Napola slato pismo

 

Mila ,

moja

Mala Velika princezo , kraljevskog roda

Oprosti , ali moram ti onoga hamala što se sa Tobom najčešće u snovima druži, malo otračati.

Valjda ljubomora , šta li ?

Inače namamo običaj nikom iza leđe jade činiti. Pogotovo o nama, a izgubio sam iz vida koliko nas je.

Još nam se neki merhumi počeli šlepati, čuli za tvoju ljepotu i dobrotu. Ne m'reš ih se kutarisati. Svaki svoju šćemlijicu natakario nasred sobe. Blenu u ekran.

Onu malu kutijicu šro je sada haber slikovitom pričalicom zovu u ruci stišču i svako malo pogledavaju. Kontaju mogla bi ih ti odnekud nazvati.

Aha, Malo morgen.

Nemaš ti drugog posla nego mahalske blećke zvati.

Svi blenu u našu ljepot vilu i hoće da nam je kradu.

Ne damo te mila, nikako ne damo. Al’ nam drago što te gledaju. Nek vide šta mi srećni mahalaši volimo.

Ona Gdje si dušo gdje si rano , nam oči isplakala , evo , mere bit da bidne , hejbet godina. A i bez nje , plačemo .

Plačemo ko godina, poneki i ko dvije. Ako znaš koliko je to suza, biće nam lakše . Malo smo se i umorili. A i nakupilo se u tom čekanju guta godina…

Sada se, mila ljepoti moja , ti natandarila (oprosti mila tako se kod nas u mahali kaže) u naša mubarek srca , a oni blesavi hamal rahmetli majku pominje.

Sve neštvo o kletvi. Te ne kuni me , te ne ruzi me , pa jopet isponove.

Đe će ga, ba majka zbog ljubavi kleti. Pogotovu onake ljepote i dobrote.

I tako vazdan i obnoć. Ne prestaje.

Jok, nikako ne prestaje. Načisto zvizno.

A jel , mahlukatu to valja?

Ne valja , nikako , ne valja.

Jel mu bolje, nikako mu nije bolje. Samo gore mere biti.

I nama se , ne kuka , nego vrišti. Ak’ mučimo.

Dobro , priznajemo , pretužni smo što te ne možemo pomilovati ,za ruku primiti, prstiće poljubiti, jer kraljevkog si roda .

Ruku tvoju na grudi staviti da osjeti , bona kako lupa, ko dva vodopada sa Nijagare i pride Viktorijini slapovi.

Svaki od nas sliku nabavio. Četiri čoška sobe , u svakom uglu po jedan mahlukat se sakrio, skupio , sliku gleda, sliku ljubi , dušu gubi , na srcu je prislanja i uzdiše:

-Gdje si dušo gdje si rano.

A oni jado bi da ide u kafanu , da tamo loče i crkava od tuge. Ne ide to mila. Jedva ga zadržavamo.

-Daj bona , promuhabeti mu koju, možda se devraniše i vrne se , da nam društvo u u ovom belaju od čežnje pravi.

Izgorismo ti mila, sagorismo.

Al ne kukamo . Nismo ti mi,bona pi…lići

Nemoj nikda pomisliti tako nešto bonićka , dobroto naša.

Kad te ljubav u blentaru strefi , nema druge nego o njoj sniti i boje i pjesme liti. Muziku umjesto cuge dolivati. A da nam se ponekad ne oklizne neki gutljaj. Oklizne .Ljudski je. Grijeh ne ide u usta. Otrov bljuje iz usta.

Volim da naše pjesme, boje , slike , muzika vrište i kazuju:

-Joj kakva je dunjaluče , naša rajska vila , ljubav naša.

Ne zamjeri i selam ti veliki ,

mila moja.

***

Prođoše stađuni. Bukadar njih.

Tračaroša upitaše:

Posla li ti ono pismo?

Kome da pošaljem ljudi moji.

Evo obijelih , a ona krasotica , tuga moja, nikako da mi se javi, da mi adresu da ,da mi umor s duše mine.

Šta ću, radostan ja , još uvijek se nadam. Nadu mi ne mogu ubiti.

Srešćemo se mi . Jal’ vamo jal’ tamo.

Bolje joj je da smisli dobru izvlakušu zašto mi nije haber dala.

A svakako ću je dobro naružiti. Ono po đardinski. I neće se ljutiti. Biće joj drago što je ružim.

Mujo i kraljica Marija Terezija / Iz Arhiva

Mujo i kraljica Marija Terezija

Anegdota dana / malo bajata al’ dobra

Neko pomenu Mariju Tereziju a mi zaintrigirani pročeprkasmo po ličnoj sehari,danas se to zove vikipedija,ili vicoteka,i isčeprkasmo nešto o njoj i Muji.

Mujo zaglavio u Beču,dekintiran.Bila neka teška vremena;ne možeš groš zaradit.Tek,nekako Mujo sazna da neka kraljica Terezija prima u službu,među svoje  gardiste naočite ,mlade i kršne ljudi radi ličnog obezbjeđenja i zadovoljstva.Mujo onako mlad,kršan i naočit sazna da je plata što se nudi dobra ,što jes-jes.

 Mora tu  postojat tu neka caka razmišlja Mujo,ali šta će,mora se prijaviti ili umrijeti od gladi u stranjskoj zemlji.I ubrzo on sazna šta je to ono nešto.Izvedu Muju pred Mariju Tereziju i ona ni jedan ni dva,onako kraljičinski odrešito:

„Mladiću platu treba zaradit tandaranjem,dvadeset pet puta na noć.Ako ne bude tako ide glava.“

Bila ta ona Marija Terezija  je bila na glasu da je nezasita i da je dobar provod u krevetu voljela.Mujo nikad nije saznao da li je to ona Habzburgovica ili neka druga,ili je pak neka grofica nju glumila dok je kraljica državničke poslove obavljala.

Gleda Mujo i ibreti se ; žena obzkla safir haljinu aman anterija. U njoj izgleda mrakuša, mada je u stvari mislio: nije ova žena ni tako loša;u dobrim je godinama,da nije strankinja čovjek bi reko,kršna je.

„Nema frke mala moja,može to,rodio Mujo janje svoje!

Kraljica ko kraljica hladna ko led, ali u sebi misli : Sredićemo mi drznika koji se tako mazno dami natakarenu na baldahin tako po bosanski umiljava.

Kako se veče spuštalo to oni odmah krenuše na posao.Kad Terezija vidje Mujini golotinju zakoluta očima i samo izusti:ohoho.I ništa više. Kako poslije reče,Mujin jedini zadatak je bio da piše recke koji je to tandar i da takar glasno izgovara.

Mujo počine da radi i broji;Jedan…dva,tri… Tandara Mujo, kraljica ili ciči,ili vrišti ili pjevuši

Četiri,pet,kad Mujo izgovori deset izbi ponoćni sat.Tereza crvena,zajapurena,vesela i sretna.

