Bajka Petnaest dana proljeća

Epilog

 

Umilno srce, dobro duša su nepromjenjive datosti iz kojih se rađa mnoštva nesebičnih ljubavi.

 

Draga

Bilo je to safirno tvoje i moje

Baz anterija sanjano  vrijeme

Naših  petnaest dana proljeća

U pijesku bez straha i cvijeća

Bez ribizli  i  srebrenog vela

U đardinima vrištućeg bola

Što neumitno će doći

I nikad neće proći

Rubin sunce more i ljubav krali

Kad smo samo za ljubav znali

Jedina moja

Drijemež naš

Ti i ja

Osmijeh blag

Ljubav tu

Meni poklanjaš.

 

Postoji jedno pitanje  koje od početka Bajke, svih ovih decenija, lebdi u tvojim i mojim mislima. Pitanje koje se ne izgovara .Možda zato što ono sada više ničemu ne vodi i  nema smisla. Kao bilo pa prošlo  Kažu čovjek mora otići u neki drugi svijet sa što više riješenih enigmi.

 

Pomislio sam da ti pitanje, koje nas najviše tišti, postavima na početku bajke pa makar odgovor dobio u danima nakon toga što slijede.Ali kao autor svaki , s'kontam nije to dobro za oblik, ritam, emotivnu neizvjesnost i pripremljenost čitaoca, vjerujući da to i njemu odgovara. Tom čitaocu bih se i prije obratio da sam osjetio njegovo postaojanje. Čovjek koji voli je poprilično slijep, a ostarjelom teretu koje voli, u očima još je bjelje.

 

To pitanje ostavih za kraj i zbog osebujnog odnosa prema svom ponosu. Bajke treba da imaju sretan kraj. I svojoj želim pružiti šansu tu. Zbog toga te odlučih pitati licem u lice. Bajka više čekati ne može:

 

Zašto pisma su prestala dolaziti; Tebi od mene – meni od tebe?

 

Moram ti se pohvaliti, imam sasvim novi štampač i mnogo praznog papira.Neće biti teško izvuči Bajku o petanest dana proljeća. Ni sve one pjesme ( kao fol ) izbačene iz bajke neće mi biti teško štampati. Pa čak ni pjesme neke druge što odišu  snovima, mladošću, tugom i ljubavlju.

 

Čak ni pjesme pominjane i podcrtane sa ličnog đu-boksa nije teško presnimiti.Jeste potrajat će, ali ja i onako do zore nemam šta da radim i od one naše zadnje večeri volim svitanja dan.

 

Šta  znam, možda se još nečega dosjetim tokom noći. Ima mnogo ako među nama mila moja. Uvijek mogu početi sa :šta ako ti? Vidi sad  mislim ja; – ako – ovaj put ne ide ne želi da se javi i raste. Mislim da  se  – ako – napokon umorio i uvidjelo da smisla nema, jer bez viđenja tebe naša Bajki sretnog kraja nije.

 

Kao da čujem glas zlaćani i glas promukli kako se susreću.

 

„Sad oboje iste ožiljke imamo.“ – kažeš ti.

„Ti zbog hrabrosti, ja zbog gluposti.“ – kažem ja.

 

„Svako nosi  svoje breme.“ – smiješ se pomalo veselo.

„To se samo tako kaže.“ – smijem se pomalo umorno.

 

Prekidam smijeh prije nego što neko –ako- poželi da postane stvarno i aktivno.Idem da uradim  to što sam naumio.

 

Potom sutra il’ neki drugi dan u auto ću ući, vozaču reći – na istok vozi. Vozač sluša,jako je fin. Ženskog je roda, unifromu ljubičasto biijelu ima, nema zvaničan čin.  Ispod šorca sve vrije, jedino crne mrežaste najlonke i crne štikle dvanestica stišavaju jarkost. Pored nje uvijek palica zlaćana ,zlatni upaljač, kutija jermenke što pleše i upija priče o proljećima davnim.

 

Kamo tačno, u koji grad, će se reći kasnije, bitno je krvavu rijeku prijeći.?!

Kroz kanjone vijugave mnoge proć’  teško je, ali teže je jedinoj dragoj poslije po vijeka doć’.

 

Znaš mila moja, nisam ti stigao nikad javiti da vozač nisam nikad bio. U neko doba puno sam, previše pio. Zbog čaše ili više njih preko mjere nisam nikoga ubiti htio.Više sam volio da me druge vozaju, jer vozači moji uvijek žene su bile. Žene su osjećajni vozači, imaju djecu, pa na djecu paze.

 

A sada, u ovom trenu sretnom i da znam upravlječ držati noge teške ne bi mogla gas kočnicu, stisnuti. Ruke ukočene skoro da se treskaju .Uz to od žudnje teško dišem, u meni  preostale perle staklene zveckaju, guše, kliču:

 

Dolazim tebi ljubavi moja ; svoju mladost , proljeću svome Bajku , stihove  i  pjesme pokloniti.

 

Neki milozvučni, anđeoski glas sa nebe vrišti, leleče i moli:

 

Ne idi Dobri, ne idi bekrijo mila,  ljubavi moja, ne idi , preklinjem te.

 

Dobri se blago smješi, prepoznao glas, to nestašna Frka frkiše. Kanda je malo ljubomorna, pa joj strpljivo pojašnjavam:

 

Ne brini se dobroto moja, milosti puna. Sve je čisto i nevino, u mojoj duši više bola nema. Ti si me, anterija i nevinost tvoja, onaj odar tuge bijeli, ona mala grlica sa plavom ogrlicom na vratu me na ovaj put šaljete. Moram bajci smiraj dati.

——–

Nekoliko dana poslije; Bajka je u velikom, boje ruže omotu , prispjela u grad na istoku, do koga rijeku krvavu moraš proći, u željeznu ulicu  br. 25 doći.

 

Dostavljač je bila djevojka obučena u mornarsko odjelo bijelo-ljubičaste boje, kapetnaskom , možda francuskom kapom na glavi i rozim šalom umjesto pojasa. Ispod oba oka na bijeloj maski bile su ucrtane dvije suze.

 

Ona lijeva plava vesela izgledala.

Ona lijeva ružičasta tužna je bila.

 

Jedna plava za tebe ljubavi moja, za svu ljubav što si mi dala.

Jedna ružičata za mene mila moja, za sve snove što si mi dala.

 

Tako je govorio Mali princ.

 

Omot je istog dana hladno, bez otvaranja prepakovan u veći omot žute boje i preupućen  na zapad.

 

Primalac; malo dijete, sad već žena sa ponekom sijedom. Na licu  promjena jedva da ima.Usne još rumene, nevidljive rupice još se smješe .Neprimjetne crtice oko očiju i jedna jedina blaga bora na čelu. Ona čita Anabell Lee i misli mnogo mi je naivan ovaj Poe, kao onaj Princ Mali.

 

Bio je je sumrak, tmuran,siv.

 

Zvono zvoni, žena ustaje, noć,oluja se sprema. Lice sviježe i svjetlucavo, bez imalo oholosti,  prirodno i jednostavno govori:

 

“Bila sam tako lijepa, prelijepa ona četiri stađuna i svih onih naših stađuna,zar ne ljubavi moja.“

 

Odlaže pjesmu, stavlja je pored riječi Egziperiji koje su slijedeće na redu.

 

Ustaje, prilazi vratima. Raznosač pismenih pošiljki omot daje, ona nezainteresovano potpisuje. Prepoznavajući adresu pošiljaoca htjede pošiljku da odloži. Pogledava ka korpi za otpatke. Ne, debljina pokret  priječi, usporava. Rezigniran stav navodi na pomisao:

 

„Koja budala  još u ovim vremenima piše i poštu šalje?“ – i misli; njoj od vudstočkog ljeta nema ko da piše.

 

Onda  hladno trga omot, unutra  drugi.

 

Boja druge omotnice joj je bliska, roza kao šal koji je htjela a nije uspjela pokloniti.

Otvara ga laganije, pažljivije i ugleda zapis na prvoj stranici. Pogladi ga nježno,  kako je to nekad  Princu malom činit znala.

 

Čita ; Bajka o petnaest dana proljeće.Vidi i jedan CD na kome piše: Sve pjesme petnaest ljetnih dana naših proljeća, običnom spajalicom na stranice prikačen.

 

Nešto je bocnulo, žignulo. Trgnula je ruku. Iz stranica odleprša maleni isječak iz novina.

 

U kratkom članku neki crni – hroničar je zapisao:

 

„Danas je , na istočnom regionalnom putu ka istoku, na kraju tri kilometra dugog drvoreda, ne dalekog od nobelovog mosta i rijeke koju neki zovu krvavom, auto registracija Bosna – Saraj VS l6-08 MP skrenulo sa kolovoza i propalo u usjeklinu pokraj puta.

 

Jedna osoba je poginula,vozačica u uniformi maržoretkinje  boje ljubičice u besvjesnom stanju je prenesena u lokalnu bolnicu, izgleda da nema težih ozljeda. Identiteti nisu još uvijek utvrđeni.

 

Nesreću je izazvao pijani vozač neoprezno pretičući, bla – bla…“

 

Na kraju šturog zapisa iz crne hronike  prenosi se opažanje nazočnice nesreće, uz opasku nije dobro, nikako nije dobro; skoro pa vremenska prognoza:

 

„ To veče je bjesnila oluja kakva nije upamćena skoro pedeset godina. Neviđeni spektakl  boja i muzike  su izazvale tisuće šarenih munja i grmljavina šarajući po glatkoći crvekastog sjaja  krvave Modre rijeke.  “

 

Isječak ispada iz ruke…

 

Ona sjeda, rukama prekriva lice, al’ se suzdražava. Odmorivši se nekoliko trenutaka polako ustaje.

 

Iz druge sobe prašnjavi bijeli peškun vadi.briše ga, otvara staklo i iz njega flašu kurvoasije i dvije kristalne čaše vadi. I plavu kutiju Gitanes na kojoj neka žene, kako se njoj čini, frkiše.Ona ne puši, nikad nije, ali se sjeća, ponešto podsvijet nosi. Stavlja to na peškun.

 

Odlazi od peškuna pa se vraća, u ruci joj kristalna  zdjela.U njojgrozd rozaklije i dvadeset četiri ribizle, nemojte brojati, provjereno je. Reda ih i od njih srce pravi. Tri ribizle ostavila.

Iz ušiju vadi naušnice , čudne neuparene. Jedna ljubičica od safira,druga ljubičica od brilijanata. U sred kruga ih stavlja pa razmišlja. Dva glasa , ona ih čuje , joj šapću smisliće ona nešto. Ona se ne obazire, decenijama joj srce nešto šapće. Navikla ona. Samo je sada nešto buni, nikad se ženski glas nije javio.

 

Slegnu ramenima, za ljubomoru je sada kasno. Odi u sujednu prostoriju. nema je, nešto se zadržala.Ulazi ona prelijepa djevojčica stađuna šezdeset osme odjevena u prekrasnu neponovljivu bijelu anteriju. Takvu istu , samo jedno ljeto poslije proljeća, je jedno drugo dijete,neka druga ljepota takvu istu nosila.

 

Anteriju nećemo opisati jer opisana je. Samo dodatak ima udadbeni mrežasti veo. U ruci nosi

ljubičicu broš, safiri i dijemanti izmješani, grana je od zelenog žada iz kojeg iskre rubini.

Stavlja ih u srce do druge dvije ljubičice, tri ostavljene ribizle dodaje, po jedna uz svaku ljubičicu. Skida veo prekriva srce.

 

 

Otvara flašu i sipa  piće u kristalne čaše. Jedna je njegova ona lijeva od srca. Druga je njena ona desna od čekanja bolesna.

 

Pomišlja , sada bih voljela da si tu Mali Prinče da naše snove ispuniš.

 

Tužno je to, ali slegne ramenima. Uzima kutiju cigareta u ruku polako, nježno. Bestežinski  kao dašak vjetra blagi vršci prstiju celofan diraju i miluju. Suza kanu na celofan, on se nje malo zastidi. Neki dodir blagi kao da utrljava suzu i celofan  se raskinu. Jedna nečujno ts i stid se zacrveni. Šezdeset osmašica je takođe crvena, ali sretna sada je kutija otvorena. Zna koliko bi radovanja Malom  Princu darovala.

 

Cigaretu zlatnim upalječem pali. Čudi se odakle joj , davno ga poklonila, odavno se ničen ne čudi. Takve stvari se njoj odavno dešavaju . Otkako je neki mir i spokoj našla i u duši se vjenčala sa svojim milim bekrijom. Cigar na kristalnu pepeljaru stavlja. Njegova je  od nje  darovana i devetnaest ostalih pride.

 

Scena je postavljena, mlada koja je netom prije postala žena mora da čita sluti bračni zavjeti za dvoje su to.

 

Prije toga CD pristavlja, blagi smješak nešto kao nagovještaj prošlih dana se javlja.

 

Muzika počinje,ona dječija:

 

Pružam ruke…

 

Čita.

 

Pogled ne podiže;stranica prva dan proljeće prvi .

