Mehmeda majka karala / Igrokaz na dan 1. Septembar/Rujan,

 

Rekoše nam danas je Utorak, 1. Septembar/Rujan, 245. dan 2019. godine. Šta ćemo, moraćemo prihvatiti zdravo za gotovo ili se kačiti. A to nam , u svijetu koji je pun kačenja , nimalo ne odgovara.

Još će nas preduhitrititi i reći da do kraja godine nedostaje još 121 dan.  Tako kažu brojači ovogodišnjih dana. Obzirom da nemamo vremena ,  moraćemo da im vjerujemo.

Dakle i zvanično smo u drugom danu poslijednje trećine 2018. Godine. Samo pažljivo, nemojte da naletite na bodiček , može biti vrlo takarli i možete se žestoko nataslačiti.

No , niko vam ne mre zabraniti da se takarite i taslačite kako i koliko vam volja. Ono u smislu ta ružiti se i u grubo tesajte, ali što nježnije.

E svašta, znamo da ste vi pomislili na…

Ma radite šta vam volja, nemojte pomisliti da vam mi tako nešto branimo. I mi samo zbog sevdaha i tog ruženja živimo.

A pametni ovi Kroatjanci. Oni čitav mjesec rujanju posvetili. Lijepo je to rujati, isto kao takariti.

Ali ga ne šmekamo.

Čuj molim te? Jedan mjesec godišnje rujati. Ma sve da se i praši od rujanja , da proste prašovićke , mjesec dana je ipak samo jedan mjesec.

A kod nas đardini rujaju dvanaest mjeseci. Hjteli mi uvesti i trinaesti. Nismio uspjeli. Kažu ima dovoljno dana . Ako vama treba više vremena , a vi prebacujte normu.

Valja im ta , evo pet poštenih. Ipak za hamalenje zaradismo trinaestu i četrnaestu plaću. U naturi, bezbeli.

Jeste li svjesni kako je lijepo ružiti se svako malo. Ljudi se svađaju , bjesne , grube riječi govore, umjesto da se samo ruže.

Nama draga ona sevdalinka : Mehmeda je stara majka karala. Kako nam neće biti draga. I Hankiji . A ona uvijek kahrali kad je neko ne ruži. To znači da je dan prošao bez takara.

I zato ona pjeva :

MEHMEDA JE STARA MAJKA KARALA

 

Mehmeda je stara majka karala

Mehmeda je stara majka aj karala

sine Meho ziv ne bio u majke

sine Meho ziv ne bio aj u majke

 

Odkud tebi te rumene jabuke

odkud tebi te rumene aj jabuke

Dale mi ih po mahali djevojke

Dale mi ih po mahali aj djevojke

A najljepšu ta lijepa Zlatija

A najljepšu ta lijepa aj Zlatija

 

Što je moćan ovi narodni pjesnik.

Svu filozofiju života u par stihova sprco.

Moćna je i ta riječ – sprco. Ispade , da je nama svaka mahalska močna.

I šta tu ima majka Mehu ružiti. Šta je briga oklen mu i ko mu jabuke slasne , rumene i grešne poklanja.

Pravi majko slatko, biće ih još. Pusti sina da odi spit . Umorio se . Trebalo je dvadeset četiri jabuke, ono minimum , za obnoć ubrati.

Joj lijepo li je brati! Te jabuke da prostiš.

I svaka djevojka iz mahale je prilijepa , tako da se nekad nije imalo vremena kući odit, već hamala zvati da nosi jabuke kući. A ti samo nastaviš hamaliti , blažen međ đardinskim voćem.

Onda , oni meni : radi nešto, man se šuplje!

Odakle mi vrijeme frajeri jadni?

Ima li prečeg i ljepšeg posla nego grešne , a rumene brati: jabuke da kako.

Joj , kakva je pusta. Hem se biba , hem drtulji , ko rumen pred branje.

Što bi pjesnik reko:

Ružila me , ne ružila,

ne kuni me ne ruži me majko,

ja brez lijepih i rumenih ne mogu.

U prevodu:

???

E , ako vam za ovo treba prevod , baš ste prave , pravcate hablečine.

Baš su ljudi baksuzi

 

 

Nešto dumamo ; baš su ovi ljudi baksuzi.Mogli su ljudi nakantat hejbet godina. Zauvijek. Možda i u

beskonačnost stići. Ali vole voće. Jabuke i tako to. Bitno da je zabranjeno. Što veći veto , to je slađe.

 

Koga briga za reprekusije. Ne m're se voćkicama  odoljet. A jopet neki nisu za jabuke, previše mirišu

na grijeh i nisu toliko popularne , ko recimo smokvice. O kaznama poslije branja i konzumacije otom

potom , kada glava zaboli. A neštoi kontamo, kako ćeš joj ba odoljeti. Obla , sjajna , mehka ko duša,

čvrsta ko kamen. Drhti i biba se ko rosa na jutarnjem povjetarcu. I slasna . Duša čovjeka da zaboli, od

ljepote i divote.

 

Šta to? Kontate vi.

Ma voćka ta. Svaka. Ima ih hejbet i nijedna ista, a sve nalik jedna drugoj.

Da li ste vi ikad vidjeli dvije iste voćke, pogotovu one zabranjene?

Normalno da niste. I nećete. Doklen god živjeli. I dalje dok je vika i svita.

Radi njih čovjeku biva žao ,što ne m're nakupiti Metuzalemove godine, barem.A rahat je mogo. A nije ,

upravo zvog  tih istih voćkica.

Joj ,što bi tada bila milenijska  fešta od vočki , po glavi insana.  Čovjek da poludi.

Neke blentovije načisto pomahnitaju. Izgibe se i ne znaju kako brati voćke. Radi njih je  i zmišljena

sprava blesimetar. Kad god ne uberu neku voćku, a to im se nikad ne dešava, blesimetar zazvoni. I ne

samo zazvoni nego se valja od šege i štanca poruku ko brzojav:

-S.O.S. joj levata S.O.S majko mila, manite mi S.O.S -ova Nek se blentovije  podave, podave .

Po računici , koju smo blesimetrom provjeravali, danas  jako lijep i sunčan dan. Po računici koju

nismo blesimetrom  skontali,  do kraja tog istog dana vrijeme bi s emoglo mjenjati, ali značenje,pojam

i video zapis o voćkicama zauvijek ostaje u malom mozgu, odmah do hipofize. Kažu od nje vazd abeki

čudoredni belaj ispadne.

Taki vam je i odnos blentovija i onih koji zamalo nisu blentovije.

Pa vi vidite šta vam je raditi.  Ako ste već iz rahatluka , hoće se reći raja , radi ljepote prognani ,

iskoristite vrijeme i naučite se brati voće. To vam je najpametnije. Inače sve ostalo u votaži je šuplja

priča.

 

Što bi poete rekle:

Snijeg pade na behar na voće.

 

U prevodu:

Joj ,levata majko mila. Ne obraše voće na vrijeme.

