Atentat na Abrahama Linkolna

1865. je godina . Dan 14 april.

Abraham Lincoln, šesnaesti predsjednik SAD-a, ustrijeljen je u pozorištu Ford u Washingtonu.

Konfederaciji sklon glumac John Wilkes Booth, koji je ujedno bio i špijun, neposredno nakon završetka Američkog građanskog rata, izvršio je atentat na američkog predsjednika.

Booth se tijekom predstave Our American Cousin uvukao u predsjedničku ložu i, u trenutku najglasnijeg smijeha kako bi pucanj prošao što neprimjetnije, iz neposredne blizine upucao Lincolna u glavu Deringerom kalibra 0.44.

Nakon toga skočio je na pozornicu, prilikom čega je slomio nogu, te uzviknuo “Sic semper tyrannis!” i pobjegao. Predsjednik Lincol je nakon devetosatne kome umro, a Bootha su nakon 12 dana bijega ubili federalni agenti u Virginiji.

Kad tako kažu hronicari   moramo im  vjerovati. Uglavnom. Dok ne primjetimo da lažu. A lažu toliko da to pas sa šniclom i kotletom pride ne bi mogao pojesti. A sad kad bi psu prinio…To već ne ide u ovu besjedu.

1.januara 1863. godine Abraham Lincoln održao je svoj čuveni govor, “Objava jednakopravnosti”, tokom Američkog građanskog rata. Očito nije slavio novu godinu. To je njegov problem.Nije nam jasno zašto je uznemiravao narod u slavlju.

A kauboji su takarli sorta. Odmah revolver u ruku, najčešće kolt i taka, taka.Mere i više od ovoga, ali Abrahamu je bilo dovoljno i manje od ovoga . Ni velečasna brada mu nije pomogla.

Možda su mu zamjerili prekid slavlja i zbog toga ga  ušutkali. Metak u  glavu. Isti način i isti ljudi upucali Kenedija vijek poslije. Na tim temeljima se ustoličila CIA   i na sličan način vršila ubistva predsjednika širom svijeta. Krojili su kaubojsku kju-klux-klanovsku pravdu i pravo. Tipično Linchburg razmišljanje.

Ne znamo zašto su odabrali 14.april. Petak je bio ,ali nije trinaesti. Valjda kontali,vikend je ljudi se neće previše uznemiriti zbog “simpatije” prema onima kojui imaju afro frizure.

Zavjerenici vidjeli da su   trešnje procvetale i ljubičice  obeharala šarena polja.Valjda.Ima puno droge u americi,i previše,Svašta se njima priviđa.Koliko kontamo,uglavnom naopako.Nisu oni džaba potomci anglosaksonaca.

A neko reče, da je bio nekakav veliki petak. Ima svakakvih petaka. Vi samo zamislite i pojavi se neki petak po vašem izboru i vi ga okrivite za lične ili tuđe nedaće. Najčešće kompilacija jevrejsko-ranohrišćanskog sujevjerja su:

– mali, veliki, baksuzni, crni,žuti, crveni ili neki drugi obojeni petak. Nikako bijeli,j er takav petak je sušta bjelina i on pripada arijevcima i bijelcima.

Ubistvo je pratilo toliko koincidencija i slučajnosti da je nemoguće vjerovati da američke  zle sile  nisu stajale iza toga.

But je bio tek glupi filmski glumac koji nije mogao zavezati pertle bez pomoći drugih. Zbog loše glume i nepamćenja tekstova, više su ga koristili kao kurira nego za glumca. Ipak ameri ko ameri,  okivali su ga u zvijezde

Pogledajmo   šta se  dešavalo tog dana.

Predsjednika SAD Abraham Linkoln,potpredsjednik Endrju Đonson,državni tajnik Vilijem Sefard i  zapovjednik vojske Hiram Julisiz Grant sa suprugama su trebali u Fordovom pozorištu u Vašingtonu gledati predstavu: Naš amerićki rođak.

Grant je na dan predstave morao hitno otputovati sa suprugom. Nju nešto zasvrbilo , ali je željela da se riješi svrabeža u  raskalašnoj Filadelfiji.  Opet neki izvori sugerišu da ga je Julija nagovorila da idu u Nju Džersi na neki bal. Na balovima ima mnogo muškinja koji mogu opetovano pomoći u svrabežu.  Gđa Grant je bila poznata po tome. Hoće se Grant faćati vojske, karijere i šiše. E pa tako mu i treba. Neusaglašene priče.

Ne znako koju izvlakušu su smislili potpresednik i tajnik. Elem koščati jado je sam otišao u pozorište, iako se baš nimalo nije zanimao za umjetnost.To kvekeri ne rade.

Da bi se problem svrabeža bolje sagledao treba obratiti pažnju na neke  evidentne činjenice.Moramo to učiniti jer nam Julija Grant nije bilo ko. Ona je imenakinja naše Julije ,koja je mlađahna,sa četrnaerst ljeta ,uvelijkio skidala prašinu sa mjesec dana mlađim Romeom. Takvu pisaniju je mogao skjontati samo neki bolesni um.

Grant je rilikom putovanja je posjetio White Haven plantažu u blizini St. Louisa, gdje je živjela obitelj Fredericka Denta, njegovog prijatelja s Akademije. Tamo je upoznao Frederickovu sestru Juliju, s kojom se zaručio 1844. godine. Dakle Julija je bila kćerka robovlasnika.

Rat u Mexiku ga je odvojio od zaručnice na četiri godine. Ona nije obajatila , jer se trošila.Tako kažu. A žena je kao vino. Što više takara to bolja. Vino dobrim i konstantnim gnječenjem postaje zrelo. Pa kako ne bi i žena.

Četiri godine kasnije Grant se napokon, ponovo susreo sa  Julijom. Kako on nikada nije bio Romeo stvari nisu štimale između njih, mada  je rodila trojedjece. 1953. se opet razdvojio od Julije jer ona nije željela da se dalje vucara od kasarne od kasarne. Voljela je da drugi vucaraju po njenom domu umeđ njenim baldahinima.

Dugotrajna razdvojenost od supruge ga je okrenula piću, a alkoholizam  učinio nesposobnim za vršenje vojnih , a i nekih drugih dužnosti. Njegovi nadređeni su mu ponudili da podnese ostavku kako bi izbjegao vojni sud.  Grant je pristao kako bi se pridružio ženinoj obitelji u St. Louisu. Tada je Julija , prestala biti glumica.

I još jedna je veoma bitan detalj za našu priču.Na historijskim izborima u kojima Linkoln pobijedio Grant je držao svijeću njegovom  suparniku,demokrati Stehepanu A.Daglasu.

Glavni tjelohranitelja Varda Hila Lamona je zboljela krajnja trebavica na lijevom migavom oku. Jedna starija crkinja , koju su zvali mama Vudu je Abrahamo donijela cedulju sa porukom:

„Išćašio sam trepavicu u uglu lijevog oka. Boli toliko da, da nisam oka sklopio. Danas se snađite bez mene.

Sluga pokorni Hardi Brežuljak.“

Kako  osiguranje nije mogla organizovati vojnu pratnju (svu je pokupio general Grant), nije se više moglo čekati. Moglo se  zakasniti na početak predstave, a to svi osim Linkolna i Meri  sebi nisu mogli dozvoliti.  Pratili su ih i telohranitelj Džon Parker i batler Čarli Forbs.  Došli su u pozorište u običnoj kočiji, bez ikakve pratnje.

Linkoln je u zakazano vrijeme ušao u pozorište. Tu se našao But koji je raznosio poštu. Zapanjio se kada je  vidio mrskog mu predsjedinika. Odamah je skovao plan o ubistvu. Kako su SAD kaubojska zemlja, imao je pištolj pri ruci.

Drugi Linkolnov tjelohranitelj Džon Parker i kočijaš odlaze u salon Star, preko puta pozorišta. Tamo su imali plaćeni viski i dame po izboru, ali samo ako u salon odu tokom pauze i tamo se zadrže do ubistva. A znaće kada će to biti, jer će iz pozorišta odjeknuti pucanj.

Predsjednik ostaje nečuvan u loži na balkonu. U 22 1o batler Forbes odlazi da se pobrine za posluženje pića i osvježenje. Ostavio je vrata lože otvorena.

Slučajnosti?

Nemojmo biti naivni.

Glumac Džon Vilks Buti je bio  tajni agent rasističke konfederacije, čiji je ogranak CIA. Odlučio je  biti glavni akter te večeri. Kao glumac je imao slobodan pristup nečuvanoj i dostupnoj Linkolnovoj loži.