 

Dan proljeća prvi,ponovljeni

 

I čita dalje i dalje. Ima tu dosta stranica. Bajka je to o ljetnim danima njihovog proljeće. Nastavlja da čita, sada  su to snovi o njenim danim, a tmurna noć plete svoju mrežu i širi se.

 

Kiša dosadno trepće; riječi neumitno klize, ko pijesak kroz prsti. Njoj prsti kao opečeni i bolni listaju stranice.

 

Uzdah za uzdahom, poneki jecaj za jecajem. Krikovi nalik onih galebova kricima se ne stišavaju…

 

(sprema se završna scena)

 

Svjetlost prekida tanku nit noći i dana.To se zora javlja. Djevojčica postaje svjesna da su on i ona, njih dvoje, prvi put proveli noć zajedno.

 

I žao joj .Ne te noći, ona je prekrasna, jedna od tri najljepše noći u životu. Žao joj svih onih nedosanjanih i s’ njim neprovedenih noći. Dije onog ljeta i ova, svadbena.

 

Eej mame joj mamice mila! – to je slabašan krik, više uzdah.

 

Upravo tako, zajedno su probdjeli cijelu noć. Njegove je riječi milovale i grlile. Ispod Sunca, ispod Mjeseca, ispod Zvijezda, ispod maglica  na pješćanom žalu pored mora. Na očigled munja i gromova, poljubaci i milovanja, jedna duše i jedno srca,one dvije ruke male,lijeva i desna napokon dočekaše svitanja dan.

 

Svijetlost  se provlači kroz njene kose, prosipa se preko njenog prelijepog lica. Ona ponovo ostaje sama i iznevjerena.Sav je grozd,dvadeset pet  ružičastih boba i sve su crvene bobe ribizli pojedena. Srce je nestalo.Ostao je samo bijeli veo i tri ljubičice na bjelina peškuna što blješte.

 

Lice anđela blijedi i grči se. U ledenom grču je žal za onim što nije učinjeno ono što su mogli ali nisu htjeli nisu smjeli učiniti, ta samo zato što su djeca bili. Žal je čisti bol i ljutnja.Ljutnja ovlaš, tek na tren i pomisao:

 

„On bekrija mili još jednom je  izvukao srećniji kraj bajke naših proljeća“

 

Ruke su ispružene ka nebu, pogled ka suncu koje se stidljivo, obazrivo javlja. Oči se očekivano magle, nema onog tmuran dan strašno siv, svjetlost je jaka, blještava, niz, potok suza šapuće:

 

„Oprosti nam neučinjene grijehe naše Bože naš, ta bili smo samo djeca kojoj su branili da se vole.“

 

Zatim, onako okrenuta ka suncu ka nebu ogorčeno kroz stisnute zube:

 

„Opet mi pobježe, mili moj, ljubavi jedina moja.“

 

Ramena se tresu, polako se probija lagani jecaj, pa  potom  krik ,ona osjeća, zna da plejer  njenog milog  stao na pjesmi koju zna i ona :

 

Mojoj jedinoj ljubavi.

 

Proljeće njegove mladosti, njegova jedina  polako klonu na pod, obara knjigu Egziperija. Udar jedan pa drugi, onaj žešći, presudni u predjelu srca i duše. Prozor se iznenada otvara.

 

Ona vidi čudesna bijela grlica sa rubinovim prstenom odleće prema dugi što javlja se ispod neba. Odjednom sve povezuje i shvata. Biće da je to njena oslobođena duša što u susret jedinoj ljubavi hrli. I dalje vidi i dalje se čudi je tamo ispod duge čekaju je dvije blistave grlice bijele jedna sa safirovim druga sa brilijantnim psrtenom.

 

Kao da je čuje:

 

Mili moji, evo me, ja ti stižem.

Mila moja, dobro nam došla.

 

 

Anđeo neki skriven iza krajolika se smješka i pučanstvu pojašnjava:

 

Tamo negdje, gdje ih putevi darovani nose nema žeđi i boli, strasti i tuge.Tamo je sve ljepota i radost. Tamo je ljubav i blaženost. Tamo su troje savršen par.

 

Sjaj u oku polako gasne i više ne vidi grlicu kako se plavom nebu uspinje, dodiruje vršcima krila sa dvije druge i nestaje tamo negdje gdje rijetki srećnici dospiju.

 

U pozadini  muzika –  kao i uvijek Indexi su na usluzi onima koji vole i koji se susreću , moraju ovjeriti ulaznicu perom anđeoskim.

 

Neki od njih sa visine, neki iz daljine, svi su prisutni.

 

Prvi među jednakima od Indexa, muzikom se klanjaju ženi što nepomično leži, Bajci, grlicama, Malom Princu i ljubavi.

 

I  odmah potom  Bodina gitara počinje da jauče – cvili, Đoko bijesno i uviđavno udara, Ranko nježno miluje klavijature, Fadil  prebire debele žice.

 

Sve je spremo za pojavu vokala.

 

Davor ruku zlaćanu uzdignutu u pest  grči ka obzorju, pa je širi, za trenutak zatreperi njome pa zastaje.

 

Tajac. Dug sekundu-dvije; tišina bez pokreta, teška kao minute, tuguje i ćuti.

 

Apsolutna tišina.  Ruka  se spušta.

 

I to je to.

 

Ljubav i muzika sve je.

 

Muzika jeca.

 

Muzika plače, ježi.

 

Davor zamuckuje, Bardu glas podrhtava,t reba se upjevati , sevdah je to, Pjevač pušta glas.

 

Pjevač, Bard, Davor počinju da pjevaju.

 

”Ima jedna modra rijeka…”

 

Netom iz vedra neba kiša počinje da pada.

 

Ili to neko plače?

 

Poklanja se Princ Mali i šapuće:

 

“Mila moja, ne, nije sve svršeno za nas dvoje. Ništa se ne brini. Sve se posložilo kako treba.

Dobro nam došla jedina moja .Uskoro ćeš biti ovdje .Posla nema, hiljade i tisuće ljubičica bijelih i modrih već je zasađeno, i koja pride. Dva suncobrana malo veća su pristavljena i planeta zeru proširena. Sasvim dovoljno za troje. Otoman nevinost je primio jednu anteriju bijelu u njoj te jedna grlica sa smješkom čeka. Nećeš s ljutiti, čedna je krasotica ta.Tvoju bijelu anteriju ne ispuštam iz ruke otkad sam čuo da mi dolaziš. Oprezni biti ne moramo,nebo na nas prijateljski gleda. Ovdje se na ljubav i radovanje drugačije gleda.“

 

Sa osmijehom zalijeva dvije ruže, rubin crvenu i brilijant bijelu. On je u safir-bijelom mornarskom odijelu i kapu đačku ima.Za pojasom mu dva šala :ružičasti i srebreni.Čeka grlica bijelu.

 

Svijet se izgubio u mirisima mirijadama svojih koje  ne opaža i ne osjeća.

 

Zastor nenadano ali polako i neumoljivo pada, svjetlost krajolika se gasi, anđela više nema, samo muzika sve je.

 

”Valja nama preko rijeke.”

 

Aplauz molim.

 

( kraj)

 

(A možda i nije, koće Malom princu vjerovati , nestašan je on uvijek nekud bješi i neke nove vragolije sniva, kontaju Luca i Frka i dodaju . Smisliće on već nešto.)

 

Bajka petnaest dana proljeća – XV Dio – nastavak

 

Dan četrnaesti – nastavak

 

Vrišti okamenjena gromada Nevinosti djevočicinog lika.Od primalnog krika poteče Izvor ponovnog susreta,odmah netom,vjetrom nošena olista nagovještaj one Aleje platana što počinjala je tu kraj izvora Ljubavi,i bila tri kolometra dugačka,pa opet počinjala.

Ima jedna nova aleja platana u kojoj jedna Bajka prastara svoje snove odmara i počinje da sanja ,tu odmah kraj Izvora Vječnosti ,neku drugu,

 J‘oš neznano dugoj

A prelijepu bajku o djevojčici miloj veseloj

A o ruži čarobnoj najljepšoj ,mirisnoj ljubičici najnježnijoj

O krajoliku najsjajnijem nevinom i ljepoti duge,snene djevojčice i Princa malog

O nevinosti tuge gdje sreća samuje,igra se i juri

 J‘er nikad ne završava bajka koju ljubav ljubavi piše.

Onako po dječiji rečeno ljubav ne mogu ubiti ni tri tisuće vijekova što prijeteć Aleji platana,podmuklo kruže oko Izvora ljubavi.

Ispričavši svoju bajku djevojčica Danas plače prvi put.

 

****

 

Mnogo toga ona ne zna.

Da zna , možda ne bi plakala , već bi se nasmijala i rekla:

-Glupko, uvjek si bio malo blesav.  A mio i drag. Jedini moj Princ mali.

Pitala bi se šta ja noću radim.

Odgovorio bih:

– Po svu noć  ja tebe sanjam mila moja.

Po svu noć ja tako uz dragu počivam, uz nevjestu svoju života darove  snivam.

Noć je uvijek tako zvjezdana.

Draga nije tu suzama je lice zasula, udovica  je moja malena, crne velove po polju ljubičica prosula.

Po svu noć ja tako , uz dragu se milu  odmaram , uz nevjestu moju,  za me neudatu. Ljubavlju je zamaram.

Noć je tako magličasta, draga se moja umorila zaspala. Mila ljubav je moja , na odar ljubavi mrtva klonula.

Ipak…

Po svu noć ja tako, život moj dozivam, po svu noć ja tako ljubav jedinu cjelivam.

Po svu noć ja je  tako volim

Po svu noć ona me jako voli

Po svu noć se volimo mi

Koga briga što mrtvi smo.

Jer obala naša je šaputala.

Da, obala naša mi  je šaputala, tvoje tajne okrivala.

Kada se smeješ na licu nevidljive rupice me grle, čak i kada me ljubiš.

More mi je na uho šumilo, tvoje tajne predviđalo.

Kada se ljutiš, ožiljci koji se ne vide ,nestaju kada me sanjaš.

Pjesak naš mi šuti, tugu kupi ,a ja po svu noć  tebe tražim , jer mjesec žmirka ,huči, vri

da se volimo mi.

Mila moja, Bog milosti i ljubavi me pita, čemu je kome je duša,čovječe srećni.

Tada mi svjetlost u dušu kanu. Duša je zbog ljubavi, duša je od Boga data radi milosti i snova.

Tren prije me boljelo, kao tebe nekad, časak prije tuga me htjela ubiti. Kao tebe sada.

Nikad me nemoj pitati o čemu pjevam, jer dvanaest poupoljaka bijelih orošenih suncem i krvlju mojih snova, naizmjenično su prošarane. Za svaku našu godinu traganja, do juna tog kada sam se na splavu opraštao od tebe.

Pa da li sam se ja tada opostio od tebe, mila moja.

Nije bilo važno, jer znao sam da voljeću te do groba, barem,

a možda i poslije, ali  to ne mogu zasigurno reći.

Radili smo mnogo toga,pa i poslije nas,pa me toplina možda jača gore čeka.

Zato bi voljeti čednost tvoju bilo grešno i pretoplo.

Zato tih dvanaest bijelih pupoljaka,naizmjenično osunčanih i oproštenih i prekrasnih,još uvijek samuju na splavu opraštanja. Da, njih nisam poklonio tebi ,mila moja. Već oprostu u ime ljubavi,snova i pjesama poklonjenih plavoj anteriji,što još uvijek na ležaju sniva,da je nevjesta moja oblači.

Da mila , ta anterija sasvim u redu miriše.

Na tebe, tvoje tijelo bijelo, mazne grudi sedefaste, cvijetove tvoga đardina , jer moje su je pjesme lepršale na tebi, da bih je ja nestašno skidao sa tebe.

I zato ne pitaj me o čemu pjevam, ljubavi moja.

Lakše se živi mila moja. Kad o ljubavi pjevam, oči su zeru bistrije  kao kad ruže mirišem.

I memoj zamjeriti mila  moja ako tugu u  stihu slutiš.

Mnogo je bola na dunjaluku ovom. Ja sam sam , bespomoćan do iznemoglosti. Umoran sam ti ljubavi moja, kao stari ofucani ker što ga u šintoraj vode, a on nmema snage da dalje bježi.

Ti ode , kažeš vakat ti došao da bježiš. A šta sa mnom. Bolom što pritišće sa svih strana, svakog časa. A kraja nema.Jedini Otac moj mi snagu daje , da izdržim dane u  kojima se svakog trena

jedna djevojčica siluje, jedno maleno dijete ubija. Jedna se majka čereči a monstrumi i dalje kidišu.

Da silni su oni pečat zvijeri imaju ka pržunu idu.

Slaba je to utjehan mila.

Mnogo su djece oni nestali. Mnogo je cvijeće uvenulo. Mnoga rosa je pokidana

Mnogi su sanji nerođeni. Mnoge su grlice u letu pokošene.

I zato ne zamjeri mi.  Moram, ljubavi jedina o  ljubavi , ružama i djeci pjevati.