 

 

Basna o jednom papi, priča je o svim papama

 

„ 7.februara/veljače 1878. umro je papa Pije IX, čiji je pontifikat trajao 31 godinu i 236 dana, najduže u istoriji katoličke crkve. Za vreme njegovog pontifikata crkvena (papska) država izgubila je najveći deo svojih teritorija, a papa se povukao u Vatikan (1870). Proglasio je 1854. dogmu o bezgrešnom začeću Bogorodice, a 1870. o infabilitetu (nepogrešivosti) pape.“

Tako su nas obavijestili hroničari.

Nama je Pio IX bio odavno poznat i nije nam nimalo drag. Ponekad ga pomenemo,onako uzgred.Najčešće basnovito.

Uostalom to ništa ne znači.Nama ni jedan papa nije ni najmanje drag.Razloga ima hejbet i mi ih malo po malo iznosimo.

Tako  Bosanac radi.Nauk porimio od djedova hiže iz Mila,žena i akšamluka.Polako i bez srkleta, čovjek će stići negdje, prije nego da se žureći osafunja.Ili neće stići.Tada nije do njega.Kažu viša sila.

„Pio IX. lat. Pius PP. IX. (Senigallia, Marche, 13. svibnja 1792. – Rim, 7. veljače 1878.), rođen kao Giovanni Maria Mastai Ferretti, 255. nasljednik apostola Petra, papa od 16. lipnja 1846. do smrti 1878.”

Dva imena i dva prezimena.Po jedno muško i jedno žensko  ime i prezime.Znači bio je napolica.Malo tamo,malo onamo.

Da ga samo malo protabirimo,

Nama nije nam interesantan do 1910. jer ne pričamo o Sodomi i Gomori. Te godine  bježi iz Rima zbog skandala.Ne pominju kakvog.Ono što mi znamo je ružno i nije  za javnost.

1914. godine  se htio  ugurat u skute pape Gurgura XVI, sa željom da se prikloni njegovoj plemićkoj gardi.

Dakle pape imaju dvije garde: plemičku i švicarsku.Plemićku za plemićko druženje.Švicarsku za švicarsko druženje.Oko pape nema pučanstva. Pučanstvu  je nanijećena glad i bijeda, inkvizicija i lomača.

Švicarski nož ima mnogo oštica i djelova.Može se za svašta upotrebiti ,čak i za bušenje  pijanog pluta na vinskim bocunima.

Švicarska garda je papama za osobne potrebe i sobna okruženja. Danas se takvi zovu tjelohranitelji ili stranjski: bodygard. Mi smo Vukovci i bukvalisti. Tjelohranitelj nama znači čovjek koji hrani tijelo.Nije jasno određeno čije.

Vatikan ima tisuću soba.Ali u njima se ne mogu desiti priče iz hiljadu jedne noći. Jer iz tih odaja su protjerane žene. Tamo su se uvijek dešavale neke mračne i pogane priče.Kako i ne bi?

Pape i katolička sveštena lica sami sebi odredili da budu hadumi i tetkice.Blentovije koje višestruko hule.

Ženidba je svetost i blagodat od neba data. Adam i Eva su prvi poznati bračni par. I ako ste dobro zapazili suprotnih su spolova.Ako u svetim knjigama nađete nešto drugačije,nije dobro za vas.

Ili ste skrenuli sa uma ,ili vam se pričinjava ili ste anamo onaj.Njemci kažu cvajtaš.mahalaši manje više slabo govore nacistički jezik, ali uvaj izraz su uhavizali i prihelvetili papama.

Čujemo ni pape ni cvećenici nisu imuni da takarli priče.Onda opet hule,jer su nebu zavjet dali da se neće takariti.Ni sa jednim polom,ni sa srednjim rodom.

Poslije probe, Maria Mastai je dobio nogu iz garde.Nije zadovoljio , odbijen je zbog epilepsije.Kažu, tada je bolovao od epilepsije.

Naši hećimi tvrde : jednom epilepsije,epilepsija zauvijek.Dakle budući papa koji je na svetoj šćemlijici proveo najviše od svih je epileptičar.

No čovjek je pedantan i uporan.Sa četrdeset godina 1818. Godine završio je  teologiju ,a porodica mu naštelila zaređenje za svećenika 1919.

Tek zaređeni ,malo bajati neženja , bez iskustva, u poslu,normalno, je insistirao je da mu  prva služba bude u sirotištu Tata Giovanni u Rimu. Ne znamo da li je to zbog imena ili zbog sklonosti prema djeci.Odmah je ostavljen je za rektora.Mnoga su djeca zakukala i vrištala u tom sirotišti. I  prije Đovanija i poslije.

Kroz život Giovasnni Farrettija redala su se petorica papa ,tri Pia VI-VIII,jedan Lav XII i Grgur XVI.Leo ga postavlja za biskupa,Gegur za nadbiskupa i kardinala ,a lobi  porodice Ferratti za papu. Šef lobista, dekan kardinalskog zbora daje  „ nesvtrstani“  prijedlog da se za papu  izabere najmlađi biskup.Vi ste već skontali ko je to.Tako je nastoličen Pie IX.

Kažu imao je liberalne stavove.Mi znamo koje.One nazadnjačke,jer ga inače konzervativni kardinali ne bi izabrali za papu.U misi pristupnici „godpodar grada i svijeta“ je svašta obećao  i sve  urnisao.

Prisvojio je svejtovnu vlast,ali je odbio biti na strani Italijana u borbi za samostalnost.Narod se pobunio ubio mu premijera vlade  i on bježi iz Rima,prerušen ,u šta drugo nego u ženu.Narod proglašava Rimsku republiku,ali papa Pie IX zove Francuzi koji u krvi guše mlađanu italijansku republiku.Tako se Pie IX pokazao kao pravi patriota.Vatikana i inkvizicije ,dakako.Svoje pučanstvo je klao.

Poslije se razletio na sve strane.Padavica čini svoje.Stalno je padao.Interesantno  i neuobičajeno za epileptičare,nije se povrijeđivao tamo gdje nije htio i uvijek je zalijegao je na stomak.

„Bulom “Ineffabilis” od 8. prosinca 1854. papa Pio IX. definirao je dogmu o Bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije što je u nekim crkvenim krugovima povuklo pitanje papine nepogrešivosti, iako se Papa prije toga  savjetovao s biskupima iz cijelog svijeta.“

Vidjeste li ovu pamet.

“Ciglih” 1857. godina vaskoliki svijet zna sve o bezgrešnom začeću i cijelim svojim bićem vjeruje u nevinost blažene Marije , majke Isusove.

Onda se izrešetani maloumnik,epilepsijom dakako, javi, da on svoj muhur da.

Može mu se,  on je „gospodar grada i svijeta“.

Jes kako ne.Mere bit da bidne da je  gosdpodar bludnica i službenik  antihrista,kako mu poruči Jovan Evađelista.

Slaveći desetogodišnjicu svog akmakluka ,odnosno dogme o bezgrešnom zaćeću izdaje ecikliku Quanta cura. Pie IX  se bori protiv svega naprednog ,sa biberom po pilavu,  „ čuveni „  dodatak Syllabus . Njime je  Giovani Marija  želio svijet vrati petnaest vijekova unatrag,u vrijeme Konstantina I i Nikejskog sabora. u vrijeme.