Dakle, tog petka, te večeri , 14. aprila  , tačno u 22 15 , asasin je neometan, hladno i sa smješkom s leđa prišao  predjesniku. Naciljao stražnju stranu Linkolnove glave, malo ustranu prema uhu i upuucao ga jednim metkom. Nije mu trebao drugi. Kada je se okrenuo da izađe, oficir Henri Rotboun koji prolazio pored lože,  je skonto da treba da se pogura sa Butom. Koškanje je trebalo da bude pokriće za Linkolnovo nečuvanje. Kao, branio je Linkolna ,koji se upravo selio u drugi svijet.Igrom slučaja upucan je u istu trepavicu od koje je obolio Hil.

Linkonova supruga Meri je do smrti tvrdila da je Linkoln uboden nožem. Niko je nije šljivio. Tada žene nisu imale pravo glasa. Pogotovu ako govore istinu koja se drugima ne sviđa. Postavlja se pitanje.

-Ako je But   priklao nožem Linkolna, tko ga je upucao pištoljem?

Lako je nama postavljati pitanja, nas još nisu ni priklali ni upucali. Jes da su pokušali, stotinjak miliona granata i mirijade metaka, isto toliko macola, kama i drvosječkih sjekira su nam radili o glavi. Zaboravili  genocidni monstrumi da je to jedinstvena Bosanska glava.

Vojni liječnik, Grantov prijatelj je ustanovio da je Linkoln  ranjen u glavu, a ne kako se prvotno pretpostavljalo uboden u rame. Dok je Linkon bio na izdisaju, faktuički je izmjerio dubinu rupe. Olovkom, medicinskim pomagalom. Dubina je bila 4,2 cm. Doktor je bio esteta i poguravši olovku dobio je željenu dubinu od okriglih pet centimetara.

Linkoln je pao u komu i umro je u 07 časova 22 dana15.travnja.

Samo sva sata i 28 minuta kasnije, potpredsednik Džonson je, položivši zakletvu, postao 17. predsednik u istoriji SAD. Pretpostavljamo da je za ceremeoniju sve bilo spremno , još od prethodne večeri ili dana.Tko zna?

Gledalište je mislilo da je to neka međuigra između dva čina i nije obratila previše  pažnje na pucanj. U SAD je pucnjava i dan danas normalna stvar . Niko ne obraća pažnju. Pogotovu kad obojeni ginu. Policija se umješa samo kad ima više poginulih. Bijelaca , dakako.

Ako se to desi u getima obojenih, nikom ništa. Sami su krivi za pucnjavu. Ko im je kriv što se ilegalno naoružavaju. Da to nije besmisleno, ubijenim bi sudili za nelegalno posjediovanje. Čega, pitate se vi. Bilo čega, bitna je optužba. Ako su nevini neka dokažu. U SAD postoji Kvaka 13 za obojene :

-Kriv si dok ne dokažeš da nisi kriv. A ne možeš dpkazati da nisi kriv, jer to pokušavaš dokazati pred kju-kluks-kanovski i arijevskim sudovima.

Policija djeluje po principu : sam pucao,sam se ubio.

Poslije su javili da su Buta ubili na nekoj farmi.I skontali nekoliko teorija.Svaka gluplja od gluplje.Te But ovo te But ono.

Naprimjer:

-Htio je oteti četiri prve ličnosti SAD.One koje smo naveli.Držati ih za taoca i tražiti svašta nesta za uzvrat.

-Da je u pozorište došao samo radi gospođe Julije . Javili mu da je zasvrbilo. Kada  je vidio da je nema, toliko se naljutio da je u bijesi ispalio metak i slučajno upuco predsjednika.

-Da je upuco predsjednika zato što nije volio kvekere iz Kentakija.

-Neki opet kažu da je bio dobri Samarićanin koji  je htio predsjednika kutarisati bolova od raka, koji su uskoro trebali postati neizdržljivi.

Svašta se pričalo, ali to ništa nije pomoglo Abrahamu Linkolnu.

Drugima jeste.

U prilog nekim teorijama govori podatak da je te večeri, u pozorištu slučajno saznao da je Linkoln u loži sa madam Linkioln. Dakle taj podatak bi trebao isključiti mogućnost zavjere ili svjesnog čina.

Opet drugi kažu da je imao ekipu, Dejvid Herold,Džordž Atzerod, Luis Pauel и još neki.  Nikad niko,  osim vlasti nije razgovarao sa ekipom. Po kratkom postupku su likvidirani.   Oni nisu ni bitni za našu priču, pa nas ti detalji ne dotiču. Samo ostaje činjenica da su efikasno i učinkovito pometeni.

Američka televizija   je dokazala da je But bio živ i zdrav ušao u XX vijek i mirno usnio u nekom penzionu.

Inače , Linkoln nije bio toliki protivnik ropstva koliko se priča. On je samo bio protivnik širenja robstva na nove američke teritorije na zapadu. Bojao se čovjek,  da će robovi odbjeći i postati kauboji. I  eto belaja, nema više ropstva. Samo ima crnih kauboja. A možda se crni udruže sa crvenima, pa to čuju žuti, odoše SAD u paramparčad. A to oni iz Linch  Tauna nisu smjeli dopustiti. Onji budno prate šta se dešava u SAD i svijetu. Čas su i nas uzeli na nišan.

Scenarij ubistva Linkolna je primjenjen u ubistvu Kenedija , sa nekim recipročnim i izokrenutim modalitetima .

-Linkoln je prvi, a Kenedi poslijednji amerčki  predsjednik. Izmeđi njih su se natandarila dva manje važna ubistva SAD predsjednika ,o kojima se skoro ništa na piše.. Zaturili smo naois o tome. Isplivaće on kad tad. Možda otkrijemo još nekog njihovog predsjednika koji je „umro“ pod sumnjivim okolnostima.

-Linkon ubijen u pozorištu , posao počeo kao advokat sa nezavršenom osnovnom školom u nekom skladištu. Njegov ubica Hil (brežuljak) se sakrio u  skladištu. Kenedijev život je bio pozorište. Džeki je ubijen  hicima iz skladišta pored brežuljka. Ne Đeki Onazis, nego Džon Kenedi koga su od milja zvali  Džeku. Njegov ubica se sklonio u teatar.(Amerikanci reč “theater” koriste i za bioskop i za pozorište, ali i za živote svojih predsjednika .Takav je sveukupan američki  život.).

– Abraham Linkoln je izabran u Kongres Sjedinjenih država 1846.  Džon Kenedi je izabran u Kongres tačno sto godina poslije, 1946. godine.

– Abraham Linkoln je postao predsednik SAD 1860. – Džonu Kenedij   1960. Opet stojanka ramaka.

– Obojica su upucani u potiljak, u prisustvu svojih žena.

– Obe žene su gubile svoju decu dok su živele u Beloj kući.

-I Linkoln i Kenedi su ubijeni na petak.

– Linkolnov sekretar se prezivao Kenedi, jedan Kenedijev batler se prezivao Linkoln.

– Obojicu su nasledili Južnjaci sa prezimenom Džonson.

– Endrju Džonson,koji je nasledio Linkolna, rođen je 1808. godine. Lindon Džonson, čovek koji je nasledio Kenedija, rođen je 1908. Cifra sto.

-Obojica Đonsona su vodili politiku suprotnu od ubijenih predsjednika. E.Đonson je bio popiustljiv prema južnjačkim robovlasnicima. L.Đonson je odmah zaratio u Vijetnamu. Obojica su bilo pod kontrolom  južnjačke mafije, robovlasnika i petrodolara.

– Linkoln je ubijen u pozorištu Ford. Džon F. Kenedi je ubijen u automobilu marke Linkoln, koji je proizveo Ford.

-Kenedi se takario sa strane i krio to. CIA je čistila to smeće;ponekad i nekim otrovom. Linkolnova žena se nije handrila sa strane. Pinkerton (CIA) agencija  se više bavila Julijom grant. Imali puno posla.

Prečesto je svrbilo.

– I nad Butom (koji je ubio Linkolna) i nad Osvaldom (koji je ubio Kenedija) izvršen je atentat pre suđenja. Sistem ućutkavanja. Međutim But se poslije pojavio živ.  TV to iščeprkala. Sve nešto očekujemo da će neko pronaći Osvaldove Memoare.

Dozvolite nam da damo naravoučenije basne.

Nek vam život bude T&T*  , ali nikako nemojte u blizini imati Đonsone ili CIA-e.

 

*Pojmovnik

-T&T = TiT = takar i teatar.

