Blekijev pojmovnik i dijagnoza

Iz serijala Oni jašu a mojsije harmonike baca

Jednoć, Oma i Deba bili u posjeti jednoj u bolnici. Tako Deba reko.Nije jedna ,već Kosa , Omina prva prava ljubav.Ta bolnica je niže ginekološke, ime joj se ne pominjalo,u onom vaktu, preko puta , bocu više pionirske , gdje lavovi riču i ne daju insanima spavat vas cijelu noć i ovi postali nervozni.

Možda je zbog tih lavova rat izbio, Rikom ljude izbezumili, a jednog proljeća to nesnošljivo postalo. Sjeli ljudi da se dogovore šta im je raditi, ovo dalje više vako ne m're. Nikako da se dogovore. A takarli je, mogo bi jedan narod nestat.

Jedni * kažu prosimo zvjerinje Evropskoj zajednici nazadaj vrnuli. Nikad ih nismo mogli razumjeti. Uvijek nešto prosim, prosim, mi davali i davali,a oni opet i opet, prosim i prosim. Nama dosadilo
naučite po naški molim. Jok neće da čuju. Ograničeni tovariši neki, tovariš bio kenjac ostao.

A opet nam to prosim tako nježno, prefinjeno i zavodljivo bilo kad ga šapuću neke mojce, sonje, biserke i ditkice. Njihovo prosim šen krat lepi i prosim ubavo mili ili prosim još samo ah… joj mamo mamice. To nam nije bilo žao. Nisu morale prositi, imali mi toga ah šta mi radiš jedini, šenkrat ubavo prosim, kod nas ima koliko god neka hoće.

Zbog nas u onu zabit, partizansku bolnicu Franja u duševnu umobolnicu pretvorili. Sve malene Mojce, Sonje, Biserke i Ditke, pride neku Alenku zbog sramote i bezbjedonosnih razloga, opće opasnosti po dolželu zanavik zatvarali.

Ono zbog polnog općenja sa tujincima et sindrom amore de la heraldika bosnia nisu pominjali, sramili se. Zatvarali i elektrošokove davali, hipofize odstranjivali.

Muškarci ih njini nikad nisu posjebuvali, po naški imali. Deba,ih,kaki je rekao bi takarili.Zbog toga muški smradaju, a nama ne treba  njihov smrad. Bolje što odoše,normalno tovariši, odahnusmo nema više prosidba, malo im uvijek bilo.Malo nam žao tovarišica,ali eto njih svako malo kod nas na partijanje i ono štošta.

Kažu nigdje ćevapa ko u Sarajevu.Ćevap je ćevap,ali u Sarajevu, sve same čevapčine.Ko će to bolje procjeniti od stranjskog svijeta.Pogotovu ženskog..Eto ona kitočkica svako malo na ćevap,joj ,mamo mamice. Načisto poludio ženski insan za sarajevskim čevapčinama.

A za ono zavodljivom, prosim ubavo mili moj ,smo našli lijek i čaru da se ništa ne otkrije. O tome ne smijemo ni je'ne lanut. Mogla bi umobolnica Franja jope’ proraditi.

Jedna vrsta cigareta  njihov izum, a oni stvarno misle da u kutiji sedam in pedeset toliko cigara ima. Pa ti zlo ne misli, koliko su hablečine bili. Blečci, uvijek namrgođeni ,k,o da im se  tujini žene tandaraju. Namah onoj majci zvijeri Europi na takarenje prilježiše.

Oni drugi* što im ispod grla nešto klatara; oni što su praznik, drugi februar najviše voljeli, kulturno se odmaknuše. Rekoše to ne bum naš probljem. Mnogo je šiptara kof njih.Poprimili nhjihovz spiku.Svoje smo zvijeri u kamenjar torove prangijama zbili i pustićemo ih kad stađun bude povoljan.

Treći* bi odmah da kolju neuškopljene i nevine lavove. Naprosto se zajapurili, pobješnjeli i pomahnitali i ubarabatili. Donijeli i uneređene gusle ko dakaz. Kažu, vidite šta izmetli drvo kaže kako se to radi.

Četvrti* misle malo ekološki, malo humanije; možda bi ih trebali sterilisati ili uškopiti. Bijele bubrege otfikatiri , što bi reko Deba.

Ove četvrte, odmah oneređena vojska srbalja ,sa svih strana, i sa brda i sa dola opkoli i plastovima bodljikave žicom ogradi  svu čestitost bosne divne..

Tako je izbio spor oko lavova.

Neki pak kažu da se sporilo oko lavova, ali zbog njih rat sigurno nije izbio. To je bio samao povod ko onaj 1914.

Rat je zapravo izbio zbog nastavaka krstaških ratova inkvizicije , svetih zvjeri vatikanskih.

Dakle, rat se zbi zbog mentora , i zbog nekih načrtanija oko kojih se u drugom zološkom vrtu, onom karađorđevskom;  druge zviri na nož, kamu i prangije, a one treće zveri na drvosječku sjekiru, malj i gusle zakleli .Kolji i lavove i balije, sve odreda, ni ženu ni djecu ne zaobilazi.

Onoj ženskoj, nije od Mojci i Ditki, ali da je voljela joj, mamo maice jeste, plaho; iznenada pozlilo. Ništa opasno , kažu hećimi, prehlada neka i pogledava nebo kako se plavi i kako ga rumenilo zalazećeg sunca obliva.

Kad ono tako kaže nika ne izađe na dobro. Ako promrmljaju nije loše ili nije najbolje, to se nekako pregrmi. Kada se proderu nita opasno ili neko bude natakaren pa rikne, ili neku opasnu boljku prihefto i samo plaho natandaren kopni i riknjava.

Ništa opasno je: Riknjavae neminovnus poetica garantus.

Zadeverali se Oma i Deba oko, dijagnoze, Glava boli!Hem rukopis nečitljiv,hem neki stranjski zbor, miriše na latinluk.

Ne gledaju žensku što se baildiše, samo zinuli u dijagnozu. Možemo li je posuditi malo, odgovor i ne traže, trk do Mojsija. Taksi pred vratima za svaki slučaj čeka.

Kaže Deba : Mojsije ti si najprviji i najpraviji od svih ćafira, moš li nam ovo čitabe protumačiti.

U anamo onu materinu grmi Mojsije ,ali viri. Nisam ti ja pisar od vakih slova. Idemo Hercu on je latinluk živi, koliko mu herc dozvoljava,ili ako nije rikno.

Herco kaže njemu pismena nepoznata, nema takijeh na radosnim vijestima. Idemo kod Lenjeg on pantomimu vrsno zna, možda nam nešto išareti.

Kod Lenjeg skontaše ništa od mahanja , ubebo se ni vještačko ne pomaže. Pokupiše ga pa kod Dobrog. On se smiješi i notes knjigu , mali pojmovnik iz prsluka vadi, prirasto mu srce, i oni gedaju šta piše:

dg. RIKNJAVAE NEMINOVNUS POETICA GARANTUS HABITUS SCIENTIE ET ASTRIS

med./ lat. dijagnoza (dg.)  mrijeti se mora poezija slijedi, tijelo nauci i zvijezdama; smrt neminovna; laički :rikno ti ne rikno riknućeš, a onda ti nauka i zvijezde sude ( a borami i vlast; to ne piše, logično se podrazumjeva)

E, jes mu onaj hećim mnogo pametan , mogo je kratko i jasno reći : rinknućeš stara sad pa sad, takariš zvjezde i nauku;

još dodaju,

Petrović Petar Njegoš: on se nije ženio. Hadum dokazano. Kako neće tuberan bio. U tujini po kojoj je svoje balege sijo, nije lijeka našo. U nekom kamenjaru daleko od hećima rikno.

Tako to usud radi. Ti zlo siješ i pjesmama hoćeš ,narod nevini , braću svoju da istrijebiš. E pa vidi kako se kusi trijebe.

Dali je ovo kvintet klapa pojila , duet Debe i Oma tarabukovao ili samo Deba izšargijo ne sjećamo se.