Osuđivao je racionalizam, liberalizam, naturalizam, panteizam, socijalizam, komunizam, masonstvo, slobodnu misao ,ljubav i milost.

„ Francuska je zabranila njegovo objavljivanje, a pristaše ujedinjenja Italije iskoristile su Syllabus protiv Pape, kojeg će Giuseppe Garibaldi nazvati „vampirom Italije“.“

U međuvremenu ozvaničio je rad pedantnog salezijanskog reda,čije je  “osnovno poslanje (karizma) kršćanski odgoj adolescenata i mladih, naročito najsiromašnijih i napuštenih.”

„  Kažu da je pomagao don Bosku da utemelji Salezijansku družbu ,tim je dobio zasluženi nadimak  – don Boskov papa.“ Vrlo dosljedno i pedantno.

Papa Pie IX nije završio posao.Trebao se obezbjediti da postane blaženi.

„Papa Pio IX. 8. prosinca 1869. otvara Prvi vatikanski sabor (20. ekumenski). Već na prvim sjednicama koncila, koji je otvoren u nazočnosti brojnih visokih gostiju među kojima je bilo i okrunjenih glava, na površinu je izbilo vidljivo neslaganje između pristaša i protivnika papine nepogrešivosti. Posebno su bili zapaženi govori đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera, koji je smatrao da „nepogrešivost pripada cijelom tijelu Crkve“, a ne osobi pape. Unatoč svojim stajalištima biskup Strossmayer je prihvatio odluku koncila o papinoj nepogrešivosti, koja je izglasana 13. srpnja 1870. s 471 glasom za, 88 ih je bilo protiv, a 62 suzdržana. Nepogrešivost pape kad govori ex cathedra (ex cathedra – lat., sa stolice (katedre) sv. Petra) o pitanjima vjere, tj. kad u svojstvu pastira i voditelja svih kršćana, kao vrhovni svećenik (pontifex maximus) svojom apostolskom vlašću predstavlja neko učenje koje se odnosi na vjeru ili moral koji univerzalna Crkva mora čuvati.“

Obezbjedio je blaženstvo,ali i gnjev cijele Italije i  Evrope  i oni su  1870. godine sveli  Vatikan  u njegove današnje granice.Trg sv.Petra i tri četiri kvadrata više.Pio IX je slobođen  rada na svjetovnom planu

Smatrajući se zatočenikom Pio IX. više nikada nije napustio Vatikan.

Godine 1985. papa Ivan Pavao II.,jedan od najvećih mrzitelja Bosne, donio je službenu izjavu o njegovom „herojskom životu“, a 3. rujna 2000. isti Papa ga je proglasio blaženim.“Herojski život“ Pia IX je na vlas istovjetan  onom koji je bio“ zaljubljen „ u njega. Mislimo ista fela.Dakako papa je papa i mora iste afinitete i misli nositi.

Sada obavezno slijede dva pitanja:

1.Kakva je to basna bez hajvana?

2.Koje je naravoučenije?

U ovoj basni ima toliko hajvanluka,da joj nisu potrebnu hajvani.Osim toga pape nisu muški insani.Oni su hadumice.To znači ni ljudi,ni hajvani,čitajte Quanta Cura & The Syllabus of Errors ,pa ćete skontati.

Pouka,ona glavna  je; ne  vjeruj infatilnim papama ni sveštenim licima,ma koje fele i sekte bio. Oni  jedan drugom  leđa štite .

Ostale pouke vi prokužite.

 

 

 

Blekijev pojmovnik i dijagnoza

Iz serijala Oni jašu a mojsije harmonike baca

Jednoć, Oma i Deba bili u posjeti jednoj u bolnici. Tako Deba reko.Nije jedna ,već Kosa , Omina prva prava ljubav.Ta bolnica je niže ginekološke, ime joj se ne pominjalo,u onom vaktu, preko puta , bocu više pionirske , gdje lavovi riču i ne daju insanima spavat vas cijelu noć i ovi postali nervozni.

Možda je zbog tih lavova rat izbio, Rikom ljude izbezumili, a jednog proljeća to nesnošljivo postalo. Sjeli ljudi da se dogovore šta im je raditi, ovo dalje više vako ne m're. Nikako da se dogovore. A takarli je, mogo bi jedan narod nestat.

Jedni * kažu prosimo zvjerinje Evropskoj zajednici nazadaj vrnuli. Nikad ih nismo mogli razumjeti. Uvijek nešto prosim, prosim, mi davali i davali,a oni opet i opet, prosim i prosim. Nama dosadilo
naučite po naški molim. Jok neće da čuju. Ograničeni tovariši neki, tovariš bio kenjac ostao.

A opet nam to prosim tako nježno, prefinjeno i zavodljivo bilo kad ga šapuću neke mojce, sonje, biserke i ditkice. Njihovo prosim šen krat lepi i prosim ubavo mili ili prosim još samo ah… joj mamo mamice. To nam nije bilo žao. Nisu morale prositi, imali mi toga ah šta mi radiš jedini, šenkrat ubavo prosim, kod nas ima koliko god neka hoće.

Zbog nas u onu zabit, partizansku bolnicu Franja u duševnu umobolnicu pretvorili. Sve malene Mojce, Sonje, Biserke i Ditke, pride neku Alenku zbog sramote i bezbjedonosnih razloga, opće opasnosti po dolželu zanavik zatvarali.

Ono zbog polnog općenja sa tujincima et sindrom amore de la heraldika bosnia nisu pominjali, sramili se. Zatvarali i elektrošokove davali, hipofize odstranjivali.

Muškarci ih njini nikad nisu posjebuvali, po naški imali. Deba,ih,kaki je rekao bi takarili.Zbog toga muški smradaju, a nama ne treba  njihov smrad. Bolje što odoše,normalno tovariši, odahnusmo nema više prosidba, malo im uvijek bilo.Malo nam žao tovarišica,ali eto njih svako malo kod nas na partijanje i ono štošta.

Kažu nigdje ćevapa ko u Sarajevu.Ćevap je ćevap,ali u Sarajevu, sve same čevapčine.Ko će to bolje procjeniti od stranjskog svijeta.Pogotovu ženskog..Eto ona kitočkica svako malo na ćevap,joj ,mamo mamice. Načisto poludio ženski insan za sarajevskim čevapčinama.

A za ono zavodljivom, prosim ubavo mili moj ,smo našli lijek i čaru da se ništa ne otkrije. O tome ne smijemo ni je'ne lanut. Mogla bi umobolnica Franja jope’ proraditi.

Jedna vrsta cigareta  njihov izum, a oni stvarno misle da u kutiji sedam in pedeset toliko cigara ima. Pa ti zlo ne misli, koliko su hablečine bili. Blečci, uvijek namrgođeni ,k,o da im se  tujini žene tandaraju. Namah onoj majci zvijeri Europi na takarenje prilježiše.

Oni drugi* što im ispod grla nešto klatara; oni što su praznik, drugi februar najviše voljeli, kulturno se odmaknuše. Rekoše to ne bum naš probljem. Mnogo je šiptara kof njih.Poprimili nhjihovz spiku.Svoje smo zvijeri u kamenjar torove prangijama zbili i pustićemo ih kad stađun bude povoljan.