Pamet / Igrokaz na dan Ponedeljak 15.  April / Travanj 

 

 

 

*

Pjesma dana.

Danas je Ponedeljak 15.  April / Travanj  2019.godine.

Ovako su se dani  natakarili:

Pod ledinu 104, približavaj se 261 dan  ,  sve su prilike da ćemo i njih ubebeti.  Normalno , ako ne bude intervencija. No to, milionima, neće ništa značiti.

A neovisno o danima,govore nam da smo pametni.

Nama k'o mrsko biva.

Volimo što nas je majka rodila pametne pa nas računica plaho pazi. Računica ide, ali lova nikako . Zaglavila  u trezorima. Ne nardoskim,  nego nacionalističkim.

Recimo naš drug Dostojevski je skonto da  je 2 plus  dva jednako pet sasvim u redu. Hem dobro zvuči ,hem nikoga nije briga jel to tačno, osim matematičara. A oni ne čitaju književna djela. Šta će im to. Tamo brojeva ima  samo da označe stranice. A to su brjoke za sitnu raju.

Velika raja voli milionske cifre. Pitajte Bakira Izetbegovića, Milorada Dodika i Dragana Čovića. Ni oni ne čitaju Dostojevskog. A trebali bi. Napiso čovjek dobru knjigu Zločin i kazna. Njihov fah i ako Bog da njihov temperaturni dom. Jako vreo temperaturni dom. I to na jako dug period. Najskromnije  rečeno; eonima.

Oni drmaju Bosnom i sve znaju. Eto , garant znaju gdje je otišlo narodsko blago, Morali bi znati. Bez njih ne jedan lahorac ne smije zapuhati.Ni jedna otac ,na pravdi Boga ubijenog sina ne smije zakutati, ili ni slučjano pitati:

-Zašto ste mi ubili sina?

A Mladen Ivanić, pitate vi. On je sića , rabi procente , kao i  vehti Lagumđija.Nisu džabe ekonomisti, ko fol opozicija.

E sad o njihovim ženama ne možemo ništa loše  kasti. Nije da ne znamo.  Ali mi smo đentlmeni i ne odajemo ženske tajne. Jazuk. Rečeno nam: Lako je po ženi, isto ko po mački.

I , nije da mi ne volimo po ženi.

O volimo i te kako. Ali samo kako i kada to one  požele i vole. A meščini to je skoro uvijek. Neka , tako  valja. Pa, zar zbog toga nismao istjerani iz gornjeg đardina. Ako je već tako priliku treba maksimalno iskoristiti.

A bogami ima mački i mački. Pitajte koga hoćete , osim političara troglavate nacionalističke bagre. Zašto da ne pitamo njih , pitate se vi?  Vrlo jednostavno:

-Nikad ih ništa ne pitate. Valjda strah. Ne smijete glasno postaviti pitanje. Zagubili hrabrost. Ne smijete jedan drugog u oko pogledati.

 

Što bi poete rekle:

Lijepi strah.

 

U prevodu

Nacinalista jednom, fašista i pljačkaška bagra uvijek.

Blekijev pojmovnik i dijagnoza

Iz serijala Oni jašu a mojsije harmonike baca

Jednoć, Oma i Deba bili u posjeti jednoj u bolnici. Tako Deba reko.Nije jedna ,već Kosa , Omina prva prava ljubav.Ta bolnica je niže ginekološke, ime joj se ne pominjalo,u onom vaktu, preko puta , bocu više pionirske , gdje lavovi riču i ne daju insanima spavat vas cijelu noć i ovi postali nervozni.

Možda je zbog tih lavova rat izbio, Rikom ljude izbezumili, a jednog proljeća to nesnošljivo postalo. Sjeli ljudi da se dogovore šta im je raditi, ovo dalje više vako ne m're. Nikako da se dogovore. A takarli je, mogo bi jedan narod nestat.

Jedni * kažu prosimo zvjerinje Evropskoj zajednici nazadaj vrnuli. Nikad ih nismo mogli razumjeti. Uvijek nešto prosim, prosim, mi davali i davali,a oni opet i opet, prosim i prosim. Nama dosadilo
naučite po naški molim. Jok neće da čuju. Ograničeni tovariši neki, tovariš bio kenjac ostao.

A opet nam to prosim tako nježno, prefinjeno i zavodljivo bilo kad ga šapuću neke mojce, sonje, biserke i ditkice. Njihovo prosim šen krat lepi i prosim ubavo mili ili prosim još samo ah… joj mamo mamice. To nam nije bilo žao. Nisu morale prositi, imali mi toga ah šta mi radiš jedini, šenkrat ubavo prosim, kod nas ima koliko god neka hoće.

Zbog nas u onu zabit, partizansku bolnicu Franja u duševnu umobolnicu pretvorili. Sve malene Mojce, Sonje, Biserke i Ditke, pride neku Alenku zbog sramote i bezbjedonosnih razloga, opće opasnosti po dolželu zanavik zatvarali.

Ono zbog polnog općenja sa tujincima et sindrom amore de la heraldika bosnia nisu pominjali, sramili se. Zatvarali i elektrošokove davali, hipofize odstranjivali.

Muškarci ih njini nikad nisu posjebuvali, po naški imali. Deba,ih,kaki je rekao bi takarili.Zbog toga muški smradaju, a nama ne treba  njihov smrad. Bolje što odoše,normalno tovariši, odahnusmo nema više prosidba, malo im uvijek bilo.Malo nam žao tovarišica,ali eto njih svako malo kod nas na partijanje i ono štošta.

Kažu nigdje ćevapa ko u Sarajevu.Ćevap je ćevap,ali u Sarajevu, sve same čevapčine.Ko će to bolje procjeniti od stranjskog svijeta.Pogotovu ženskog..Eto ona kitočkica svako malo na ćevap,joj ,mamo mamice. Načisto poludio ženski insan za sarajevskim čevapčinama.

A za ono zavodljivom, prosim ubavo mili moj ,smo našli lijek i čaru da se ništa ne otkrije. O tome ne smijemo ni je'ne lanut. Mogla bi umobolnica Franja jope’ proraditi.

Jedna vrsta cigareta  njihov izum, a oni stvarno misle da u kutiji sedam in pedeset toliko cigara ima. Pa ti zlo ne misli, koliko su hablečine bili. Blečci, uvijek namrgođeni ,k,o da im se  tujini žene tandaraju. Namah onoj majci zvijeri Europi na takarenje prilježiše.

Oni drugi* što im ispod grla nešto klatara; oni što su praznik, drugi februar najviše voljeli, kulturno se odmaknuše. Rekoše to ne bum naš probljem. Mnogo je šiptara kof njih.Poprimili nhjihovz spiku.Svoje smo zvijeri u kamenjar torove prangijama zbili i pustićemo ih kad stađun bude povoljan.

Treći* bi odmah da kolju neuškopljene i nevine lavove. Naprosto se zajapurili, pobješnjeli i pomahnitali i ubarabatili. Donijeli i uneređene gusle ko dakaz. Kažu, vidite šta izmetli drvo kaže kako se to radi.

Četvrti* misle malo ekološki, malo humanije; možda bi ih trebali sterilisati ili uškopiti. Bijele bubrege otfikatiri , što bi reko Deba.

Ove četvrte, odmah oneređena vojska srbalja ,sa svih strana, i sa brda i sa dola opkoli i plastovima bodljikave žicom ogradi  svu čestitost bosne divne..

Tako je izbio spor oko lavova.

Neki pak kažu da se sporilo oko lavova, ali zbog njih rat sigurno nije izbio. To je bio samao povod ko onaj 1914.

Rat je zapravo izbio zbog nastavaka krstaških ratova inkvizicije , svetih zvjeri vatikanskih.

Dakle, rat se zbi zbog mentora , i zbog nekih načrtanija oko kojih se u drugom zološkom vrtu, onom karađorđevskom;  druge zviri na nož, kamu i prangije, a one treće zveri na drvosječku sjekiru, malj i gusle zakleli .Kolji i lavove i balije, sve odreda, ni ženu ni djecu ne zaobilazi.

Onoj ženskoj, nije od Mojci i Ditki, ali da je voljela joj, mamo maice jeste, plaho; iznenada pozlilo. Ništa opasno , kažu hećimi, prehlada neka i pogledava nebo kako se plavi i kako ga rumenilo zalazećeg sunca obliva.

Kad ono tako kaže nika ne izađe na dobro. Ako promrmljaju nije loše ili nije najbolje, to se nekako pregrmi. Kada se proderu nita opasno ili neko bude natakaren pa rikne, ili neku opasnu boljku prihefto i samo plaho natandaren kopni i riknjava.