Ode konzilij svoju dijagnozu hećimu  da predstavi  on muhur na nj opiči.

A u sobi jako ona ženska umrla. Samo oči zatvorila , zaspala i usnila. Pa sad sanja i vidi i naravoučenije šalje:

Joj, mamo mamice blentovija da ih svijet take više nikad neće roditi.

Neko će reći kakva pouka i basna.Joj ,hajvana kaže Deba eto jel, im sada jasno šta je basna.

 

 

P.S.

Jedni * –  Slovenci

Drugi * – Kroatjanci

Treći * – Srbalji

Četvrti* – Bosanci (uključujući neke samoproglašene ali nučno-historijski neutemeljene ,  oliti novokomponovane Bošnjačke kreature )

Dani nisu cjepanice / Igrokaz na dan 17.Mart / Ožujak

 

Danas je Utorak  17.Mart/ Ožujak 2020. godine.

Dani  se poredali k'o cjepanice , misle neuki – 77 / 289 –   prošli / budući.

A nisu. Nikako nisu ko cjepanice. Vrlo su živi i prelijepi . I zbog nevjerovanja, zapravo neuke slažu   kao cjepanice. Ne jednog po jednog nego mase na raznim dijelovima dunjaluka , različito bojenei to objene. Ni jedan insan kome je dan nanijetio da zalegne ko cjepanica , ne mre se maket ni nogirati od sudbine.

A ljudi misle da su pametni. A dani ih svaki tren nadmudruju. Evo recimo pođe čovjek na ljubavni sastanak. Napirlito se . Riđu bradu jedino nije sredio , jer je vaskoliki život bio neuredan i bijedan. Sve do momenta dok ga mama i babo ne naučiše kako od naroda oteti  vreće sa zlatom.

I taj rođobradi kažemo pošo na ljubavni sastanak. Ali nije onaj normalni ljubavni sastanak.  Hadumi i tetkice ne idu na takve sastanke Oni idu na sastanak bande, tronacionalističke bagre i fukare. Smišljaju kako varati, krasti i plajčkati od jadnog , zavađenog naroda, kojem je kontejner glavni izvor hrane i nafake.

A opet , nešto kontamo ni narod ne zaslužuje  bolje od te bagre da ih tiraniše i da ih stokom za torove čini. Bira ih ponovo i ponovo. Šta ćete ? Narod gori od hajvana. Hajvan makar , od gospodara  , dobije pristojnu hranu i topli obrok i postelju meku .

I sve narod zna i opet ide za tom nacionalističkom  bagrom i fukarom ,koju nije briga za bilo čiji narod. I spremni su svoju djecu dati radi bogaćenja i blagostanja tronacionalističkog monstruma.

Što bi poete rekle:

-Ja  čudnih hajvana , majko mila.

U prevodu :

-Nije hajvan sve što puže , gmiže , rogove i sljepilo ima.

Insanski hajvan je sve ono što ljudskosti u sebi nema.

Dotična

 

Nekada nas neke riječi zadeveraju.Ne možemo ih otkačiti iz malog mozga.

U zadnje vrijeme se sa nama druži dotična.

Ta dotična ima dotičnu.

Kako  ne bi prijateljovao sa dvije dotične.

Možda iskrsne još koja.

Lijep ovaj izraz dotična. Za svašta se može upotrebiti , a mere biti i svašta može označiti, značiti, i progutati..

Nama mahalašima ona znači samo jedno. Jedna ,  uh  jedina.

Nije boni Drina, kako vam to može pasti na pamet?

Ima Drina i Drina, i krivih i pravih i krvavih i pušačkih.

Dobro i ova naša dotična , jedna , ah  jedina ,mere biti ista taka.

Ima ona milje i milje velova. I okukasta, i kriva, kristalno čista i krvava.

Može biti i pušačka. Recimo uzme Drinu ili neki cigar i zapali. Nisu ljubiteljice   tompusa , guši ih ,  i pritišće. Skoro im suze na oči izlete. Prvine. Ali ako treba , navikne se i mere i to. A bome, poslije ne mere bez toga. Ni slučajno, inače presvisne.

Takva vam je ta dotična. Viskoko kvalificirana in premazana svim mastima. Ma može i maslom , što ne more. Ne mere je čovjek ni za vrat ni za noge spotači.

A i kako bi?

Nema ni vrata ni noge .  Krije ih ko zmija . A fakat je ponekad i prava zmija ljutica. Tada neko mere stat i plakat. Ili zaleć i plakat, ako mu je tako udobnije. Ni kobra joj nije ravna . A ponekad je ne'moš ni stić.

Neki je ne stignu čitav život. A hadumi i anamo oni bježe od nje k'o od antikrista. A upavo  su oni drugovi antikrista i antikristove rezidencije,pržuna.

I ta dotična mirom miriše. Kad je mirna. Kad je belajsuzluk spotakne, tukne ko tuknuta tuknutica. A šta'š, ne m're se brez nje. Slatkica se rodi ,uvijek slatkica ostane. Ko baklavica ili ružica. I valja je dobro zaljevati i svako malo nafajtati. .I češće , nego svako malo. Stalno. Jel’ ko neko plaho slatko ili nije.

Izvoljeva prečesto, pa joj htio ne htio moraš prihelvtati  neku tulumbicu , da joj ne bude neobično i nelogično. Ne voli zjapiti na prazno.

A to je i veoma korisno, i to obostrano. Kad baklavici prihevtaš tulumbicu, onda se one ne bi nikad razdvajale. Stalno  se družile i zalijevale jedna drugo. Toliko su obzirne.

Samo, tulumbice su uglavnom malo krhkije i vazda zaplate.

Svako malo dotična je izbaci iz svog miljea. Tada je nazadovoljna , i   nimalo obzirno joj prigovara, što je ponekad  malehna, mekana i gnjecava ko pamuk i da prebrzo razmišlja, odnosno završava. Misli  ; dakako. Vi ne mislite da slatko  misli.  Mi smo u dilemi. Za tulumbicu nismo sigurni, kažu da mozga nema, ali dotična baklavica je jako pametna.

Neće vam ona primiti na konak bilo kakvu tulumbicu. Jok. Prima samo podobne.Čvrste i izdržljive i one veće. Niko ne voli gnjecave , mehkane i malehne tulumbice.

Evo, najiskrenije volite li vi dotične ?

Ma, ne pitamo vas. Šta se barkate tamo gdje vam nije mjesto? Pitamo one koje se razumiju u tulumbice. One što su dotičnim najbliskiji rod.Jah mater i babo.

Po pitanju entiteta baklavice su samohrane. Tako se rode. Samo se hrane i dotiču, jer su dotične.

A sada muče. Ne smiju pred vama . Kažu ureziliće vas , ako lanu ije'ne.

E kad je tako i mi za danas završavamo filozofiranje  o dotičnim.Vrlo nerado. Ne možemo se nikad , ni šale radi,  tako lako odvojiti od nje. Nećemo reći zašto.

Ali danas moramo. Naprasno. Da vas ne urezilimo. Fini smo mi. Ne lajemo  i ne psujemo. Svakako ne pred i sa ženama.
Meremo još samo u dvi – tri  riči  objasniti otkut  to ime, dotična.

Ma to vam je sasvim jednostavno. Dotična se voli doticati van svake razumne  pameti. I u tvrdo i u meko,i u krivo i u pravo , i sridu . Na volju vam , a njoj paše sve , samo neka je hejbet doticanja.

A možda niste ni skontali o čemu pričamo. To će ponajprije biti. A i ponajvamjebolje da je tako.

Što bi poete rekle:

Kokuz vazda baksuz.

U prevodu:

Kod mnogih se nema šta svoditi ni prevoditi.Kokuzluk. pa kokuzluk na kokuzluk.Nije bitno od čega je kokuzluk.  Ovo mi zbog onog treća sreća.Kod onih drugih pljačka na pljačku,pa baksuzluk. I mehke tulumbice. Nismo mi krivi. Oni dodali h u svaku drugu riječ i u riječnik ubacili .Da se neprimjeti ono što se iz aviona vidi. Bajate  i vehte im tulumbice.

