Grbovnik,patrijarh Mojsije, oni jašu gusle i na prangijama lete
Scenarij : Izrada grbovnika bosanske vlastele
Njesto radnje: Kraljeva sutjeska
Likovi: mitroploit Mojsije i vikar Grgur Ilić
Dodatak likova i radnji (mimo autorove volje) :Jahače i harmonikaša pozvo mitroplit Mojsije Putnik u besjedu o grbovima.Misli takvo što bez konzilija ne smije proći.
Znate li da smo pisali o Grbovima bosanske vlatele?Jesmo!Ako niste čitali , žao nam je.Trebali ste,poučno je.
Mi sadržaj prethodnih epizoda ne prepričavamo. Nekad to nije ni bitno,kod nas skoro svaka epizoda (nastavak) fura sam za sebe.
Imali smo poučan nastavak prošle epizode ali nam ga neki ukrali u namjeri da ga falsifikuju,prekroje i proture javnosti da bi nas diskreditovali i u bulu uvalili.
Nismo mi naivni. Njihovog se uradka dokopali;mrven po Bosanski ugladili i
sada ga prije njih objavljujemo:
Lažovi i krojači
Nema sumnje ili je gornji ili donji tekst fojničkog grbovničkog svjedočenja naknadno ubačen.A možda i nije.Mi skeptični kao što smo uvijek bili pomišljamo na ovaj scenarij:
Nije grbovnik nastao tek tako.Jok,nikako.
Prirodno,historijski,istorijski ili pak povijesnui tok mogućnosti nastajanja grbovnika smo već isključili.
Na grbovima se radilo se svojski i zajednički.
Sastala se družba krojača,niko šivaće mašine nema.Sve sama sveštena lica,jal'su fratri jal’ su popovi.Hodža ovdje ni primirisat.Žao nam je.Ne zbog hodža,oni su svakako zaslužili prisustvo ili ne prisustvo.Sveštena i učena lica ne treba razdvajat.Žao nam nas samih.Dobro bi hodže pasovali u ovoj priči,iako ne piju,koliko mi znamo,bar neki od njih.
Rahmetlija,nama dragi Hafiz Cico i ne baš drag hodža Amer Mujo Cero;oni nisu pili;to nikako.Oni su lokali.Nisu krivi,slušali Debu kad je rekao da je lokanje samo izvedenica od Lokativa. Sedmi padež određuje destinaciju.Ako Lokativ tako kaže,a to je pismen iz gramatike,a ne iz birtije,čo'ek ga mora slušati i lokati. Đeš’ ba vjerovati Debi.Jednom hodži halal bilo,drugom kom si kom sa;kako mu bude određeno.Nažalost ništa o tim grbovima hodžama ne možemo priheftati.
A da prave svoje neke grbove, zastava i bule mimo bosanskog svijeta,prave.Svako malo,pa opet svako malo,nešto mjenjaju i prekrajaju. I još gore stvari čine .Neke stranjskije grbove,riječi i zastave ubacuju.
Grga i Mojsije nam grbove i zastave iz komšiluka donijeli.Ništa strašno da nas dvije rijeke i dva instrumenta ne dijele .Krvava Sava i krvava Drina.Ne zna se koja je krvavija.Samo je Drina , čini se češće krvavija bila.Bojili ih krvlju – jal’ zakrvavljene ustaše , jal’ zakrvavljeni četnici;sve samo go fašista i monstrum.
Bilo je takmičenje ko će veći genocid napraviti.Igralo se na sportski i fer način na dva poluvremena,cifre milionske,zasluge nacističke.
Prvo poluvrijeme,ono četeres i neke dobili zapadne komšije,kamatozni bombaši kroatjanci, nešto malo veća razlika.
Drugo poluvrijeme ono devedeset i neke dobili četiri S srbalji isto nekom većom razlikom.Trenutno je rezultat nerješen.
Danas bi kladioničari rekli namješten rezultat.Kladioničari sve znaju.
Nezavisni i nepristrasni komentator predložio da se treći i odlučujuči susret zbije na ravnicama Slavonije i Vojvodine,negdje na po puta između zvijeri.
Nema u finalu neriješeno.Kom obojci kom opanci,u njih toga ima na bacanje. Ovaj put fer bi se odigralo demokratski, bez treće strane. Novi svjetski poredak insistira na demokratiji.
A boj polje,hem široko,hem plodno,može namah upit svu krvcu i namah pođubrit plodne njive.Može se predhnuti,ne ko na Kosovu za dan završiti.Turci nefer igrali.Nema ono, završi se susret pa svako svojoj kući.Turci ostali pet i po de šest vijekova.Ovi nacisti dvadesetog vijeka misle isto.Neće moći,ove noćiZzakačili se za pogrešnog i po običaju popušili.
Organizovao bi komentator i medije novog svjetskog poretka,one druge genocidne sorte.Igralo bi se do konačnog pobjednika.Ako treba i produžetke.Gdje ćeš naći bolje a besplatnije đubrivoi domovinu učiniti uslugu.Rješili se đubriva i zemlja plodna.
Kažu za sve je krivo jahanje gusala i let prangija.Dođe mu to ko neka dobra izvlakuša.Milioni mrtvih a ti kažeš krivo je neko ćemane: klavir, harmonika, harfa,balalajka,truba, saksofon,def,triangl,kasenjete, trzalica,instrumenata i pomagala hejbet..
Svi aplaudiraju,nije genocid,nije čovjek kriv,kriv je pojedinac koji svira ćemane,zanio se.Najviše vole negirati oni razrooki svinjoliki degenerici, cvajtaši,pogančeri i njihova svojta.
E toga ima u izobilju.I coprnice vole da jašu i lete.
Uz prangije koje lete i gusle koje se jašu se lakše kolje.Ponese čovjeka muzika rodne zemlje srca i ne osjetiš ni napor ni umor.Vijekovima uvježbavali ljudi.Ne mogu se tek tako uzeti gusle i prangije i klati ljudi.Treba to orkestralno uvježbati.Vijekovi za to trebaju.
Nemojte slučajno biskupa i mitropolita,za nešto optuživati ili u fetve ili bule uvaljivat.Ni slučajno,to su male mace,nikome oni zlo ne bi učinili,samo su htjeli dijelove svoga naroda udomiti.Domoljibi su to.Nema veze ako neke druge naroda za domoljublje treba istrijebiti.
Kuvalo se to još otprije.Zapisano je da je papa Grgur IX Popušlić 1.234 god. organizovao inkvizicijsku klanicu na Bosnu.Po uspjehu pohoda su ga neki i prozvali.A možda i još zbog nečega.Poslije skoro svaki papa krstaše na Bosnu slao.Njih nisu zvali popušlići.Dosadno je to.Tepali im na drugi način.
Tek ovaj novi papa Fanćesko odlučio se pozabavit tom sortom.Dajte mu roka,zaslužio je.
Neće uspjeti,garantujemo.To se zlo vijekovima od Pavleta i Savleta ukorijenjivalo.
Krojači grbovnika svjedoče da je srbalj Dušan silni 1350 upao u Bosnu.Pohod se razvukao kao nešto ljigavo,pa ga u narodu prozvali Dušan Slinići.Od jeda za godinu,dvije rikno.Na vrijeme,ovi njegovi i bez mora i ilira ostali. Sada nek vide kako je bilo Balaševiću.
Neka tako treba Vrijeme će pokazati hoće li ostati bez Sandžaka i Vojvodine.Još da se plodne ravnice i vrijedni ljudi uhavizaju,a hoće,takare ih.Nije kod njih ništa brat brata , ili sin oca zaklat.To ti je svako malo,sad pa sad.I eto ti Obrenovića pašaluka.Taj Obrenović kuma,pobratima na spavanju zaklo.Taka im vjera.
Napadalo se Bosnu i prije i poslije,nebrojeno puta,a svi napadači homoseksualci postadoše, svo do jednog ga popušiše.
Mi se raspričali samo što ne dođosmo da Kulina bana,onog što je takario kćerku srbaljskog Stefana Nemanje pa je morao oženiti.Još mnogi je bosanski ban,kralj,paša,beg ,aga ili prosto Bosanac takario kraljeve kćeri i žene.Nikad silovao.Časnom Bosanacu to nije u krvi.Što'š silovati kad možeš na meraku akšamlijski ašik ljubu dobiti.I još ti zahvalne budu.
Čitali ste Mujo se uvalio Kraljici Mariji Tereziji na dvoru bečkom.Koliko bosanaca širom evrope ima,a da nisu svjesni porijekla i ne pitaj. Tma i tmuša nepregledna.Dobar ovaj Mak koju god prozboriš eto ti njega ko muhur.
Dakle sastali se Grga i Mojsije.Bio nekakav loš vakat,a gori se spremo.Za ta dolazeća vremena trebalo pripravit fermane,edikte , bule, poslanice, crtanija i načrtanija da se unaprid zna komu š'a valja radit.Ništa se na priliku ne smi pripustit.Takvi su stađuni,da prostiš.
Sastali se krojači,kažemo,sve sveštena lica nijedan Bosanac.Jednog ovlastio sviti čale,a drugi pravo pravcato iz Beča došo,sam sebe poslaniso.Sastali se za veliki sto od trpeze za dvanaest do trinaest čeljadeta,onaj vikarski za vikanje sjeli.Za trpezu sjeli i rujno vino u butelje k'o pijanci nasuli.Ono trinaesto mjesto zna se kome je nanijećeno.Pozivnicu zaboraviše odaslat.Ko poslijednji dođe,jal'ne dođe,taj je svakako nagraisao.
Nasuli i skoroj diobi Bosne nazdravili.Na čelu im fra.Grga i Mojsije.
Gdje god okreneš a ono neki se Mojsije strefi.Ne zna čo'ek jal je čifut,jal je pravoslavac,čafir latinlučki ili musliman,a može biti i sam firavun ili beduin se nacrtao.I među njih se i dan danas Mojsiji metiljaju.
Znano je,od Mojsija biblijskog da su se svi Mojsije zafrkano duševili i ljutito izgledali.Ali časnost nisu nikad iznevjerili.Koliko se zna?Takva im čehra i usud.
Sastajali se oni još od ranije od 1780.god..Veliki je to pos'o skupit,iscrtat, retuširat,prilagodit,oku svome i papinom i ostalih ugodit.I vuci (zvjeri) siti i sve ovce ,k'o fol , na broju.
Pristavila se tmurna i hladna noć. Polako plete svoje tajanstvene mreže. Vjetar zavija, granje lomi, crijepove ruši. Sijeva. Na sve strane zmije sijevaju. Prelijepe su,vrcave i blještave. Nebo grmi i atakuje. Zmije udaraju gdje stignu i gdje im je ćeif. Udari zaglušuju i plaše. Poneko ih ne čuje i ne osjeti. Taj je gotov, zreo za rekvijum. Zamalo pa avetinjska noć.
