice. Mujo sagledava ovu novu Fatu. Sviđa mu se ova nova žena što se besomučno daje. To više nije djevojka, Fata njegova. To je neka nova fatalna žena koju će on morati nanova krotiti.

Majka joj ništa čula nije. Dva dana i dvije noći nije stala, sva se baildisala.Po danu letaj po čiflucima, po noći ne daj Muju da je stigne, pa bjež, uzalud ,kuka la ti majka.Kad je prvi put stigo sve je gotovo bilo. Zato ovu noć ni topove sa crne Bijle tabije ne bi čula.

Fata i Mujo svjesni nisu bili koliko je noć munjevito prošla. Ni noć, kako se gubi i sabah što rudi, osjetili nisu. Prvi pjetao zakukuriko. Za njim drugi i treći. Kasno Muji da doma ide. Vidio bi ga vas dunjaluk kako kako bježi i eto sramote. Ostade Mujo taj dan u Fatinim odajama.

Ona ga zabašurila, pod šiltete, jastuke i dušeke,mirazluke  djevojačke sehare. Iz sobe nije izlazila, majci poručila da nije dobro, ali majka već poslom begovice krenula. Fata zamandali vrata .Neće samo tamo neki bazerdžanin zakanćiti vrata.

Muju iz dušeka izvlači. On vas vunen; iz ustiju pljuje vunu i povlači Fatu, ona se ne da, neko će čuti , dan je. Meleka dva tri puta na vrata kucala. Niko joj se ne odaziva.

Prihvatiše se priče i sofre. Ogladnio Mujo ko neki vuk nezasiti. Fata mu se izvinjava što mu se nije javila, dok je dva dana kod nene izbivala. Mislila vidjeće da je nema , pa će se vrnuti.

Mujo se zgrcnu, umalo se udavio nije. Fata hek po leđima, po vratu, po bubrezima, a on se guši. Doš'o je on sebi, ali hoće da ga Fata buba i telembači, zaslužio je to , on mjesto nje, dvije noći zaredom drugu povaljivo.

Ugrize se za jezik ,ni jednu ne pregovori. Da išta reče ,nestalo bi Fate. A on Fatu ne da. Kako će je bolan dati?

U buli je velikoj Mujo  . Tandaro sa strane, a ne smije ništa priznati . Krivica nije u njega, ali ništa ne bi pomoglo. Fatina je i mame joj, mamice. Skonto koga je on natjeravao na upjevavanje: joj, mamo mamice. To mogla biti samo Fatma; Fatina: joj, mamo mamica i niko drugi. Šta njoj bi, pa se njega uspaljenog ne kutarisa. Nisu to čista posla. A ne mere se tu ništa više učiniti.

Kad odjednom djevojčurak, Meleka na pendžer demirli prozora bez demira kuca. Čula ona u sobi se komeša. Dijete ko dijete, radoznalo i hoće sve da vidi i zna. Davno ona skontala da je penđer osto bez demira ,isto ko Fata bez bjeline. Ovo drugo joj najjasnije bilo nije, jer je nije ni interesovalo.

Fata vrisnu, Mujo otvori stakla i za kujruk uvuče dijete u sobu. Ni nježno ni grubo; bratski.

Pita je hoće li kome prokazati njih dvoje što se vole. Jok Mujo tebe mi; kaže ona. Zeza ga, a Mujo ne zna šta će. Fata pristavi malenu na krilo i skoro sve joj ispriča. Ono skoro ostavi za kasnijiji neki vakat, kad dijete odraste i počne jal  upjevavati , jal’ vrištati.

Meleka shvatila i ono skoro, iako joj nije ispračno.Vidjela ona kako se grlice i golubovi ljube.A i sluge bi koju sluškinje u magazi povalile ili štali u sjenu natakarili,ne znajući ,da ih radoznalo dijete gleda šta rade.

Vidjela  ona Fatu i Muju,jednom,kad se babi na trešnji sakrila.Uradila neki belaj u komšiluku.Beg opasno ljut bio,a ona bjež pa na trešnju,ili dunju,svejdno je.Otvoren prozor a sestra joj Fata ječi,joj mamo mamice.Ona malo uvukla glavicu i vidi Mujo seki joj Fati radi isto što golub golubici u rano predvečerje.Brzo se povukla,neće da ih pristavlja na muke.Ima vremena.I taj će im belaj pripremiti.

Jedino joj nejasna bilo čemu tolika đefa oko malo uguravanja; ta frka,cika i vriska. A nije previše ni radoznala bila,još se zadjevojčila nije.

Zaklelo se dijete na čitab da nikome ništa neće reći. Ne bi ni rekla i da se nije zaklela,Fatu voli više od matere i oca. Fata uvijek vesela bila i dijete voljela, pazila i nasmijavala, igrala se i jurila sa njom. I ponekad joj neki dukat proturila.troškali dijete bilo.A i banda joj velika sve sami dječačić.Gdje si vidio u bandi žensko čeljade,osim ako nije kolovođa.

Djeca dobro prepoznaju i pamte, pa dobro dobrim uzvraćaju.

Majka se kasno sa čifluka vratila. Posao ona davno završila. Bojala se pogledati kćeri u oči. Te večeri Mujo tužan bio, kući ranije otišao. Fata mislila žao mu djeteta što tajne njihove krije. Majka joj duma , nije Fatu ove dvije noći čula da poji pa se obradovala.

Sutrdan po akšamu sve se vrati u normalu. Mujo Fatu ganja pa uganja, pa ona joj, mamo mamice, puno tiše, u usta peškire i jorgane stavljala i još tiše majku dozivala. Majka čula, jastucima uši pokrivala, krv joj bujala, ali se kćerki nije odazivala ,niti joj išla pomoć dati.

Opet se razboli nena i Fata i Meleke kod nje da je liječe. Fata Muju obavijestila da je neće biti dva tri dana. Mujo ipak po akšamu u Fatinu sobu, a žena na krevetu leži. Smislio on plan. Povalio ženu , ona se ne buni, ali nešto nije horna i sevdisanje posustaje.

Mujo ustaje šibicu pali, kandilj nalazi i prigušeno ga sjaji, Prilazi ženi na krevetu. Begovica, znao je to on. Ona pokrila lice rukom i plače, sramota je pripala velika. Mujo je pita kako je sebi mogla dozvoliti da ćeri ljubavnika blati i povaljuje, ne ljutito, već razočarano.

Ona ne prestaje da plače i sve mu po pravici priča kako je bilo. I silu i nehtjenje, pa poluhtjenje i na kraju predaju. Mujo priči ne nalazi mane. Tako je bilo, sudbina im to nanijetila. Oprašta joj Mujo, oprašta ona njemu, i sebe i Fatu. U oprostu  i zahvalnosti se radost velika javlja. Oni se opet oprosta i zahvalnosti prihvataju, nikako da svako svojim putem krene. On bi trebo kroz penđer, ona iz kćerine sobe.

Slučajno se dotakoše za ruke, frcnu munja u mali mozak ih strefi, veliki se odmah isključi i eto ti belaja. Padoše k'o pokošeni na šiltete. Igrom slučaja se Mujo na Beogovici zalomio i za sedef grudi, istjerane iz anterije radi ravnoteže uhvatio.

Više povratka nije bilo. Mujo ljubi, begovica se predaje i gubi. Mujo stišće i kidiše, ona se raspomamljuje kao nikada  prije. Mujo tu veče upozna  pravu, nezasitu ženu lavicu. Sreća Fata ga dobro potkuvetila, mogao je ravnopravno begovici uzvratiti.

Nije ih briga bilo ni kako jako, ni koliko je : joj mamo mamice bilo. Samo se ganjali , sustizali, i opet ganjali i baildisali. Sudarali i udarali. Buba Mujo, ko luda. pomahnitala macola. Pred sabah besu jedno drugom dali; da se ovo neće nikad više ponoviti. Fatma begovica zadovoljna, Mujo isto. Čestitost misle da su povratili. Morali se oprostiti, ljudski je to.

Poslije je Fata često kod nane išla, ova sve češće poboljevala. Begovica Fatma i Mujo nisu održali zadanu besu. Uvijek je davali i uvijek je kršili. Plaho im se sviđalo ono joj, mamo mamice i uuh, uh,uh. Mnogo više od bese. Ona im nekako šupljikavo i neubjedljivo zvučala.

Beg se iznenada iz Stambola vratio, mjesec prije nego je trebao. Dušmani mu neki javili da se nešto čudno oko Fatinih hodaja dešava. I kada je Fata tu i kada je kod nene. Nije toliko ni lukav ni pametan bio. Da je takav,sačeko bi noć i u Fatinu sobu banuo. On u po dana, ni dobar dan ikome i bano u Fatinu sobu, a ono u njoj nikoga, ni u cijeloj kući nema.

