Usnio je dobri Čovjek – Janes Tadić





Niko ne zna zašto se nešto dešava, slijedom kojim se dešava.

U nebeskoj harmoniji svako , pa čak i najbolnije Zašto? ima svoje Zato!.

Ali voljene u nestanku najmilijih najviše boli upravo neznanje tog zašto i zato.

A onda shvatimo da nismo previše zatečeni viješću da je Dobri Čovjek Janes Tadić usnio. Malo tužniji jesmo , ne previše. Jer …

Tako odlaze dobri ljudi. Tiho , mirno , dostojanstveno. I iznenada. Sada ih vidiš sa blagim osmjehom na licu, dobrotom u očima , ljubavlju u srcu i nježnošću u rukama , a već tren poslije usniju . Zvono katedralskog tornja skoro nijemo otkucava ponoćnu uru , a Nebo ih sebi pozove , da tamo sanjaju neke nedosanjane snove.

I u odlasku svome Dobri se mole , da praznina koju ostavljaju neće previše boljeti voljene, jer živjelo se i voljelo. Radovalo i smijalo.

Nas je život nekako ” naučio ” da u svakom “odlasku” i bolu , ljubav i život slavimo.

Ne znamo zašto , iako nije baš vrijeme za muziku , u nama se javljaju sjećanja i neke slike koje iskre uz pjesme koje nam , zaista , sasvim nenadano odjekuju u mislima.

Slutimo da ih Janes šalje voljenoj Ženi , da premosti ove nenadane sate bolne i neutješne praznine, koji se javiše nakon pola vijeka ispunjenog života.

Prvo se javi kristalni Biserin glas i krik:

…Nikad više, milo moje, nikad više!…

Nikad više onog leta,

nema zašto cvet da cveta. …

Otišlo je, milo moje, otišlo je!…

U mislima bdije lik umorne i tužne žene u crnom, sa šeširom i koprenom , čija se krhka ramene , prigušenim jecajima tresu , dok crni flor prinosi usnama i bolnom srcu svom.

Taman se prvi glas gubi i muzika tiša, javi se recital pjesnika Dedića …

Nisam ti dospio reći
Što si mi sve dala,
Sada je već kasno,
Al’ mislim da si znala….

Da , znala je Gordana ! Žene uvijek znaju kada su dušom i srcem neizmjerno , za čitav život , voljene.

Zatim se u sjećanje uvlači krajolik mora Jadranskog , mora dubokog , poput neba dalmatinskog plavetnog i prelijepog , ponekad gorkog. A usud djeva , labudica bijela i garava , zaleđena u pokretu , zaleđena u vremenu , kraj jezera suza i boli , iz oka jednu suzu gorku pušta , da joj niz lice slazi , dok glas onog dugokosog ubija um:

…Ti ne plači koju jubin tako
život da bi za još uru s tobom
nije ovo partenca od voje
jube moja, dušo, duše moje…

Ne ide nam ovo opraštanje od dobrog čovika kaki je to u narodu običaj . Ali nismo krivi ća nas njegova muzika tura u sićanja lipoga života , ća ga je vridilo živit, ća ga triba štovat i za kim ne triba žalit, jer bija je , ća ga morbin slutidite : prilip.

I ća očekivat od artišta Janesa nego da će potpuri i svoj odlazak završiti sa svojim vjernim prijateljima, sarajavskom rajom, koja ga gore čeka.

Kemica uzima gitaru i kotrlja napolitanski sevdah kroz noć punu blistavih zvjezdica koje ljubav slave:

…Dušo moja, i kada krenem
Tako bih rado da se vratim
Ti ne znaš da je pola mene
Ostalo s tobom da te prati

Ostalo s tobom da te ljubi
Kad budeš sama i bude zima…

I sasvim normalno , za kraj Janesov i Gogin prijatelj Davorin i Indexi i nježna balada skladana za ovi neveseli čas njihove nikad završene ljubavne poeme.

Pimpek podiže ,ovaj put umjesto klipače , čašu sa kurvazijeom i nazdravlja. Čaršijac i mahalaš u njemu ,imputira da je život ponekad sličan prefiksu u imenu oporog pića.I pjeva:

Idi sad, druže moj
ljubav i pozdrav mi odnesi mojoj divi
putu mom tu je kraj
umoran ovdje ja ću stati, želim mir

Kad ne bude mene
kad me skriju paprati, travke i šaš
kad ne bude mene
ljubit’ ću je pjesmama svojim…

Samo rijetki su znali da je Janes Tadić srcem i dušom pisao prelijepe ljubavne pjesme samo za Gordanu Magaš , jedinu ljubav svoga života.

Ja , eto , voljno i skoro od riječi do riječi , prenesoh poruke koje dobri čovjek Janes posla voljenoj ženi . Osim jedne. Njom će je Janes , kao i uvik , u noćima dugim i hladnim , u snu nježno grliti i grijati :

“Ti ne brini i ne plači dušo duše moje

dobro sam, nisam sam , ima nas dvoje

dva dječaka tvoja koja pomno paze na tebe

ljubavlju ne damo da ti vrime ledom srce zebe.”

A danas je kao i obično sunčan i prelijep dan , kao stvoren za tugu i bol , ktomu i za sjećanje i ljubav.

Neka je blagoslov i mir Božiji s tobom , Janese Tadiću dobri čovječe !

*

( Nadam se da će nam se oprostiti ako se neka greška ili nesuvislost potkrala i što smo dio te pjesme objavili za kraj ovog sjećanja.)

Davorin Popović je bio samo pjevač VIS Indexi


šarmer u cvijeću   Egalite   Magla nad Gradom Čednosti   velovi grada čednosti

Umjesto rekvijuma

 

Indexi su u svemu naj naj u svemu naj

Davorin Popović je bio pjevač Vokalno instrumentalnog sastava Indexi.

I ništa više.

Ništa više od toga.

On je samo to želio biti pjevač Indexa.

Primo inter paris tria odabranog septeta Muzičke akademije Indexa.

Tri su sačunjavali : Pjevač Davorin Popović Pimpek, solo gitarista Slobodan A. Bodo Kovačević i Fadil Redžić Fadiljo.

Valja nama preko rijeke.