Traje to tri četiri dana. Proljeće se još nije uguralo kako dolikuje. Nikako da se osnaži i pogubi bijelu hladnoću. Iznenada oluja posustaje,na izdisaju je. Vazduh je pun ozona, svježine i čarolije proljeća .Mirisi svježine putuju eterom i sve će uskoro početi da se budi ili umire. Možda već od večeras. Al , haj ti znaj šta će biti kad nisi prorok ni vidjelica.
Kiša samo što nije zatutnjala i zabobonjala po penđeru sobe u kojoj , u kaminu vatra tiho pucketa . Pokraj topline sa suprostnih strana dvoje sjede. U sobi , pa ni u drugim sobama se nikad ništa ne dešava. Ne od ove noći ili ove zime, već odavno. Od početka. Ono što se otrpije dešavalo nije vrijedno pomena, kao da se nije ni dešavalo.
U ugodnoj toplini ,dakle sjede to dvoje. Lordica i lord. Zamišljeni i tužni ljudi. On priglup , blijed izraz ima, ona sjetan i tužan. Muzika tiha jedina je ljudskost koja diše sobom. Ima još malo ljudskosti. Zapretena je u grofičinom vezu koji krade anterijske đuvezli detalje.
Bahova fuga u c-duru se uigrala sa metodičnim i neumoljivim akordima nevremena koji se izmjenjuju.
Ponavljajuće mezzopiano koje sa naglim krešendo dinamičkim prelazima pretvara u forte, pa fotissimo. Tada na tren bljesne preostala živost u oku, onom iznad leda, u kome je krik pianissimo immpossibile. Ona ispušta vez, pokriva uši. Ne želi da čuje one završne akorde, kada je u jednom nestvarnom vremenu , njeno tijelo bilo raspomamljeni intrument u rukama virtuoza bilo. Fortissimo immpossibile.
Lord je u ružičastoj kravati, indigo košulji sa diskretnim žutim i zelenim prugama.Toaletu upotpunjuju ciglasto naranđaste pantalone i crvene čarape. To odjevanje je njegov zaštitni i prepoznatljivi znak i obilježje javnog imidža.Slutimo da ga slovkaju Pedy . Dvosmisleno slovkanje ili usud? Tko da zna. Šuhvaeli nam. Ali nismo potvarači. Bojimo se grijeh počiniti iz neznanja.
Sudrug mu od mladih bludničkih dana,onaj drugi EU ocvali lord. Njega opet vabili sa prefiksom Karin…, a bili su topli drugovi. Ovaj kar..itd. posto njegov nasljednik na poziciji objedinjenih davalica za novac sikstus domina, pa čak i prestolonslijednik negove zemlje, najofucanije evropske bludnice, nose iste ružičaste kravate i boje. Slijede njegov način odjevanja i kombinacije. Anamo oni. ne pitajte koji. Poganluk, oliti nečist.
Lordica u čipkastoj, djelomično prozirnoj crnini. Haljina naglašava nejnu mramornu bistu i bjelinu ljepotu i senzualnost. To je prelijepa udovička anterija. Niko joj nije umro. Od kako se vratila; iz one jadne i napaćene zemlje; ona počela nositi modifikovanu crninu.
Ljudi misle žaluje za rodom nekim, ali ne mogu skontati kojim. Nije bila upisana niti u jednu njima poznatu knjigu ožalošćenih. Kako je bila poprilično diskretna, introvertna i nepovjerljiva, niti je interesovalo mišljenje svijeta; nikad nikome nije objašnjavala svoju crninu ; za čim žalim i bol.
Ni mužu. Njega to nije interesovalo. Nikad ga nije bilo briga za ženine emocije i potrebe. Bitno je da ga ne dira i uznemirava.
Svako od njih zadubljeni u neke čitabe, svako u svom filmu. Kad ne veze ona ponekad spusti čitab, duboko uzdahne, skoro pa jeca i opet uzme pletivo. On svoj čitab spušta samo da dopuni lulu i zapali je. Ponekad se zamisli i slegne ramenima.
Drugi put se nimalo lordovski, tipično pederski, počeše tamo gdje bi tebalo nešto biti. Tamo sada skoro ničeg nema, Nikad nije ni bilo; sve nešto sparušeno i skvrčeno kao crknuti crv na ljetnoj žegi.
Zavjerenička magla ćutanja i nedoticanja je jako gusta kao zelen zindana u močvari. Podsjeća na berlinski zid, iz vremena kad se lord tajio sa rusima, vatikanom, amerima i drugim natoanijelima. Oni su uvijek glavni za tajne stvari, raditi ljudima iza leđa.
Lord iznenada ustade,otvori prozor i kao konj prde u hladnu i tmurnu noć.
Što ti je lordovluk i iskonsko atavističko vaspitanje.To je bio prasak koji podsjeća na mukli pucanj dvocjevke,ili skraćene jednocjevke produbljenog i proširenog kalibra. Miris sličan barutu, samo žešći, poput ciklona B ili iperita, ispuni pozamašan prostor.
„ Jadna zemlja.“ – kratko promrmlja Lord.
Ne bi – ni koja zemlja, ni što, ni zašto, ni kad, ni kome?
Uplašena i nečistim mirisom opijena Lordiaca i kriknu i vrisnu i jauknu:
-Ah, taj Bah . padam u sevdah.
Suze kao izvor Modre rijeke potekoše i ona pobježe od smrada vjekova.
Kasnije, tokom cijeloga dana je jaukala i pjevala. Sjećala se , vrištala i pjevala.
“Joj,mamo joj, mamo mamice , crven fesić u dragana moga, joj mamo mamice, da mi ga hoće bar još jedared nakriviti, joj mamo mamice.“
Stranjski neki jezik; u palači “nije mogao je razumjeti niko, a stvari oko nje počele su igrati i plesati;
A,aaa,a’ ,a, aaa”aa,a”: joj mamo mamice.
Što ti je usud” Jedan jedini smrdljivi prdac izrešetane cvajtare treba nekoj ženi da shvati gdje je život.
Sutadan je sjela u prvi avion i pravac modro zelena, srcasta zemlja. Ona što predivne zlaćane i baršunaste grbove i ljiljane od zlata ima.
Naravoučenije postoji, ali ovo nije basna i nismo ga dužni saopćiti. A opet mi smo đentlmeni :
-Ni krst nije ono što je nekad bio. A ljiljani su uvijek ljiljani – baršunasti; i zlatni i bijeli .
Naša rahmetli , mnogo blažena tetka Hankija , koju smo iz milošte ponekad slovkali Hanifa je znala , napamet , bez kanafa Maja i bez kompjutera neukih, nabrojati sve pretke do unazad 9.999 godine.Ovo nema veze sa njenom djevičanskom osobinom da je voljela po kući i đardinu šetati naga, a ni’ joj bilo ime Nagorka.
Sasvim logično .Koliko mnijemo , ako ikada, ikako mnijemo, ni jednu Hanifu , a kamoli Hankiju , od postanja svijetova nisu zvali Nagorka, čak ni Zagorka, iako su se sve voljele i na gori i za gorom… , ma , valjda nage šetati, jašta. Ili goriti .Tko da zna? Hoće to kad se upali. Vrućine dabome.
Nije nam baš ni tetka bila, ali smo je svi tako zvali. I što'no bi neuki posumnjali , poneki incest uradili.
Taki smo mi , pazimo na rodbinske veze.
Lako je njoj bilo. Imala je porodično stablo u dvorištu. Ne pamtimo ga i nismo je pitali jal’ je od bukovine , po bosanski ili od neke druge here voćke. Kako ga je voljela zalagumati, mislimo da je najvjerovatnije bilo šljivovo ili barem kruškino stablo. A mere bit’ i od jabuke. A more, vala, bit i od duda. Svašta je voljela šuknuti. Koliko se razumijemo u pijaču, to stablo nije bilo od vinove loze , garant , iako nikad nije birala šta će salijevati. Jer kako nas je učila , vino se gaji na čokotima , ne na stablu.
Znajući to tetka Hankija, kad su je zluradi pitali kada će prestati lagumati i pricrvljivati, bi samo odmahnula rukom, nasmijala se i rekla:
-Kad na vrbi grožđe rodi i kad ne bude blentovija!
Kada bi je pitali zašto stablo broji samo do 9999 godine, odgovorila bi da je pokeraš i da je njoj poker četiri devetke vazda lovu nosio. Osim kada nije nosio.
Tada je bila zijan ; mislite vi?
Đe će ba, tetka Hankija , sa onim svojim raskošnim legitimitetima biti zijan ? Jeste li normalni ? Svi su zurili u legitimitete , a on je maherski mješala . karte dabome , kada se akrtala. Kada se nije kartala … ma ća vam imamo pripoviditat. Mješala pa mješala. Napriliku ka Nadalina kad jemade mješat jajinca.
I ta naša tetka Hankija je bila posebna žena. Osim što ga je voljela šuknuti , voljela je i pricvrljiti. Ma, pravo se bacila na nas. Ne samo figurativno. Ne znate šta je voljela pricvrljiti?
Baš ste jadni!
Imala je , boni bili , klavir, pa valjda pricrvljivala dirke na klaviru. A možda i nešto drugo.U svojoj čednosti mnogo naivna bila. Klavir je bio, oni, starinski od drveta i eto belaja. Priziva crve da buše rupe. Crvotočine. A to su vam crne rupe u malom. Crv je crv i sve što liči na crva treba pricrvljiti. Inače belaj!Imaš crva , a ne pricrvljiti, namah u crvotočini, koje su male, ali nalik crnoj rupi, i zabiti , veliki jazuk .
A i klavir joj bio oni veliki , za četiri ruke , ha sa jedne, ha sa druge strane.
Moš'te misliti , tastature i sa jedne i sa druge bande.
A mogao se urediti k'o francuski ležaj sa baldahinom. I bio uređen u tetkinom zlatnom dobu. Kasnije je preuređen u budoar.Šta se može ; promet se povećao. A budoar (ih, ne znate šta je to?) je elegantno namešten salon jedne blažene dame , za oblačenje i doterivanje.I normalno za svlačenje.Jer kako ćeš se obući ako se prije toga nećeš svući.I nešto pricrvljiti , ako se pojavi u buidoaru,oliti klaviru.
Voljela nam tetka Hankija francusku ljubav, a nije bila francuska sobarica. Mošte zamisliti to!?
