Davorin Popović je bio samo pjevač VIS Indexi


šarmer u cvijeću   Egalite   Magla nad Gradom Čednosti   velovi grada čednosti

Umjesto rekvijuma

 

Indexi su u svemu naj naj u svemu naj

Davorin Popović je bio pjevač Vokalno instrumentalnog sastava Indexi.

I ništa više.

Ništa više od toga.

On je samo to želio biti pjevač Indexa.

Primo inter paris tria odabranog septeta Muzičke akademije Indexa.

Tri su sačunjavali : Pjevač Davorin Popović Pimpek, solo gitarista Slobodan A. Bodo Kovačević i Fadil Redžić Fadiljo.

Valja nama preko rijeke.

Septet sa njima  trojicom su  kompletirali: Đorđe Kisić i Miroslav Šaranović bubnjevi, Ranko Rihtman, Miroslav i Nenad Jurin klavijature.

Ostali, nenabrojani članovi grupe su se mjenjali na pozicijama bubnjara i klavijaturista. Kratko vrijeme bi proboravili u akademiji, naučili zanat i krenuli dalje u lov na slavu.

Bilo bi nepravedno prema ostalim neke izdvojiti. Ipak moramo.Ismet Nuno Arnautalić, Enco Lesić i Đorđe Novković to svojim odnosom i doprinosom zaslužuju.

Davor je imao i tri  LP izleta u solističke vode i nekoliko poklona Mostarskim kišama,zajedno sa Indexima. Ali sve što je napravio kao solista je bilo djelo Indexa ili uz njihovu nemjerljivu pomoć.

Pimpek kao čovjek je nešto drugo. Mi nećemo duljiti drugi se previše toga rekli. On je bio bard, boem, kozer, da sam ja netko i čaršijac; po većini karakteristika pravi mahalaš, onaj dobri.

Poslije smrti neki su ga nazvali maršalom ili nekim drugim glorifikantnim imenima. On bi se iskreno ljutio na te bombastične izljeve prijateljstva.

Maršal je bio samo jedan, maršalćiće su glumili mnogi.

Pjevač je bio samo jedan. Njega se niko ne usuđuje glumiti. To je nemoguće.

Davor je bio i raja. To je u Gradu čednosti misaona , nemoguća i nedostižna putanja za mnoge koji su to željeli i žele da budu.

Ko nije raja grad ga jednostavno abortira i oni odlaze na okolna brda i bijes i nemoć iskaljuju snajperom i desecima miliona granata. Najdraže im je ubijati i nestajati djecu i žene.

Drugi pak laju kao bijesni psi na vozove koji nekim ciljem jure.

Oni koji nemaju bijele bubrege sakrivaju se po vukožderinama i selendrama i blate grad koji im je dao sve.

Popović čovjek , ljudina je bio iznad svih razmeđa i zla.

Bacio je sve niz rijeku i prvi je pružio Pružam ruke.

Časnih pet svih kamenih spavača , Modre rijeke, Kamenih cvjetova i plime mirisa žutih dunja posijanih ljubavlju koija je krasila na hodočašću onog da sam ja netko i resta Indexa kojima je i pad je let.

Nadamo se da  neka žena, mnoge žene, sve žene svijeta, negdje u zatišju, ponekad slušaju i pjevuše Mojoj jedinoj ljubavi ili barem Pružam ruke

Ovdje prekidamo naš rekvijum da bi dali prostora nekim učesnicima molitve za dušu blaženog Davorina Popovića.

Prepisali smo neka nepretenciozna razmišljanja ljudi koji se iz profesionalnih razloga razumiju u muziku više od prosječnog pučanstva.

Oni će kompetentnije progovoriti o muzici Indexa i Davorina Popovića Dače.

Pošteni Arsen Dedić (7.10.2013.g.):

“Jučer sam gledao Mik Đegera, njegov koncert iz 1978. g. iz Amerike. Davorin je sve to predvidio i tu koreografiju i to plaženje jezika, dvije harmonije i deranje preko toga. Ali kod Indexa je to bilo sve drugačije. Kod njih je bilo pjevanja, melodike, dobrih tekstova, aranžmana, koreografije svega. Ja sam inače sve što se moglo vidjeti u svijetu već vidio. Od Frenk Sinatre, Mik Đegera, baš sve. Ali Davorin i Indexi tu je bilo toliko finoće, elegancije…”

Čestiti Zoran Predin (Lačni Franc) je jednom prilikom , neposredno poslije smrti Davorina Popovića rekao (sažetak) :

Indexi su bili vodeći svjetski bend, ali mi to tada nismo znali.

Korektni i profesionalni Petru Lukoviću prepričava anegdotu sa koncerta Indexa u Londonu 1995. g. :

Glazbom Indexa i Davorinovim glasom očarana Engleskinja koja je na koncertu stajala do Lukovića okrenula se u jednom trenutku beogradskom novinaru i rekla mu:

“Da su ovi momci rođeni u Londonu bili bi veći od Beatlesa.”

Luković joj je odgovorio:

“Gospođo, ovi momci su u Sarajevu puno veći od Bitlsa ili bilo koga.”

Da,zaista Indexu bili veći od Bitlsa ili bilo koga.Ne samo za Sarajlije već za objektivni muzički svijet. Bodo, Fadil i Davorin su bili veći od Lenona, Pola, Sinatre, Đegera ili bilo koga.

Srećom Indexi e” i mi sa njima smo to uvijek znali. Vaspitanje, skromnost, poštenje i paska jako strogog miljea;Čaršije, nije ostavljala mogućnosti da se samoreklamira stvaralaštvo i umjetnost Dvora.

Umjesto nas, iskreni Branko Požgajec iz grupe zagrebačke grupe Drugi način je na najslikovitiji i najednostavniji način oslikao muziku Indexa koju su decenijama darivali svijetu :

– Ja sam uveo jedan termin, to je bio moj privatni termin, kada je riječ o karakterizaciji svirke Indexa, ali su ga prihvatili moji prijatelji u mom krugu i muzičari. Konstatacija je bila da Indexi strahovito plemenito sviraju; znači filigranski izbrušena svirka: Za ono vrijeme nevjerovatno dotjerani aranžmani, izbrušeni i meni se uvijek sviđela njihova poetičnost.

Jednostavna konstatacija autora rekvijuma dijagnosticirana na osnovu razmišljanja iz prethodnog dijela teksta glasi:

Indexi stoje rame uz rame sa grupama The Beatles i The Doors.

Bitlsi su grupa koja je najviše doprinjela popularnosti pop-rok muzike, postavivši neke osnove te muzike.

Dorsi su sa Indexima proširili postavke roka do neslućenih granica.

Ostatak rok ergele kaska iza ovog triumvirata minimum jednu klasu. Potonje generacije muzičara su samo mogli da prave varijacije na zadate teme koje su oni ucrtali .

Veoma smo zahvalni nebesima što su Indeksi i Davorin potekli iz ovog grada i postali kosmopolitska muzička akademija.

Crven fesić – Song – Lyrich /Sevdah ,muzika,slike i humor

 

 

 

Impresionizam Blaženi pupoljak među ružama  Svjetlost na kraju puta  Neodoljiva priroda

Valja nam se ponekad spotaknuti o neke vesele i ljepše teme.