Septet sa njima  trojicom su  kompletirali: Đorđe Kisić i Miroslav Šaranović bubnjevi, Ranko Rihtman, Miroslav i Nenad Jurin klavijature.

Ostali, nenabrojani članovi grupe su se mjenjali na pozicijama bubnjara i klavijaturista. Kratko vrijeme bi proboravili u akademiji, naučili zanat i krenuli dalje u lov na slavu.

Bilo bi nepravedno prema ostalim neke izdvojiti. Ipak moramo.Ismet Nuno Arnautalić, Enco Lesić i Đorđe Novković to svojim odnosom i doprinosom zaslužuju.

Davor je imao i tri  LP izleta u solističke vode i nekoliko poklona Mostarskim kišama,zajedno sa Indexima. Ali sve što je napravio kao solista je bilo djelo Indexa ili uz njihovu nemjerljivu pomoć.

Pimpek kao čovjek je nešto drugo. Mi nećemo duljiti drugi se previše toga rekli. On je bio bard, boem, kozer, da sam ja netko i čaršijac; po većini karakteristika pravi mahalaš, onaj dobri.

Poslije smrti neki su ga nazvali maršalom ili nekim drugim glorifikantnim imenima. On bi se iskreno ljutio na te bombastične izljeve prijateljstva.

Maršal je bio samo jedan, maršalćiće su glumili mnogi.

Pjevač je bio samo jedan. Njega se niko ne usuđuje glumiti. To je nemoguće.

Davor je bio i raja. To je u Gradu čednosti misaona , nemoguća i nedostižna putanja za mnoge koji su to željeli i žele da budu.

Ko nije raja grad ga jednostavno abortira i oni odlaze na okolna brda i bijes i nemoć iskaljuju snajperom i desecima miliona granata. Najdraže im je ubijati i nestajati djecu i žene.

Drugi pak laju kao bijesni psi na vozove koji nekim ciljem jure.

Oni koji nemaju bijele bubrege sakrivaju se po vukožderinama i selendrama i blate grad koji im je dao sve.

Popović čovjek , ljudina je bio iznad svih razmeđa i zla.

Bacio je sve niz rijeku i prvi je pružio Pružam ruke.

Časnih pet svih kamenih spavača , Modre rijeke, Kamenih cvjetova i plime mirisa žutih dunja posijanih ljubavlju koija je krasila na hodočašću onog da sam ja netko i resta Indexa kojima je i pad je let.

Nadamo se da  neka žena, mnoge žene, sve žene svijeta, negdje u zatišju, ponekad slušaju i pjevuše Mojoj jedinoj ljubavi ili barem Pružam ruke

Ovdje prekidamo naš rekvijum da bi dali prostora nekim učesnicima molitve za dušu blaženog Davorina Popovića.

Prepisali smo neka nepretenciozna razmišljanja ljudi koji se iz profesionalnih razloga razumiju u muziku više od prosječnog pučanstva.

Oni će kompetentnije progovoriti o muzici Indexa i Davorina Popovića Dače.

Pošteni Arsen Dedić (7.10.2013.g.):

“Jučer sam gledao Mik Đegera, njegov koncert iz 1978. g. iz Amerike. Davorin je sve to predvidio i tu koreografiju i to plaženje jezika, dvije harmonije i deranje preko toga. Ali kod Indexa je to bilo sve drugačije. Kod njih je bilo pjevanja, melodike, dobrih tekstova, aranžmana, koreografije svega. Ja sam inače sve što se moglo vidjeti u svijetu već vidio. Od Frenk Sinatre, Mik Đegera, baš sve. Ali Davorin i Indexi tu je bilo toliko finoće, elegancije…”

Čestiti Zoran Predin (Lačni Franc) je jednom prilikom , neposredno poslije smrti Davorina Popovića rekao (sažetak) :

Indexi su bili vodeći svjetski bend, ali mi to tada nismo znali.

Korektni i profesionalni Petru Lukoviću prepričava anegdotu sa koncerta Indexa u Londonu 1995. g. :

Glazbom Indexa i Davorinovim glasom očarana Engleskinja koja je na koncertu stajala do Lukovića okrenula se u jednom trenutku beogradskom novinaru i rekla mu:

“Da su ovi momci rođeni u Londonu bili bi veći od Beatlesa.”

Luković joj je odgovorio:

“Gospođo, ovi momci su u Sarajevu puno veći od Bitlsa ili bilo koga.”

Da,zaista Indexu bili veći od Bitlsa ili bilo koga.Ne samo za Sarajlije već za objektivni muzički svijet. Bodo, Fadil i Davorin su bili veći od Lenona, Pola, Sinatre, Đegera ili bilo koga.

Srećom Indexi e” i mi sa njima smo to uvijek znali. Vaspitanje, skromnost, poštenje i paska jako strogog miljea;Čaršije, nije ostavljala mogućnosti da se samoreklamira stvaralaštvo i umjetnost Dvora.

Umjesto nas, iskreni Branko Požgajec iz grupe zagrebačke grupe Drugi način je na najslikovitiji i najednostavniji način oslikao muziku Indexa koju su decenijama darivali svijetu :

– Ja sam uveo jedan termin, to je bio moj privatni termin, kada je riječ o karakterizaciji svirke Indexa, ali su ga prihvatili moji prijatelji u mom krugu i muzičari. Konstatacija je bila da Indexi strahovito plemenito sviraju; znači filigranski izbrušena svirka: Za ono vrijeme nevjerovatno dotjerani aranžmani, izbrušeni i meni se uvijek sviđela njihova poetičnost.

Jednostavna konstatacija autora rekvijuma dijagnosticirana na osnovu razmišljanja iz prethodnog dijela teksta glasi:

Indexi stoje rame uz rame sa grupama The Beatles i The Doors.

Bitlsi su grupa koja je najviše doprinjela popularnosti pop-rok muzike, postavivši neke osnove te muzike.

Dorsi su sa Indexima proširili postavke roka do neslućenih granica.

Ostatak rok ergele kaska iza ovog triumvirata minimum jednu klasu. Potonje generacije muzičara su samo mogli da prave varijacije na zadate teme koje su oni ucrtali .