Bila sarajevska hadžinica,baš ko i mi, samo što smo mi bili hadžije.Znate valjda da je razlika samo u jendoj stavci.Zato su ljudi vazda sumnjali da smo sa tetkom Hankijom ipak u rodu, samo da bi nam neku mahanu prihelvetili.
Vi mislite , mi nešto izmišljamo!?
Eh,da ste poznavali našu blaženu tetku Hankiju , zabrinuli biste se što smo jako skromni i možda malo naivni…Aha!
Šta je ta svašta znala i radila. Hoćete da vam nabrajamo? Nemojte, trebaće vam sve do jedne umišljene kreacionističke godine. I pride koja.
Ipak vam moramo priznati porodičnu blamažu. Nisu joj ispunili poslijednju želju. Ne onu , da posljednji časi prođu u veselju. Toga se za života nasitila , nakitila i do poslijednjeg daha upražnjivala. Sve je radila kao da je idući čas onaj garantovani, poslijednji jazuk dan. I jednoć je bio.
Htjela ona da sa njom sahrane jedinog ljubimca kome je čitav život vjerovala. I mladost, neki kažu i nevinost, poklonila. A bome i starost.
Nećete vjerovati, htjela je da je sahrane sa klavirom. Ne ispuniše joj testamentarnu želju. Bojali se , kakva je nahero nasađivana bila, i u tvrdo i u meko,i u sridu; da bi se svaku noć na Barama , našem gradskom groblju , fešta pravila. A od fešte do orgija je boca. Ono k'o neki otpadnuti nokat tanka. Ne bi Sarajevo imalo mira do iskona.
Ma , pustite više tetku Hankiju na miru , neka joj je pokoj duši, jer mi ne volimo olajavati.
Snalažljiva je ona, ko svaka mačka. Kako god i odakle god je baciš (nasadiš ili nabaciš ili nešto slično) ,ona se sva sretna , a bome i srećna na leđa dočeka. Ma prava čigra. Virujte nam na rič! Znamo o čemu baljezgamo.
I odaćemo njenu najveću tajnu. Valjda nam neće zamjeriti. Nije ništa posebno.
Nameračila se na dženet.Kažu da u svetim knjigama pročitala da tamo imaju rijeke vina koje ne opijaju i od kojeg nema mamurluka.I što je još poslastica priko svega , a u suglasju njenih želja , vino služe djevci , ko netaknuti biseri u niski đerdana.
Joj rahatlika ljudi milu. Blago su je našoj, blaženoj tetki Hankiji! Valjda ste sada skontali zašto je čitav život bila naga i blažena , merthametli i podatna, daklen milosrdna.Ili barem veći dio. Milsimo da je zaslužila rajske dveri u kojima nit je glava boli nit…uh dalje ne smijemo. Takarli razmišljanja, a mi smo veoma vaspitani i obrazli mahalaši , a i bojimo se pržuna.
Čitavu prošlu noć nismo oka sklopili. Zadeverali se . Svi su brojevi svrshishodni prelijepi. Kako god ih čojk obrne metaforični su simbolični i poetični. Ali ponekad se zakofrče i uzjogune pa ih ne mereš ufrštuljit , ni da ti je Maršal Tito živ.
Evo , ova šestica i deveteca kad se spoje nas totalno izluđuju. Navode nas na razmišljanje , a mi ne volimo brez potrebe dumat. Imamo preča posla. Napriliku … , to mere sačekat drugi put.
Da li je 96-ica okrugao broj kao što je 69-tka .
Dumali i dumali i dohavizali se. Vidi molim te , lipo! Kad ova dva broja spojiš pa okreneš naopočke isti su a različiti.
Dobro , nismo baš sami dumali i nismo sami skontali. Pomogla nam jedna grlica. bez njene pomoći nikkog hajra. Teorija je teorija , a terija bez prakse je okrugla nula.
Evo recimo – teoretski hadum zna kako se prave djeca. bar je to moro pročitati u onim desankinim romanima. Ali kako je praksa čitav život bježala od njega , njegov praktični učinak je ništica.
Nećete vjerovati ,ali ova naša suradnica je bila plaho susretljiva i skoro da nam je preuzela incijativu u obrtanju prosto proširenih činilaca. Normalno u graničnim okvirima vezanih za osnovne zakone komutacije , asocijacije i varijacija na datu temu.
Brojeva 6 i 9 naravski i sasvim izvjesno , i dakako! A ća ste vi skontal? Niste valjda pomislili da smo isprazni pozeri ili seksualni manipulatori. kojima je ćeif nevine misli ljepota svezat u čvor?
I sada vi, u inat nama , zato što niste skontali provjeru okretaljki sa 69 na 96 , mislite da nijedan od tih brojeva nije okrugao broj.
Na volju vam!
Šestice i devetke su okrugli brojevi , isto kao trudne žene , kako god ih natandarili.
Vama trudnice nisu okrugle?
Baš ste levati, ili u najmanju ruku čudni insani. Zapitate li se kada , kako blago zaobljene netrudnice postaju okrugle trudnice obajene ? Jašta nego im rode pelenaju djecu.
Joj ,mile naše trudnice.
Hem lijepe, hem punačke , hem okrugle ko Viljamovke.
Ma nije nam naum pala viljamovka radi cuge . Jok , nikako.
Nego radi krušaka .
Naravno onih rumenih, zdravih i oblih. Merak ih pomilovati po stomaku.
Trudnice , dabome.
Ne kruške. One su za havljanje ili za kazana.
I što ste zapeli za viljamovku, ko da nema drugih rakijetina.
Ima rakije i od šljive, i od duda, i kurza, višnjevače, čak i jabuke. O vinovih hejbet da ne pričamo
Neki su pokušali praviti brlju i od tikvenjače i krompira.
Ništa, tankosava.
A neki pametnjakovići pokušali jagode nagovoriti da se pretvore u rakiju.
Ono mere, ali skuplja pita no tepsija. I mora se namah piti i mozak u kašu smekšati . Lako kvarljiva roba.
Isto ko ulične prodavačice. Naravno cvijeća ili rakije , a šta ste vi mislili?
Neke ženske prodaju rakiju na trotovaru. Mere bit da bidne, ali mi ne nalećesmo na take žemske ( osim za ratnog vakta ; gluho i ćoravo bilo , ne ponovilo se ) .
Insan ko insan, samo što nije hajvan. Nikad se pameti dozvati i o šestici i devetki elaborat spraviti , ko mi učeni mahalaši.
Počeli dumati od čega se sve rakija može praviti. Samo što nisu počeli peći rakiju sirnicu ili burek rakiju. Sa pitom krompirušom nisu imali fajde . To smo vam iskantali.
Kontaju neuki pite se peku isto ko rakija. A nikako nije isto.
Evo na primjer pite se peku u tepsiijama i rerni od špahreta. Najbolji je fijaker. Normalno ne onaj sa konjima. Ko je ikad vidio konjima pod guzove zapalit vatru, Onaj sa konjima je za trudnice i lijenčine – akšam age , Fazile, Emine i Koštane.
A od rakije iz fijakeru niko ne bi hajra imo. Ne onom sa konjima. E to je duga i drga priča, a bome ponekad i belajsuz dogodovština. Ono kad kočijaš poviče curik , zategne kajase , konj naglo zastane a inercija … ma ća vam ga imam ćakulat , oliti pripovidat ; skontajte sami.
A nekima , jope’ ,brlja draža od svih pita. Ili bilo kakvog ića. Čak ni vodu ne begenišu. Ni za kupanje.
Njih ćete lako prepoznati. Suhi ko ljeskova grana usred zime. I modri, haman ko ledenjak sa Antartike u po noći punog mjeseca. .
Kako ne bi bili modri? Rakija im udari jal na jetru jal na bubrege. I jene i druge. Pride i na mozak.
Koincidencija. Crna i bijela đigerica. Crni i bijeli bubrezi. Reš pečen i pohovani mozak. Specijaliteti za meze. Nećemo širit priču. Jazuk.
I oni modri se malo naglije istope. Valjda i njih zahvatilo ovo globalbno zatopljavanje.
Pa kopne ko jetre i bubrezi natopljeni u čisti alkohol, a mere i ko mozak u formaldehid .
Što bi poete rekle:
-Zlo se zlim vraća ćim ne vjerujete teoriji o okruglosti sparenih činilaca , hoće se reći komutaciji brojeva brojeva 6 u 9 , i 9 u 6 .
U prevodu:
-Wilijamka i žena nemaju nikakve veze. Osim što su oble, rumene, sočne, jedre, slatke…i mogu se konzumirati do besvijesti . Svaka na svoij način , dakako.
Vako se može čitav dan , a bome najpoželjnije je kao uvertiru za obnoć. Bolje prestati dok je vakat. Ima se pametnijeg posla sa ženama raditi. Recimo – redovno i ex plicite obnovljat teorijsku praksu o oblinama, pardon okruglinama brojeva i trudnica i njihovog prihološko-sociološkog uticaja na priraštaj stanovništa i sveukupnu težinu zemljinog omotača.
Ha, šta vi mislite?
Valja ova?
*
Dopisano
Sa računicama u budućim danima je meni lako.
Zapišem ih i čekaju svoj red. A ono što je zapisano ne može mi pobjeći. A bome ni ja zapisanom. Stići će me kad tad! I jeno i drugo .
Moj jedini problem je što ponekad ne uspijevam stići prošle dane. Ne mogu ih dotaknuti i pomilovati . U zagrljaj jamiti , na srce priviti …
Migolje , lepršaju i bježe ljubavima i ljepoti prelijepog života , nalik snovima koji sa osekama novih dana nestaju…
Čitav život tegarim samo jedan , ohrdani , kožni kofer , srednje veličine. Ispran tragovima kiše čami na tavanu stare roditeljske kuće koja je vidjela i bolje dane , a sada samuje mnogo života, ljubavi, dobrote , radosti i milosti. Mnio sam , ako iznenada budem prisiljen na selidbu , bilo gdje, u njemu imam sve za lagodan život. Imam kaiš viška ako ponekad bude pretrpan. Ne treba mi ni neseser . Pederski djeluje , a i višak je.
Neko bi rek'o :
-Siromah neki čojk .Sprco čitav jedan mnogokalendarski život u jedan cigli, starinski kofer!
Aha , kako ne!- mislim ja i sliježem ramenima.Ne valja se sporiti sa neukim.Ponekad je glupost zarazna. Neće razumjeti, čak i ako protabire sadržaj kofera. Druga , sumorna neka vremena se nadvila nad uvijek plavetnim i prelijepim dunjalukom.