Nastaviše oni i pred samu zoru Mujo oglašava dvadeset četiri.

„Nije Mujo nego dvadeset tri!“-oglasi se Terezija.Ili je škrta bila ili joj se omeračilo; mrebiti hoće da uštedi penzi ili se samo sveti za ono mala moja. Ona aman kraljica , a on njoj mala moja ,ko da sam neka vojvotkinja.

„Jok,bona,evo lijepo vidi dvadeset četiri crtice.Ni manji,ni više.“

„Nemoj ti meni bona.Briši jednu crtu ili ode glava.“

Pozva stražu,uđe straža,vidi Mujo ode glava ali ne bi da popusti,čast da ukalja to nikako,pa se nešto premišlja.

Reče on kraljici:

„Hajde da mi lijepo zaboravimo da li je  to bilo dvadeset tri ili četiri puta.Može čovjek pogriješiti.Da bi sve bilo fer i korektno i da nikom ništa ne zafali idemo se mi tandarat ispočetka,ab ovo(upismenio se Mujo) .A straža neka ovaj put broji i svjedoči.

Dopade se kraljici Mujino poštenje i nije imala srca da odbije ovaj takarli prijedlog , cika i vriska : joj,mamo mamice se nastavi dva tri dana.  Nisu se ni racke pisale. Nije bilo vremena , a i najbolji računar ne bi te tandar crte mogu gigabajtima podolmiti.

Kraljica sve nešto pjevuši;tako ti je mala moja kad ljubi Bosančeros.Više ni njoj ni maloj nije smetalo ono mala moja.Muji ostade glava na ramenima i kraljica zadovoljna.Proboravio Mujo nekolike godine  u Beču spašavat čast kod kraljice.Znao se prevarit pa spašavat obraz kod neke druge koja nije kraljica.

Zanese se čovjek,lako je pogriješit i obogatit se.

Možda se nešto i začelo,ko to zna.U tom slučaju;  možda je ona pogan Gavrilo Princip ubi0 rođaka svog jarana Avde Sumbula.Mujo mu pra-pra-pradjed bio.

Belaj živi,ništa čovjek ne m're uhavizat,osim da je ljiljan uvijek ljiljan,i da je za dobrog grba dušu dao. 

Zašto sam ja

 

 

Mene nikad ne pitaju:
– A gdje si ti?

Nemaju potrebe.

Znaju da sam uvijek tu.

Na mene sve vrebaju ko Meleke.

Hoće da me uznose u visine.

Ja im kažem:

-Nemojte mene ne znam letjeti.

-Ha , a znaš po vaskoliki dan i noć voljeti, pride sniš i tupiš.To mu dođe isto. Letjeti i sniti. Ti se samo pristavi. Mi se pobrinemo za sve.

Sreća moja, nisu upotrebili izraz šiljiti. Ne sviđa mi se. Nikako mi se ne sviđa.

Nedavno me jedna Mala Velika princeza plaho iznenadila , jer me pita sasvim ozbiljno:

-Tko si ti?

Zbog toga je volim, ne zato što je ozbiljna , već zato što me kao ozbiljno pita nešto , a to njoj smiješno i neozbiljno, a ja znam da me sto posto treha.

Dobro volim sasvim je iskreno , jer se samo tako ona može voljeti.

– Jes'si se sada pokazo svaka čast ,a poetika, sciencia i licencija, vokacija i naglasak, romantika i semantika.

Ne zna šaptač da muku mučim:

-Znam ja sve šta bi’ reko. Ponekad nešto i zapišem.

Al čim pomislim na nju, ne čim pomislim već i prije toga,( a uvijek mislim na nju) , mene konja, presječe dah ne mogu da dišem. Labrnja mi se objesi i sama pravi grimasu na kojoj se može čitati:

-I am zabezeknut , mila moja . Pusti me da sa tobom sanjam i ne daj da zaspem da mi san ne pobjegne.

Kontam nisam levat ili habllečina , da joj odgovorim tko sam ja, pa mi pobjegne.

A ne mogu ni da joj odgovorim, onako direktno, po mahalski.

Kod nas nema ništa okolo. Naučili,direkt u sridu.

Joj ljudi moji, kako je lijepa ta srida. A baška bliža i dalja okolina.

Lukavi smo mi mahalaši i skontali fol.

Mi skupili tu raskoš, tu ljepotu , tu milost , nevinost i dobrotu, a pusto drhti i biba se, na jedno mjesto . U celofan sa cvijećem duginih boja sve zamotali i ljubičastom vrpcom , svijetlije boje, violetne sve zamotali.

Rekoše nam da je to boja ljubavi koja se vješto od nas skriva.

Nije se uspjela sakriti.

Tako sve to sa vrpcom u paketu đardinom prozvali.

I taj nam đardin ne ide iz glave. Posebice, zbog te violetne vrpce svjetlije boje, koja nam po duši rovari.

Srce je već odavno u bandaku , bez daha ostalo , samo se koprca i ponovio bandači. Na dušek i jastuke , dakako.

Otud oni nazivi: Jastučiti i dušečiti. Ima joj tih plahi naziva kada se bandači. Ne mremo vam mi sve iskantat. Skontajte vi koji.

Vratimo se tematskom pitanju.

Ovo nas podsjeća jedan razložni i časni. Vidi on da smo se mi đardina dofatili, a kada tako krenemo, zaboravimo šta smo hotili rijeti. I ne izlazimo heftama.

Naučili me nisu da lažem , pa ja sve onako, okolo kere pa na mala vrata:

-Te ovaki sam ti ,te , ovakav, al’ svakav nisam, i da znaš, ako čuješ da sam taki i taki, lažu te bona garant. A jesam taki i taki.

Ni ja sam sebe ne razumjeh ,šta joj nisam ispriča i šta sam zaobišo. Valjda takve sorte rođen ,nema treće. Ili nema diraktno ili zaobilaziš kad te pitaju, mislim stranci. Ne razumiješ Ne zato što stranjski govore. Nego što sam gluv. Kroz jedno uđe kroz drugo izađe. Biukvalno. Jungfer u ušima.

Kad te male princeze pitaju, ja ko bekan , ko malo janje za maženje, u sebi kontam da sam delfin, ona zna da si konj konjski, ali pušta te da maslaš.

Ne znam kako zadovolji je odgovor. Znam ponovo će me pitati, nije ona džaba kraljevskog roda. Na licu joj piše. Skoro ništa mi ne vjeruje. Ono skoro me tješi, znači ima joj šansi, da skontam ko sam.

A znam ko sam, ali ne mogu joj reći ,uplašiće se dite malo.

Ali jok , šejtan , šeret jedan ima. On joj sve otkucava. Ko fol šali se, da joj se umili. A glupko da ne mere veći biti. Klepetalo. Pa joj reče:

On ti , mila moja , jedina ljubavi , nije od ovog svijeta, ni poetski ni figurativno.