Ništa opasno je: Riknjavae neminovnus poetica garantus.

Zadeverali se Oma i Deba oko, dijagnoze, Glava boli!Hem rukopis nečitljiv,hem neki stranjski zbor, miriše na latinluk.

Ne gledaju žensku što se baildiše, samo zinuli u dijagnozu. Možemo li je posuditi malo, odgovor i ne traže, trk do Mojsija. Taksi pred vratima za svaki slučaj čeka.

Kaže Deba : Mojsije ti si najprviji i najpraviji od svih ćafira, moš li nam ovo čitabe protumačiti.

U anamo onu materinu grmi Mojsije ,ali viri. Nisam ti ja pisar od vakih slova. Idemo Hercu on je latinluk živi, koliko mu herc dozvoljava,ili ako nije rikno.

Herco kaže njemu pismena nepoznata, nema takijeh na radosnim vijestima. Idemo kod Lenjeg on pantomimu vrsno zna, možda nam nešto išareti.

Kod Lenjeg skontaše ništa od mahanja , ubebo se ni vještačko ne pomaže. Pokupiše ga pa kod Dobrog. On se smiješi i notes knjigu , mali pojmovnik iz prsluka vadi, prirasto mu srce, i oni gedaju šta piše:

dg. RIKNJAVAE NEMINOVNUS POETICA GARANTUS HABITUS SCIENTIE ET ASTRIS

med./ lat. dijagnoza (dg.)  mrijeti se mora poezija slijedi, tijelo nauci i zvijezdama; smrt neminovna; laički :rikno ti ne rikno riknućeš, a onda ti nauka i zvijezde sude ( a borami i vlast; to ne piše, logično se podrazumjeva)

E, jes mu onaj hećim mnogo pametan , mogo je kratko i jasno reći : rinknućeš stara sad pa sad, takariš zvjezde i nauku;

još dodaju,

Petrović Petar Njegoš: on se nije ženio. Hadum dokazano. Kako neće tuberan bio. U tujini po kojoj je svoje balege sijo, nije lijeka našo. U nekom kamenjaru daleko od hećima rikno.

Tako to usud radi. Ti zlo siješ i pjesmama hoćeš ,narod nevini , braću svoju da istrijebiš. E pa vidi kako se kusi trijebe.

Dali je ovo kvintet klapa pojila , duet Debe i Oma tarabukovao ili samo Deba izšargijo ne sjećamo se.

Ode konzilij svoju dijagnozu hećimu  da predstavi  on muhur na nj opiči.

A u sobi jako ona ženska umrla. Samo oči zatvorila , zaspala i usnila. Pa sad sanja i vidi i naravoučenije šalje:

Joj, mamo mamice blentovija da ih svijet take više nikad neće roditi.

Neko će reći kakva pouka i basna.Joj hajvana kaže Deba eto jel, im sada jasno šta je basna.

 

 

P.S.

Jedni * –  Slovenci

Drugi * – Kroatjanci

Treći * – Srbalji

Četvrti* – Bosanci (uključujući nekie samoproglašene ali nučno-historijski neutemeljene ,  oliti novokomponovane Bošnjacke )

Hafizni mamurluk u Neđelju / Igrokaz na dan 07. April / Travanje

Danas preskačemo uvodne formalnosti.

Nikad nam nisu mogli priheftat formalin ili formalizam.

Još smo živi, iako je oni koji to piše hafizan. A mi mramorni.Ili se kaže mamurni?

Ne zna se kome je gore.

On zaglavio sa jednom ženskom.

Kaže mor'o.

Ne znamo da li će mu se to zakantati u dobra djela.

Mi zaglavinjali sa vilijamkom i trudnom ženom, deseti mjesec.

Nešto ne m'remo razumjeti.

Kruška tečna i pitka, a nama glava mramorna i nemamo šanse žeđ ugasiti.

Jošten na sav taj belaj,vi pomišljate , mi blentovije i ne znamo da se dijete nosi devet mjeseci.

Jes,normalna deca.

Ovaj k'o i mi blesav. Valjda mu neko od nas ćaća.

Neće da se pomoli,a mater pametno šuti.Vaga izglednosti gutenberga.I ovog i onog.

A mnogo toga može biti gutavo.Jes oni štampar zakomplikov'o stvar.

Da se nije rodio sve bi bilo jednostavnije.Nema štampanja ,ni guta.

I ljudi bi mnogo kasnije skontali da crna rupa nije Crna rupa,već da je Crna rupa, crna rupa.

A učinak im isti.Hem im ne moš opepeliti,hem …Ne mremo vam samo hemati i te krasote olajavat.Prelijepe su. I neodoljive. Ne moš ih mašit’, a ni pobjeć’ im.

Eno oni Rusi kopaju crnu rupu i stigli do dubine milju i dvjesta metara, pa je zatrpali.Boje se negativnih posljedica.

Ameri kažu idemo bar na dvi tisuće,pa ćemo je zatrpati.

Muje sjedi i smješka se.

Gukni der je'nu Mujo.

Hablečine.Pun dunjaluk i univerzum crnih rupa, a oni pameti nisu došli.Ne moš ti crnu rupu nadolmiti i zatrpati.Ha pomisliš da si je zapretio, ona se probudi ,novija ,čednija i rosnija.

I oni nama nema perpetum mobile?

Hajvani!

Ha se rodi,žena vam je perpetum mobile.Pa vi vidite šta vam je raditi?

Po mahalski vam se  pod  gutenberg vabi i lova, i mašina,i guta na leđima i sve što je gutavo , a velikačko.

A oni desetomjesečni nerođeni malac misli; tamo mu toplije i sigurnije. Pametan. Na starog. Ne znamo kojeg.

Mislim, svi smo pametni.

I zna šta radi.

Mislimo slično. I mi bi se zavukli tamo ,gdje je toplije i sigurnije. Možda bi od ljepote zapjevušili ili zacvilili. Zavisi od mogućnosti. Usko grlenih.I gutenberga. Dakako.

Tako, on desetak i nekoliko dana u desetom mjesecu. Deset i deset su dvadeset.Dobra guta.

Kaže dotur, još će malo sačekati. Nije se spušća stomak.

Biće neka specijalna bo'ca. Provokativna.

Eto uči se čovik dok je živ.

Injekcija a provokatorka.

Svašta. Ko da radi u UDBI.

A tko da zna?

Za onog zemana ,pola SDA-ovca je radilo u UDBI.

Oni koji nisu, ili su bili doušnici ili robijaši.

Ista deređa se prislanja na HDZ i SNSD/SDS.

Prosto ko pasulj.Zakon nacionalsocijalističkog reciprociteta.Pitajte Hiću.

Ma nije Hičkoka boni,nego ono drugog.Onog što je lovio Jevreje i Cigane da bi ih  kupao ih ciklonom B. “A”bio neučinkovit.Jevreji naučili znanje i uz pomoć amera ,Vatikana i ofucane ostrvske animir dame, praše Arape i Palestince. Normalno na smrt.Živi im ne vrijede.

Zakon arijevaske komutacije.

Dakle , sada vam je jasno zašto su SDA,SDS/SNSD I HDZ nacionalističke stranke,i zašto narod , 30 godina uporno k'o najveći imbecili glasa za njih.
Boje se UDBE i robijaša, jer će ih novi doušnici,uglavnom vjerski potkovani, nagrditi.

Što bi poete rekle:

-Jednom papak , uvijek papak. Jednom šiptar , uvijek šiptar. Jednom pijačar uvijek pijačar.Jednom robijaš uvijek robijašev sin.Šta ste zinuli,poetska digresija nije agresija na vaš mozak.Ili je’.Nikad se ne zna.

I najbitnije – jednom lopov,uvijek lopov.

Zakon i pravilo trojno nacionalsocijalizma i vjerskih zajednica.

U prevodu:

-I ovi poeta se neke brlje dohvatio. Bio na sjednici IZ ili neke druge vjerske akontacije,oliti džabalebaroško lopovske udruge. Garant.

Ne može ga čovik jutros anlaisati. Ili nešto zakuvava? Ili se pravi karitativan? A možda narodu osvjetljava isprani mozak.

Ono u smislu dobrotvornih i merhametli gulikoža,po narodski pljačkaša.

 

Aprilili – Naruženi smo

 

Pjesma dana

Mi smo insani. Svaki insan sanja. I mi.