A u kuferu na priliku za svaku nepriliku obavezno turnuto:
a) Dva para kratkog veša. A par su vam gaće i majica. Uz oni par na sebi , dovoljno za četiri dana . Ako se jedan dan čojk malo uščuje ,nije grede , putnik je , a vremena su svakakva , počesto nikakva. A valjda će se u četiri dana naći bar neka bara , da se osafunjanoj i tuknutoj žutini vrati bar malo bjeline..
b) Jedan par dugog veša. Nisam ljubitelj dugog veša nikad bio. Glupavo i arhaično mi izgleda uvijek očekivana i očekivani oriželjkivana scena – gologuzo žensko i čojk u dugom vešu , sa natakarenim i kofrčavim atributom. Ali kakav sam lajav i pehav , mere mi se usput zalomiti neki zindan. Gluho ne bilo , polove i Sibir ćemo preskočiti, ako ikako mere, makar moro na kratko zakapijati labrnju.
c) Dvije jednobojne košulje , dvi-tri kravate , jedne rezervne pantale sa špic peglom,rezervni par salonki i četiri para čarapa. Pristojni insan mora svaki dan mjenjati pokrivke za noge, da se insanke , umjesto od pogleda na atribute , ne bi bandačile od “aromli” nafajtanih čarapa. Iz istih razloga izbjegavamo muške insane. Većina tukne ko kolera.
Ali to je dovoljno samo za po kofera,primjetiće neko od onih što ih u mahali picajzlama vabe.
Jes vala, istina živa.
c) U drugu polovinu uturim jednu uokvirenu sliku. Zlu ne trebalo, mere se prodati ako bi ovi bakso sprca penezi na neke sitne potrepštine, recimo: bokor kamelija , chanel 5, dior 999… Ovo bakso mu natandariše pajdaši. Kažu ; baksuz totalitaris ! Gdje god sjedalicom mrdne, mora ga neka neka ljepota ščolit. A njega učili da bude dobar i fin. I da pomno pazi : Bogu Božije, a ženi …ma znate već. Ono što ona najviše voli. Ni slučajno krpice. Nije naviko oblačit, već …,već bezbeli – sa hejbet bezmirisnih kamelija uokvirivati nagost raskošnog ženskog tijela , osjenčenog mirisom petice i pokrivenog bojom 999-tice. Joj ljepote judi moji. Boli glava!
d) Obavezno dva prazna platna za nabrzinu slikati , jer lova u čaroliji brzo kopni , ko snijeg u avgustu. A ponekad valja usnulu ljepotu namah ovjekovječiti i koji prekoredni sevap zaraditi.
Uz platno treba i pet osnovnih boja ponijeti. Jer natakariš platno ako nema boja.
Eno neuki nas šenkrat plaho ispravljaju:
-Crna i bijela nisu boje.
Joj levata mile moje. Eto, nek oni naslikaju crno bijeli svijet u koloru, bez crne i bijele boje.
Kad već tegariš pet boja , moraš im prikantat i pet kistova minimum i jednu alkoholeru sa kurvoazijeom. Ne kao razređivač boni bili , već radi uroka. Ako te pogled na žensku nagost i ljepotu ostavi bez daha, a hoće garant, Svaka je žena stvorena savršenom i meni svaki damar nabrekne ko avion kad slijeće., Tada mereš grlo i pluća pročistiti žesticom i povratiti dah. Ono kažu grijeh je. Jes, kako ne! A nije ljepoti grijeh ljepotom svojom baksi fraz izazivati. A sem toga , moj otac , čuveni akšamlija , čitav život dokazivao da grijeh ne ide u usta , nego iz usta. Da li je bio u pravu saznaću kad mu se pridružim; jal Ah tamo , jal UUHH anamo onamo.
Sve ostalo što mi je potrebno imam memorisano jal u blentari. jal u rukama i nogama, jal između… šta ga znam.Zaboravlja se. Krečana ipak još nije ,hvala Bogu, šljegla na mubarek sjedine.
I šta sad ?- pitaće neko misleći na hejbet prikalemljenih kalendara.
-Ma ne znam kako sam sprco tolike kalendare.Da nisu prelijepi i unikatni reko bih da mi je neko svoje podvaljivo.A jopet, možda se prebrzo živjelo. Možda se san za snom , bez predaha kalemio.
-Ma ne pitamo to . Nego šta je sa kuferom!
Aba zo. Što ne kažete? Ništa ! Kasno , u ratu anlaisah , kufer mi nikad nije trebo. Gdje ću ja bez svoga Grada čednosti. Šta bih ja bez Sarajeva. I Sarajevo bome , bez mene. Svisnuli bi načisto.
Sada je kofer skoro prazan.
Krpice u ormaru uredno poslagane i po redu i tabijatu dunjalukom svjetlo dana , jal noći gledaju. Il ne gledaju.
Platna prodana ,poklonjena, obješena na zidove ili u sehare snova pohranjena.
Kistovi se uglavnom u razređivaču kisele. Ima se pametnijeg posla.
Miris i karmin kupujem barem jednom godišnje. Ko da mi ih neko krade? Svako malo prhnu. Joj , jesu nestašne ljepote mile . Vazda bile. Ne mere ih čovjek ščolit , a da ga na neki belaj ne navuku . A meni plaho mrske te navlakuše. Ma , načisto posijedio od njih .
U vrtu zasadio tisuće raznobojih ruža. Nek ih beru same. Jer meni je grehota cvijet , ako nije žena , brati. I cvijeće ima dušu.
I jedna novost. Rat me naučio. Bijeli , pamučni čefin, dva u visinu a ležećki , se šest metara u duljinu ,a poravljeno i triput smotano , uredno ispeglan i složen ,kao jedini gost , na dnu kofera čami. Udomaćio se. Ko velim, nikad se ne zna. A jopet, damast mi se jaranski smješi ko da me tješi:
-Kad, tad! I nek znaš nisi bakso.
A ća mu ga ja znan. Moram mu virovati, jer život je prilip. A jopet , u zakutku malog mozga , imam skrajnuta još dvi tri sna i koja dobra želja. Uh ,da me oće ona jena plava , a garava podobriti i zapjevati … bilo šta. Ne bih žalio uprtiti kofer na leđa i krenut ka moru prelipom , moru plavetnom , moru jadranskom. Ma , nek je po tisuću puta gorko, partit moram . Na kraju puta punog nevera , bonaca i bura me ona čeka .
Bilo je nekoliko Mara u našim mahalama.Uglavnom su to bile skraćenice imena Marija.Samo je jedna Mara imala puno ime Mara. Čudno, baš tako su je i zvali. I još jednu Marinu smo zezali da je Mara.Ona se ljutila,a nama je to bilo vrlo simpatično.Kada se prestala ljutiti ,znali smo da se zaljubila i mi je više nismo zvali Mare. Postala je takarli djeva , šta god mu to značili.
Mara koja se najčešće pominjala u našem komšiluku su zvali Mara Gatara. Nećemo vam otkriti toplu vodu kad kažemo da je ta znala gatati.Nikad nije fulila. Nema svjedoka da je išta potrefila.
Narod ko narod. Ode kod Mare i debelo joj plati za gatanje.Sve što ona izgata oni obrnu naopako i ibrete se kako ona naopako pogađa.
Gatara je bez gatanja sve znala.Ko s kim, koja je ovo, čija je ona.Čak ni koja je i ovo i ono joj nije moiglo mašiti. Ili čiji je u čijoj. Grah pao , dakako. Jel bila gatara il’ nije. Svi svetski šund mediji tog vremena prenosili njena zapažanja , komentare i tračeve. Čak i ono „ozbiljni“ mediji je počeli zaozbiljno shvatati.
Opet onu drugu zvali Mara Daskara.Ona nije znala gatati,ali olajavati je mogla po čitav dan.U tom faxu je bila i ispred Mare Gatare na top deset gatara svijeta.
Prvo mjesto su ubjedljivo držali Vatikanski jal šaka desničari, jal hadumi, jal tetkice. Nikako ljudi. Ne mo'š biti čo'ek ako nisi ženjen. Njihova olajavanja i laži i mali vrapčići znaju pa ih nećemo pominjati. A i bliže se blagdani. Ima ih poprilično , a svi izmišljeni i ili debelo nategnuti. Nije vakat dušu griješiti olajavanjem.
Drugo mjesto drže glavno svećenici Jehovinih svjedoka .Od san stefanskog mira 1878.godine laju na sav mah oglašavajući apokalipsu. Od tada svake godine o tome kukuriču ko pjetlovi bez kvočke ,po više puta godišnje.Mi izbrojali do sada su 411 puta najavili smak svijeta.Merete skontati koliko su puta fulili.
Treći si bili Buš i Bler, oliti kapiciner i drekavac. Iako su oduvali u fenjer nije zgoreg ih pomenuti, jer imaju naslijednike, kao i prethodnike. Oni su majmunski obznanjivali da su upucali Bin Ladena, “Zaboravili” obznaniti da su ga stvorili , kao i sve fašiste , naciste, cioniste i teroriste svijeta.Njihov lavež su mediji u stopu pratili. Irak gomila hemijsko i atomsko i oružje prijeti Izraelu ,njihovoj mazi. Sadam je bez njihovog dopuštenja nekoliko puta pustio vjetar. To rokanje im je posebno išlo na živce. Zbog toga su nalajavanjem ujedinili zapadni dunjaluk da porobe i razruše Irak.Irački narod još uvijek u krvi plaća njihovo olajavanje. Olajavali oni i Iran ,no to je malo čvršći orah.Ali zato ,prosperitetnu Libiju u ruševinu , a Gadafija u meita pretvoriše.
Trenutno četvrto mjesto drže kreacionisti.Oni olajavaju Božja stvaranja i starost Zemlje. Kažu da su svi drugi ludi ako misle da je Zemlja stara koliko je stara.Joj ona je stara 4006 plus novu eru i nema druge.To je tako jer oni tako skontali da bi pučanstvu lovu otimali. I jošte svake godine ,zadnja 64 stađuna otkrivaju po jednu Nojevu barku.
Mara Daskara je ili olajavala ili slagala daske po dvorištu.U intermezzu bi se falila četvrtim mjestom svjetskih olajavača.Iako je slagala daske po vas cijeli dan, nije dobila ime po daskama.Jok.Ime je dobila zato što je bila obla k'o tabut tahta. Tako pučanstvo mislilo. Vazda pantale i sakoe nosila. Niko je nije vidio gologuzu, osim onih koji su je vbidjeli. Ne zna im se broj, ali svi odreda mahalaši il gospoda bili. A to vam je isto. Ni je'nu lošu o ženskom čeljadetu ne znadoše lajnut.
I tako neprimjetno se prišunjasmo temi koja nas zaista tišti.Moglo bi se reći ne da nam mira još od pubertetskih dana. Stariju su to tada zvali jutroklik dani. Danas se vabe kao tinejđerski dani. Mi bi prije rekli dani zbunjene mladosti.