Listali mi one čitabe što nisu kitabi, onu haber kutija što nije haber kutija, i onu slikična i krajoličku haber kutija što nije slikična ni krajolička haber kutija, nego novinska haber slikična kutija. Klikovali i preklikovali kako bi se dohavizali šta je to veselo i lijepo u ovom takarli vaktu.

Podsjećali se mladosti i ljepot’ mizike dana kad smo ašici i blečci bili. Nikako da se maknemo od Indexa i njihovog sevdaha. Ponekad izlete i neki drugi, neimenovani izvori, kako to na haber kutijama znajo navesti.

Jes’ to jaka mudrolija?

Kako ćemo mi Mojsija, Debu, Lenjog, Hercu, Omu, Baška bašu ili Dobrog nazvati neimenovani izvor. Mi ih volimo i u belaj više uvaliti nego im javno bijele bubrege otfikariti.

Nenadano izleti naka mala, nama nepoznata i jauče: joj, mamo mamice. Bljesnu i zaiskri mlado čeljade, ikognito. Htjedosmo strelicu onu na ono x natandariti. Uplašili se da nas k'o Hercu dok  je gledao anterije, srce ne strefi? Ne bi voljeli ni da Mojsije ukruti onu desnu ili lijevu obrvu, sada sve jedno je koju  i na nas baci urokljivu, Srđe zlo pogleđe , strijelu iz oka.

Znamo da se odnekud Deba i Lenji cerekaju što smo se u belaj uvalili. Oma ni do haber kutije bez ženine ruke ne može doći. Nije je naučio da ga nauči da to sam čini. A i kad bi ga ukljućio nos pred okom ne bi vidio. Hoće on baterijom tražiti crvuljke. Baška Baša u tuđini o Bosni snije. Dobri se na put preko one druge, krvave duge Modre sprema, snove da dostigne.

Nešto nam reče : Ne mrdaj , ni jedne više; slušaj i gledaj i piši.

Gledamo nikog oko nas. Počelo nam se pričinjavati, pa se pitamo jel'to Kavaz sihire i dove ponovo baca i dove uči ili nas džini i meleki za daleke pute pripremaju.

Dok kontamo ona mala pjesmu otpojala. Ni noge razbacane ne vidjesmo kako treba. Mi zbog svega ponovo ono na ono i mala opet zapjeva i zaigra.

Eto, sada nam se rasvjetli zašto nam se ruka na onom ženskom čeljadetu zaledila. Da je vakta prošlog i još nešto bi se zaledilo.

Mi o srcu , a vi o nečem drugom psine izvodite. Ne može čovjek ni riječi progovoriti, a da se elementi sa strane nekim destruktivnim mislima ne pohvale.

Treba ovu dopadljivu sevdalinku narodu predstaviti:

Crven fesić

I.

Crven fesić mamo
crven fesić joj mamice
crven fesić u dragana
joj mamo mamice
crven fesić u dragana moga
joj mamo mamice

II.

Da ga hoće mamo
da ga hoće joj mamice
da ga hoće nakriviti
joj mamo mamice
da ga hoće nakriviti malo
joj mamo mamice

III.

Medna usta mamo
medna usta joj mamice
medna usta u dragana
joj mamo mamice
medna usta u dragana moga
joj mamo mamice

IV.

Da me hoće mamo
da me hoće joj mamice
da me hoće poljubiti
joj mamo mamice
da me hoće poljubiti malo
joj mamo mamice

V.

Dala bih mu mamo
dala bih mu joj mamice
dala bih mu srce svoje
joj mamo mamice
dala bih mu srce iz njedara
joj mamo mamice.

U onom starom vaktu pjesma Crven fesić je bila nezaobilazna pojka na svakom sjelu, teferiću, veselju, dernjeku ili ženskim sjedeljkama svih uzrasta. Na akšamlucima rjeđe ili nikako. Čim ti žensko dohvati šteku ona ti počne upjevavati: Crven fesić, joj mamo mamice.Čuje od mame, seje ili komšinica

Ova antologija nije klasična sevdalinka: Više je sevdalinska poskočica koja je čopila sve pikliće meraklijskog sevdaha.

Zaljubljena djevojka ispovjeda svoju mladalačku ljubav, čežnju, nadu, strast i želju koju želi podjeliti sa svojim draganom. Za svjedoka priziva majku. Posve smo sigurni da majka uopšte nije prisutna. Mi se zagledali upravo, ukrivo , bome i odozgo i odozdo. Svašta smo lijepog vidjeli , ali majke ni primirisati.

Poslušamo i pogledamo tekst još jedared, nije zbog one male , vjerujete ako hoćete ili nećete, nama svejedno. Mi samo gledamo, slušamo i pišemo.

Sevdalinka uvijek bježi od vulgarizama. Mi ne.

Teže i neprimjernije riječi može pasti na um samo nezavisnom komentatoru kome pjesma damare pali. Narodni stvaralac je prefinjen, lukav,perfidan i ubjedljiv. Što bi narod rekao – maslo mu ponekad nije za slavlja.

Uvrnite se u um i zamislite jedno mlado zaljubljeno, strastveno, ustreptalo, vrckavo, nestašno, uspaljeno žensko tijelo koje gori neugasivom vatrom.  Zamislili ste?  Dobro.  Ako ne možete vi potražite pjesmu upjevanu od Jasmine Mujkanović i slušajte ili gledajte kako vam volja. Kažete sada se lakše diše. Nešto nije u redu sa vama.  Kako se bolan lakše  diše. Ili ste hadumi ili hanumice. Ima herc kao kod dvojice Herca da vas bubne.

Kada ste sebi sliku pjesme pristavili, tek tada možete razumjeti našu ekspertizu.  Joj, jedva se dogovorismo .  Ono čeljade iz haber kutije samo što ne iskoči i na hastalu nam zaigra ko kakva Jemenka ili Jermenka.

I. stih

Fes je muslimanska pokrivka za glavu. Nije kapa, nije ni šešir. Imućniji su svoje fesove, ne samo kićanke od kadife pravili. U mahalskom žargonu crven fesić označava klobuk ili pečurku muškog polnog orkana koji je zaista crvenkast i svilenkast. Pravi fesić je izrazito zagasite, bordo boje.

Žene su imale pokrivke za glavu koji su neki zvali fesići. Ti fesići su uvijek bili išarani, izvezeni, sa raskošnom kićankom natandarenom usred fesića. kako prilići. Uglavnom su crni na vrhu i vrlo plitki. Vrlo je izvjesno da narodski pjsenik nije mislio na ženski fesić.

Kasnije će vam se slike izoštriti.

Da li uzbuđeni djevojčurak okusio slast putene ljubavi?

Šta se trzate,  ne pitamo vas za pjevačicu već malu iz pjesme.

Mi to još to ne znamo?!

Da li ona želi tu ljubav? E, sad se trznite i pogledajte i poslušajte pjevačicu.

Svakako i svakako, o tome će pjesma i pjevačica pjevati. Ne znamo što će nam ovo dvaput svakako, ali tako izletilo pa neka ostane. Od viška glava ne boli. Pitajte žene.