Nije da im sihire bacamo;mi to ne znamo i ne bi učili. Oni sami sebi i sihire, i poganluk i pržun i svu bijedu svijeta na vrat kače. I pušu u uzlove. Džaba im trezori i trezorska kahvenisanja. I majčine vreće sa narodskim blagom.

Tako vam se kolo sreće okreće.Red pljačke,možda se uvali još jedan,ali obavezno slijedi red baksuzluka i gnjecavih tulumbica.

Hajd u zdravlje , što bi rekla jedna  simpatična gospodična.

I neka vas svaki  dan sačuva naših igrokaza.

 

Naša rahmetli tetka Hankija

 

Naša rahmetli , mnogo blažena tetka Hankija , koju smo iz milošte ponekad slovkali Hanifa  je znala , napamet , bez kanafa Maja i bez kompjutera neukih, nabrojati sve pretke do unazad 9.999 godine.Ovo nema veze sa njenom djevičanskom osobinom da je voljela po kući i đardinu šetati naga, a ni’ joj bilo ime Nagorka.

Sasvim logično .Koliko mnijemo , ako ikada, ikako mnijemo, ni jednu Hanifu , a kamoli Hankiju  nisu zvali Nagorka, čak ni Zagorka, iako su se sve voljele i na gori i za gorom… , ma , valjda šetati,jašta.Ili goriti.Tko da zna?Hoće to kad se upali.Vrućina dabome.

Nije nam baš ni tetka bila, ali smo je svi tako zvali.I što'no bi neuki  posumnjali , poneki incest uradili.

Taki smo mi,pazimo na rodbinske veze.

Lako je njoj bilo. Imala je porodično stablo u dvorištu. Ne pamtimo ga i nismo je pitali jal’ je od  bukovine , po bosanski ili od neke druge here  voćke. Kako ga je voljela zalagumati, mislimo da je najvjerovatnije  bilo šljivovo  ili barem kruškino stablo. A mere bit’ i od jabuke. A more, vala,  bit i od duda. Svašta je voljela šuknuti. Koliko se razumijemo u pijaču, to stablo  nije bilo od vinove loze , garant ,  iako nikad nije birala šta će salijevati. Jer kako nas je učila,vino se gaji na čokotima , ne na stablu.

Znajući to tetka Hankija, kad su je zluradi pitali kada će prestati lagumati i pricrvljivati,bi samo odmahnula rukom, nasmijala se i rekla:

-Kad na vrbi grožđe rodi i kad ne bude blentovija!

Kada bi je pitali zašto stablo broji samo  do 9999 godine, odgovorila bi da je pokeraš i da je njoj  poker četiri devetke vazda  lovu nosio. Osim kada nije nosio.

Tada je bila zijan; mislite vi?

Đe će ba,  tetka Hankija , sa onim svojim raskošnim legitimitetima biti zijan?Jeste li normalni?

I ta naša  tetka Hankija je bila posebna žena. Osim što ga je voljela šuknuti , voljela je i  pricvrljiti. Ma, pravo se bacila na nas. Ne samo figurativno.
Ne znate šta je voljela pricvrljiti?

Baš  ste jadni!

Imala je , boni  bili ,  klavir, pa valjda  pricrvljivala dirke na klaviru. A možda i nešto drugo.U svojoj čednosti mnogo naivna bila. Klavir je bio, oni, starinski  od drveta i eto belaja.  Priziva crve da buše rupe. Crvotočine. A to su vam crne rupe u malom. Crv je crv i sve što liči na crva treba pricrvljiti. Inače belaj!Imaš crva , a ne pricrvljiti, namah u crvotočini, koje su male, ali nalik crnoj rupi, i zabiti , veliki jazuk .

A i klavir joj bio oni veliki ,  za četiri ruke , ha sa jedne, ha sa druge strane.

Moš'te misliti , tastature i sa jedne i sa druge bande.

A mogao se urediti k'o francuski ležaj sa baldahinom. I bio uređen u tetkinom zlatnom dobu. Kasnije je preuređen u budoar.Šta se može promet se povećao. A budoar (ih, ne znate šta je to?)je elegantno namešten salon jedne blažene dame , za oblačenje i doterivanje.I normalno za svlačenje.Jer kako ćeš se obući ako se prije toga nećeš svući.I nešto pricrvljiti , ako se pojavi u buidoaru,oliti klaviru.

Voljela nam tetka Hankija francusku ljubav, a nije bila francuska  sobarica. Mošte zamisliti to!?

Bila sarajevska hadžinica,baš ko i mi, samo što smo mi bili hadžije.Znate valjda da je razlika samo u jendoj stavci.Zato su ljudi vazda sumnjali da smo sa tetkom Hankijomipak u rodu, samo da bi nam neku mahanu prihelvetili.

Vi mislite , mi nešto izmišljamo!?

Eh,da ste poznavali našu blaženu tetku Hankiju , zabrinuli biste se što  smo jako skromni i možda malo naivni…Aha!

Šta je ta svašta znala i radila. Hoćete da vam nabrajamo? Nemojte, trebaće vam sve do jedne umišljene kreacionističke godine. I pride koja.

Ipak vam moramo priznati porodičnu blamažu. Nisu joj ispunili poslijednju želju. Ne onu , da posljednji časi prođu u veselju. Toga se za života nasitila , nakitila i do poslijednjeg daha upražnjivala.Sve je radila kao da je idući čas onaj garantovani,poslijednji jazuk dan.I jednoć je bio.

Htjela ona da sa njom sahrane jedinog ljubimca kome je čitav život vjerovala. I mladost, neki kažu i nevinost, poklonila.A bome i starost.

Nećete vjerovati, htjela je da je sahrane sa klavirom. Ne ispuniše joj testamentarnu želju. Bojali se , kakva je nahero nasađivana bila,i u tvrdo i u meko,i u sridu; da bi se svaku noć na Barama fešta pravila. A od fešte do orgija je boca. Ono k'o neki otpadnuti nokat tanka. Ne bi Sarajevo imalo mira do iskona.

Ma , pustite više  tetku Hankiju na miru , neka joj je pokoj duši, jer mi ne volimo olajavati.

Snalažljiva je ona, ko svaka mačka.Kako god i odakle god je baciš (nasadiš ili nabaciš ili nešto slično) ,ona se sva sretna , a bome i srećna na leđa dočeka.Ma prava čigra.Vjerujte nam na rič! Znamo o čemu baljezgamo.

I odaćemo njenu najveću tajnu. Valjda nam neće zamjeriti. Nije ništa posebno.

Nameračila se na dženet.Kažu da u svetim knjigama pročitala da tamo imaju rijeke vina koje ne opijaju i od kojeg nema mamurluka.I što je još  poslastica  priko svega , a u suglasju njenih želja , vino služe djevci , ko  netaknuti biseri u niski đerdana.

Joj rahatlika ljudi milu. blago našoj, blaženoj tetki Hankiji!Valjda ste sada skontali zašto je čitav život bila naga i blažena.Ili barem veći dio. Nit je glava boli nit…uh dalje ne smijemo.Takarli razmišljanja, a mi smo veoma vaspitani i obrazli mahalaši ,a i bojimo se pržuna.

 

Nedelja je udarni dar

Nedelja je večeras sve do 00 00 ako nas sjećanje ne vara.

A oni nama nedelja je neradni dan. Jeste li vi vidjeli ikad većih levata?

Da je petak , jalijaši bi rekli tane , nisu voljeli banalne rime. Zrna su čuvali za osatale dane. I zrna i tanadi su imali hejbet. Nikad im nije zafalilo. A nikad nisu ratovali. Osim ako su morali. Oni su samo udarali.  Zato su im trebala zrna i tanad.Valjda otud riječ tandarali. Dobro i metkovi. Da bi metkovali. To je već bolje. Poezija.