Veoma smo zahvalni nebesima što su Indeksi i Davorin potekli iz ovog grada i postali kosmopolitska muzička akademija.

Vladimir Prelog – zaboravljena veličina

Vladimir Prelog ETH-Bib Portr 00214.jpg

 

Bosna je Zemlja Božije milosti.

U njoj Sarajevo Grad čednosti   Modra rijeka imadu.

Bogata zemlja rađa izuzetne ljude.

Danas dajem pomen jednom od njenih najvećih sinova. nažalost njega se rijetko ko sjeti.

Ni mi se nismo proslavili.

Sjetimo se dva puta godišnje.

O danima rođenja i smrti.

Kratki i šturi  zapis hroničara, odaje sliku nemarnosti cjelokunog javnog mnijenja:

23. Jula / Srpnja 1906.-u Sarajevu je rođen hemičar Vladimir Prelog, čije je središnje zanimanje bila stereohemija molekula te problem prostorne građe molekula. Dobitnik je Nobelove nagrade za hemiju za radove na području organskih prirodnih spojeva i stereohemije, počasni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Njegovi radovi su pridonijeli razumijevanju naravi enzimatskih reakcija.

****

 

Sarajevo je jedan od najređih i najveličanstvenijih gradova u svijetu. Iznjedrilo je dva Nobelovca.

Ivu Andrića i Vladimira Preloga.

Nekad a su se istinske  veličine poštovale .

A danas?

Bolje da ne  pričamo i kvarimo sjećanje na umnog i dobrog čovjeka.

 

Vladimir Prelog rođen je u [Sarajevu 1906. godine. U rodnom Sarajevu pohađao je pučku školu, a nakon razvoda roditelja 1915. godine s ocem dolazi u Hrvatsku. Otac mu jebosanskohercegovački povjesničar sa hrvatskom putovnicom -Milan Prelog.

Pučku školu završio je u Zagrebu, gdje je počeo pohađati i gimnaziju, a u trećem razredu s ocem preselio se u Osijek. Tamo nastavlja svoje srednjoškolsko obrazovanje i, zahvaljujući profesoru Ivanu Kuriji, počinje se zanimati za kemiju. Pod njegovim je mentorstvom već u petnaestoj godini objavio svoj prvi znanstveni rad iz kemije, koji je objavljen u “Chemicer Zeitungu”.

Nakon što je 1924. maturirao u Zagrebu, odlazi na studij kemije u Prag. Tamo je diplomirao 1928., a doktorirao 1929. godine pod vodstvom Emila Votočeka. Istodobno je surađivao s kemičarem Rudolfom Lukešom. Nakon doktorata neko je vrijeme radio u laboratoriju kemijske veletrgovine G. J. Dřize, a 1934. godine vratio se u Zagreb.

Tu je predavao organsku kemiju na Tehničkom fakultetu. 1941. godine na poziv Lavoslava Ružičke odlazi u Švicarsku zbog tadašnje političke situacije.

Član je mnogih akademija znanosti i počasni doktor mnogih sveučilišta te počasni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1986. godine .

Umro je u Zürichu, 7. siječnja 1998. godine. U Zürichu je kremiran a 21. rujna 2001. godine njegova urna prenesena je i nakon komemoracije u palači HAZU svečano položena u grobnicu HAZU na Mirogoju .

Područje njegovih istraživanja bili su, uglavnom, heterociklički spojevi, alkaloidi, antibiotici. Središnje zanimanje bila mu je stereokemija molekula, zaokuplja ga problem prostorne građe molekula. Uvodi naziv kemijska topologija za područje stereokemije koja se bavi geometrijskim svojstvima molekula. Pridonio je objašnjenju strukture steroida, kinina, strihnina i drugih alkaloida, a sintetizirao je mnoge organske spojeve. Njegovi radovi su pridonijeli razumijevanju naravi enzimatskih reakcija.

 

 

 

 

 

Bleki – Ubice

Lica monstruma  Krvave kame  

Sarajevo Grad Čednosti u plamenu Krvava trešnja Bosna zemlja Božije milosti krvari

Izrodi abortusa tama

zla klica monstruma

mutna i prljava

ta ružna krvava

mučka zla tri prsta

srbalji u ime krsta

mučki ubijali

na kolac nabijali

Modro zelenu

rijeku okamenjenu

Srebrenu bajku

pospanost nevinu

oskrnavljenu

od nebesa poklonjenu

tišinom opkoljenu

u proljeće

početkom ljeta

pospanost nevinu

kao staricu neku

Il’  Modru rijeku

zavijala

al’ i klala

u krvave odore crne

posnu

duša od bola trne

rosnu

u vječnost slala

Bosnu

al’ se ona nije dala

Zemlje Božje Milosti

A’ se ona zvala

milozvučni Davidov ezan

sa vrhova hiljadu bregova

danas

odzvanja dolinom Čednosti

da slavi svog Gospodara

Edgar Allan Poe – Zapis

Bio jedan prepametni  bjelavski konzilij  nepameti. Sve sami mahalaši. Jes nam ova pametna.
Zar u mahali sve sami mahalaš, i poneki šuft, koji nije mahalaš. On je došlo ili papak.

Konzilij je imao mnoge učitelje. Sa nekima bi se mogao družiti sa nekima ne. Nisu prostor i vrijeme problem. Problemi su malo tananiji.

Recimo Edgar Alan Poe. Napisao je mnogo toga lijepoga i suptilnoga.

Ponešto ezoteričnoga i transcedentnog.

Sve što je pisao skrojeno je savršenim stilom,veoma teškim za prevođenje. Lošiji poznavaoci engleskog su uskraćeni za ljepote njegovih stihova i riječi.

Sve Poovo nam je to blisko i dopadljivo.

Valjalo bi nam podjeliti i porediti iskustva. I neke od nas su dotakli velovi smrti i nestajanja, koji su lepršali oko Poa.

Ne bilo teško dočarati susret.Pitanje je kako se susresti, odnosno kako ugovoriti vakat.

Po nije imao vremena za bilo šta,osim za traganje za mrtvim ženama svoga života.

Oca Davida je izgubio kad je imao godinu dana. Majku Elizabeth sa dvije godine. Malene, sestru Rosalie i Brata Wiliama nedugo zatim. Oca i brata nikada ne pominje.