Pita sluge gdje su mu žena i kćeri. Rekoše mu evo nekoliko dana kod majke mu, poboljeva ona izgleda vakat došo mrijeti. Jeli tamo Mujo kad navrnuo, sluge mu nisu mogle ništa rijet.Nisu za Mujin dever znali,sličnim se takarom i oni bavili. Zastidje se beg i fijeker pa majci.

Majci odmah bolje bilo kad je sina vidjela. Mazi čovjeka od šezdeset ljeta ko malo dijete. I mama i kćera dušom odahnule. Što ,da je noću bano? Ni zamisliti nisu mogle. Zaboravile na demir što na pendžeru prislonjen stoji.

Što ti je sudba. Uvijek nekako  svoje mreže isplete. Nema veza sviđa li se kome njeno tkanje ili ne.

Starica ozdravila, vrati se begova porodica domu svome. Mujo dobio obavijest da ni za živu glavu ne prilazi ni tunji ni trešnji, a ni Fati  ni Fatmi. Imenom je počeo zvati, omilila mu se. Kako i ne bi, ne zna se ko je kršniji, jal’ Fatima jal’ mati joj Fatma.

Beg iskusno oko imao, vidio ofalila mu tunja i nešto se suši. Pita sluge šta je bilo. Kažu pukla najveća bočna grana ispod Fatinog pendžera. Beg provjerio i vidio demir skinut. Nikakvu ljutnju nije pravio, nit je kome bilo šta pričao.

Poslao povjerljivog čifčiju hitno u Stambol sa sitnim čitabom. Čvrstim stiskom i pažljivim okom porodicu stisakao i vrebao. Ni disati nisu mogli. Mujo izludio.Vrtio se uokolo ko usijana topovska cijev. Pokušala begovica progovorit o Fati i njenoj udaji za Muju, toliko joj su se njih dvoje  omilili. Ona kćerku uz Muju zavolila. Sve što Mujo voli, voli i ona.

Beg ni da čuje ali sasvim staloženo razabira ; siromah je, porodica loša, još je na majčinim jaslama, niškorist i akšamlija, ni dukata prebijenog nema.Nikako nije za njegove miljenice.

Mjesec dva  poslije evo ti svatova iz Stambola. Na čelu sanđakbeg Smirne, mladoženja od šezdeset šest ljeta, begov vršnjak . U varoši se oko svatova sjatilo i veliko i malo. Toliko raskoši i bogatstva nije viđeno.  Svatovi pravac na begov kapidžik. Begovica i Fata se obeznanile. Djed je Fati ,sandžakbey mogao da bide.

Fata vrišti,jauče  i zapomaže, nebo,  mamu i taju moli, kumi ,ne udavajte me za starca nekog iz tujine. Groznica je uhvatila ne popušta. Otac milosti nema, njegov kadija Fatu i tujina vjenčava. Svatovi vas cijeli dan i noć slavili i sutradan se sa begom i begovicom oprostili.

Mujo danima plakao ko malo dijete. Posebna ga straža čohodara od begove kuće odvajala. Niti mogao prići , niti Fatu vidjeti ili joj pomoći. Ni druga nema da mu pomogne. Fata ga osamila.

Brzo se sabro i muškarac postao. Gleda kako Meleku da dokuči da bilo šta sazna. Djete se nikad bega nije bojala, po svome uvijek činila. Beg se na nju nije obazirao. Dokuči je Mujo.

Sazna da je Fata udata za sanđakbega smirnskog. Da je begova sedma žena.Za nju je  posaban harem u Efesu naprevljen. Odmah Mu Fata miljenica postala. I meni je, ne čudi se Mujo. Haber kaže, juče stigao ferman, da je Fata trudna. Kad, kako i zašto ne znaju.

Mujo bio,pa prošo. Pomirio se sa sudbinom. Nikad više Fate i joj,mamo mamice i uh,uh i uh. Što su mamicali i uhkali, mamicali su i uhkali. Nema više. Fajront. Begovica više ne izlazi, beg novi demir stavio, na kapiđike demire ugradio,i spolja i unutra. Novu tunju posadio, ona dunja Mujinog kočenja , se sasušila.

U varoši zavladalo mrtvilo. Nema ni pjesme, ni cike, ni vriske,ni radosti. Begovica poboljevala ,  u osamu se dala, napadi migrene nisu prestajali. Žali za čerkom. Za Mujom manje. Mujo se prijavio na vojnu, ne bi li poginuo.

Sve zanijemilo, samo Meleka po dunjaluku nered pravi. Nedostajala joj Fata, mama i Mujo. Bandu dječju napravila, haraju, dječije zulume prave. Ništa ozbiljno, ali može na zaozbiljno izaći.

Što ti je usud. Sve imaš, pa onda očas nemaš. A i osililo i uzoholilo se, što jest jest. Ne mere  nebo toliki grijeh trpjeti.

 

 

 

Mujo i Fata Pripovijest u četiri čina / Čin drugi

 

 

lela fatma 1images  images (4)

Pripovjest  u četri čina

 

 Čin drugi

 Fata obdan pjevala crven fesić mamo,crven fesić u dragana joj,mamo mamice.

Kada bi se Mujo obnoć uvalio ona bi prestala pjevati.Samo bi ponekad jecala:Joj,mamo mamice.Hejbet puta,od akšama do sabaha.Nisu to bili samo jecaji.Bilo tu i stenjanja,i strepnje,i vriskova,i krikova,i plača i jecaja…

Čovjek bi mislio jal’ zaposjednuta,jal’ opsjednuta,jal’ je neko dere, iz kože ibacuje ili joj se nešto između noga zakantalo.A možda je neko i plaho tuče i ruži.

Ponekad bi joj izletilo nemoj molim te mili,to Mujo,jače,brže,ne prestaj mili,tako mili moj.

Taka je buka iz Fatinog halvata dolaztila k'o da je Mujo; ili neki hamal ili  teški radnik,koji u njenoj sobi nešto udaro i rušo.

Komšiluku počeo dosađivati crven fesić,ma'ma se zabrinula da joj se kći nije razbolila,da joj neki hodža nije sihire bacio,pa je džini zaposjeli.Svo ono noćno glasanje nije normalno za finu begovu kćer.

Fata više nije išla ni u džamiju,ni na sokak,ni u bezistan,ni u ženski hamam.

Za djevojačka sijela nije htjela ni da čuje.

Ne sluti to na dobro.

Mujo se oko plota i kapidžika više se ne mota.Fata ga ne spominje,ni jednu riječ da o njemu zucne.

Nisu to čista posla,misli majka.Hodžu nije mogla ništa da pita,prvo begovska su kuća ; sramota je.Drugo hodžama nikad vjerovala nije.Ovaj od njihove džamije joj jednomn  tražio,kaže sevap je hodži dati.On ilmija „iz“.Ona ga kišibranom heknula,sedam dana mu modro oko bilo.Poslije mu to oko postalo razroko i oćoravio,dibidus.Tako vam to ide,aferim za aferim.

Potrefilo se,u to se vrijeme razboljela  nena Fatina.Ništa opasno.Morala je Fata otići njegovati dva-tri dana.Majka sestru Meleku joj poslala sa njom.Da pripazi da ne bi Mujo odnekud banuo i kakav zijan napravio.Hoće Mujo,ugursuz je to.

 

Majka nije mogla neni ići,nema bega a begluk veliki.U frtutmi Fata zaboravila haber Muji poslat da ne dolazi.Umorila se begovica,čitav dan radila.Čifluke obilazila i rod sabirala. Održavati begluk je veliki  posao za ženu.

Pred akšam popela se u Fatinu sobu,sumnje je muče.Ništa sumnjivo ne nađe.Kod Fate sve uredno,sve na svojem mjestu,Tako je ona riktala i nariktala.Blista soba cakum pakum.Kako akšam počeo padati,sunce u zalasku prikrile bivši demirli penđer.Popela se,provjerila i rahat u Fatinom krevetu zaspala.Zaspala i sanja i umeko i utvrdo, jadna li joj majka!?

Mujo tu veče prvi put,od pokazivanja prsta bez nokta, dobrano odocnio.Majka ga korila što svaku veče izbiva iz kuće.On ljut zbog korenja i kašnjenja odmah sa prozora na usnulu ženu naskočio.Dok se žensko čeljade probudilo i snašlo Mujo već bio u po posla.

Bio silno nervozan što je kasnio,moralo je nekako nadomiriti Fatin lelek.Bio silovitiji i žustriji nego inače.Žena nije imala kud,nego mamo,joj mamo mamice.Izmicala se ona ali Mujo ne da.Majka i Fata glasom i stasom nalik.U mrklom mraku lahko hin insan mogo zamijeniti. Stalno je stizo i prestizo.Mislio to ga Fata izaziva.