Samo,  mi smo malo blesavi. Sanjamo, još i pride. I kad smo budni i kad ljubav vodimo. Dobro, moramo priznati to je malo urijedilo, mislimo sanjanje dok ljubav vodimo.

Ne mere više  čovjek kao prije.  Dvije stvari objene raditi, kontaš. Bilo je ili , ili. Mi se odlučili, za sada; odreći sanjanja.

Snove  uvijek možemo nadoknaditi. Ono drugo , ne.  Jednom fuliš natakario si se.

Pravilan izbor. Šta vi mislite?

Naše nam kažu:

-K'o da ste nas pitali?

Baš su fine. Usta im se pozlatila.

Od radosti , mi fesiće nakrivili.

Taki smo van mi. Veseljaci i malo takarli insani. Mislimo u glavu.

Ih , kaki ste. Nemojte nas za svaku sitnicu jamiti.

Glava je glava, mada ih ima koje nemaju mozga. I nemojte nas pitati koja glava nema mozga. Glava blentavog insana.

A mi tek sada skontali da smo blentiovije. Od sanjanja i onoga nismo stigli da mislimo. Odakle ti vrijeme frajeru. I tu je bilo: ili, ili i ili. Mi se odlučili da ne mislimo.

Kontamo za ono i snove je dovoljan i mali mozak. Nikad nismo bili sigurni , da li veliki uopšte imamo. Kako ćeš znati , ako si odlučio da ne misliš?

A one kažu da imamo velike. Šta ćemo, moramo im vjerovati. One se najbolje razumiju u veličine i tako te stvari, kao što su veliki i mali. Mozak , dakako. A razumiju se i u ono veliko i malo što nema veze sa mozgom. Ili ima. Šta ga mi znamo? Mi ne mislimo.

Kako smo skontali da smo blentovije?

Lako, ali kasno. Trebo da nas život mine. Ono skoro.

Od onoga i snova, nismo obraćali pažnju na sitnice.

Recimo , na riječi, ili datume.

Nama sve riječi iste. Iz jednog riječnika smo ih vadili. A dobri ljudi samo lijepe riječi rabe.

Datumi nam nisu trebali, jer smo se trudili da svaki dan bude isti. Sunčan i lijep. I vazda raspoloženi za ono u  ono.

Muško u žensko.

Joj , što ste vi pokvareni.

Mi mislili , raspoloženi za muziku.

A kako ćeš je slušati ako ne staviš ono u ono. Muško u žensko.

Uvijek smo imali jezičkih problema jer smo rođeni u mahali. Tamo insani ne govore ko ostali svijet. Tamo je ” ono ” utikač. A ” u ono ”  je utičnica. Prosto ko pasulj. Ako te neko ne razumije, ti mu kažeš stavio sam onu mušku u ono žensku stvar  i priključio gramafon .  Jedino kad prikljućiš  mušku aparaturu  u ono žensko moš čuti pjesmu.

Nažalost imali samo jednu ploču, iz nje se neka dere :

-Joj mamo mamice  crven fesić u dragana moga, joj mamo mamice.

Joj blesave ženske. Ja kakav će biti bona, nego crven. Ko je vidio da fesić bude recimo , modar ili crn.

I to se ponekad desi, pa čak i zelen ali poslije,kad čovjek ohane i zasjedne,i ako  ga je prignječio ili pricvrljio  malo prije i malo više.

Eto jesmo vam rekli da smo najrahatniji kad ne mislimo. Evo, sada ni sami sebe ne možemo anlaisati.

Čak ne znamo ni šta smo hotjeli rijeti.

No, bit je da one nama kažu:

-Mani se čoravog posla i puštanja te jedne jedine ploče. Ja ti mogu bolje i prirodnije otpjevati pjesmu i refren ponavljati koliko ti na um padne. I to usamo za tebe i na uho. Hoš tiho ili glasno , samo kaži. A mogu i vrištati da vaskoliki dunjaluk misli da me kolješ ili  tučeš.

I mi,  ko mahlukati naletimo na minu i nagarimo da slušamo kako one cvrkuću.  Namjestimo se , cigar u ruku , čokanjče u drugu  i čekamo. Ali one počnu izvoljevati.

-A jok nema pjevanja dok ne uključiš ono u ono, muško u žensko. I nama treba  poticajna energija.

I šta ćemo moramo. Nije nama mrsko. Ali , navade se grlice. Te nisu se upjevale, te jadna nota im izlećela  na falš, te zvuče ko pokvarena ploča. Visoko Ce im za oktavu niže , pa nije razilo čašu i tako dok se ne baildišemo.

Ako se  obandačiš , gotovo je,  bivaš naružen.

Vrlo hladno , svaka od njih, svakog od nas vako ruže:

-Ih ,kaki si. Ne mreš ni čestitih osam puta uključiti ono u ono i odslušati kako pojem najčuveniju opersku ariju na svijetu. Drugi put uzmi gramafon na krilo,uključi ono u ono i radi šta ti je ćeif.

Naruženi mi se pokunjimo i od tada gledamo kako da se naštelimo ida se ne baildišemo ,makar dok ne zapoje  dvadeset tri puta. To je Bosanska norma za obdan .

I ne volimo da nas iko kara. To je samo za ženske. Joj što ih mi volimo ružiti , nalet nas bilo. Ko neki neandertalci. A njima drago i samo se smiju:

Joj mamo mamice. Baš volimo da nas ove Blentovije  ruže.

 

 

 

Lordica i Lord / Iz Arhiva

Lordica i Lord

 

Pristavila se tmurna i hladna noć.Polako plete svoju mrežu.Vjetar zavija,granje lomi,crijepove ruši. Sijeva.Na sve strane zmije sijevaju.Prelijepe su,vrcave  i blještave.Nebo grmi i atakuje.Zmija udara gdje stigne i gdje joj je ćeif.Udari zaglušuju  i plaše.Poneko ih ne čuje i ne osjeti.Taj je gotov,zreo za rekvijum.Zamalo pa avetinjska noć.

Traje to tri četiri dana.Proljeće se još nije uguralo kako to dolikuje.Nikako da se osnaži i pogubi bijelu hladnoću.Oluja posustaje,na izdisaju je.Vazduh je pun ozona,svježine, i čarolije;proljeća.Mirisi svježine. Putuju eterom i  sve će uskoro početi da se budi ili umire.Možda,već od večeras.

Kiša samo što nije zatutnjala i zabobonjala po penđeru sobe u kojoj kamin gori.Pokraj  topline sa suprostnih strana dvoje sjede.U sobi se nikad ništa ne dešava.Ne od ove noći ili ove zime,već odavno.Od početka.Ono što se otrpije dešavalo nije vrijedno pomena,kao da se nije ni dešavalo.

U ugodnoj toplini ,dakle sjede to dvoje.Lordica i lord.Zamišljeni i tužni ljudi.On priglup izraz ima,ona sjetan i tužan. Muzika tiha jedina je ljudskost koja diše sobom. Ima još malo ljudskosti. Zapretena je u grofičinom vezu koji krade anterijske đuvezli detalje.

Bahova fuga u c-duru se uigrala sa metodičnim i neumoljivim akordima nevremena koji se izmjenjuju.

Ponavljajuće mezzopiano koje sa naglim krešendo dinamičkim prelazima pretvara u forte, pa fotissimo. Tada na tren bljesne preostala živost u oku, onom iznad leda, u kome je  krik pianissimo immpossibile. Ona ispušta vez, pokriva uši. Ne želi da čuje one završne akorde, kada je u jednom  nestvarnom vremenu ,njeno tijelo bil9o  raspomamljeni intrument u rukama virtuoza bilo. Fortissimo immpossibile.

Lord je u ružičastoj kravati,indigo košulji sa diskretnim žutim i zelenim,prugama.Toaletu upotpunjuju ciglasto naranđaste pantalone i crvene čarape. To odjevanje je njegov zaštitni i prepoznatljivi znak i obilježje javnog imidža.

Sudrug mu od mladih bludničkih dana,onaj drugi EU ocvali  lord,pa zatim njegov nasljednik na poziciji objedinjenih davalica za novac sikstus domina,pa čak i prestolonslijednik negove zemlje, najofucanije  evropske bludnice, nose te ružičaste kravate i boje,slijede njegov način odjevanja i kombinacije.Anamo oni.

Lordica u čipkastoj,djelomično prozirnoj crnini.Haljina naglašava nejnu  mramornu bistu i bjelinu,ljepotu i senzualnost.To je prelijepa udovička anterija. Niko joj nije umro.Od kako se vratila; iz one jadne i napaćene zemlje;ona počela nositi modifikovanu crninu.