I oni nama Nedelja je neradni dan. Blećci. Nama je nedelja udarni dan. Ali ko smo mi da kvalifikujemo dane. Nama je svaki dan –  udrani.

Kako udarni?

Fino. Udarni pa udarni! Volimo udarati , kad god nam se pristavi udaraljka. A udaraljki hejbet, na sve strane. Gdje god makneš udaraljke vriju. I sve vole da se udaraju. I kako ih čovjek ne bi volo i udarao.

Prelijepe, nježne, snene, mirisave, čeznutljive i bome podatne. I vole da se sudaraju i udaraju. Po mahalski bubaju. Savim logično. kakva je to udaraljka , a da se ne voli bubati.

Joj levata, majko moja.

Kakve modrice. Aba zo, vi mislite na vaše papansko bubanje. Nosite  ga kući .Imate frižider pa njega bubajte. Nema ništa za poplaviti. Ni u frižideru , ni na vama. Po koje zrno gorušice i koji trnić. Od toga se neda ni senf napraviti, iako je to vaše gnjecavo.

I oni nama nedalja neradni dan. Kako bolan neradni? Nama je svaki dan neradni. Mi nikad ništa ne radimo, osim što udaramo. oliti bubamo. Tako pravimo život ljepšim. Što više bubaš to je ona cvrkutavija, ljepša i milosnija a život dostojniji življenja.

Ma miriše i cvjeta ko najmirisnija ruža. Ako neko voli slatko, ko neka  najslađa mubarek baklavica. I kako je čovjek ne bi volio i bubao. Čitov bogovjetni život. Ona se ne žali. Već kaže, vidi jel zapisano bar još koji put. Nema kod nje jednine. Zato je išćerali iz hlada gdje vječno vode teku .

I neka su. Šta bi mi blentovije radili da   ih nisu iz raja nama poslali. Ne smijemo ni pomisliti.

 

Što bi poete rekle:

Udaro ti, ne udrao isto ti se piše.

 

U prevodu:

-Ne mo'š joj pera odbiti.

Lord i Lordica

Pristavila se tmurna i hladna noć.Polako plete svoju mrežu.Vjetar zavija,granje lomi,crijepove ruši. Sijeva.Na sve strane zmije sijevaju.Prelijepe su,vrcave  i blještave.Nebo grmi i atakuje.Zmija udara gdje stigne i gdje joj je ćeif.Udari zaglušuju  i plaše.Poneko ih ne čuje i ne osjeti.Taj je gotov,zreo za rekvijum.Zamalo pa avetinjska noć.

Traje to tri četiri dana.Proljeće se još nije uguralo kako to dolikuje.Nikako da se osnaži i pogubi bijelu hladnoću.Oluja posustaje,na izdisaju je.Vazduh je pun ozona,svježine, i čarolije;proljeća.Mirisi svježine. Putuju eterom i  sve će uskoro početi da se budi ili umire.Možda,već od večeras.

Kiša samo što nije zatutnjala i zabobonjala po penđeru sobe u kojoj kamin gori.Pokraj  topline sa suprostnih strana dvoje sjede.U sobi se nikad ništa ne dešava.Ne od ove noći ili ove zime,već odavno.Od početka.Ono što se otrpije dešavalo nije vrijedno pomena,kao da se nije ni dešavalo.

U ugodnoj toplini ,dakle sjede to dvoje.Lordica i lord.Zamišljeni i tužni ljudi.On priglup izraz ima,ona sjetan i tužan. Muzika tiha jedina je ljudskost koja diše sobom. Ima još malo ljudskosti. Zapretena je u grofičinom vezu koji krade anterijske đuvezli detalje.

Bahova fuga u c-duru se uigrala sa metodičnim i neumoljivim akordima nevremena koji se izmjenjuju.

Ponavljajuće mezzopiano koje sa naglim krešendo dinamičkim prelazima pretvara u forte, pa fotissimo. Tada na tren bljesne preostala živost u oku, onom iznad leda, u kome je  krik pianissimo immpossibile. Ona ispušta vez, pokriva uši. Ne želi da čuje one završne akorde, kada je u jednom  nestvarnom vremenu ,njeno tijelo bil9o  raspomamljeni intrument u rukama virtuoza bilo. Fortissimo immpossibile.

Lord je u ružičastoj kravati,indigo košulji sa diskretnim žutim i zelenim,prugama.Toaletu upotpunjuju ciglasto naranđaste pantalone i crvene čarape. To odjevanje je njegov zaštitni i prepoznatljivi znak i obilježje javnog imidža.

Sudrug mu od mladih bludničkih dana,onaj drugi EU ocvali  lord,pa zatim njegov nasljednik na poziciji objedinjenih davalica za novac sikstus domina,pa čak i prestolonslijednik negove zemlje, najofucanije  evropske bludnice, nose te ružičaste kravate i boje,slijede njegov način odjevanja i kombinacije.Anamo oni.

Lordica u čipkastoj,djelomično prozirnoj crnini.Haljina naglašava nejnu  mramornu bistu i bjelinu,ljepotu i senzualnost.To je prelijepa udovička anterija. Niko joj nije umro.Od kako se vratila; iz one jadne i napaćene zemlje;ona počela nositi modifikovanu crninu.

Ljudi misle žaluje za rodom nekim,ali ne mogu skontati kojim.Nije bila upisana niti u jednu njima poznatu knjigu ožalošćenih.Kako je bila poprilično diskretna, introvertna  i nepovjerljiva,niti je interesovalo mišljenje svijeta; nikad nikome nije objašnjavala svoju crninu i bol.

Ni mužu.Njega to nije interesovalo.Nikad ga nije bilo briga za ženine emocije i potrebe.Bitno je da ga ne dira i uznemirava.

Svako od njih zadubljeni u neke čitabe,svako u svom filmu.Ona ponekad spusti čitab,duboko uzdahne,skoro pa jeca,i uzme pletivo.On svoj čitab spušta samo da dopuni lulu i zapali je.Ponekad se zamisli i slegne ramenima.

Drigi put  se nimalo lordovski,tipično pederski,počeše tamo gdje bi tebalo nešto biti.Tamo sada skoro ničeg nema,.Nikad nije ni bilo;sve nešto sparušeno i skvrčeno kao crknuti crv na ljetnoj žegi.

Zavjerenička magla ćutanja i nedoticanja  je jako gusta.Podsjeća na berlinski zid,iz vremena kad se lord tajio sa rusima,vatikanom,amerima i drugim natoanijelima.Oni su uvijek glavni za tajne stvari,raditi ljudima iza leđa.

Lord iznenada ustade,otvori prozor i kao konj prde u hladnu i tmurni noć.Što ti je lordovluk i iskonsko atavističko vaspitanje.To je bio prasak koji podsjeća na mukli pucanj dvocjevke,ili skraćene jednocjevke produbljenog  i proširenog kalibra. Miris sličan barutu,samo žešći,poput ciklona B ili iperita,ispuni pozamašan prostor.

„ Jadna zemlja.“ –kratko promrmlja Lord.

Ne bi ni koja zemlja,ni što,ni zašto,ni kad,ni kome?

Uplašena Lordiaca i  kriknu i vrisnu i jauknu:

-Ah,taj Bah . padam u sevdah.

Suze kao izvor Modre rijeke potekoše i ona pobježe od smrada vjekova.

Kasnije,tokom cijeloga dana je jaukala i pjevala,vrištala i pjevala.

“Joj,mamo joj,mamo mamice ,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice,da mi ga hoće bar još jedared nakriviti,joj mamo mamice.“

Stranjski neki jezik; u palači nije mogao je razumjeti niko,a stvari oko nje počele su igrati i plesati;

A,aaa,a’ ,a, aaa”aa,a’:joj mamo mamice.

Što ti je usud.Jedan jedini smrdljivi pradac izrešetane cvajtare  treba nekoj ženi da shvati gdje je život.

Sutadan je sjedila u prvi avion i pravac modro zelena,srcasta zemlja.Ona što  predivne zlaćane i baršunaste grbove i zlatne ljiljane ima.