A žena opet nema kud nego: joj mamo mamice.Više i ne bježi.Sada zna odakle i zbog čega  Fati ono: joj,mamo mamice.Sada zna da Fata nit je bolesna,nit su je džini zaposjeli,niti hodža sihire bacao.Ono o džinima bi se jš moglo razmisliti,ali sada ne može,Mujo ne da.I više joj nije ni krivo i nije bilo kukala joj majka,već samo:joj mamo mamice.

A beg ,muž joj za dva'es't godina braka  ni jedno uh da joj izvuče.Zalelekala majka načisto,grlo je od leleka zabolilo.Stišavala se ona,ali ne pomaže.To njoj samo od sebe nadolazi i vrišti.Nije to ni njen,glas konta.Fatin je.Tako se Fata glasa:joj,mamo mamice.I poneka suza,ali i nezadrživi vesili smijeh,Morala ga prigušivati.

Što ti je život.Morala majka na ćeru da posumnja,da je provjerava pa da zaleleče.Joj.mamo mamice.

Po navici Mujo sabah zorom kući,nije vremena ni vida  imao da pogleda Fatu,samo poljubac na brzaka,pa kliz da ga ko ne vidi.Htjela ga žena još jednom povući na sebe,ali skontala uskoro će sabah,prepoznaće je Mujo i eto sramote.Teška srca ga pusti.

Begovicu jutrom stid spopao.Čerinog ašika ona povalila.Miris je odaje.Nije ga ona povalila,on je nju zaskočio i nikako se nije mogla iskobeljati.Nije samo ona kriva,Fata je više,pravda sama sebe.U početku.Poslije joj se nije dalo.A najposlije joj se i omilililo.

Okupa se begovica,namirisa i rubin odoru obuče, pa je brzo svuće.Ona bi čitav dan u svili i kadifi proboravila samo da bi Muju dočekala.A ima posla,begovica je ona i zastidi se.Večeras će ona Muju dočekati.

Dočekati i nalijepiti ; šta joj to od malodobne kćerke radi? Ljutita a razigrana,vesela a postiđena: vazdan nešto radila i pjevala:Joj,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice.Butum se komšiluk zaibretio.Fate nema,sad joj majka istu pjesmu pjeva.Nisu to čista posla.

Dan majku izmorio,a ni prošlu noć skoro oka nije sklopila,pa u ćerinu sobu prije akšama pošla da malo otpočine.Hoće Muju da dočeka i svaku mu riječ ružnu što je mogla smisliti iskanta.Mislila Mujo dolazi nešto kasnije,k'o ‘no sinoć na priliku.

Zalegla umorna žena pa utvrdo zaspala.Ne mere poslije sinoć biti:Žena zaspala i sanjala i utvrdo i umeko,jadna li joj majka.Nije više neupućena.Mujo je bezbeli dobro uputio.

Dođe Mujo,mrkli mrak,noć bez mjesečine.Pronađe Fatin krevet,ovaj poširok k'o francuski ležaj,sav u šiltetima i dušecima.Leže Mujo pa stade milovati Fatu.Majka joj toliko umorna bila da se probuditi nije mogla.Sve pokušava da se rasani i nasrtljivca odgurne,ali ne može slaba je.Mujo je mazi i miluje i ljubi i svalči.Lako mu hanteriju svuči.Samo jedan potez preko glave i nema je.

Žena,majka ga odguruje,pokušava da se rasani.Mujo navikao da se Fata tako igra i mazi,da ga odguruje,mami i odbija.I uvijek bi dala da je on nadvlada.I ovaj put žensku Mujo nadvaladao. Kasno ona sebi došla.Krv joj već uveliko prokolala ko vodopad sa Skakavca,u glavu,u srce, u đardin je udarila i ne može ona ništa drugo samo ono:joj,mamo mamice.

Mujo je opet mazi,ljubi i miluje,nježno mazno,pa jače i čvršće.Tako se to radi,misli žena a ne ko muž joj trt,mrt i gotovo i na drugu stranu se okrenuti,bez riječi bez milovanja, cigar ispušiti i zahrkati.

Tako misli a u njoj i Muji se novi nagon rađa i oni ponovo i gore i dole,i uzduž i poprijeko,i ukrivo i upravo,i utvrdo i u meko,preko šilteta,dušeka i jastuka.sve dok ne bude ono njeno:joj mamo mamice i malo potom ono njegovo:uh,uh i uh.

Prođe ponoć,sahat kula otkucava,čuje se.Ona shvati da nije Muju nalijepila što joj ćeri ovakve stvari radi.Sada je i kasno da to učini.Bila bi to bruka i sramota za begovsku kuću.Čera i majka istog zagonđiju imaju.

Jes zagonđija van taki,ali to bega i dunjalok to ne bi interesovalo.Moglo bi kamenovanje ili bičevanje da padne,namah.Joj majoko moja; črečenja valjda neće biti.Normalno,ako preživi kamenovanje.

Šuti begovica,negodovanja nema,malo se radi svoje časti otima i ne da.To Muju pali i uzbuđuje,on silovitije navaljuje i ne pušta dok ne čuje ono njegovom uhu drago:joj,mamo mamice.Tek tada on može odahnuti i prosuti ono svoje muško uh,uh i uh.

I tako se vas cijelu noć ganjali.Ona sve ko bježi i neće,svako malo zacvili i zaplače,nekad krikne ili zacikoće, nekad Muju prevrne pa ga ona zajaše.Na  kraju se svede  na ono vrlo jednostavno:joj mamo mamice,i ono inatli uh,uh i uh.

Prije sabah zore mora Mujo megdan napustiti,žao mu volio bi on još,ali dušmana svugdje i o svakom vaktu ima.Begovica ga zadržava,zaboravlja na stid i kamenovanje,gotovo je; u njoj se iskonska žena probudila.Mujo jako zavolio Fatu,ne želi da ona nagrabusi i pati.Poljubi žensko,pomiluje po kosi i grudima da ga želja mine:pa kroz prozor klisnu.

Osta begovica na ležaju,gola i uzavrela,čaršafima se obmotava,prelijeva se sjajno tijelo u zvukovima malopređašnjih strasti i uzdisaja,upija mirise dva tijela izmješana na šiltetima i jastucima.Ona počinje da tone u san i sanja da usisava Mujin ponos:joj,mamo mamice…

U glavi joj se vrti od miline i neke ljepote i ne može da zaustavi suze,i ne može da se otme jecajima iz kojih se budi glas,kristalno čist i ženski snažan:

Crven fesić u dragana moga,joj mamo  mamice.

Ona je radosna i tužna.U njoj procvjetava  djevočica koja  nikad nije nabrekla u ženu.Ona osjeća da se probuđena djevojčica pretvara u strasnu ženu,željnu prave ljubavi i strasti.

U tom začuje zvuk begovskog  fijakera,to se njene ćerke Fatima i  Meleka vraćaju od nene.

Majka oblači anteriju boje divlje  boliglave u punom cvatu,raskošno izvezenu đuvezli i srebrenim arabeskama što prizivaju Šeherezadu,Salomu  i Alhambru.Navlači je na raskošno i nabreklo tijelo,koje još vri od cjelova,milovanja i obljuba prethodne noći i hita u susret kćerkama.

Dok žuri bujne, mramorne, svilene  grudi hoće da iskoče iz haljine.On im ne da,vraća ih i lagano miluje.To je Mujo sinoć ljubio.Sada vajar sedefaste noge i bjelokosti ruke bježe iz anterije, postiđujući svilu kojom je anterija istkana.

U prolazu zastaje  kraj šadervana ,pljusne se i plakne po licu,grudima i kadifnom đardinu,da se malo ohladi i smiri.Teško će to ići,žena se probudila i sada budna ,ovog dana;noći dvije svoga podatnog i obljubljenog tijela sanja.

Ćerke joj lete u zagrljaj,majka Fatma ih ljubi i plače.Od tuge i sreće.Ljubav je sustigla.

Kćerke je začuđeno gledaju i pitaju se otkud ta iznenadna ljubav i blagost.

Kraj drugog dijela

-nastavci slijede –

Fata i Mujo – Pripovijest u četiri čina / Čin Prvi

 Čin prvi                                                                                                

Bili jednom,u nekom vaktu jednoj bosanskoj varoši Fata i Mujo.Mnogo se zavoljelo dvoje mladih.Branili im dušmani da se susreću.Ne znamo jal’ mater il’ otac Fatin.Otac begovski tiranin bio.Majka begovica puno mlađa,jedva tries’ opetu prešla,bega se bojala pa i ona stroga,tvrda,bez radosti dane nije ni brojala..

Daklen Fata begova kći,a Mujo sin siromašne udovice.Vehta ,neopstajuća kombinacija.Fata lijepa na mater bila,ni upis vila joj ravna nije,pomalo šeret.Mujo delija,kršan,zgodan razgovorljiv i ugursuz.Za svaku žensku otrov mogao biti.Ali jok,njemu Fata iz glave ne izilazi.Ni on Fati iz srca.Valjda  tako suđeno bilo.