Ljudi misle žaluje za rodom nekim,ali ne mogu skontati kojim.Nije bila upisana niti u jednu njima poznatu knjigu ožalošćenih.Kako je bila poprilično diskretna, introvertna  i nepovjerljiva,niti je interesovalo mišljenje svijeta; nikad nikome nije objašnjavala svoju crninu i bol.

Ni mužu.Njega to nije interesovalo.Nikad ga nije bilo briga za ženine emocije i potrebe.Bitno je da ga ne dira i uznemirava.

Svako od njih zadubljeni u neke čitabe,svako u svom filmu.Ona ponekad spusti čitab,duboko uzdahne,skoro pa jeca,i uzme pletivo.On svoj čitab spušta samo da dopuni lulu i zapali je.Ponekad se zamisli i slegne ramenima.

Drigi put  se nimalo lordovski,tipično pederski,počeše tamo gdje bi tebalo nešto biti.Tamo sada skoro ničeg nema,.Nikad nije ni bilo;sve nešto sparušeno i skvrčeno kao crknuti crv na ljetnoj žegi.

Zavjerenička magla ćutanja i nedoticanja  je jako gusta.Podsjeća na berlinski zid,iz vremena kad se lord tajio sa rusima,vatikanom,amerima i drugim natoanijelima.Oni su uvijek glavni za tajne stvari,raditi ljudima iza leđa.

Lord iznenada ustade,otvori prozor i kao konj prde u hladnu i tmurni noć.Što ti je lordovluk i iskonsko atavističko vaspitanje.To je bio prasak koji podsjeća na mukli pucanj dvocjevke,ili skraćene jednocjevke produbljenog  i proširenog kalibra. Miris sličan barutu,samo žešći,poput ciklona B ili iperita,ispuni pozamašan prostor.

„ Jadna zemlja.“ –kratko promrmlja Lord.

Ne bi;ni koja zemlja,ni što,ni zašto,ni kad,ni kome?

Uplašena Lordiaca i  kriknu i vrisnu i jauknu:

-Ah,taj Bah . padam u sevdah.

Suze kao izvor Modre rijeke potekoše i ona pobježe od smrada vjekova.

Kasnije,tokom cijeloga dana je jaukala i pjevala,vrištala i pjevala.

“Joj,mamo joj,mamo mamice ,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice,da mi ga hoće bar još jedared nakriviti,joj mamo mamice.“

Stranjski neki jezik; u palači nije mogao je razumjeti niko,a stvari oko nje počele su igrati i plesati;

A,aaa,a’ ,a, aaa”aa,a’:joj mamo mamice.

Što ti je usud.Jedan jedini smrdljivi pradac izrešetane cvajtare  treba nekoj ženi da shvati gdje je život.

Sutadan je sjedila u prvi avion i pravac modro zelena,srcasta zemlja.Ona što  predivne zlaćane i baršunaste grbove i zlatne ljiljane ima.

Naravoučenije postoji,ali ovo nije basna i nismo ga dužni saopćiti.

 

Venerin brijeg, capin i meze

Zove neki dan Deba. Nešto mu se ona sofra iz đardina ili derdana prisnila. Ne zna ti više one stranske riječi naukovati, zna samo da je bašča sa ljuljaškom neka , kad je on od Mojsija milju nekom nabrajalicom zaradio. E taki mu akšamluci fale.

Taze meze sa sofre, brizle zabiberene i bjeli bubrezi umočeni ,najviše. Ostalo se može nadomjestiti. Namah ga opauči žena.

Ona njegova ni sjedalicom da mrdne , kaže došo vakat kad i ona mora počet vezova se igrati. On se ko merhum obradovao. Pošo se on skidat, a ona njemu šta to radiš bleso jedna, vidiš da je zima, prehladićeš ga. Ja i onako samo na igle i svilene konce mislim, taj tvoj sitni vez, singer šteo mašine, mi naum ne pada.

Ti što si po meni vezo, vezo si. Jas da si dvije tri recke u minusu, kad mi prigusti nadoknadit ćeš, iako si sa roštiljem plaho ograisao, hoćeš se ti fićfirića igrati.

Daj , napišite barem nešto o jednoj jedinoj sofri, mezetu i akšamluku da me želja mine. Natandarite riječi iz onog našeg pojmovnika da ljudi znaju šta je šta.

Za tri minuta eto i Herco :

– Srce mi puca, samo što me ne hekne, daj jednu želju pred ahiret, ono o akšamlucima ispričaj.

Javi se Branka Vojvodić , kaže Oma ne vidi nazvati, i ne samo to, ništa ne vidi, ne mre ništa opaučit bez njene pomoćiali upravo valja niz probavni i u probavni drugu tepsiju furdenjače. Pliva u loju. Sve pita pominje li se to neka sofra.

Lenji samo jecaj kroz slušalicu :

– Brizle.

Jedino se Mojsije ne javlja se, sigurno se stidi i glavom u doksat heknjiva.

Osjećam da se su đardini i đul bašte malo usne otvorili i da se razneženo smješe; bijahu to vremena.

Pristavimo onu našu veseliju; nećemo vam reći koju. Pogađajte, o medenim nekim je riječ. A za kraj jednu dvije tužnije, meraklijske.

Najljubaznije molimo papake, krakane i šupke da se isključe iz ove načrtanije. Imaju svoju , nek u nju blenu. Spala knjiga na pašaluk. Sve nihovo je sušta suprotnost našemu, odnosno ovoj ljubavi i ljepoti.

. Mi ćemo kratko i po običaju okolo kere na mala vrata.

Kad Deba progovori onad znaš da je najmasnije i najdeblje progovorio. Zbog toga ćemo jedan njegov čuveni doktorat djelomično citirati:

Riječ capin nisu ljudi izmislili, nebo ga je poslalo. Capin je višeslojna i višeznačna riječ. Koliko je u toj riječi metafore, ironije i stilskih figura, koliko sadržine to se ne može objasniti tek tako. O tome ću barem još jednu disertaciju napisati.

Capin može ko metal tvrd biti; kad je od metala; a da je od metala jest, ponekad. Taj je geolozima dobar, a oni se samo kamenjem bave. Nije im ovdje mjesto uako vas život nešto biše, to što rde rade daleko od ženskog insana.

Nekad je tupa strana obložena glatkom gumom i čini se tako mehka gumenasta , a nije, više je po svojstu nekom grbu nalik. Taj je capin malo metalan, malo gumenast, može mnogo čemu podlužiti.

Nekad je tupasti dio capina obložen drvetom i poludrvenast, polu metalan je. Taj capin odmah baci, spoj metala i drveta začas se polomi. Metal i drvo loša kombinacija. Previše kruto, bolno i lomljivo.

Mnogi planinari svje capine od drveta prave. Zato drveni capin može ko drvo tvrd biti jer je od drveta. Nisu svi planinari vješte drvodelje. Tada capini liče na topuzine ili tojage.

A metalni ne valja i treba ga baciti; ako zapadne kiša može insanuna munja ili grom strefiti. Dakle ako si planinar ti onaj gumeni ili tojagu prihvati i ka planinama i planinarkama hodi. I nema belaja. Samo frka,cika i vriska.

Najbolji je onaj capin što ima osobine i drveta i ebonita ili tvrde gume. Čvrst ko drvo , baršunast i sjajan ko obenot, bogdicu savitlji, haman ko tvrda guma. To se traži joj , mamo mamice.

Jel capin planinski čekić, jeste. I sam,ga Mojsije malo prije reče vazda na planinu nosi. Jel hoda po planinama? Ide i uzduž i poprijeko, i ubrdo i nizbrdo, i u ravan i u sridu, a moš’ ga zadjenut i zabost i za uho, za pojas, ispod pojasa, na haljinu, ispod haljine, čak i na leđa, ako ne paziš i nečija usta o njeg’ zakači il’ ubacit.

Kad stigneš na kotu, ako se prije toga nisi ulogiro, možeš sasvim slobodno njime kotirati ili logirat. Pa kad se kući vraćaš, opet isto. Minimum dvadeset čertri puta po danu vikenda. Ako je ženska prije puritanka bila, eto ti belaja koji nije belaj, mora se i više.

Deba mili! – zove Frka tiho, ne znamo odakle. Načula ona o čemu se priča,konta Deba.

Šta je,šta se dereš ? – dere se Deba, hem ga u disertaciji prekida, hem mu autoritet ruši

. -Može li Lenji zabiberiti,

-Može, kakvo je to pitanje ,pusti me , jašta će nego zabiberiti, bona,idi pospremite to.