Više ništa ne molim.Samo tebe  sanjam begunice duše moje.

U snovima ti dolaziš. O dodji ,već jednom,  prolece,  smeh ljubavnice zemljine, neka zakuca sreće sama, nestrpljivo da se izrazi!

Dođi mi  u naletima nemira usred lica i cveća koje hita da se razvije. Kao sjajna pobuna, baci se u noć, u tamu vode, iznad zemlje, oglasi slobodu zarobljnih klica!  Kao smeh munje, urlik oluje, odjekni u bučnom gradu, oslobodi reč ugušenu, napor koji je pao u letargiju, osnaži nasu borbu malaksalu, budi pobednik smrti!

 

 

 

 

 

Bajka Petnaest dana proljeća – Dio XV

 

Dan četranaesti

 

Nekako svih ovih decenija što minuše kao san poklonjen tebi.Skoro svaka pjesma Indexa me podsjećala na tebe.

Tog četrnaestog dana samo si mi mahnula.Na rukama su ti bile licice i lanci čelični.Plakala si jer obećanje ćeš morati prekršiti.

Postojala je neka sjeta ali i punoća kao aura zemlje.Tu su bile ( i ostale ) djevičanske ljubičice,one neubrane,one što ih nismo stigli pokloniti nama.Poslije,nikad ih nismo  kupovali,niti jedan jedini put ljubičice ili ruže brali,iako drugima  ljubav smo krali,svako drugo cvijeća poklanjali

Poslije, svakog pretposlijednjeg dana proljeća našega  išao sam na livade pokraj Aleje platana koja vodi do Izvora Modre rijeke.Izvor nije običan.Iz ogromnih usta pečina on nezaustavljivo vri, u jezero se on odmah pretvara,iz jezera širinom velikom otiče rijeka tisuć godina široka. Po njoj  moja zemlja dobi drugo ime.Satima sam ležati znao u blagosti mirisa ljubičica,da bi mi opojni miris donosio tebe.

Do kasno u noć ležao,sjedio,prevrtao se, krajolik gledao,osvrtao se,osluškivao i nešto očekivao.Slučajno ili ne uvijek je to bio lijep plavetan dan,Sunce je sjalo.Mjesec se smješio, Zvijezde su žmirkale.Svi zajedno u malom jezeru se kupali,ono je oticalo,ali krajolik nije moglo izbrisati i odnijeti.Okole nepregledni đardini,livade cijeća svih boja i mirisa.U tom prirodnom potpuriju ništa nerealno se nije dešavalo.Uvijek i iznova sam viđao kako su se neka nova djeca sretala,jurila i igrala.Bezbrižnost se za ruke držala,prve poljubce krala.Radost  cvijeće brala i milovala. Marila za suvišne u njihovim bajkama nisu.

Neko bi se umorio,neko bi odustao,neko bi prestajao dolaziti.Ja nisam.U krajoliku gdje izvor život rađa sve je podsjećalo na tebe i hranilo uspomene u meni.Dolazio sam i dolazio i  dolazio svakog ljeta  pred poslijednjeg dana onih naših dana proljeća i uvijek slike tvoje dvije,jedine koje imam,u hladu polja na ljubičice polagao.

Čak su se i u Izvoru ogledao tvoj život kroz žumor u  Bajci o Aleji platana .

Na domak Aleje Platana

tri kilimotra duge

pored blistavog Izvora

Rijeka je zeleno Modra

nalik onoj blistavoj

što Zemlji mojoj jedinoj

po njoj je ime dato

 

Prije slikarevog zapisa zeleno Modre

gradić jedan u sjećanju osta

Umoran

 

u umornom gradiću Most čežnje

na mostu čežnje

Mali Princ tuguje

 

tugujući princ gleda i traži

Željezni most

Razdora

 

na mostu razdora magla

Razorna

 

ispod magle razorne

Rijeka željezna

 

pored rijeke željezne

livada cvijetna

 

na livadi cvjetnoj

kuća oronula

 

Kuća oronula ima dva ulaza

Sumorna

 

u jednom sumornijem

ima prvi sprat

Strepnje

 

Na spratu strepnje jedna vrata bijela

iza vrata bijelih soba snježna

Sanja

 

u sobi sanja tugom obojen ležaj

Duge

 

Na ležaju duge žena spava

Bolna

 

u bolnoj ženi nevina djevojčica usnula

U usnuloj djevojčici snovi

 

Nemirni

U nemirnim snima bajka

Prastara

 

U prastaroj bajci

Aleja je platana

Duboka

 

Na početku Aleje duboke Izvor

Veliki

Izvire izvor veliki iz gromade kamene

 

Gromada kamena samuje

Okamenjena samoća kazuje

 

Bila jednom nekad davno Aleja platana

Odmah počinjala tu kraj Izvora

pa se i završavala

 

Ta aleja platana

što počinjala je odmah kraj Izvora Istine

kojem je djevojčica pješke hodila

na kojem je djevojčica neutoljivu žeđ gasila

pored koga je djevojčica mirisave ljubičice milovala

u kosu mirise stavljala

iza kojeg je djevojčica šarene krajolike dočaravala

iznad kojeg je prelijepe

nove bijele Dvore svome princu gradila

 

Ta Aleja platana

ne završava odmah tu kraj Izvora Tuge

u kojem je djevojčica biciklom brodila

Snove odmarala

pored koga je djevojčica Tugu polagala

iza kojeg je djevočica Suze sakrivala

iznad kojeg je djevojčica suze raspršivala

 

Ta Aleja platana

tri kilometra duga od Izvora bola

kojem je djevojčica motorom plovila

Na kojem je majku tražila

pored kojeg je djevojčica svoju nevinost u duši nosila

iza koga je djevojčica ocu bježala

Iznad kojeg je djevojčica Princa malog čekala

pa se Aleja i završavala

 

Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana

odmah počinjala tu kraj Izvora Duge

tri tisuć metara dugačka pa se i završavala

 

Ne hodi više Alejom djevojčica mala

što put šarenih leptira je žeđ gasila

nježne ljubičice milovala

prelijepe krajolike dočaravala

snove odmarala

tugu polagala

suze sakrivala

samoću raspršivala

majku tražila

od strogoće se sakrivala

Princa malog dozivala

kraj izvora

tu gdje počinjala je Aleja platana

 

Bila jednom nekad davno

jedna Aleja platana

odmah počinjala tu kraj Izvora duge

tri kilometra dugačka pa se i završavala

 

Ta aleja sada šuti

najljepše snove o djevojčici snuje

Izvor joj pomaže

žubor muzikom

 

Jedne veoma tužne zimske noći

još tužnijeg majskog dana

umorna žena neka u Aleju kroči

lik i stas Aleji znan

ali sumoran

nešto sporiji i teži

od nečega očito bježi

 

I ta Aleja platana prepoznaje misli

što se roje

iza očiju nevinih

zvjezdane boje

riječi samoće stoje

 

Ljubavnu žeđ ugasila nije

šarene krajolike poderala

ljubičice milovati zaboravila

ljudima zdravlje darivala

Sebe bradatom dripcu jednom dala

ali čedna kao i prije ostala

Majku pronašla,bolje da nije

Otac je nije stig'o da gvozdenom stegom je bije

 

Jedino što ljudskošću svojom dva pupoljka ima

klavir kćerkicu i vrijednoga sina

A snove pokopala

A suze zaledila

A tugu prigrlila

O‘ nda razmislila

J'oj ljubav je možda odbacila

 

Bila jednom davno jedna Aleja platana

odmah počinjala tu kraj Izvora suza

tri tisuće metara suza dugačka

a se nijemo završavala

 

Poklanjajući misli toj aleji platana

kao nekad,do Izvora stiže

na nijemi upit istinu reče

 

Princa malog srela je nekako slučajno

sa sladoledom u ruci

u rano Proljeće Radosti

jednog toplog ljeta

jedne prelijepe Ružine Godine

kada su ove počele cvati ljubavlju

več u avgustu ljubičica

poslije januara plača

prije maja nevinosti

 

Upoznah ga

ali ne prepoznah

kad mi ljubičice

ruže srca svoga

nježno sneno poče poklanjati

 

I još k'tomu sa usana i sa grudi

i sa tijela i đardina

što već bješe moja sreća

moja želja

poče isto cvijeće brati

mirise upijati

 

Kada stade

da bi jošte više zaiskao

htio suze moje odlediti

tugu otkloniti

nježnost tkati

ljubav poklanjati

snove sniti

pjesme liti

mene mladu poče radovanjem svojim zvati

hrabrost davati

ljubav tražiti

 

Uplaših se jako bome

oobjegoh malenom gradu svome

zaključah se u malu sobu snova

legoh na ležaj boli i duge

 

Usnih i tek tada

o koje li tuge

ja ga spoznah ali dockan

iako ga željeh

iako zavoljeh Princa Malog dosanjanog

i u njemu svu čestitost i njegovu a i svoju

 

Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana

odmah počinjala tu kraj Izvora boli

Tri kilometra dugačka bila pa se i završavala

 

Danas

Umire ta Aleja platana

 

Djevojčica slomljena živi sa uspomenama

teškim tri tisuće metara

na kraju trinaestog dana proljeća

poslije četrnaest i pola dana ljeta

k'tomu pedeset osam

i na kraju još sasvim nešto malo više

Godina Samoće

 

Ponekad samo sjedi

uspomene lijepi

neke hoće da izbriše

kao začarana igrom Staklenog života

 

Sjedi kraj druga svoga Izvora

na kojem je žedna ljubavi

iza koga je nevinost titrala

pored kojeg su ljubičice uvenule

iznad kojeg bijeli Dvor sanja

srušene pute njene

ipak usud nametnuti proklinjati ne zna

 

Oh jadne li djevojčice

šumi Aleja platana na umoru

još uvijek tri tisuć’ metara duboka

 

Oh,žalosne li žene

žubori Izvor studeni

Aleja i Izvor okreću leđa ženi

šute i bleje put uplakanog neba

 

Bila jednom davno jedna Aleja platana

odmah počinjala tu kraj Izvora sastanaka

tri tisuće metara dugačka bila

pa se i završvala.Aleja dugo umirala

 

Izvor nešto duže izvirao

djevojčica,dijete Malog Princa

nikad više dozvala nije

Princa malog

njegovoj bajci odaslanog

 

Aleje platana odjednom ne bi više

Izvor prestade da žubori i diše

Okamenjena gromada nevinosti

djevojčicinog lika

i dalje doziva Princa malog

od htijenja njenog palog

 

Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana
odmah počinjala tu kraj Izvora vječnosti

tri tisuće metara visoka

pa se i zavšavala

 

Neznano poslije

vjekovima možda

ispredala se priče i legende

nekad oživljene,češće zaboravljene

 

Tko je ta djevojčica da prostiš

i k'tomu čiji je taj Princ Mali bio

 

Jednom davno poslije

ljubavnici besprizorni neki hodiše

putem negdašnjim Aleje platana

što počinjala je odmah tu kraj Izvora

Života

tri kilkometra epoha dugačka bila

pa se završavala

 

kod Okamenjene gromade djevočicinog Krika

pored nestalog Izvora Ljubavi

što počinjao je na početku iščezle Aleje platana

 

A šta se zbi sa Princem malim

nezrela ljubavnica kao da se pita

 

Baš me briga

spreman odgovor hita

bradatog ljubavnika ogromne ćele

 

Ko ga šiša, iskre pakosti u oči sjele

Ko ga šiša odjekuje

dok brada ljubi sirovo

grli surovo

i gazi neke nove

tek narasle djevičanske ljubičice

 

Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana

odmah počinjala tu kraj Izvora ponovnog postanja

tri kilometra vijekova dugačkog nijećenja

pa se završavala

 

Ta se javi vapaj tihi

lijepo molim pomenute ljubavnike gore

i još gore malo više navedene

majku oca čak i kćerku sina molim

 

Ne spominjite nikad više

Princa malog

odlutalog

za vaš život nedoraslog

 

Pustite ga ga neka sanja

da me voli

da me bere

da mi bere

ruže krhke

nježne moje mirisave

ljubičice djevičanske

pa i ruže procvjetale

 

Samo jednu kaznu

slomljenog srca mog i njegovog

ja mu želim

kunem i proklinjem

neka sanja

u snovima pjesme

ljubavi bajke piše

 

J‘oš neka sanja

nema može

jasno mora

dječačkim srcem svojim

A prečistom dušom svojom

A bez suza i bez tuge

A čvrsto štiti brižno čuva nježno mazi

O ljubav iskrenu našu vječnu

J‘ edinu mirisavu

djevičansku ljubičicu svoju krhku ružu

zadirkuje ktomu igra se i juri

 

Vrišti okamenjena gromada Nevinosti djevočicinog lika

dd primalnog krika poteče

Izvor ponovnog susreta

odmah netom

vjetrom nošen

olista nagovještaj one Aleje platana

što počinjala je tu kraj izvora Ljubavi

tri kolometra dugačkabila

pa opet počinjala

 

Ima jedna nova aleja platana

u kojoj jedna Bajka prastara svoje snove odmara

nastavlja da sanja

tu odmah kraj Izvora Vječnosti

O onoj istoj

J ‘oš neznano dugoj

A prelijepoj bajci djevojčici miloj veseloj

A o ruži čarobnoj najljepšoj mirisnoj ljubičici najnježnijoj

O ruži krhkoj krajoliku najsjajnijem nevinom

0 ljepoti duge u očima snene djevojčice i Princa malog

O nevinosti tuzi gdje sreća samuje,igra se i juri

J‘er nikad ne završava bajka koju ljubav ljubavi piše

 

Onako po dječiji rečeno

ljubav ne mogu ubiti

ni tri tisuće vijekova

što prijeteć Aleji platana

podmuklo kruže oko Izvora ljubavi

Ispričavši svoju bajku

djevojčica danas plače prvi put.

