Oni jašu Mojsije harmonike baca – Šesta Epizoda ( Šesti dio)

 

Eto ih,  iz kuće  idu dva najprisebnija čudaka konzilija. Polako se zanose. To se Mojsije i Herco  približavaju. Mojsije natandario harmoniku leđno, u jednoj ruci dvije flaše kurvoazijea u drugoj šćemlijica naopako, u šćemlijici četiri kristalne čaše.

I Herco nosi šćemlijicu ali i kašet piva.

Privlače stolić. Harmonika je naslonjena na otoman. Mojsije uzima sinoćnji kurvoazije  sa peškuna, zamahuje i pogađa zid iznad leje žute jagorčevine.Tisuću dijamantića se prosipa po žutini. Namah usahnuše.

Mojsije se zgrcnu i pocrveni:

-Obajatio .

Kaže, žao mu jagorčevina , previdio uzročno poslijedične odnose. Baš sam blesavi katil. Lako je po cvijeću, ko po ženi.

Svima se čini ,  Dobri nije pri sebi. Mojsije uzima jednu flašu i četiri čaše dodaje onima sinoćnjim dvjema.U svih šest čaša sipa piće.

Dobri ga začuđeno gleda. Zna se, on nikada prije akšama u sebe ne trpa piće, a ni oni, uglavnom. A što će šesta čaša , nema Frke.

Nikoga ne pita gdje je.

Otišla, ostavila ga. Tačka. Šta se tu može.

Mojsije klima glavom i kaže, neka trebaće nam.

Odjednom Dobrom srce nešto trga i probada. Nije dobro, ni rođena mu mater nije nikad  bila ovako uviđavna, kao ova mila djeca. I ona koja to nije, a jeste. Nešto nije dobro, sigurno se nešto dobroti dogodilo.

Mojsije onako, svojski i muški hek i čelenku; naviko tako:

-Frku odveli u Vranje,večeras je udaju.

Dobri  se samo strese, zastade, pogleda na peškun, dohvata plavu kutiju, jermenka samo što ne zaigra i iskoči. Njegov je pogled čist nimalo zbunjen, on uzima cigar, lupka ga o siluetu, stavlja cigar usta.

Glava mu puna miline i tuge djetetovag glasa.

-Ne da’ bajka, nikako,  dani proljeća, stađuni moji ne popuštaju..

Zatim opet sliježe ramenim, uzima Mojsiju cigar iz ruke i pripaljuje svoju. Udahnjuje dubok dim i polako ga otpuhuje.

Diže Frkinu čašu sa pićem, malo zagleda, prazna je. Sipa u nju kurvoitd. i prosipa je preko desnog ramena i spušta je. Uzima svoju , otpija gutljaj , sasvim normalan, cokne, ali čašu drži u ruci.

Gleda Mojsija i Hercu. Žene ne ne gleda, žao mu ih. Postidjele ga, maločas su plakale, a i sada su uhabljene zbog tuđe nesreće.

Dobre su to žene, neka im nebo  podari svu sreću koja će im biti  potrebna. A biće im potrebna.

Pa se ponavlja.

-Još je prejako to  proljeće, ti stađuni moji, sve odbacuju. Bajka ga štiti i razgrće mu pute…

Njih četvoro ne razumiju šta on mrmlja i ne žele da misle šta mu to dođe.

Dobri se okreće   Herci  i kaže mu da on dobro pjeva,a Mojsije savršeno svira svaku. Može li ona:

 

Snijeg pade na behar na voće,

Neka ljubi ko god koga hoće.

 

Musa odahnuo, ne puno ,ali sasvim dovoljno da uzme ćemane i da akordi krenu.

Herco je zatečen,ali zapjeva je.

Dok je on pjevao Dobri je baštu obilazio i sakupljao  maločas bačene   rozaklije i ribizle.

Zna se,  jednu po jednu. Otišao bi do šadrvana i jednu pojednu prao, pa ih na sto stavljao.Tako dvadeset tri i po puta. Jednu mu ,onaj isti gavran isprednosa ukrade.

On ga ne tjera i ne kori. Svako svoj posao  tegeri i radi.

Mojsije se opet  zabrinuo. I  ljube . Herco ništa ne vidi, uživio se , teška pjesma, oči zatvorio, da ga srce ne hekne.

Kad je završio , Dobri malo huknu, ko da je veliki posao završio, stavi bobe na sto  i rukama pljas po rubizlima i zrnima rozaklije. Tako je udarac silovit bio da se ni jedna kap nije prolila.Samo se u jednu kašu izmješalo. Ne zna čovjek šta bi ribizla, a šta grožđe.

Tada sjede. Uzme Frkinu čašu, ponovo je napuni i prosu je preko lijevog ramena.Zatim je heknu na isto mjesto  gdje se kurvozije još po jagorčevinama cijedi.

-Neka joj je hajirli.

Zapali cigar i svoju čašu do kraja isprazni, blagim pogledom  , zabezeknute grlice pomilova:

-Izvinite moje dame za mali neposluh i zamolite vaše ašike ,da mi još samo Vranjanku odsviraju i zapjevaju.

Zlata i Lela Jela Jelena iznenađeno gledaju, smješe se i prilaze. Znaju dobro će sa Dobrim biti.Valjda.

Sjedaju,  jedna sa jedne desne strane, druga sa druge lijeve strane.Ljube Dobrog u lice, o vrat mu se objesile.

Muzika i Herco su već u zamahu .

Baštom prolijeću i jure  novi oproštaji i ta nesalomljiva nada da će ljubav pobijediti, kad tad.

No pjesma  o Vranjanki je skeptična.

 

Život ide dalje,misli Dobri, ne usuđuje se pogledati u sunce, oči mu vlažne , a sunce ko sunce, izaziva suze,uvijek.

Prinosi čašu ustima i sve nešto očekuje da će odnekle, iz ruža , sa kezom na debilskim usnama iskočit Debeli i  reći:

-Ja bih je natakario ,da je tri puta  bolesnija i poganija bila…

On  mu ne bi odgovorio:

-Ne ide to tako Deba, ljubav je nešto sasvim drugo.

Tada  se Deba ne bi  zamislio i pitao :

-Šta tu ima da se misli ili ljubav  da se petlja u tak…

Začuje se topot.

Svi kontaju evo Debe, tako se on lomato u svojim čizmama sa debelim petame i klovnovskim vrhom.

Skoro pa Deba , ali nije , odahnuše. Ne bi ovog podneva u krajolik nikako pasovao. Hajvanski kopitar se to približava.

U đardin ulazi bijela kobila, vranjanska, Frkina vidi se. Preko leđa joj prebačena bijela serdžada. Mnogu je tu i rubinovih i safirovih boja. Nema sedla. Umjesto sedla, bijela anterija sa krvavom mrljom prebačena preko kobilinih leđa.

Kobila na trenutak zastana, nije neodlučna, više radoznala, pogledava sjene male što su se u đardinu zbile jedno do drugoga. Tolika đul bašta, a oni se zbili u metar dva. Što ti je insan , konta hajvan. Toliko širine, a insani se u horde zbiju.

Strese se i zanjiska, mekano, ženski. Kopitom o šljunčanu stazu dva, tri puta lupi, malo glavu radosno zavrti . Prilazi im. Oni zadivljeni lepotom, gledaju i šute.

Kobila polagano Dobrom priđe. U blistavim zubima Frkin lanćić sa djetelinom četiri lista. Onaj  što no ga je za Frkinu nogu  lijevu Dobri jednom prikačio i što je uvijek lepršao dok bijela grlica  igra i dok se njiše .

Spušta ga na peškun ispred Dobrog .Tik do njegove  ruke i ovaj uzima lančić.Kobila  ga mazno po ruci liznu, još je  slatka od onih boba.

On ustaje, grli i kobilu miluje po glavi.Gledaju ga oči, crne ,sjajne, vatrene, blage. Vesele su to, prelijepe Frkine oči, samo u ovima nema tuge ni bola.Samo neki topli  insanski smiješak, koji zavodi.

Kobila ga razumije i klima glavom, šeretski se krevelji. Još jedan put glavu nasloni na njega, spusti se na koljena, molećivo ga gleda i čeka.

On poruku shvata. Uzima i diže anteriju, pomjera je naprijed, hvata se za grivu i skače joj na leđa. Nije ni uskočio, kobila se diže i sva radosna, uz njisku, iz đardina jurnu.

Odleti Dobri u susret suncu. Odgalopirao ni okrenuo se nije.

Lela Jela Jelena djetinje  pita :

-Hoće li se vrnuti?

Šutnja.

Nije se vratio,samo je odjahao.

Tako se za sve njih završili nevini galopi snova.

Iza ugla,odmah do kapidžika đul bašte, u busiji , su čekala neka nova  vremena,vremena stampeda.

 

 

 

Frka frkica – II Epizoda / Treći dio

Poslije razvođenja mlijeka, nazad kući, pa trk u školu. Druga smjena,  joj miline. Ali tada kasnim na večernju mužu, pa opet trk uz Podrastove , pa uz Sedernik do Pašinog brda.

Moja škola na vrhu Bjelava bila. Ime imala po onom guslaru i jezikoslovcu. Sada zamislite od Brda do Bjelava pa curik svaki dan dva puta. Nije čudo što sam ko grančica bila i što sam sporije rasla i pupala.

Završim večernje timarenje i hranjenje krava i kobile, i to je moj posao bio.Nemam vremena ni da učim. Ne znam kako sam sve petice imala.

Uveče najčešće zaspim i prije večere; od umora je ne mogu dočekati.Samo sjednem na krevet da se odmorim, tada nije bilo dvoseda i troseda. Minderi . I da je bilo mi ih ne bi imali. Kako sjela tako zaspila.

Nekad mi dođe da plačem iz čista mira. Nikad ja ne zaplačem. Valjda ostavila suze za kasnije, kada potrebnije budu. Tada toi nisam znala; ja se pravila jaka.

Dijete mislilo;  neko će joj zahvaliti . Niko nikad ni jedne riječi, ni mater koja me iskreno voljela. Ja ovde radim i rintačim za nas, a sestre nikako da pomognu. Starija se sprema za udaju, sramota da je mladu svijet vidi da se đugumima po mahali vija. Onoj drugoj babo nije dao da se đugumima lomata; kaže ne da on ljepotu svoju da đugumima ljepotu kvari.