Ovo poetski , znači niko ga ne benda ni ena procento. ( Moram se malo praviti poliglota, šenkrat plaho, moram sam sebe hvalom nafajtat.)

On figurativno ,za insane kao da ne postoji. A njemu milo a je tako, jer rahat mere da sanja i da snove grli.

Il’ se kaže more. Ne mogu i ne znan van ja ti priorodopis oli pravopis, po mjeri onih što turaju ono h i od hajvani i đe triba i najčešće pođeđe gdi ne triba.

Ono figurativno još znači da mu je figura, odnosno jedna noga od figure na onom dunjaluku.

Kako onom dunjaluku? Ko da vi ne znate koji je.

Aba zo, vi mislite jal pržun, jal hladovina.

E nije ni skonto na koji će. Jazuk. On je od dobrih i ima bjanko pozivnicu da bira. Znamo mi za reč blanko, ali mi naučili na ono riva nera, riba bjanka . A bome se često družili sa nekim Bjankama , čak i onom , onog, anamo onog Đegera . Nismo bježali ni od Roze, Bjondine, Negrine…

Joj , mamo mamice. Dobre su one curice, ali nisu ko ove naše.

Bosanske. Mere i Balkanke.

Nema merhameta i dobrotvorstva , samo su dobro karitativne. Ono po Caritasu .

A šta ste vi mislili.

Joj , jesu vam misli otišle otišle anamo onoj finti. Alčaci ste vi. Nećemo vas ružiti.

Ali Bosanke moramo. I Balkanke.

A Mehmeda , a bome i mene je stra majka karala. Zbog zora, jabuka i Zlatija. Joj jesu sve jedre , zlatne i crvene. Haman ko baklavica kad je u ruku primiš.

Šta vi ne volite baklavice. Joj hablečina mila majko stara.

Ne ide mi se u pržun da me tamo čitavu vječnsot roštiljaju, onako ljudski. Jal vruće , jal vrelije.

Vođe, u srcima i ona treća mogućnost: još vrelije.

A ne ide mi se tamo gdje je uvijek hladovina, red i mir. Tamo bih tek nagrabusio. Ima tamo , hejbet mojih jedinih pravih ljubavi i znam , jedva me čekaju.

Čim bi me vidjele , u istoriji/historiji/povijeti raja se bi se prvi pute desio veliki incident.

Poletjele bi prema meni sa osmijehom na licu. Meni srce ko amper , pardon empajer state ili barem drvena džamija u Himzarinoj , vrh Sumbul Avdine , Bjelave bluz sistem.

Jes ,kako ne .

Radovanje, aha malo sjutra.

Morao bih začepiti uši:

-Ha , ja ti jedina prava ljubav , ljubavi?

-A gdje si ti do sad , konjino jedna draga?

-Je si li naučio tamburati ili samo nastavi prebirati po ženskoj ljepoti hajvanu mili?

-Vidjela sam ja šta radiš dolje nesrećniče jedan , mili moj?

– Šta si mi donio. Jesam rekla da mi spremiš onu zlatnu narukvicu, milo noje?

Ostale bi zagraktale:

– Vreću bona ,vreću zlata si trebala zaiskati, iako nije riđobradi. Hvala Nebu dragom na Princu Malom.

– Dobar si ti, dobro nam došao, ljubavi

Ne bih vam znao rjeti , da li bi koja šljaga pala.

Da sam zalužio jesam . Što jes’ , jes’.

A i nešto mi se u zadnji vakat omililo biti tu. Makar joj ( omaklo se tebalo još) malo.

Kažem:

Nigdje neću pobjeć. Šta ste navrle.

Ali mene niko ne benda, ne rekoh li.

Ja, jado , još uvijek dumam.

-E kako ćeš bolan miloj , princezi , djevojčici tako rekuć, to ispričati.

Ima da te nema ili ima da nje nema.

Grlice su plahe, namah se uplaše i samo prhnu tamo gdje plavet blista. I tišina i sni vladaju.

Ali skonto plan. To se kod nas zove tura jazija. Neki to krste pismo i glava.

Ali bit je ista. Baciš metalnog bugara u vis. Ako padne tura ( pismo) ideš u pržun . Ako padne jazija (glava) ideš Grlicama na vjeronauk . Ako imaš sreće i novčić ostane u zraku ili ga gavran mazne , ostaješ na ovom dunjaluku.

Šta vi mislite koje su mi najmanje šanse? Pravo da vam rečem , ja , neuka bjelavska blesa nikako to ne mogu skontati. Puno je to opcija za nas. Uh tri.

Mi volimo ono ovo ili ono, tećeg nema , osim sride i đardina. Ali tamo ti ni mozak, ni računica ne tribaju. Tamo slavuji i pjesma vladaju.

Ha, čuli ste za Bokača. Niste. Onda ni nemojte. Meni više. Mislim priče.

A ovom ili onom , možemo pričati , samo ako novčić ostane u zraku.

U stvari , ja najčešće sebe pitam :

– Zašto sam.

Decenije i decenije sam protraćio dumajući o tome.

Sada na kraju puta znam.

Odgovor je tako jednostavan i lijep.

Kao i život.

Kao ljubav i tuga.

Rođen sam ,

da bih volio

Tišina i sni.

Lipo mi je.

Ne da mi se buditi.

Jubim te zauvik.

 

Naša rahmetli tetka Hanifa

 

Naša rahmetli , mnogo blažena tetka Hanifa je znala , napamet , bez kanafa Maja i bez kompjutera neukih, nabrojati sve pretke do unazad 9.999 godine.Ovo nema veze sa njenom djevičanskom osobinom da je voljela po kući i đardinu šetati naga, a ni’ joj bilo ime Nagorka.

Sasvim logično .Koliko mnijemo , ako ikada, ikako mnijemo, ni jednu Hanifu nisu zvali Nagorka, čak ni Zagorka, iako su se sve voljele i na gori i za gorom… , ma , valjda šetati,jašta.Ili goriti.Tko da zna.Hoće to kad se upali.Vrućina dabome.

Nije nam baš ni tetka bila, ali smo je svi tako zvali.I što'no bi neuki  posumnjali , poneki incest uradili.

Taki smo mi,pazimo na rodbinske veze.

Lako je njoj bilo. Imala je porodično stablo u dvorištu. Ne pamtimo ga i nismo je pitali jal’ je od  bukovine , po bosanski ili od neke druge here  voćke. Kako ga je voljela zalagumati, mislimo da je najvjerovatnije  bilo šljivovo  ili barem kruškino stablo. A mere bit’ i od jabuke. A more, vala,  bit i od duda. Svašta je voljela šuknuti. Koliko se razumijemo u pijaču, to stablo  nije bilo od vinove loze , garant ,  iako nikad nije birala šta će salijevati. Jer kako nas je učila,vino se gaji na čokotima , ne na stablu.