Treći* bi odmah da kolju neuškopljene i nevine lavove. Naprosto se zajapurili, pobješnjeli i pomahnitali i ubarabatili. Donijeli i uneređene gusle ko dakaz. Kažu, vidite šta izmetli drvo kaže kako se to radi.

Četvrti* misle malo ekološki, malo humanije; možda bi ih trebali sterilisati ili uškopiti. Bijele bubrege otfikatiri , što bi reko Deba.

Ove četvrte, odmah oneređena vojska srbalja ,sa svih strana, i sa brda i sa dola opkoli i plastovima bodljikave žicom ogradi  svu čestitost bosne divne..

Tako je izbio spor oko lavova.

Neki pak kažu da se sporilo oko lavova, ali zbog njih rat sigurno nije izbio. To je bio samao povod ko onaj 1914.

Rat je zapravo izbio zbog nastavaka krstaških ratova inkvizicije , svetih zvjeri vatikanskih.

Dakle, rat se zbi zbog mentora , i zbog nekih načrtanija oko kojih se u drugom zološkom vrtu, onom karađorđevskom;  druge zviri na nož, kamu i prangije, a one treće zveri na drvosječku sjekiru, malj i gusle zakleli .Kolji i lavove i balije, sve odreda, ni ženu ni djecu ne zaobilazi.

Onoj ženskoj, nije od Mojci i Ditki, ali da je voljela joj, mamo maice jeste, plaho; iznenada pozlilo. Ništa opasno , kažu hećimi, prehlada neka i pogledava nebo kako se plavi i kako ga rumenilo zalazećeg sunca obliva.

Kad ono tako kaže nika ne izađe na dobro. Ako promrmljaju nije loše ili nije najbolje, to se nekako pregrmi. Kada se proderu nita opasno ili neko bude natakaren pa rikne, ili neku opasnu boljku prihefto i samo plaho natandaren kopni i riknjava.

Ništa opasno je: Riknjavae neminovnus poetica garantus.

Zadeverali se Oma i Deba oko, dijagnoze, Glava boli!Hem rukopis nečitljiv,hem neki stranjski zbor, miriše na latinluk.

Ne gledaju žensku što se baildiše, samo zinuli u dijagnozu. Možemo li je posuditi malo, odgovor i ne traže, trk do Mojsija. Taksi pred vratima za svaki slučaj čeka.

Kaže Deba : Mojsije ti si najprviji i najpraviji od svih ćafira, moš li nam ovo čitabe protumačiti.

U anamo onu materinu grmi Mojsije ,ali viri. Nisam ti ja pisar od vakih slova. Idemo Hercu on je latinluk živi, koliko mu herc dozvoljava,ili ako nije rikno.

Herco kaže njemu pismena nepoznata, nema takijeh na radosnim vijestima. Idemo kod Lenjeg on pantomimu vrsno zna, možda nam nešto išareti.

Kod Lenjeg skontaše ništa od mahanja , ubebo se ni vještačko ne pomaže. Pokupiše ga pa kod Dobrog. On se smiješi i notes knjigu , mali pojmovnik iz prsluka vadi, prirasto mu srce, i oni gedaju šta piše:

dg. RIKNJAVAE NEMINOVNUS POETICA GARANTUS HABITUS SCIENTIE ET ASTRIS

med./ lat. dijagnoza (dg.)  mrijeti se mora poezija slijedi, tijelo nauci i zvijezdama; smrt neminovna; laički :rikno ti ne rikno riknućeš, a onda ti nauka i zvijezde sude ( a borami i vlast; to ne piše, logično se podrazumjeva)

E, jes mu onaj hećim mnogo pametan , mogo je kratko i jasno reći : rinknućeš stara sad pa sad, takariš zvjezde i nauku;

još dodaju,

Petrović Petar Njegoš: on se nije ženio. Hadum dokazano. Kako neće tuberan bio. U tujini po kojoj je svoje balege sijo, nije lijeka našo. U nekom kamenjaru daleko od hećima rikno.

Tako to usud radi. Ti zlo siješ i pjesmama hoćeš ,narod nevini , braću svoju da istrijebiš. E pa vidi kako se kusi trijebe.

Dali je ovo kvintet klapa pojila , duet Debe i Oma tarabukovao ili samo Deba izšargijo ne sjećamo se.

Ode konzilij svoju dijagnozu hećimu  da predstavi  on muhur na nj opiči.

A u sobi jako ona ženska umrla. Samo oči zatvorila , zaspala i usnila. Pa sad sanja i vidi i naravoučenije šalje:

Joj, mamo mamice blentovija da ih svijet take više nikad neće roditi.

Neko će reći kakva pouka i basna.Joj ,hajvana kaže Deba eto jel, im sada jasno šta je basna.

 

 

P.S.

Jedni * –  Slovenci

Drugi * – Kroatjanci

Treći * – Srbalji

Četvrti* – Bosanci (uključujući neke samoproglašene ali nučno-historijski neutemeljene ,  oliti novokomponovane Bošnjačke kreature )

Dani nisu cjepanice / Igrokaz na dan 17.Mart / Ožujak

 

Danas je Utorak  17.Mart/ Ožujak 2020. godine.

Dani  se poredali k'o cjepanice , misle neuki – 77 / 289 –   prošli / budući.

A nisu. Nikako nisu ko cjepanice. Vrlo su živi i prelijepi . I zbog nevjerovanja, zapravo neuke slažu   kao cjepanice. Ne jednog po jednog nego mase na raznim dijelovima dunjaluka , različito bojenei to objene. Ni jedan insan kome je dan nanijetio da zalegne ko cjepanica , ne mre se maket ni nogirati od sudbine.

A ljudi misle da su pametni. A dani ih svaki tren nadmudruju. Evo recimo pođe čovjek na ljubavni sastanak. Napirlito se . Riđu bradu jedino nije sredio , jer je vaskoliki život bio neuredan i bijedan. Sve do momenta dok ga mama i babo ne naučiše kako od naroda oteti  vreće sa zlatom.

I taj rođobradi kažemo pošo na ljubavni sastanak. Ali nije onaj normalni ljubavni sastanak.  Hadumi i tetkice ne idu na takve sastanke Oni idu na sastanak bande, tronacionalističke bagre i fukare. Smišljaju kako varati, krasti i plajčkati od jadnog , zavađenog naroda, kojem je kontejner glavni izvor hrane i nafake.

A opet , nešto kontamo ni narod ne zaslužuje  bolje od te bagre da ih tiraniše i da ih stokom za torove čini. Bira ih ponovo i ponovo. Šta ćete ? Narod gori od hajvana. Hajvan makar , od gospodara  , dobije pristojnu hranu i topli obrok i postelju meku .

I sve narod zna i opet ide za tom nacionalističkom  bagrom i fukarom ,koju nije briga za bilo čiji narod. I spremni su svoju djecu dati radi bogaćenja i blagostanja tronacionalističkog monstruma.

Što bi poete rekle:

-Ja  čudnih hajvana , majko mila.

