Dan petnaesti
I tada te vidjeh poslijednji put ljubavi moja.
Mrak usputne autobuske stanice.Usnula ljubičica.Usnulo’ proljeća u autobusu.Usnulo zlato moje.
Nježni smješak na licu zaljubljene mladosti.Lagano prekrštene ruke porigrlile ,tanano tkani , bijeli džemper. Smirena bezbružnost na jedan dražesni,nestašni,skoro pa dječiji, način spava.
Gledajući te,osjećao sam,cvjetna haljina se stopila sa djevičanskim mirisima tvoga toplog tijela.
Činilo se, mila moja sada sanja,negdje daleko među zvijezdicama,a možda i sanja, nas dvoje na izvorima ljubavi.
Opraštanje je čudna stvar.
Ima opraštanja,i ima opraštanja. A neka se izmaknu.To naše bilo je put krila leptira,ružine latice,tihe muzike anđela s neba il’ mjesečeve blagosti što nježi srce.
Ponekad vidim tu scenu.
Ponekad je sanjam.
Još češće mislima prizivam.
Kasnije,u nekim drugim životima četiri i po decenije Indexi,tri slike,dvadesetak otetih pisama i je bilo sve što mi je ostalo od tebe.I mnogo sjećanja. Ponekad mi se čini,mnogo mnogo više najuzvišenijih osjećanja.
Godine lete.I decenije.Anđele moj, tebe u njima za mene nema.
A puno mi srce ljubavi,a puna mi duša tebe.Još uvijek imam barem pola od onih petnaest bisernih ogrlica u sebi.Svaka niska po trideset tri staklene perle,što nosile su vjeru,moju i tvoju.
One koje nemam u sebi sam izvadio,niti pokidao,biserne perle i velikodušno kao i ti meni, nekim drugim poklanjao
Tek deceniju poslije, poneka škrta ,teško stečena vijest o tebi.
Magloviti nagovještaji naglo prekinute mladosti.Zvršetak srednjoškolskog obrazovanja, humanitarna djelatnost tvoj odlazak ili bijeg na zapad..
Lete godine.
Koračaš polako ljubavi moja.
I još deset.I još deset.I još deset.
Još deset i nešto više preko prtina samoće.
Pola vijeka,godina manje-više ljubavi i pjevanja tebi jedinoj, ljubavi moja .
Puno je to godina koje sanje proklizavaju u onom jednom trenu što sadašnjost se zove.
Mogao bih ja još pedest godina o nama pjevati i tebe sanjati.Ali neće moći.To me,to nas Nebo zove.
A šta smo radili sve te godine?
Pjevali i snivali o ljubavi i ljubav slavili.
Pjevali i pjesme snivali smo zajedno.Indexi,hmm,ti i ja,Davor,Dizdar i Monteno .Čak bi nam se i strogi mudrac Meša znao pridružiti.Uvijek se govorilo da Indexi rade uz Little help of the frend i sasvim normalno poetesa.
Kemo je uz Maka,slovio kao jedan od najboljih prijatelja Indexa,posebice Pjevača.Zbog toga ga je bajka „nenadano“ ubacila u ovaj svoj završni krug proljeća. Jer postojalo je ono tvoje zauvek.
Ljubav se dogodi tek tako
Sama od sebe savim lako
Mili moj samo ti tuguj i tuguj
Obrći se hodaj vrišti ne miruj.
Na plač za tobom nikog ne tjeraj
Bio dovoljan poljubac jedan znaj
Da ću te voleti zauvek to znam
Na osmijeh tvoj-srce obećavam.
Znaš li kako bol svoj zadržavam
Zatvorim oči i tebe pogledavam
Ali ne mogu da se utješim ja
Prejaka čežnja nad nebom sja.
Mali Princ u tebi da odraste ne dozvoli
Ako treba slamčicom mlatni ga po glavi
Da djete ne odraste i samo mene da voli
Podmiti – moli sve učini nama u slavi
U mome gradu,u mojoj zemlji zbio se i prošao je rat.Njemu u ovoj Bajci nije mjesto.Ovo je priča o tebi,meni i ljubavi.Ono zbog čega pominjem rat je to što sam u njemu izgubio tvoja pisma.I to je bilo jedino vrijeme, kada te nisam mogao štiti.
U mom gradu,u mojoj zemlji u tom ratu su ginula i djeca.Četrdeset dva mjeseca dug dan i još duža noć je bio uvijek tmuran i siv.Stalno se mogla čuti jaka grmljavina i galebova i djece krik.