Dogovorili se  mladi kako da budu jedno sa drugim.Fata spavala na spratu uz dva demirli penđera.Pod jednim penđerom ašlama,pod drugim tunja..Mujo bi se popeo na trešnju, primakao bi se prozoru i krz rešetke bi proturio srednji prst.Jedino se tako mogli doticati.Drugi prsti bili kratki.Fata bi  ga i milovala i milkila.Navikao on na milovanje.Tada bi brstio trešnje.Ponekad mu prst bio vlažan i slipav,on nije obraćao pažnju.Konta vrućine su,prst se od milovanja znoji.Malo mu neobično bilo što mu prst na žensku tukne.Ni na to nije obraćao pažnji.Misli Fata je žensko.

Kandilje nisu palili da ihi neko ne bi vidio.Da nije bilo džamije Mujo nikad Fatu ne bi sreo, vidio i prepoznao.Jes’ da je Fata po starinski ulicom i u džamiji nosila zar.Ali je nestašna bila i kad god bi Muju vidjela digla bi zar.Kanda joj u lice,u oko  nešto upalo;pa trljaj,pa trepći,pa žmirkaj na Muju,sve dok oko ne bi iščašila.

Oteglo se ašikovanje.Sreća da su ašlame i tunje rađale u različito vrijeme.Trešnja rodila,Mujo i Fata sve ašlame pobrstili.Fatin otac se ibretio što te godine trešnja nije rodila. Kad bi mu dosadilo penjat se na ašlamu Mujo bi se peo na dunju,primakao bi se demirli prozoru i kroz rešetke opet proturio srednji prst.Fata bi ga milovala i milkila.

Došla sezona dunja i Mujo i njih počeo brstit.Fatu nije mogao ponuditi,nisu tunje kroz rešetke mogle proći.Mujina mater slatko od dunja napravila.Čudi se narod.Nit ih u bašti imala,niti je  na pijaci tunje i slatko od tunja kupovala.Bio to Fatin dio akšikluka.Fatin otac se ibretio što te godine dunja nije  rodila.

Kažemo sreća ašlame i tunje rađaju u različit vakat,a mogu se ne zrele jesti.Nekad bi Mujo znao pretjerati pa se i obarabatiti.Nikako da se Mujo i Fata ljudski pomiluju i dotaknu.Samo prst kroz demirli penđer i milki i miluj.Nisu glasno mogli razcovarati,beg bi ih mogo čuti i eto frke.Ponekad bi samo šutjeli a Fata bi milovala i milkila.

Jednom Mujo nešto čudno,iz čiste dosade i jada,napravio.Popeo se na dunju i primako se prozoru toliko blizu k'o što nikad nije.Trebalo mu vremena,Fata nestrpljiva pita:

-Hoće li bolan više taj prst?

Nešto se ušeprtljo Mujo pa nervozno odgovara i nešto jedva kroz demirli penđer protura.:

-Hoće bezbeli,bona evo sa'će!

Dohvati se Fata ponude poče da milki pa skoro da vrisnu:

-Joj ,Mujo dragi kada ti je ovo nokat otp'o.

-Juče ja slugi jedinom pomagao,drva  cjepao.Pa hek po prstu.Otpade nokat.

Milki Fata i ispituje:

-Jadni moj Mujkane,a zašto ti je prst vako otekao.

-Kako neće bona.Kad nokat otpadne prst mora oteknuti.

-Milki Fata ne popušta,misli Muju će manje boljeti,propitivanje nije završila:

-Mili moj Mujice,bolest ti neka jaka prst napala.Hem nema nokta,hem otekao,evo ga i raste,nikad veći i deblji nije bio.

-Milki Fata pa milki,ne posustaje.Mujo konta šta da joj odgovori pa se odjednom sjeti:

-Idem  draga moja po demir pilu,ovo se više ne mere durat.Ima da prerežem rešetke ,sve razvalim i sve ti objasnim i da ti bolni prst pokažem.Ti vidi što ti je radit,miliovat ili milkit,jali nešto treće,smislićeš ti pametna si.

Ta ti valja,- obradova se Fata-babo otišo u Stambol nosi neki pašin ferman veziru,neće se za po’ godine vratiti.

Dok pričala Fata ubrzala milovanje,Mujo se ukočio,nije sišo već sletio sa grane.Od silnog trzanja; prije kočenja; odlomila se velika grana na kojoj je sjedio i on hek  sa tunje.Jal’ od  habera,jal’ od nečeg drugog,jal’ sa trešnje,jal’ sa dunje;sve jedno je,iste su visine,Mujo sa drveta hekno u bašču. Srećom na kadifice i mehku zemlju pao,ništa mu nije bilo.

Ta dunja nikad više nije rodila,pa je posijekli i novu zasadili.Malo ugruvan i postiđen gleda u mjesec,zvijezde i vedro nebo.Čuje Fatu kako pita:

-Jel to kiša pada,dvij tri kapi me po ruci potrefiše.

-Jes’ malo kišilo pa prošlo.

Mujo nije ni o'šo, a već se vrn'o i na ašlamu se popeo.Ona na udaljenijem kraju kuće bila,

Na ašlamu se popeo,demirli pilu u ruke pa pilaj.Ipak glasno bilo.Mujo stao ne zna šta će!?

Fata skontala glas prelijepi,snažni i otresiti pustila haman Josipa Lisac  i zapjevala Moj dilbere,pa prekinula.Ne kreću se ni ona ni dilber večeras nigdje,pa joj pjesma nije po volji.Tada okrenu na drugu i poteče glas kao izvor Modre rijeke bistre :

-Joj,mamo mamice,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice…

Muji drago oko srca,to njemu i njegovoj raboti njegova Fata pjeva,pa pilaj i pilaj.

Fatina majka i seja,butum komšiluk se zaibretio.Joj miline avaza.

Mujo pilo i začas prepilo demirli penđer i u Fatinu sobu se uvukao.Šta je Mujo objašnjavo,kako joj je bolni prst pokazivao i šta su radili,to ne znamo.Nismo nazočili ni svjedočili.Jutrom, sabah zorom Mujo se iskrao i kući otišao.Otada,nadalje i ubuduće bi se odmah po akšamu uvukao.Tunja  krila demirli prozora na kome nema demir rešetaka, izjutra,prije sabah zore bi se iskrao.Fata bi tokom dana bogate se meze i slastica za večer nabrala.Mjesecima gozba i gozbe trajale.

Tih mjeseci je Fata obdan pjevala :

-Joj crven fesić u drgana moga,joj mamo mamice.

Obnoć se čuli samo jecaji:Joj,mamo mamice.Potrideset  puta,od akšama do sabaha.

Šta joj je Mujo radio nismo ni nazočili ni svjedočili?!Aman,nisu to bila čista posla.

Da li je narodni pjesnik o njima ,onu Fatinu najmiliju ,pjesmu  spjevao?

Na ovom dunjaluku sve je moguće.

Suljo i Azrail

Zaista samo Allah zna Čas.

On spušta kišu i zna šta je u maternicama,

a nijedan čovjek ne zna u kojoj će zemlji umrijeti.

Zaista Bog zna sveznajući je.

(Kur'an Poglavlje 31. Lukman Ajet 34.)

 

Lukman je čovjek kome je data mudrost i koji na daru zahvaljuje Bogu  Milostivom.

Azrail veoma snažan,jak i moćan anđeo smrti. On je zadužen za uznos duše u času umiranja.O njemu se malo znah, a i insana strah ga pominjati. Tako i nama grah razbacan.

A ne treba ga se plašiti ako si od dobrih. Nije bitno kad ti dođe.  To samo znači da je  zapisani vakat došao u pravo vrijeme.  On je zaista od dobrih.  Zar bi njemu bio dodijeljen tako moćan i odgovoran posao da nije od najboljih.

Azrail je bio čest   gost na Suljinom veleljepnom dvoru.

Odakle Sulji dvori pitaće se pučanstvo. I to veleljepni. E taj vam Suljo je  Sulejman.Sve si im reko; petlja se Deba  A svaki Suljo je Sulejman. Jedino ako nije Suljo i ako je ženskog roda. Onda je Suljaginca.

Polako šutkamo ga mi. Vazda moraš u svaku priču bar jedan ženski lik natakariti.

Nije to bilo koji Sulejman.To je preteča svih Sulja. Ali  mnogi ga drukčije vabe. Jedni ga zovu Solomon, neki ga krste Salamon. Jopet ima ih na Kosovu koji ga sovu Suljamon ili Saljamun.
A čuli , jedan se prešo i sinu nadjenuo ime Šaljamun. Svašta u makovnjačkoj bašti.