Uspaljeni djevojčurci ne bi četiri puta uzdisali za fesom , ni da je carski i zlatni. One uzdiše za crvenim fesićem svojih dragana. Narodni pjesnik svjesno upotrebljava demunitiv da bi jasno odredio o čemu se radi:  crven je fesić u dragana njenog. Nijedan fes za glavu nije nikad bio fesić, osim dječijih ili ženskih, niti je za njega upotrebljena umanjenica. Muški je to ponos.

Već prvi stih naglašava djevojčino stanje. Ona je uzbuđena do te mjere da će do kraja pjesme njena ustreptalost neprestano dozivati i skoro vrištati oj,mamo mamice. Što pjesma odmiče i što pjesnik podiže uzbuđenje na veći nivo; to je djevojka zajapurenija, uzbibanija i naklonjenija dozivanju majke.

Kako ćeš ba zvati oca, djeda ili brata kad se upuštaš u one igre sa crvenim fesićem. Ne ide to. Mamo oj mamice je uzdah prikladan baš za takve prilike ili neprilike, možda najprikladniji od svih drugih prilika. Svašta se u toj igri može izroditi, i prekrasnog a bome i nepoželjnog.

II. stih

Sama pomisao na crveni fesić izluđuje djevojke, strast se uzburkava i ona ga hoće i to četiri puta. Svaki put zapomaže: joj, mamo mamice. Tu djevojke otkrivaju svoju putenost i iskustvo. Sasvim jasno određuje način na koji hoće crveni fesić.

Prva dva puta hoće da im se crveni fesić da samo onako, prirodno , bezuslovno. One su ga već upoznala i najbolje znaju kako im odgovara taj nestašni crveni fesić. Prva dva puta bi trebala biti ugrijavanje. Pošto je sevdalinka u pitanju može se reći i upjevavanje.

Kasnije žele da im dragi još dva puta nakrivi svoj crveni fesić . To je već izvoljevanje mladih žena koje su duboko zagrizle u vođenje ljubavi. Dakle prvo ide dvaput u pravo, pa dva puta ukrivo. Male nestašnice su samo jednu poziciju ostavila nedorečenom : ukrivo gore ili ukrivo dole, ukoso lijevo ili ukoso desno.

Da ne bi bilo nedoumice mi ispravljamo, normalno, figurativno, propust pjesnika i kažemo: da ga hoće nakriviti i gore,i dole,i ilijevo i desno. E sada kada je fesić pozicioniran, možemo zamisliti to što zamišljamo i kompletirati utisak:

– I upravo,i ukrivo,i u lijevo, i u desno, i gore, i dole, i u sridu , i utvrdu i umeko dok se sve ne uzmuti, uzbiba i …, nastavaite po svojoj volji.

Pjesnik nas strogo kori i upozorava: a gdje ti je tu poetika, frajeru mrtvi?

Jes vala, nema u sevdalinke nabrajanja. A šta će mi poetika u sridu i ulivo i udesno. Ne treba tu nika poetika. Tu treba… A ni čitalac se ne trudi pripomoći, ubečio oči, ne diše. Da može vas bi se uvukao u sliku na haberu; makar glavu.

Možda uspaljenice nisu imale vremena za pozicioniranje ili su znanje prepustila draganu svome . Možda su samo vrckave i hoće da se slušaocu svide i da mu nedoumicom mozak mute? Svaka žene bi bila zadovoljna sa četiri puta dobijenim crvenim fesićem bez obzira i na pull i na pozition. Da li će i naše biti?

III.stih

U prethodnom stihu djevojke izvoljevaju crveni fesić četiri puta. Ali, da bi to dobile moraju nešto za uzvrat dati.

Vi mislite da su medne usta od dragana njenog ! Jok! Ni govora!

Zato djevojka kaže: u dragana moga.

Znači kod njega su,one mu ih dale i to nisu bukvalno njegove usne na njegovom licu. Figurativno, ove medna po strasti i pravu mogu zauvijek ostati draganova. Što bi to bilo? Čitav život svako malo: Joj,mamo mamice. Da mozak stane; i njoj i njemu. Što bi prelijepa smrt bila , tako je dočekati.

Nikad se za muške usne ne govori medna usta. Provjerite sve anciklopedije i antologije poezije, nigdje taj izraz nećete naći. Nije ni naš pjesnik iznimka. Čak se i za ženske usta rijetko upotrebaljavaja taj izraz. Za usnice ili usmine da. Muškarci, žene i djevojke poput ove male jasno osjećaju o kojim se medenim ustima radi. Njih narodni pjesnik nije zavarao.

Medna usta su šifra za njenog dragana. Ona mu poručuje da će mu četiri puta dati medna usta. Tačno onoliko koliko on njoj puta pokloni crveni fesić. Tante za tante, što bi rekli špageti.

IV.stih

Djevojke majci još jednom sve nabraja. Ono majci zaboravite. Nabrajaju one draganu i daju uvid u pravo stanje stvari: tako je, kako je. Vidi se da polako prelaze rub histerije. Pjesnik nas ostavlja u dilemi da li su to ona stara ili pak nova neka četiri puta . I tu se pjesnik nije jasno odredio. To mu nikako nije fer. Kakav je to pjesnik koji hoće stalno da nas za nos vuče i u zablude vodi.

Jednom bi mu oprostili, ali on svako malo, to ne može. Ili je smatrao da bi osam –devet puta bilo previše za jednu pjesmu i jednu djevojku. Ili ne poznaje bosanski duh i cug ili je prepustio da to djevojke ili slušalac sami odrede…

Uglavom; poslije tri uzajamna poklanjanja moguć je mali predah. U intermecu se zagovaraju poljupci i milovanje. Poetski klimaks ulazi u završnu fazu; možda i neki drugi. Poslije toga se ide,  još jednom do kraja. Zatim  se radnja polako stišava i svršava.

Vi sigurno već četvrti put obrćete onu drugu malu. Pjesma vam se dopala, ziher. Ne možete oka sa pjesme skinuti. Sluh vam u ovoj fazi komentara služi samo za dekoraciju.Oči su glavne.

V.stih

Pjesma je pri kraju. Svi su umorni i pjesnik, i dragan; djevojka nešto manje. Vidi se kuvetli je i pojaka. Slušalac i gledalac ne razmišlja o tome. On je samo znatiželjan i uzbuđen što se pred njegovim očima sve odvija kako treba.

Sve je jasno. Ili nije?

Čini se da su djevojke zadovoljne, ali ipak provjeravaju ima li tu , mjesta za mali dodatak radnji. Ukoliko ima , one će ponovo dati svoje srce. Pjesnik ne govori koje. Anamo ona izgleda kao prirodni đardin i ima srcolik oblik.

Da li se dragan prihvata đardina još jednom? Vjerujemo da ga je obradio; jer mu draga ne bi tek tako poklonila srce iz njedara.

Joj mamo,mamice.

Tu pjesma završava, ali vi sigurno želite utvrditi gradivo, slobodno obrnite krajolik još jednom.

Narodni pjesnik strogo slijedi osnove Aristotelove poetike.