A ja sam imao dvoje,sina jedanaest i kćer četiri godine s početka rata.Morao sam svaku svoju misao,svaku moju molitvu posvetiti njima da ih zaštitim od zla.
Da li se sjećaš riječi koje si mi rekla, mila moja?
Djecu treba samo voljeti i pustiti da se igraju i jure.
Dvoje djece
dva sunca
Kad pogledam u nebo
Moram oči sklopiti
Kad oči sklopim
Svoju djecu vidim
U polju sanja
Ljubavlju okupana
Trče,igraju se i jure
suncem o obasjana
Radosna
Nježna
Poput nas
Čedna
mirisnim ljubičicama
sanjaju i hrle
pa hajde
sad ti
ne gledaj u sunca.
Moje su molitve uslišene.
Zato prepoznah svoj grad kao Sveti grad.
I za tebe sam se molio da budeš dobro,ti si bila ono moje malo dijete s kraja ljeta moga jedinog proljeća u kojem sam dijete bio.
Sebi ne bih oprostio i samu pomisao da bi ti se nešto loše moglo dogoditi.Tada spoznah drugo ime svoje Bosne ,Zemlja Božje Milosti
A pokušavam se sjetiti ,da li sam ja tebi ikada oprostio ono što zapisano je u jednoj pjesmi:
Oprosti mi što ne mogu ti oprostim
Ako ti oprostim
Tugu ili radosti
Ako ti oprostim
Smijeh ili ludosti
Ako ti oprostim
Šale ili nježnosti
Ako ti oprostim
Snove ili milosti
Ako ti oprostim
Ljubičice ili milovanje
Ako ti oprostim
Stvarnost ili vjerovanje
Ako ti oprostim
Bježanje ili ostajanje
Ako ti oprostim
Vjernost ili nestašluk
Ako ti oprostim
kišu ili sunčev sjaj
Ako ti oprostim
Ono tvje nadanja znaj
Ako ti oprostim
Tugi ili žestinu
Ako ti oprostim
Usne ili istinu
Ako ti oprostim
Sve što si mi dala
Ako ti opreostim
Htjenje a nisi znala
Tebi neće ostati ništa
Mila moja.
Jer Mili Bog
Sve daje u parovima
Ti i ja
Sunce i mjesec.
Kada ti budem opraštao
Radosti i tuge
Kada ti budem praštao
Smjeh i suze
Kada ti budem opraštao
Šale i nježnosti
Kada ti budem opraštao
Milovanja i čednosti
Kada ti budem opraštao
Snove i bježanje
Kada ti budem opraštao
Stvarnost i ostajanje
Kada ti budem opraštao
Nadu i vjerovanje
Kada ti budem opraštao
Sjaj i kiše padanje
Kada ti budem opraštao
Nestašluk i tugu
Kada ti budem opraštao
Istinu i njenu drugu
Kada ti budem opraštao
Ono što si dala i mislila dati
Kada ti budem to opraštao
Tada ćeš moju ljubav znati
Meni ćeš uzeti sve
Milo moje
I zato
Oprosti mi
Što ne mogu
Ne,ne mogu ništa
da ti oprostim jedina
tada kao da nas nije ni bilo
ljubavi moj
Tada saznah još jedno ime Moga grada.Grad čednosti.
Nekako mi se čini da dobro bez lošega i nije neko po mjeri krojeno dobro.
A ti begunica mila?
Šutiš.Da mila šutiš li šutiš.Poput okamenjene gromade iz koje izvire Modra rijeka.
Dodji, prolece, smeh ljubavnice zemljin, neka zakuca sreća sama, nestrpljiva da se izrazi!
Dodji u naletima nemira ,usred lišća i cvjeća koje hita da procvjeta. Kao sjajna pobuna, baci se u noć, u tamu vode, iznad zemlje, oglasi slobodu zarobljnih klica! Kao smeh munje, urlik oluje, odjekni u bučnom gradu, oslobodi reč ugušenu. Napor koji je pao u letargiju, osnaži srca borbu malaksalu, budi pobednik smrti!
Sjećam se dana kada si uslišila moje molbe.
Pljusak je besneo, pa se smirio, i ponovo počeo, čudljiv, s duvanjem vetra. Uzeh svoju spravu za sviranje. Nemarno sam dodirivao zice; nehotice muzika je pratila ritam naleta vetra i kiše. Ona je krišom ostavila svoj posao, zastala kod vrata mojih snova, dvoumeći se,pa pobegla..