Znajući to tetka Hanifa, kad su je zluradi pitali kada će prestati lagumati i pricrvljivati,bi samo odmahnula rukom, nasmijala se i rekla:

-Kad na vrbi grožđe rodi i kad ne bude blentovija!

Kada bi je pitali zašto stablo broji samo  do 9999 godine, odgovorila bi da je pokeraš i da je njoj  poker četiri devetke vazda  lovu nosio. Osim kada nije nosio.

Tada je bila zijan; mislite vi?

Đe će ba,  tetka Hanifa , sa onim svojim raskošnim legitimitetima biti zijan?Jeste li normalni?

I ta naša  tetka Hanifa je bila posebna žena. Osim što ga je voljela šuknuti , voljela je i  pricvrljiti. Ma, pravo se bacila na nas. Ne samo figurativno.
Ne znate šta je voljela pricvrljiti?

Baš  ste jadni!

Imala je , boni  bili ,  klavir, pa valjda  pricrvljivala dirke na klaviru. A možda i nešto drugo.U svojoj čednosti mnogo naivna bila. Klavir je bio, oni, starinski  od drveta i eto belaja.  Priziva crve da buše rupe. Crvotočine. A to su vam crne rupe u malom. Crv je crv i sve što liči na crva treba pricrvljiti. Inače belaj!Imaš crva , a ne pricrvljiti, namah u crvotočini, koje su male, ali nalik crnoj rupi, i zabiti , veliki jazuk .

A i klavir joj bio oni veliki ,  za četiri ruke , ha sa jedne, ha sa druge strane.

Moš'te misliti , tastature i sa jedne i sa druge bande.

A mogao se urediti k'o francuski ležaj sa baldahinom. I bio uređen u tetkinom zlatnom dobu. Kasnije je preuređen u budoar.Šta se može promet se povećao. A budoar (ih, ne znate šta je to?)je elegantno namešten salon jedne blažene dame , za oblačenje i doterivanje.I normalno za svlačenje.Jer kako ćeš se obući ako se prije toga nećeš svući.I nešto pricrvljiti , ako se pojavi u buidoaru,oliti klaviru.

Voljela nam tetka Hanifa francusku ljubav, a nije bila francuska  sobarica. Mošte zamisliti to!?

Bila sarajevska hadžinica,baš ko i mi, samo što smo mi bili hadažije.Znate valjda da je razlika smao u jendoj stavci.Zato su ljudi vazda sumnjali da smo sa tetkom Hanifom ipak u rodu, samo da bi nam neku mahanu prihelvetili.

Vi mislite , mi nešto izmišljamo!?

Eh,da ste poznavali našu blaženu tetku Hanifu , zabrinuli biste se što  smo jako skromni i možda malo naivni…Aha!

Šta je ta svašta znala i radila. Hoćete da vam nabrajamo? Nemojte, trebaće vam sve do jedne umišljene kreacionističke godine. I pride koja.

Ipak vam moramo priznati porodičnu blamažu. Nisu joj ispunili poslijednju želju. Ne onu , da posljednji časi prođu u veselju. Toga se za života nasitila , nakitila i do poslijednjeg daha upražnjivala.Sve je radila kao da je idući čas onaj garantovani,poslijednji jazuk dan.I jednoć je bio.

Htjela ona da sa njom sahrane jedinog ljubimca kome je čitav život vjerovala. I mladost, neki kažu i nevinost, poklonila.A bome i starost.

Nećete vjerovati, htjela je da je sahrane sa klavirom. Ne ispuniše joj testamentarnu želju. Bojali se , kakva je nahero nasađivana bila,i u tvrdo i u meko,i u sridu; da bi se svaku noć na Barama fešta pravila. A od fešte do orgija je boca. Ono k'o neki otpadnuti nokat tanka. Ne bi Sarajevo imalo mira do iskona.

Ma , pustite više  tetku Hanifu na miru , neka joj je pokoj duši, jer mi ne volimo olajavati.

Snalažljiva je ona, ko svaka mačka.Kako god i odakle god je baciš (nasadiš ili nabaciš ili nešto slično) ,ona se sva sretna , a bome i srećna na leđa dočeka.Ma prava čigra.Vjerujte nam na rič! Znamo o čemu baljezgamo.

I odaćemo njenu najveću tajnu. Valjda nam neće zamjeriti. Nije ništa posebno.

Nameračila se na dženet.Kažu da u svetim knjigama pročitala da tamo imaju rijeke vina koje ne opijaju i od kojeg nema mamurluka.I što je još  poslastica  priko svega , a u suglasju njenih želja , vino služe djevci , ko  netaknuti biseri u niski đerdana.

Joj rahatlika ljudi milu. blago našoj, blaženoj tetki Hanifi!Valjda ste sada skontali zašto je čitav život bila nagaiu blažena.Ili barem veći dio. Nit je glava boli nit…uh dalje ne smijemo.Takarli razmišljanja, a mi smo veoma vaspitani i obrazli mahalaši ,a i bojimo se pržuna.

 

Dani su veoma fascinantni

 

 

Oduvijek smo facinirani danima.

Kamufliraju se i uvijek se vrate u nekom drugom danu.

Napriliku pretprošli 2. Listopad je zavaravo raju da je srijeda, slijedeći da je četvrtsk. Ovi se zavukao u petak.

Garantujemo, do godine neće biti ni srijeda, ni utornik, ni  četvrti dan poredu, ni petak,ni nedelja, a sigurno ni ponedeljak već…

Zinite da vam sve izdeklamujemo.

Privodi se kraju ovi stađun. Nije bio previše tegoban, ni takrali.

‘Nako  u prosjeku.Ali par milijardi i kusur gladnih i raseljenih se ne bi složilo sa našom konstatacijom.

I rekli bi, manite se vi vašeg prosjeka. Po vašem prosjeku u svijetu nema gladnih ni ugroženih. A tri četvrtine čovječanstva u buli.

Nećemo sad potezati ekologiju i nestajanja vrsta. Bitno je da novac ptistiže u kase krvopija.

No, niko ništa ne nosi gore. Osim savjesti. A to je najbitnije, jer ona će govoriti , biti advokat udruženju pržunista.

Niste čuli za to udruženje.

Joj levata ,majko mila.

‘Vako vam to ide.

Sve što radite radite sebi. Bilo dobro ili loše.

I ljudi dobijaju  ocjene. K'o prvačići.

Ali ima samo jedna  caka.

Ocjene su svedene na najmanju moguću mjeru.

Ovaj put ih ima dvije i opisne su.

Proš'o i pao.

Nema treće i nema popravni.

Vrlo jednostavno.

Ocijenjeni idu u različitim pravcima.

U hladovinu ili pržun.

A pržun vam je vrelina pakla.

E sad znate ko su u udruženju pržunista.