Misli Deba na na mezu i oblizuje se, a i kako do jedne riječi nije došo, ništa skonto nije. I bolje da nije i nikad skontat neće.

-Jesi siguran sto posto za toj besjedu o capinu.

-Dvjesto postim ja i dvaput ako treba.

-Zatim; jel’ capin čekić, jeste. Ima li dva kraja, ima. Jedan oštri i jedan tupi. Jel’ tupan tupom stranom ekser zakucava, jest, zakucava. Kolko će bolan u životu zakucavati to niko živi izbrojiti ne može. U Bosni se to sigurno ne može.

Jel’ oštrom stranom čeprkaš i odvaljuješ, jes čeprkaš i odvaljuješ. A koliko ćeš za života odvaljivati ako si pametan ti mi reci.

Neki će drugi neće ćeprekat il nemaju capina, ili ko crvić ili im gusle i prange strah utjerale sa se ne smije živi čuti, ni pogled ispraviti. Žao mi je ljudi, što smo ih na početku priče izbrisali. Ne može se priča tako lalo njima oteti. Oni profulili bosanski grb pri rođenju.

Neće im otac katil ove lijepe mile Bosne. Majke ne smiju pisnut; samo uzdišu joj mamo mamice. Čujem počele im i seje isto pjevušiti. I eto ti njih čitav život ko puhovi i dole i u glavi.

Jel capin veći od bosanskog grba, skoro da jest. Nije da nije bitno, bolan našta je nešto nalik. Nije važno ni šta je pisac htio rjeti. Bitno šta šta on podrazumjevaje kakav je njemu ćeif i nevolja i šta, gdje i kako se na šta on ukazuje i prislanja, istura i prsi.

Vi se k'o pametni pravite, riječima baratate, pa slušajte i rješite i ovu enigmu:

Capin pet slova ima. Dva plus dva parna i jedno neparno. Ono neparno izbaci, ova dva para šatro složi i šta ti ostane?

Ostane ti bolan ona hevina: haremski cvijet, ako ćemo pravo i lotos haremski, đula đulbašte, bagrem razigrani, jorgovan mirisni, boliglava vatrena, kadifica svilenkasta, ljubićica blažena, karanfil rumeni.

Ostade ti bolan cvijetni đardin prekrasni sneni. I kako taj đardin ne sanjati i u snove i na javi dozivati i dosanjati.

Ostade ti jaro onaj sedefasti brežuljćić, lugasti bregić, vlažna dolinica, jogunasta dulbašta, izvor sevdaha, nježna balada, ples bolero, muzika harmonike; svaka čast Mojsije lave; opjevana i raspjevana, rodnica i nevoljnica, stidnica i opajdara, skrušenica i vragolanka, ali uvijek jedna jedina, neponovljiva,uvijek anamo ona ljubav naša.

Može ona nekad biti i kaharli i tuknuta, može i jad, čemer i bol nostiti, može se svakako ona zvati, al bez nje ti života ne m're biti. Ni u pravo ni u krivo ni u sridu. Kako bi bolan bez nje žena jecala i majku dozivala:

joj mamo,mamice,

a njen bleso cvilio i brundao uh,uh i uh.

Joj, samo kad pomislim na nju ja poludim, hoće mozak da mi pukne, duša da uzleti. Od silnog bola i želje neka milina, punoća me obuzme i hoću da se raspuknem i raznesem u toj milini. Vas butum da se urušim u toj ljubavnici slatkoj milosnoj.

Slušaj ovo i dobro pazi ove riječi o ukusima nje blažene:

Slatka krofnica (dofati se Deba klope nije bilo druge), drhtava ko đigerica, sočni bubrežič, nalik na rumeno srce iz srca, k'o pihtijasto pače, meka ko pohovan mozak, reš brizle (moro Deba malo zamezetiti, ogladnio), ko zvrk bureka, ko sogan dolma, japrak, sarma ili fil paprika, neki pikanto papričice umak, ko baklavica, ružica, mljac kadaif sa grožđicama i sjeckanim orasima, tufahija (Debinim mozgom bajramska i akšamlijska sofra se kotrlja) , krem pita i šampita. Uh ako brojim dalje pregladniću i neću od Mojsija lovu skrajnut. A sevap bi bilo čifu po džepu klepit, to ga najviše boli. Kad sve razdvojiš i nešto u drobove, nešto na grudi našto u skute složiš i posložiš; ostane bi bolan sevdah duše, srce treperavo, mozak raspomamljeni, bubreg razigrani, brizle uzdrhtale, jetra krvava, bijeli bubrezi hrskavi…

(Nabraja i ponavlja ponešto Deba ne možeš ga zaustaviti, pjesnik u njemu proradio ali i debelo ogladnio, očito je; valjda crijeva bubnjaju…)

-Stani bilmezu opogani ljepotu i ogadi nam mezu.

Konzilij se ko fol ljuti,svi zacrvenili ko alava turšija pred zrenje i poglede sakrivaju. Nakvasali ko grb pred đardinsko vrhnovanje i sve im draga i bliska ta licenciae poetika , smisao i suština njihovog života.

Okolo njih grlice lepršaju, miris žutih dunja se širi , na ramena im slijeću i miluju i spiju i snivaju.

Grlica jedna što tren prije je na trn srce svoje nabola da bi pjesmu dragom poslala, poslijednjim treptajima lagano i bolno pjesmu klizi:

– Mito bekrijo ili Jutros mi je ruža procvjetam.

Može bilo koja  uspomena iz srcu .

Mare – II dio / Iz Arhiva

Mare – II dio

 

 

Radi se o narodnoj izreci:

Razumije se u to ko Mara u kriv anamo onaj.

Pučanstvo je takarli insanluk.Ono ima svoje tokove koji proističu iz jednostavne inačice:

-Takarim, dakle postojim.

Pošto smo pučanstvo mi vjerujemo da među svakakvim tandar aparaturama ima i poneka kriva blentovija.Tu ne bi trebalo biti ništa sporno.Ako ima mali i veliki;jaki i slabi,crni i bijeli,žuti i crveni,plavi i rozi,čokoladni i sladoledni,tvrgi i mehki ko friško pače,a poneki se i visuljak zove,zašto se ne bi među njima zakofrčio i neki krivi.Ništa on ne bio drugačiji od onih koji se hoćkaju i blesavo glavom klimataju.

Nikad jasno i pobliže da konkretizuje svoje umotvorine.pa smo se zbog toga uvijek pitali kakvo žensko je ta ženska koja se ne razumije u poglavatog krivog bezmozgaša.

Dvije nam Mare povećale dilemu.Koja se od njih ne razumije u ono o čemu znanje samo po sebi dolazi ha se žensko čeljade šteke može dovatiti.

Mara daskara je uvijek imala frculet na glavi i ohrndani svileno cvijetni šlafruk na kabastom tijelu.Navlačila je i najlonke na bretele ili haltere.Nismo zavirivali,dlakava ko srodnik primata bila.jedna joj uvijek pobjegne i i sleti na kaubojke,nekad lijeva nekad desna.Imala je brčiće i po neku dlačicu na licu.das ezbude ko u priči:

-Starija ,dobrostojeća i držeća brkata gospođa.

To je vješto krila jer je po vas cijeli dan nosila masku za skidanje dlaka.Kit ili neku dugu cjepidlaku.Noću,u radno vrijeme bi palila samo jednu svijeću pa prorokovala.Gatanje bi uvijek ,u inat Mari daskari započinjala:

-Gospodarica mraka,grada i svjetova. (Vatikanski .Mater familijas oskuro urbis et orbis)

Znala ona to i na latinskom prozboriti ,ali nije htjela da je porede sa onim individuama koje se   sikstinskom svodu  mole.Opis ove upečatljive osobe je sasvim odgovarao   vješticama  Nativitas Solis Invicti (Rođenje nepobjedivoga Sunca) kojw su se posvetile otimanji love  od naivnih budaletina.To nam  je dalo naznake da nju nije briga ni za šta osim za gatanje.

Mara Daskara je jopet bila ravna ko taraba od od fino izdeljanje  bukve.Nikud se nije micala bez širokih farmerskih pantalai blejzera sa tri reda zlatnih dugmadi raznih gravura.Oko vrata bi vezala svileni šal cijetnog dezena impresivnih boja radi uroka.Daske koje je prenosila morale su biti čiste ko dječija guza poslije kupanja.Nije željela da se uprlja dok tegari.Nikog nije zavarala.Kad bi pučanstvu dosadilo da je zovu Mara Daskara,radi promjene zvali su je Košćata Mara.Zbog istih razloga su Maru Gataru zvali Vještica Mara.