E taj vam je čova bio sila. Sve poznate i nepoznte  likove u Obećanoj zemlji je spengo. Sve odreda: insane, divove , džine, ptice i životinje, vjetrove, kiše. Samo je snijeg nogiro. Kaže ;  nek ide na zapad “kolijevki civilizacije“, pa nek tamo smutnje pravi. Na orijentu nema šta raditi.

Sve je potčinio i svi mu vazali postali. Radili  irgeti za Sulju i na zemlji i na moru i pod zemljom, i u njegovim tajnim rudnicima.

To mu malo bilo, pa je i konkretno potčinio 1 000 ljepotica svoga carstva za žene. Šta će , čovjek imao puno posla, pa nije imao vremena ženske ganjat, pa koja mu se svidi on je oženi. I tako hiljadu puta.

Što je mnogo mnogo je! Kontate vi. E pa moglo mu se. I ne bi mu bili u koži. Mi volimo okrugle cifre. Ali objene milju žena , ne bi mu bili u koži. Mnoge nikad nije spozno. Jadnice, a takarli vakat bio. kako je tek njima bilo. Kamenovalo se ako su htjele uprazniti prirodni nagon.

Zato mi poštujemo žene. nema hiljada  objednom. Nego jedna ili dvije-tri objene i tako redom. Sve dok ne nafuramo Suljinu cifru. Ili dok nas Suljin jaro ne nauči pameti.

Ne znamo kojim je redom odlučivao, ali otprilike svaku je zapalo jedna noć svake tri godine. Što je malo malo je i premalo brate Suljo! I Sulju je morala ponekad boljeti glava od naopakih državničkih poslova. A moro je pisati i umovati propovjednika i poslovice.

Đe ćeš ba išta raditi i umovati pored milje ljepotica; kontamo mi. Ali zato smo mi blentovije a Suljo namjesnik.

Mi se ne bi prihvatili namjesništva, bar ne u onom vaktu. Sada ima mnogo stvari za urediti, pa se premišljamo. Tada bi samo akšamlučili i još štošta. Moglo bi se priuštiti i plesačica i pjevačica i sva sila ćemana za dobre muzike.

A i među njegovim žena bilo i onijeh koji nisu na njegovoj vjeri bile ,  nego se klanjale nekim idolima ili zlatnom teletu. Džaba im Suljo hram snova natandario.

Sada od hrama ostade Zid plača.Neki mu ga ljubomorni babilonac srušio. Pa onda Rimljani drugi put. Ovi im bar ostavili Zapadni zid, da uvijek plaču za Zapadom.

Kasnije ga neki ljubomorni čifuti obijedili da nije slijedio čistu Ibrahimovu vjeru. Šta vam ljubomora radi, može od insana i lažova napraviti.

Dakle. Azrail samo što nije visio u Svetom hramu. Znao u Sulje uvijek posla za njega ima. Puno je u irgetluku bilo umiranja i po vaktu i po nevaktu.

Njega se Suljo ništa nije bojo. Znao propovjednik svoje znanje. Kad dođe vakat on se neće pitati. To je čudno Azrailu bil, o pa ga pita kako se ne boji i ne razmišlja o času imiranja.

Suljo mu bez razmišljanja izdeklamova jednu poslovicu:

„Na putu je pravde život

Nema smrti na njenoj stazi.“

(Slomonove poslovice 12.28)

Vidje Azrail da nije uputno se kačit sa Suljom i prođe ga se.

Njemu Sulejman bio drag i iz drugogo razloga. Zaturiće se vremenom njegovi rudnici pa će ih svijet tražiti. Naročito oni koji se još nisu od toljage i kamene sjekire odmakli. Oni sa zapada i sjevera Evrope i koji će sebe prozvati „kolijevkom civilizacije“,

Imao Azrail znanje sa neba mu dato. Znao uvijek šta će se kad desiti i kad će ko umrijeti. Tako mu poručeno da će ti sa kamenom sjekirom i toljagama, ti homo primogeniusi krv zemaljsku na pravdi svekolikoj  neštedice prosipati. Tada će on morati angažovati milione pomoćnika da bi se mogo ubijeni i poklani svijet prenijeti na ahiret. Malo će mu se olakšati posao.

„Kolijevka civilizacije“ još uvijek traga za Solomonovim rudnicima. Načelno od 1075 godine ; zvanično od 1096. godine krenuše u potrtagu za blagom čuvenim krstaškim ratovima.

Pet vijekova vodili ratove na orijentu i tragali za rudnicima. Homo primogenius oliti „kolijevka civilizacije“ počeše tražiti Solomonove rudnike po svim kontinentima jer nisu imali vjerodostojnih mapa, a i nepismeni bili. Sve što su insana zatekli , to su istrijebili,  a njihove kulture u zemlju zatirali.

A onda prije vijek dva , taj homo primogenis , taj krstaški krvolok dođe pameti. I skonto da rudnici moraju biti u ili oko obećane zemlje. Ako je imo leteće džinove i leteće ćilime . nije Suljo imo tovarne ili bilo kakve avione. Zato se lomataju oko islamskih zemalja koje otkriše neke rudnike tečnog zlata, kažu bogatije od Suljinih rudnika.

Kad je vidio kakve strahote „civilizacija“ zapada čini; Azrail dao neopozivu ostavku. Toliko krvi, zvjerstava i klanja nije ni on mogao podnijeti.

Molim te lijepo izmislia um „civilizovanog“ čovjeka oružje koja može na mah svu zermlju uništiti. I počeli je isprobavati. Za tri dana ubiše milione ljudi. I hajd’ ti radi posao kako valja. Sada je Azrail samo počasni član odjela za uzimanja duša.

E sad vi trebate reći kakva je ovo Basna i kakva je njena pouka.

Evo ovako vam stvari stoje:

Jesu li homići oliti  zapadni homo primogenijusi veće zvijeri od hajvana?

Jesu i to na kub!

Kolju li ti krstaši ko rapomamnljeni hajvanski čopori – horde zla?

Kolju i to na četvrtu!

Jesmo li pominjlali hajvane ,džine i tepihe?

Jesmo!

Jel Azrail insan?

Nije,on je melek ili kako ga poetike radi zovu : Anđeo smrti.

A naravoučenije .

Hejbet ih ima.

Mi ćemo jedno a vi tragajte za ostalim:

Boj se danajaca kad vam darove nose i na krst se pozivaju.

Hvaljen Isus i Marija sveta

evo vam Basne iz našeg dunjaluka lijepa.

 

Et benedictio Dei omnipotentis, Patris descendat super vos et maneat semper.

(“I neka blagoslov Svemogućeg Boga, Oca siđe na vas i ostane s vama zauvijek”).

 

Basna : Riječi kojih nema u riječnicima ( Debin naslov)

 

Neko reče ;molimo još jednu basnu .

Našeg dežurnog basnaša uškačla leđa, još od kako se rodio. Ponudi se Deba da ga zamjeni, jer mi nemamo ništa spremljeno za ovaj dan. Pristanemo,morali smo.

Deba prvo izmjeni naslov koji smo ugajgulili:

Na portalima bombaši, prodavači magle, bljuvatori i ublehe (naš naslov)

Kaže on neće da ima posla sa takim ljudima opoganiće se,a to mu religija ne dozvoljava i odmah krenu dalje:

Mi se navikli igrati pritiskanja.

Kad nema šta drugo mi počnemo pritiskati kompjuter.

Ako ništa ne zna uzvratiti i ne možemo se u bulu uvaliti ili zakaziti.Samo ga možemo pokvariti.A to je veći jazuk od onoga prije.

Pritisnemo neko slovo i nama se pristavi nešto,a ne znamo što.

Sve neki bomba naslovi, kontamo sve samo bombaši.

Mirko i Slavko na priliku. Njima nismo nikad vjerovali ,ni bombašimo, troglavatom predsjedništvu,ni njihovim narodskim gulikožama  iz stranke.

Onim vjerskim čafirima debelo ušuškanim i ulogovanim  po razmim zajednicama.A ima ih hejbet: katolička, pravoslavna,islamska,jevrejska,hanefijska,protestantska,vehabijska,jehovina….

Nemamo vam vremena nabrojati nama znanih 216 religijskih sekti.Svaka ima svoju istinu i svoga stvoreitelja.

Eto zašto ne vjerujemo crkvama i džamijama.Ne može se mili nam i Jedini Bog podijeliti na 216 dijelova pa da svi budu zadovoljni.Minimum  215 frakcija podmućuje i falsifikuje istinu.

I ne samo što im ne vjerujemo ,nego njihove glavare i poglavare  smatramo najvećim paganima, varalicama, ublehama i bombašima.

Pagani su daleko od Božijeg nauka.

Sve varalice bi trebalo strpati u zatvor.