U uvodnom dijelu  je definisao radnju i protagoniste, njihove instrumente i htijenja i odredio mjesto odvijanje radnje. (Stih I i II)

U središnjem dijelu je prešao na glavnu radnju, odnosno kulminaciju. Glavna akteri su se dogovorili i počeli se usmjeravati ka svršavanju započetih odnosa i radnji. Kulminacija prelazi u fazu stišavanja i usaglšavanju započetih odnosa i antagonističke borbe među spolovima na principima čvrstog, uglavnom nategnutog i ukrućenog zajedništva. Radnje se polako privode kraju. (stih III i IV)

U završnom dijelu sve se zna . Epilog je vrlo jasan, sve se svršilo gdje treba i kako treba. Djevojka je bila zadovoljna pet puta i poklonila je draganu (napokon i zasluženo) srce iz njedara. To mu dođe ko neka medalja zasluga za narod. Kakav te narod dnašo. To su kolajne  za anamo onog ili anamo onu. Zaslužili su, valjda.

Možda je tu palo osam ili devet ili još više puta. U periodu kada je pjesnik pisao, zapisivao i provjeravao, ponešto mu je moglo i promaknuti. Ovo je pjesma, nije balada, pa pjesnik ne stiže sve iskantat. Pjesnik je naglasio da se tu radi o komediji sa tragičkim elementima, gdje ni mamica ne može pomoći ćeri.

-“Nju probadaju, ubadaju, nabadaju, čereče i na kolac nabijaju. Hoće ona crveni fesić; e pa eto joj ga. Ovaj komentator se raširio pričom ko trokrilni ormar na basamcima. To se jednostavno kaže taka…”

-Ne Deba ,nećeš se vala i ti uvaliti u ovaj sevdah i u…

Mojsije ga iz preikrajka opominje i u čelensku lupa.

Joj ,mamo petnaest puta; mamo mamice – petnaest puta.Prava drama i tragedija, To je tri'es’ puta, haman k'o Mujo i kraljica Terezija. Bocu više. Koliki put gore, dolje i u sridu nije važno. Važno je da se sve dobro i po dogovoru svrši.

Valjda narodni pjesnik odnekud poznavao ili čuo za Muju i Aristotela. Fata mu ko neki rod dođe ili na ljubu nalik bila. Znao im damar.

Hanka Paldum, Jasmina Mujaković i grupa Divanhana su poslijednji snimili ovu pjesmu. Hankija i solistica grupe Divanhana (Leila Ćatić) pjesmu pjevaju pomalo beskrvno, kao da nemaju pojma o čemu se tu radi ili su mere bit'da bidne upravo iscvrkutale joj, mamo mamice, nepodnošljivo mnogo puta. Ipak, čini se da ih razigranost i poruka ove sevdah pjesme nije dirnula.

O njihovolj ljubavi prema crvenom fesiću nećemo govoriti, nismo upoznati nit’ smo nazočili. Tračeve ne širimo; mada se to u nekim drugim prilikama može zorno vidjeti i zaključiti, ono što se treba zaključiti, a ne smije prozboriti. Trud i želja su prisutni, nažalost suzdržano su fulile ritam i strast.

Crven fesić nije elegična sevdalinka. Pjesma je upravo kao dragana i crven fesić. Mladi, nestašni, razigrani, nabijeni ; strastima i emocijama. Pitka, dopadljiva, strasna sevdalinka , protkana specifičnim senzibilitetom i suzdržanom erotikom.

Jasmina Mujkanović pjesmu pjeva punim plućima, veselo, razigrano, djevojački jasno, kristalno čisto, sa radošću i strašću, i erotično. Ono suzdržano zaboravite; to je i pjesma isključila. Ona pokazuje o čemu se tu radi ; ne stidi se i ne prenemaže. Njena vedrina, iskrenost i nepatvorenost oduševljava. Iako harmonike na par dionica malo zatrokiraju, odavno nismo čuli tako dobru i iskrenu vokalnu izvedbu ove pjesme.

Aferim mala.

P.S.

Google nam uvalio malo krkanluka,ne možemo ga nikako isključiti. Znate da nije naš izbor.Kad poslušate Jasminu vi je, molimo vas isključite. Nemojte da vas muka safata , ili neki veći , fuj belaj ne strefi.

,

Danas je Gradu čednosti rođendan

 


*

Pjesma dana

*

Danas je  četvrtak  6. April / Travanj 2017.

Dani ove godine se podjelili: ćao beli 95 /  bonđorno ( nadamo se )  270.

 

Danas je poseban dan.

Mada su nama svi dani posebni.

Ovaj je malkice, bogdicu posebniji.

Jedan je od rođendana  našemu gradu , Sarajevu.

Komunistički. Dat mu po oslobođenj od velikog zla.

Bilo je mnogo rođenndana , jer je zlo dolazilo    , ali uvijek odlazilo poraženo.

Vraćalo se odakle je došlo .

 

Sarajevo .

Vječni grad .

Grad čednosti.

Grad ljubavi.

 

Turci ga prozvaše Saraj ovasi – Sarajevsko polje.

Ovo polje vrlo brzo nestade , jer Grad je uvijek bio  Grad.

Zapad / Vatikan  ga nazva Vrh Bosanja – Vrh Bosne.

On je zaista i vrh Bosne , ali i nije,

Jer rekoše – Zbogom Bosno odoh u Sarajevo.

Sva se ljubav Bosanska slijeva u njega.

 

Neuki su svi oni koji kumuju  rođenju gradu u srednjem vijeku.

Da li si ikad pomislili o starom Rimskom mostu?

Termama na obodu Saraj Ovasi!?

Da li su ikad pomislili na megalite iz neolita?

Na Rajske ljepote prapočecima   darovane?

 

Sara jevo postoji od iskona u ovoj Bosni zemlju Božije milosti .

Pored nejga teče Modra rijeka , kojom  Ljubav  plovi od početka svijeta.

 

I sada smo tu . Svi zajedno .

Okupani suncem i ljubavlju , Božjom milošću.

 

Dođi čovjeće Dobri ,

dođi Putniče i hodočasniče ,

ovjde te od Iskona ,

od Ezela vakte  čeka prijateljska ruka.

Samo ponesi čisto srce ,

i ovo podneblje će ti ozdraviti umornu  dušu.

 

Takvi su vam ti –

da prostite ,

Bosna zemlja božije milosti ,

Modra rijeka

i

Grad čednosti !

 

Blaženi i umilni ,

puni snenosti i dobrote,

miline i ljepote.

U njima sa beharom ljubav cvijeta,

sve  Modre rijeke milošću Božijom mirišu,

svi dani Molitvom i Ezanom  slave Gospoda Jedinog.

 

Što bi poete rekle:

-Ljubav i Božja milost je sve što ovo  podneblje ima i treba.

 

U prevodu:

-Nemojte brinuti . Nikako nemojte brinuti . Bog Ljubavi i Milosti  je uz nas.

Sve što treba će se samo od sebe posložiti.

 

Logor smrti

 

 

 

Bosna je  zemlja Božije milosti

 

Sarajevo Grad čednosti

 

 

Modra rijeka sanja

 

 

Ulica prkosa

  

 44 mjeseca , ili tačnije 1425 dana u logoru smrti se dešavale monstruozne , ljudskom umu nezamislive stvari.

Logorska statistika broji:

-14.o11 ljudskih bića ubijeno

-1601 dijete razneseno

-50 000 ljudi izmasakrirano

Vi mislite radi se o nacitičkim konc  logorima najcrnjeg fašizma.

Varate se!

Ipak, možda pogađate?