Tako majka i ja rintačimo, ona u onom higijenskom ribaj i peri i rintaj. Kaže najgore joj ćenife raditi. Što se ova gradska stoka može unerediti to ni hajvan ne može. Uglavnom druga smjena od dva do deset. Odgovara joj.  Skuva ručak . da Mito ima šta jesti ka dođe umoran sa posla.

I otac radi i dobro zaradi. Ali sa društvom sve u meanu  propije. Ostalo mu časti . U naše zarade nikad nije dirao. Radije bi ostao kod kuće i danima iz kreveta ne izlazio, ali našu “milostinje“ nije htio primiti. Muško je on, može sebi zaraditi.

Zbog posla , malo umorna i nervozna. Zbog rintačenja i nepomoći bijesna na sestre, oca i mater. Zainatila se ja , neću ko oni da pričam, maeana, drugari, spijem, tatko, da znaeš , denari, propie.

Nikad nisam ko sestre rekla:

-Tatko si  svoji denari propi u meana sa drugari.

Još mi nešto svako malo o ubavosti dojdeju. Kakva vas ubavost našla , a dijete od trinaest godina u rudnik kao Nana crnči. Vi pomislili baba neka.

To ja vas namjerno izazivam, čitala ja Zolu i njegovu Nanu. Voljela čitati, a negdje se potrefila ta knjiga i ja je pročitala. I tek tada vidjela šta je jad i bijeda. Pola knjige nisam razumjela, vremenom mi poslije sve u glavicu stalo. Zainatila se ja da ću ko ovi sa Bjelava da pričam, ako mognem i bolje i pismenije od njih. Pazim na onu njihove slabosti : ć. č. đ. i dž. i dz.

Nekad mi to promakne. Ne bunim se, ima u tom nerazlikovanju neke mekoće, blagosti i miline. Nisam načisto kojoj ću se vrsti, kad odrestem, prikloniti. Mekoći ili tvrdoći.

Jedno jutro, od umora,  oči nisam mogla otvoriti. Pavlovljev refleks me vodio u štalu.

Odjednom me nešto s leđa ščepa. Neka sila grozna. U sjeno iza krava u mrak me baca .Ne vidim ništa, samo sam ukočena od straha, ne znam šta se dešava. Nešto ogromno me pritiska.

Pokušavam da  ogromno  dagurnem i vrištim. Ne mogu sto me , dvjesto kila pritisnulo i ne pušta. Rukom me za grlo neka ručerda oritisnula ,ne mogu ni vrištat,  ni disati. Drugom mi rukom pod haljinicu do gačica dolazi i trga. Ja izbečila oči. Ne shvatam šta se hoće, samo znam da to ništa dobro nije.

Vremena od  đuguma nisam imala da mislim na bilo šta drugo. Krave, mlijeko, đugumi, škola .krave , spavanje. Ne znam kako sam odličan đal bila , vremena za učenje nisam imala. Više sam voljela knjige nego učenje. Ne znam zašto o tome mislim kao da se ništa ne dešava.

Neka bol , Bože mili ,neka nesnosna bol,  me dole gdje se pišam,  dere , hoće utrobu da mi ko komarca zgnječi. Hoću da vrištim ali ne mogu, neda katil ovi. Grizem ga, ne pomaže, samo mi utroba još više gori i peče ko da je neko usijane mangale, glogov kolac ko vještici dole stavio i vrti i zabija.

Joj ,mamo mamice toliko boli da samo hoću umrijeti.

Zazivam glasa ne čujem,pomozi majko, pomozite seje, pomozi Bože Mili.

Niko.

Ništa.

Niko.

Samo me neko gvožđe vrelo probada, utrobu razdire , uništava.

Tada jedna grlica mala, sasvim mala, krhka i bijela, skoro nebeski prozirno plavičasta, sa rubin krvavom ogrlicom na gredi se šćućurila , blago me pogledava i smješi se.

Kako mio i prelijep smiješak? Kako bistar, čist i umiljat pogled? Dok gledam grlicu skoro da ne osjećam šta mi se radi i manje boli.

 

 

Grlica tada zaleprša ka meni i ka spodobi na meni što mi život uništava. Leprša iznad nas, širi krila, meni se čine anđeoska su. Tada se čudo jedno zbi. Iz sve snage kljucnu spodobu u slijepo oko lijevo, jednom po drugi put. Jasno čujem kako kost probija.Spodoba hoće da se brani, grlica se izmiče i opet ga  napada u desnu sljepoočnicu ga dvaput kljuca ,pa se izmiče.

 

Pogled joj kao u kobre; miran , ljut i usredsređen. Mala grlica diva napada i ne boji se. Čovjek je zabezeknut , podiže se , jednom rukom se od grlice brani a drugom panalone podiže. Okreće se meni  dok mu krv sa slijepoočnica curi govori; ako pisneš riječ o ovom sigurno ću ti ubiti brata ; i bježi kroz otvorena vrata.

Bio je to očev drug iz meana i Vranja.

 

Bol neumorno kida dole gdje mi se pišulja u gnjecavu i krvavu smokvu pretvorila . Gledam grlicu , pored mene se umorna sklupčala. Srce joj bije , ja ga čujem .Uzimam je u ruke , ona se ne buni , milujem je i ljubim i ne plačem  i ne jecam. Ne prestajem da neplačem i ne jecam. Boli me toliko da bih zbog toga trebala prestati neplakati i nejecati, ali me nešto sili da ne mogu prestati neplakati.

Ne plačući i nejecajući   prislanjam grlicu na grudi, ona me malom glavicom miluje i kljunom me lagano ljubi u udubljenje na dnu vrata. Šapćem joj :

-Hvala ti Božji anđele mili.

Ona klima glavom, sada joj pogled nije umoran, više je  tužan kao da mi sumnjičavo govori da će sve biti u redu. I ja njoj klimam glavom , ali ne znam šta je to što će sve biti u redu, ali sam smirena iako bol još dere. I grozno, neljudski boli.

Puštam grlicu , vidim da joj se žuri.Ona kroz vrata štale leti ka nebu, sviće .  Sunce krvavo se pomalja, grlica mu u susret leprša,  ja sunce ne mogu da gledam,  prejako je.  Zbog nečega osjećam sram, i ponovo počinjem da neplačem i ne jecam tako glasno da me niko ne čuje

Smirim se od nejecanja i nejaukanja, srećom mlijeko se u  toj frki nije prosulo. Sipam ga u đugum. Još mužu nisam završila, pa je završavama. Završim pa krenem, na vratima srednja sestra.

Tužna , neveselo glavom klima i progovara :

-Rano si počela.

 

 

 

Frka Frkica – II Epizoda

III Epizoda

 

Dvije godine sam bila zombi .

 

Buđenje, štala , krave, đugumi, kobila,Podrhrastovi, Bjelave, škola i obrnuto.

 

A onda dođe srednja. Ja htjela u realnu, a mater i otac me turnuše u trgovkinje. Kažu prije ću hljebu doći.

Popstala sam cinik.

Kontam, šta će meni hljeb kad mlijeko muzem.

I mislila sam,srednja škola će nešto promjeniti.

 

Ništa osim jednog.

I to nagore. Počela sam bujati. Sise mi rastu, sa sisama i ja. Momci se kofrče oko mene, a ja nemam đugum da ih zveknem. Ali imam dobro centriran  štos.  Džugumi ih ojačali. Kako ne bi. Pet godina dvaset pet kila ,  piklićka od trisetpet, svaki dan, tegari. Zamah i hek , pravo u sridu. Posred nosa.

Prestali me zvati Džugum frka.Kažu bolje mi pristaje Frka krvavi štos. Meni svejedno, samo da me  se ti glupani lakog uma klone .

Sve djeviojčice spuco neki drmoguz , pa se klibere, hihoću, gurkaju se i namiguju bez veze. Osjeti se crvenilo i miris uspaljenih hojdanica. Počeo ih svrabež proganjati.

U meni ništa. Damara nema. Dole led ledeni, ko da jabukov sok,  jako izvađen iz frižidera žuborim.

Brat dorasto za kobile i džugoma. Ja ohanula malo. Samo muža i timarenje postali moj posao.

Joj ljepote. Rahatluk.

 

Sjednem  na ljuljačku , vezanu za trešnju i satima se ljuljam. Ljuljam i ljuljam. Misli nemam.

Letim i propadam.Dižem se i padam.Dok mi se ne zamanta.I počnem povračati. I  povraćam trianest godina svojih i ono jutro.

 

Svaki dan isto. Jutrom i večeri. Prije i poslije škole. Ljuljačka . Povraćanje.

 

Hojdana nikako da se sredi. Ima je pa je nema par mjeseci, pa je evo dva puta mjesečno. Ja ciklus zvala  pogančerka. Uvijek me nspremnu nađe. Jal u klupi , jal na cesti. Ne boli me . Ni sekunde, ali krvari ko dva preklana kurbana. Ništa ne pomaže. Znala sam obadvije sokne  sfurati u gačice i ništa. Curi li , curi i prska ko iz nosa mazluma kojeg se ja dočepam.

 

Mogli su, da su bili pametniji , blentovije skontati gdje stanujem. Od škole do kuće put krvavi trag cestu  bilježio. Tačno po sredini džade. Tada nije bilo saobraćaja, a ja išla sredinom da me šta ne satare. A mene satrao monstrum posred srede.

 

Ha dođem kući , prestane. Kod mene sve nešto naopako. Rano sam počela, a nisam znala šta sam počela. Sada znam šta mi je početo, ali kasno da ispravim.

 

Umjesto da se krv ulicom primiri , ona divlja , a kod kuće ni mukajet.

 

A onda sam prestala povraćati dok se ljuljam. Skontala dva rezona. Nemam ja toliko  haljinki koliko ih mogu iskrvariti i ispovraćati. Ako krv ne mogu kontrolisati jer imam jako srce, vala mogu povraćanje jer imam jak probavno- mokraćni trakt. Monstrum ga ojačao.

 

Samo sam trebalo skontati kako nači način i skrenuti misao od povraćanja.

 

Razlog mi sam prišao.

 

Jeste, najiskrenije ,  sam mi prišao.

Sjedimo nas tri na zidiću ispred škole pušimo. Ko šljivi profesore. Vrijeme liberalizacije školstva.

Propušila se pa šta. Nisam se prokurvala ili propila. Ili nešto gore. A mogla sam. Tako je najlakše more ubijati. Ali moje , znam ništa neće srediti.

Po običaju , isključena , gledam u zemlju i razmišljam koliko sam kriva u svemu onome što se desilo , osim što sam imala pišulju.