Ublehe siju praznoću i sluđuju pučanstvo.Njima je mjesto u umobolnicama.

Bombaši bombe bacaju, jal’ ubijaju  namrtvo,jal siluju i pljačkaju ,jal’ truhlovinu neku valjaju.

Svima njima je zagarantovana nagrada za počinjena djela.Visokokvalifikovani pržun iz koga oni izlaza nemaju.

No ,mi se danas nećemo baviti morbidnim protuvama kao što su hodže,svećenici,rabini,šamani  ili vrači.Oni će se sami o sebi zabaviti.

Mi idemo na veselije i humanije  teme. Ono ko fol.

Znamo da mlađi naraštaji nisu upoznati sa čuvenim partizanskim bombašima, pa ih moramo uputiti u njihove bombaške sposobnosti.

Mirko i Slavko ovako komuniciraju:

Mirko: Slavko pazi metak.
Slavko: Vidim Mirko ne brini.

Slavko: Pazi Mirko tenkovska granata.
Mirko: Hvala Slavko,nisam je vidio.

Slavku u ruci puška tanđara. Mirko šmajser naštelija.

Mirko:Slavko ti na tenk.
Slavko :Mirko ti na avion.

Tenkovi i avioni u eksplozijama nestaju.

Njih dvojica djeca deset oliti jedanaest godina imaju ,a čuda rade.Tako su nam partizani prodavali zabiberene brizle za bijele bubrege.

Tada smo počeli sumnjati u socijalizam i nevjerovati komunistima.I bombašima.

Kako smo naivni bili. Dok je Tita i njegovih komunista bilo zvjer zločinačka, ustaška i četnička, manja od makovog zrna u vokojebinama se krila.

Zbog zvijeri što izmiliše i pa našem dunjaluku se rasuše više ni jednom insanu ne vjerujemo .

“Domaćim” ublehama koji izvana pišu po najmanje,jer su se “odlaskom iz Sarajeva počeli osjećati slobodno”. Oni nisu pravi bombaši.Oni samo misle da dimne bombe valjaju. Oni su ublehe i gospojice. Bombaši ,a gospojice su obavezno ublehe, šljam, glavate razroke fukare i loknice.Uglavnom hadumi i tetkice.

Dakle do portala  tih ,sa fukarom zaglavili ali nigdje vrata.

Ono na ono, i ono u ono i zentamo. Nigdje vrata, ulaza ili galaktičnih vrata. Nismo za fantaziju, ali ni toga nema. Bavimo se mišlju da su vrata kodom zaključana i da pristup imaju samo oni iz prvog reda. troglavati predsjedništvo i njihove horde zla.Miožda baš nije svaki iz horde zla,ali manijak zasigurno jeste.

Onda nam se upale lampice,nije baš tako. Vrata su otvorena i za normalne ljude. Skoro i valjda.

Na njemu ti moš mo'š i sliku vidjet,i haber čuti i još ponešto pročitati.Taki je portal. Ništa pametno.

Šta možeš, takav vakat nekakav došo.Nepametan vakat. Sve sam glupak do glupaka. I poneki rijetki koji nije glupak.On je blesa kojaradi za one gore navedene.

Svi haberi u trci za našim pritiskom na one starter tipke. Od toga im lova zavisi. Svaki klik broje jer klikom lovu nose.

Smeće najviše klikova donosi. Navikli ljudi da se drugi izmete po njima.

Pritisnemo onaj klinčić od zvjezdice i natandarimo na bilo koje slovo i guglanje može da počne.Nas ta riječ uvijek podsjeti na Dodika i Jergovića. Pogodite zašto.

Mi ne smijemo reći, tolerancija, kredibilitet i ti fazoni.Mi smo skupina.

A ja Deba ,individualac ,mogu, jer pišem basnu i baš me briga za pedere i fukaru.

Jes Dobri dobar fol skonto.Kad hoćeš nečija sranja natakarit na kompu, ti sve u basnu okreni.I svi zadovoljni,a poneko i nije,ali se pravi da se smije.

Nama drago ono S jer znači Sarajevo. Puno nam srce. Ima ono radio ispred i dodatak ba, ali o tom potom. Hem Sarajevo Grad Čednosti,pa još i radio Sarajevo, kud će ti ba veće miline. Što'š ti slušati neka stranjske čudna izmetišta, puna sranja i mržnje radija , kad moš domaći.Ono ba hem mahalski zvuči a i na Bosnu zemlju Božije milosti miriše.

Al opet nam se to S sve manje sviđa. Pušta bombaše, prodavače magle, bljuvatore i pogan da se šeće po kutiji. Napose mislimo na onu razrooku , svinjoliku Fukaru i onu glavatu malu naci gospojicu Loknicu. Ti sinovi genocidnih tvorevina mrze Bosnu i predanost Bogu jedinom.

Za jednog je Bosna mit i po njoj svoje kompleksaške pijačarske bljuvotine sipa.

Drugi,ona ko puh ljuta loknica i pizdunčica je septembra Anno Domini 2015. skontala i dozvolila:

I ; muslimani su ljudi.

Zbog toga tetkice sa loknicama treba skrajnuti na smetljište; dakako istorije, u svom se već valjaju.

Po svom vokabularu i mržnji pripadaju tamo, da uz gusle i prange svojoj uzor bratiji poju jeremijske nabrajalice i striptiz izvode.Možda šta fasuju.

Bratiju,pretke i potomke njihove ćemo najbolje opisati riječničkim žargonom.

Molimo vas da pozorno obratite pažnju na taj pandemonij.

NACISTI / FAŠISTI

udruženje vatikasnkih ljubimaca , njemačkih pogana – primogenius paklenikusa, genocidne zle horde koljača i manijaka, genocidna družba, abortusi tame i zvjerinja, ne spadaju čak ni među neljude – oni su monstrumi, oni koju nabijaju djecu na bajonete, gasom, macolom i drvosječkom sjekirom ubijaju ljudska bića, silovatelji, krkani i slična arijevska izmetina i bagra…

USTAŠE/ USTAŠTVO

udruženje kroatjanskih pogana – primogenius paklenikusa, zle horde koljača i manijaka, genocidna družba, abortusi tame i zvjerinja, ne spadaju čak ni među neljude – oni su monstrumi, oni koju nabijaju djecu na bajonete, kamom, bombom, macolom i drvosječkom sjekirom ubijaju ljudska bića, silovatelji, kroatjanci, grmalji, krkani i slična izmetska – prangijska bagra

ČETNICI / ČETNIŠTVO

Udruženje načrtanija i SANU srbaljskih,pogana – primogenius paklenikusa, zle horde koljača i manijaka, genocidna družba, abortusi tame i zvjerinja, nespadaju čak ni među neljude – oni su monstrumi, oni koju nabijaju djecu na bajonete, kamom, topovima, tenkovima, bombama, macolom i drvosječkom sjekirama ubijaju ljudska bića, silovatelji, srbalji, grmalji, krkani i slična proljevsko – guslarska bagra, četnik nikad ne djeluje sam jer hrabrost se stiče guslama, brojnošću i naoružanošću protiv golorukih insana/ljudskih bića

SANU

srpska akademija nauka i umjetnosti.

Svu akademsku,naučnu i umjetničku umnost i vještinu sprcali u osnivanje , materijalno tehničko pomaganje i obrazovanje akademskog, naučnog ,umjetničkog iidejnog osmišljavanja i stvaranja udruženje pogana – primogenius paklenikusa, zlih hordi koljača i manijaka, genocidnih družbi, abortusa tame i zvjerinja, koji ne spadaju čak ni među neljude – jer su monstrumi, koju nabijaju djecu na bajonete, macolom i drvosječkom sjekirom ubijaju ljudska bića, silovatelji, srbalji, grmalji, krkani i slična izmetska bagra. Krajnji akademski, naučni, umjetnički i umni domet je stvaranje drvene jednožičane tvorevine. To je strugotina trulih panjeva čija je žica otkinuta iz stražnjice plemenitih konja i ispušta zvuk istovjetan ispuštanja konjske balege. Njhov zaštitni znak

POGANČER

Bezbožnik, izabranik zla, nevjernik, nečist, prljav, uprljan, ružan, gadan, nagrđen, prostak, fig.ljudska zvijer, bez srca i duše, genocidna nečist, srbaljska i krotjanska zvijer što odobrava, sije, zaziva ili tvori mržnju, ubitstva, silovanje

PIZDUN

umišljen, uobražen, zavidan, prepotentan , egoističan osvetoljubiv, zavidan, podmukao čovjek,ljubomoran čovjek,muška šmizla , više: vidi šmizla, fig pederčica ( muška)