Rođakinju Virginiu Klein ženi kada je ova imala 13 godina.Da li je bio dobri samarićanin koji je htio da je spasi bijede ulice i teške bolesti? Ili je volio mlade grlice? Mnogi su se  pitali.

Mi ostajemo vjerni ljubavi i kažemo da je Edgar Alan Poe svim srcem volio malu Virđ, koja je umrla u 24 godini.Toliko je imala i Poova majka kad je urmla.Tada počinje njegovo tragičko i samouništavajuće lutanje.

Pred  nesuđeno, novo vjenčanje nestaje na tri dana. Nađu ga skoro mrtvog i umire pod narazjašnjenim okolnostima.

I od tada se i mi pitamo šta bi bilo kad bi bilo…

No, biće još riječi o Pou.Zaslužio je.

Crven fesić – Mahalsko tabirenje


images (2)      images (4)  Impresionizam

Blaženi pupoljak među ružama  Svjetlost na kraju puta  Neodoljiva priroda

Valja nam se ponekad spotaknuti o neke vesele i ljepše teme.

Listali mi one čitabe što nisu kitabi, onu haber kutija što nije haber kutija, i onu slikična i krajoličku haber kutija što nije slikična ni krajolička haber kutija, nego novinska haber slikična kutija. Klikovali i preklikovali kako bi se dohavizali šta je to veselo i lijepo u ovom takarli vaktu.

Podsjećali se mladosti i ljepot’ mizike dana kad smo ašici i blečci bili. Nikako da se maknemo od Indexa i njihovog sevdaha. Ponekad izlete i neki drugi, neimenovani izvori, kako to na haber kutijama znajo navesti.

Jes’ to jaka mudrolija?

Kako ćemo mi Mojsija, Debu, Lenjog, Hercu, Omu, Baška bašu ili Dobrog nazvati neimenovani izvor. Mi ih volimo i u belaj više uvaliti nego im javno bijele bubrege otfikariti.

Nenadano izleti naka mala, nama nepoznata i jauče: joj, mamo mamice. Bljesnu i zaiskri mlado čeljade, ikognito. Htjedosmo strelicu onu na ono x natandariti. Uplašili se da nas k'o Hercu dok  je gledao anterije, srce ne strefi? Ne bi voljeli ni da Mojsije ukruti onu desnu ili lijevu obrvu, sada sve jedno je koju  i na nas baci urokljivu, Srđe zlo pogleđe , strijelu iz oka.

Znamo da se odnekud Deba i Lenji cerekaju što smo se u belaj uvalili. Oma ni do haber kutije bez ženine ruke ne može doći. Nije je naučio da ga nauči da to sam čini. A i kad bi ga ukljućio nos pred okom ne bi vidio. Hoće on baterijom tražiti crvuljke. Baška Baša u tuđini o Bosni snije. Dobri se na put preko one druge, krvave duge Modre sprema, snove da dostigne.

Nešto nam reče : Ne mrdaj , ni jedne više; slušaj i gledaj i piši.

Gledamo nikog oko nas. Počelo nam se pričinjavati, pa se pitamo jel'to Kavaz sihire i dove ponovo baca i dove uči ili nas džini i meleki za daleke pute pripremaju.

Dok kontamo ona mala pjesmu otpojala. Ni noge razbacane ne vidjesmo kako treba. Mi zbog svega ponovo ono na ono i mala opet zapjeva i zaigra.

Eto, sada nam se rasvjetli zašto nam se ruka na onom ženskom čeljadetu zaledila. Da je vakta prošlog i još nešto bi se zaledilo.

Mi o srcu , a vi o nečem drugom psine izvodite. Ne može čovjek ni riječi progovoriti, a da se elementi sa strane nekim destruktivnim mislima ne pohvale.

Treba ovu dopadljivu sevdalinku narodu predstaviti:

Crven fesić

I.

Crven fesić mamo
crven fesić joj mamice
crven fesić u dragana
joj mamo mamice
crven fesić u dragana moga
joj mamo mamice

II.

Da ga hoće mamo
da ga hoće joj mamice
da ga hoće nakriviti
joj mamo mamice
da ga hoće nakriviti malo
joj mamo mamice

III.

Medna usta mamo
medna usta joj mamice
medna usta u dragana
joj mamo mamice
medna usta u dragana moga
joj mamo mamice

IV.

Da me hoće mamo
da me hoće joj mamice
da me hoće poljubiti
joj mamo mamice
da me hoće poljubiti malo
joj mamo mamice

V.

Dala bih mu mamo
dala bih mu joj mamice
dala bih mu srce svoje
joj mamo mamice
dala bih mu srce iz njedara
joj mamo mamice.

U onom starom vaktu pjesma Crven fesić je bila nezaobilazna pojka na svakom sjelu, teferiću, veselju, dernjeku ili ženskim sjedeljkama svih uzrasta. Na akšamlucima rjeđe ili nikako. Čim ti žensko dohvati šteku ona ti počne upjevavati: Crven fesić, joj mamo mamice.Čuje od mame, seje ili komšinica

Ova antologija nije klasična sevdalinka: Više je sevdalinska poskočica koja je čopila sve pikliće meraklijskog sevdaha.

Zaljubljena djevojka ispovjeda svoju mladalačku ljubav, čežnju, nadu, strast i želju koju želi podjeliti sa svojim draganom. Za svjedoka priziva majku. Posve smo sigurni da majka uopšte nije prisutna. Mi se zagledali upravo, ukrivo , bome i odozgo i odozdo. Svašta smo lijepog vidjeli , ali majke ni primirisati.

Poslušamo i pogledamo tekst još jedared, nije zbog one male , vjerujete ako hoćete ili nećete, nama svejedno. Mi samo gledamo, slušamo i pišemo.

Sevdalinka uvijek bježi od vulgarizama. Mi ne.

Teže i neprimjernije riječi može pasti na um samo nezavisnom komentatoru kome pjesma damare pali. Narodni stvaralac je prefinjen, lukav,perfidan i ubjedljiv. Što bi narod rekao – maslo mu ponekad nije za slavlja.