Jedna sjena pade mi na kose  i prije nego dignem  pogled čijem jedan umiljat glas:

-Izvini , Djevojčice , mogu li dobiti malo vatre? Zaboravih šibicu.

Htjedoh nešto lajnut , ali mi mozak sveže riječ. Prvi put od kada znam za sebe.

Dignem pogled i jedn anđeo me gleda i skoro stidljivo se smješi.Bože mili , koliko su lijepi ovi tvoji anđeli, pomiuslim i zebezeknem i ukočim se.

Anđeo se poče okrećati da odi , uz riječi:
-Izvini nisam te htio prepasti i smetati.

Preomrsim:

-Ma ne smetate vi mene , ma na, ma evo šibice. Ma ne znam šta mije, ma zamislila se…

 

Joj glupače ma ne , me ne , ma ne. I ni jedne više. A najljepše i najnježnije biće koje su ikad

moje oči gledale se meni obraća i moli me za uslugu.

Uze šibicu,pripali. Vidim cigare bez filtera. Mislim neobično. Ko još puši te cigare bez gaća, ali nekako sam sigurna da njemu pristaje.

Trenutak prije nego mi vrati šibicu, zastade , duboko uzdahnu. Znam , sigurna sam nije zbog duvana. Još dublje uzdahnu i zagleda se u moje oči. Vidim uvlaći se u moju dušu. Ja se crvenimi stid me je šta će tamo naći.

Njgove oči se boje tugom. Jedna kravava suza sa strane srca mu kliznu i on je upi ljubavničkim usnama- Ne znam odakle mi taj izraz. Nikad ga prije nisam čula. Drugoj plavoj , iz drugog oka ne dade da kane.

Reče mi :

-Oprosti mi  Mila.

Primi me za ručicu , poljubi vrhove prstiju.

-Ne boj se Malena, sve će biti u redu. Srešćemo se opet.

Još jednom me pogleda , mnogo suza u očima , kao da želi da me svaka od njih upamti. Okrenu se naglo i ode. Meni se činilo da su mu se ramena malo tresla. Čini mi se da je suze brisao. Čini mi se da je iza ugla zastao i satima povraćao.

 

Ali ko sam ja da mi se to sve čini. Samo nesretno dijete kome su utrobu čerečili.

 

Taj susret , te oči mi nisu danima , mjesecima izlazili iz glave.

 

Čim sam došla kući , zafrljačila sam torbak , i na ljuljačku. Ljuljala se i ljuljala, satima. Zvali su me na večeru, nisam se obazirala. Zvali su me spavanje , nisam ih čula. Jutro je svanulo , nisam se prestajala ljuljati.

Ljuljala se i ljuljala i imala osjećaj da je moj anđeo sa mnom na ljuljaški. Da mu u krilu sjedim, a on me zagrlio , nježno i čvrsto , i dječije i ljubavnički. I ne da da mi se neko zlo  dogodi. I govori mi:

 

-Ne boj se mila , ja sam tu.

 

 

 

 

 

 

Frka Frkica – II Epozoda / IV dio

 

 

 

 

Nije to ni prigovor , ni korenje , ni prebaciovanje ,već samo neka tužna tačka na ono što joj se učinilo , da se desilo.Ja nisam svjesna šta sam to počela , samo znam da me sve razdire i boli.I  dole,i tijelo i srce i mozak i … duša.Tada spoznah,u jednom hipu spoznah dvije stvari: da imam dušu i znam gdje je ona.Tamo gdje me grlica poljubila i milovala

Dušu imam i odjednom se više ničega ne bojim.I manje me sve boli.Ne znam kako  mi dođe hrabrost i znanje.Sestri prkosno odgovaram:

-Očev prijatelj iz Vranja me maloprije silovao.

Uzimam đugume u ruke, četiri đuguma ,dvadeset kila,dijete od trinaest godina i trideset pet kila prkosno tegari  svoje terete. Uzdignute glave kroz otvorena vrata , kao neka druga mala grlica hodim, kao da lebdim. Ne znam šta će sa tom dušom  sad je oskrvavljena, upraljana i slomljena.

Slijedeće jutro se pripremila,britvu očevu ponijela,smislila nešto. Sigurna je da će onaj monstrum doći . Posao  dovršio nije.Pustiće ga da je povali.Predaće mu se,ali prije nego joj opet bol krvničku zada ,samo jedan rez i gotovo.Sanjala ona to čitavu noć. On se samo prevali i krv svuda lije. Može ona to. Ako četiri đuguma i trideset  pet kila mogu i ovaj rez podnijeti

Samo što se smjestila eto ti njega. Ona mu se smješka. On zadovoljno grokće;misli mala dobila svoje, dopalo joj se , oće još.E, vala i dobiće. Saginje se na mene dijete kost i koža, ni sisica nema.Njega nije briga samo želi da svoj bolesni, zvjerini nagon  prazni. Ni briga ga što prekrasni pupoljak nevine ljubičice prlja, siluje i ubija. Da ubiće je juče mu sramotu nanijela.Posao nije dovršio.

Kako se saginje, odjednom velika , najveće rudarska lopata ga u glavu pogađa , jednom pa drugi put. Zvuk  kostiju koje se lome , sasvim jasno čujem, vidim krv kako kulja i po meni se slijeva , on pored mene pada. Tada vidim srednju sestru ,ublijedila ko biserne perle rasute na suncevoj svjetlosti, još jednom ga po glavi mlatnu i kaže:

– Neće niko moju hraniteljicu dirati dok sam ja živa.

Vidim da je sada zadovoljna i mirna, boja joj se u lice vraća ,lopatu ne ispušta, odlučno je steže i kaže:

-Odi, raznesi mlijeko,konja za javor zaveži,neko će po njega doći,ti na nauk odi i nikom ništa ne zbori. I ne brini.

I odem ja;mlijeko raznesem ,kobilu bijelu za javor zavežem,u školu požurim i pravo u kljupu sjednem. Juče grlica , danas sestra . Ništa ne brini .Japrestajem da brinem. Ništa me više ne boli. Jeste da sisa nemam ,ali znam da postala sam žena. Sama sebi kažem . Dobro došla u život Marija dobrote puna.

Vratim se iz škole, u kući tišina.Majka i sestre sjede, oca nema. Niko ništa ne govori . Ja krenem u štalu,srednja sestra kaže ne treba , krava je pomužena. U to i otac banu na vrata. Kaže zatvorili mu drugar vo Vranje , e se mutna  na rabota dovatio. Nekog ortaka prevari pa mu ga ovaj glavu pobucao. Će ostanu živ, na jedvito , ali će se malo pržuna  odit. Ona si ga ubava Luce sve pojasnila.

Tada sam prvi put čula za tu neku Lucu . Kako sam ja rasla , rasla je i priča o njoj i oko moga i naših života se šunjala i plela.Slijedeće jutro osmogodišnji brat ide sa mnom u štalu,pa iz štale na podhrastove kobilu da čuva i da je doma vrne kad ja na nauk krenem.Počeše mi se malo brkate riječi, njihove Vranjanske i moje Bjelavske. Za pet šest dana ja ukrotim sebe ,riječi pod dizgin ,đugum imam,ali kamu vješto skrivam i pod aljinu metam.Neće više nikad niko od mene uzeti ništa što ja ne dam.

Jesen je brzo dolazila. Starija se setra spremala za udaju. Srednja me jednog dana poslije škole odvoji do dunjinog stabla.Dunja se sagiba pod teretom zrelih plodova,nikad bodatije nije rodila.Mislim biće ove zime slatka za prodaju. Sestra sjede na ljuljačlu u krilo me posadi,ja joj ko dijete dođem tolika je razlika između nas. Ona visoka,kršna, nabrkla od mladosti i ljepote,ali znam da je neka sila nekud vuče.Nikad mira nije imala.

Tada sam prvi put sestru vidjela u pravom svjetlu i žao mi ako sam na nju frkisala. I ona je bila tek djete malo veće.I nju su bunili  i otac i majka. Voljela ih oboje , a oni nesretni i čemerni.U svoju je tugu uvlačili. Kaže više ne može da diše i tu tugu da u sebe trpa. Hoće da živi i da se raduje. Sa majkom se zdogovorila ide u veći grad ,kod majčine sestre da živi i nauk pohađa.

Kaže more je neki prelijepi  snovi i mora u susret da im hodi.Nikad mi nije ispričala kako se sa onim u štali završilo. Kaže već će se naći neko da mi ispriča, ona ne smije. Luca je četiri godine poslije smjela.Tada se činilo da to više nije bitno. Sestru sam poslije rijetko viđala , jednom u par godina. Otuđile se mi iako nismo nikad bile bliske, osim onog mjeseca kada se ono zlo desilo.

Postala čuvena pjevačica , više pjevaljka. Sve neke vesele poskoćice. Nije da nije imala i nježnih i lijepih pjesama.Imala milozvučan glas, svi su  u nju samo kao u ljepotu sa visokom stasom, bujnim grufima  i radosnim licem gladali.

 

 

 

Frka frkica – II druga epizoda II dio

Ne gledam ja Malog princa,stid me. Isti je on,ali kao da nije.Ljubav koju osjećam mi govori da je on.A možda je to neka skrivena poruka,koju ja u svojoj neukosti ne razumijem.

Zato se pravim da je to Dobri.Znam da se njemu čini da sam ga ubila i duboko, najdublje u duši zakopala. Grob njegov u meni živi, plamti, ne da mi mira. To sam ja svog Malog princa svoju dobrotu, nesuđenost svoju sahranila i sudbu prigrlila.

Noću nebom  lutam i zamišljam da iz neke daleke  praznini njegova planeta, crvena ruža i baobab na me žmirkaju i vire. Od maglica samo milina i tišina šume. Ne nalazeći odgovore u meni bol i suze. I sjećanja vriju.

Ono jutro kad sam dušu isplakala za sve je kriv Dobri.Ne bih se ja slomila da me on nije onako gledao.

A sve je počelo godinu dana ranije.

Pošla ja u medicinsku školu.Moje drugarice,Ankica,Mirjana i Rajka u trgovačku.Meni se sviđala plavetnilo kecelja i bjelina onih medicinsku uresa,ili okovratnika za kosu,kako ih Oma zvao.

Zapravo sa Omom, Debom i Baška Bašom  me upoznala Ankica koja će kasnije postati Debina fatalna žena.

Nisam vam ja bila nešto pričljiva ni vesela djevojka.Imala ja jake razloge za to. Njih trojica me tog mog prvog plesnjaka načisto izludili i ja se u svu trojicu zaljubila.Neko bi rekao ,nemoguće,ali oni  koji njih nisu upoznali.