 

 

 

Bajka petnaest dana proljeća – XIV Dio

Dan trinaesti

 

 

Nikad ne reci nikad.

Poslije su neki mislili da sam hrabar.

Vjerovatno.

 

Ali mislio sam da je to i zbog toga što više nisam imao iluzija. Znao sam da te neću nikad više sresti. Najvjerovatnije. Prestao sam tragati za tobom, osim u snovima.

Život je tekao. Hvatao sam zalet. Živio punim plućima i uvijek tebe sanjao, svih oni noći kad druge žene u naručju sam držao. Kroz život jurio , uvijek misleći na proljeće onih dana kada se i nama i djeci cvijeća činilo da uz ogromnu  ljubav u nama  možemo sve.

Život je bio uglavnom dobar, ili barem podnošljiv.Sada kada zbrajam i sabijam šezdeset pet godina u jedan dan ili petnaest , čini da skoro nemam za čim žaliti.Ono skoro ide na tvoju dušu?

 

„Normalno šalim se.“ pišem ja.

„Šta je normalno“ kao da čutiš ti.

 

Dva-tri žala od tog skoro mogu samo sebi na srce priheftati.Ali jednostavno,čini se da mi nesdostaje vrijeme.Pješčani satovi se nekad ne smiju okretati,ni lomiti.Iako maš to Sunce,taj Mjesecte Zvijezde,ta neba,more,okeane ljubavi u sebi koje želiš da daješ i poklanjaš.One ljubavi onih niski staklenih perli udahnutih sedmog dana proljeća,ljeta tamo neke hiljadudevestotinašezdesetosme.Ljubavi tvoga testamenta.

Pamtim sve duboko usiječene biserne puteve dijamantskog sjaja.Puteve ljubavi onih samo naših dana,onih samo naših noći kad sve bilo je muzika i Bolero.

Pamtim i riječi  baš sve riječi,čak i neke  pokupljene u bibliobusu muzike.

 

„Kad izgubiš sebe izgubiš sve“-ubjeđivala si me.

„Kada izgubim tebe izgubiću sve“-nisam se slagao

 

I nosim ih,lepršave i nedirnute,spojene i utkane u sjećanja na tebe i mene,ljubavi moja.

To je jedini put kada smo se mimoišli i jedini put kada si odlučno okrenula glavu od mene,pokazujući mi dlan sa pet raširenih prstiju kao da me zaustavljaš,kao da me odguruješ.No,brzo si okrenula u oči me gledala,pa si se nasmijala,pa si mi ruke pružila, pa si mi poljubac nudila.I ja sam se nasmijao,ruke tvoje prihvatio,poljubac uzeo,u tvojim očima vidio i tebe i sebe.Nikad mi nisi rekla šta si u mojim vidjela.Vjerovao sam isto što i ja.

 

Ti proljećnih dana tog ljeta odrediše sve moje dane.

Pokušavao sam da ljubav i sebe dajem onako kako si me ti učila.Onako kako si se ti davala i kako si ljubav udahnula u mene:dječiji,jednostavno, bezuslovno,neštedimice,nesebično,u igri kroz igru i jurnjavu,u traganju i davanju,milovanju,sanjima i snovima.

Kasnije,mnogo kasnije sam shvatio da ljudi imaju veliki problem koji im život čine sumornijim.Neke godine čiji broj unaprijed zamisle,ili im okruženje nametne: zanemare, napuste,unište,zakopaju ili ubiju dijete u sebi.

A sada mila moja slušaj kako te zvuče odvojeno:

-zanemare sebe

-napuste sebe

-zakopaju sebe,

-unište sebe

-ubiju sebe

 

Jeza ,činiti to sam sebi,obarabatiti sebe,strahovita jeza i strava.Zato nije ni čudo što su mnogi ljudi izgledaju zanemareno,napušteno,zakopano,uništeno i ubijeno.I zaista posrano.Kada ljudi to čine sami sebi, šta mogu činiti drugima.Ili šta mogu očekivati od onih drugih.

I žao mi što nikad ne pronađu svoje sunce,svoj mjesec,svoje zvijezde,svoje more,svoju plažu i svoj pijesak.A vremena  im još brže klize kroz prste.

Našeg pretposlidnjeg dana zamalo ne učinismo ono što nismo trebali ili smjeli učiniti

Veče je započelo vjetrom,kiša je počinjala,pa stala.Dvoumila se,kao da joj vrijeme nije.

 

„Veju veju pahulje snijeg po staklu šara.“ – zimsko dijete ja.

„Jagode i malina u polju,eto slatkog dara.“ – maleno dijete ti.

 

Te riječi i nisu bile tako čudne,bili smo okruženi slasticama..Ako se sjećaš naš jedini omiljeni kutak u zatvorenom je ona mala slastičarna ispod stijena što na Petru su nas podsjećale.Slastičarna se,kojim li čudom zvala Petra.

Bio je to kraj trećeg dana pobješnjele bure,koji nosi njeno jenjavanje.

Dakle,počela je noć koju na jugu zovu noć coprnica,a negdje bestija ili jednostavno vještica.U zraku je lebdilo nešto moćno isvježeNoćna tama je nosila nešto teško i upitno.Noć postaje tmurna,skoro jeziva.nagomilani crni oblaci se ne kraću..

Kiša prestaje padati..Mi smo na plaži,omiljeno mjesto,par metara od mora,na pjesku, tridesetak metara nasuprot ulaza dva,leđno par metara desno ka ulazu jedan.Ovaj put sam se sjetio primaći onaj suncobran od hiljadu.Savjet djeteta malog zlata vrijedi.

Mi  nismo znali šta slijedi.Grmljavina iz daleka,s kraja nevidljive daljine najavi:

„A sada spektakl!“

Iako još je ugrijavanje,mogao je da počne.Potmuli  zvukovi su se približavali,nejasne titrave sjene manje tamnog crnila previrala su sa najdaljeg horizonta.

 

Glebova nigdje ni,prije tri dana negdje odoše,sakriše se,izgubiše.Iako ih ni :krikovi,vriskovi ko da ih neko žive čupa.More krikovima bjesni-vri škripa huka i buka stapaju se u zvukove koje um prazne.Misli nema.Mrak se može sijeći gust, tvrd,u njemu kao da nešto upitno lebdi.

Nama nepozvani akterti tek pristižu.Lica im strogo ozbiljna.Ne gledaju se.Hodaju poput hipnotisanih hodač na duge staze kojima je ucrtano odredišno mjesto:gradska plaža.U mraku se stvara privid da neki nose noževe i sjekire.Poneko veslo il’ motiku,neki naramke drva.Mnogo željeza klepeće.

Nemamo se vremena plašiti ,mislili smo da sve neka igra kojoj je cilj da se sve pretvara u grotesku.

Neki nose jastuke i dušeke.Neki čak krevete i goleme francuske ležaje.Svi imaju otvorene crne kišobrane i vesele razbojne suncobrane.

Zveket flaša, bocune i buradi je skoro nečujan..Mirišemo vina,piva,konjake,loze,šljive, sva sila mogućih alkoholnih isparenja.Da smo znali kako tikvenjača miriše vjerovatno bi i taj miris prepoznali.

Odjednom,skoro u isti mah plažom se probi svjetlost stotina vatri.Neke veće,neke manje napraviše od pješćane plaže kontrast nasuprot nebeskog crnila.Sada se stvarala u morskom odrazu stvarala staza  popločana plamenim pramenovima.Ni danas mi nije jasno kako je po onom vjetru i kiši moglo zasjati hiljadu vatri skoro u jednom trenu.Vijekovno iskustvo,možda?Mnoga lica obasjana vatrom bila su klovnovski ofarbana.Neka lica su bila našarana,neka diskretno našminkana,neka osmišljena neka kričava,a neka pak grozno išarana u antivukodlavskom ili antidrakulovskom zanosu.Svi su obučeni u  mornarska odijela. Muškarci u plavo bijela,žene u bijelo plava.kape im različite.Ženske su kapetanske,muške popajevke.Umjesto opasača svi imaju svilene šalove plave i roze.

Osjetismo i miris pršute,skuše, sredela,ponekog cipol sa gradele.Sokova nije bilo.Ni sladoleda od vanilije.

U čudu skoro i nismo shvatili da više nismo sami na plaži.Stotine,moda hiljadu-dvije parova, i starih i mladih je izmješano,sve dvoje po dvoje.Sjede zagrljeno i tiho gledaj u  tmurno nebo čiju dubinu niko ne nazire.Blažen,upitno „glupav „ osmijeh se svakim promjenom vjetra i plamenih jezičaka pretvarao u demonski cerek.

Ti i ja se ne plašimo onog što vidimo; ni noževa,ni sjekira ni gomile zajedništva što razoružava.Ne bojimo ni prizora što slijede.Znamo da nešto neobično,čarobno mora da se desi.Niko ne obraća pažnju na nas.Niko ne obrača pažnju na bilo koga ili bilo što.Oni gledaju  u more,u nebo, u prazninu pozorno,bez daha i zvuka.Gledamo i mi.Sve se stapa u muk,tišina,tajac.

I tada…Prasak,ne prasak to rika saturn rakete  što šatl iznosi van granica zemlje,ali reskiji prirodniji.I odmah potom bljesak munje.Bljesak,prasak,bljesak.Bljesak prasak.Ko’ ubrzani rafali topova prošlosti  sa bijele tvrđeve što uzdiže se nad gradom vijekovima.To nebo poklanja vatromet boja,zvukova i mirisa koje samo Univerzum može nadmašiti.

Munje lete ka pučini jedna za drugom.On usamljene su sporije za mikrosekundu od onih što se javljaju u paru.Svaki  prestanak pojedinog bljeska  u pozadini otkriva veličanstvenu ljepotu neke maglice.Munja – maglica.Kad munja zaroni u  pučinu eksplozija svjetlosti kao spiralne igle spojene ušicama poput spljoštenih galaksija vijugaju  u potrazi za družicomU ružičastim, zelenim,ljubičastim,žutim,plavim i obodima svih bojao neba ka moru,od pučine do plaže,od plaže do neba plovi munja za munjom.krik za krikom.

Kako vrijeme odmiče munje se sve više uparuju: jedna sa drugom ,jedna sa dvije ,jedna sa tri.Blještave izvedbe vrckajućih likova na nebu,nalik tvome,mome,nalik na svakog od ovih sretnika sa plaže.Nekad sušto srca,nekad duše čini se oslikavaju.Dvije sa tri,tri sa dvije i još dvije,tri sa četiri,dvije i pet, kombinacija mnogo.Sedam munja kao da je optimalan  formulističan broj.

Glave posmatrača razletle se na sve strane.Gore,dole,lijevo,desno , kao ringišpil ukruk,ukrug.

U toj raspomamljenoj žurki boja i krikova sa početka nevidjela skrivena tvrđava se odjednom pojavljuje kao avet ukletnog holandeza.Na zidinama titraju,plešu plavičaste sablasti goniča i robova u igri svojstvenoj izgubljenim dušama.Tvđava se sve više nadvija nad plažu kao ogromni Aladinov đin, kao đinovski gonič robova il’ i kao sablasni čuvar plaže,sa punim radnim odnosom na određeno vrijeme:osam sati.

Kako se munje uparuju to se i usložnjavaju,i one i njihov ples.Ples kovitla oblake,oblaci uzvraćaju novim munjama.Oblaci ne mogu da nadvladaju munje,munje ne mogu da pobjegnu oblacimaJedna munja nalik na granu sa grančicama.Više grana,mnogo više grančica ,stabla u vrtu.Sedam grana,šumarak.Bljeskovi neprekidni niz bljeskova i boja,mahnitanje oluje hoće da zapali nebo progutaju oblake nebo.Nebo je tamna dubina bez dna,smireno zna da je jače od oblaka i munja.

Klimaks.Neprestano pet,šest,pa opet pet,šest pa sedam munja.Bljesak,blic,bljesak.Pa opet,pa opet i opet. onda odjednom sasvim jasno osam munja zasjaje na nebu Boje vrište; modra,žuta,smeđa, zelena, roza,plava,ljubičasta ne bježe i drže se za ruku i vise u zraku, upletene u crnu koja ih  poput potke,poput kvočke okuplja i sve se zajedno kupaju u moru.  Osam pucnjeva  sa  neba,pa sedam,pa šest,pa pet,pa četiri,tri,dve i jedan kao rafal.