U prevodu :

-Nije hajvan sve što puže , gmiže , rogove i sljepilo ima.

Insanski hajvan je sve ono što ljudskosti u sebi nema.

Dotična

 

Nekada nas neke riječi zadeveraju.Ne možemo ih otkačiti iz malog mozga.

U zadnje vrijeme se sa nama druži dotična.

Ta dotična ima dotičnu.

Kako  ne bi prijateljovao sa dvije dotične.

Možda iskrsne još koja.

Lijep ovaj izraz dotična. Za svašta se može upotrebiti , a mere biti i svašta može označiti, značiti, i progutati..

Nama mahalašima ona znači samo jedno. Jedna ,  uh  jedina.

Nije boni Drina, kako vam to može pasti na pamet?

Ima Drina i Drina, i krivih i pravih i krvavih i pušačkih.

Dobro i ova naša dotična , jedna , ah  jedina ,mere biti ista taka.

Ima ona milje i milje velova. I okukasta, i kriva, kristalno čista i krvava.

Može biti i pušačka. Recimo uzme Drinu ili neki cigar i zapali. Nisu ljubiteljice   tompusa , guši ih ,  i pritišće. Skoro im suze na oči izlete. Prvine. Ali ako treba , navikne se i mere i to. A bome, poslije ne mere bez toga. Ni slučajno, inače presvisne.

Takva vam je ta dotična. Viskoko kvalificirana in premazana svim mastima. Ma može i maslom , što ne more. Ne mere je čovjek ni za vrat ni za noge spotači.

A i kako bi?

Nema ni vrata ni noge .  Krije ih ko zmija . A fakat je ponekad i prava zmija ljutica. Tada neko mere stat i plakat. Ili zaleć i plakat, ako mu je tako udobnije. Ni kobra joj nije ravna . A ponekad je ne'moš ni stić.

Neki je ne stignu čitav život. A hadumi i anamo oni bježe od nje k'o od antikrista. A upavo  su oni drugovi antikrista i antikristove rezidencije,pržuna.

I ta dotična mirom miriše. Kad je mirna. Kad je belajsuzluk spotakne, tukne ko tuknuta tuknutica. A šta'š, ne m're se brez nje. Slatkica se rodi ,uvijek slatkica ostane. Ko baklavica ili ružica. I valja je dobro zaljevati i svako malo nafajtati. .I češće , nego svako malo. Stalno. Jel’ ko neko plaho slatko ili nije.

Izvoljeva prečesto, pa joj htio ne htio moraš prihelvtati  neku tulumbicu , da joj ne bude neobično i nelogično. Ne voli zjapiti na prazno.

A to je i veoma korisno, i to obostrano. Kad baklavici prihevtaš tulumbicu, onda se one ne bi nikad razdvajale. Stalno  se družile i zalijevale jedna drugo. Toliko su obzirne.

Samo, tulumbice su uglavnom malo krhkije i vazda zaplate.

Svako malo dotična je izbaci iz svog miljea. Tada je nazadovoljna , i   nimalo obzirno joj prigovara, što je ponekad  malehna, mekana i gnjecava ko pamuk i da prebrzo razmišlja, odnosno završava. Misli  ; dakako. Vi ne mislite da slatko  misli.  Mi smo u dilemi. Za tulumbicu nismo sigurni, kažu da mozga nema, ali dotična baklavica je jako pametna.

Neće vam ona primiti na konak bilo kakvu tulumbicu. Jok. Prima samo podobne.Čvrste i izdržljive i one veće. Niko ne voli gnjecave , mehkane i malehne tulumbice.

Evo, najiskrenije volite li vi dotične ?

Ma, ne pitamo vas. Šta se barkate tamo gdje vam nije mjesto? Pitamo one koje se razumiju u tulumbice. One što su dotičnim najbliskiji rod.Jah mater i babo.

Po pitanju entiteta baklavice su samohrane. Tako se rode. Samo se hrane i dotiču, jer su dotične.

A sada muče. Ne smiju pred vama . Kažu ureziliće vas , ako lanu ije'ne.

E kad je tako i mi za danas završavamo filozofiranje  o dotičnim.Vrlo nerado. Ne možemo se nikad , ni šale radi,  tako lako odvojiti od nje. Nećemo reći zašto.

Ali danas moramo. Naprasno. Da vas ne urezilimo. Fini smo mi. Ne lajemo  i ne psujemo. Svakako ne pred i sa ženama.
Meremo još samo u dvi – tri  riči  objasniti otkut  to ime, dotična.

Ma to vam je sasvim jednostavno. Dotična se voli doticati van svake razumne  pameti. I u tvrdo i u meko,i u krivo i u pravo , i sridu . Na volju vam , a njoj paše sve , samo neka je hejbet doticanja.

A možda niste ni skontali o čemu pričamo. To će ponajprije biti. A i ponajvamjebolje da je tako.

Što bi poete rekle:

Kokuz vazda baksuz.

U prevodu:

Kod mnogih se nema šta svoditi ni prevoditi.Kokuzluk. pa kokuzluk na kokuzluk.Nije bitno od čega je kokuzluk.  Ovo mi zbog onog treća sreća.Kod onih drugih pljačka na pljačku,pa baksuzluk. I mehke tulumbice. Nismo mi krivi. Oni dodali h u svaku drugu riječ i u riječnik ubacili .Da se neprimjeti ono što se iz aviona vidi. Bajate  i vehte im tulumbice.

Nije da im sihire bacamo;mi to ne znamo i ne bi učili. Oni sami sebi i sihire, i poganluk i pržun i svu bijedu svijeta na vrat kače. I pušu u uzlove. Džaba im trezori i trezorska kahvenisanja. I majčine vreće sa narodskim blagom.

Tako vam se kolo sreće okreće.Red pljačke,možda se uvali još jedan,ali obavezno slijedi red baksuzluka i gnjecavih tulumbica.

Hajd u zdravlje , što bi rekla jedna  simpatična gospodična.

I neka vas svaki  dan sačuva naših igrokaza.

 

Naša rahmetli tetka Hankija

 

Naša rahmetli , mnogo blažena tetka Hankija , koju smo iz milošte ponekad slovkali Hanifa  je znala , napamet , bez kanafa Maja i bez kompjutera neukih, nabrojati sve pretke do unazad 9.999 godine.Ovo nema veze sa njenom djevičanskom osobinom da je voljela po kući i đardinu šetati naga, a ni’ joj bilo ime Nagorka.

Sasvim logično .Koliko mnijemo , ako ikada, ikako mnijemo, ni jednu Hanifu , a kamoli Hankiju  nisu zvali Nagorka, čak ni Zagorka, iako su se sve voljele i na gori i za gorom… , ma , valjda šetati,jašta.Ili goriti.Tko da zna?Hoće to kad se upali.Vrućina dabome.

Nije nam baš ni tetka bila, ali smo je svi tako zvali.I što'no bi neuki  posumnjali , poneki incest uradili.

Taki smo mi,pazimo na rodbinske veze.