Jednostavnije i veselije momke nikad nisam ni čula ni vidjela.Njih nije bilo ni za kog briga osim za nas četiri.Kpje blesavosti i gluparije nisu izvodili.kako su jedan drugog dopinjavali u riječi, u plesu i šali to nije viđeno.I još nešto bili su uniformisani,hoću reći odjeća im je bila istovjetna.

Da se nisu itekako razlikovali neko bi pomislio da su blizanci.Sa leđa sigurno.Bili su u vlas iste visine.Šest stopa i jedan inč.

Oma grk bi zaista ličio na grka da mu lice nije posuteo pjegama.Crna kosa,do ramena,crni mark šic brkovi,naočale dioptrijske i zaobljen nos ,ispod tamnih očiju.

Deba tanak i nervozan ko horošćić pred prvo parenje,stalno je zabaciovao nevidljivi denisov čuperak na dugoj ali rijetkoj kosi.Nod mu je bio malo orlovski blago povijen.Omamu je govorio da ima pravi fićfirićki nos i da će raznmisliti o druženju sa njim.Baška baša mu je uvijek pod nos podnosio komad drveta koji je samo za tu priliku nosio u đepu.Govorio bi mu Pero kljucaj malo.Deba se nije ljutio ,jer je mislio da bolje pleše od njih.Ono bolje je plesao od Ome, koji je bio drvo i zbog toga govorio da je najbolji u stiskavcu.

Baška Baša se najbolje snalazio  u klasici.Bilo muzici,bilo plesu i ženama.Njega kao da klinke poput nas nisu interesovale.Govorio je da nema vremena da se nateže sa balavicama.Starke su konkretne i znaju šta hoće.Zato sam ga i rjeđe viđala.Samo na igrankama.Ostalo vrijeme se družio sa starkama;udovicama ,raspuštenicama i prezrelim djevojkama.

Ali prije toga…

 

Bilo je to pred samu sabah zoru.

Imala sam samo trinaest godina. Radila sam svoj posao. Jeste,bila sam zaposlena, puno dječije, kapitalističko radno vrijeme. Dvanaest sati na dan.ustajala bih u pola pet ujutro svakog Božjeg dana u četiri i trideset; šest godina jedna za drugom. Bunovna, tek dijete, nekad bih se zaboravila umiti, kao zombi bih išla u štalu i krave muzla. Oko krava se vrtio glavni dio posla. Taj posao je značio manje gladi u kući.

Prvo je bila samo jedna krava. Muzla sam je, mlijeko u đugum presipala. Dva đuguma od pet litara; skoro da su visoki ko ja. Nešto mlijeka je za kuću dostajalo. Na nestašnu bijelu tatkovu kobilu tovarila i vezala. Sa Pašina brda do pod hrastvove konja vodila i za jedan od tri velika jasena vezivala. Spuštala bih se dolje do Bjelava i tamo mlijeko raznosila , od avlije do avlije, od kapidžika do kapidžika. Djevojčica mala i dva đuguma. Možda ste čuli za tu priču. Nema slične.

Pa smo kupili još jednu kravu. Sada se bolje živjelo. U kući je bilo podnošljivije. Samo je meni bilo dvaput teže. Godinu starija a dva đuguma više.Četiri đuguma, dvadeset kila, jedno dijete  od trideset osam kila i jedna kobila bijela niz valovite sarajevske strmnine brode. Još uvijek ne znam šta je duša, ali čula ja da je svaki insan ima.

Gdje će im duša? Često mi to pitanje na pamet pada. Šutim ,sve me boli kosti mi se raspadaju, čvrsto zube stisnem. Mogu ja to,mamo mamica me treba. Tužna je i nevesela , ali se za nas četvoro bori. Vidim i njoj teško,šuti i zube stišće. Ali ona je žena , ja tek dijete malo ,koje hoće da se igra i juri.

Tako, ustanem zorom ,  krmeljava,  neumivena ,  pristavim kravama sjeno,  šćemlijicu  i lonac pred kravu, operem vime , sjetim se da sam neumivena,  plaknem oči i muzem. Spor je to i dosadan posao. Zapjevam , tiho da neko ne čuje. Samo četiri  pjesme znam .

Dvije od mamo, mame i tatka naučila ;vranjanske. Mamo, mamo često pjeva onu Mito bekrijo. Mom ocu namijenjena. Glas sada već malo promukao i škripav, ali ugodan i tužan. Propušila se. Pjesma ječi i plače i ona vijek pusti suzu, debelu i gorku. Mi djevojke za njom. Tatko bi pijano rukom odmahivao kao da nevidljivu, dosadnu  muhu tjera. Nekad bi ga dosadna muha i spopala; čitav roj.

Pjesma bi ga malo ganula i onda bi on pustio svoj duboki glas i pjevao Leli Jeli Jeleni koja mu je jednog proljeća srce ukrala. Majka bi se smješkala , još uvijek je naivna bila; mislila da to on njoj pjeva. Ta dječija naivnost joj pomogla da ga trpi i zadrži dok nije skončo.

Ja u nekom košmaru umora. Muzem krave, punim đugume , na konje pa raznosi. Daleke su te Bjelave. Umor mi nose ali i privlačie. Tamo su momci i djevojke veselije. To još ne razumijem. Kažu mlada sam ali će i mene to nešto brzo strefiti. Pa pogledaju u moje grudi.

Skoro ravne ali vidim pupaju mi sisice. Tek dva pupoljčića ,malo narasli vršci. Jedan dječak iz mog razreda mi reko, neka, neka valjaće ti dugmići i one za radio stanicu navigavat. Nisam to razumjela , ipak ga za svaki slučaj opaučim đugumom. Nikad mu više nije palo na pamet nije palo o navigavanju ili bilo čemu.Kasnije kad sam naučila šta je navigavat , bilo mi krivo. Ništa to dijete nije znalo o navigavanju. Ja ih sakrivam, stid me tatko i svijet. Šta će reći ;nosi đugume a sise joj rastu?!  Šta zna dijete šta su sise? One moje sestre se i danas sve nešto prse i peče, sise u prvi plan ljudima u oči plaze.

Poslije đuguma ponekad zastanem i slušam djevojke kako poje.Nije da mi se sluša,već moram lipsala sam ko naša kobila kada se uzbrdo od Bjelava do Pašinog brda popne. Zastanem i slušam. Najčešće pjevaju dvije pjesem ,neku koja pjeva o turskom crvenom fesu i druga o dilberu koji ne dolazi. Ova prva vesela i djevojke raspjevane.  samo odmah zapamtila,ali je dugo nisam mogla proniknuti.

Drugu sam prokužila ali mi se nije baš dopala.To je ona o dilberu što ne dolazi.To što ne dolazi znam od Mite bekrije,ili je ovaj bolji pa ima posla. O tome koliko ga znam i od Mitine dragane i od lele Jelene. Samo mi zadnja strofa nešto nije jasna.Ona dilbera voli,ali hoće daje prioda i da za  okuje vrata zlatom. Šta će njemu ili njoj  zlatna vrata ako neće biti zajedno. Da nisam imala ovoliko posla baš bih se jedan dan uputila u čarđiju i gledala  kai su ti bazerđani. Možda bi mi se neki svidio da me jednog dana riješi ovih mojih muka.

Iako sam mala bila tu mi nije nešto štimalo.A kad meni nešto ne štima ja to baš ne prihvatam.Evo kad prvog naplaćujem mlijeko neko hoće da prevari dijete za dinar dva.

Konta malo žensko dijete je lako prevariti.Tada izvadim tefter,sve crno na bijelo piše.Ništa se ne može sakriti kad čovjek ima crno na bijelo.Ipak sam i tu pjesmu naučila i samo kad bi mi sise zaigrale,tu bih zapjevala,ili Mito bekrijo.Kad čovjek odraste sve zna,ali ponekad prerano teške stvari iskusi,a prekasno značenje nauči.Nisam shvatila žašto je to tako do jednom.Tada mi više ništa nije imalo smisla i ja nisam imala potrebe da razmišljam  tim glupostima.

 

Frka Frkica – II Dio


 

Ono jutro,sjećam ga se kao da je minut prije prošao ,ja nisam pobjegla.Ja sam se uplašila.Mene su na smrt prepolovili i ucijenili.Toliko su me prestravili,  da me neki grozni san za gušu uhvatio i nije me više nije pustio.Tek pred samu smrt me  ,ali , sasvim malo popustio.Nisam mogla dišem od straha.

Samo sam mu nejasne djeliće tog sna  upamtila.Bili su zloslutni.Tolikim crnilom   obojeni , da nisam smjela dopustiti da Dobrog dodirnu.

Slijedeće  večeri sam se udavala.Njemu nisam imala srca da kažem.Trebalo je za Vranje još u svitanje poči.Odocnila sam.Srce sam mu od šala,ribizli i rozaklije darovala.Moje uvele ljubičice i tri ribizle dala.

Razumjeće,tri je njegov broj.Ali sumnjam? On kaže sve u parovima ide.Sve što nije upareno ne potiče  od Boga Mudrog.On je Jedina Singularnost i zbog toga toliko savršenstva,ljubavi i milosti u svijetu ima.

Zlatni upaljač sam mu ukrala i nije me stid.Neće se ljutiti.Ukrala sam ga malo iz ljubomore. To je njemu njegova prva djevojčica,Proljeće srca njegovog, prije tri stađuna poklonila.Neće ga on više  na srce prislanjati i  u njemu njene tragove tražiti.

Ne dam.Nije pravo.Moje srce se lomi,umire i tuguje,sve zbog njega;ja bih da me nkegovo  zlatno ljubi . Znam boljeće ga.Dok ga boli,misliće bar malo na mene.Govoriće ona ga mila lopovčica ukrala.Tepaće mi,osjećam to.

Više sam ga uzela, jer sam njegovo nešto htjela da imam.Zbog njega se udajem.Babo me prisilio.Reko mi nešto zvjerski i podmuklo i ja nisam izbora imala.Shvatio bi sve da sam mu rekla i ne bi me dao da zlo sebi činim.Nisam smjela reći;nikome ništa.To je bila moja bitka,moj izbor.Izgubiti Dobrog je moje iskupljenje.

Luca mi pomogla da se saberem i sebi dođem.Možda bih se Dobrom vratila i zlo navukla.Ovako je bolje.Znam boliće i mene i njega.On je htio da sahrani svoje proljeće radi mene.Ali nam se nije dalo.Možda je tako i najednostavnije.