Radi se o pučanskoj izreci:
Razumije se u to ko Mara u kriv anamo onaj.
Pučanstvo je takarli insanluk.Ono ima svoje tokove koji proističu iz jednostavne inačice:
-Takarim, dakle postojim.
Pošto smo dio pučanstvo mi vjerujemo da među svakakvim tandar aparaturama ima i poneka kriva blentovija. Tu ne bi trebalo biti ništa sporno. Ako ima mali i veliki; jaki i slabi, crni , bijeli, žuti , crveni, pa plavi i rozi, čokoladni i sladoledni, tvrgi i mehki ko friško pače, a poneki se i visuljak zove, zašto se ne bi među njima zakofrčio i neki krivi. Ništa on ne bio drugačiji od onih koji se hoćkaju i blesavo glavom klimataju.
Nikad jasno i pobliže da konkretizuje svoje umotvorine. pa smo se zbog toga uvijek pitali kakvo žensko je ta žemska koja se ne razumije u poglavatog krivog bezmozgaša.
Dvije nam Mare povećale dilemu.Koja se od njih ne razumije u ono o čemu znanje samo po sebi dolazi ha se žensko čeljade šteke može dovatiti. A nda se tu upetljala i Mara jarbolka sa dalmatinskioh obala lipog plavog mora jadranskog.
Mara gatara je uvijek imala frculet na glavi i ohrndani svileno cvijetni šlafruk na kabastom tijelu.Navlačila je i najlonke na bretele ili haltere. Nismo zavirivali, dlakava ko srodnik primata bila. jedna joj uvijek pobjegne i sleti na kaubojke, nekad lijeva nekad desna. Imala je brčiće i po neku dlačicu na licu. da sezbude ko u priči:
-Starija , dobrostojeća i plaho držeća brkata gospođa.
To je vješto krila jer je po vas cijeli dan nosila masku za skidanje dlaka.Kit ili neku dugu cjepidlaku.Noću,u radno vrijeme bi palila samo jednu svijeću pa prorokovala. Gatanje bi uvijek ,u inat Mari daskari započinjala:
-Gospodarica mraka,grada i svjetova. (Vatikanski .Mater familijas opskuro urbis et orbis)
Znala ona to i na latinskom prozboriti ,ali nije htjela da je porede sa onim individuama koje se upitnom sikstinskom svodu mole. Opis ove upečatljive osobe je sasvim odgovarao vješticama Nativitas Solis Invicti (Rođenje nepobjedivoga Sunca) koje su se posvetile otimanji love od naivnih budaletina. To nam je dalo naznake da nju nije briga ni za šta osim za gatanje.
Mara Daskara je jopet bila ravna ko taraba od od fino izdeljanje bukve. Nikud se nije micala bez širokih farmerskih pantala i blejzera sa tri reda zlatnih dugmadi raznih gravura.Oko vrata bi vezala svileni šal cijetnog dezena impresivnih boja radi uroka. Daske koje je prenosila morale su biti čiste ko dječija guza poslije kupanja. Nije željela da se uprlja dok tegari.Nikog nije zavarala. Kad bi pučanstvu dosadilo da je zovu Mara Daskara, radi promjene zvali su je Košćata Mara. Zbog istih razloga su Maru Gataru zvali Vještica Mara.
One bi se ponekad osladile.
Maru Daskaru je ponekad obhodio Deba. Htio je da mu gata. Zbunjivala ga njegova indolentna sudba. Ona ga vrnula jer mu je sve bilo jasno zapisano i ona tu nema šta tražiti;a ni on. Deba ko deba;inađija i uporan vazda bio, pa se navadio. A i znatiželjan bio, nisu ga ženskinje išle tih dana.Navadio se svaku veče da mu Mara Vještica gata. Mi se nismo čudili šta mu je jer takav je on.
Jednom on došo na gatanju a osto na rimi. Maru,jal Gataru jal Vješticu tu veče plaho prisvrbilo. Deba nikad nije bio veliki đentlmen,tek osrednji. Međutim za rješavanje vještičijih svrabeža dušu dao.
Poslije se komšiluk čudio kakve to Deba teške muke ima kad mora svaku noć na gatanje. Mara jedno vrijeme prestala da prima drugi svijet što u praznoj kugli pomoć vide. Narod se pobunio, transparenata se dohvatio pa na bjelavske džade. Morala Luce intervenisati. Možda joj se tada Deba zamjerio.
Oma opet prolazio pored komšinice Mare Daskare i pozdravio je.Ona se zacrvenila ko bulka u cvjetanju i moli ga da joj pomogne dvije tri bukove daske pomaći. Ne može sam teške joj. Oma se ne bi prljo, ali odbiti molbu komšiluka u mahali je veliki jazuk.
Ono nisu bile dvi tri daske nego sto dvi tri. Lipso Oma ko ker kad vija fiću. Lipso i zaprašio se. Šefica od dasaka ga uvede da ga raspraši, a ispalo je da je Oma nju dobro isprašio. Poslije se kleo da ubopšte nije daskara već iza široke odjeće skiva čusto i savršeno usjedeličko tijelo.
Bi nam lakše. Deba i Oma se nisu fačali neznalica po pitanju krivog sudionika takar priče. Ali i dalje smo tragali za Marom iz narodnog predanja. Možda vam jednog dana ispričamo kraj.
U međuvremenu vam moramo uključiti štoriju o Mari Jarbolki , rođaki naših Mara po ženskoj liniji. Majke im pod istim nebom balkanskim , veš – najčešće gaće sušile.
Jednom , jednog januara ništa ne zasječanji. Bija je i prosinac , a ništa nije prosijavalo. Mare izgataše : Valjda će se u veljači neko veljati.
Čim se pomene veljanje nama naum padne Mare.
Ma , ne Gatara ona nikad ne nosi veštice, ni onu Daskara ,što svoje daske sa sobom uvijek prtji. Vi garant pomislili na bubmbaru i krivuljar, iako veze nemate sa trigonometrijom.
Pitate se kako znamo da nemate veze sa trigonometrijom.
Pa to je veoma jednostavno.
Niko nije blesav da ima veze sa trigonometrijom , osim onih hudih koji se faćaju kojekakvih kosmičkih računica, umjesto da se fataju Mara.
Kako kojih. Joj levata majko mila, sve im se mora crtati.
Boni ne bili ,Bilo koje.Jal morskih, jal domaćih. Jal sa daskama ili sa vešticama ili bez njih.
Za njih vam ne trebaju nikakve računice, iako su sve one doktorirale krivuljare.
Ili nisu? Tko će im ga znati? Zakukuljena je to i zamumunljena, a prelijepa čeljad.
I zašto nose daske , gataju ili se drže jarbola , pitate se vi. Pa to je bar jednostavno. Da se levati ibrete što će im daske , pasulj ili jarbol i ne prokuže dal imaju ili nemaju , recimo gačice.
Njima je sasvim sve jedno za doktorate , imaju li il nemaju , sve dok imaju jarbole da vješaju donji veš.
Vi se ko biva pitate , što kod kuće ne suše gaće.
Kao prvo kod kuće nemaju adekvatne jarbole.
Kao drugo ,nisu kod kuće skinule veš, nego na trabakuli il đardinu.
Kao treće;ma šta vas brigeda ća je Mare sinula veš i di će Mare sušit veš?
Što bi poete rekle:
-Sušile ne sušile isto im se piše.
U prevodu:
-Des'ba ti vidio dobar jarbol a da zbog njega ne frcaju žemske gačice.
Naravoučenije :
-Sabur , saburli , strpljen spašen. Tako vam izgatano.
A kaki vakat došo više se ova novi naraštaji ne vojače , pogotovo ne idu u marine. Neka vehta generacija, rekli bi u mahali.
Od Debe i mržnje, oliti fobije , do snješka bjelića
*
Imamo jednog vrlog prijatelja. Zovu ga Deba.
Možda ga znate?
Vi mislite deb'o čovjek. Jok , nikako, mršav je ko girica.
Onda pomislite da je debil.
Ma jok , odebljo mu mozak od nesuvislih misli.
Dobar je on , jalijaš i mahalaš , a to mu na istu deređu dođe.
Blesav ko jednosmjerna struja i opičen k'o konj koji naganja zebru.
Znači misli u crno bijelom , jednoličnom , vijugavom koloru.
I lajav je i obrazli. Čudan svat..
Išli mi tako jendoć jednom ulicom. Žemskom.
Pitate kako znamo da je žesnka ili otkad se to ulice djele na muške i ženske.
Ako se ulica zove Rave Y. ili Lepe ZaZe Y. šta vi mislite je li muška ili žernska?
I nemojte da bi sad nešto implicirali. U smislu i mi volimo curvoasier.
Volio se Deba zagledati u izloge.
Vi mislite hoće nešto da kupi. Ma jok, boni.
Uglavnom je dekintiran. Svu lovu sprca na grlice .
I da znate nije na one čaršijske, što se lomataju od Drine do Mošćanice, od insana do insana , oko sebilja i šadrvana da iskamče malo zrnevlja; već na prave orvacate đardinske grlice.
On se zagleda u staklo da vidi koliko je lijep i imali koja pametna da mu iz čela niče.
A ružan ko glista kad je zgazi auto misle žuti i nikad ni jene pametne za vas cijeli život nije procuclo.
A izgleda veoma pametno. Ko Rodenov mislilac ili dijete na tuti , kada ga grčevi muče.
Odjednom , skoro ko sinja kukavica zakuka, .
-Oni me mrze.
-Ko to bolan?
-Evo ovi. Natandarili veliki plakat o meni u izlog.
Neka američka dobrotvorna organizacija.
Jes, kako nije?
Amerikanci pa dobrovtorci i humanitarci.
Mogu oni maglu i bijele bubrege prodavati kome hoće. Mahali nikako.
-Kako znaš da baš tebe mrze. To oni sebe , ko biva, opisuju.
-Znam sigurno, evo piše plavo na crvenom sa hejbet zvjezdica narandarenih! Koliko petokraka sprcali na malom prostoru , neko bi mislio da su komunisti. A nisu . Gori su od komunjara i od fašista.
-Ma hajde bolan , to se tebi samo čini.
– Nije meščini , već sam siguran. Idem rješiti problem. Ne volim da me iko mrzi.
-Nemoj bolan belaja. Ameri su to. Šta te briga ako te taki mrze? Bitno je da ti misliš da si u pravu i da se zaljubljeno ogledaš u staklo i svoju nutrinu..
Namah , za inat plakatu i nama , uđe. Mi nemamo kud , i mi , čoporativno za njim.