PIZDUNČICA

djevojčica koja nije ni žena ni dijete, umišljena, uboražena, prepotentna,egoistična, osvetoljubiva, zavidna, ljubomorna osoba koja umišlja da žubori kolonjsku , više: vidi šmizla

peder

pogan, prljavko, govnar, bolesnik, umobolnik, razroki svinjoliki lajavac, gospojica, loknica, glupak, poklonik i podanik: nacizma, četništva i u ustaških udruga, čovjek koji ima spolnu sklonost prema drugom muškarcu, fig. čovjek bolesnog polnog nagona, čovjek koji prčka po govnima u tuđoj zadnjici ili dozvoljava da mu se to isto radi, pogančer, pogan, govnar

 

papak

rožnata izrasnina na ekstremitetima životinja,rožnata izraslina na debelim licima, fig.sloj balege na licu, krkan, seljačina, primitivac, čovjek: neučtiv ,bezobrazan, nemilosrda, iskompleksiran, nevaspitan, siledžijski nastrojen, razrook, brenovan, mrzitelj istine, hadum, impotentan, nemoćan, zavidan…

prepisivači

ljudi koji prepisuju riječi drugih , ljudi bez vlastitog znanja i uma , oni koji se kite tuđim riječima i misle da su pametni, oni vehti koji drugima savjete daju , kore ili pripovijedaju svoje licemjerje,stavku po stavku prepisuju vrlo metodično ne shvatajući suštini onoga što prepisuju

preneseno značenje: knjigovođe koje prepisuju

 

Naravoučenije:

Obavezno pogledajte naš nedovršeni  rječnik. U njemu se najlakše prepoznaju bombaši,prodavači magle,bljuvatori,ublehe i ostala bagra i pogan.

Drugi riječnici i enciklopedije  bježe od tih riječi.

Valjda autori i sredina iz koje dolaze prepoznaju sebe i ne žele da ih drugi  njihovim očima vide.

Ovoj basni ne treba naravoučenije .

Svaka rečenica je jedno naravoučenije.

 

 

Blekijev pojmovnik i dijagnoza

Jednoć, Oma i Deba bili u posjeti jednoj u bolnici. Tako Deba reko.Nije jedna ,već Kosa , Omina prva prava ljubav.Ta bolnica je niže ginekološke, ime joj se ne pominjalo,u onom vaktu, preko puta , bocu više pionirske , gdje lavovi riču i ne daju insanima spavat vas cijelu noć i ovi postali nervozni.

Možda je zbog tih lavova rat izbio, Rikom ljude izbezumili, a jednog proljeća to nesnošljivo postalo. Sjeli ljudi da se dogovore šta im je raditi, ovo dalje više vako ne m're. Nikako da se dogovore. A takarli je, mogo bi jedan narod nestat.

Jedni * kažu prosimo zvjerinje Evropskoj zajednici nazadaj vrnuli. Nikad ih nismo mogli razumjeti. Uvijek nešto prosim, prosim, mi davali i davali,a oni opet i opet, prosim i prosim. Nama dosadilo
naučite po naški molim. Jok neće da čuju. Ograničeni tovariši neki, tovariš bio kenjac ostao.

A opet nam to prosim tako nježno, prefinjeno i zavodljivo bilo kad ga šapuću neke mojce, sonje, biserke i ditkice. Njihovo prosim šen krat lepi i prosim ubavo mili ili prosim još samo ah… joj mamo mamice. To nam nije bilo žao. Nisu morale prositi, imali mi toga ah šta mi radiš jedini, šenkrat ubavo prosim, kod nas ima koliko god neka hoće.

Zbog nas u onu zabit, partizansku bolnicu Franja u duševnu umobolnicu pretvorili. Sve malene Mojce, Sonje, Biserke i Ditke, pride neku Alenku zbog sramote i bezbjedonosnih razloga, opće opasnosti po dolželu zanavik zatvarali.

Ono zbog polnog općenja sa tujincima et sindrom amore de la heraldika bosnia nisu pominjali, sramili se. Zatvarali i elektrošokove davali, hipofize odstranjivali.

Muškarci ih njini nikad nisu posjebuvali, po naški imali. Deba,ih,kaki je rekao bi takarili.Zbog toga muški smradaju, a nama ne treba  njihov smrad. Bolje što odoše,normalno tovariši, odahnusmo nema više prosidba, malo im uvijek bilo.Malo nam žao tovarišica,ali eto njih svako malo kod nas na partijanje i ono štošta.

Kažu nigdje ćevapa ko u Sarajevu.Ćevap je ćevap,ali u Sarajevu, sve same čevapčine.Ko će to bolje procjeniti od stranjskog svijeta.Pogotovu ženskog..Eto ona kitočkica svako malo na ćevap,joj ,mamo mamice. Načisto poludio ženski insan za sarajevskim čevapčinama.

A za ono zavodljivom, prosim ubavo mili moj ,smo našli lijek i čaru da se ništa ne otkrije. O tome ne smijemo ni je'ne lanut. Mogla bi umobolnica Franja jope’ proraditi.

Jedna vrsta cigareta  njihov izum, a oni stvarno misle da u kutiji sedam in pedeset toliko cigara ima. Pa ti zlo ne misli, koliko su hablečine bili. Blečci, uvijek namrgođeni ,k,o da im se  tujini žene tandaraju. Namah onoj majci zvijeri Europi na takarenje prilježiše.

Oni drugi* što im ispod grla nešto klatara; oni što su praznik, drugi februar najviše voljeli, kulturno se odmaknuše. Rekoše to ne bum naš probljem. Mnogo je šiptara kof njih.Poprimili nhjihovz spiku.Svoje smo zvijeri u kamenjar torove prangijama zbili i pustićemo ih kad stađun bude povoljan.

Treći* bi odmah da kolju neuškopljene i nevine lavove. Naprosto se zajapurili, pobješnjeli i pomahnitali i ubarabatili. Donijeli i uneređene gusle ko dakaz. Kažu, vidite šta izmetli drvo kaže kako se to radi.

Četvrti* misle malo ekološki, malo humanije; možda bi ih trebali sterilisati ili uškopiti. Bijele bubrege otfikatiri , što bi reko Deba.

Ove četvrte, odmah oneređena vojska srbalja ,sa svih strana, i sa brda i sa dola opkoli i plastovima bodljikave žicom ogradi  svu čestitost bosne divne..

Tako je izbio spor oko lavova.

Neki pak kažu da se sporilo oko lavova, ali zbog njih rat sigurno nije izbio. To je bio samao povod ko onaj 1914.

Rat je zapravo izbio zbog nastavaka krstaških ratova inkvizicije , svetih zvjeri vatikanskih.

Dakle, rat se zbi zbog mentora , i zbog nekih načrtanija oko kojih se u drugom zološkom vrtu, onom karađorđevskom;  druge zviri na nož, kamu i prangije, a one treće zveri na drvosječku sjekiru, malj i gusle zakleli .Kolji i lavove i balije, sve odreda, ni ženu ni djecu ne zaobilazi.

Onoj ženskoj, nije od Mojci i Ditki, ali da je voljela joj, mamo maice jeste, plaho; iznenada pozlilo. Ništa opasno , kažu hećimi, prehlada neka i pogledava nebo kako se plavi i kako ga rumenilo zalazećeg sunca obliva.

Kad ono tako kaže nika ne izađe na dobro. Ako promrmljaju nije loše ili nije najbolje, to se nekako pregrmi. Kada se proderu nita opasno ili neko bude natakaren pa rikne, ili neku opasnu boljku prihefto i samo plaho natandaren kopni i riknjava.

Ništa opasno je: Riknjavae neminovnus poetica garantus.

Zadeverali se Oma i Deba oko, dijagnoze, Glava boli!Hem rukopis nečitljiv,hem neki stranjski zbor, miriše na latinluk.

Ne gledaju žensku što se baildiše, samo zinuli u dijagnozu. Možemo li je posuditi malo, odgovor i ne traže, trk do Mojsija. Taksi pred vratima za svaki slučaj čeka.

Kaže Deba : Mojsije ti si najprviji i najpraviji od svih ćafira, moš li nam ovo čitabe protumačiti.

U anamo onu materinu grmi Mojsije ,ali viri. Nisam ti ja pisar od vakih slova. Idemo Hercu on je latinluk živi, koliko mu herc dozvoljava,ili ako nije rikno.

Herco kaže njemu pismena nepoznata, nema takijeh na radosnim vijestima. Idemo kod Lenjeg on pantomimu vrsno zna, možda nam nešto išareti.