Nije onaj moj suđeni kriv , što je postao onakav kakov jeste.Krivi mu otac njegov i ja.

Sve je bilo podnošljivo dok nam se nije rodio sin.Došao mužev otac  na čestitanje, pa se napio. Mjeru izgubio.Stoka jedna.Kaže:

-Ovaj vaš sin isti ja.

Sedam ga godina nije bilo.U zatvoru svaki dan proboravio.Sunca ni mjeseca nije vidio.Ni jednog jedinog trena.Dobro ga Luce zaključala.

Malo mu to bilo. pa počeo pričati da je i on mene imao.Ni što ni kako ni zašto.

Do tada se onaj jadnik mlogo trudio.Sve oko mene leto i letio.Meni se smilovala njegova dobrota.Mislila sam,ko zna…

Riječi njegovog oca su sve izmjenili.On se otuđio,u meanu sa drugari,  i pij i pij, i rokaj rakijetinu.Nikad mi ništa u kući nije falilo,sem jedne zime kad se dobro tazbolio.On je radio dvije smjene da sve imamo.

Tada nam zafalilo para i ja htjela prodati onaj prelijepi zlatni Proljeća upaljač. Luca mi ne dade.Kaže daće mi koliko treba,pa ću joj vratiti kad ne budem potrebita.Ja pristanem, ali kažem joj da ga uzme u zalog.

Kada je ozdravio malo se primirio,bilo ga stid što sam posuđivala.Ali nije dugo trajalo.On ponovo u kafanu sa drugari.Ja kod kuće sa dvije kćeri i tek rođenim sinom.Čedom mojim malenim.

Sada ,kao i uvijek , u  mene led i Dobri.

Led kada svoga oca, muža ili njegovog oca vidim.

Kad očeve vidim,strah i jeza me hvataju.

Kad muža gledam ja njegovog oca vidim. Čovjeka koji mi je ono veliko,najveće zlo prije sedam godina učinio.On isti otac. Sin njegov isti kao otac i djed.Kada je na meni ja zatvorim oči i isključujem se.

Naučila neke divne nedosanjane đardine sanjati.Nekad mi srce jekne Joj ili Jaoj ,on misli da mi to on naslade izaziva,pa se blentavo smiješi.Vremenom sam njegovog oca isključila iz kreveta.

U meni đul bašte i đardini su ponovo počeli da zelene i cvjetaju.U počtku to bijaše samo pomisao,bljesak misli jedne:đardin.Potom se prikraše mirisi i boje.Za njima se krade cvijeće,puno cvijeće i anterije.Samo tri,ko sirotice ;bijela,rubinova i safirova ,na bijelom otomanu nevinosti leže.

Stađun poslije u krajolik ulepršaju Zlata i Lela Jela Jelena.Zlata obuče rubin anteriju,Lela Jela Jelena safirovu.

Dugo ih nisam vidjela.Duša me boli.Kako mi nedostaju.Prijateljstvo njihovo.Mislim tako treba.Kako bi to iskupljenje bilo da malo trnja i boli nema.Ali ni iskupljenje ne može sahraniti snove.Oni kad krenu ne da teku,oni bujaju i bujaju,sapliću se i bubaju,dok žena ne počne da se guši.Joj mamo,mamice.

Malo poslije , ja  bih se ,bojažljivo poput srne, prikrala,bijelu anteriju sa otomana ukrala.Vazda samo kod  otomana i peškuna nešto krala.Navika je čudna stvar. Anteriju bih obukla i kao mala Frka Frkica bih Zlati i Leli Jeli Jeleni u zagrljaj pohitala.

Mala Guza i Kosa tek zalutale sjene. Žao mi Kose ,nekako je nečujno odlepšala.Mogla se bar još koji stađun sa blentovijama provoditi,pa tek onda otići.A ovako,ko zna, je možda i bez ijednog  takara otišla.

Pustila sam i Hanu da iz prikrajka, kraj kapiđika, izviruje. Uslov jedan bio, samo u crnoj kecelji do poda, rukavima do malog prsta i kragnom do brade  može viriti. Ne dam da odraste pizdunčica jedna slatka i da mi opet Dobrog  bekriju ukrade.

Puno je stađuna trebalo da prođe da muzika u nove đardine i u moje snove dođe. Pojavila  se odnekud jedna  harmonika bijela, svjetlucava, bljelja od nevinosti.

Jedne večeri u akšem,sama bijah,stomaćić životni sićušni nosim.Trudan sam. Boga milostivog molim,pomozi neka ovo sa djetetom bude sve u redu.Nije ono ništa krivo.To pomislih ili pomolih se.Druga se misao nije ni žačela,a bolero se javi.

Harmonika bijela svjetluca i miruje .Niko je ne dira. A ona svira onaj isti bolero iz  bašta i đardina naše mladosti.I jeste i  nekako nije onaj isti.Ovaj je nekako nježniji,laganiji,čistiji i prozračniji,akord dva  hladniji. Velova ima;jedan ružičasti,safir plavi,rubin crveni,bijeli srebreni.

Kolo oko harmonike i bolera igraju.Taj bolera nijedne anterije nema.Ni tri vile,tri golubice, ni tri anđele nema .Insani ne  plešu. Samo velovi,kao aveti neke.

U đardinu na otomanu bijelom,bjeljem od tisuću pahulja bijelih Mali princ sjedi.Preko puta njega,šadervan sa šest česmi,jednom česmom,onom drugom desnom razrookom ne žubori poznate pojesme,već neartikulisani poj neki.Teče pa stane i sve tako.Teče pa ne teče.Na preskok.

Peškun na starom mjesu.Na njemu zlatni upaljač.Ja se čudim odakle tu.Ja ga ukrala.Ne baš ukrala; posudila ga za uspomenu, da me više  boli.Plava kutija sa cigankom što okret pravi,neotpakovana.Na drugom kraju curvoasier neotvoren, kristalnih čaša nema.Pored čaša kojih nema zadjela, u kojoj grozd rozaklije drijema,dvadeset pet boba zasigurno broji.Pored grožđa dvadeset četiri ribizle izbrojane i u redu poredane.Ni slatkog ni ljubičica nema.

Mali princ je u košulji bijeloj,volani i satenska traka je krasi.Plave plišane pantalone srebreni prozračni šal opasuje.Bos je i mnogo mlađi nego ga poznajem.Ispod nogu drače kupinske i malinske,se nestašno igraju. Mnogo drača,previše drača za jedan san.Noge mu izgrebane i krvare.Ja hoću da se sagnem,ne uspjevam.Kad nešto previše želite ,u snu to nećete nikad uspjeti.Život  ponekad  prevarite i uspijete.

Tek nekoliko trešanja na trnje sa neba pada. Lijepe crvene okrugle bobe.Mali princ ne obrača pažnju na trnje i krv,zauzet je.Dileme ima. Kupi trešnje ,o košulju ih briše i na sto polaže.Tada mu smješak preplavi čarobno lice.Srebreni veo otpasava i na otoman stavlja.Počeše se iza lijevog uha desnom rukom,kao da se nečeg znanog prisjeća.

Cokne ustima i na konjak pogledava,nikakve ih niti ne vežu.Coknu sasvim dječije slatko,isto onako kako su ona i neki drugi Mali princ coknuti znaoli. Okreće se okolo,zagleda se u mene , ne vidi me ili ne prepoznaje.Ne obraća pažnju na mene.Zauzet je.Tada srebreni veo, da ga složi u oblik srca.Zadovoljan je.Srce je savršenog izgleda.

Kako da ga oživi , pita se.Znam je njega,smisliće on nešto.I smišlja.Uzima jedno ,ružičasto zrno rozaklije u jednu ruku, drugo,crveno zrno ribizle u drugu ruku.Ružičasto u desnu ruku,crveno u lijevu ruku.Ide do šadrvana i otvara onu česmu drugu ,malo naherenu,nesinhronizovang žubora  i pere bobe.

Vraća se do otomana.Ispruži ruke,okrene bobe i pogleda prema nebu.Nešto tiho progovara kao da se moli.Nenadano jedna grlica bijela sa rubin ogrlicom na lijevo mu rame sleti. Kljunom ga nježno i mazno po lijevom obrazu miluje i ljubi. On misli da je sve u redu.Ja sam skeptična.

Mali princ počinje igru ružičastih i crvenih boba.I onih drugih većih lijepih crvenih okruglih plodova.

Lijevom rukom na vrh desne strane srebrenog šala crvenu bobu stavlja.Desnom rukom na vrh lijeve strane tog  srebrenog šala ružičasui bobu stavlja. Gleda veću bobu,zeru je ispravlja.Okreće se i malo nogu krvavu digne.Bocnuo ga trnić mali.Ništa strašno.

Ja poželjeh da se sagnem da trnja bar malo sklonim.Ne mogu se pokrenuti.Noge mi se sledile.Na trnje sa neba  pade još nekoliko trešanja.Lijepe okrugle,crvene bobe.Mali princ ih pogledava,miluje ,podiže i o bijeli košulju briše.Ona se crveni kao da se kupa u krvi.Bobe stavlja na peškun , do onih prvih.To je druga hrpica crvenih boba.

Sa stola uzima novu ružičastu rozakliju i novu crvenu ribizlu.Novu rozakliju u desnu ruku,novu ribizlu u lijevu ruku.Odlazi do šadrvana, pere ih pa se vraća,prelazi preko trnja do  otomana i kleknu.Ruke ka nebu raširi i novi šapat uputi.Niotkud druga  bijela grlica sa safir ogrlicom mu na desno rame sleti.Kljunom ga nježno i mazno po desnom obrazu miluje i ljubi.

Frka misli;nešto nije u radu šta tu dvije grlice rade.Mjesta ima samo za jednu.

Mali princ ružičastu bobu položi na lijevu stranu,do one prve ružičaste bobe.Crvenu bobu položi ne desnu stranu do one prve crvene bobe.Okreće se staje na trnje i iako se ona više ne miče trešnje ponovo padaju.Lijepe okrugle crvene bobe.On ih gleda,miluje i ljubi i bijelom košuljom briše i na peškun kod onih prvih i drugih stavlja.To je već treća skupinica boba.

I tako dvadeset jedan put.Ružičaste i crvene bobe,pranje,trnje,molitva,slijetanje nove grlice,poljubac kljunom,nizanje srca,trnje trešnje.Srce je izvezeno,trnje je izgaženo.Lijepih okruglih crvenih boba je  je sada sedam ili devet hrpica.Pored svake barem po jedna grlica guče.