Uvrnite se u um i zamislite jedno mlado zaljubljeno, strastveno, ustreptalo, vrckavo, nestašno, uspaljeno žensko tijelo koje gori neugasivom vatrom.  Zamislili ste?  Dobro.  Ako ne možete vi potražite pjesmu upjevanu od Jasmine Mujkanović i slušajte ili gledajte kako vam volja. Kažete sada se lakše diše. Nešto nije u redu sa vama.  Kako se bolan lakše  diše. Ili ste hadumi ili hanumice. Ima herc kao kod dvojice Herca da vas bubne.

Kada ste sebi sliku pjesme pristavili, tek tada možete razumjeti našu ekspertizu.  Joj, jedva se dogovorismo .  Ono čeljade iz haber kutije samo što ne iskoči i na hastalu nam zaigra ko kakva Jemenka ili Jermenka.

I. stih

Fes je muslimanska pokrivka za glavu. Nije kapa, nije ni šešir. Imućniji su svoje fesove, ne samo kićanke od kadife pravili. U mahalskom žargonu crven fesić označava klobuk ili pečurku muškog polnog orkana koji je zaista crvenkast i svilenkast. Pravi fesić je izrazito zagasite, bordo boje.

Žene su imale pokrivke za glavu koji su neki zvali fesići. Ti fesići su uvijek bili išarani, izvezeni, sa raskošnom kićankom natandarenom usred fesića. kako prilići. Uglavnom su crni na vrhu i vrlo plitki. Vrlo je izvjesno da narodski pjsenik nije mislio na ženski fesić.

Kasnije će vam se slike izoštriti.

Da li uzbuđeni djevojčurak okusio slast putene ljubavi?

Šta se trzate,  ne pitamo vas za pjevačicu već malu iz pjesme.

Mi to još to ne znamo?!

Da li ona želi tu ljubav? E, sad se trznite i pogledajte i poslušajte pjevačicu.

Svakako i svakako, o tome će pjesma i pjevačica pjevati. Ne znamo što će nam ovo dvaput svakako, ali tako izletilo pa neka ostane. Od viška glava ne boli. Pitajte žene.

Uspaljeni djevojčurci ne bi četiri puta uzdisali za fesom , ni da je carski i zlatni. One uzdiše za crvenim fesićem svojih dragana. Narodni pjesnik svjesno upotrebljava demunitiv da bi jasno odredio o čemu se radi:  crven je fesić u dragana njenog. Nijedan fes za glavu nije nikad bio fesić, osim dječijih ili ženskih, niti je za njega upotrebljena umanjenica. Muški je to ponos.

Već prvi stih naglašava djevojčino stanje. Ona je uzbuđena do te mjere da će do kraja pjesme njena ustreptalost neprestano dozivati i skoro vrištati oj,mamo mamice. Što pjesma odmiče i što pjesnik podiže uzbuđenje na veći nivo; to je djevojka zajapurenija, uzbibanija i naklonjenija dozivanju majke.

Kako ćeš ba zvati oca, djeda ili brata kad se upuštaš u one igre sa crvenim fesićem. Ne ide to. Mamo oj mamice je uzdah prikladan baš za takve prilike ili neprilike, možda najprikladniji od svih drugih prilika. Svašta se u toj igri može izroditi, i prekrasnog a bome i nepoželjnog.

II. stih

Sama pomisao na crveni fesić izluđuje djevojke, strast se uzburkava i ona ga hoće i to četiri puta. Svaki put zapomaže: joj, mamo mamice. Tu djevojke otkrivaju svoju putenost i iskustvo. Sasvim jasno određuje način na koji hoće crveni fesić.

Prva dva puta hoće da im se crveni fesić da samo onako, prirodno , bezuslovno. One su ga već upoznala i najbolje znaju kako im odgovara taj nestašni crveni fesić. Prva dva puta bi trebala biti ugrijavanje. Pošto je sevdalinka u pitanju može se reći i upjevavanje.

Kasnije žele da im dragi još dva puta nakrivi svoj crveni fesić . To je već izvoljevanje mladih žena koje su duboko zagrizle u vođenje ljubavi. Dakle prvo ide dvaput u pravo, pa dva puta ukrivo. Male nestašnice su samo jednu poziciju ostavila nedorečenom : ukrivo gore ili ukrivo dole, ukoso lijevo ili ukoso desno.

Da ne bi bilo nedoumice mi ispravljamo, normalno, figurativno, propust pjesnika i kažemo: da ga hoće nakriviti i gore,i dole,i ilijevo i desno. E sada kada je fesić pozicioniran, možemo zamisliti to što zamišljamo i kompletirati utisak:

– I upravo,i ukrivo,i u lijevo, i u desno, i gore, i dole, i u sridu , i utvrdu i umeko dok se sve ne uzmuti, uzbiba i …, nastavaite po svojoj volji.

Pjesnik nas strogo kori i upozorava: a gdje ti je tu poetika, frajeru mrtvi?

Jes vala, nema u sevdalinke nabrajanja. A šta će mi poetika u sridu i ulivo i udesno. Ne treba tu nika poetika. Tu treba… A ni čitalac se ne trudi pripomoći, ubečio oči, ne diše. Da može vas bi se uvukao u sliku na haberu; makar glavu.

Možda uspaljenice nisu imale vremena za pozicioniranje ili su znanje prepustila draganu svome . Možda su samo vrckave i hoće da se slušaocu svide i da mu nedoumicom mozak mute? Svaka žene bi bila zadovoljna sa četiri puta dobijenim crvenim fesićem bez obzira i na pull i na pozition. Da li će i naše biti?

III.stih

U prethodnom stihu djevojke izvoljevaju crveni fesić četiri puta. Ali, da bi to dobile moraju nešto za uzvrat dati.

Vi mislite da su medne usta od dragana njenog ! Jok! Ni govora!

Zato djevojka kaže: u dragana moga.

Znači kod njega su,one mu ih dale i to nisu bukvalno njegove usne na njegovom licu. Figurativno, ove medna po strasti i pravu mogu zauvijek ostati draganova. Što bi to bilo? Čitav život svako malo: Joj,mamo mamice. Da mozak stane; i njoj i njemu. Što bi prelijepa smrt bila , tako je dočekati.