To se dešavalo u Sarajevu , Gradu čednosti , najužasnijem svjetskom logoru smrti , a na očigled hriščana, Vatikana, SAD, EU i ostalog “demokratskog “svijeta

Svaki dan 10 ljudi je ginulo, jedno i 1/10 dijeteta razneseno, 35 ljudi ostavljeno bez udova i nade.

Sve se to dešavalo u New age vremenu na pragu trećeg milenijuma.

Zvijer projicirana iz grada, smještenog na sedam brežuljaka, se okomila na Bosnu zemlju Božije milosti i Sarajevo Grad čednost.

Zlo skupljenu na još jednu krstašku bojnu protiv iskonskog  Dobra.

Slabo im znanje, još tanja snaga.

Ne mo'š ti bolan Bosni i Sarajevu , ni Bogu milim ljudima opepeljiti.

Na današnji dan 5.Aprila/Travnja 1996., monstruozna kukavička neman je podvila repove i otperjala u guslarske vukoderine iz kojih je izmilila.

Milostivi svoja čeda štiti, a zlo vraća putima odakle dolazi, da tamo pokaže snagu.

Učinci su već uveliko  vidljivi , iako se slijepci prave nijemi i gluhi.

Ali to još nije kraj.

Čekajte vi , a čekamo i mi!

Milostivi su puti Gospoda Silnoga.

Dopisano

Prelijepe, proročke stihove uvodne pjesme – Sarajevo će biti , sve drugo će proći ,napisao je i uputio opkoljenom Sarajevu, veliki čovjek Đorđe Balašević.

Sarajlije nisu imale izbora. Uglazbili su ih i otpjevali.

 

 

 

Trebević , Grad čednosti , Zlo i Poslijednji Bogumilski monoteisti

 

Harmonični zakoni Bogom date prirode su neumoljivi.

Svako živo biće ima svoj početak i kraj.

Ima srce i dušu

Između toga život.

 

I ovaj Grad. I ovaj narod . I ova mala plava planeta.

Na kraju krajeva i Univerzum.

 

Ko te udari po obrazu ti okreni drugi. Bolje ti je.

Božja zapovijed , sasvim logična poslovica, izgovorena ustima Nazarećanina.

 

Trebević .

 

Ta malena planina iznad Sarajeva grada čednosti peristira i preije nego se grad ,

prije nego se On rodio.

 

Nikad mu nisam poklanjao veliku pažnju. Prihvatao  sam ga  onako prirodno.

Jednostavno postoji

Jedna planina iznad grada.

 

Ali…

Jednom u mom potonjem životu , vraćajući se poslije dužeg odsustvovanja , zanijemio sam.

 

Odmah poslije Blažuje   nadvožnjak  se naglo spušta ka Ilidži , tim ugodnim vanjskim vratima Grada . U njegovoj blizini vri mnogo hladnih i bistrih , modrozelenih vrela, kojiima počinje Modra rijeka da plovi i sni kroz  zemlju po kojoj dobi ime – Bosna zemlja božije milosti.

I saputnici rekoh dazakoči na vrhu  tog nadvožnjaku. Moradoh stati i izači. Želio sam pogled smiriti. Nisam želio fatamorganu.

Bljaštao je taj Trebević Suncem okupan. Odjednom me zapljusnu njegova istina.

 

To nije planina , to je dobra , nježna,  plodna žena prekrivena plavetnim velom , u čijem se krilu, skoro stidljivo smjestio moj Grad.

Obronci , razliveni u jednu čvrstu, a ipak, titravu bjelinu ženskih skuta obgrlili su Čednost poput nezaštićenog dojenčeta.

 

Okolina i više planine mi se učiniše kao neki dekor za nadrealističku sliku bremenitosti:

-Dobrota majke , i  blagost njenih bedara u njima uronjeno nejako dijete, štićeni okolnim planinama , pretvaraju se u sliku iskona.

 

Ipak me tuga preplavi.

 

U neko doba , dekretom nekog nadobudnog došljaka, koji se močugama i opancima uspentrao na čelo došljačke oligarhije koja je uzurpirala vlast , u kojoj nije bilo rođenih Sarajlija , zabiše u vrh glave , u čelo usnule planine Majke, ružni  TV toranj. I dan danas strči, kao glogov kolac zabijen u grudi nevine žene, umjesto u grudi mentora projektanata zla.

 

Tako se ,  godina unaprijed označi skrnavljenje, mučenje, silovanje i ubijanje Majke – planine i djeteta – grada čednosti.Silna želja za ubijanjem Majke progovara nakana  da se taj Grad – nevina beba učini nebranjenom  i nehranjenom, ugušenu u vlastitim suzama.

I na tom nadvožnjaku od željeza i betona On zaslijepljen zatvara oči.

Zatvorivši oči , On vidi sve, jer zna sve, zna to iskonsko znanje koje Majka i beba Grad nutrinom svojom prenose dušama svoje krvi.

A te duše , ta srca , lete letom čudesnih gradskih visokoletača , golubova vjernika i vjesnika sa grančicom malsine u kljunu.

Maslinu skidaju , golubove na roštilj bacaju , sa svih strana nadolazeće horde zla mračlnih sila neolita , krede i jure, homo primogeniusa , aveti i pošasti starog i novog vijeka. Zatim rimljani, avari, huni, slaveni , hadumice  Vatikana i  krstaši , bijeda srednjeg i kasnijeg vijeka, opet krstaši, turci,austrougari, srbalji i kroatjanci te Njemačka bagra,pa opet četnika i ustaša, raznih biljalj aljija,Izetija.Sve sami nacista. Neprimjetno se privukoše svjetske i bjelosvjetske kurve,ubice, zločnici i silovatelji pod maskom mirotvoraca.

 

Molimo vas prestanite, dosta dosta više.

U ime Boga ,prestanite.

U ime ljubavi i prirode zaustavite se i idite svojim kućama u miru.

 

Tiho jeca bremenita Majka. Jauče beba grad Čednosti. Vrišti Bosna zemlja Božije milosti.

 

Niko se ne obazire na izbezumljenu i epohama izmučene duše.

Pomen Boga Jedinoga , prirode i ljubavi još više raspomamljuje pobješnjelu rulju izniklu iz đavolove glave.

 

A kada se nekim čudom , jedni bezbožnici zamore od brutalnih radnji, a drugi bogohulnici joj ne skupiše snage za zverinje rabote, malo se odahne.

 

Majka planina i Dijete Grad i njihova rijeka i zemlja koja po njoj dobi ime , malo se odmore , prikupe snagu. Valja opetz vojevati i čednost braniti.

Ta čuda , ti potomci Bogu milih od iskona,  postanu mlađi , ljepši, nježniji,   , neviniji. I mogu biti i goli i gladni i žedni, ali prkosni od sna.

Zlo ne može se ubijati , u crno zavijati, koliko ta nevinost može voljeti i Bogu jedinom se klanjati.

 

Ta ogromna , čista , iskrena vjera i ljubav , široka , Univerzalna , neuništiva , ozeleni ,olista,

išara se prelijepim , nježnim bojama svoje krajolike, nadomak plavetnog neba i zlaćanog sunca.

Zatitra osmije čedne majke jer čuje veselo gudutanje svoje bebe  Grada čednosti.

Nebeski glasnik mira može da odahne i gleda rađšanje mobvih bogumilskih života i novih ljubavi.