Mozak mi   ne funkcionira baš jasno.A i san je nejasan.Bilo je  previše trešanja pa ih Mali princ zbio i prerasporedio.Peškun je put rascvjetalog trešnjinog drveta.Košulja je crvene i mokra,noge su crvenije i krvavije.

Mali princ ne posustaje,nešto mu nedostaje. Osvrće se po đul bašti.Ne vidi bijele ljubičice.Sjetio se,uvenule su  ,neko ih ubrao i u formaldehid uronio da sačuva snove i ljubavi svoje.

Smisliće on nešto,mislim ja.Smišlja.Tri crvene bobice usred srca stavlja.Orošenu kao krv crvenu košulju skida i bijele volane lagano odšiva.U tom grlica sa desnog ramena odleprša i njegovu leptir traku u tamni florni krug oko boba smota.

Odnekud ,preko zida doleti velika okrugla teška lopte i heknhu ;grruuh.

Posred peškuna.Tamo gdje su bile lijepe okrugle crvene bobe  samo kaša,ko krv neka se niz peškun slijeva.

Mali princ i grlica sa rubin prstenom put neba nestadoše,za njima preplašena grlica sa safir ogrlicom.Tamo  čeka  briljantiun grlica blistava kao proljeće nježno.

Ostale grlice se preplašeno zbijaju u uglovima bašte iza zidova.

Ja skamenjena gledam i ništa ne shvatam.

Čuje se anđeoski glas,više grlice krik:

-Vrijeme je da se spije.

Mali princ se okreće gleda u mome pravcu,smješi se kao da me kori:

-Nije mila moja, vidiš,  akšam je. I da mi nisi tugovala ili koju suzu pustila, kada dođe moje vrijeme.

 

Frka Frkica – Epozoda I / Treći dio

 

 

Odmah po dolasku u Sarajevo Mito u meanu sa drugari a Lela Jela Jelena u čistatice,u higijenski,moralo se,da se djeca prehrane.U Mite čestitosti nešto ostalo,nikad joj paru nije uzeo.Kupi ona kravu i tako Frka opoče đugume nositi i mlijeko raznostito.Moralo se plata majčina nije dostajala.Troje djece,četvrto na putu.

Lela Jela Jelena trbuhom do zuba.Zna Mito nije njegove,nije je tandaro od Vranja,skoro nikako,jedared,dvaput u vrh glave.Ali šuti.Ni jedne ne progovara.Mnogo mu žena Lela Jela Jelena propatila.

Za sve on i,meane i drugari mu krivi.Ne krivi on ni proljeće ni Leposavu,sve je počelo davno prije.Taki se čovjek rodi.Piše mu na čelu kaki je i kakav će biti.Žal je za  mladošću,nema više Lele Jele Jelene.Dosta ostarila.Vidi se ima tu ljepote i kuveta,ali nije to ona njegova Lela Jela Jelena.I  iznenada Vranjaka dođe na tobe.

Frka nagrabusila.Sve se na nju svalilo,a jako dvanaest imala,.Dvije kćeri na udaju ,srednje završavaju,sramota ih; neće moći naći muževe.Sin mali se tek rodio.Dva tri puta je potkačio šofer iz higijenskog kad su na dežuri bili.Ona godinama neljubljena,on šoferski lisac,osjetio da tijelo samo joj ne eksplodira i  ubro je; pa je ubirao i ubirao.

Bogami Jela Jela prvi put od Vranja došla do onog :joj,mamo mamice.Lakše joj bilo.Nekoliko godina,pa se sve ohladilo.To je bio onaj labuđi pjev ili pjev one australijske price što pjeva i umire. Mi ga posudili za tužni rekvijum dvejma djevojčicama. Možemo ga vratiti naš je. U ovoj priči ima mnogo tužnih djevojčica što ih ljubavno trnje posred  srca probija i kasapi

A i dođoše one suhe i posne ženske godine. I to je to. I ljubljena i neljubljena , takarena i netakarena, pa opet takarena, voljena i nevoljena, život ide dalje.

Tegari Frka džugume,sitna oni veći od nje.Deset nekad dvanaest litara mlijeka u džugum pa na Podhrastove za javore veži ,kao i drugi mljekari.Pa raznosi niz Bardakčije,Hadži Beširovu pored domova do Čakaluše.Dalek je to put i pješke za malu dvanaestogodišnju djevojčicu.

Nikad se nije tužila.Sve mirno podnosila, ali reci joj jednu pogrešnu eto belaja. Prozvali je Frka ,zaboravili da je Marija. U neko doba sasvim iznenada počela se  grebati i frkisati i jedan đugum sa sobom svugdje nositi.

Niko se nije smijao, toliko se ozbiljno i sasvim prirodno prigrlila raznosačkog alata. Znala i đugumom dobrano strefiti. Nikad iz čista mira , sama od sebe. Samo kad bi je neko izazvao, nešto rekao ili je pokušao dotaknuti. Za diranje minimum dva đuguma sleduju ;garant.

Pametno mila moja, dobroto moja ne daj na se. Kasno, prekasno se savjeti daju. Ojačala Frka i naučila kako najbezbolnije raznosti mlijeko.

Morao je doći dan kada je Frku život  slomio.Imala je šesnaest ljeta tu veče. Ona sva u bijelom, radosna ko nevjesta neka. Tri godine  ranije se to desilo. Jaka je Frka bila, tri godine je trebalo da bol izbije i da je slomije.

Oni mislili da plače zbog prljavštine  te noći. Plakala je i zbog te noći ,nilo je stid Dobrog. Ali plakala je zbog svih onih noći kad ljubav neće naći i  anterija  koje zbog ljubavi koje nema ,nikad radi ljubavi neće obući.Osim jednom,u nevakat.

Na kraju,kad je odlučila da odleprša je skontala fol. Imaš li  koju uspomenu sa nekim da podjeliš dobro si prošla. Ako uspomene pišeš i ljubavi nekoj nosiš ni to nije loše. Ako ljubav strancima nudiš to ne valja.

Život je prošao, vakat je mrijet. Čovjeku bude žao, pomalo. Svaki život je prelijep  , proleti kao tren i san. Jedan je jedini koji čovjek živi. Ima i boli i tuge jako mnogo, ponekad nepodnošljivo previše. A opet toliko ljepote provri da se i umiralo od te ljepote.

Joj,majko moja,joj sejo moja.

Najdraže Frkino cvijeće su bile bjelkasto žute kadifice i ruže, koje se na vršcima latica prelijevaju rubinovim dugama. Podjećale je na Vranje u kojem nije osjetila bola, i  njenu strast i bol. Voljela je i jagorčevina. Divila se tisućama  ulovljenih sunčevih  zraka na malim pozlaćenim cvjetićima.

Cvjetovi je i kadifice i jadorčevine je podsjećali na Sarajevo, njenog Dobrog Dobru Bekriju i život. Život razigrani , nježni ,skoro prinčevski blagi i krhki prelijevajući se u bezbroj iskrica što tvore snenost zaljubljene duše.

Nije Mojsije bio nagodan svirati vranjanske, te „stranjske“pjesme. Kaže previše je bola u njima,zatakare te direktno i namah,i veliki i mali mozak zavežu u čvor.Nije zbog toga nevolio te pjesme.I sevdah to isto čini,nećemo dušu griješiti,malo suptilnije .

Nijedna ženska u njegovoj okolinu nije imala  onaj specifični  glas mlade vranjanke koju udaju za stara, koju udaju i ubijaju joj srce i dušu. Slomljenom srcu ne preostaje ništa drugo nego da prenose bol sa generacije na generaciju prodatih žena.

Tako se taj glas rađa i prosipa  darujući nježnost i  elegični zvuk onim sentimentalnim i bolnim raspoloženje vranjanske pjesme. Mojsije nije pronašao glas koji bi mogao biti izvor onog nečeg što  samo vranjansko nebo može zanijeti i roditi.

Nije se rađao ni naukovao ne vranjanski glas sposoban da  na površinu  i iznad muzike , do  samog neba iznese i uznese  sve one sičušne valere tonova. Onih vuka što  se spaja u jedan vapijući jedvačujni a tako prodoran i kristalno čist  krik.Krik bola  satkan od nježnih suglasja sevdaha, čežnje, sjete, žalosti  i tuge.

Treba se za to roditi i kako nebo zapovjeda zapjevati..Teško se to uči ; još teže upjevava.

Neočekivano se rodio taj glas.U jadu vremena,u jadu jada, u jadu sjemena, u jadu pada, i bola ljubavnice i prijateljice, golubice i grlice, princeze milosti, karaljice vrišteče boli rodi se glas kao pahulja bijelih kristalni let. I pad je let.

Kad bi pjevala,o svome dobrom bekriji ptice bi ušutjele i plakale.Toliko ljubavi i tuge utkanih u safirnu čistoću i brilijantnu jasnoću glasa su čudili, nebo kao da se takvo nešto nikad nije čulo.

Vrišteća bol bi ponekad zatirala prijeteći da se pretvori u jecaj,u plač ali nebo ne dozvoljava da se niti pjesme gube,želi da sasluša pjesmu do kraja.I pjesma nastavi da se uspinje do neba,da bi tamo penijela slomlčjenog srca krik.Bila je to molba i molitva djevojčice da joj se ublaže boli i podari ljubav.

Slušajući taj milozvučni glas Dobrom je pala na pamet legenda o australijskog grlici koja umire pjevajući. Međutim stađun joj nije bio zreo za tu poemu.I nije bila namjenjena Frki Frkici.Bila je suđena jednoj drugoj malenoj koja će uskoro ući u njihove živote.Da joj olakša boli u nekom drugom vaktu.

Tek nedavno jedan je Dobri naučio da Bog Milostivi je ljubav.Ljubavlju svojom je stvorio Univerzum.Učinio ga savršenim.U tom savršenstvu je sva neizmjerna ljepota i mnogo čuda.Nama je najbliži nauk o suncu,mjesecu,zvjezadam i maglicama,stvorenih dabi ih ljudi gledali i učili.Sve ostalo je jednostavno.

Bog  Jedini je ljubav,i čovjek je ljubav.U Boga Milosrdnog nema gladi ni golotinje,ni žeđi ni žege,samo ljubav i čista srca.Ljubav treba da vlada i srcima i dušama ljudi i da je oni čistu i neokaljanu vraćaju nebu. Ali sve je stvoreno u parovima,pa se rađa i čovjek i nečovjek.

Nečovjek se rađa i odriče neizmjerne dobrote i ljubavi Boga  Silnoga i želi da čistu djecu  uprlja.