Naravoučenije postoji,ali ovo nije basna i nismo ga dužni saopćiti.

Debina individualna dubioza

Deba  jednom imao veliku dilemu o mogućnosti uvođenja limarenja u takarenje. Razmišljao i razmišljao ali ipak na kraju  odust'o.

Kaže; lim i takarenje ne idu pod ruku. Gdje si u tanježi vidio takarenja.

Žao nam zbog odustajanja  jer to Debi u pravilu  ne pristoji. Napose u izvjesnim pozicijama. A toliko se mučio i razmišljao.

Takođe nam je uskratio mogućnosti ubacivanja jedne nenadmašne blic filozofije u neke riječnike ili enciklopedije.

Mudrost je bila toliko kompresivna ,izvaljana i istucana emocijama i strastima da bi sigurno bila dostojna  mnogih antologija, jal’ književnosti, jal filozofije, ali u najmanju ruku astronomije.

Ako nije prevazišao Aristotela ,Nostradamusa i Dostojevskog, njegova poetika je sasvim sigurno vjerodostojnija od gluposti Dantea, Getea, Šekspira, Njegoša,Borhesa i drugih ubleha. Dobro ; oni su bili hadumi ili hadumice,poneki i tetkice, pa nije teško biti umniji i poetičniji od njih.

Limarenje  ima one minimum  tri i po najpoželjnije karateristike za takarenje: prešanje, kompresija,  valjanje i tucanje. Ima tu još mogućih opcija ali tri i po bi bile sasvim dovoljno. Ali ovo nismo još muhurali ,jer nismo pitali ni Jelene ni ostale ženske dijelove konzilija. Ipak se ovdje najviše o njihovoj svili i kadifi radi.

Poslije višemjesečne nesanice i prerispitivanja Deba je  ipak  odustao i limarenje prekrižio iz popisa istoznačnica  takarenja.

Kaže tandaro , ti tucao, valjo ili prešovao ne mereš ti njoj ni pera odbiti , a kamo l’ je stanjiti. Ona ti ko skočiguma ili neki perpetum mobile.

Što  više naliježeš na nju , pa joj opisane radnje opetuješ i opetuješ;  ona jača i raste sve više i više, i ne prestaje  dok ne implodira ili eksplodira. Šta ti Deba zna kako mu to funkcionira. Nije ni miner ni inženjer; ponajmanje ajnštajn ili neki stručnjak za fisiju.

Ni njima nije jasno kako nešto može i implodirati i eksplodirati .I to skoro u isto vrijeme.Maksimum par desetaka sekundi razlike;ali samo u onim akstremnim slučajevima kad prešanje,kompresija,valjanje i tucanje pomahnita i postane neodoljivo raznostrano.Ili kad je zgorelica u pitanju.

Deba to implodiranje i eksplodiranje svako malo osjeti na sebi.Kad implodira, njemu se sve neki biljezi pojave ko šljive pred kazan za rakiju.Kad ekaplodira isto ko da ga geleri grebu po leđima i ostave krvave pruge. Reko bi čovjek obeznanila se žena, pa ne zna šta radi.

Taki je svaki pametan insan. Postane hajvan.Ženana ga smota i smunta, on se htio ne htio limarstvom bavi. Često mu njena rabota i na obraz iz čista mira zasjedne. Šta sve insan mora pretrpjeti da oluk napravio.

Za nevjerovati, za riplija je, kako se  ljepotica kao ptica feniks, eksplozijom ili implozijom svejedno je; ponovo  rađa .I   još milija, ljepša, bolja,  toplija i slasnija bivstuje.Onda takva  po mozgu; kojeg svaka  hablečina u tren zagubi; rovari i vlada.

Deba ,kakav  je nedokazan, sve  nešto misli  kako mu ta neka, za valjanje  od rođenja zrela mozgovne smicalice pravila. Nije mu jasno kako je njegova glavurda, više neki oveći cocin bubanj, mogla izaći iz onog grmića, malog majušnog a tanušnog. Nema veze što je majčin. Prvi miris u životu koji čiovjek udahne je miris đardina, kaže Dobri.

Natakarim ja đardin.Pored tolikih lijepih narodskih imena za papalicu malu,a nezasitu ,on izabro da je bašćom zove i to malo većom.A opet sve nekako ko da ima pravo.Moraću,kaže Deba sam sebi,malo više razmislit o imenima slatkice moje.

Kasnije , kad mu se glavurda izbalansirala sa onim bez mozgašem, on se ibretio kad onaj dole nešto radi , a mozak mu u isto vrijeme eksplodira ,kad onaj implodira. To mu nije imalo nikakve logike. Na te neke implozije i eksplozije, to vremenom uhavizo, iako nije razumio.Kako neki tako neki malen stvorić može u kosmičkom smislu remetiti logičke principe? Nelogičnica jedna draga.

Skonto on da mu to ko struje dejstvo dođe. Gdje god te struje strefi svog te potrese. Eto taj naučni princip elektriciteta i prvodnika i gromobrana shvata.

Zato on zabode svoj gromobran u prizemljenje in misli da je siguran. Viđu vraga, njega opet nešto hek posred mozga i sve mu vijuge poremeti. On uporen kakav je bio, stalno sve ponavlja, opet i opet i više od dvadeset puta, obnoć. Ono uvijek isti rezultat:

Ex capito, ex astris ex nihilo riknuta scientia poetica. Što će reći takari lud zbunjenog.

Fizički nikad problema nije imao ;to smo pročitali. Ali da skonta i shvati pogančerku nikad nije mogo. Ko će je skontat il’ shvatiti od čega je sazdana kad funkcionira na antigalaktičkom principu?!

Nema struje, a drma ko tri puta po trista osamdeset volti i sto wati. Ti je valjaš, kompresuješ, tucaš, bubaš, takariš, tandaraš (sada bi Deba nabrojao i objašnjavao njemu 130 znanih sinonima i još namjerno ispušteni koji pride), ali vremena se za to nema pa ga skratismo.

Daj ba Deba ,skrati , daj pouku; kad već o basnama pričaš.

On ni habera, već nastavlja. Ti sve činiš da joj se umiliš ,a ružica te strujom mlati. Nisam nikad čuo da šećer ima veze sa strujom. Nije baklavica , ni slatko ili pekmez da  joj se  onaj naš slunto umiljava.

On se tamo kofrči ,maltene te buba u prsa junačka, a ona ga samo tresne i on u bandak. Mora mu se hitna zvati i vještaćko usta na usta davat. Nekad ni to, pa ni sajle dizaličke ne pomažu.

Jes da je blesav ko da mozga nema; ali kako će u bandak pasti kad vidi tu rosnu antigalakticu. Umjesto da se ukruti i počasnu stražu antilogici živahnoj i raspjevanoj, joj mamo mamice, daje i daje, ako treba danima, on svako po sata-sat ,meita se igra.

I kakvu bi pouku izvoljevali kad se bezmogovni gromobran i antilogičnica i antigalaktica stanu u limarenju naduravat stanu.Tu pameti nikakve nema ,a opet mišterija i nauka živa.

Ukoliko smo se mimoišli u mišljenju , ondarake vi dajte pouku u ovoj našoj mozgalici.

Možda ste vi pametniji;nikad se ne zna.

 

Čevapčine i Okrugli brojevi / Igrokaz na dan 11.Veljača oliti Februar

 


Pjesma dana

 

Danas je 10 dan veljače 2020. Ako vam je lakše anlaisati ,febraur je.Ili mjesec kada se sve velja , odnosno talasa. to bi napriliku bio četeres prvi dan ove mubarek godina.

Na nepriliku mnogima ima još samo i okruglo 326  dana.A neki nemaju ni toliko.Šta se može. Sve je tura ili jazija.Ako ostane u vazduhu neko vara.