Nikad se za muške usne ne govori medna usta. Provjerite sve anciklopedije i antologije poezije, nigdje taj izraz nećete naći. Nije ni naš pjesnik iznimka. Čak se i za ženske usta rijetko upotrebaljavaja taj izraz. Za usnice ili usmine da. Muškarci, žene i djevojke poput ove male jasno osjećaju o kojim se medenim ustima radi. Njih narodni pjesnik nije zavarao.

Medna usta su šifra za njenog dragana. Ona mu poručuje da će mu četiri puta dati medna usta. Tačno onoliko koliko on njoj puta pokloni crveni fesić. Tante za tante, što bi rekli špageti.

IV.stih

Djevojke majci još jednom sve nabraja. Ono majci zaboravite. Nabrajaju one draganu i daju uvid u pravo stanje stvari: tako je, kako je. Vidi se da polako prelaze rub histerije. Pjesnik nas ostavlja u dilemi da li su to ona stara ili pak nova neka četiri puta . I tu se pjesnik nije jasno odredio. To mu nikako nije fer. Kakav je to pjesnik koji hoće stalno da nas za nos vuče i u zablude vodi.

Jednom bi mu oprostili, ali on svako malo, to ne može. Ili je smatrao da bi osam –devet puta bilo previše za jednu pjesmu i jednu djevojku. Ili ne poznaje bosanski duh i cug ili je prepustio da to djevojke ili slušalac sami odrede…

Uglavom; poslije tri uzajamna poklanjanja moguć je mali predah. U intermecu se zagovaraju poljupci i milovanje. Poetski klimaks ulazi u završnu fazu; možda i neki drugi. Poslije toga se ide,  još jednom do kraja. Zatim  se radnja polako stišava i svršava.

Vi sigurno već četvrti put obrćete onu drugu malu. Pjesma vam se dopala, ziher. Ne možete oka sa pjesme skinuti. Sluh vam u ovoj fazi komentara služi samo za dekoraciju.Oči su glavne.

V.stih

Pjesma je pri kraju. Svi su umorni i pjesnik, i dragan; djevojka nešto manje. Vidi se kuvetli je i pojaka. Slušalac i gledalac ne razmišlja o tome. On je samo znatiželjan i uzbuđen što se pred njegovim očima sve odvija kako treba.

Sve je jasno. Ili nije?

Čini se da su djevojke zadovoljne, ali ipak provjeravaju ima li tu , mjesta za mali dodatak radnji. Ukoliko ima , one će ponovo dati svoje srce. Pjesnik ne govori koje. Anamo ona izgleda kao prirodni đardin i ima srcolik oblik.

Da li se dragan prihvata đardina još jednom? Vjerujemo da ga je obradio; jer mu draga ne bi tek tako poklonila srce iz njedara.

Joj mamo,mamice.

Tu pjesma završava, ali vi sigurno želite utvrditi gradivo, slobodno obrnite krajolik još jednom.

Narodni pjesnik strogo slijedi osnove Aristotelove poetike.

U uvodnom dijelu  je definisao radnju i protagoniste, njihove instrumente i htijenja i odredio mjesto odvijanje radnje. (Stih I i II)

U središnjem dijelu je prešao na glavnu radnju, odnosno kulminaciju. Glavna akteri su se dogovorili i počeli se usmjeravati ka svršavanju započetih odnosa i radnji. Kulminacija prelazi u fazu stišavanja i usaglšavanju započetih odnosa i antagonističke borbe među spolovima na principima čvrstog, uglavnom nategnutog i ukrućenog zajedništva. Radnje se polako privode kraju. (stih III i IV)

U završnom dijelu sve se zna . Epilog je vrlo jasan, sve se svršilo gdje treba i kako treba. Djevojka je bila zadovoljna pet puta i poklonila je draganu (napokon i zasluženo) srce iz njedara. To mu dođe ko neka medalja zasluga za narod. Kakav te narod dnašo. To su kolajne  za anamo onog ili anamo onu. Zaslužili su, valjda.

Možda je tu palo osam ili devet ili još više puta. U periodu kada je pjesnik pisao, zapisivao i provjeravao, ponešto mu je moglo i promaknuti. Ovo je pjesma, nije balada, pa pjesnik ne stiže sve iskantat. Pjesnik je naglasio da se tu radi o komediji sa tragičkim elementima, gdje ni mamica ne može pomoći ćeri.

-“Nju probadaju, ubadaju, nabadaju, čereče i na kolac nabijaju. Hoće ona crveni fesić; e pa eto joj ga. Ovaj komentator se raširio pričom ko trokrilni ormar na basamcima. To se jednostavno kaže taka…”

-Ne Deba ,nećeš se vala i ti uvaliti u ovaj sevdah i u…

Mojsije ga iz preikrajka opominje i u čelensku lupa.

Joj ,mamo petnaest puta; mamo mamice – petnaest puta.Prava drama i tragedija, To je tri'es’ puta, haman k'o Mujo i kraljica Terezija. Bocu više. Koliki put gore, dolje i u sridu nije važno. Važno je da se sve dobro i po dogovoru svrši.

Valjda narodni pjesnik odnekud poznavao ili čuo za Muju i Aristotela. Fata mu ko neki rod dođe ili na ljubu nalik bila. Znao im damar.

Hanka Paldum, Jasmina Mujaković i grupa Divanhana su poslijednji snimili ovu pjesmu. Hankija i solistica grupe Divanhana (Leila Ćatić) pjesmu pjevaju pomalo beskrvno, kao da nemaju pojma o čemu se tu radi ili su mere bit'da bidne upravo iscvrkutale joj, mamo mamice, nepodnošljivo mnogo puta. Ipak, čini se da ih razigranost i poruka ove sevdah pjesme nije dirnula.

O njihovolj ljubavi prema crvenom fesiću nećemo govoriti, nismo upoznati nit’ smo nazočili. Tračeve ne širimo; mada se to u nekim drugim prilikama može zorno vidjeti i zaključiti, ono što se treba zaključiti, a ne smije prozboriti. Trud i želja su prisutni, nažalost suzdržano su fulile ritam i strast.