Kod Lenjeg skontaše ništa od mahanja , ubebo se ni vještačko ne pomaže. Pokupiše ga pa kod Dobrog. On se smiješi i notes knjigu , mali pojmovnik iz prsluka vadi, prirasto mu srce, i oni gedaju šta piše:

dg. RIKNJAVAE NEMINOVNUS POETICA GARANTUS HABITUS SCIENTIE ET ASTRIS

med./ lat. dijagnoza (dg.)  mrijeti se mora poezija slijedi, tijelo nauci i zvijezdama; smrt neminovna; laički :rikno ti ne rikno riknućeš, a onda ti nauka i zvijezde sude ( a borami i vlast; to ne piše, logično se podrazumjeva)

E, jes mu onaj hećim mnogo pametan , mogo je kratko i jasno reći : rinknućeš stara sad pa sad, takariš zvjezde i nauku;

i još dodaju:

Petrović Petar Njegoš: on se nije ženio. Hadum dokazano. Kako neće tuberan bio. U tujini po kojoj je svoje balege sijo, nije lijeka našo. U nekom kamenjaru daleko od hećima rikno.

Tako to usud radi. Ti zlo siješ i pjesmama hoćeš ,narod nevini , braću svoju da istrijebiš. E pa vidi kako se kusi trijebe.

Dali je ovo kvintet klapa pojila , duet Debe i Oma tarabukovao ili samo Deba izšargijo ne sjećamo se.

Ode konzilij svoju dijagnozu hećimu  da predstavi  on muhur na nj opiči.

A u sobi jako ona ženska umrla. Samo oči zatvorila , zaspala i usnila. Pa sad sanja i vidi i naravoučenije šalje:

Joj, mamo mamice blentovija da ih svijet take više nikad neće roditi.

Neko će reći kakva pouka i basna.Joj hajvana kaže Deba eto jel, im sada jasno šta je basna.

 

 

P.S.

Jedni * –  Slovenci

Drugi * – Kroatjanci

Treći * – Srbalji

Četvrti* – Bosanci (i neki samoproglašeni Bošnjaci)

Danas je Svjetski dan smijeha

 

*

Svjetski dan smijeha slavi se dva puta godišnje – 10. Januara/Siječnja i 2. Maja/Svibnja.

Globalna vlastela nam odredila da se smijemo dva dana godišnje.

U inat njima mi ćemo se smijati svaki poklonjeni Božiji dan.

I to ne po 17 puta dnevno (kažu taki prosjek) ,

već kao djeca po 300 put obdan.

Pametna su djeca.

Samo bi se igrala i smijala.

A to je svrha života.

A onda im odrasli , zaboravivši svrhu postojanja ,počnu polako ubijati smijeh na licu.

Treniraju strogoću da bi djeca bila poslušna , pametna,ozbiljna i naravno tužna, kao i oni.

U prilog današnjem danu , u želji da vam bar jedan smješni mišić zatitra na licu,pristavljamo vam ničim vezano mahalsko “filozofiranje” o smrti.

**

Riknuti ili crknuti pitanje je sad?

Poče pjesma .Dobri uzima kutiju cigara.Gitanes su .Frka zanosno pleše,ali se ne glasa.Hoće Dobri da skine celofan.Ima on, i onu svoju Drinu bez filtera,ona je otvorena.Spušta Gitanes,uzima drinu ,otvara poklopac ,uzima cigar,lagano ga o kutiju lupka,stavlja ga u usta,prinosi upaljač pa zastane,nešto se premišlja.Spušta cigar.

To je već previše usporeno za Debu.Upečio oči na Dobrog ko reflektori na Camp Noe i ne trepće. Čim to vidje i Lenji se meškolji i budi.Gleda Debu,pa Dobrog ,pa Mojsija.Niko ne obraća pažnju na njega.To je dobar znak.Mojsije potpuri valja, Senom brodice plove,Modra rijeka blista,more se valja,sve je kako treba.Krajolika i muzika se stapaju.Biće dobro,konta Lenji, nikog nije moro moliti ni išaretiti.Zna ,zakuvaće se.

Dobri pogledava na spušteni cigar Drine, a i ž'tan.Pa pogledava , i na Vecchia Romana i Curvoasier. Dileme su sveopšte.Natakariš ti Hamleta i Otela zajedno.Njihove dileme su ko igra klikera naspram ovoj igri staklennih perli.

Uhvati bocu kurvoazijea ,u ruku je prima,obrće i razgleda.Neko bi reko nikad flaše staklene, a ni pića nije vidio.Pogled mu se utopiso u slova.Čovjek bi pomislio da čita ili ne zna čitati.Jes kad ne bi znao da Dobri osim vule vu kuše ave’ ko mu'a i ž'tem i takvih tričarija ,od francuskog ništa nije znao beknuti ,a kamo li pročitat.To je dovoljno da Deba i Lenji dijalog na visokoj nozi počnu.

-Baš si glupak Deba,ne čita on, boju gleda.

-Natakarila te boja ,šta će mu boja.Nije žensko da vidi ima li menstruciju ili bijelo oprano.

-Jel’ prosuto po vešu?

-Kakav te veš spopo,ja o onim žemskim bojama , ti o vešu.

-Ja načuo, kada je spopa'ne jal’ jedno, jal’ drugo,žena veš mijenja barem jednom dnevno.

-Što će mjenjat gaće jednom dnevno,budaletino , nije luda.A i što će joj uopšte gaće , ako ih treba svaki čas skinuti.

-A ako boja procuri , jal bijela jal crvena?

-Nek uzme flašu kurvoazijea, pa u nek’ u nju boje sipa , da Dobri ima šta zagledat.

-Jesi mahnit,ne gleda ti on taj tvoj poganluk.On po boji vidi koliko je konjak dobar,jel’ dovoljno star,jel’ sazrio ili je uranio ili odocnio.Jel dobra za heknuti.

-Ma nije konjak žena da ga moreš heknuti.Otkad si progovorio ne može te čovjek dohavizat.Prije ni jedne nisi htio beknut.A kad bekneš, čovjek se divio tvojoj rječitosti i elokvenciji.Sve jasno i razumljivo.A-ha i A-a. Čuj konjak uraniti ili odocniti,ostariti ili pomladiti.Gdje si ti vidio da insan mere konjak pomladiti.

-More bolan ,može ali to nije za nas.

-Zašto nije za nas?

-Što'š pare bacat na skupocjena piša, kad ćeš i onako riknut?

-Ja ne mislim riknut.

-Znam, ti ćeš crknut.

-Što ću crknut, ako kad mogu riknut?

-E vala nećeš riknut, nego ćeš crknut.

-Kako znaš?

-Fino znam.

-Hajde raci mi ako znaš!

-Ja ti neću dati da rikneš.

-Zašto mi ne bi dao da riknem,jaran si mi?

-I Dobri mi jaran i on će riknuti,a tebe ću pustiti da crkneš.

-Kako znaš da on nece crknuti?

-Jednostavno.

-Kako jednostavno?

-Fino,jednostavno zato što će riknuti.

-Vidi grehote, to mu sasvim logično zvuči.A Mojsije?

-Šta Mojsije!

-Hoće li on riknuti?

-Neće.

-Znači on će crknuti.

-Neće. -Kako neće?Ako neće riknuti mora crknuti.

-Ne mora.

-Kako ne mora?

-Jednostavno.

-Šta je tu jednostavno.?

-Sve,on će krepat.

-Kako znaš blentovijo sveznajuća?

-Jednostavno znam.

-Kod tebe sve nešto jednostavno.

-Kako neće biti neće biti jednostavno,jednostavnnije ne more biti.

-Zašto?

-Reko mi jednom Mojsije u najstrožem povjerenju ;da nikom ni je'ne ne zucnem, on neće umrijeti, riknuti ili crknuti nego će smrt natalambačiti ,i jednostavno će krepati.

Debi se namah prosvjetlilo.

-Mojsije,kako ćeš krepati?

-Ko ti je reko da ću krepati, konju jedan.

-Lenji.Kaže ti mu strogo pov reko da ćeš jednostavno krepati.

-I ti njemu vjeruješ.

-Kako ne bi vjerovo,ne govori se o anamo onoj ,nego o umiranju.

-Kakve ti sad veze ima anamo ona sa umiranjem?

-Ima kako nema. Ako bi išta u životu volio ,onda je to da riknem na njoj.

-Dobro Lenji reče,ti neće riknuti , ti ćeš na roštilju crknuti.

Ubacuje se Lenji ponovo u igru.

-Eto ,ne rakoh li ja da ćeš ti crknuti, tu ti ni roštilj neće pomoći.

-Kako znaš? -Jer ti je Mojsije malo prije rekao.

Deba se okreće Mojsiju…

Zagrmiše basovi.To je Mojsijev signal : manite se šuplje priče.

Vidi on,ova bi se filozofija mogla vrtjeti, barem, dva tri dana.

I on zvizno. Uhavizo ; pričo im ti ili ne pričo na isto mu dođe.

Blantavi su ko blesavi mahnitovi.Ne može ih čovjek pameti nadolmiti.Samo svoje pa svoje.

I o smrti , od opšte ka konkretnoj, smijeh konkretni ka opštem štele.

Jedino im buka može poremetiti tok misli,ako je imalo misli u njima preostalo.