Nemojte opet potezati pitanje okruglosti broja 326. Evo ovako: Zbir cifara je 11.  Da li je to okrugao broj? Normalno da nije. Samo budale ne znaju da nije okrugao broj. Mi nismo budale, ali ako dodamo  sedmicu  na 326 , dobijemo 333. E to vam je okrugao broj:

Kako znamo? Vrlo jednostavno. I zbir ovih cifara je 9. Kada se nešto dva puta dobije i zbroji  različitim umnim, procesima onda je to paran broj. Svi parni brojevi koji se završavaju…

E, u školovanju    nismo dalje stigli. Izbacili nas iz  vrtića. Kažu male ajnštane ne primamo u školu. Svoje teorije okruglih brojeva neka stave pod rep onima koji se veljaju.

Što su ovi obrazovani čudan netolerantan svijet! Ne shvataju da je princip  takara zasnovan na  okruglim i parnim brojevima. Zašto? Niste nam dali da završimo škole , a hoćete da se grebete o naše teorije i umotvorine. Malo šjutra.

Raja , valja ova  ?

Šuti raja. Zavali glave u kontejnere, stid ih , gladni su , pa čeprkaju po smeću. Pankeri po stare dane postali. Ne da  im tronacionalistička bagra i fukara ni  suvu koricu hljeba da zarade.

Mačke i kerovi ga zovu takarli mjesec.   Na zbog takara nego se jadne životinje žive  smrznu  , dok čekaju ne bi li  uradili ono. Nemojte nas pitati koje. To se ne pita. To se radi, bilo da si hajvan ili insan,  ili  po običaju i zakonu hajvanski insan.

Žao nam što nisu skontale fol. Lista čekanja. Kada dođete na red , spikerka sam objavi: Sjijedeći! I nema zime. Da li se  čekajući takar , oliti ono ,   u međuvremenu  šta ukrutilo , hoće se reći zaledilo  to već nije naš problem . nismo voajeri ni papci.

Dani se naslagali ko tovariši u gori zelenoj. Samo dani se svake godine vrate, a tovariša je sve manje. Nije nam žao tovarišica. Snađu se i ponekad uprte nekog tovara. Njačešće… Vi mislili mi hablečine i otkucaćemo da se o našim čevapčijama i filigranistima  radi. Ma jok , radi se o našim kenjicima.

Što i kako kenjci prosudite sami. Kažu kenjci imaju mnogo toga za pokazati. Magarice   se nikad ne žale na njih. Pitajte Mojce i  tovarišice.

A i ona Kitočka se na sva mah hvali kako joj najviše pašu sarajevski ćevapi. Toliko je oduševljena  da nikad ne kaže ćevapi , nego čevapčine. Ne znamo kako je saznala za tu mahalsku fintu. Mi smo gospoda i ne možemo je ništa pitati.  mi delamo. Vama svejedno , kaki ste. Pitajte je vi. Pride , nek nam javi kada će opet u Sarajevo na čevapćiće,odvešćemo je na čevapčine.

 

Što bi poete rekli:

-Stađuni ,moji.

U prevodu:

Ovi stađuni  ,što ruke nam stišće i zima mrazi,  plovi ka proliću cvitnom, litu sritnom i jeseni ća stere lišće na stazi ,  o stadjuni, stadjuni moji.

Tako se pjevalo i prije kad su se dešavale stvari koje su se desile

Davorova tetka,gitara i klavir i Indexi

 

 

Pjevač imao jednu tetku,skoro pa mu majka bila.Tetka mu nenadano umrla.Davor plaho ožalošćen . Ima više razloga;dva su najglavnija.Volio je kao što se majka voli i nije sahranjena kako je željela.

Najbliži srodnici su smatrali da je njena poslijednja želja neprimjerna gospođi u godinama.

Za života gospođa je dobro,neki kažu bolje, svirala gitaru i znala je glas čežnje i ljubavi pustiti.Ako joj čeif  i inat proradi ona koju suzu pusti i pićence popije;tek toliko da joj se duša smiri.

Naginjala elegijama i starogradskim,časti nam i vranjanske,ciganske i sevdah u neuka, neznalička srca  unosila.Ne znamo da li je Pjevač od tetke ljubav prema muzici i pjesmi poprimio,ali smatramo da je ona u velikoj mjeri tome kumovala.

Ljubav prema društvu i kafani sigurno nije (valjda)  od nje naslijedio.To mu dođe samo.Neko ti usadi gen i notu za muziku,čuješ koju mahalaštinu,koji  sevdah,ciganluk ili vranjanluk i ti si spreman akšame i sabahe ganjat. Ako se u međuvremenu ili nešto prije toga desi, neka ljepot djevojčica ili lopta ,a morala je,taki grad bio,to je u redu.

Zbog svega toga je onaj neizmjerni sevdah u njemu uvijek živio.

Tetki gitara mnogo radosti dala.Znala je i utjehu pružiti.I pjevača je često znala nagovoriti da zajedno zapjevaju.On neće ako nemas žestice ili barem klipača.Ona svira,on pjeva;divota jedna.Znalo se i zalomiti.Njena životna želja je bila da je sa gitarom sahrane.Ne shvatiše je njeni najmiliji.I ne sahraniše je sa gitarom.

Sahrana bila pa prošla.Mi to kasnije saznali,bili na putu ili moru ili negdje akšamlučili i zaglavinjali. Možda jednostavno nismo bili poželjni na sahrani,jer smo se glasno bunili ne – amanetu.Kako smo po rođenju neosjetljivi,što je odlika koja nas krasi ,saznanje detalja vezanih za pokop samo što nas nije nasmijala.Hrabri smo bili ,čak ni ono jedno jedino Ha nismo zucnuli.

Zamislite,samo na trenutak;hipotetički kontate.

Davorova tetka ljuta što joj neće u grob njenu gitaru turiti.Konvertira ti ona na Islam. Muslimanka postala.Porodica joj ne može ništa.Isto kao za života.Ona svoje pa svoje.Klavir je bolje od gitare svirala i mnogu joj utjehu i radost donio.Zatim zamislite,to je već lakše,da joj je poslijednja želja da je sahrane sa klavirom.To već ništa neobično ne bi bilo.Ne samo da je dobro svirala,nego je i šeret,banditica bila i mnoge obijesti oko klavira činila.Ono na klaviru nismo svjedočili.

Njen klavir veliki,koncertni,dupli za četiri ruke,onim najvećim,grednim,tesarskim klamfama spojen.Samo bi to gater ili cirkular mogli odvojiti.Ono,uistinu se ne bi se moglo svirati.Barem razdvoji bi ga i za dobre kaminske vatre služila.Ima tu ebanovine,dobra topla vatra i sporo gori.

Ako niste upoznati sa muslimanskim mezarskim običajima mi ćemo vas u dvi tri crte uputiti.Amanet meita je obaveza koja se neizostavno mora ispuniti.Znala tetka za tu caku.Ako se ne ispuni,nema oprosta za  tetku,što je grijeh,a još manje za one koji je ispraćaju neuslišenog amaneta ,što je još veći grijeh..

Muslimani svoje drage meite i njihove amanete nose na leđima,od tabuthane do mezara.Svi prisutni na dženazi;bio on musliman,latin,pravoslavac,jevrej,ciganin, manjinac,komunista ,kunta kintem anuit ili oj, nacionalista,moraju na ramenima nostit  tetku i klavir.

Turoban je put od tabuthana do mezara.Zna i par kilometara dalek biti.Zbog klavira bi halal tetka teško zaradila.Kako ćeš ga bona zaraditi kad si nekom po tone iz čista mira (ćeifa?),ni krivom ni dužnom,kilometar dva na leđa natandarila.

Dakle vjerovatni joj ne bi htjeli oprostiti,ni ona njima.Ali moraju,takav običaj.Njih je više pa vidite ko se poslijednji smije.Davor bi bio još tužniji , jer bi mu tetku,šta znamo; recimo ružno spominjali.Eto što su ti drugovi?Malo devera, a oni se rasplaču, k'o recimo ko neka ožalošćena ili anamo ona.