Vratila se, ostala trenutak naslonjena na zid; najzad je tiho ušla u sobu i sela. Pognute glave hitro okrece iglu u tisini. Uskoro zaostaje, i ide da pogleda kroz prozor drvored taman od kiše.
Jedan čas kišnog popodneva, punog senki, pesme i tišine. Ništa drugo.
Te noći ispevao sam jednu pesmu, ali ti nisi bila tu,samo seni tvoje.
Pronasao sam reči koje sam uzalud tražio godinama.Jest, iz nedara noćne tišine, one su se slile u svirku, dok su se zvezde palile jedna za drugom
Ali ti nisi bila tu.
Hteo sam jutros da ti pevam pesmu svoju: ali iako nisam zaboravio melodiju, buntovne reči mi izmiču ,sada kad si kraj mene.
Zadrhtaću bez sumnje ako se ikad budemo sreli ,u drugome nekom životu, u svetlosti udaljenog sveta. Zaustavljajući se, prepoznaću tvoje oči, tamne kao jutarnje zvezde, i znacu da su pripadale zaboravljenom sumraku pređašnjeg života.
Reći ću ti:
„Čar tvoj lica nije samo u njemu, u njega se utkala zarka svetlosti moga pogleda, pri susretu
koji se ne pamti, i moja ljubav joj je dala tajnu koja se izgubila.
Uvećala si me svojom ljubavlju, mene koji sam samo jedan čovek izmedju drugih, koji plovi običnim tokom, pokretan voljom promenljive milosti sveta.
Dala si mi mesto ,tamo gde pesnici svih vremena donose svoje darove, gde ljubavnici u ime večnog pozdravljaju snove i muze kroz stoleća.
Ljudi zurno prolaze ispred mene na trgu robova – ne opazajuci kako je moje telo postalo dragoceno od tvog milovanja.Ne slute da u sebi nosim tvoj poljubac, kao sto sunce nosi u svom sjaju vatru bozanskog dodira, koji sija na tvom licu.“
Razmišljajući šta bih ti još mogao reći,nevoljko sam gazio pokošenu travu rasutu na betonskoj stazi.Tada začuh:
„Poznajes li me?“
Osvrnuh se, pogledah anđelu i rekoh:
‘Ne mogu vezati ni jedno ime za tvoje lice’
Ona odgovori:
„Ja sam prva velika tuga tvoje mladosti,“
Njene oči su blistale kao rosno jutro. Počutah trenutak, a zatim zapitah:
„Jesi li iscrpela sav teret suza?“
Osmehnula se i ne odgovori.
Razumeh da je njen plač imao vremena, da je nauci govor osmeha.
„Nekada“ ,
prosapta ona,
„govorio si da ćeš uvek voleti svoju tugu. „
Zbunjen, rekoh:
„Istina je, ali prošle su godine, i došao je zaborav. „
I uzimajući njenu ruku u svoju, dodadoh:
‘“I ti si se promenila. Nekadasnja bol postala je vedrina.“
„Srećna sam sto me više ne gledaš sažaljivo.“
Tada si se rasplinula, a odjek mojih reči koje kazuju zbogom, prestrašene od ocajnog naglaska na konačnosti, dovele su me do ivice plača.
Ali dan će se roditi, moje srce će biti opet tvrdo, i neće biti više vremena za suze.
Ko kaže da je zaborav nemoguć?
Samilosna smrt buja u samom srcu života, obuzdavajući njegovu ludu želju za trajanjem.
Burno more na kraju otpočine u svojoj pokretnoj kolevci.Šumski požar zaspi u postelji od pepela.
Ti i ja se rastajemo, i raskid ce pokriti živa trava i cveće nasmejano na suncu.
Žao mi mi mila moja, vremena sretnih dana,naših djetinjih života,nalik na jedan začarani svijet, iz koga nismo mogli ili nismo hteli pobjeći, se pomalo blkiži kraju.
Bilo je odlazaka u druge gradove i zemlje ,sve radi radosti povratka.Svuda odi, put ptice
svom Gradu čednosti dođi, noseći u džepovima misrise žutih dunja i djetinju tugu..
Predivni su Dvori moji,mila moja.
Zlaćani,a bijeli i plavi,puni dobrote ,ljubavi.Da nije tebe, malenih grlica nalik tebi, Nebo ,moj grad,moja zemlja bili bi čarobni ali prazan svijet,u kojem bih tragao za vama,dok vas ne bih stvorio.
Žao mi ,mila moja,Grad čednosti nikad nisi vidjela.