Kultura prije svega. Kucanje, kašljucanje i selam.
Mrak dama, ne po puno osunčanijem tenu, njih ne zapošljavaju američki “humanitarci”. Već po fizici . Diše po metra ispred sebe i trepće očima ko svaka barbika pred takar.
-Izvolite , šta ste trebali.
Deba se zableno u pluća i unezgodio. Znamo šta mu na um pada. Muca:
-Guten daj !
Valjda munjeni jado mislio : Good dej!
A možda i nije. Taki je on . Nerazuman.
A jopet mu , anglosaksonski naglasak južnog konfederacijskog petnaesterca , ne miriše na dobro. Kju – klux – klan je tamo još uvijek glavna kaubojština. Koliko on zna. A on ako nešto zna , onda ga beli zna.
-Mi ništa, ali našeg druga mrzite , kao da je obojen abonosom. A vidite da nije. On je samo originalni bijelokosni mahalaš.
-Zašto misli da ga mrzimo?
– Hajd’ Deba iskantaj.
-Evo ja sam rasist. Volim žene svih rasa. I seksist sam jer se volim seksati sa njima.
-Ma nije to rasizam i seksizam , dapače to je veoma pohvalno sa vaše strane.
-I ja mislim da veoma po'valno sa naše strane. I hvala vam i što oćete da me po'valjujete.
– A dalje?
– Mislio da ćemo se zaustaviti kod povaljivanja, ali idemo dalje. Nisam homofob jer mrzim pederčine, ali volim lezibejke. One mi milina, valja se mnogo pomučiti , a tanka fajda. A ti se poganluci neutrališe.
-E to je veoma nezgodno, jer jedno ne opravdava drugo. Mislim da se jedno drugim ne može izbrisati. .
-Pa i ja sma istog mišljenja. Đe ćeš pogančersku pogan porediti sa miomirisnim pogančerskim đardinkama. Evo , molim te reci ti meni , šta bi ti radila kada bi ti se kojim slučajem jedan peško ili oni osunčaniji nearijevac počeo motati oko sjedalice.
-Molim vas nemojte biti tako lični. Hekunla bih ga stolicom posred glave. Ili pištoljem u čelenku. Tako oni kod nas na južnom divljem zapadu rade.
– Ti si prava usamljena zvijezda. Vidim ja ti si za brisanje sodomlija , gomorlija i cionista sa mape zemaljske. Kako neću biti ličan bona. Pogledaj kakva te je stolica jamila. Vrtoglava, a ja ljubomoran na nju. Sami pliš i kadifa se u nju zavalio. Ne može da diše.
– A ovo zadnje dobri moj čovječe – Asshole . Šta sa njim?
-Nisam ja baš dobar, nikako nisam. Ali to je malo duža priča , a i za ovo nisam siguran šta ste mislili? Morali bi to uz neki zalogaj i koju oku vina protabiriti, okano moje. Rodi čiko okice lijepe.
I protabirili su. Debelo. Taki je Deba. Debeli dembel. Bilo je tu jahanja , mamicanja i uhkanja. Hejbet. Možda ga zato zovu kako zovu. No, ta je takarli priča uskoro završena opozivom dame sa velikačkom , polametarskom upalom pluća. Rekoše – neopravdani i neprimjerni , a takarli dodiri sa domicilnim pučanstvom.
Ostalo usud tefter staroslavni zapiso!
-Pod a)
Poslije devet mjeseci , negdje u okolici Dalasa , ona kjukluksklanovka se u hinjski smješka i privija malog mahalaša na grudi. Pljunuti Deba. Samo bi dojkio i dojki se prifaćo. Kada odraste , garant i još koječega…
-Joj levata majko mila. Kako bih u Americi zatrudnila , a da budem sto posto sigurna da mi dijete garantovano bijelo ko snješko bijelić bude.
-Pod b.
A Debe ko Deba. Poslije hejbet takarli dana , još uvijek nije skonto zašto ga ameri mrze. Moraće jenom u Dalas radi provjere taksirata. Jer – repeticio est mater studiorum, il’ nekako slično baš o mahalašima lično.
Prođe pet godina i koji mjesec, mere bit godina. U varoši ništa novo. Jedino se Meleka zadjevojčila i Fatma skoro oporavila. Ono skoro je daleko od zdravog. Ni jedna, ni druga neće za Bega da čuju. Beg se na majčino imanje povukao kada je ova dušu ispustila . I on brzo za majkom mandrkno. Kažu heftama mu dušu čupali.
Begovica se malo usplahirila kad ču da se Mujo iz vojne vraća. Od Fate poneki, ni dobar ni loš glas. Podnošljiv. Muju i ne pominje.
On se iz vojne sa Kozacima , napokon vratio. Neustrašiv bio, život mu ništa nije značio , pa se i smrt od njega odmakla. Činova se hejbet dograbio i aglukom se zakitio. Majci na vrata kuca, ona ga ljubi, sin jedinac se doma živ vrnuo. Osjedila ona skroz na skroz , jedan kroz jedan što bi raja rekla , ali ništa to spram radosti što je jedinac , živ i zdrav grli i ljubi.
Sa njim dječačić od pet godina , isti on. Mujo ništa ne objašnjava nego djete za jednu ruku drži, dugom rukom jatagan pridržava. Dvije kubure za pasom ga opasnim delijom čine. Brkove kozačke nabacio, pogled mu se usurio. Da čovjeka , tujina strah spopane.
Pravac begova kuća. Kapidžik zatvoren , on zapovjedno kuca. Na dobro se lako naviknuti. Nekom dobro, nekom zlo.
Meleka otvara vrata, vrišti od radosti, Muji se o vrat vješa, nema bitno što se zadjevojčila. To je Mujo , njene , neprežaljene Fate dragi došo. Izlazi i begovica Fatma , čula glasanje radosti . Malo ublijedila, iz kuće ne izlazi, ali nije blijedilo od toga. Ovo je ono blijedilo kad insana bude , pa ga ne bude, jer se prežaljena avet na vidjelu sreće.
Ljepota bila , ljepota ostala. Koja sjeda je spotakla, ali ista Đul Fatma jedinica u majke. Pola Bosne se za njom u njenim djevojačkim danima okretalo, druga polovina uzdisala. Sada bi cijeli dunjaluk udovicu da ženi. Ona ni mukajet. Jednoć je jednom srce i tijelo dala, i naj'grabusila. Dosta joj tarapane i tuge za čitav život. Jedino joj kćer Fata ravna i u ljepoti i u sreći i u kijametu bila.
Muji zasuziše oči , on na koljeno kleknu, u ruku je ljubi i kaže:
-Sretan ti unuk neno. Evo ti Fatin i moj sin ,da ga paziš i voliš, ja ne mogu, mene velike muke pripale .
Sjedoše kraj šadrvana, čijom je vodom Fatma svoju anterijsku raspomamljenost prskala i hladila. Zna to Mujo, ona mu pričala o tom jadu. On krivac za to bio, sa ponosom se od srca smijao, i neprestano je ko ramazanske kandile palio i tulio.
Ponude mu dadoše , kahvu i rakiju ne odbi.
Sjeća se i priča …
Poslije Fatiminog usuda , zbog Fatime i Fatme malo više akšamluku i rakiji sviko. Misli pomoći će, bol, snove i ljubav da ubije. Ne pomaže ništa. Sve to njega i dalje čereči i na živo kolje.. Namah se u askere unovačio .
Dugogodišnja vojna sa Kozacima se dobro završila. On aga postao , a Vezir ga zbog hrabrosti plaho zagotivio i pripazio. Mogao je da bira gdje će agluk , imanje odabrati. On izabrao Smirnu; čuo da se jedan agluk tamo prodaje.
Zna Fatma, zna i Meleka zašto se Smirna bira. Meleka mu rekla za Fatine hareme i hamame. Neće ni jedan nego taj. Vezir svoje obećanje izvršio. Pokraj dvora sanđakbegovice Fate , Mujo svoj čardak pristavio
Kad je Mujo došao u Smirnu, Fata malo poboljevala. Glavna sandžak – begovica i dvostruka udovica postala. Pričala mu to, kada je prvijeh puta obhodio. Obradovala se jako, neizmjerno. Nema suza , sve ih za pet i po godina isplakala.
Ni on , suze skoro nema, On je svoje ubijajući din dušmane prolijevao. Žao mu insana. Ne zna ih, ništa mu nisu učinili. Ni on njima, ali kidišu jedni na druge i sjeku se , ko bijesne zvijeri gladne krvi . Ili oni njega, ili on njih, nema treće.
On uvijek imao sreće. Ubija on i plače. Malo za ubijenim insanom, a najviše za Fatom, tek ponekad za Fatmom.
Jedino mu u srcu radost zaiskri, kada na Meleku misli. Biće prelijepa djevojka , taj mali curetak, ta harambašica mila . Krvlju bol za Fatom pokušavao da umine.
Ima tu i krivnje zbog Fatme , majke njene. Sve nešto misli da Fatu ne prevari sa majkom joj , ne bi se ništa desilo. Svu krivicu na sebe privaljuje. Bol ne uminu , većme se veća javila. Čito; sveti kitab brani i u nečist meće , sastaviti majku i kćer na dunjaluku u poganluku.
Njen Mujo nju potražio , kapidžike i pendžere svoje kraj njenog dvora pristavio. Srce hoće Fatimi da iskoči. Sve ga pita da li je još voli, da mu nije koja srce ukrala. Zna ona da nije, ali se prvi da mu ne vjeruje. Pa ga čika i miluje. Mazno ga štipka , provjerava je li san , melek ili njen Mujo.
Ko vihor uleće troje djece, dva sina i kćerkica. Pet,četiri i tri godine, jedno drugom od uha do uha. Kad Mujo vidje ono najveće , srce mu zatreperi. Takvog on sebe u Bosni ogledao , kad je tih godina bio. Sjeća se, k'o da je juče Modrom rijekom gazio.
Upitno gleda u Fatu , ona potvdno klima glavom. Neće pred djecom da priča. Djeca joj po bosanski pričaju, dvoje mlađih nešto i turkiš čavrljaju, ali stariji neće za turski da čuje. Gleda u Muju i drsko i znatiželjno. Drsko jer je stranac, a sa majkom mu veselo egleniše. Znatiželjno jer mu poznat i pomalo blizak taj lik.
Poslije , kada je dojilja mlađu djecu odvela na spavanje, Fatima uze petogodišnjaka za ruke, posjede ga u krilo i reče mu :
-Mili , evo ti babo napokon došo, poljubi ga u ruku maleni , siročiću moj!