Crven fesić nije elegična sevdalinka. Pjesma je upravo kao dragana i crven fesić. Mladi, nestašni, razigrani, nabijeni ; strastima i emocijama. Pitka, dopadljiva, strasna sevdalinka , protkana specifičnim senzibilitetom i suzdržanom erotikom.

Jasmina Mujkanović pjesmu pjeva punim plućima, veselo, razigrano, djevojački jasno, kristalno čisto, sa radošću i strašću, i erotično. Ono suzdržano zaboravite; to je i pjesma isključila. Ona pokazuje o čemu se tu radi ; ne stidi se i ne prenemaže. Njena vedrina, iskrenost i nepatvorenost oduševljava. Iako harmonike na par dionica malo zatrokiraju, odavno nismo čuli tako dobru i iskrenu vokalnu izvedbu ove pjesme.

Aferim mala.

P.S.

Google nam uvalio malo krkanluka,ne možemo ga nikako isključiti. Znate da nije naš izbor.Kad poslušate Jasminu vi je, molimo vas isključite. Nemojte da vas muka safata , ili neki veći , fuj belaj ne strefi.

,

Heroji Bjelavskih mahala – Pomen u blagoslovljenim danima

Potrefilo se da je april 2023 . mjesec blagdana svih monoteističkih religija. A uskoro će i Đurđev dan .

U Sarajevu gradu čednosti svi praznici su se slavili zajednički , bez obzira ko je ko i šta je šta.

Nekako nam se činilo zgodnim da se u ove blage i milosne dane podsjetimo naših prijatelja , heroja bjelavskih mahala ( dijela ) , šehida , koji život dadoše za svoju zemlju i grad.

Koristimo zapis otrgnut sa stranice Bosna zemlja Božije milosti.

“… Iako je u mahali vrijeme mililo , decenije se se zbrajale. Kad je poslijednji od nas trebao ući u petu  deceniju došao je rat.

Strašan, nečovječan, zvjerski, genocidan rat.

Pola raje izgibe: Adil Kršo, Merhum Islamović, Senad Kaliman, Vili Ajler, Željko Šerer, Miro Časar, Mustafa Ćemalović, Mirsad Krečo… Ljudi i imena su stvarni.

Drugovi su ginuli redom kako je zapisano. Kršo,Islamović i Kaliman , najmlađi od nas su poginuli prvih mjeseci rata. Mladost, luda hrabrost i nedostatak straha i iskustva. Vili Ajler je poginuo prvog dana druge ture odolazaka na vanjsko ratištu prema Olovu , polovinom 1993.godine. Greškom, pokupio je granatu koja je bila Dobrom namjenjena. Nije poginuo sam, poginulo je još troje. Olakšavajuća okolnost….”

Svi ostali su postali toliko iskusni tako da su samo nepažnjom ili velikim baksuzlukom mogli biti ranjeni ili  poginuti.

Časara i Ćemalovića pokupila je ista granata iako su bili udaljeni dvije stotine metara, a život ih je skrivao jednog od drugoga skoro dvadeset godina. Zadnji put su se vidjeli za olimpijade.

Cakan novinar Svijeta i Oslobođenja, velika lutalica i Časar radnik komiteta bili su tokom olimpijade zajedno na nekoj fešti; gost Fahreta Jahić – Jelena Živojinović. Više se nisu sreli iako su živjeli na dvije stotine metara udaljenosti. Obojica su bili pravi Bogumili. Mirinom ocu je bilo ime Bogumil. To je bila i poslijednja genocidna granata ispaljena na Sarajevo. I poslijednje ime Bogumil u Bosni.

Kreču hokejaša , klizača i učesnika Olimpijskih igara  je ubila poslijednja agresorska granata ispaljena na Bjelašničkom ratištu. Taj dan on nije trebao biti na ratištu. Taj dan on nije trebao poginuti. Remarkov sindrom ga je zakačio; dosada, gubljenje individualnog identiteta i beznađe. A i zov mirisa Bosanskih planina. Kad pogledaš niz i okolo nepregledna ljepota, srebrenkasto zelenilo, dah da ti stane. Njemu stade iznenada, samo klonu, Geler direkt u srce. Mrvica k'o košpica grožda.

Dok inmemorišemo Kreču shvatamo; svima osim Vilija presudio komadić veličine košpica grožđa, jabuke il kruške; nikad metak.

Što ti je čo'ečiji život?

Sad te ima, pa te na mah nema!

Nema tu herojstva ni junaštva; ti i ne osjetiš, a nema te. Nema metak, komad granate, pa da te grune i ljudski raznesu. Ti u komadima krvav ko svaki heroj. I pjesme te junačke slave. Već piklić neki majušni , puf i ti se nasloniš na drvo ili zid , kao umoran si  i nema te.

Kad ih gledaš misliš spavaju. Nema krvi, nema boli, krik, samo osmjeh, snovi na licu, to Bosnu svoju djevojku , ženu , djecu svoju sanjaju . Sve su divni i srčani ljudi. Jer šehidi nikad ne umiru. Svi govore . ničeg se nisu bojali. Kako će se bojati kad znaju da je Milostivi uz njih.

Neki ubračeni i djecu , potomke , buduće mahalaše sa svojim ljubama , Gradu čednosti darivaše. Raja, prava raja; ona naša raja, Sarajevska i Bjelavska. Rođeni i čitav život živjeli po Bjelavskim mahalama. Jedino je Ajler kao devetogodišnje siroče poslije pogibije roditelja u saobraćajki , došao tetki u Sarajevo, ali se uklopio. Jes’ njegov bosanski je bio malo germanski krut, ali pitak ko izvor Modre rijeke…”

Hvala i slava im. Nek im je rahmet veliki .

.

Ko je odbranio Sarajevo?

 

Ne ulazimo u polemiku!

Bezpredmetno je.

Svako ima pravo na svoje mišljenje .Isto tako i da se kreće i da bude kreten.

Notorna činjenica je jedna:

Sarajevo je odbranio Bog Milostivi , Tito i mahalaši.

Nemamo potrebu objašnjavati.

Istinu znamo!

Neuki nek se pitaju zašto to , kako to?

Bijeli Dvori ili Sarajevo grad čednosti

Kristalna Modra rijeka









Ima jedna zemlja da prostiš , snena i prkosna od sna .