Tišina.Tajac.Zaglušene uši boli ta tišina.Munje su popadale u moru.Totalna pomračina na nebu.Vazduh se puni ozonom koji se u debelom sloju spušta na plažu i poput afrodizijaka  uvlači u nosnice u usne šupljine

Glupavi-demonski izrazi lica nestaju u ozbiljnoj igri zavođenja i parenja,ja tarzan – ti đejn ,kepatanica-popaj,ili samo ljubav radi ljubavi.Nikome se ne žuri,ponoć je tek prošla,do jutra se može…

Suvisle misli namjerno bježe,nije ima mjesto na toj plaži,i ne osvrčići se lete u zagrljaj neba.

Vatre se gase.Tama prekriva i plažu i obzorje i čuvara plaže.Više nikakva svjedočenja neće biti moguća.Sve što se desi na plaži neće ostati na plaži.

Ti i ja priklanjamo se govoru srca, mirisima ozona naumu tijela.Sve se čini sasvim jednostavnim  prirodnim.Nije nas briga što hoćemo činiti ono što ne smijemo i što u dubini duše ne želimo.Mi već ne možemo da dišemo.vazduh u plućima postaje sve rjeđi.Osjeća ka da smo petom metru dubine i treba se vratiti na površinu.Ali mi se ne želimo vratiti.Nije nas briga.Tonemo,tonemo,davimo se gubimo svijest.

Polako otkopčavam dugme po dugme bijele haljine sa stotinu utkanih ljubičica.Ljubim te i uvlačim miris ozona iz tvoje kose ,sa tvojih usana.Milujem te lagano,ti se opuštaš,ja se gubim.Ni daha više nemamo.Staklene perle poskakuju,ogrlice  nas gušePolako rukom dolazim do grudnjaka hoću da  otklonim još jednu prepreku.

Kažem ti :“Mirišeš  na djevičanske ljubičice.“

Ti šapućeš :“Nemoj – mili moj jer te volim.“

Još kažem :“ Neću – oprosti .Volim te  jedina moja.“

 

Prve izgovorene riiječi kao da su vraćale um,umirili perle.Nekakv ogorman teret pada sa prsiju,opet možemo da dišemo,blizu normale

Tada prestravljeni krik čovjeka što vrišti tvoje ime.Za trenutak svi na plaži prestaju raditi  to što rade i gledaju prema ulazu dva.Tamo čovjek skoro da čupa kosu,držeći baterijsku lampu i gleda tamu kroz koju ne može prodrijeti.

Ti se trgneš.Svijest se vratila.Ti se osjećaš nelagodno,ustaješ i brzo navlačiš haljinu.Grliš me,stišćeš se uz mene,čvrst ,očajnički..Dug mekan,nježan poljubac.Ruka u ruci,one dvije ruke,lijeva i desna.Ona dva dječija srca,ona jedna djetinja spojena  duša.Duša je ljubav naša.Snovi su srca naša.Lijeva i desna ruka su zavjet naš.Zagrljaj je rastanak naš.

Čovjek sad već očajnički  vrišti tvoje ime.Marinci više ne obraćaju pažnju na njega i nastavljaju raditi ono što su radili.

Ti se odvajaš od mene,još jedan poljubac sad već užurban.

-To je moj otac.Meni je četrnaest i po godina.Ali sutra ćemo biti sami i ja ću ti poklon jedan,sebe,ako poželiš dati.

Da li si jecala nisam siguran bila je mrkla noć.

Znam – htjedoh  reći – nije važno,mila moja,sve će biti u redu.neka sila me spriječi.

Bili su to naše poslijednje riječi uhom poslušane.Nikad više neće ništa biti u redu za nas dvoje milo,moje.samo mi sutradan,tvoj mlađi brat donese zlatni upaljać,nježa i blitav ko duša tvoje.

Djetinji glas prozbori:Od nje je.

Još uvijk mogu osjetiti tu konačnost : Od nje je.

 

Nismo znali da je to naša poslijednja zajednička noć.Poslijednji poljubci,milovanja,dodir ruku,šapat taj.

 

Da tako je to bilo, nije nam se snilo.Mila moja.

La vita e bella,zar ne.

Jedina moja.

 

Univerzum i nebo sve znaju.Potrudili su se spektaklu dati veličanstveni sjaj slaveći nas, našu ljubav,ljubavi moja.

 

Četrnaest godina poslije Indaxi nam poklanjaju onu mirisnu:

 

„Voljelo se dvoje mladih, dušmani im ne dadoše…“

 

Bajka Petnaest dana proljeća – Dio XIII

Dan dvanaetsti

Sigurno se pitaš gdje sam sada, kako sam,s kim svoje dane dijelim,šta radim-o čemu pišem,šta slušam-pjevam .Možda i ne.jedna od osobina je vremena da nosi zaborav u kome slike postipno blijede,postaju nejasne i nestaju.Nečega se ne želimo sjećati.A opet neke slike,one najdraže se opet,opet i opet vraćaju.

Iako nepitan ja ću ti reći:

Ima jedna zemlja da prostiš snena i prkosna od sna Zemlja Božje Milosti.

U njoj jedna Modra rijeka po kojoj zemlja ime dobi.

Na izvoru te Bosne u srce te zemlje imade jedan dvor Gradom Čednosti on slovi.U  toj zemlji,kraj izvora te rijeke u Svetoj palati  privremeno još uvijek živim ja.To je moj usud.

Nikad,ama baš nikad mi nije palo da odem iz njega,da živim negdje drugdje.To se moglo pretpostaviti i one davne hiljadudevesrorinešezdeset i osme i svih godina poslije.Da, mnogo sam putovao,posao i znatiželja su me vodili tim putevima.Ponekad  prijateljatva i ljubavi.

Zbog ljubavi prema Gradu mnoge sam ljubavi žrtvovao.Svjesno.Znam žalosno je to!Ali kao što kaže Pjevač kaže: “Šta bi bilo sa sarajevom da sam ja otšao.“ Ne znam,ne zna ni on.

I jednu veliku ljubav na poček dao,možda na ispitu ljudskosti pao.Divne,dobre,nježne i prekrasne R.S. iz Belog grada iz vremena kada je on bio pobratim Dvoru.Vjerovati nećeš,upoznah slijedeće hiljadudevetstotinašezdestdevete godine kad sam je bol traganja za tobom bila tek svježa otvorena rana.To je jedna od rana koje me tište.Nemam rijeći kojima bi izrazio žaljenje i izvinjenje zbog toga.Možda bih i o njoj bajku mogao pisati.Ili samo duže pismo napisatiO tome bih mogao razmisliti.

„Ta zašto pisati pisma,“ – nihilista si ti.

„Da poštari imaju posla.“ – cinik sam ja.

Danas bi zbog pisama poštari gladovali.

Tako je zapisano u knjizi u zvijezama.Pupčana vrpca mene i moga grada još uvijek nije prekinuta.Nadam se i neće?

Bez želje da imalo fasciniram,ljekarske nalaze kratko definiram:

 

-ruke posustaju

-noge odustaju

-pluća ne dišu lako

-jetra nabrekla jako

-srce jako usporava

-bubreg ne zavarava

-kose sijede

-oči blijede

-uši oglušile

-misli usporile

-ništa natoročito to nije

-dječak od 17.g. sve krije.

-ostalo kažu bitno nije

 

Sve u svemu dobro sam.Čak mi se čini da me slijedi i i sa mnom sijedi velika sreća .Mnogih oko mene nema,dobrano prorijedili se,nestali su tako nagloiznenada ,put jahača u magli,ako znaš šta mislim.Zbog te nagle ničim izazvane pustopoljine i društva nekog nemam.Namćor postao nisam,čak ni ozbiljan nisam,još uvijek mislim.

Neko bi reko’:“ U njeg’ pameti nig'di nikad’ bilo nije.“

Po bosanski slovkano – rahat od pameti.

Neka, nek zbore,ja još uvijek sam ono dijete tvoje,samo snove i sanje neću više da krijem,ostalo ni tebi bilo bitno nije.Da sam ikad uspio ili htio definisati našu stvarnost nas ne bi bilo.

Imama sina brižnog i kćerku milu,njima poklanjam ljubav moju i tvoju.Mislim na dobro su izašli,boljim od mene mi se čine, iako rat im je uzeo dječije godine.Zeru su dvije ozbinija od mene, nježnošću i brigom zbunjuju ljude mnoge.

Da,ljubim i jednog unuka malog, tri četiri godine najboljeg druga starog.Druga za igru snove i maštu imam,njemu se mnogo sviđam.Puštam ga da radi sve što djetetu treba:Da igra i da se juri.Djedi blenti kao čigra u zagrljaje da žuri.

Kako i u svakom dječjem srcu mnogo ljubavi i radosti ima i ja je primam,i dajem onako kako si me naučila.

Vrlo često,svakodnevno čak i noćima dugim  u mislima i snovima susrećem se najćešće sa tobom ,a nekad sa nekom drugom prizanću ti družim.Znam ljutit se nećeš,nisam ja te sreće.

Onako iskreno ne radim ništa.Zaposlih se kasno,to nije bitno; već to što me posao pomalo  krao.Žustar ko „ munja“  kao što jesam nikad se nisam dao.Čupao,ritao,u bitke stupao ali snove i dječaka u sebi nikad nisam dao,tvoje savjete slušao.Neki zli ljudi me središe,drugi me prijje dvadeset godina u mirne vode baciše.

O'tade životu kradem dane reko’ bi neko.

„Muškarci su po prirodi stvari jako lijeni.“ – feministikninja si bila ti.

„Samo oni koji pivo i špricere piju.“branim se ja.

Nikad pivo nisam ni volio ni pio,čaj od hmelja,obična voda što usred razgovora,usred milovannja uskače i prekida.Sa pivom je frka trka.Sa špricerom istva stvar, voda sa dodatkom vina.

I sada mi neko od ovih sadašnjih ima pametovati o ljubavi.Nije nego spremno odbrusujem ja.

Od tada život počinjem nov,tamo gdje sam stao onih dječiji dana ne davne hiljadudevestotinešezdesetosme.Radim na sjećanjima tebe i mene.Vraćam se Aryacima /arijevcima/plemenitim,blaženim čista srca,izvorima moje mladosti.

Poeziju nešto manje ali samo ako je iz bašta:

Cvetaje,Ahmatove,Poa,Jesenjina,Mjakovskog,St.Egziperija,Prevera,Maka,  Montena.

Asja,Kao desna i lijeva ruka i druga pjevanja o boli i nadi dok djeca  umiru od gladi,Rakvijum,Anabel Li,Ana Snjegina,Oblak u kratkim pantalonama,Mali princ,Barbara,Modra rijeka,Bacila je sve niz rijeku je samo djelić onoga što titra, lebdi ,diše,plače,vrišti i voli u moji damarima.

Tebe,to i još više toga nosih,na samaru mene magarca poklonika čerge života.I uvijek sam dvije svijeće po đepovima nosio,da bih mogao reći:pogledom ugasila je plamen dviju svijeća,nestala je tama..Nažalost svijeće je moje srce istopilo  u male anđele neke lik,ali je ponovo nisam sreo

Tu i tamo Tagora,Neruda,Hajam,Tina,Lorka i Bodler se gurahu u prvi plan,ali…

Nije mi strana ni proza,osebice Mešina,Markesa, Koelja i Kiša.Nisam bježao ni od ruske realne il'futurističke škole kao ni od francuza Rablea,Fransa i Zole.

Romantizam u stihu i prozi za klase više čak i istorija briše a ja zaboravljam,ali pamtih stih jednog futuriste zagledanog u prošlost a pisao je o revoluciji,i ljubavi dakako.:

„Ja znam-

Svaki ekser,u čizmi mojoj

Strasniji je od Getea.“

Mišljenja sam istog o napuhanim ublehama stvaralaštva mraka i uma,um da se sledi ,um da ti stane:Dante,Njegoš,Flober, Rembo stavom Ramba,Borhes…,koće sve pamtiti i U njih  kao kod Homera i Ovidija,nema ljudi ,već više nako’,čudovišta i monstruma.U njih nema ni potke,ni ljubavi ni duše,već samo ništavila i praznina znak put nagosti Careva novog ruha.

Eto o tome pišem,bilježim ko’ notar,ćata il’ hronik neki.Ljepotu zbrajam,ružnoću sklanjam,zlu ja sudim i čovjeku isto,ali ljubav i naše ljubavi onim drugim beslatno nudim.Neko bi reko biblioteka savjeta neka mala u jednu  policu dječijeg bibliobusa bi stala.

Ljetno vrijeme gura u prvi plan svoje štićenice,tri muze,tri umjetnice iskrenog,vrhunskog vrištećeg protesta i nježnog  pjevanja o životu,traganju,nepravdi,ljubavi i bolu.