To joj dijete jedina radost svih ovih godina bila. Pričala mu ona o njegovom ocu, majci Fatmi , svojoj sestri Meleki. Pogan, očuha i svoga oca nikad mu pomenula nije. Teškom mukom je prihvatila ovo drugo dvoje, i još ne zna da li ih voli ili sažaljeva.
Dijete se ustručava;Mujo ga nježno za ruku prima i cjelov u kosu ,pa na obraza stavlja. Jedna suza kanu na djetinje lice. Zacrveni se kao krv i polako na djetinje usne panu. Dijetetu neugodno , kuša suzu , slana je i slatka. Umiri mu srce i prihvati nježnost ove strane ruke, kao da je nešto njegovo. Ubrzo ode i on na spavanje.
Danima se Fata i Mujo viđali i ponovo upoznavali. Niđe im se žurilo nije. Da su znali ono što nisu , ni dekike ne bi gubili.
Ona kaže doveo je sandžakbeg u ovaj harem , što je dao da se njojzi napravi. Ona već u putu , prije Stambola , saznala da je sa Mujom bremenita. Ništa više ne bi pomoglo da bilo kome kaže.
Ako kaže sramota, svašta može biti. I osramoćenu vrnut je doma, i kamenovati i bičevati, u roblje prodati. Šuti ona i u Smirni o vaktu rodi. Babice , dojilje i dadilje se uzvrtjele i usplahirile, nešto se računica ne slaže. Beg prekinu tračeve: reče sedmanče je i njegovo. Tačka , nema više munđijanja. Plaho mu se ljepota Fatina dopala i on po stare dane pošandrco i zablejio se u Fatu.
Ipak se ili od jeda ili od slabog srca u neki brzi vakat prevrnu. Obradovala se Fata, slobodna je, eto kući može hodit. Ne prisni joj se. Brat begov sebi tu ljepotu za ženu na silu uze. Bio koju godinu mlađi od beja i ona rodi sa njim ovo drugo dvoje djece. I ovi beg prhnu u fenjer , ha se kćera rodila.
Fata opet slobodna , ali kasno. Dva tereta pride ima. Ne zna kako bi na udovicu sa stranjskom djecom u varoši gledali. To joj najmanja briga.
Šta će Mujo njen na dvoje stranjske djece rijeti? Stid je bilo. Hej , ona dva braka imala, dvaput udovica postala, troje djece porodila, a on jako momak. Ih kaki je, jedna li mu udovička majka. Svaku djevojku može dobit , prevrnut i oženit, i još koju pride.
Vrijedan i robustan je on; obdaren svim i svačim. Kod njega nema ništa labavo; več čvrsto, odrešito , pravo i muški ; joj mamo mamice. Zato se iz Smirne nije micala, a i čula u vojni je , oko ovih osmanlijskih se krajeva mota. Za majkom Fatmom i sestrom Melekom žalovala ko za Mujom. Tri su to rane, grdne, neprebolne , neizlječive…
Kako to boli Bože mili , Milostivi. Nikog svog da čuješ, vidiš ili dotakneš; dušu, srce da ispuniš. Tako haman šest punih godina. Praznina se duboka stvara. Iznutra nešto rovari, truje, slama i izjeda. Boli to mili moj,ne može se insan nikako naviknuti na tu bol.
Živi čeljade, mora se. Bogu Jedinom se moli ,a život , kao , ide dalje i traje i ništa ne pomaže.
Mujo njoj ništa nije imao za pričati: bolovao i ratovao , pa opet bolovao. Vremena neka neobuzdana , stampedasta mu mutila razum. Sjeća ih se kao kroz maglu. Više od pet godina prođe dok je nije našao.
– Bona da si ih stotinu rodila ja bi sve prihvatio. Tvoja su , znači i moja su .
Poslije te priče sve je bilo nekako drugačije i lakše. Ona poče anterije oblačiti. Sve neke nove. Imala vremena pa vezla i vezla. I majci i sestri mnoge izvezla. Veze a misli, ona ih nikada neće obući; nema kome i zaradi čega.
A opet , šta zna ,možda će Mujo nekad navrnuti. Osjećaj je ne prevari.
Jedno veče sjede u njenoj sobi. Ona je namjestila kao onu , svoju, djevojačku , sve isto u njoj pristavila .
I demir prerezala. I stoji u uglu sobe. Muji se oči zasuze , mislila je njegova Fata na njega svaki dan svih ovih godina. Odjednom mu se ugodan osjećaj, kao nekad u domu javi. Dobro Fatinom , ispravlja se on i nije mu žao, što se u damaru vrati oni vakat.
Akšam samo što nije rubinom zatamnio. Vazduhom se probija onaj čudesni ljudski glas, koji svojom umilnošću sve smiruje i tjera ljude da se okreću nebu i mole. Takvih ezana odavno nema. Ogromna šteta. Neko će to debelo zaplatiti.
Njih ta ljepota obuhvata, pomole se Bogu Milostivom. Vrijeme i život ih naučili nekim datostima i stalnostima. Hvataju se za ruke, miluju ih i šute. Zamišljeni su, molitve su odavno završene . Muče. Ni je'ne!
Ona se trgnu, prima ga za lice, privlači sebi , ljubi i šapuće.
-Dobro mi došao,mili moj!
Njemu suze u očima.
-Dobro te našo ljubavi moja!
Šeret se u njoj poslije vijeka zindana budi , pa ga pita:
– Da li ti je otpo još koji nokat, mili moj.
Smijeh, vriska i gurkanje.
Ho,ho,ho brunda Mujo:
-Upravo mi je otp'o jedan nokat .Hoćeš ga pregledati, ljubavi moja.
Bijela hanterija neće više da se sa njima igra i druži , na nju niko ne misli, ljuti se i širi. Polako ispadaju grudi,ruke,noge. Bjelasaju i tamne , igra svjetlosti i sjenki između butina i pupka. Fatima se na anteriju ne ljuti što je otkriva i probuđene slasti Muji u zagrljaj baca.
Skida izdajicu i predaje se. Mujo lud od sreće, gubi se u dobro poznatim izvorima slasti, rosnim udolinama i nestvarnim uzvisinima. Stiže svaki brežuljak i svaki do’ da obuhvati, miluje i ljubi, nigdje mu se ne žuri.
Ali tijelu ne možeš naredbu izdati ;četa stoj , juriš, povlačenje, u napad. Jok , nikako.Tijelo to čini kako je sviklo i kako mu se drugo tijelo daje i otima. Željne usne su spojene, drhtave ruke se prepliću, uzavrela tijela se bez milosti predaju . Mujo se uspinje ,ona ga grčevito steže i sebi vraća, on polako sa šestogodišnjom čežnjom i bolom prodire u isto toliko godine suza i tlapnje. Ona ga prihvata, pa ga iznenađeno vraća, još je većma očvrsnuo, sunovraćuje se , a ona nema kud , opet ga prihvata i ječi.
Sad je sve u redu. Dušek je dugačak i širok, a oni bezbrižbni i još isto zaljubljeni . I nemaju straha da će ih neko iznenaditi.
Sve je tako lako kad muzika i ljubav akorde strasti tvore i kroje. Malo su grčevitiji nego nekad prije, boje se da im san ne utekne. Ne znaju da li je java ili im bol miline , snove snije. Novo oslobođeni krik i jecaj i brundanje:
-Joj,mamo mamice i uh, uh, uh.
Isključuju mogućnost sanja i oni znaju da su oni opet , ona nestašna djeca , Mujo i Fata; samo im trešnja i tunja ispod prozora nedostaju. Tako je vrijeme brzo ludilo , da je skoro odjednom jutro preteklo noć.
Ona , prvi put u njihovoj ljubavi , može slobodno da položi glavu na njegove grudi, uzme slavuja u ruke i mirno, premirno zaspe i sanja kako opet i jopet vrišti:
-Joj , mamo, mamice.
On ne smije da zaspe, boji se da mu grlica ne pobjegne. Zna nikad je više ne bi mogao naći. Stišće je nježno, ljubi u čelo, polako da milu meleku ne probudi.
Niko ih nije uznemiravao, poslije podne se probudili, nešto jeli , sa djecom se pograli i eto ga akšam pada i novi se ezan javlja.
Opet su sami, ona u rubinovoj anteriji, on već gol, golcat , gori od sinoćnje večeri, u bunilu vri, odjeća mu smeta. Fatimu dva puta ne treba nagovarat i ona je naga . Više nema grčevitosti i nervoze, sada su svjesni da ova igra nije san.
Ljubav klizi ,oni su brod po uzbibanoj pučini kojeg vode vješti mornari, za trenutak zastaju da brod sidro baci pa ga vade. Pustimo se sidra i mornara.
Njih dvoje su sada Fatima i Mujo i ta im igra najviše odgovara. Mujo na Fati, Fata na Muji.To se djeca ponovo vole, igraju i jure. Mujo sa ponosom osjeća da nije važno njegovo uh,uh i uh, već se dao na saučesništvo , u rađanju onog: joj mamo, mamice.
Fatima vrišti i vrišti i jauče, kao da joj je svaki put poslijednji.
Sabah ih obuhvati, ali oni igru ne prekidaju. Dođe i podne, a oni se bjesomučni i izbezumljeni obeznanjuju znova i iznova.
U akšam, ezan se nekako usporeno , tužno , jecajući javlja.
Mujo se na lakat naslanja i gleda je. Njoj se čelo orosilo, očajnički guta vazduh, daha nema. Potres je nagli zdrma, ona iznenada malaksava, grčevito se steže i pribija uz Muju svoga, ljubav svoju jedinu.
Nokte mu u grudi,u srce zariva. Iz očiju joj suza bespomoćnica klizo, ljubi Muju poslijednji put, izusti jedno jedva čujno : -Volim te ljubavi moja jedina.
Još jedan drthaj , poput grča joj grudi potrese i Fata umire.Tako mirno , tiho i prirodno kao da je tu ulogu godinama učila.
Grlica sa safirnom ogrlicom ka nebu leprša, krug ka nebu pravi , maše krilima i Muji poručuje:
-Čekaću te , Mili moj.
Što ti je život! Dvoje se našlo, pa se nije našlo. Poslije mnogo jada i bola se ponovo našlo i nakon par časaka, iz čista mira, se ponovo zauvijek izgubilo.
Neko bi reko tuga je to. Ipak to se samo život , jedan jedini , prelijepi , tek tako dogodi i insana zbog neljudi slomi.
Svjestan je Mujo , nikad bistriji. Svisnu mu Fata ljubav njegova jedina. Svisnu ko potrgana , mirisna djevičanska ljubičica. Jedno skoro nečujno joj, mamo mamice , samo jedno volim te i nesta.