Nas nisu pozvali,razlog već znate,kažu uvijek neke psine pravimo.A nije tako?Mi samo stvari vidimo na svoj malo iščašeni način.To nije nikakvo zlo.Veće je zlo ne staviti gitaru,ili recimo klavir u grob, a pokojniku to bila ne poslijednja ,već životna želja.

Evo,ni za ovu pismen nismo nimalo krivi.Krivi oni Fadil Redžić Fadijo i oni Rank Rihtman Čifo.Ne zna se ko više. Oni nam sve detalje o sahrani ispiričali.Oni ispadoše šereti ,a mi tužibabe ,što li već ,više ni sami ne znamo.Tak'a vremena.Takarli.

Ne smiješ zucnuti.Nema ko prije lijepi aps,pa nam i presjednici u aps išli.Sada ti katil ne gine.Ako ne vjerujete nama vi pogledajte novine i portale.Bosnu siluju,pljačkaju,porobljavaju i ubijaju niko da zucne.Kažu zakoni takvi, ne smiješ zucnuti;a bogami i katili vrebaju.Dok ne vrebaju:Bosnu kupuju. Po*eri,odnosno pohenefi taj zakon.

Nije basna,skoro da jest,i gitara i klavir imaju dušu,pa zato,valjda, smijemo naravoučenije dati.

Nikad ne poželi klavir da ti u grob nose,moglo bi ružnijeh riječi pasti!

Ne može čovjek hajvanu ni o žalosti pričati , a da on ne za'reve!

I nemoj ružno zboriti,uvijek uz ružno alternativu natandari!

Tako vam to Rihtmanu i Redžiću dođe.Pa vi vidite šta će te komu pričati.

 

Elizabeta II ili Britanska tradicija

 

Sasvim obična priča o jednoj kraljici

ili

Basna o Emoc2

ili

jednostavnije , životopis  E II

Kažu neke riječi nastaju spontano,u trenu nekog prosvijetljenja i nadahnuća.Možda.

Realnije je da je čovjeku duboko usađena misao predaka prenešena genima.Sve ostalo je pitanje trenutka ili sticaja okolnosti kada će se  iz malenog potočića,zvanog ljudski um, razliti bujica  koja gane čovječije srce.

U ovoj se Basni ne radi o tome.

Emoc2. Je vrlo  slično onoj Emc2,ali ni nalik.

Neko pomisli na skraćenicu druge emocije.

Hajvan o kome pričamo nema ni prve emocije.

Nećemo vas zavaravati.Emoc2. bi mogla biti  skraćenica od ;E mother of curvoasiers  ili  majka kurvoazijea i drugih.

Po slobodnom Vukovom prevodu to bi značilo:

E ,to je majka k(u)rvi azijskih i drugih.

Znamo zašto je to tako.Kompjuter u kojem su ubačeni analogni podaci Vukovih znamenja i pismenija, riječ kurvoasier tumači kao složenicu dvije riječi: kurva i Azija .

Vi ste već primjetili da je kompjuterski prevodilac previše bukvalistički i zbog toga dolazi do nedoumica.Onda se  ljudi ne mogu snaći i pogrešno se mnogo toga tumači.

Mi uzeli sebi za pravo da tumačimo Vuka.Imamo više prava od ekavaca.Vukovo pismene je na ijekavskom,to znači  na našem ,Bosanskom jeziku.Nigdje u njemu ne možete naći ,fuj SANU i bljak Čosića i druge.Ime im se ne spominjalo.

No danas nećemo o Vukovom nauku iz tri razloga:

-Nije riječ o Vuku već o Emoc2,a ona je ženskog roda.Koliko mi znamo.Nismo se zavirivala da provjeruimo jer nam je kao žensko vrlo neubjedljiva.A  kod nas dame imaju prednost.Za druge ne garantujemo.

-Pametnom je dovoljna  i jedna  jedina rečenica koja definiše Vukov rad.Mi smo je izrekli.

-Vuku nikad nije bilo mjesto među ublehama i licemjerima.

Imbecilima  i luđacima koji misle drugačije nije mjesto među  prostim narodom.On se smještaju u ludare ili Hag,ili ustanove sličnog tipa.

Danas ćemo se igrati ,hitoričara (povjesničara,istoričara)– hroničara i pričati o zgodama,nezgodama bolesnika i praotaca Emočke 2.

Evo i ovo tepanje je nekako, naopako.Ona je engleskinja,pa je nama to sasvim normalno.

Moramo tu naopakost malo konkretnije objasniti da ne bude zabune.

Kad čovjeku zapadne naum pile,kokica,žena koja voli cugnuti, slučajno se preziva  Pipić ili je Arhimedova konstanta ,on joj tepa sa : Pipička.

To ne znači da je ona veličine 3,14 u odnosu na običnu,kao što bi to Rudolfov broj nagovjestio.Ali mere bit da bidne. Isto kao i da vrijedi toliko u odnosu na neke druge.Napriliku ,u odnosu na Emoc2 svako žensko toliko vrijedi.

Vi skontajte tepanje prezimenuša Prpić,Krupnić,Rospić.Nemojte slučajno da vam padne na pamet tepati onoj što potiće od popova ,pa se preziva Popić.Ne vidje svijet nikad pola anamo nje.Jal je cijela ,jal je ima aman pa aman,Pi.

Vi mislite da ćemo vam izvući iz neke tuhafli arhive prezime Golap.Bi mi, ali ga nejma.Ili ga ima a mi ga nismo zakantali u arhivu.Zato se zadovoljite sanjima.

Ima mnogo sličnih analogija u takozvanoj Vukovoj konstanti ili Blekijevom sindromu.

Ako se žena voli voziti na kari ,zovu je Karićka.Ima i prezimena,ali nismo dokučiti porijeklo.

Kad neka žena mete , voli dizati ili se za (sa) njom diže prašina zovu je Prašovićka.Zluradi će to prezime povezati sa glagolom prašiti.Ili sa televizijom.A mere biti i sa jednim i sa drugim.

Ako neku ženu ruže ili ona voli ružiti zovu je Karanovićka ili Karovićka.Rjeđe Karaokićka.To znači oko od topovskih kola.

Ha se žena počne kititi,cijećem i nakitom prozovu je Kitićka.Ne valja ni ako se kiti nakitom.Dodaju joj neko nevaljasto tepanje.Naša finoća ne dozvoljava da ga pomenemo.Vi možete,vas niko ne gleda,osim žeba koje bi se igrale sa  vašim veselim privjeskom.Na satu normalno.Ima muškije koji svuda kite privjesak.Nekji ga prislone i na sat.

Ima jedna pa se preziva Kitarević.Drugi,oni neuki i grublji je zovu Kitara,Kitočka i Kitačka,i joj(š) gore.Kako su samo jadni i besmisleni.

Nama  ona sasvim nježno i krhko izgleda kad nas posjeti u Sarajevu, pa joj otad tepamo:   Kitočkica,Uh mili svijete naš,bidi nam cvjetak baš.Ništa ružno.Samo  je deba malo smotan.Ok skonto da drugi stih glasi:privi nam cvetak vaš.Svako poželi da se pokiti nekim cvjetićem.

Najgore nam padaju ona grozna prezimena koja se ne završavaju na ić,vić,ović i tako to.

Recimo Okuka,Motika,Dodik,Fukara i sl.Gledajte ta tepanja:

-Okukica se rimuje sa  kurvica.Okuka na italijanskom znači krivina ili kurva.

-Motikica zvuči  ko digla se kuka i motika,pa i motikica za nima.Više je seljački i turbo narodski.A oni su blesavi i nisu čuli za Vuka, pa pučanstvo zovu folk.To mu dođe složenica od riječi  fol i prvog slova  neke riječi koja počinje sa k.

-Dodikovka je opravdano  jadikovka.Znate zbog čega?Nemogućnost koncentracije i pogotka u sridu.Neštu u vezi sa genima.Po Vuku je to  iskrivljena precepcija stvarnosti koja vodi u japanske vode jao pao mlohavosti.