Oni , koje majke nauče kako se otimaju narodske vreće sa zlatom , oliti narodska nafaka. Tu spada i  razroka pijačarska fukara i  talđija haških ustaša. U Svetoj knjizi su nazvani Ebu Leheb i imaju i druge i pristaše.

Eto sada smo vam natakarili sve podatke.

Vi samo trebate da razvrstate i pobrojite putnike za pakao oliti džehenem.

Ima ih kamara.

Resto neka se fata minderluka i uživa.

Joj rahatluka u hladovini.

Kažu ima tamo nako vino , može se guta popiti, ali ne opija i nema mamurluka. Ima i …

Dalje ne smijemo nabrajati.

Ima svega lijepoga.

Nije EPP, ali bolje kapijati usne, da ne izleti neka nevaljasta riječ.

Uostalom šta vam imamo govoriti.

Uzmite kitabe pa se  malo nauka primite.

Valjaće vam, a bome i trebati.

Što bi poete rekle:

-Joj, što volimo ražanj. Ali ne na svojoj koži.

U prevodu, ili naravoučenije ako vam je lakše anlaisati,jer ovo je basna pošto se manje više pričalo o hajvanima:

-Svaka Cica dođe na kolica, odnosno  svaki hajvan , k'o biva na  roštilj dođe.

 

 

Tajna smrti je da smrti nema

 


*

Eto, ima svakakvih ljudi, luđaka, akademika, naučnika, prevaranata…

Najviše je ipak, mislimo , hablečina.

 

Znate onu o bubrezima?

Ne znate!

Ko vam kriv.

Mi smo fin kulturan svijet, nećemo vam prodavati priče o bubrezima.

A ima ih i bijelih.

 

Svi oni debelo kidišu na naš mozak.

Sa tim bijelim.

Ko vele ; slična boje neće se primjetiti.

 

Filuju nas svim i svačim.

Eto oni nama otkrivaju toplu vodu:

Smrti nema.

Jesu nas plaho obradovali.

Namah smo roštilj nabacili i turili bijele bubrege na žar.

Joj ,jeste mahniti. Ne naše. Već ovčije, teleće, a bome poneko ima i volovske.

 

Kod nas dijete čim se dofati sise skonta da smrti nema.

Đe će ba biti smrti pored te ljepote što ti u ustima život daje.

I dite se počne  češkati. Ajd’ pogodite kuda.

 

Poslije dolaze i one druge, finte, pardon ljepote.

Đe ćeš ba umrijeti pored tih silnijeh ljepota za održavanje život.

Mi se ne smijemo počeškati. Sad već znate kuda.

Moramo otrpiti koji minut.

Joj rahatluka i radosti naše.

Sve je fino što se fino… Hajd reciti i vi je'nu.

Ne moramo se mi vazdan uvaljivati.

Hoće neko pomisliti samo nam one stvari u glavi. A jesu.

Povazdan i obnoć. Ne mrda.

 

Nećemo reći šalu na stranu, jer one stvari nisu za na stranu, nego drito u sridu,

ali moramo vidjeti šta nam sada  poručuju.

 

Nauka se zabavila. Pa ovo pa ono, normalno ili nenormalno.

Izmislili i njaku riječ paranormalno.

 

Mi u prvi mah misluili neko nešto para, treba mu za novo pletivo.

U prugi mah pomislili evo para, što za nas jope’ nije normalno.

Onda nam objasne to je nešto tik pored normalnog.

Mi se ne havizamo , kažemo pa to je nenormalno. Ma nije to, nego pored normalnog.

Lakne nam. Dobro je , neka njima to mored, a nama ono u sridu.

Valja ova, pajdo.

 

A mi kao mali  uzeli kitab.

Ono jes šipka, tanka kao prst, a savitljiva kao žena uz šipku, radila dok ga nismo prifaćali kako triba.

I prvo što naučimo je nemam smrti.

Kako će bolan biti smrti kada ima raj i pakao.

Dženet i džehenem.

Istovremeno i milina i da se naježiš.

Pa vi vidite šta vam je raditi.

 

 

Fragmenti o Bolu – Dio VII – Posudba II dio

 

Dio II

 

 

( Posudba / Blažena Luca  – V Dio )

 

Dijana je bila mala božica lova koja je mene. Makasumče upecala. Kako su se njene plave vlati lepršale po hodnicima i mahalama bjelavskim, dok je jurila za mnom, nestašnom životinjicom, malim srndaćem iz šume. Imala je moć, kad bi Mjesec spustila i ispod maglica ga osvjetlila, moje misli bi hrlile njoj.

Dijete si bio, šta si mogao znati, pitaće se neko.

Šta ima da pitaju,nije njihovo. Djeca sve znaju, još dok ih majke u stomaku miluju. Nevinost i znanje im polako godinama odrasli ubijaju, da bi kao oni sumorni i neosjetljivi postali.

Vidite dvoje djece, što bezbrižno se igraju i jure. Čednost jedna stiže nevinost drugu i zaštitnički ga za ruku prima. Dvije ruke, jedna ruka u drugoj, dvije ruke jedan san i jedna ljubav djetinja.

Uvijek bi završili ispod njihovog, višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Tada bi se zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Zahvaljivali se Jedinom, na milodarju ljubavi što ih obasipa. Zaklinjali se jedno drugom na vječnu sreću.

Onda bi ona odskakutala ka roditeljskom stanu. Okretala se i poljubčiće mu slala. On ukipljen i ponosan , samo bi joj rukom odmahivao.

Svi se po mahali smješkali. Misle; evo nova ašik djeca se rađaju. Drago im vidjeti ta vesela, bezbrižna, razdragana lica obasjana snovima i nadom. Djetinjstva se svoga više ne sjećaju.Uz život su negdje posijali snove i iluzije. Ali sama pomisao na djetinjstvo neku toplinu stvara.

Dijana i on nikog ne primjećuju , samo su se za ruke držli i grčevito stiskali. Kao da će ih neko,nepoznato nešto razdvojiti.

Znaju,dječijim sveznanjem i dušama milim, mnogo sreće mnogo boli nosi.

Takva je dječja ljubav, kao snovi. Nevina, čista i pitka, kao majčino mlijeko poslije sanja.

Sve je u parovima, i oni su par. Nestvarni kao anđeli i nečujni kao titraj anđeoskih krila.

Gdje je radost tu je i tuga. Gdje je ljubav tu je i dušman što u sebi mržnju nosi.

Jednom sunčanom majskom danu približio se raspust.

Nebo je tišinu spustilo. Misli dunjaluk oluja se sprema.

Ptice nestale sa safirli neba. Cvijeće prestalo da miriše ,ezani su preskočili sabah i podnevni vakat. To se nikad u Gradu čednosti desilo nije. Sunce ne sija, jedan ga oblak zaklonio i uporno ga u korak prati. Neda mu glavu ili barem jedno oko da proviri.