Lako je njoj bilo. Imala je porodično stablo u dvorištu. Ne pamtimo ga i nismo je pitali jal’ je od  bukovine , po bosanski ili od neke druge here  voćke. Kako ga je voljela zalagumati, mislimo da je najvjerovatnije  bilo šljivovo  ili barem kruškino stablo. A mere bit’ i od jabuke. A more, vala,  bit i od duda. Svašta je voljela šuknuti. Koliko se razumijemo u pijaču, to stablo  nije bilo od vinove loze , garant ,  iako nikad nije birala šta će salijevati. Jer kako nas je učila,vino se gaji na čokotima , ne na stablu.

Znajući to tetka Hankija, kad su je zluradi pitali kada će prestati lagumati i pricrvljivati,bi samo odmahnula rukom, nasmijala se i rekla:

-Kad na vrbi grožđe rodi i kad ne bude blentovija!

Kada bi je pitali zašto stablo broji samo  do 9999 godine, odgovorila bi da je pokeraš i da je njoj  poker četiri devetke vazda  lovu nosio. Osim kada nije nosio.

Tada je bila zijan; mislite vi?

Đe će ba,  tetka Hankija , sa onim svojim raskošnim legitimitetima biti zijan?Jeste li normalni?

I ta naša  tetka Hankija je bila posebna žena. Osim što ga je voljela šuknuti , voljela je i  pricvrljiti. Ma, pravo se bacila na nas. Ne samo figurativno.
Ne znate šta je voljela pricvrljiti?

Baš  ste jadni!

Imala je , boni  bili ,  klavir, pa valjda  pricrvljivala dirke na klaviru. A možda i nešto drugo.U svojoj čednosti mnogo naivna bila. Klavir je bio, oni, starinski  od drveta i eto belaja.  Priziva crve da buše rupe. Crvotočine. A to su vam crne rupe u malom. Crv je crv i sve što liči na crva treba pricrvljiti. Inače belaj!Imaš crva , a ne pricrvljiti, namah u crvotočini, koje su male, ali nalik crnoj rupi, i zabiti , veliki jazuk .

A i klavir joj bio oni veliki ,  za četiri ruke , ha sa jedne, ha sa druge strane.

Moš'te misliti , tastature i sa jedne i sa druge bande.

A mogao se urediti k'o francuski ležaj sa baldahinom. I bio uređen u tetkinom zlatnom dobu. Kasnije je preuređen u budoar.Šta se može promet se povećao. A budoar (ih, ne znate šta je to?)je elegantno namešten salon jedne blažene dame , za oblačenje i doterivanje.I normalno za svlačenje.Jer kako ćeš se obući ako se prije toga nećeš svući.I nešto pricrvljiti , ako se pojavi u buidoaru,oliti klaviru.

Voljela nam tetka Hankija francusku ljubav, a nije bila francuska  sobarica. Mošte zamisliti to!?

Bila sarajevska hadžinica,baš ko i mi, samo što smo mi bili hadžije.Znate valjda da je razlika samo u jendoj stavci.Zato su ljudi vazda sumnjali da smo sa tetkom Hankijomipak u rodu, samo da bi nam neku mahanu prihelvetili.

Vi mislite , mi nešto izmišljamo!?

Eh,da ste poznavali našu blaženu tetku Hankiju , zabrinuli biste se što  smo jako skromni i možda malo naivni…Aha!

Šta je ta svašta znala i radila. Hoćete da vam nabrajamo? Nemojte, trebaće vam sve do jedne umišljene kreacionističke godine. I pride koja.

Ipak vam moramo priznati porodičnu blamažu. Nisu joj ispunili poslijednju želju. Ne onu , da posljednji časi prođu u veselju. Toga se za života nasitila , nakitila i do poslijednjeg daha upražnjivala.Sve je radila kao da je idući čas onaj garantovani,poslijednji jazuk dan.I jednoć je bio.

Htjela ona da sa njom sahrane jedinog ljubimca kome je čitav život vjerovala. I mladost, neki kažu i nevinost, poklonila.A bome i starost.

Nećete vjerovati, htjela je da je sahrane sa klavirom. Ne ispuniše joj testamentarnu želju. Bojali se , kakva je nahero nasađivana bila,i u tvrdo i u meko,i u sridu; da bi se svaku noć na Barama fešta pravila. A od fešte do orgija je boca. Ono k'o neki otpadnuti nokat tanka. Ne bi Sarajevo imalo mira do iskona.

Ma , pustite više  tetku Hankiju na miru , neka joj je pokoj duši, jer mi ne volimo olajavati.

Snalažljiva je ona, ko svaka mačka.Kako god i odakle god je baciš (nasadiš ili nabaciš ili nešto slično) ,ona se sva sretna , a bome i srećna na leđa dočeka.Ma prava čigra.Vjerujte nam na rič! Znamo o čemu baljezgamo.

I odaćemo njenu najveću tajnu. Valjda nam neće zamjeriti. Nije ništa posebno.

Nameračila se na dženet.Kažu da u svetim knjigama pročitala da tamo imaju rijeke vina koje ne opijaju i od kojeg nema mamurluka.I što je još  poslastica  priko svega , a u suglasju njenih želja , vino služe djevci , ko  netaknuti biseri u niski đerdana.

Joj rahatlika ljudi milu. blago našoj, blaženoj tetki Hankiji!Valjda ste sada skontali zašto je čitav život bila naga i blažena.Ili barem veći dio. Nit je glava boli nit…uh dalje ne smijemo.Takarli razmišljanja, a mi smo veoma vaspitani i obrazli mahalaši ,a i bojimo se pržuna.

 

Nedelja je udarni dar

Nedelja je večeras sve do 00 00 ako nas sjećanje ne vara.

A oni nama nedelja je neradni dan. Jeste li vi vidjeli ikad većih levata?

Da je petak , jalijaši bi rekli tane , nisu voljeli banalne rime. Zrna su čuvali za osatale dane. I zrna i tanadi su imali hejbet. Nikad im nije zafalilo. A nikad nisu ratovali. Osim ako su morali. Oni su samo udarali.  Zato su im trebala zrna i tanad.Valjda otud riječ tandarali. Dobro i metkovi. Da bi metkovali. To je već bolje. Poezija.

I oni nama Nedelja je neradni dan. Blećci. Nama je nedelja udarni dan. Ali ko smo mi da kvalifikujemo dane. Nama je svaki dan –  udrani.

Kako udarni?

Fino. Udarni pa udarni! Volimo udarati , kad god nam se pristavi udaraljka. A udaraljki hejbet, na sve strane. Gdje god makneš udaraljke vriju. I sve vole da se udaraju. I kako ih čovjek ne bi volo i udarao.

Prelijepe, nježne, snene, mirisave, čeznutljive i bome podatne. I vole da se sudaraju i udaraju. Po mahalski bubaju. Savim logično. kakva je to udaraljka , a da se ne voli bubati.

Joj levata, majko moja.

Kakve modrice. Aba zo, vi mislite na vaše papansko bubanje. Nosite  ga kući .Imate frižider pa njega bubajte. Nema ništa za poplaviti. Ni u frižideru , ni na vama. Po koje zrno gorušice i koji trnić. Od toga se neda ni senf napraviti, iako je to vaše gnjecavo.