Beskonačna i neuslovljena Božja ljubav uprljanu djecu može da očisti i umiri i u svoju ljubav da uvije.Za tu ljubav se čitav život vrijedi boriti.Ako treba i odricati,tugovati i bol trpiti.

Frka ije bila sigurna da ga je shvatila.Bila je samo nestašno dijete,a Dobri preozbiljan i tužan.Iako joj mnogo toga nije bilo jasno vjerovala mu je.Ova noć će joj  pomoći da razbistri um. I slomi srce;dušu i um zamalo izgubi.

Ova noć nema nikakve veze sa joj, mamo mamice, a malkice previše i ima.

Ovo zazivanje majke i sestre olakšava bol ali i ushićenje,onaj dert ali i opijenost,tragiku rastanka ali i anđeoskih priviđenja i sanja.To je i ljubavno ushićenje i bol.

To zazivanje majke može biti i onaj tren kada se duša u bolu slama i kada je vrlo tanka nit između razuma i nerazuma.

 

Frka Frkica – Epizoda I / Drugi dio

 

Kad bi pjevao vješto bi Lela Jelena zamumljao u Lela proljećna. Nekad bi pjevao Lela voljena , nekad Lela mirisna, pa opet Lela prekrasna ili obijesna, prkosna ili prekrasna i na kraju Lela proljećna.

Žena misli da to njoj muž pjeva i oprost traži  za besane njene noći. Žensko je to sve će oprostiti  ljubavi radi. Lela  zna da to Mito njoj  pjeva i u nju nade  polaže. Žensko je to, za ljubav će samu sebe prevariti i neprijatelju predati .

Zaigralo mlado djevojačko srce, uzbibale se grudi, vatra joj obuhavatila tijelo, ruke, noge, prepone, grudi. Ona plamti, mozak vri, umiva s, kupa se,svako malo se ibricima škopi. Ništa ne pomaže, srce hoće da iskoči, al'mu bujne grudi preče. Moglo bi u njih stati još jedno srce kolike su.

Grdi svoga Mitu šta joj čini. Da , zove ga  Mito mili moj i ne stidi se. Ona zna da ga voli i hoće da je on njen i ona njegova. To što je oženjen ne bere brigu, ljubav je preša.

Mito rjeđe išao u meane, već se zadržavao kući i izležavao u voćnjaku ispred kuće. Uvijek bi potsećiju namjestio da gleda na Leposavine prozore.Ili njeno, sada već omiljeno mjesto u bašti; ljuljački ovješenoj na beharli trešnji.

Bjelina behara je naglašavala njenu djevičansku ljepotu i rumenilo. Kad god bi digla oči sudarila bi se blagim milovanje pogledom čovjeka kojeg tuga obuzima, i nijemo je moli i doziva pomozi mi janje moje neljubljeno.

Ode Hadži Stojan na pute hadžiluka, svetoj gori Atosu, ali do njega svakih pet šest godina stizo. Tako se popularno zvala šverc tura Vranje-Instambul, po potrebi i Damask.Te su ture  hadžiju obogatile. Ništa neobično, hadžije nikad nisu radile, već samo trgovale i čifluke imale.

Kada usud spletke čini ,sve podesi kako treba. Razboli ti on hadžijinicinu majku od Leskovac.Majci nema druge nego bolesnici ići, kčer jedinicu ostaviti da imanje vodi.

Potrefi se odmah po majčinu odlasku glavni sluga slomi nogu i morade se povući kući svojoj, podalje od hadžijinog imanja.Njegova žena i služavka hadžijina ,a Lepina dadilja ne htjede ići kući,ali je štićenica nagovori da se predomisli.Daže da je ženi red biti uz muža i pomoći mu da ozdravi.

Dadilja nevoljko ode,misli griješi,dali joj jedinicu na povjerenje.Ipak posluša je,jer je Lepa znala i tvrdoglava i umiljata biti.

Ostade uspaljeno djevoče u kući samo.Da kažemo jadna li joj majka,ne ide.Majka joj em hadžinica em bogata,a ponekad i đuvegiju ima.I kako takoj ženi reći jadna li joj majka.

Sve to Mito ko  nezainteresano pratio.Akšam pada,Mito ka meani.Prolazi pored hadžijine kuće.Lepa se natandarila na kapiju.Smijulji se i zaziva.

-Ti mori, u meanu komšija.

-Ja vala, ljepoto moja.

Zar nemaš mori  šta pametnije radit?

Imam i radiće se,al kasnije.

Kad mori  kasnije?

To kasnije samo što nije.

Zašto mori kasnije?

Da se komšiluk zavara.

Gdje ćeš mori  kasnije pametovati?

Ti ćeš prva saznati.

Šta ćeš mori kasnije raditi.

To ne znade,ali ćeš saznati.

Djevojku i strah neki obuzima i milina joj tijelom struji.

Samo što se mrak spusti na prozor sa baštenske strane neko lupa.Lepa u anteriji bijeloj kroz prozor gleda i ne vidi nikog.Mračno je.Prevari se Vesna na radost njenu i otvori prozor.Mito ko pantera uskoči kroz prozor i zatvara prozor,domaćina se igra.Tako se incjativa preuzima.

Joj šta to radiš pita ga Lepa Lela, drhti,sva se trese,nesvjest je hvata,zanosi se.

Mito je prihvata i nježno na krevete velike,nekorištene ,bračne stavlja. Miluje je po kosi i  i ono jedno jedino dugme anterije,povrh đardina otkopčava da se dijete zraka dohvati. Zabljesnu ga bjelina.

Mladost  se otvori ko oprugama izbačena.Mirisi se razasueše Mitu jadnog zgrabiše i na djevojačko tijelo povališe.Ona je budna nije obeznanjena,samo se pravi,taki je red,zna da njeno vrijeme  je došlo, vrijeme davanja i predavanja.

Predade se ona,predade se Mito,ko bujice potekoše poljubci i milovanja,uzlaženja i ulaženja,dodiri i prodori,mješa se cika i vriska,stenjanje i ječanje.Njoj grudi  plamte,hoće da se rapuknu.Stomak joj vri,ruke grčevito Mitu dragana stišču i pritežu,ona ga hoće,i joj ona ga hoće, joj jače hoće i joj daj mi ga Mito mili i joj,mamo mamice.

Vrišti Lela vrisak ne stišava,Mito ne popušta hoće da je raspoluti,ona to hoće,ona to želi joj Mito bekrijo.joj mili moj dobri Mito.

I joj jednom mamo,mamice i plače oj mamo mamice,klonu pa se grči i izvija i na Mitu se upinje i onada oboje krikove ispuštaju i grčevito se stiskaju,nježno miluju i ljube.

Ljubav je ponovo pobijedila.

Svi tako oni misle.

Da li usud drijema ili nešto sprema?

Sretna žena,ne više djevojčica i ljubavnik prvi,mili joj Mito pastuh,vješti jahač  njen još ne znaju.Ona se štrecnu vješti jahač i pastuh je podsjeti na četiri jahača apokalipse.Nije dobro.Novi nagoni se bude i sve se ponavlja,ovaj put žesšče i skladnije i misao o zlu se u podsvijesti gube.

Prođe petnaest dana ludila i sna,prođe petnaest dana jecanja i radosti u jednom trenu.Djevojčica posta nezasita žena što se daje i uzima,što hoće da se daje i da joj se da i upija sav nauk sa kojom se svaka iskon žene rađa.

Prvo dođe mama,mamica,tepa joj Lelo,Lepijko.Sve je nešto pogledava,misli nešto je brzo,u ovih petnaest dana sazrila i za udaju stasala. Za par dana i tajo,tajica dođe.Imanje veliko,mnogo praznih i namještenih zgrada ima.Potraja Mitina i Vesnina ljubav  još neko vrijeme.

Sudbina  se probudi iz duboko sna i onako sanjiva posla hadžiju da kćerku potraži, malo odocnila.Usud ga vodio ko  lutku na koncu i pravo u staru napuštenu magazu.Tih dana hadžija promukao, nije mogao ni zazivati,već je samo vrata magaze otvorio.

Ima šta viditi,bjelasa Vesna samo u čizmama i pomahnitalo jaše muško  što na velikom dušeku, na leđima leži.

Jaše i vrišti,vrišti i jaše dijete,raspomamljeno majku doziva. Gleda hadžija to kroćenje ,tu bestijalnost i vidi da mu kćerka ne kroti bilo koga,već onog pogana,ženskara Mitu bekriju.Odavno on sumnja da mu ženu povaljuje kad stigne i gdje god stigne.Taki im običaj u Vranju.Mladu za stara,mladog za staru.Kolo sreće.

On ne čuje šta i kako mu jedinca mila,njegova djevojčica mala,majku doziva.Krv mu u mozak takvom navalom sine da on na  meki dušek panu,iz očiju mu suze liju i njega starog obeznanjuju.Vidi kćer: babo joj bolan,na smrt leži,ali ne može se zautaviti sve silnije ,jaše i vrišti.Babu gleda i sve se završava: Joj,mamo mamice.

Zamalo,ali ne ote joj se babo babice,ne ide to u sve popularnijoj igri jal’ sedefastih,jal’ baršunastih,jal kadifli crvenih fesića.To ona pomislila babi treba pomoć,a ona ne može,jadnostavno joj  igra belenzuke oko cijelog tijela savila.A neka sila što je bode i probada svaki joj damar izbija i mozak na komade cepa,pa načisto pomahnitala.

Hadžija došo sebi sedmi dan.Joj ljudi srećnog li broja!?Oporavio se za slijedećih sedam dana.Joj ljudi sretnog li broja?Nikakvu đefu nije pravio ni podigao.Časti radi.Niko ništa saznao nije.

Za sedam dana Lelu u Atinu poslaše i za nekog Grka udaše.Veće prije Mito priliku ugrabio i obećo joj daće po nju doći.Nije pomoglo ni mamo,majčice. ni babo,babice,ni suze ni krici,ni jauci.Ode sa bogatim mirazom za Grčku.Niko je nikad više nije vidio.Ni otac ni mater.

Nekoliko godina kasnije jedan, muzika bosanske kapele po profesiji čovo ,na zbor svitski u Atinu odio.Grad lijep i bijel.Ljepota i bjelina ge omamile i on bez cilja luto gradom i uživao.Oko njega stranjski svijet nekim gribim govorom progovara,on ništa ne razumije.