 

Slučajnost i Ljubav

U nedostatku pjesama ,mi ih izmislimo.

Nasumice biramo riječ.

Pritom i žmirimo i maramom zavežemo oči. Radi objktivnosti i brisanja svih nedoumica i nepotizma.

Skinemo povez i gle jada,to nasumično nam uvijek,  na cedulji života,  donese najbliskijeg i najvoljenijeg srodnika. Po srcu i duši, iako mnogi sumnjaju da to imamo:

-Ljubav.

Da, uvijek isto. Ta nasumična, sveobuhvatna i nezaobilazna nametljivca nam se kači za pero. I uvijek hoće da nam je  otmu. Mi ne damo.  Muški ponos,šta li?

A onda , slegnemo ramenima, jer nemamo izbora.  One pakosnice Suđaje tako odredile.  Mora da su se opet  zaljubile.

Biramo krajolik, tako ona hoće. Ne može se svuda vucarat. Nikad nije zadovoljna i uvijek prigovor i zapret ima.

Jedan joj taman, drugi blijed.

Treći nema dovoljno plaveti.

Četvrti je slabašan i nije dovoljno čvst.

Negdje kiši ili sniježi, a nema zaklona i skrovitih mjesta koje ona voli.

Ponekad je cvijeće nasumično nabacano i odabrano.

Razmaženica hoće harmoniju.Ona koja je drugo ime za haos.

Baš zato,kaže ona:

-Jedan nered u savršenoj slici je sasvim dovoljan.

Kad smo došli do tehnikalija , nila nam je od velje pomoći. U sekundu je znala gdje smjestiti šedrvan, peškun,  koju voćku ili šerbe. Ništa sa alkoholom. Nema ljubavi i alkohola.

-E onda ti piši pjesmu, a mi odsmo  na koju kod Mare Gatare.

Ko fol se ljutnemo , ali to je trik. Zna to ona, ali i ona, ko fol,  jedva nam odobri dvi tri , i to kad ona skonta da je potrebno.

Jes kako ne mislimo mi!  Bitno je da smo na peškun stavili tu jednu flašu kurvoazijea.  Poslije ćemo vidjeti šta nam je raditi.  Kontamo je premuntati na našu mahalsku sreću.

Ljubav nas čita ko bukvar , smiješi se i u sebi  smije:

-Joj ,blantovija, mamo mamice. Ovo izvoljevanje će iskijavati hejbet puta na dan, i minimum još toliko obnoć.

Joj ,što je ta razmaženica!

U pejsaž  natandarila; minderluka, jastučadi i šilteta, ko da je princeza koja se ispod devet madraca natakari na zrno graška.

Kada sa svim pejsažnim detaljima završimo , a ima ih točno tisoć i ena piklić, malo odahnemo i htjeli bi cigar, Gitanes oli neku našu Drinu da udahnemo, i da  kurvuazije bar jednu da zveknemo, mislimo čašu, ali korbač sijeva.

-Nismo završili.

-Znamo, ali ohani malo bona ,đe si navrla ,nije valjda opet rat.

-Nije rat, ali nije ni mir. Tako vam je to u ljubavi. Uvijek neka frka i neko proljeće ,možda i ljeto sa blaženim licem, il jarka jesen sa slomljenim srcima , pa zima što u redu čeka i najviše mrazi i boli, a srce skače i boli..

-Nestrpljivice jedna, lako ćemo izabrati aktere. Ženska pljunuta ti, a svakog insana nacrtamo ko bilo kog hajvana i nećemo pogriješiti.

-Blesani jedni, kad ste toliko pametni crtajte bez moje pomoći, ja vam odoh.

I nesta. Najednom ko magle poslije kiše.

Šta će nam ta lutalica , ponositi smo mi. Uzmemo plajvaz ali riječi bez nje nema. Usta nam zavezana, misao utihnula, srce se zaledilo, duša se sakrila.

Joj , jesmo stvarno blentavi. Šta ćemo sada bez ljubavi. Ne možemo ni ovu pismen završiti. Kako ćemo pjesme pisati. A onda sjetimo onog jade, koji se takođe nehajno odnosio prema Ljubavi i natandarimo zapis o njemu:

Ponoć je odavno prošla

čovjek je sam

sjedi

plajvaz u ruci

arak prazni

švrlja

o ljubavi pjeva

na serdžadi obeznanjen žmirka

 

kandilo i tisuću dušeka  njemu je drug

zato ne vidi

da ni slova više nema

sve je otišlo

sa jubilarnom princezom…

 

Šta dalje pitamo se mi. Žulja nas ono zrno graška. Ipak podsvijest zna ,vratiće se ona. Ne mere bez nas  praznovat. Sve do jednom.

 

Edgar Allan Poe – Zapis

 

Bio jedan prepametni  bjelavski konzilij  nepameti. Sve sami mahalaši. Jes nam ova pametna.
Zar u mahali sve sami mahalaš, i poneki šuft, koji nije mahalaš. On je došlo ili papak.

Konzilij je imao mnoge učitelje. Sa nekima bi se mogao družiti sa nekima ne. Nisu prostor i vrijeme problem. Problemi su malo tananiji.

Recimo Edgar Alan Poe. Napisao je mnogo toga lijepoga i suptilnoga.

Nešto ezoteričnoga i transcedentnog.

Sve što je pisao skrojeno je savršenim stilom,veoma teškim za prevođenje. Lošiji poznavaoci engleskog su uskraćeni za ljepote njegovih stihova i riječi.

Sve Poovo nam je to blisko i dopadljivo.

Valjalo bi nam podjeliti i porediti iskustva. I neke od nas su dotakli velovi smrti i nestajanja.

Nije bilo teško dočarati susret.Pitanje je kako se susresti.

Po nije imao vremena za bilo šta,osim za traganje za mrtvim ženama svoga života.

Oca Davida je izgubio kad je imao godinu dana. Majku Elizabeth sa dvije godine. Malene, sestru Rosalie i Brata Wiliama nedugo zatim. Oca i brata nikada ne pominje.

Rođakinju Virginiu Klein ženi kada je ova imala 13 godina.Da li je bio dobri samarićanin koji je htio da je spasi bijede ulice i teške bolesti? Ili je volio mlade grlice? Mnogi su se to pitali.

Mi ostajemo vijerni ljubavi i kažemo da je Edgar Alan Poe svim srcem volio malu Virđ, koja je umrla u 24 godini.Toliko je imala i Poova majka kad je urmla.Tada počinje njegovo tragičko i samouništavajuće lutanje.

Pred  nesuđeno, novo vjenčanje nestaje na tri dana. Nađu ga skoro mrtvog i umire pod narazjašnjenim okolnostima.

I od tada se i mi pitamo šta bi bilo kad bi bilo…

No, biće još riječi o Pou.Zaslužio je.

Manifestacija „Isa-beg Ishaković 2018.“

U velelepnoj Gradskoj vijećnici u Sarajevu
u jednom od najljepših i najreprezentativniji objekta Grada ,
građenom u pseudomaurskom stilu, je večeras  2.Marta/Ožujka 2018. u 19 sati otvorena :

Manifestacija „Isa-beg Ishaković 2018.“

Tom prilikom upriličena je izložba:

Urbani razvoj Sarajeva kroz historiju

Autora Velida Jerlagica u saradnji sa Historijskim arhivom Sarajeva i Viječnicom

Aula prekrasnog – obnovljenog zdanja ,
iskrila autentičnošću i milošću,
spajajući ljude i vijekove .