I oni nama nedalja neradni dan. Kako bolan neradni? Nama je svaki dan neradni. Mi nikad ništa ne radimo, osim što udaramo. oliti bubamo. Tako pravimo život ljepšim. Što više bubaš to je ona cvrkutavija, ljepša i milosnija a život dostojniji življenja.

Ma miriše i cvjeta ko najmirisnija ruža. Ako neko voli slatko, ko neka  najslađa mubarek baklavica. I kako je čovjek ne bi volio i bubao. Čitov bogovjetni život. Ona se ne žali. Već kaže, vidi jel zapisano bar još koji put. Nema kod nje jednine. Zato je išćerali iz hlada gdje vječno vode teku .

I neka su. Šta bi mi blentovije radili da   ih nisu iz raja nama poslali. Ne smijemo ni pomisliti.

 

Što bi poete rekle:

Udaro ti, ne udrao isto ti se piše.

 

U prevodu:

-Ne mo'š joj pera odbiti.

Lord i Lordica

Pristavila se tmurna i hladna noć.Polako plete svoju mrežu.Vjetar zavija,granje lomi,crijepove ruši. Sijeva.Na sve strane zmije sijevaju.Prelijepe su,vrcave  i blještave.Nebo grmi i atakuje.Zmija udara gdje stigne i gdje joj je ćeif.Udari zaglušuju  i plaše.Poneko ih ne čuje i ne osjeti.Taj je gotov,zreo za rekvijum.Zamalo pa avetinjska noć.

Traje to tri četiri dana.Proljeće se još nije uguralo kako to dolikuje.Nikako da se osnaži i pogubi bijelu hladnoću.Oluja posustaje,na izdisaju je.Vazduh je pun ozona,svježine, i čarolije;proljeća.Mirisi svježine. Putuju eterom i  sve će uskoro početi da se budi ili umire.Možda,već od večeras.

Kiša samo što nije zatutnjala i zabobonjala po penđeru sobe u kojoj kamin gori.Pokraj  topline sa suprostnih strana dvoje sjede.U sobi se nikad ništa ne dešava.Ne od ove noći ili ove zime,već odavno.Od početka.Ono što se otrpije dešavalo nije vrijedno pomena,kao da se nije ni dešavalo.

U ugodnoj toplini ,dakle sjede to dvoje.Lordica i lord.Zamišljeni i tužni ljudi.On priglup izraz ima,ona sjetan i tužan. Muzika tiha jedina je ljudskost koja diše sobom. Ima još malo ljudskosti. Zapretena je u grofičinom vezu koji krade anterijske đuvezli detalje.

Bahova fuga u c-duru se uigrala sa metodičnim i neumoljivim akordima nevremena koji se izmjenjuju.

Ponavljajuće mezzopiano koje sa naglim krešendo dinamičkim prelazima pretvara u forte, pa fotissimo. Tada na tren bljesne preostala živost u oku, onom iznad leda, u kome je  krik pianissimo immpossibile. Ona ispušta vez, pokriva uši. Ne želi da čuje one završne akorde, kada je u jednom  nestvarnom vremenu ,njeno tijelo bil9o  raspomamljeni intrument u rukama virtuoza bilo. Fortissimo immpossibile.

Lord je u ružičastoj kravati,indigo košulji sa diskretnim žutim i zelenim,prugama.Toaletu upotpunjuju ciglasto naranđaste pantalone i crvene čarape. To odjevanje je njegov zaštitni i prepoznatljivi znak i obilježje javnog imidža.

Sudrug mu od mladih bludničkih dana,onaj drugi EU ocvali  lord,pa zatim njegov nasljednik na poziciji objedinjenih davalica za novac sikstus domina,pa čak i prestolonslijednik negove zemlje, najofucanije  evropske bludnice, nose te ružičaste kravate i boje,slijede njegov način odjevanja i kombinacije.Anamo oni.

Lordica u čipkastoj,djelomično prozirnoj crnini.Haljina naglašava nejnu  mramornu bistu i bjelinu,ljepotu i senzualnost.To je prelijepa udovička anterija. Niko joj nije umro.Od kako se vratila; iz one jadne i napaćene zemlje;ona počela nositi modifikovanu crninu.

Ljudi misle žaluje za rodom nekim,ali ne mogu skontati kojim.Nije bila upisana niti u jednu njima poznatu knjigu ožalošćenih.Kako je bila poprilično diskretna, introvertna  i nepovjerljiva,niti je interesovalo mišljenje svijeta; nikad nikome nije objašnjavala svoju crninu i bol.

Ni mužu.Njega to nije interesovalo.Nikad ga nije bilo briga za ženine emocije i potrebe.Bitno je da ga ne dira i uznemirava.

Svako od njih zadubljeni u neke čitabe,svako u svom filmu.Ona ponekad spusti čitab,duboko uzdahne,skoro pa jeca,i uzme pletivo.On svoj čitab spušta samo da dopuni lulu i zapali je.Ponekad se zamisli i slegne ramenima.

Drigi put  se nimalo lordovski,tipično pederski,počeše tamo gdje bi tebalo nešto biti.Tamo sada skoro ničeg nema,.Nikad nije ni bilo;sve nešto sparušeno i skvrčeno kao crknuti crv na ljetnoj žegi.

Zavjerenička magla ćutanja i nedoticanja  je jako gusta.Podsjeća na berlinski zid,iz vremena kad se lord tajio sa rusima,vatikanom,amerima i drugim natoanijelima.Oni su uvijek glavni za tajne stvari,raditi ljudima iza leđa.

Lord iznenada ustade,otvori prozor i kao konj prde u hladnu i tmurni noć.Što ti je lordovluk i iskonsko atavističko vaspitanje.To je bio prasak koji podsjeća na mukli pucanj dvocjevke,ili skraćene jednocjevke produbljenog  i proširenog kalibra. Miris sličan barutu,samo žešći,poput ciklona B ili iperita,ispuni pozamašan prostor.

„ Jadna zemlja.“ –kratko promrmlja Lord.

Ne bi ni koja zemlja,ni što,ni zašto,ni kad,ni kome?

Uplašena Lordiaca i  kriknu i vrisnu i jauknu:

-Ah,taj Bah . padam u sevdah.

Suze kao izvor Modre rijeke potekoše i ona pobježe od smrada vjekova.

Kasnije,tokom cijeloga dana je jaukala i pjevala,vrištala i pjevala.

“Joj,mamo joj,mamo mamice ,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice,da mi ga hoće bar još jedared nakriviti,joj mamo mamice.“

Stranjski neki jezik; u palači nije mogao je razumjeti niko,a stvari oko nje počele su igrati i plesati;

A,aaa,a’ ,a, aaa”aa,a’:joj mamo mamice.

Što ti je usud.Jedan jedini smrdljivi pradac izrešetane cvajtare  treba nekoj ženi da shvati gdje je život.

Sutadan je sjedila u prvi avion i pravac modro zelena,srcasta zemlja.Ona što  predivne zlaćane i baršunaste grbove i zlatne ljiljane ima.

Naravoučenije postoji,ali ovo nije basna i nismo ga dužni saopćiti.