Vojničina, asker, janjičar, aga , vezirova desna ruka Mujo san Fatimin i Fatmin, plače ko malo dijete , kojem sisu iz usta otimaju. Mislio je da je sve suze isplakao. Ni jedan čovjek ne zna koliko suza za isplakat ima.
Ećim rekao da je od nabijene sreće presvisnula.
Puno je to zbijene sreće bilo za moje milo napaćeno čeljade, kaže Mujo.
Jebo ja takvu dijagnozu i hladni rezon.
Ne kaže to ni hećim , ni Mujo , već pripovjedač.
Nikad ga niko nije čuo da je lanuo ili neku nepristojnu riječ rekao. Sada mu se rečemo biva zgudumilo i učinilo da ga je vakat pričepio i da je morao i on jednom jednu lajnut.
Mujo šutio i guto, naučio se, što'š se srdit , kad će biti kako će biti. Moš zaplakat, tugovat i jaukati, vrištat na nebesa , ali psovati i ružnu riječ izustit nikako. Nije to za dobre ljude. A i pogano je.
Mujo Fatimu sahranio u đul bašti svog agluka , u hladu trešnje , pored bijelog mramornog šadervana sa šest česmi.
Htio i ono dvoje Fatimine djece povest doma.No , ne dadoše rodbina i vlast. Rekoše: ono svoje kopile vodi sa sobom, nama našu djecu ostavi.
Ovo Fatmi i kćerki Meleki joj ispričao. Ne ovako, već vojnički, šturo i ugrubo, bez detalja koje nisu za druge.
One te detalje znale i neispričane. Fatma ih doživila sa Mujom. Kćer i majka se rasplakale i neutješne bile. Ode naša Fata, pupoljak mirisni . Ona je zvjer, monstrum od oca proda i ubi. Plaču . malenog Fatmira grle i ljube , milovanjem i suzama zalijevaju. To je sve što im ostade od Fatime .
Mujo poljubi Meleku u čelo i reče joj :
-Čuvaj mi sina, jaka si ti ljepoto moja.
Begovicu ljubi u usta, ne stidi se, mnogo ih je ljubio i volio i šapuće joj:
– Drago moje za nas dvoje, sve sa Fatom umrlo je.
Fatmira, sina jedinog pomilova po kosi , poljubi u čelo. I ode . Ne osvrnu se.
Mujo nestao, dugo ga niko nije vidio. Svašta o njemu pričali. Ponovo se u vojnu vratio, te se oženio, pa se propio, pa propao, pa u zindan otišao.
A Mujo se u Smirnu vrno. On , vojnik, aga i ljubavnik svojoj dragoj Fatimi , ljubavi svojoj, Nevjesti , Ženi svojoj , počasnu stražo davo. Šest mjeseci i godinu , dan za danom, noć za noći, bez prestanka, bez predaha Bogu se Milostivom molio..
Gleda trešnju, gleda behar i đule u bašti. Na bijeli mramorni mezar i nišane gleda . Pogled mu se ukočio. Nema mu Fate. Tišina. Ni u san da mu se javi. Jok , nijednom.
Mjesec , zvjezde i maglice za njega više ne svijetle. Ublijedili su i žaluju. I njega maglom ovijaju.
Zatim okrene pogled na zlaćani šadrvan sa šest česmi ; on tiho žubori, prelijeva se i klokoće , kao da ga pita:
-Bolan Mujo kad ti je nokat otpo?
Vidi šadrvan da šala nije uspjela i gleda u insane koji ne prestaje plakati. Što ti je insan? Njegove dvije česme mogu preliti vode ko svih mojih šest. Nešto se tu računica ne slaže.
Kako će se ba složiti? Ne zna insan koliko suza može proliti. Isto onoliko koliko ih može ne proliti. Sve je u parovima.
Jes ovaj što blebeta pametan, čudo jedno.
Begovica Fatma se razbolje . ćerku nije mogla prežaliti. Kopnila, lijeka joj nisu mogli naći. Ona ga nije htjela , ni tražila.
Pročuo se glas, Mujo se u varoš vraća. I zaista jednog sunčanog zimskog dana u vrijeme đenaza, vrati se Mujo. Vrnuo se iz Smirne . Zauvijek. Konja , vranca jaše, ovaj silno poskakuje.
Odlučio Fatimin i Fatmin dragi – dosta žala za Fatom. Ljut na nju, ni da mu bilo šta u snu šapne. On sam sebi u inat njoj progovori – živima treba život posvetiti. Mislio na Fatmu. Došo tobe : Živi živima , mrtvi mrtvima!
Ispred begovske kuće tabut iznose. Vidi Mujo , Meleka čvrsto drži Fatmira i suze štišće.
To Fatma , garant , na tabut tahti mrtva leži. Nema druge; mnije nesrećnik.
Mujo se čini hladan kao hiljade pahulja bijelih u minusnu sabah zoru . Polako konja zauzdava, iz bisaga tri stambolske žute tunje vadi i slazi. Na rame bisage uprtio. Gomila se miče u stranu, oslobađa put gajretli insanu.
Prilazi Meleki i sinu , oboje sa ogromnom tugom u očima u ruke ljubi. Daje im po jednu žutu dunju stambolsku i bisage Meleki o rame kači. Uzde vranca sinu u ruke kači. Iz đepova pune šake dukata , u dva tri navrata vadi i što dalje od tabuta baca. Gomila za dukatima stampeda.
Slomljeni ljubavnik prilazi tabut tahti, čohu , pa čefin skida i marame sa anđeoskog lica miče i ljepotu milu gleda,.
Anđeo samo spi. Malo ublijedila , ali prelijepa je. Moli se on; da je njega ili Fatimu u trenu smrti sanjala. To bi za nju najlakša smrt bila. Poljubi je u jedno oko, pa u drugo, onda u usne, polako nježno i dugo. Pogleda i Meleku i sina, slegnu im remenima. Ko veli:
-Šta se tu može?Sudbina!
Sjeda . Naslonja se na kapidžik Fatimin i Fatmin. Jako je umoran, ali rukama čvrsto, najčvršće steže tabut, ne popušta ga. Dvije grlice bijele lepršaju zajedno ka nebu.I to je to.
On im maše, zatvara oči i spokojno za Fatimom i Fatmom krenu.
Iz desne mu ruke klizi mirisava žuta stambolska tunja , kotrlja kroz kapidžik, preko bijele šljunčane staze , ispred šadervana zastaje. Đul baštom se šire mirisi žutih dunje i ljubavi.
Ode i Mujo. Bez riječi.
Meleka je dugo na Fatmira pazila. Nikad se nije udavala i zaljubljivala. Nije htjela nesrećnu kob majke, mame, mamice i sestre seje, sejice.
Željna ih uvijek bila, seje malo više. Možda je ponekad vatru u sebi osjećala, ali je mašicama tjerala. Neće da se sjeća da je i ona u Muju zaljubljena bila. Nako dječije, nevino.
Fatmira ona mnogo voljela i pazila. On razmažen i sebičan postao. Jednog dana u Smirnu se vratio da potraži brata i sestru. Meleki odlazak nije obznanio. U varoši su ga uvijek tujinom smatrali.
Više se nije čulo za njega.
Meleka se par dana po njegovom odlasku u meleku pretvorila.
Sabahli ezan blagoslovljene noći je prozvao i ona je , tek tako , jednostavno i lahko , bez imalo straha , u pratnji Anđela odlepršala ka nebu u susret mami, mamici i seji, sejici.
Nešto nije previše vjerovala da će Mujo sa njima biti. Bar ne za neki vakat.
Imao sam malenog psa. Bio je meden , rundav i crn. Nisam ga zvao rundavim,tako sam mu tepao.Nisam ga zvao crni,tako sam ga mazio .Zvao sam ga Medi ,tako sam ga volio.
Pas i dječak , Medi i Crni. Crni i Dobri .Igra i radost, Jedno ljeto mnogo nestašluka, još više smijeha i radosti.Tri mjeseca sna.
Dječaku bješe šest godina , psu četiri mjeseci.Mislili su zajedno će rasti. Živjeti čitav život istim snom.
Ali…
Dječak i pas su bili još mladi , nevini i naivni.Nisu znali da je sve u parovima. Snovi – java.Radost – tuga. Smijeh – bol. Život – smrt. Nisu čak znali ni šta je to dobro,jer su bili sušto dobro; a kamoli da postoji zlo kao njegova susprotnost.
Dođoše ljudi neuki. Dođoše ljudi zli. Dođoše ljudi sa plićakom uma. Iznenada. Niotkud.
Žicu šintorsku oko psa staviše. Žicu čeličnu oko vrata Medenog saviše. Omču smrti oko života moje bebice zategnuše.
Zacvili štence. Zacvili dječak. Zacvili nebo. Crni oblak zakloni sunce da ne gleda ono što se ne može gledati , a da se srce ne raspukne, a da se nebeske putanje ne poremete.
Nije se dao Medi .Nije ga dao Crni. Ugrizoše dvojicu od neljudi. Nejaka maksumčad kidišu na zvijeri. Zvijeri djete na zemlju bacaju. Jedan monstrum hvata rundavog za zadnje noge. Diže dječakovog medenog dugara uvis. Visoko, najviše .
I Crni očajnički ,nemoćno osjeti zlo se veliko sprema. Sa zemlje vrisnu:
-Joj Mama mamice…
Šućmuraste okice Medenog očajnički gledaju, cvile nevinost svoju
-Pomozi Maleni!
Ni oči nisam zatvorio. Ni Bogu Jedinom se pomolio, Ni pomoć bebici svojoj pružio.
U djeliću sekunde Medijevom glavom protrese ubica trotoar. Ciknu Medi krikom preplašene srne kojoj krvoločni vuci očnjacima utrobu , srce kidaju . Prosu se mozak po bjelini ivičnjaka, kao utroba tek zaklanog janjeta. Crvenkasto bijela masa na sivom asvaltu se srcoliko širi i kao potočić usporeno klizi ka Crnom.
Ni trepnuo nisam , a krvoloci ubaciše malo beživotno tjelešce u kola i krenuše u potragu za smjehom i radosnom cikom nekog novog para drugara.
Drhtulji duša djetinja obavijena zvejrinjim smjehom. Obogaćena sa dva nova pojma: ubice i smrt ne zna ni da plače .
I prođe vrijeme
O'čas
Samo šezdeset kuka
Sanjam iz noći u noć
Ljepot okice Medijeve
Kako Očajnički gledaju
Cvile nevinost svoju
Pomozi Maleni
Možda me zato zovu Dobri Bleki
I mili taj vakat . Samo sat kasnije vidim plavetnog anđela koji mi sa drvenog mosta maše. Osmjehom i bijelim svilenim šalom nagovještava da je Život prelijep.