Bessie Smith koja je znala da te niko ne zna kad si donja i van zato što je dobrog čovjeka teško naći.Odustala od traganja 1937.u 43. godine u zakucavši se u drvo.Dobri milosrdni krišćani odbiše da je prime u bolnici ( što li Bože – nema veze sa popularnim američkim zdravstvenim osiguranjem).Iskrvarila je do smrti.

Billy Holidey – Ledi koja na plavom mjesecu pjeva o čudnom voću.Mnogo toga u životu je čudnog,gorkog i otrovnog probala,ali sreću od djetinjstva nije imala,sve do prelomne neke noći maja 1959.kada je jetra otkazala i u 44. godini agoniju prekinula.

Janis Joplin – Peas sister selam i plači malo dijete sa mirom u srcu dok želiš voljeti nekog ko

bi se mogao truditi da bude žešći i ruja.Dok sve žuti i crveni u obilju prelamajućih boja nju,bešćutni i okrutni se nimalo ne stidi dok po šabloni patološke laži  konstatuje:predozirana.

Tog 4.oktobra 197o.g. nalaze je u kadi bez bila i svjedoka.U smrti kao i u životu sleđena umrla je u 27.godini poslijednja muza djece cvijeća i muzike.

Na identičan način u 27.god. završavaju Jimi Hendrix ,petnaestak dana prije, Jim Morison pola godine poslije.

Patalog engleski: predoziran,heroin,voda u plućima,svjedokinja komiranaHello – Chief , zadatak obavljen.Dokazi uništeni.Money please.

Patalog američki: predozirana,heroin,voda u plućima ,bez svjedoka.Hello – Chief,zadatak obavljen. Dokazi uništeni.Novac molim.

Patalog francuski:predoziran,heroin,voda u plućima,svjedokinja ušlagirana. Bonjour – Chief zadatak obavljen –Money please.

Pjevače ubijaju zar ne.Samo Indexi te zamke izbjegoše jer do kraja su htjeli ljudima do daju. Kraj Indexa dođe nekako s’ kraja proljeća mjeseca ljubavi prve,godine ljubavi prve,milenija novog.Tada sam užurbano da pišem o tebi mila moja.Pjevati sam počeo s’ kraja ljeta hiljadudevetstotinašezdesetosme s’ kraja petnaest dana proljeća,Šaliti se neku godinu kasnije.krajem osamdesetih počinjah sumnjati da su ljudi baš ljudi,devedesetih se uvjerih u to. Mnogo vremena,a časak jedan.

Nakupi se svega i svačega.O mraku boli i boli mraka  nije teško pisati.Svjedočanstva lična i posredna na svakom koraku,iako pod tepihe,pod nadgrobne spomenike,ispod bombi i mikrogena ih kriju.Ljubavi je neiscrpna tema.

O duši i tebi najteže je pisati ljubavi moja jedina.

Muziku čitat nikad naučio nisam iako neku muziku sam skoro kao tebe volio.

No o mnogim stvarima pričat još uvijek ne mogu.Nije tom vrijeme,a ni mjesto u ovoj bajci koju zorno stogi sud čaršije moje Palate posmatra.

 

Bajka Petnaest dana proljeća – XII Dio

Dan jedanaesti

 

Mržnja mržnju rađa.Mržnja mržnje radi. Ne razumijem to.Mržnju treba izbrisati.I  Džek trbosjeke,manijake sa lica zemlje pomesti turbo usisivačem i šutnuti kamo pripadaju.

Bol boli rađa.Bol boli radi.Ni to ne razmijem. Bol treba isušiti. Nisam ubica ali uzrok svakog kolektivnog bola treba uništiti.

Taj dvanaesti dan je osvanuo sasvim nakrivo nasađen.Sve je izgledalo čoškasto i krivo.Ti si skoro čitav da čutala.Ja također.Osjećali smo se tjeskobno,mrven ništavno iako nismo,ni ti ni ja ustali na lijevu nogu.

Nad našom plažom,nad našim moram,ispod našeg Sunca,ispog našeg Mjeseca,ispod naših Maglica i zvijezda uvukli su se vjetrovi i kiše.Ne oni blagi,osvježavajući vjetrovi što ljubav i plodnost nose.Ne one umilne i blagorodne kiše što oči suzama sreće vlaže i oživljavaju uspavano.Bili su to neki drugi razorni i neplodni vjetrovi i kiše,što mnoge rastanke nose.

Trajali su tri dana i tri noći .

Četvrti je bio najava povratka svojim domovima.

Na južnom moru,onom našem moru kažu ima prirodni zakon,jednom mjesečno sve se naglavačke okrene.

Ti si imala mnoštvo onog što čarobnim slovi;zalazak sunca u kosi,iskrenost srca,prostranstvo u očima.Poslije tebe ljubav je bila sva čežnja,sva htjenja moja.Orijenta lirici kažu“Tame nastupa,pa opet svjetlo prodre“.I zaista ljubavi  na tren,za dan,mjesec, godinu ili dvije,pet,i sedam,čak i dvadeset su stalne izmjene tame i svjetla.Čak i ona dva-tri  trena što se decenijama se poštovanjem  ui ljubavlju u duši nose.

Sve suze,tuga, i krici u ovoj bajci su iskljčivo upotrebljene kao stilske figure kojom se iskazuje   imaginarna poetika bola i patosa.Niko,nikad nas nije vidio da plačemo,ni tada ni nilo kada.Ni tebe ni mene.Ni Pjevača i Indexi.Indexi su se služili sličnim figurama u svojim pjesmama.

Ti : „Suze su sasvim suvišne kad srce plače.“

Ja : „Suze su svim suvišne kad duša plače.“

Snovi mi klize, suze dozivaju  i  nastavak  desetog dijela brišem.

Nema mjesta boli i tuzi u bajci našoj mila, samo bjelina i dječija nevinost,  ako smo i zgriješili.

Bajka Petnest dana proljeća – XI Dio

 

Dan deseti

 

Ono malo škrtih riječi koje sam povezao sa tobom,  mi je govorilo , da je život je vukao da budeš pepeljuga.

Ja sam volio zamišljati da si  proljeće koje će eto Mali Princ poljubcem probuditi iz dubokog  sna i biti tvoje spasenje. Spasiti je i odvesti   na malu planetu na kojoj ima mjesta samo za baobab,  ružu, nas dvoje i ljubav. Ah da, malo proširenu i docrtanu za malo polje mirisnih ljubičica sa nevidljive  strane planeta, a za čije postojanje niko osim mene i tebe , pa čak ni Egziperi, nije znao.

To polje  ljubičica što  krasi i naša srca , nećemo gaziti,  ni ti ni ja. Ljubičice su tako krhke i nježne , a tako mirisne. Lebdjećemo preko njih. Mi ćemo ih svakog dana zajedno   mirisati i pogledima milovati. Nema veze ako moramo pričekati još  nekih pedesetak godina ili nešto više do ponovnog susreta i poljubaca.

Vrijeme brzo leti, kad  igra se i juri. A djeca ko djeca, šta ona znaju šta su godine?

A  imam i dovoljno vremena da smislim  kako da tebe prenesem na moju planetu u moj svijet. Treba samo da postanem alhemičar. Ti si mi toliko predivnih i neobičnih darova dala da je dovoljno da zavirim u taj trezor ljubavi.

Meni je to lako. Ja sam sviko da me guje svako malo gricnu. Uz sve to ja volim pune brojeve. Pedeset , sto godina samoće , su  sasvim okrugle  cifre koje tako lijepo zvuče i samuju.

Jedanaest godina poslije, mjeseca osmoga , našeg mjeseca je snimljena Modra rijeka. Ta čarobna,  tajanstvena,  nepodnošljiva, bogata Modra rijeka. Vanvremenska kamerna rok fantazija tkana na lirskoj potki savršenstva stihova Mak Dizdara. Ja sam u tvojoj varoši  iznad tvoje modre rijeke poslijednji put spavao i krajolike tvoje snio  iste godine.

Divni su   prijatelji, ti naši Indexi. Posmatrano iz ugla decenije , što su se preko nas  prelomile  , naši najbolji i najdugovječniji prijatelji. Niko nije bio  upoznat sa našim  tajnama kao oni. Niko nije mogao   zaviriti u naše duše bolje od njih. Niko ljepše od njih nije pjevao tebi i meni, o nama i našoj  ljubavi; ljubavi moja.

I zato hvala im na ovih skoro pedeset godina pjevanja o ljubavi, pjevanja o nama i sa nama ljubavi moja.

A ja ?

Neki dan sam slavio  praznik Ljubavi i tebe u njemu ljubavi moja. Tvoje usne na mojim usnama, tvoje usne, usne meke, vlažne, vrele, pohotne, pune i blage, usne za ljubljenje što mirišu na sreću i jorgovam bijeli.

Juče sam slavio praznik radosti sa tobom mila moja. Tvoje grudi u mojim rukama, tvoje grudi djevojačke, čvrsta bista ustrptjela, milodarja , radovanja , e  mirišu na strast i pupoljak ruže. Grudi milovanja.

Poslije  ću slaviti Praznik čežnje .Tvoje tijelo moje tijelo , tvoje tijelo na mom tijelu, tijelo djevojke, mirisno, raskošno, podatno, rosno, miriše na nevinost i ljubičice, tijelo za milovanje..

Ali danas slavim Praznik snova , jer tvoje oči na mom licu , tvoje oči mile, nježne, blage, sjajne, snene, zaljubljene mirišu na mladosti i more. Oči za sanjanje…

Jedne godine, mnogo mnogo poslije možda iste one godine kad bezuspješno sam te tražio  u tvojoj varoši, bio sam na plaži velikog pijeska. Ta plaža velikog pijeska je bila malo dalje, pet šest kilometara južnije od naše plaže malog pijeska.

Nešto sam poranio, i kao  uvijek,  tebe tražio i nisam baš najbolje mogao spavati.Nisam se ni obazirao na okolinu.Sunce još nije sjalo,vrijeme nije stalo, ali sam se namjestio i za nevjerovati istog trena zaspao.

Zaspao i tebe sanjao. Teški stihovi mi u sanje dolazili, ja se branio, ja te branio , oni se gubili pa se vraćali. Htio sam tebe, ti si moj stih, ti si pjesma moja. Opet smo bili u moru, sami, daleko od obale. Ljubio sam te na isti način kao onaj prvi put, ali i drugačije. Nežno, grzničavo i čvrsto. Ni sada se nisi bunila već željno čekala onaj drugi mnogo duži, nježniji i  smjeliji val doticanja i davanja.

Odjednom si se zbog nečeg uplašila i ne nestašno  smijući se,već grubo divlje rukama i nogama me  guraš pod nogu.Ja sam prestravljen,zabezeknut nemam vremena da se pitam;što i zašto,gubim dah i davim se.Ti se gubiš prema svjetlu koje se krije i prodire sa površine.Ja tonem,mrak se javlja,postaje gušći,misao lebdi:pa neka to je dijeto moje.

Tada neko me blago za ruku prima ja otvorim oči i mislim da to anđelčiča vidim.Dijete malo,nježno žute skoro bijele kose za ruku me dira i u oči gleda.I vidim  smeđe prelijepe oči:čiste,jasne,skoro ljubičaste,a ipak u svemu nalik na oči tvoje,mila moja.Djetence malo,anđelak pravokosi neki,vidi se,prije mjesec dva očvrsnula svoje noge vuće me za prst  desene i ruke i nešro svkuće,špreha.Ja joj ručicu dirnem,hoču kanticu iz lijeve ruke da joj kao otmem.Ona se smije i viče najn.Toliko njemačkog znam.To najn je bilo toliko djetinje,slatko i nježno kao ono tvoje: nemoj,kada sam te htio milovati a ti nisi kao htjela dati.Ja je u sebi prozvah najn.

Ja se probudim i odmah se zaljubim u to dijete.Dijete to osjeti i hoće da se igra.tada mu dolazi mama.Ležeči okrenut ka Najn samo joj  noge vidim.Mama na njemačkom  dijete  nešto kori,valjada što nepoznatog budi.

Sledim se.Stas i glas poznati.Kosta ista,rubin svetlucava što se sunce,ono naše, u njega ogleda.Kostim isti,svileni i crveni.Bože moj,pa to si ti,moraš biti.Ja te zazovem,prolječe moje,ti se trzneš,tek tada si me prepoznala.Čuh prigušeni krik ,samo jedan jecaj i samo jedno bolno:najn.odmakla si se par metara dalje i leđa okrenula.Učinilo mi se da ti se ramena nešto malo tresu.

Pozornost mi je skrenuta na drugu stranu.Najn je dotrčala i poljubac dječiji,sočan i vlažan mi dala.Ručicom desnom usne traljajuć jako obrisala.Lijevom u nepovjenju od mene odmicala. Dešnjakinja je vjerovatno bila i toma me rukom nježno po licu udarila i nasamijala  se. Nasmijao sam se i ja.Nasmijala  se i žena za koju mislim da si ti,a onda se naglo osmijeh sakrila okrećući se.Znao sam i zašto se okrećeš,radosna što sićušno dijete tvoje bezrezervno,onog tvoga princa malog ,već na prvi pogled voli.Kao i što znali si da za nas  je kasno i prekasno,milo moje.