Debina individualna dubioza

Deba  jednom imao veliku dilemu o mogućnosti uvođenja limarenja u takarenje. Razmišljao i razmišljao ali ipak na kraju  odust'o.

Kaže; lim i takarenje ne idu pod ruku. Gdje si u tanježi vidio takarenja.

Žao nam zbog odustajanja  jer to Debi u pravilu  ne pristoji. Napose u izvjesnim pozicijama. A toliko se mučio i razmišljao.

Takođe nam je uskratio mogućnosti ubacivanja jedne nenadmašne blic filozofije u neke riječnike ili enciklopedije.

Mudrost je bila toliko kompresivna ,izvaljana i istucana emocijama i strastima da bi sigurno bila dostojna  mnogih antologija, jal’ književnosti, jal filozofije, ali u najmanju ruku astronomije.

Ako nije prevazišao Aristotela ,Nostradamusa i Dostojevskog, njegova poetika je sasvim sigurno vjerodostojnija od gluposti Dantea, Getea, Šekspira, Njegoša,Borhesa i drugih ubleha. Dobro ; oni su bili hadumi ili hadumice,poneki i tetkice, pa nije teško biti umniji i poetičniji od njih.

Limarenje  ima one minimum  tri i po najpoželjnije karateristike za takarenje: prešanje, kompresija,  valjanje i tucanje. Ima tu još mogućih opcija ali tri i po bi bile sasvim dovoljno. Ali ovo nismo još muhurali ,jer nismo pitali ni Jelene ni ostale ženske dijelove konzilija. Ipak se ovdje najviše o njihovoj svili i kadifi radi.

Poslije višemjesečne nesanice i prerispitivanja Deba je  ipak  odustao i limarenje prekrižio iz popisa istoznačnica  takarenja.

Kaže tandaro , ti tucao, valjo ili prešovao ne mereš ti njoj ni pera odbiti , a kamo l’ je stanjiti. Ona ti ko skočiguma ili neki perpetum mobile.

Što  više naliježeš na nju , pa joj opisane radnje opetuješ i opetuješ;  ona jača i raste sve više i više, i ne prestaje  dok ne implodira ili eksplodira. Šta ti Deba zna kako mu to funkcionira. Nije ni miner ni inženjer; ponajmanje ajnštajn ili neki stručnjak za fisiju.

Ni njima nije jasno kako nešto može i implodirati i eksplodirati .I to skoro u isto vrijeme.Maksimum par desetaka sekundi razlike;ali samo u onim akstremnim slučajevima kad prešanje,kompresija,valjanje i tucanje pomahnita i postane neodoljivo raznostrano.Ili kad je zgorelica u pitanju.

Deba to implodiranje i eksplodiranje svako malo osjeti na sebi.Kad implodira, njemu se sve neki biljezi pojave ko šljive pred kazan za rakiju.Kad ekaplodira isto ko da ga geleri grebu po leđima i ostave krvave pruge. Reko bi čovjek obeznanila se žena, pa ne zna šta radi.

Taki je svaki pametan insan. Postane hajvan.Ženana ga smota i smunta, on se htio ne htio limarstvom bavi. Često mu njena rabota i na obraz iz čista mira zasjedne. Šta sve insan mora pretrpjeti da oluk napravio.

Za nevjerovati, za riplija je, kako se  ljepotica kao ptica feniks, eksplozijom ili implozijom svejedno je; ponovo  rađa .I   još milija, ljepša, bolja,  toplija i slasnija bivstuje.Onda takva  po mozgu; kojeg svaka  hablečina u tren zagubi; rovari i vlada.

Deba ,kakav  je nedokazan, sve  nešto misli  kako mu ta neka, za valjanje  od rođenja zrela mozgovne smicalice pravila. Nije mu jasno kako je njegova glavurda, više neki oveći cocin bubanj, mogla izaći iz onog grmića, malog majušnog a tanušnog. Nema veze što je majčin. Prvi miris u životu koji čiovjek udahne je miris đardina, kaže Dobri.

Natakarim ja đardin.Pored tolikih lijepih narodskih imena za papalicu malu,a nezasitu ,on izabro da je bašćom zove i to malo većom.A opet sve nekako ko da ima pravo.Moraću,kaže Deba sam sebi,malo više razmislit o imenima slatkice moje.

Kasnije , kad mu se glavurda izbalansirala sa onim bez mozgašem, on se ibretio kad onaj dole nešto radi , a mozak mu u isto vrijeme eksplodira ,kad onaj implodira. To mu nije imalo nikakve logike. Na te neke implozije i eksplozije, to vremenom uhavizo, iako nije razumio.Kako neki tako neki malen stvorić može u kosmičkom smislu remetiti logičke principe? Nelogičnica jedna draga.

Skonto on da mu to ko struje dejstvo dođe. Gdje god te struje strefi svog te potrese. Eto taj naučni princip elektriciteta i prvodnika i gromobrana shvata.

Zato on zabode svoj gromobran u prizemljenje in misli da je siguran. Viđu vraga, njega opet nešto hek posred mozga i sve mu vijuge poremeti. On uporen kakav je bio, stalno sve ponavlja, opet i opet i više od dvadeset puta, obnoć. Ono uvijek isti rezultat:

Ex capito, ex astris ex nihilo riknuta scientia poetica. Što će reći takari lud zbunjenog.

Fizički nikad problema nije imao ;to smo pročitali. Ali da skonta i shvati pogančerku nikad nije mogo. Ko će je skontat il’ shvatiti od čega je sazdana kad funkcionira na antigalaktičkom principu?!

Nema struje, a drma ko tri puta po trista osamdeset volti i sto wati. Ti je valjaš, kompresuješ, tucaš, bubaš, takariš, tandaraš (sada bi Deba nabrojao i objašnjavao njemu 130 znanih sinonima i još namjerno ispušteni koji pride), ali vremena se za to nema pa ga skratismo.

Daj ba Deba ,skrati , daj pouku; kad već o basnama pričaš.

On ni habera, već nastavlja. Ti sve činiš da joj se umiliš ,a ružica te strujom mlati. Nisam nikad čuo da šećer ima veze sa strujom. Nije baklavica , ni slatko ili pekmez da  joj se  onaj naš slunto umiljava.

On se tamo kofrči ,maltene te buba u prsa junačka, a ona ga samo tresne i on u bandak. Mora mu se hitna zvati i vještaćko usta na usta davat. Nekad ni to, pa ni sajle dizaličke ne pomažu.

Jes da je blesav ko da mozga nema; ali kako će u bandak pasti kad vidi tu rosnu antigalakticu. Umjesto da se ukruti i počasnu stražu antilogici živahnoj i raspjevanoj, joj mamo mamice, daje i daje, ako treba danima, on svako po sata-sat ,meita se igra.

I kakvu bi pouku izvoljevali kad se bezmogovni gromobran i antilogičnica i antigalaktica stanu u limarenju naduravat stanu.Tu pameti nikakve nema ,a opet mišterija i nauka živa.

Ukoliko smo se mimoišli u mišljenju , ondarake vi dajte pouku u ovoj našoj mozgalici.

Možda ste vi pametniji;nikad se ne zna.