Više mi žao,što te kroz njegove čarolije tajne nisam proveo. Sigurno bi se zaljubila u njega. Vjerovatno nikad nebi ni otišla iz njega ili bih te ja ukrao.
On te opije i zarobi i ti nemaš kud.Samo mu se predaš i voliš ga.I sanjaš one koje će tebe voljeti,jednako kao ti njih.Obavezno ih dosanjaš ,pružiš ruke prema njima,sklopite ih,desna u lijevoj,lijeva u desnoj i zajedno lepršate.Jedno vrijeme.
Onda se nešto malčice poremeti.
U putu se zagubi jedna riječ,pa još jedna.
Pa pismo.
Sa pismom nestaju dodiri.
I kako reče jedan moj vrli prijtel, dvoje se nađe,pa se poslije ne nađe.On je škrt na riječima,a bogat djelima i bolom.
Između onoga: se nađu i onog pa se ne nađu,stane čitav jedan život.Plav i svjetlucav,okupan suncem i svjetlošću.Život snova i ljubavi.
Ima tu i boli.
Taj život je poput moje Modre rijeke ,što polako klizi kraj moga Grada čednosti,
sa sobom prti mnogo boli,prolazeći uzduž Bosne moje , zemlje Božije milosti da bi ga moru predala.
Ne biva joj lakše.Toliko je boli da mora terete prebaciti na druge Modre rijeke.Sve su one okrvavljene. Neke i previše.Skoro da su izgubile svoju plavet.Ali sve su ostale čedne.
Kao naša ljubav.
Ovo je bajka o ljubavi , u njoj mjesta krvavoj boli nije.Tu bol ćemo poleći u neke druge
bajku da tamo vrište i snju. Sniju i vrište. Svoju nestalu djecu traže.
Hvala ti proljeće moje
Za sve dane proljeća mog
Koračaj polako ka putevima mojim
Ka svim proljećima što njima dolaze
Spavaj mirno ljubavi moja.
Za sva proljeća koja si mi ili nisi dala
Sanjaj lijepe proljetne snove dobro srce moje
Za svaku bisernu perle u mojoj duši nanizanu..
I zato hvala ti za ljubav Jedina ljubavi moja. Pogledaj dolje ka meni , sječanj je i sječaj me se, čini to dok možeš. Zbogom zbogom dijete malo, zbogom zbogom moja djevojčice, radi mira u mome srcu i tvome i onog vremena ljetnog. Ponovo pokušaj ili nemoj prizvati sjene, ali pazi , život je lijep i plači malo dijete za mene i tebe. Plači djevojčice plači. Ja ne mogu , ja sam svoje suze isplakao za ovih četdeset osam godina ljubavi, snova i samoće.
Tu i ti jedina ljubavi moja i spas
svijet je bio prije i biće poslije nas
samo neće biti tako mio i čist bez nas
da voleo sam te mjesec je svjedok
da volio sam te i bio zaljubljen
kao i uvek prije
od rođenja
nemoj se smejati
Istina je.
neki ljudi čim se rode žive u oblacima
u njima vide vide lik svoje jedine ljubavi
i onda kroz život hode i tragaju za njom
Neki je nađu.
neki se mimoiđu u djeliću sekunde
a to je mnnogo prostora
neki nespretni budu nađu je pa se izgube
svi su oni sretnici jer o ljubavi snivaju
svu noć sam probdio
veliki okrugli srebreni mjesec,
sićušne zvjezdice su mi namigivale
i avgust je bio
ali nebo nije imalo maglica
rijeka je bila dovoljno široka
da mi se činilo da je to neko jezero
na kojem nestašni mjesec igru igra
leluja hoće da najavi djecu
koja se igraju i jure
samo se šalio,
mene hudog zezao,
jer iako je bio osam godina stariji,
ja sam ga prepoznao
bio je to onaj isti mjesec
onih naših obala pustih
obala vrelih
kad molio sam te da budeš kao more
a ti si me voljela ljubavi moja
bio je to onaj isti mjesec
velikodušni
što skao nam je maglice,
zvjedice i Bolero
okretao leđa
da bi se mi bezbrižno igrali i jurili
tada smo djeca i stidljivi bili
pa smo poljubce i milovanja
u uzburkanom i zapjenušanom valu krili
Govorio sam da te volim
vjerovala si mi
Govorila si da me voliš
vjerovao sam ti
Da mila moja sve je to uistinu bilo,one davne hiljadu devetstotina šezdeset osme.
Da bila je to godina ljubavi i cvijeća,i neke što netom slijede,