On nervozno u klupi sjedi i prazno mjesto, Dijanino, pogledava. Srce ga steže i mrazna tišina mu se u um uvlači. On je zombi koji nešto osluškuje i u prazninu stoličice žute bulji, kao da mu od toga zavisi život zavisi.

I zavisiće.

Odjednom, nad Sarajevom se navuče mrkli mrak. Jedan strašni preklinjuči , dječiji vrisak prolomi se od Višnjika, preko Bjelava do njega dođe. On izleti, jurnu kroz zatvorena vrata , urlik poznati suknu iz grudi i po gradu krik raznese.

Trči on,vrisak s njim.
Trči on a čini mu se da su mu noge ko u snu rasčerečene , kao da se ne miče. Krik u ušima mu se pojačava i boli.Srce mu u mljeveni azot tečni pretvara. Vazduha nema, klamfe mu po duši burgijaju i ne zna zašto, ali urliku se pridružuje, i on vrišti i plače.

Trči on, plače i vrišti i ne osjeti da je drugi vrisak prestao, ali nije važno, on je pred Dijaninom kućom.

Vidi policija izvodi jednog brkatog grmalja sa fočanskih gudura.

Papčini lice izgrebano ko brazde dubokog oranje njegove oranice. Krv još lije, a dva ga drota naizmjenično bubaju.

Uljeće on u Dijanin stan. Ništa ga ne može zaustaviti. Kokotić je to.

Kroz noge trećem drotu se baca i klizi.

Pred krevetom bračnim je. Vidi krv kako polako mu na ruku kapa.

Ruku u usta stavlja i kuša ga. Misli nije moro, ali nešto ga strašno, mračno, neljudsko tjeralo na to.

Znao je , to je Dijane njegove krv, jer prstiće njene, na rubu kreveta sluti. Krv niz grlo mu klizi, slankasta je. Misli on djetinje. Nije znao da je krv slana, nikad je nije probo.

On se polako na koljena diže. Tek toliko da se susretne sa malenom glavom.

Plave ga oči tužno gledaju , dvije su suze iz njih kanule. Iz lijevog rubin krvava i desnog safir ledena.

Očima ga zovnu , on joj priđe, ona mu šapuće i on čuje:

-Poljubi me i zagrli me mili moj, molim te. Tako sam umorna ,a i hladno mi je.

On je zagrli i poljubi, baš ko ljubavnik vični. Ona se nasmješi i oči zatvori.

Misli on, moja djevojčica je umorna i pošla je da spije.

Ali jedna grlica , bezbojnog brilijanta sjaja, između njih dvoje prhnu .

Prozori se otvoriše vjetrom razbijeni i prije nego orkan poče, uznesoše je put neba.

Kad grlica nesta , vjetar zaurlika, sjevanje i grmljavina na grad kidišu. Kiša i orkan crijepove lome, noć jauče i vrišti.

Dijanin vrisak se kovitla mahalama.

Ljudi uši pokrivaju, u podrume se sklanjaju, misle sudnji dan, kijamet , apokalipsa dolazi.

Vrisak nikako da se otkači i krene dalje.

Njemu skoro drago . Jedino on čuje da je taj vrisak onaj prelijepi poj, što ga bjelavska grlica pjeva, kad joj nož , mesarsku palu u vrat zabijaju, a ona umire pjevajući. I čista srca i blažene duše, prkosi i pjeva, pjesmu umilnu, pjesmu predivnum , pjesmu Stvoritelju:

Ja evo Mili Bože tebi dolazim

svoje srce janjeće tebi donosim

mili bože oprosti moju nevinost

u ruci ti čistu dušu svoju prinosim

 

radosna i vesela ničega mi žao nije

mrijet svakako valja kasnije ili prije

molim sačuvaj mi ovog blentavoga

mog drugara smiješnoga i jedinoga

 

Nesuđenu ljubav moju

a blentavu ovcu tvoju

trbaće mu pomoć tvoja

iskrena kao ljubav moja

 

Njega tek tada hladnoća, led ledeni obuzima vidi : Dijanina prelijepa glavica skoro odrubljena.

Satara , pala mesarska više nje blješti. Tijelo se ne vidi ,neko pažljiv bio pa ga u bijeli čaršav zavio.

Bijeli čaršav više nije bijeli, crvena krv malog janjeta ga u roze obojilo.

Njega gurnuše van , na kišu, narod mora da radi. Hitna i mrtvozornici i grobari, svi su došli. Posao ne smije stati. Život je život, a smrt je smrt. Mrtvi mrtvima, živi živima.

A kome on sada pripada.

Tijelo mu sa živima. Duša sa grlicom odlijetjela.

Potop, oluja je trajala četrdeset sati, svu Čaršiju potopila.Njega nađoše ispod njihovog, Dijanog i njegovog višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Ispod kojeg su Dijana njegova mila i on mili , blentavi njen , zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Tri dana nije pripadao nikome. Niti je jeo, niti je pio. Prvog dana maksumče bi na groblju, pored groba koji se Dijani iskopao. Naveče odi spiti ispod hrasta i snovima o Dijani se pokrivao.

Maksumče , jako devet godina, snove o mrtvoj drugarici, simpatiji, samo što mu cura nije bila, sniva.

Nije rječi tri dana pustio. Suzu nikad više, doli jednom.

Sahraniše Dijanu.

On joj buket hrastovog lišća dvije ljubićice i srce u novinski fišek uvio i na odar položio.

Čini mu se njegov vjenac je najljepši. Probro najljepše listove hrasta njihovih zakletvi i dva mirisna cvijetka. Jedan plavi za Dijanu i drugi bijeli za nebo. Svoj mirisni ,srce cvijetak, zauvijek zaledio.

Misli dijete; šta će mu ,nema više malog anđela, pa mu ni ne treba, nek odi s njom.

Tu veče je spavao na groblju. Slijedeće jutro ga nisu našli ispod hrasta ,kome je tih zadnjih majskih dana svo lišće opalo.

Slijedeća dva dana se nije micao od odra Dijaninog. Ogladnio je i svo cvijeće sa okolnih grobova pojeo. Dijanin odar nije dirao. Sve se nadao miris njegovog cvijeća i srca će je privući pa će se vrnuti.

Nevinost dječija ne zna; mrtvi se ne vraćaju. U sjećanju , u podsvijesti mu nebeski nauk : Duša nikad ne umire.

Kad ga drugo jutro ne nađoše ispod hrasta, roditelji ga prestadoše tažiti. Kontaju veliki je , ima devet godina, nek se snalazi. Mnogo tih snalaženja je u mahali bilo, i cijelom gradu,i u cijelom svijetu. Svi tjeraju djecu od devet godina na snalaženje. I još mlađu.

I malo im to, još ih pride siluju ,kolju i ubijaju.

Četvrtog dana u sabah ga probudi gavran, crn ko rudarsko okno na četvrtom nivou Raspotočja, poslije eksplozije metana.