Taj osmijeh i svi osmjehi onog ljeta naših proljeća bili su isti.Sjaj leprša u kosi,svjetlost obasjava lice,to se anđeo javlja i smješi.Nemoguće je zaboraviti taj osmjeh kao što je nemoguće ne prepoznati ga.Tvoji osmjesi su bili oni trenuci kada sve stane,trenuci  koji  kao da žele da se ovjekoveče u sjećanje onog sretnika koji ga gleda.

Uvijek se desi nešto sreću i radovanje presjeca i kvari.Odjednom se pojavio  čovjek poveće glave,kojeg je kosa napuštala nervozno vodeći šestogodišnjeg dječačića za ruku.Pretpostavio da ti je muž.Nešto oštro,odlučno je rekao.

Ti si se pokunjila,snuždila i brzo se spremila.Samo još jednom si me pogledala.U tom pogledu je bilo toliko vrišteće boli,toliko neizecive tuge što dušu slama.Moja se treći put slomila i zavrtjela ona naša četiri stađuna usmjerivši ih ka decenijama.

Nedostaje mi ta mala Najn,onaj mali vlažni poljubac, što nosi  tračak nade da si ti bila njena majka,da sam te ipak na trenutak vidio.Bio sam zahvalan to malenom djetešcetu,toj miloj mrvici što se barem tren na pijesku sa mnom igrala.Na pijesku pod onim istim Suncem i Nebom,na onom istom moru i pjesku kao nekada ti i ja.

Deset godina kasnije sam dobio svoju Najn.Plava,mila,nježna i tatina.Prva riječ joj je bila: ne.Možeš misliti,na isti način je kanticu nisila,prste savijala i tati šamarćiće,pod istim našim sunce i morem,darivala.I nju i sina sam u momentu začeća zavolio.Takve stavri i znanje su od

Uzvišenosti darovane.

Nikad nisam pogledao kćer ada se nisam sjetio tebe i najn.Takav mi usud bio.I sprva je bolno bilo,kasnije sam se navikao.Sada imam tri radovanja,svakog dana.

Ti i ja ,rastajući se noću,okivali smo ljubav čeličnim alkama na dokovima ljubavi.Mila moja, sjećaš li se one urote anđela.Sunce,mjesec,maglice i Bolero su bili opsjenari; zvijezde, more, oblaci i vjetar  samo krajolik,ti i ja žrtve okivanja.Moji ožiljci su još uvijek sasvim novi i jasni.Sve ove godine nisam uspio da te prenađem i da vidim,pa ne znam šta je sa tvojima.

Rastanci su dio života.Tebe mila, moja  poznavao  sam samo tren.Izgubio sam te u slijedećem.Ima jedna knjiga života u kojoj je zapisan i određen život svakog čovjeka i sva njegova djela,dobra i loša,i svo njegovo činjenje ili ne činjenje.

Ova postavka zvuči previše fatalistički i beznadežno.Nije vjeruj mi ,čak naprotiv knjiga je savršenstvo znanja i koja,između ostalog govori da je čovjek tvorac svojih djela i svoga života,laički gledano stvari se trebaju gledati  iz ovog ugla:

„Zamisli da ima neko uzvišeno Biće koje može sagledati stvari i dešavanja od početka Univerzuma  do njegovog kraja.Shvataš kaoliko je lako spoznati život bića čiji život ne traje ni tren u pojmanju vremena Univerzuma .“

U svemu ovom mene čudi i veoma,veoma žali pomisao da ljudi vjeruju „vidovitim“ ljudima,gatarama,magima,lažnim prorocima,astrolozima, a odbijaju ruke Ljubavi i Milosti  Boga Jedinog.

 

Bajka Petnaest dana proljeća – Dio X

 

Dan deveti

 

Slaveći jutra i naše susrete svaki naš dan smo okivali ljubavlju.Noću smo skidali okove i stavljali ih na oltar milovanja i sanja.

Tačno deset godina poslije na praznik tuge sam saznao i uobličio one nagovještaje satkane u prazničnoj bajci. Posao me vukao u tvoju varoš Zaposlio sam se te godine,zapravo zaposlio me otac jer mu je dosadilo ono što se sklapalo oko mene ili se to njemu činili.Pokazalo se da je nekad dobro poslušati starije.

Posao mi je vrlo brzo počeo odgovarati.Kad sam se malo priklonio poslu moj prvi službeni put vodio u tvoj region na dva dana.Prvo sam posjetio tepiharu u susjednom gradiću.Kasnije te večeri sam stigao u tvoju varoš,tako da nisam vidio ništa niti poduzeti bilo kakav korak.

Možeš zamisliti moje uzbuđenje,nestrpljenje.Ja u tvom gradu.

Hotel u kome sam odsjeo bio na obali jedne modro-zelene rijeke nalik onoj  Makovoj i mojoj  Modroj rijeci.I ona je imala aleju platana što išla je do izvora pa se završavala,ili se mnei zaljubljenom samo činilo.

Svu noć sam probdio.veliki okrugli srebreni mjesec i sićušne zvjezdice su mi namigivali.I avgust je bio,ali nebo nije imalo maglica.Rijeka je bila dovoljno široka,da mi se činilo da je to neko jezero na kojem  nestašni jesec hoće da najavi djecu koja se igraju i jure.

Samo se šalio, mene zezao jer iako je bio deset godina stariji,ja sam ga prepoznao.Bio je to onaj isti mjesec sa onih naših obala pustih,obala vrelih kad molio sam te da budeš kao more.

Bio je to onaj isti jesec što poslao nam je maglice,zvjedice i Bolero i okretao leđa da bi se mi bezbrižno igrali i jurili.Tada smo djeca i stidljivi bili,pa smo poljubce i milovanja u  uzburkanom i zapjenušanom moru poljubce krili.

Sutradan kontakt sa  špedicijom sa kojom sam trebao sarađivati vrlo brzo je završio.Po završetku poslovnih razgovora ,u neformalnom časkanju pokušao sam dobiti informacije o tebi i tvojima. Nisam govorio previše o značenju zanimanja koji me navode na raspitivanjima,osim onih koje nalaže pristojnost;slučajno poznanstvo prije deset godina.

Osjetio sa da čovjek poznaje tvoga oca.Raspitujem se o tebi i tvojima.Čovjek je postao hladan i zakopčan. Spartanski je naglasio da da je najbolje da se ne zamaram potragom i da to uopšte nije dobra zamisao.Poslije toga se užurbao i okončao sastanak.

To nije mirisalo na dobro.Zatim  sam žurio na drugi sastanak u narodnu banku.Jedna ljubazna srednjovječna osoba me samo trebala uputite na svoju blisku saradnicu sa kojom sam ja trebao sarađivati.Nisam se libio odmah pitati za tebe.

Ona se zamislila,skoro ukočila ali mi je u povjerenju rekla da si imala problema sa ocem i maćehom i da si po završenju srednje medicinske,otišla u Njemačku,gdje si se u 22-23 godini udala dobila dijete.Neko joj je  rekao da si opet trudna,i da si se dobro snašla.Nije znala ili mi nije htjela reći u kojem si gradu.

Moje pitanje o tome je bilo kurtoazno jer moj svijet se ponovo srušio.Nije bilo nade za bilo kakav trun sna.

To veče sam proveo sa tvojom modrom rijekom,na nekom malom splavu,što se sa obale nadvio nad nju.Mjesec je bio bojažljiv i šutljiv.Zvjezdice su stidljivo žmirkale.Ni on ni one nisu mogli moju tugu.Bila je tako teška da je splav počeo tonuti u vodu kad sam legao na njegov drveni pod.Ni zrikavci se nisu glasali.Jedino su se oglasili šum lišća i žumor modre zelene rijeke pokušalvajući  mi nešto kažu.

Čini mi se da sam ih razumio.Dolazila si na isti taj slap i vrlo često znala slikati  krajolike tvoje modre i malog princa dozivati,o majci razmišljati,od oca,maćehe bježati i bijele dvore sanjati.Zelene modrina i  zelenobijeli žumor su te tješili.To me umirilo.Znao sam da si imala moćne zaštitnike.Aleju i modro zelenu rijeku.Nekako,ne znam zašto sam zaspao i usnio.

U snu ti na splavu sjediš i krajolik slikaš.Osunčana zracima sunca što se vješto kroz platane probijaju rubin boje iskri i pleše na tvojoj kosi .Vidim oči ti još uvijek iste.zaljubljene i čiste

kao onaj moj Izvor.Ja te posmatram i šutim,ne želim da te preplašim.Ti se praviš da me ne vidiš.

U očima onaj  nestašni smiješak, tek iskrica tuge.Ti se predala slici.Ne želim odvojiti pogled od tebe da te ne izgubim.Ti mi tako često,prečesto bježiš.

Tvoja veselost,zaljubljenost me tjera da skrenem pogled na platno.

Slika je podsjećala na neke sezanove radove modro-zelenkastih tonova.Na slici:šuma u zaleđu,most-splav  (ovaj isti) kao nastavak kompozicije,mladić  naslonjen na ogradu mosta,gornji dio tijela okamenjeni Rodenov mislilac.Ispred njega se prostrla zeleno-modra svetlucavost što upija Sunce i snove jedinog ljudskog bića na slici.Punoća iznijansiranih boja koja nadomješta nihilističku prazninu govori o nekoj dilemi koja mori mlado biće.Par patki pliva na svjetlucavoj modrini rijeke.

A onda pozornije pogledam i vidim da to nisu patke nego  su galebovi.Odjednom čujem galebova let i krik.I osjetim  ono jako sunce deset godina mlađe kako nas miluje i grli.Onaj mladić u krajoliku ima poznat lik.To je princ mali i to sam ja,zamišljeni smo i tužni što nam djevojčica nedostaje.Slikarku kosne ta tuga i ona uranja u krajoli.Prilazi okamenjenoj tuzi i poljubac mu daje.Okamenjena tuga se prelijeva u svjetlost radosti,zahvalno gleda ka suncu i suze teku.Hoće to,ponekad ne treba gledati u sunce.

Djevojčica ga ljubi u suzne oči i šapuće:

„Ništa se ne brini,jedini moj,sve će biti u redu.Evo držim te mili moj,nigdje pobjeći neću.“

Ja je nježno ljubim  orošene oči i smiješim se:

Ne brinem se ,jedina moja,sigurno da hoće.Nisi luda mila moja,izgbiti mene,sreću svoju.*

Tada me galebova krik probudi.

Gledam oko sebe.Ničega i nikoga nema.Ni galebova.Samo mi oči vlažne.Mislim oni galebovi ili ovo vrelo avgustovsko sunce krivi su za sve.

Poslije sam još nekoliko puta dolazio u tvoj grad.Nisam više pokušavao bilo kakvo traganje.Par puta sam išao do tvoje ulice i prolazio kroz nju.Taksistu bih zamolio da me sačeka kod stadiona.Bilo je to vrijeme kada se taksisti nisu mogli naći na svakom koraku.

Kada je vidio da ne pokušavam od njega bilo šta saznati špediter je poslije postao vrlo ljubazan. Ni bankarka  ni ja više nikad nismo pomenuli naš razgovor.Pri svakom susretu u njenim očima sam vidio neku simpatiju,znak samilosti ali i nešto tužno u  očima .Ostalo mi je u sjećanju da je jedna službenica banke,ničim izazvana, bila vrlo neprijateljski raspoložena prema meni.Ličila je na tvoju maćehu,ali nisam bio siguran da li je to ona.Nisam upamtio njenu kreaturu.

Obično sam boravio u hotelu  na obali one  rijeke čiji mi je slap pružio utočište i san one večeri kad shvatio sam da bajka početa na moru ne završava tu veče i na tom slapu.

Svi ljudi sa kojima sam dolazi u kontakt su bili ljubazni ali i  suzdržani.Kao da su svi krili neku tajnu od mene,kao u nekom činu teorije zavjere koja se,sasvim je moguće neprimjetno plete u odbrani od znatiželje stranaca.

Slijedeće godine, prilikom oproštajne posjete,bankarka je  krenula je ka meni, zastala,kao da mi je nešto htjela reći,ali se suzdržala u odmahivajući okrenula glavu..Ona je čini mi se bila jedino svjetlo tvoga grada.

Možda je zbog toga direktorica na trenutak srušila tabue male varoši.Varoši i njenih ljudi koji nisu imali volje da spase jedno divno biće.To je bio moj poslijednji dolazak u tvoju varoš. Posao sa špediterom i bankom je prebačen u glavni grad.Slučajno ili namjerno,nije me interesovalo.

Detalje o poslu sam ti ispričao tek toliko da razaznaš kakve je osjećaje je izazvao nedostatak  informacija.