One bi se ponekad osladile.

Maru Daskaru je ponekad obhodio Deba.Htio je da mu gata.Zbunjivala ga njegova indolentna sudba.Ona ga vrnula jer mu je sve bilo jasno zapisano i ona tu nema šta tražiti;a ni on.Deba ko deba;inađija i uporan vazda bio,pa se navadio.A i znatiželjan bio,nisu ga ženskinje išle tih dana.Navadio se svaku veče da mu Mara Vještica gata.Mi se nismo čudili šta mu je jer takav je on.

Jednom on došo na gatanju a osto na rimi.Maru,jal  Gataru jal Vješticu tu veče plaho prisvrbilo.Deva nikad nije bio veliki đentlmen,tek osrednji.Međutim za rješavanje vještičijih svrabeža dušu dao.

Poslije se komšiluk čudio kakve to Deba teške muke ima kad mora svaku noć na gatanje.Mara jedno vrijeme prestala da prima drugi svijet što u kugli pomoć vide.Narod se pobunio, transparenata se dohvatio pa na bjelavske džade.Nmorala Luca intervenisati.Možda joj se tada Deba zamjerio.

Oma opet prolazio pored komšinice Mare Daskare i pozdravio je.Ona se zacrvenila ko bulka u cvjetanju i moli ga da joj pomogne dvije tri bukove daske pomaći,ne može sam teške joj.Oma se ne bi prljo,ali odbiti molbu komšiluka u mahali je veliki jazuk.

Ono nisu bile dvi tri daske nego sto dvi tri.Lipsko oma ko ker kad vija fiću.Lipso i zaprašio se.Šefica od dasaka ga uvede da ga raspraši,a ispalo je da je Oma nju dobro isprašio.Poslije se kleo da ubopšte nije daskara već iza široke odjeće skiva čusto i savršeno usjedeličko tijelo.

Bi nam lakše.Deba i Oma se nisu fačali neznalica po pitanju krivog sudionika takar priče.Ali i dalje smo tragali za Marom iz narodnog predanja.Možda vam jednog dana ispričamo kraj.

Naravoučenije :

-Sabur , saburli ,strpljen spašen.

 

Dani nisu cjepanice / Igrokaz na dan 17.Mart / Ožujak

Danas je Nedelja  17.Mart/ Ožujak 2019. godine.

 

Dani  se poredali ko cjepanice , misle neuki – 76 / 289 –   prošli / budući.

A nisu. Nikako nisu ko cjepanice. Vrlo su živi i prelijepi . I zbog nevjerovanja, zapravo neuke slažu   kao cjepanice. Ne jednog po jednog nego mase na raznim dijelovima dunjaluka , različito bojenei to objene. Ni jedan insan kome je dan nanijetio da zalegne ko cjepanica , ne mre se maket ni nogirati od sudbine.

A ljudi misle da su pametni. A dani ih svaki tren nadmudruju. Evo recimo pođe čovjek na ljubavni sastanak. Napirlito se . Riđu bradu jedino nije sredio , jer je vaskoliki život bio neuredan i bijedan. Sve do momenta dok ga mama i babo ne naučiše kako od naroda oteti  vreće sa zlatom.

I taj rođobradi kažemo pošo na ljubavni sastanak. Ali nije onaj normalni ljubavni sastanak.  Hadumi i tetkice ne idu na takve sastanke Oni idu na sastanak bande, tronacionalističke bagre i fukare. Smišljaju kako varati, krasti i plajčkati od jadnog , zavađenog naroda, kojem je kontejner glavni izvor hrane i nafake.

A opet , nešto kontamo ni narod ne zaslužuje  bolje od te bagre da ih tiraniše i da ih stokom za torove čini. Bira ih ponovo i ponovo. Šta ćete ? Narod gori od hajvana. Hajvan makar , od gospodara  , dobije pristojnu hranu i topli obrok i postelju meku .

I sve narod zna i opet ide za tom nacionalističkom  bagrom i fukarom ,koju nije briga za bilo čiji narod. I spremni su svoju djecu dati radi bogaćenja i blagostanja tronacionalističkog monstruma.

Što bi poete rekle:

-Ja  čudnih hajvana , majko mila.

U prevodu :

-Nije hajvan sve što puže , gmiže , rogove i sljepilo ima.

Insanski hajvan je sve ono što ljudskosti u sebi nema.

Mare / Iz Arhiva

Mare

Mare

 

 

Bilo je nekoliko Mara u našim mahalama.Uglavnom su to bile skraćenice imena Marija.Samo je jedna Mara imala puno ime Mara. Čudno, baš tako su je i zvali. I još jednu Marinu smo zezali da je Mara.Ona se ljutila,a nama je to bilo vrlo simpatično.Kada se prestala ljutiti ,znali smo da se zaljubila i mi je više nismo zvali Mare. Postala je takarli,šta god mu to značili.

Mara koja se najčešće pominjala u našem komšiluku su zvali Mara Gatara.Nećemo vam otkriti toplu vodu kad kažemo da je ta znala gatati.Nikad nije fulila.Nema svjedoka da je išta potrefila.

Narod ko narod.Ode kod mare i debelo joj plati za gatanje.Sve što ona izgataoni obrnu naopako i ibrete se kako ona naopako pogađa.

Gatara je bez gatanja sve znala.Ko s kim,koja je ovo,čija je ona-Čak ni koja je i ovo i ono joj nije moiglo mašiti.Svi svetski šund mediji tog vremena prenosili njena zapažanja i komentare i tračeve.Čak i ono „ozbiljni“ mediji je počeli ozbiljno shvatati.

Opet onu drugu zvali Mara Daskara.Ona nije znala gatati,ali olajavati je mogla po čitav dan.U tom faxu je bila i ispred Mare Gatare na top deset gatara svijeta.

Prvo mjesto su ubjedljivo držali Vatikanski  jal bećari,jal hadumi,jal tetkice.Nikako ljudi.Ne mo'š biti čo'ek ako nisi ženjen.Njihova olajavanja i laži i mali vrapčići znaju pa ih nećemo pominjati.A i bliže se blagdani.Nije vakat dušu griješiti olajavanjem.

Drugo mjesto drže glavno svećenici Jehovinih svjedoka .Od sanstefanskog mira 1878.godine laju na sav mah oglašavajući apokalipsu.Od tada svake godine o tome kukuriču po više puta godišnje.Mi izbrojali do sada su 411 puta najavili smak svijeta.Merete skontati  koliko su puta fulili.

Treći si bili Buš i Bler,oliti kapiciner i drekavac.Iako su  oduvali fenjer nije zgoreg ih pomenuti,jer imaju naslijednike.Oni su kevčući obznanjivali da su upucali Bin Ladena, zaboravivši obznaniti da su ga stvorili.Njihov lavež su mediji  u stopu pratili.Irak gomila hemijsko i atomsko i oružje prijeti Izraelu ,njihovoj mazi.Sadam je bez njihovog dopuštenja nekoliko puta pustio vjetar.To rokanje im je posebno išlo na živce.Zbog toga su nalajavanjem ujedinili zapadni dunjaluk da porobe i razruše Irak.Irački narod još uvijek u krvi plaća njihovo olajavanje.Olajavali oni i Iran ,no to je malo čvršći orah.

Trenutno treće mjesto drže kreacionisti.Oni olajavaju starost Zemlje.Kažu da su svi drugi ludi ako misle da je Zemlja stara koliko je stara.Jojk ona je stara 4006 plus 2015 godina i nema druge.To je tako jer oni tako skontali da bi pučanstvu lovu otimali.I jošte svake godine ,zadnja  64 stađuna otkrivaju po jednu Nojevu barku.

Mara Daskara je ili olajavala ili slagala daske po dvorištu.U intermezzu bi se falila četvrtim mjestom svjetskih olajavača.Iako je slagala daske po vas cijeli dan, nije dobila ime po daskama.Jok.Ime je dobila zato što je bila obla k'o tabut tahta.

I tako neprimjetno se prišunjasmo temi koja nas zaista tišti.Moglo bi se reći ne da nam mira još od pubertetskih dana.Stariju su to tada zvali jutroklik dani.Danas se vabe kao tinejđerski dani.Mi bi prije rekli dani zbunjene mladosti.

Radi se o pučanskoj izreci:

Razumije se u to ko Mara u kriv anamo onaj.

 

Kraj prvog dijela.

Sutra u isti vakat , se ako Bog da , faćamo drugog dijela.