Zagrakta mu posred uha:

-Idi kući dječače jadni,nemoj da ti se garibi smiju. Džaba čekaš, neće ti se malena vratiti. Otamo se niko ne vraća, bar otkad ljudi pišu. Poručila ti:

-Idi kući mili moj i ne tuguj više. Da nisi suzu pustio. Nemoj da bi mi se slučajno slomio, mili moj. Nikad ne bih s tobom progovorila, blento jadni. Meni je ovdje dobro i nikakvo zlo mi se više neće desiti.

On za kamen , da gavrana, koji ga od usnule Dijane odvraća, gađa. Kad ono, jata gavranova, vrana, švraka i galebova,  se okolo groblja na žice natandarilo i natakarilo i kriču:

-Idi kući blento.Ni slučajno da joj se nisi slomio i suzu pustio inače si nagrabusio.

Vidi on da je nadglasan. Kamen poljubi i na uzglavlje groba položi. Čuo Jevreji tako svoj posjet umrloj duši obznanjuju.Malo smiješan običaj,pa valjda mrtvi znaju ko im u pohode priđe.

Dijana ona providna grlica mala, sad zna da je to njena duša bila, će mu oprostiti što odlazi od odra njenog.

Ogladnio je i sve ga boli. Tri dana je stajao kao stećak na kiši i suncu. Mora ići , vrnut će se. Osjeća da se ona smješka, a on ništa ne osjeća. Misli proći će ga.

Nikad nije.Ni vrno se nikad na groblje nije. Znao je da se nikad ovom dunjaluku ne bi vratio. A to bi naljutilo Dijanu.To mu ne bi oprostila.

Kad je kući došao , njegovi se ibrete otkud on da navrati.

On muči.

Sjeo je i jeo i jeo. Pa opet jeo.

Tri dana je i tri noći jeo i pio i pio i jeo. Ništa ga nije moglo zasititi. Svu hranu u kući je pojeo i svu vodu iz česme popio.

Kupovali mu novu hranu, civarama je prevozili,a vodu u bačvama donosili.On bi odmah sve smazo i popio.

Oni trk u kupovinu i od komšija okolnih, vodu vatrogasnim crijevom, njemu direkt u usta.

On hranu čekat nije mogo, toliko je pregladnio, već je doksate počeo mrviti i jesti.

Tada mu sinu , da na groblju, u onom Dijaninom grobu nema ništa osim tjelešca malenog i da će meso pojesti bube i crvi. Gleda on kako se crvi malenom ovčicom hrane i muka ga spopade .On trk na prozor i sa prvog sprata poče povračati.

Povraćo je ravno devet sati. Svaki sat za jednu Dijaninu godinu.

Minut ohanuo pa nastavio povraćati novih devet sati.Svaki sat za svoju jednu godinu.

Nikad više nije povraćao. Osim jednom. I nikad se više nije najeo, osim jednom.

No o tome drugi put. Sada napuštamo Maksumče da se do kraja i dobrano ispovraća i zaledi, da se u punom sjaju među grlicama i jahačima pojavi.

Kao autist bez damara.

Brojevi

 

Vi milsite da šeset šest oliti  šesetšest nije okrugao broj. Na volju vam.

Šestica je broj okrugao kao trudna žena.

Vama trudnice nisu okrugle?

Baš ste levati, ili u najmanju ruku  čudni insani.

 

Joj ,mile naše trudnice.

Hem lijepe, hem punačke , hem okrugle ko  Viljamovke.

Ma nije nam naum pala viljamovka radi rakije. Jok , nikako.

 

Nego radi krušaka

Naravno onih rumenih, zdravih i oblih. Merak ih pomilovati po stomaku.

Trudnice , dabome.

Ne kruške. One su za havljanje ili za kazana. I što ste zapeli za viljamovku.

Ko da nema drugih rakijetina.

 

Ima rakije i od šljive, i od duda, i kukurza, višnjevače, čak i jabuke.

Neki su  pokušali praviti brlju  i od tikvenjače i krompira.

Ništa, tankosava.

A neki pamrnjakovići pokušali jagode nagovoriti da se pretvore u rakiju.

Ono mere, ali skuplja pita  no tepsija. I mora se namah piti. Lako kvarljiva roba.

Isto ko ulične  prodavačice. Naravno cvijeća, a šta ste vi mislili.

Neke ženske prodaju rakiju na trotoraru. Mere bit da bidne, ali mi ne nalećesmo na take

žemske.

 

Insan ko insan, samo što nije hajvan, a svakako je gori od hajvana.

Počeli dumati od čega se sve rakija može praviti. Samo što nisu počeli peći rakiju sirnicu ili burek rakiju kazaniti.

Kontaju pite se peku isto ko rakija. A nikako nije isto.

Evo na primjer pite se peku u tepsiijama i rerni od špahreta. Najbolji je fijaker.

Normalno ne onaj sa konjima. Taj je za trudnice i lijenštine.

A od rakije u fijakeru niko ne bi hajra imao. Ne onom sa konjima.

 

A nekima , jopet ,brlja draža od svih pita. Ili bilo kakvog ića. Čak ni vodu ne begenišu. Ni za kupanje.

Njih ćete lako prepoznati. Suhi ko ljeskova grana usred zime.

I modri, haman ko ledenjak sa Antartike.
Kako ne bi bili modri?

Rakija im udari ili na jetru ili na bubrege. I jene i druge.

Koincidencija. Crna i bijela đigerica. Crni i bijeli bubrezi.

Specijaliteti za meze. Nećemo širit priču.

I oni modri se naglo  istope. Valjda i njih zahvatilo ovo globalbno zatopljavanje.

Pa kopne ko jetre i bubrezi natopljeni u čisti alkohol, a mere i u  formaldehid.

Što bi poete rekle:

-Zlo se zlim vraća.

U prevodu vilijamka i žena nemaju nikakve veze. Osim što su oble, rumene, sočne, jedre,

slatke…

Vako se može čitav dan , a bome i obnoć. Bolje prestati dok je vakat. Ima se pametnijeg posla sa ženama raditi.

Ha, šta vi mislite!

Jel’ ova dobra?

 

Hafizni mamurluk u Neđelju

Danas preskačemo uvodne formalnosti.

Nikad nam nisu mogli priheftat formalin ili formalizam.

Još smo živi, iako je oni koji to piše hafizan. A mi mramorni.Ili se kaže mamurni?

Ne zna se kome je gore.

On zaglavio sa jednom ženskom.

Kaže mor'o.

Ne znamo da li će mu se to zakantati u dobra djela.

Mi zaglavinjali sa vilijamkom i trudnom ženom, deseti mjesec.

Nešto ne m'remo razumjeti.

Kruška tečna i pitka, a nama glava mramorna i nemamo šanse žeđ ugasiti.