Jedino tih dana ,kad sam posječivao tvoj grad ,često me modrozelena iskrenost pitala:

“Da li sam te mogao zaboraviti.“

Odogovor je bio još iskreniji i uvijek isti:

“Nisam i nikad nisam ni trudio.“

Godinama poslije kada bi se koja decenija upotpunjavala svaka je postavljala pitanje onih prethodnih:

“Da li je vrijedilo sve to?“

Sve to je podrazumjevalo tebe,tebe i mene,nas, tu ljubav,te uspomene,sva ona sunca,mjesece,maglice,zvijetdice,more,pjesag i dane proljeća.

Odgovor je bio uvijek isti, jasan, trenutačan ,konačan,beskonačan,potvdan.

„Da vrijedilo je mila moja.“

Svaki dan mog života u kome si bila ti bio je neki praznik,najčešće praznik ljubavi i radovanja.Te godine dok sam spavao na splavu Indexi su nam poklonili onu tužnu :

“Voljelo se dvoje mladih,dušmani im ne dadoše…“

 

Bajka Petnaest dana proljeća – IX Dio

 

Dan osmi

 

Nisam te htio uputiti na Poa,Prevera,Jesenjina, Cvetajeve,Maka,Majakovskog,Sen Egziperija…Bio sam sebičan, a ti premlada.Nisam htio izgubiti ni jedan tren sa tobom.

Ja sam ih tek upoznavao,a najviše ti si mi pomogla da ih shvatim i prigrlim.

Bila si suviše mlada za nestvarne svjetove ljubavi i bola : Mislio sam,imaću vremena,kasnije ću te ili češ se sama  uputiti u nestvarni vrtlog poezijeAnabel Li,Ane Snjegine, Barbare, Marine.

Bilo mi je drago što nisam.Izbubio bih mnogo radovanja.Izgubio bih dragocjeno vrijeme  utkivanja tvoga lika u srce.Tvoje ljubavi u moju dušu.

Jednostavno –  bio sam sebičan.

Poslije  sam saznao da je tvoje vrijeme za naših dana  već  bilo prožeto tegobom i tugom,moja malene ruke mile.

Sutradan se budimo,svako za sebe.

Sneni od snova,topli od sanja,ni gladni nismo,skoro da bježimo.Da ,djeca se ponovo igraju i jure,sada već i kradu.

Nesvjesni prisustva mnoštva započinjali smo svaki dan put šarenih leptira što miluju cvijetove  i utapaju se u njima,

Ne bojim se da se jednog jutra neću probuditi.Bojim se da ovaj testament neću završiti.

I shvatim:“O milo moje pa ja o tebi ja skoro ništa ne znam,tad bila si dijete.“

Ti se sjećaš:“Nema veze mili moj,ni ja o tebi,ti kao dijete malo veće.“

Mnogo mi nedostaje ta godina mila moja.Mnogo mi nedostaješ jedina moja.Nikad više sunce,mjesec,zvjezdice,maglice,more i pijesak nisu izgledali ni mirisali isto.

Ponekad,samo ponekad i to u pravo proljeće sam dao naslutiti mirisne valere krajolika  ljetnih dana našeg proljeća.I to je jedan od razloga što volim djecu cvijeća i cvijeće.Njima se proljeće dešavala kada i nama naše.

I isti kraj nam je namljeno.Te godine su počeli da nestaju i njih i nas.Oni su se izgubili.Mi  smo se zagubili.

Boli sve to ljubavi moja i nedostaje mi.Mnogo mi nedostaješ maglice moja.Ni plakat ne mogu.Nisi me tome naučila.

Još uvijek se smijem i radujem.Tvoje oči i osmjeh tvoj još uvijek imam.I poljubac osjetit mogu.I tvoju ruku na mom licu.Tvoje ruke male na mom uzdrhtalom tijelu.

Malo teže mi je naći tvoj vrat,ramena grudi.Još teže ono što trebao sam ,a nisam dobio. Uglavnom to mi nije žao.Možda bio samo jedan od onih koji su blatili nevino dijete,djevojčicu moju.

Naši susreti,divni susteri,susreti nježni kao preplašene srne dah.Kada djeca otkrivaju novi svijet ne vide strah, igraju se,i jure a ne žure.

Kad bi ih pustili igrali bi se svaki dana za danom,neprestano dok ih silom ne preobrate u zamišljena i gruba bića  nalik ljudima.

Mnogo mi nedostaje to proljeće kad bježeći  završavali smo naše noćne na susrete pješčanim plažama ljubavi.Dovoljno si se davala da još uvijek osjećam miris djevičanskih ljubičica i rose pupoljak ruža.

Naću ti  reći hvala za sve što si mi ili nisi dala, jer evo Bajku o nama samo za tebe pišem.

 

Bajka petnaest dana proljeća – Dio VIII

 

Dan sedmi

 

U vremenima naših života sve je bilo nalik na jedan začarani svijet iz koga nismo mogli ili nismo hteli pobjeći.Bilo je odlazaka u druge gradove i zemlje ,sve radi radosti povratka.Svuda odi ali svom Gradu čednosti dođi.

Krajem ljeta 1969 god. sam dobio od tebe poslijednje pismo.

Pet godina poslije Indeksi pjevaju Bacila je sve niz rijeku.Iste godine ti odlaziš u inostranstvo.Ja to saznajem tri godine poslije.Tri godine prije Indexi objelodanjuju Budi kao more.

Ponekad neka viša sila ili priroda pod nazivom sudbina odlučuju umjesto nas.Sve što mi je ostalo to je poneka ogrlica od staklenih perli,dvije slike i neizbrojeno mnoštvo ljubavi

Bile su to prve prave a možda i jedine naše ljubavi. Mnogi u Dvorima su mislili da bi sve one mogli biti žešča i iskrenija verzija  Julija iz romantičnih komedija.No,sve one su krenule putem sreće svoje.

A mi nismo bili glupi poput Šekspira ili Dantea.Ako želiti prekinuti snove i prizvati smrt samo pozovite  njih dvojicu u pomoć.

A poslije toga?

Kako nismo voljeli tragedije,a ni romantične komedije,ni vozove što odlaze,ni vozove što ne dolaze,perone sreće kao da smo izbjegavali.Ili su oni izbjegavali nas.Sasvim svejedno je.Znali smo Putevi se ne vraćaju onako kako mi to želimo,postaju drugačiji i trošniji.Čak i kada se obnove gube onu dječiju draž i nevinosti mirisnih ljubičica.

Kad izgubiš nekog,ko ti je drag,kada neko koga voliš skrene sa puta koji vodi u središte srca ili barem u tvoj Grad, u početku ništa ne osjećaš.Misliš kako je sve lako i prolazno.

Onda se javi bol,oštra parajuća bol što ledi mozak.Pa opet bol  što guši i neda da dišeš.Nakon nekog vremena panika,napadaji panike i svjesnosti da nikad više nećeš imati ni upola onoga  što si imao,mislio da imaš i mogao imati.

Praznina,bujice praznine i bespomoći.Svuda se okrećeš na sve strane lutaš i tražiš je.Nje nema,Ti to znaš i,ali opet te nešto tjera u potragu.Jedna završena potraga,još veća praznina.

I dok i dalje tragaš vrijeme prolazi.Mnogo vremena prošlog.Tada shvataš da možda uopšte ne želiš da je nađeš.Pomišljaš da to vjerovatno neće biti ona ista djevojčica kojoj si sebe,svoju ljubav poklonio,već nepoznata žena,možda čak starica neka.

Sleđeni mozak ledi srce ti postaješ usporen i sasvim nihilistički kao da ti uopše ništa nije bitno.Obamreš i postaješ ravnodušan.

Samo duša i dalje rovari i sni,bajke prelijepe piše.Bajke o kojima nikad ne progovaraš,sve dok ne bude kasno za sve.

Kažu imati pa nemati je najteže ili najbolnije.Nisam siguran da je tako.Nemati pa na kraju imati je nekako bizarno i glupo. U tom slučaju čovjek čitavog života ostaje uskraćen,zakinut za nešto.

Čitav život gladuješ,čezneš za nečim,tragaš za nečim i onda kad si na cjevčicama ili štakama neko ti ponudi to nešto što si želio.Mala,sasvim mala djeca kažu: bljak.A mala djeca,posevice djevojčice su itekako iskrena.

Imati pa nemati te nauči svemu i oplemeni.Puno je tu  neke bremenitosti i bogatstva.Ono nemati poslije imati ti pomaže da se sjetiš bogatstva koje si posjedovao,a koga se neko odrekao.U tvome srcu ostaje neslućeno i nesuđeno bogatstvo koje ne možeš potrošiti za

svog vremena.Obogaćen si toliko da se daješ i daješ i ne prestaješ da daješ i ne možeš prestati da se daješ.

Toliko toga bogatog,nadnaravnog i prelijepog ima;ljubavi,dobrote,čežnje i strasti u čovjeku koji je imao pa nemao ima, da poželi to pokloniti svim ženama svijeta.Nekima onim iskrenim i dobrim pokloni i one to prihvataju kao sveobuhvatni ddar koji se vraća.Druge biraju,prihvataju ono što im odgovara.One same sebe uskraćuju.Neke se nisu svikle davati,one i ne primaju darove.Neke i ne znaju šta žele.

Potom ,mislili smo umrijećemo od tuge.Svi smo bili  svoj Dvojnik.Gledali se u ogledalu viđali nekog drugog,kojeg jedva prepoznajemo.Vrijeme leti u snovima vidimo one djevojke,žene koje smo imali.One uvijek izgledaju,nježne i lijepe; mlade i zaljubljene,čak možda mlađe i zaljubljenije,nježnije i ljepše,nalik anđelama.Na licu stranca u ogledalu kupe se bore,kupe se sjedine,vid se muti,misao se brka.

Sanje o anđelama vremenom postaje jasnije,svjetlije i bolnije.Nije to bol zbog odlaska.Bol je zbog neznanja i nemogućnosti sveznanja.Više nema tuge,možda malo.Samo blještava radost i neizmjerna zahvalnost nebu  i djevojčicama na darovima i ljubavi za čitav život.I potreba za informacijama,Gdje je,šta radi,dali je dobro,da li bij mogao ikako pomoći?I nadanja:sve je u redu,ljubav i dječicu ima,ponekad se sjeti mene.

A bilo nam je bilo nam je lijepo,milo moje.

Onda shvatimo od tuge se ne umire tek tako.Samo poneka budala presvisne.Pogledamo u sunce,ono zablješti , suze priziva ;mi se trgnemo trenutak prije i ne osvrćići se krenemo dalje.Nikad nismo bili budale.Romantici da.Htjedoh reći možda previše,nepopravljivi;ali u ljubavi nema ničega previše.

Svako se mora kretati putem svojim i izboriti šansu da ne postane kreten.Vrijeme pokazuje da su mnoge prve i većina pravih ljubavi in bolne i tužne.I one kasnije.I one poslije njih. I svaka sllijedeća.Sve zaslužuje svoju priču ili barem pjesmu,ili više njih.Beskonačno mnogo njih.

Bajku to je već malo teže ostvariti.

Žao nam onih koji je ne dožive.U ovom užurbanom svijetu kada se za ljubavna pisma, ljubavne pjesme i ljubav nema vremena,nema vremena ni za bajke.

Često prelistavam jednu mudrost koju sam kasnije spoznao:

„Vi nešto volite a to je za vas zlo,vi nešto mrzite a možda je to nešto dobro za vas.“

Jedna prava ljubav je sasvim dovoljna da vam pomognete svu ličnu bol,tugu i jad-Prava ljubav može pomoći da podnesete mnogo bolu,tuge i jada ovog svijeta.Prava ljubav vam pomaže da se molize i za ljubavi prošle,i ljubavi buduće,njene i svoje.

I imate toliko ljubavi i dobrote u sebi da se molite za ljubav i dobrotu čitavog svijeta.

Probudiš se a onda počinje luda trka vremena.Prolazile godine,prolazile decenije.A tek dani.To nisu dani to su djelići sekunde.Mi se poudasmo i poženismo.U svom užem i širem krugu postadoh jedan od poslijednjih.Poslijednji koji je uletio u kanone pristojnosti koji obavezuju  je bio Davor.Neki se nisu nikad kanonizirali.

Osvrtali kao da se nismo.Znali smo, iza nas je bio bol i tuga.Ali srce nija dalo da se ikad razvedemo od ličnog  bola.Znali smo da bi rastanak od boli značio rastanak od onih dječačkih dana i snova kada sve bilo je tako tako lijepo,usporeno i umirujuće.Bol smo podnosili i ona je vremenom jenjavala.

Otala je čista ljubav i snov koje smo sa njima snili.

Nismo bili spremni ubiti dijete u sebi.I ta dijeca,ah, bila su,sasvim izvjesno, izvor svjetlosti svih onih ljubavi što oko sebe smo sijali. Sve ove godina.Zbog tog djeteta i te djece, ona i one,svjejedno je,ostavljale su tragove duboko usječene u grudi,poput ordena  okačenih u nutrini srca.Što se desi  srcu to ostaje  srcu,zauvijek.Što se duši desi to ostaje u duši i rastače se po Univerzumu.