-Fukara.Tu ne umijemo ni demunitirati.Zato samo  konstatujemo,je'nom pijačarska fukara uvijek ostaje razroka fukara.

Nama žao strankinja.Njima je teže tepati,sve neka stranjska imena,koja se ne mogu tek tako bukvalizovati na našem vuku.Treba se pomučiti.Uglavnom ne.Joj propustili veliko slovo.Šta se može.Riječ je legla, ko strankinja kad naleti na Muju.Jazuk je vrnuti.Narod kaže vraćati se nazad je veliki peh.Osim kada je u pitanju,džidži-midži ili književno-rečeno  gore dole.

Vidjeli ste sve same ljepotice i slatkice,a muškarci im svakakve nadimke daju.

Mi, Bosanci i Vukovci, to nikad ne činimo.Pustimo drugima da laprdaju i da se riječima  igraju,kolikjo im volja.

Mi djelujemo.Nije nas briga za smisao riječi.Mi više volimo smisao ženske ljepote i mirisnih đardina.

Joj ,kuku nama.Ima da nam se odbije od bubrega.To znači ništa od plaće koju ne dobijamo već po godine.Velite ni kod vas nije sjajno.

Natakarili dovoljan broj riječi koji nam je određen za basnu Sada je moramo  naprečac završiti. Inače u tim dnevnim takarima ,nema onog takara kjojeg normalno pučanstvo voli.

Mi kad god  vidimo žensko ime ili meriše na nju,bacimo malo takarli priče da zainteresujemo čitaoca.

Okosnica  ove basne su trebali da budu par navoda ,šta se takarilo  na dan 29.12. u raznim vaktima i da se oko njih isplete basna.

Ispred je trebalo staviti uvodbnu napomenu:

Elizabeta II poslala božičnu poruka:… da postoji nada i da svijetlost može da pobjedi tamu i u teškim i mračnim vremenima.

Sada bi i Elizabeta II da se igra mirotvoraca.

Neće moći,ove noći uoči svjetskih blagdana.

Ni nekih drugih.

Ako ona zaboravlja istine mi nećemo.

Nije ni ona samo se prai previše mutava.Iako je kraljevna i žensko ipak ćemo raći da je od rođenja mutava,ali nešto manje.Tek neki valer.

Njena zemlja je među predvodnicima tame, a ona bi da se utrpa u svjetlost.

Žena za života voljela jarke crvene boje. Zna  znanje.Priprema se za konačno odredište.U pržunu je sve jarko crveno i pride plameteće crveno.Džaba joj Božić.Natandariće joj onog Dana metlu,da je zajaše kako joj priliči.Pitajte obe iz Linčburga.Oni najbolje znaju.Sve prate i snimaju.

Kako smo  već zglajzali, mi ćemo vam nabaciti okosnice i završiti posao koji nam ne plaćaju.Vi se pravite da ste basnu skontali ili se zabavite i pokušajte da je sastavite po vašem ćeifu.Svi na dobiti ili niškoristi.

-1721.- Francuzi su okupirali ostrvo Mauricijus u Indijskom okeanu. Ostrvo je 1810. potpalo pod britansku vlast, a nezavisnost je steklo 1968.Sto pedeset osam godina ih Britanci nestajali i pljačkali.

Tada nije bilo Haga.

Da li je kraljica E II zaboravila sve  masakara učinjenih narodima širom svijeta.Mogla se kojom  božićnom molbom za oprost obratiti svjetlosti.Ili ubijenim i masakriranim izvinjenje poslati.Makar i licemjerno.Nije se ugledala na ublehu Branta.Da se ugledala mogla bi dobiti Nobelovu nagradu za mir.A i ovako je može dobiti ,kao nagradu za životno nedjelovanje.Deba, kaki je dobacuje,za nedjelo boni,šta se se stisli sa riječima.

Jok,tama to ne radi . Svjetlosti bi ona da se šlepa.

-1809.- Rođen je William Ewart Gladstone, četiri puta premijer Velike Britanije između 1868. i 1894. Poznat po političkim i socijalnim reformama, smatra se jednim od najvećih britanskih državnika. Legalizovao je 1871. radničke sindikate i 1884. izvršio tzv. treću parlamentarnu reformu.

On nije bio toliki licemjer kao potonja mu kraljica E/ II i prozivao svjetlost umjesto prirodnog saveznika : tamu.

1890.Američki vojnici su kod “Ranjenog koljena” u Južnoj Dakoti masakrirali više od 200 Indijanaca iz plemena Sioux, među kojima je bio veliki broj žena i djece.

Naši izvori govore o milionima masakriranih „indijanaca“ samo na Divljem Zapada.O milijardu izmasakriranih “urođernika širom svijeta.Možda i više.Ne mre sve ćovjek izbrojati i zapisati.

Moš'te sebi predstaviti sebi sliku o probližnom broju ubijenih „urođenika“ radi dobrobiti one koja se moli „nada i da svijetlost može da pobjedi“.

Kraljice ,kraljice,koja su to  licemjerja.Toliko ih da smo nemoćni da ih popišemo.

Zar vas devet decenija nije naučilo barem gramu prtistojnisti.

Vaša kruna je uz Vatikan ,pa tek onda  SAD i EU  najviše kriva za „ za tamu u teškim i mračnim vremenima“.

Pitaj bonioćka „urođenike širom svijeta“ šta oni misle o tvojoj kruni.Stotine miliona „vam“ ne mogu odgovoriti.Tvoji su ih skratili za glavu,a par puta više  njih su uskraćeni za nasušni hljeb,  ljudskost , dostojanstvo i Svjetlost.

Nažalost sljedbenici to nastavljaju da čine  u neizmjenjenim okolnostima i razmjerima.Samo to malkice perfidnije rade.Ono ko fol.Zvrijerinje se izbirikalo i postalo još efikasnije.

1940.- Njemačko vazduhoplovstvo izvelo je najteže bombardovanje Londona u Drugom svjetskom ratu, koje je britanskoj prijestonici nanijelo najveća razaranja od “velikog požara” 1666., kada su uništene četiri petine grada.

Niti jedna bomba,granata ili Vau 2 nisu pogodili dvore „prijateljice“ svjetlosti. Tek jedan geler razbio jedan napukli prozor.

Mi se ne pitamo zašto.Mi znamo.Obiteljske veze su uticale da  joj pape Đuro uz Pia XI i SAD bude jedan od pokrovitelja nacizmau Njemačkoj.

Dana 20. studenog 1947. godine kraljevna Emoc2,se udala za grčkog kraljevića Filipa, koji je nešto prije postao britanski građanin i princ, te vojvoda od Edinburgha.

Njihov brak je bio kontroverzan( Ha!Ha!HA.Said the clown.): princ Filip je rođen kao pravoslavac, a njegove sestre bile su udate za naciste.

 Za kraj smo ostavili jedinu istinitu rečenicu.

„Milioni ljudi pale svijeće nade u našem svijetu danas. Božić je pravo vrijeme da im zahvalimo za to kao i za sve ono što unosi svjetlo u naše živote.“

Ona nam poručuje da svijet njen i danas danaske.

Sve što Elizabeta II ima,njena zemlja,Vatikan, SAD,EU i Zapad „kolijevka civilizacije“ ima da zahvali onima koji pale cvijeće.

I onima koji nemaju penija da pale svijeće.

I onima kjoji se ne klanjaju  njenoj tami i vatri.

Ima Emoc 2. da zahvaljuje i pučanstvu za za nauk o šoferiranju.

Bila prva i jedina u porodici koja je prošla cjelokupne vojne obuke.Naročito one o noćnim vožnjama.

Njena baka Viktorija imala noćna jahanja i takar priču sa konjušarom.Poslije su u modu ušli šoferi,u vaktu Emoćke 2.

Naše naravoučenije:

Volite i poštujte žene i djecu i svjetlost neće izostati.

 Inače Emoc2. Znači:

Elizabeta, majka ofucanog cirkusa, druga.