Isa-Beg Ishaković osnivač „modernog“ Sarajeva ,Grada čednosti , je zaslužio malo više medijske i svjetovne pažnje.

Fotografija Hajre Šabanadžovića.     Fotografija Hajre Šabanadžovića.
Fotografija Hajre Šabanadžovića.     Fotografija Hajre Šabanadžovića.
+3
Fotografija Hajre Šabanadžovića.      Fotografija Hajre Šabanadžovića.
Fotografija Hajre Šabanadžovića.

Ubice

Lica monstruma  Krvave kame

 

 

Sarajevo Grad Čednosti u plamenu Krvava trešnja Bosna zemlja Božije milosti krvari

 

Ubice

 

Kćer abortusa tama

zla klica monstruma

mutna i prljava

ta ružna krvava

mučka zla tri prsta

Srbija u ime krsta

mučki ubijala

na kolac nabijala

Modro zelenu

rijeku okamenjenu

pospanost nevinu

oskrnavljenu

od nebesa poklonjenu

tišinom opkoljenu

u proljeće

početkom ljeta

pospanost nevinu

kao staricu neku

Il’  Modru rijeku

zavijala

al’ i klala

u krvave odore crne

posnu

duša od bola trne

rosnu

u vječnost slala

Bosnu

al’ se ona nije dala

Zemlje Božje Milosti

A’ se ona zvala

 

 

 

milozvučni Davidov ezan

sa vrhova hiljadu bregova

danas

odzvanja dolinom Čednosti

da slavi svog Gospodara

 

Mojsijeva verzija balade Braća Morići

Umjesto uvoda:

Na jed,jedvite jade smo Mojsija izmolili da nam dozvoli objavljivanje njegove verzije Balade o Morićima

Tražili mi da nam kao koautor napiše nekoliko riječi i da nam objasni neke naše jezičke dileme.

On nam napiso nekoliko švrljotina i kazo to je skica za za vašu morebidnu pisaniju i nemojte nikom rjeti o njoj.

Kako ne,mislimo. Znate nas.Ništa ne m'remo sakriti. Što znam mi zna čitava čaršija i još po dunjluka.Zato vam  u cjelosti prenosimo Mojsijevu pisnaiju::

Redakcijo ovo vam bi Poema o Morićima ,ali vam niko neće vjerovati, jer narod kontaju ko nepismeni komad budale oliti govedine. Zato vi napišite Balada je uvijek bila i biće.

Kod mene nema zapeta, poludvotački, dvatački ,crtica ili bilo kakvih lingva papazjanija. Kako ću ja to u baladu staviti, pa usred pjevanje reći,a sada Deba ide ti  dvotačka,a sada Lenji zakantaj zarez ili Herco prifati se polutačke.

Neke se blentovije dofačale prvopijesa, pa takarili te njake interkurcije i di treba i di ne triba.Ko znaju šta je nepismeni pjesnik pri čet'ri stotine vakata htio rjeti i u pjesmi naglasiti.A i uz šargiju se pjevalo.Nema uz šargiju zareza i zapeta,ni kom.ba.co.

Kad se ja Morića dofatim i natakarim ćemane u krilo ,pa kad mi damar proradi,i pukne u ćelenku;ja ti ne vidim ništa no Moriće kako im valja mrijeti.Pa onda mislit na  ljepoticu  milostivu Jelu Jelenu Grbić , kako joj je plakat  ili  o majci kako se baildiše i mrtva preko sinova pada.Kako ću ja bolan misliti gdje ću šta  tandarati.

Nemojte ni vi ,jer se tako grdi pjesma.A pametnjakovići koji ne znaju svoje stihove tandarat, našli narodne umotvorine mjenjat. I Nemojte Debi slučajno dati da priviri u Baladu prije nego je objavite,ima da nema Balade već da to bude njaka Debina takarli  nabrajalica od balade.

Balada o Braći Morića

Ferman stiže iz Stambola
burubtija iz Travnika
baš u šeher Sarajevo
na ruke paše sarajeskog
da hvataju dva Morića
dva brata dva pašića
Morić Ibru i Morić Pašu
da hvataju da ih vežu
da ih vežu i osude
sultanu su dodijali
po tužbama iz Travnika
iz Travnika od vezira
da Morići odmetnici
ne kabule ni sultana
ni sultana ni vezira
nit ikakvih gospodara
već sami gospodare
gospodare kako hoće.

Kad vidio paša saraeski
šta mu kaže bujruntija
hršum čini haskeriji
da hvataju dva Morića
da hvataju da ih vežu
da ih vežu da ih vode
pravo gradu u tavnicu
pravo gradu u tavnicu
gdje no paša brzo kroji
ko omrkne ne osvane

Petak lijepi osvanuo
nad šeherom silnim
dva Morića džumu klanjali
u džamiji Hadžmagribiji
čohodari jagnjičari
jagnjičari Nimbučije
opkoliše svu džamiju
opkoliše uhvatiše
uhvatiše dva Morića
kroz Sarajevo proćeraše
pa kroz Varoš na Sarače
na Sarače uz Sarače
povedoše na Kovače
uz Kovače nad Kovaše
dovedoše do Vratnika
uz Vratnik nad Vratnik
do crne Bijele tabije
u ičkalu zatvoriše
u zindan ih pobacaše.

Haber dođe majci staroj
u ruci joj oklagija
a u drugoj zlatna ibrik
kad to čula pašinica
majka dva mlada Morića
da joj sinove pofataše
da joj vode njene sinove
bjele ruke povezaše
u tavnicu povedoše
dva mladića dva Morića
sve je jadna pobacala
po avliji po kaldrmi
oklagiju prelomila
zlatan ibrik ulupila
iz halvata ona bijela
kule bijele juri leti
pa poletje iz avlije
bosonoga gologlava
figanj čini kose čupa
vas Hat mejdan rasplakala
ruse kose majka čupa
oko sebe razbacuje.

Jazuk vama svi Sarači
štom pustiše dva Morića
što mi jednog ne oteste
ili kako izmoliste
ko će mene utješiti
o li staru
majka ciči kose čupa
sve Sarače rasplakala
sa Kovače uz Kovače
pa na Vratnik uz Vratnik do crne Bijele tabije
kad je bila pred Imare
ljuto ciči Morić majka
sve Imare rasplakala
kad je bila pred kapiju
molila se kapidžiji
Bogom nevolja kapidzija
pusti mene paši sarajeskom
bratu mome paši neljudskom
turčin biješe kapidžija
propustio Morića majku.

Kad je bila paši sarajeskom
pa mu noge grli i u ruke ljubi
pusti meni dva moja mladića
dva moja mladića dva sinčića
dva golubića sva Morića
dat ću tebi ključe i harače
dat ću harač za sedam godina
otakod se gradila bijela tabija
za tebe i za dvore tvoje
pusti meni sinove moje
paša šuti ne govori ni jedne
zamisli se pa minderu sjedne.