Zovu je Zemlja Božje Milosti.

U njoj jedna Modra rijeka imade po kojoj zemlja ime dobi.

Na izvoru te rijeke u srce te zemlje imade jedan dvor .Grad Čednosti on slovi.

U  toj zemlji, kraj izvora te rijeke, u Svetoj palati  privremeno , dok mi je vakra , zauvijek živim ja.To je moj usud.

Nikad , ama baš nikad mi nije palo da odem iz njega, da živim negdje drugdje. To se moglo pretpostaviti i one davne hiljadudevesrorinešezdeset i osme i svih godina poslije.

Da, mnogo sam putovao. Mladost , posao , ljubav , znatiželja … su me vodili putevima. Bijelim i Crnim. Crvenim i Žutim. Putevima raznih boja. A svaka jednako prelijepa i čedna, jer potiču od jedne Svjetlosti.

Da , u toj raznolikosti postoji savršenstvo koje mi sretnici objeručke prihvatamo.

Ponekad  su me na lutanja vodila prijateljatva i ljubavi. Nekjad bol i tuga.

“-Sve je u parovima .” – rele Milostivi.

Zbog ljubavi prema Gradu čednosti mnoge sam ljubavi , nažalost , žrtvovao. Svjesno.

Znam , reklo bi se ; žalosno je to! Možda  sebično i uskogrudno,ali nije tako. Ni jednu nisam napustio.Uvijek su ljubavi moje , sa mnom lutale po Dvorima i Svijetu.

Ali kao što  Pjevač kaže: “Šta bi bilo sa Sarajevom da sam ja otšao.“

 Prije toga se to isto pitao Meša, MaK , Kiko  i svi zaljubljenici  Dvora, čaršije i mahala, što ponosno ga štite..

Niko ne zna šta bi sa Sarajevom bilo bez nas.

Pitao sam Pjevača.

Ovaj je Pitao Kiku.

Kiko je pitao Maka  i  Mešu.

Mak  je pitao svjedoke : okamenjene spavaće , stećke i djedovsku hižu.

Meša je pitao Šabu i Mudrace

Svima njima Modra rijeka je odgovor dala.

Bosna je zemlja Božije milosti , a u njoj njeno čedo:

Sarajevo!

Dvori.

Grad čednosti.

Uvijek će biti!

Uvijek  živi  i bijeli.

Svakim danom ivlji i bjeliji.

I sneniji od prkosa i ljubavi što u sebi nosi.

Ljubav  želi dijeliti svima.

Hoće li neko prvi pružiti ruku i pokupiti  darove razasute širom dunjaluka. To je samo jedan mic. Ostalo će uraditi naše i ako želite vaše Sarajevo, Grad čednosti. I Vaša ako želite, ali svakako naša Bosna, zemlja Božije milosti.

Mi odlazimo, jedan po jedan.

Grad malo tuguje i sjetuje pa nastavlja da živi.

Ljepši i sjajniji.

Valjda ga suze naših najmilijih umivaju.

Čaršija je stroga i ne podnosi da se neko hvalisa.

Ja ću rizikovati i reči ono što se možda ne smije.

Sarajevo Grad čednosti i Bosnu zemlju Božije milosti su uvijek umivale i činile blistave riječi, muzika i djela ljudi kojima je on bio u srcu.

Ta ogromna ljubav i milost  su darovi  od Boga Milostivog koji se ne prekidaju.

Kažem zboga testamenta djedova , mudraca i stećaka, nisam smio napustiti grad. Ostalo nas je jako malo bez kojih grad nije mogao opstati.

Ali znam , daće Milostivi , rodiće se novi branitelji vjekovne ostavštine : ljubavi i dobrote.

Nek živi , dok je vjeka i svijeta , Bosna ta , Sarajevo to , umiveni valovima ljepote o čednosti Modre rijeke i obasjani Milosti Boga Jedinog.

Amin!

Sarajevo Grad čednosti – Logor smrti

 

Bosna je  zemlja Božije milosti

Sarajevo Grad čednosti

Modra rijeka sanja

Ulica prkosa

  

 44 mjeseca , ili tačnije 1425 dana u logoru smrti se dešavale monstruozne , ljudskom umu nezamislive stvari.

Logorska statistika broji:

-14.o11 ljudskih bića ubijeno

-1601 dijete razneseno

-50 000 ljudi izmasakrirano

Vi mislite radi se o nacitičkim konc  logorima najcrnjeg fašizma.

Varate se!

Ipak, možda pogađate?

To se dešavalo u Sarajevu , Gradu čednosti , najužasnijem svjetskom logoru smrti , a na očigled hriščana, Vatikana, SAD, EU i ostalog “demokratskog “svijeta

Svaki dan 10 ljudi je ginulo, jedno i 1/10 dijeteta razneseno, 35 ljudi ostavljeno bez udova i nade.

Sve se to dešavalo u New age vremenu na pragu trećeg milenijuma.

Zvijer projicirana iz  velikog grada, smještenog na sedam brežuljaka, se okomila na Bosnu zemlju Božije milosti i Sarajevo Grad čednost.

Zlo skupljeno na još jednu krstašku bojnu protiv iskonskog  Dobra .

Slabo im znanje, još tanja snaga.

Ne mo'š ti bolan Bosni i Sarajevu , ni Bogu milim ljudima opepeljiti.

Na današnji dan 5.Aprila/Travnja 1996., monstruozna kukavička neman je podvila repove i otperjala u guslarske vukoderine iz kojih je izmilila.

Milostivi svoja čeda štiti, a zlo vraća putima odakle dolazi, da tamo pokaže snagu.

Učinci su već uveliko  vidljivi , iako se slijepci prave nijemi i gluhi.

Ali to još nije kraj.

Čekajte vi , a čekamo i mi!

Milostivi su puti Gospoda Silnoga.

Dopisano

Prelijepe, proročke stihove uvodne pjesme – Sarajevo će biti , sve drugo će proći ,napisao je i uputio opkoljenom Sarajevu, veliki čovjek Đorđe Balašević.

Sarajlije nisu imale izbora. Uglazbili su ih i otpjevali i uz Božiju pomoć opstali.