Jošten na sav taj belaj,vi pomišljate , mi blentovije i ne znamo da se dijete nosi devet mjeseci.

Jes,normalna deca.

Ovaj k'o i mi blesav. Valjda mu neko od nas ćaća.

Neće da se pomoli,a mater pametno šuti.Vaga izglednosti gutenberga.I ovog i onog.

A mnogo toga može biti gutavo.Jes oni štampar zakomplikov'o stvar.

Da se nije rodio sve bi bilo jednostavnije.Nema štampanja ,ni guta.

I ljudi bi mnogo kasnije skontali da crna rupa nije Crna rupa,već da je Crna rupa, crna rupa.

A učinak im isti.Hem im ne moš opepeliti,hem …Ne mremo vam samo hemati i te krasote olajavat.Prelijepe su. I neodoljive. Ne moš ih mašit’, a ni pobjeć’ im.

Eno oni Rusi kopaju crnu rupu i stigli do dubine milju i dvjesta metara, pa je zatrpali.Boje se negativnih posljedica.

Ameri kažu idemo bar na dvi tisuće,pa ćemo je zatrpati.

Muje sjedi i smješka se.

Gukni der je'nu Mujo.

Hablečine.Pun dunjaluk i univerzum crnih rupa, a oni pameti nisu došli.Ne moš ti crnu rupu nadolmiti i zatrpati.Ha pomisliš da si je zapretio, ona se probudi ,novija ,čednija i rosnija.

I oni nama nema perpetum mobile?

Hajvani!

Ha se rodi,žena vam je perpetum mobile.Pa vi vidite šta vam je raditi?

Sada se po mahalski kao gutenberg vabi i lova, i mašina,i guta na leđima i sve što je gutavo , a velikačko.

A oni desetomjesečni nerođeni malac misli; tamo mu toplije i sigurnije. Pametan. Na starog. Ne znamo kojeg.

Mislim, svi smo pametni.

I zna šta radi.

Mislimo slično. I mi bi se zavukli tamo ,gdje je toplije i sigurnije. Možda bi od ljepote zapjevušili ili zacvilili. Zavisi od mogućnosti. Usko grlenih.I gutenberga. Dakako.

Tako, on desetak i nekoliko dana u desetom mjesecu. Deset i deset su dvadeset.Dobra guta.

Kaže dotur, još će malo sačekati. Nije se spušća stomak.

Biće neka specijalna bo'ca. Provokativna.

Eto uči se čovik dok je živ.

Injekcija a provokatorka.

Svašta. Ko da radi u UDBI.

A tko da zna?

Za onog zemana ,pola SDA-ovca je radilo u UDBI.

Oni koji nisu, ili su bili doušnici ili robijaši.

Ista deređa se prislanja na HDZ i SNSD/SDS.

Prosto ko pasulj.Zakon nacionalsocijalističkog reciprociteta.Pitajte Hiću.

Ma nije Hičkoka boni,nego ono drugog.Onog što je lovio Jevreje i Cigane da bi ih  kupao ih ciklonom B. “A”bio neučinkovit.Jevreji naučili znanje i uz pomoć amera ,Vatikana i ofucane ostrvske animir dame, praše Arape i Palestince. Normalno na smrt.Živi im ne vrijede.

Zakon arijevaske komutacije.

Dakle , sada vam je jasno zašto su SDA,SDS/SNSD I HDZ nacionalističke stranke,i zašto narod , 30 godina uporno k'o najveći imbecili glasa za njih.
Boje se UDBE i robijaša, jer će ih novi doušnici,uglavnom vjerski potkovani, nagrditi.

Što bi poete rekle:

-Jednom papak , uvijek papak. Jednom šiptar , uvijek šiptar. Jednom pijačar uvijek pijačar.Jednom robijaš uvijek robijašev sin.Šta ste zinuli,poetska digresija nije agresija na vaš mozak.Ili je’.Nikad se ne zna.

I najbitnije – jednom lopov,uvijek lopov.

Zakon i pravilo trojno nacionalsocijalizma i vjerskih zajednica.

U prevodu:

-I ovi poeta se neke brlje dohvatio. Bio na sjednici IZ ili neke druge vjerske akontacije,oliti džabalebaroško lopovske udruge. Garant.

Ne može ga čovik jutros anlaisati. Ili nešto zakuvava? Ili se pravi karitativan? A možda narodu osvjetljava isprani mozak.

Ono u smislu dobrotvornih i merhametli gulikoža,po narodski pljačkaša.

 

Pamet

 

Govore nam da smo pametni.

Nama k'o mrsko biva.

Volimo što nas je majka rodila pametne pa nas računica plaho pazi. Računica ide, ali lova nikako . Zaglavila  u trezorima. Ne nardoskim,  nego nacionalističkim.

Recimo naš drug Dostojevski je skonto da  je 2 plus  dva jednako pet sasvim u redu. Hem dobro zvuči ,hem nikoga nije briga jel to tačno, osim matematičara. A oni ne čitaju književna djela. Šta će im to. Tamo brojeva ima  samo da označe stranice. A to su brjoke za sitnu raju.

Velika raja voli milionske cifre. Pitajte Bakira Izetbegovića, Milorada Dodika i Dragana Čovića. Ni oni ne čitaju Dostojevskog. A trebali bi. Napiso čovjek dobru knjigu Zločin i kazna. Njihov fah i ako Bog da njihov temperaturni dom. jako vreo temperaturni dom. I to na jako dug period. Najskromnije  rečeno; eonima.

Oni drmaju Bosnom i sve znaju. Eto , garant znaju gdje je otišlo narodsko blago, Morali bi znati. Bez njih ne jedan lahorac ne smije zapuhati.

A Mladen Ivanić, pitate vi. On je sića , rabi procente , kao i  vehti Lagumđija.Nisu džabe ekonomisti, ko fol opozicija.

E sad o njihovim ženama ne možemo ništa loše  kasti. Nije da ne znamo.  Ali mi smo đentlmeni i ne odajemo ženske tajne. Jazuk. Rečeno nam: Lako je po ženi, isto ko po mački.

I , nije da mi ne volimo po ženi.

O volimo i te kako. Ali samo kako i kada to one  požele i vole. A meščini to je skoro uvijek. Neka , tako  valja. Pa, zar zbog toga nismao istjerani iz gornjeg đardina. Ako je već tako priliku treba maksimalno iskoristiti.

A bogami ima mački i mački. Pitajte koga hoćete , osim političara troglavate nacionalističke bagre. Zašto da ne pitamo njih , pitate se vi?  Vrlo jednostavno:

-Nikad ih ništa ne pitate. Valjda strah. Ne smijete glasno postaviti pitanje. Zagubili hrabrost. Ne smijete jedan drugog u oko pogledati.

 

Što bi poete rekle:

Lijepi strah.

 

U prevodu

Nacinalista jednom, nacionalista i pljačkaška bagra uvijek.