Paši sarajeskog bratu rođenome
ponove molila se Morića majka
Bogom brate pašo sarajeski
pusti meni jednog sina
pusti meni jali Ibru
jali Ibru jali Pašu
išči paša koliko hoćeš
na poklon ti dva čifluka
i bijeli moji dvori
samo jednog daj mi sina
ako li mi pustiti nećeš
kunem ti se dinom mojim
a i posta mi ramazanom
zaklinjaću nebo zemlju
učiniću tešku dovu
nikad nikad mira biti neće
dok nad Bosnom oni budu
ni sultanu ni veziru
sažali se paši sarajeskom
sažali se više uplaši se
suze majke i teške kletve
pusti njojzi oba sina.

Za to čuše amidžići
amidžići i dajdžići
digose se paši sarajeskom
što nam pušća dva hajduka
dva hajduka, dva Morića
govorio paša sarajeski
prevari me Morić majka
pa on pušća telal-agu
telal viče po caršiji
ko nam kaže za Moriće
daćemo mu sto dukata
telal viče tri mjeseca
nitko njemu ne kazuje
jednoć viknu na Čaršiji
kod njeg stade cura mlada
cura mlada malodobna
cura lijepa ljubomorna
na još ljepšu Grbić Jelicu
mladog Paše mezimicu
govorila telal agi
daj ti meni sto dukata
kazaću ti za Moriće
eno njih na At mejdanu
u Tulića bjelu dvoru
zatvoreni tri mjeseca.

Kad to čuo telal aga
on je vodi paši sarajeskom
on joj dade sto dukata
i on posla čohodare
Tulićdvore bastisaše
na ležeće lance povezaše
do dva brata dva Morica
na At-mejdan povedoše
a otale na Latinluk
kad su bili kroz Latinluk tad zapjeva Morić Ibro
Latinluče mračan li si
Anđo moja dilber ti si
dosta put me napojila
i mezetom nahranila
sutra ću ti bona mrijeti
nemoj mene zaboraviti.

Odatle ih povedoše
uz Varoš ih navedoše
a zapjeva Morić Pašo
oj Varoši ravna li si
Jelko moja ašik li si
puno put me napojila
i mezetom nahranila
od dušmana odbranila
sutra ću ti mrijeti
nemoj mene zaboraviti.

Odatle ih povedoše
na Sarače uz Sarače
uz Kovače navedoše
ad Kovače pa na Vratnik
uz Vratnik pa nad Vratnik
kad su bili pod Tabiju
ciče alke u sinđira
zamoli se Morić Ibro
Bogom dajđa Paša silni
Zastav te se pod Tabijom
da ja vidim svo Sarajvo
u Sarajvu moje dvore
u dvorima staru majku
spominje li svoga Pašu
i mlađega sina Ibru
vakat došo valja mrijeti
svome sarajevu halaliti.

Progovara i Morić Pašo
O dajđa borati paša silni
zaustavi der nubečije
nubečije čododare
oprosti mi bijelu ruku
dodaj mi harmonuiku
da pogledam moje Sarajevo
ne bi li mi lkakše bilo
ču to paša sarajeski
zaustavi jasukčije
naokolo nubečije
nubečije čohodare
oprosti mu bijelu ruku
dodade mu harmoniku
joj da vidiš Morić Paše
kad se lati harmonike
pa otkopča kaiševe
pa pritisnu i zapjeva
sitno veze Morić Pašo
sitno veze glasno pjeva
unjaluče golem li si
Sarajevo sehir li si
Čemluša duga li si
Letinluče ravan li si
O Bjelave strme li ste
Lelo jelo Jelena lijepa li si
dosta si me napojila
mukte ićem nahranila
od dušmana zaklonila
vakat došo valja mrijeti
dragoj svojoj halaliti
odatle ih povedoše
u ičkalu zatvoriše
teško gvozđe navališe
u zindan ih pobacaše.

Haber dođe staroj majci
u poslu se pridesila
majka bješe u odaji
u odaji burek suče
u ruci joj zlatan ibrik
a u drugoj oklagija
zlatni ibrik ona baca
oklagiju silno polomila
zaplakala pak poletila
niz avliju bosonoga
bosonoga bez papuča
gologlava bez fesića
raspojasana bez pojasa
pa eto je do čaršije
tajka leti, ljuto cvili
teško kune čarsilije
sto dadoše dva junaka
dva junaka dva Morića
ona leti na Sarače
uz Sarače na Kovače
uz Kovače na Vratnik
uz Vratnik nad Vratnik
do crne Bijele tabije
kad je bila na ičkalu
nađe vrata zatvorita
tu se majka bajlisala.

Izun dođe paši sarajevskom
da s udave dva Morića
dva katila dovedoše
katili se pripreme stali
tanak tenef joglajsaše
tamnicu otvoriše
dva Morića zapjevađe
oj Sarajevo divno milo široko si

oj tabijo prebijela mračna li si
sultan care u blizini proklet li si
kad ti sablja pravdu Bosni kroji
na zulumu carstva stranoga stoji.

Govorili čohodari
čohodari nubečije
ajde bujrum Morić Pašo
vakati sahat tebi došo
valja Pašo umirati
lahko Morić Pašo skače
teške sindžir halke zveče
kad je bio na Tabiji
molio se Morić Pašo
o Boga vam čohodari
dajte izun Morić Paši
da ja uzmem avdest na se
da ja klanjam dva rećata
đopustiše Morić Paši
uze avdest klanja Pašo
tad ga turski posadiše
na njeg tenef nametnuše
a katili pritegose
top mu puče na Tabiji
udaviše Morić Pašu.

Čohodari s povratiše
Morić Ibri govoriš
Hajde bujrum Morić Ibro
Ibro skače halke zveče
kad izađe na Tabiju
i ugleda brata Pašu
udavljena na Tabiji
proli suze Morić Ibro
rahmet dade svome bratu
i on moli čohodare
da on uzme avdest na se
i da klanja dva rećata
izun daše čohodari
kada klanja Morić Ibro
i njeg turski posadiše
jagli tenef nametnuše
a katili pritegnuše
ada tenef popustiše
Ibro oči iskolači
opet tenef pritegnuše
a kad opet popustiše
Ibro oči iskolači
opet tenef pritegose
a kad opet popustiše
govorio Morić Ibro
Donesite demiskiju
izvadite hamajliju
iz desnice ruke mo
je donesoše izvadiše
jagli tenef pritegoše
top mu puče na Tabiji
udaviše Morić Ibru.

Tad im majku raztrizniše
Morić majka uletjela
u ičkalu na Tabiju
kada ugleda oba sina
dva sina dva Morića
dva mlada pašiča
na nogama bukagije
na rukama belenzuke
oko vrata svilen gajtan
oba čeda zadavljena
kad to vidje stara majka
tad zacvili i zavrišća
rano rano dva Morića
dva moja srčana golubića
dva majčina nejaka sinčića
poljubce zadnje daje
živoj majci srce staje
na sinove majka pala
više huda nije ni ustala
od jada joj srce puklo
ne prestaše zulumćari paše i veziri
Bosnu moju divnu milu niko ne umiri
ne prestaše zlumćari jal četnici jal ustaše
Sevdah Bosnu oni jadu tugom krvlju poharaše.

Meni mladom osta harmonika pusta
da ja pojem ljubim Zlate medna usta
sa moji drugari da snovi ubave snijemo
sa najdraže ljube ašikujemo i spijemo.