Tek odjednom o akšamu iz bjelinu se iskra glasić milozvučni pa se njemu obrati.Tako mišljaše on.Bila to Lela Mitina i Mitu dozivala jer je svaku riječ razumio.On kajdu u ruke i poče da zapisuje,ne može stići potrefiti,a i ne vidi se.

Pjesma tužna,jecava i bolna .Završi se pjesma glas minu.Sve se utišalo.On sutra veče na isto mjeto u akšam dođe,glas se ponovi javi  i on prepisuj i zapisuj.Dođe on i treću noć zaredom,brzo pjesmu skonto pa zapita glas u tami ko je odakle je,začu samo:

Mite bekrije ljuba. Ču se krik i on osjeti da je nešto nasilu odvuče.Došao mjuzik sutra,ali glas tuge se ne pomalja.Dolazio još par dana ali miline i bola nema.Došlo vrime da se doma odi,pa on i odi.Ne zna šta će sa pjesmom,kad na radiju ču jedno djevojče što poji.

Dođe kompozitor do nje,a ono krhko ubavo djevojče sa milina tužnim glasom.Tako nasta Mito Bekrija.Kad je Frkina majka  prvi put čula ubavo djevojče da poje,pjesma joj život oslikala i na mah se u um ucrtala.Više nikad nije mogla da spije a da tu pjesmu ne zapoje.

Mito opet poče u meanu zalaziti,Jadnom,načuo  da je Stojan naručio katila iz latinluka i da ovaj za sedam dana dolazi u Vranje.Niko ne što zašto i kako.

Mito preko noći nesta sa porodicom.Greškom puti ga dovedoše u Sarajevo.Kupi neku straćaru na Pašinom brdu i nešto zemlje,povelik komad.Bolje bi prošo da je na tenane mogao prodati imanje u Vranju,ali mu se nešto plaho žurilo.

Nikad ga Vranjani ni čuše,niti vidješe,sve dok Frka za udaju nije prispjela,a Stojan umro.

Frka Frkica i Hiljadu pahulja bijelih

 

**
Pet mjeseci po Keminoj smrti ,umrla je Frka  Frkica  velika ljubav našeg k'o fol pjesnika.

Njihov poslijednji susret je obilježila  Montenova pjesma Hiljadu pahulja bijelih.

Frka zaslužuje da je se sjetimo  epizodom u kojoj  gostuje Kemo.

****

Anterije  i nevinost

 

Nazvala me Đugum Frka i zamolila da se vidimo.Šta ću,ne izlazi mi se,pripeklo,ali Frka mnogo toga zaslužila.Uvijek je mudra i čestita žena bila,osim jednom.Drugi put je prevarili.To jednom ili dvaput nikad sebi oprostila nije.A trebala je.Mladost ludost.

Sjeli mi u Galeriju,sada neko carsko ime nosi.Poljubimo se u obraz,svijet gleda.

Ona čašu vode. Ja štok,mislim alkohol , ne od vrata.Gdje ćeš ba uprtiti letve na se, usred kafane.

Šutim,ništa ne pitam.

Šuti , ništa ne govori.

Mučimo.

Razumijemo se , kao nekada. Još uvijek.

Ne kaže, ni kap nije okusila od rata i momenta kako joj je sin poginuo. Predomisli se  , kaže hoće kurvoazije. Može rečem konobarici; ma ista ona Esma Drnda iz Šekerove što mi je srce htjela da  dere ko Musa jarca ; na živo. Ipak nije. Na vrijeme se drugi put udala.

-Donesi nam malena i dva kurvoazijea, jednu tulumbu  i jednu ružicu.Može i baklava sa strane. Frko Frkice , žao mi ,  što ruzaklije i  ribizli u fišek nisam zamoto. Ostarilo se , čo'ek  zaboravio što se nekad lokalo i šta se jednom nije konzimiralo…

Ima još jednog sina i kćer pa je nekako na noge stala. Morala radi djece.Oboje se ubračili pa sada sama živi.Muža ne pominje,već mi rekla,neki put prije ,od pijanca se rastavila.

Tužno; mislim,takva predivna i prelijepa žena,a sreće sa muškarcima nije imala.Sve neki idiot,kreten  ili slično.Da je barem srela  neku  budalu  ili blentoviju,bolje bi joj bilo.To mu dođe kao neka navika , baksuze birati.Neko bi rekao usud. Nije birala, tako joj nematali; je’ život , jal otac.

Kaže,čita redovno sve što pišem.Sve gola istina i plaho joj se dopada,pogotovu ove nježnije i kao fol smješnije stvari.U politiku se nikad nije razumjela,sada još manje,ali mi vjeruje.

Ponio ja ono puce što se u uho stavi pa insan k'o fol bolje čuje.Meni svejedno metno ga ja ili ne metno;ništa ne čujem,gluv ko dva topa.Granate me oglušuile na obje klempe.

Tako to život odredi.Jal nećeš slušati starije ili bilo koga? Evo ti granata,jedna,pa druga,pa milione njih dok te dvije tri ne potkače.I grruuhh , pa grruuhh ,  i ja  gluv na oba uha,kao top ,plus još jedna. isam frajer oglušiti na jedno uho, kad imam dva.

E , eto ti , cereka se usud , pa sad rahat belajiši i ne slušaj nikoga. Šeret neki , garant!

Osjeti se nije žena zaboravila govor mladosti.Kako će bolan?Nisam ni ja,mislim u sebi.I skidam bubu iz uši,sve Frku razabiram.Ona uvijek razgovjetno,tečno i čisto govorila.Nije mumljala poput međeda i čudnih stranaca , ko ovi današnji svijet.

Ima jedna molba,kaže,zna da ću joj udovoljit,ali red je zamoliti.

Ide ti ona ovih dana u bolnicu; ništa opasno. Neka obična cista na anamo onoj.

Nema laptop,provjerila nema haber slikičnog radija u bolnici.Moli da koju epizodo jahačima,harmonikama i njoj preko reda nabacim.Ona bi to išprintala i u bolnici čitala.Kaže nema takvog mahalskog  pisanja nigdje na dunjaluku.

Slike djece pokazuje i unučadi ima,pa ih hvali.Ne pita za nikoga.Ja ne pričam o tim nikoga.Od kako joj poginuo sin ,  muško je dotaklo nije.Puno je to godina nedoticanja;previše.Ali znam,ako iko može nešto durati,to  Frka zasigurno može.

Ja htjedoh nešto progovoriti,ona me šutka,očima ,kaže ne pričaj,nije ono  zbog onog što ja hoću da kažem ili predložim već jednostavno zato što nikad nikome nije imala opjevati ono:

Joj,mamo mamice.

Samo jednom  vrlo davno,one divne prošlosti ;one večeri anterija i nevinosti  tijelo joj bilo spremno.Ali  prije toga , Deba ko Deba konjina samo neke svoje finte ganjao.

I ti me to veče iznevjeri.Drugoj dade ono što je meni pripadalo.Ne žalim se;samo kažem kako je bilo. O onom kasnije ne smijem pričati . Znam da nas to još uvijek boli.

Taj voz je propustila dok je žalovala sina.Dika njena,ponos maleni samo sedam godina imao.Popelo se dijete na trešnju,mamile ga crvene bobe.Tepo im,k'o malo djete djetetu.

Niko ih nije smio sa tog drveta brati.Trešnja se vidi jal’ sa Mrkovića,jal’  poviše sedam šuma,jal’ sa Trebevića.

Ona ga molila da ne ide.Dijete ko dijete.Šta  zna dijete šta je ubica ili četnik?Povelo i tri druga.Jedan dječak domac bio.Ona ih gledala i umirala od straha.Popela se djeca, crvenu bobu nijednu nisu stavili usta,kad četnik,monstrum , neki Skoko Milenko, tenkovsku granatu sa Poljina direkt među njih poslao.

Kaže zaboravila na Poljine,konatala tamo nema minobacača.Ni cvrknuti nisu mogli.Grruuhh i nema ih.Ona samo zanijemila,ni suzu nije pustila.U led ,ma ne u led već u antartik i arktik se protvorila i do danas se nije odledila.

Četvoro sičušne djece Majko mila,četvoro malenih anđelčiča Sejo mila,četiri milijarde snova nedosanjanih Bože Silni, što samo su par  nedozrelih crvenih boba htjeli da uberu; četnička neman, srpska pogan , ubila. Nije ubila nego nestala, u vazduh raspršila Bože Mili,Jedini. Ni pokupit ih ni sahranit nismo mogli. Ostala neka crvenkasta masa. Ne znaš da li su dječije jagodice ili crvene trešnje. Ni na grob mu nikad  nisam otišla, znam da ni dio njega tamo nema. Tu zastane,na suho zajeca.Više je to prigušen krik bio.

Otad se povukla u sebe.Tuga je to golema pregolema,preboljet se ne može.Muž i prije pio,tad se otisnuo i nikad sebi više nije došao.Žao joj ga,ali znala je da mu je to i bez tragedije bilo nanijećeno.Sve mi ovo ranije pričala,ali zaboravila. Kako neće,i ja bih;možda i gore od njenog muža prošao.

Šutim,neću da je mučim i da kažem da je u Sarajevo još  5.000 djece što ubijeno,što nestalo.Tek da se zna.

Ja je ispratih do kuće,taksijem naravno,ne bi se noge mogle popeti sve da je u pitanju ona slatkica Frka iz najljepših dana. Spustiila se ona niže od Pašina brda,u kućici maloj,trošnoj,na našim Bjelavama, živi. Njoj drago, vidim milina joj srcem bije.

Po običaju sređen i uglađen,iako već đuturum;sav u bijelom.Ono sa kosom da se složi.Ne mislim u svatove ići,jako je ljeto.Neki se u jesen žene,zna se koji,zbog plodova zemlje.Mi u proljeće ili rano ljeto.Snova i jubavi radi.

Jako vruće,ništa dova ne pomože.Ona me pozva sebi na kafu ja rado pristajem,da se sa mađara sklonim.Znam zašto me zove.Popismo kafu i još jednu.Mahom ćutimo i nježno se gledamo.Ponekad jedno drugom ruku stisnemo.Nismo previše tužni,više nostalgični.

Ustajem,kasno je poslijepodne,brzo će ga akšam smijeniti.To je ono,naše vrijeme ,kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi.Zna to ona;znam to  ja.Mislim , red je ,  vrijeme je da pođem.Kaže sjedni,još jednu zapali. ‘Ajd’,poslušam je.Sada će ona ,samo nešto da završi.Nešto se zamisli,otvori onu ,ovih novih dana haber kutiju i pristavi nam Keminu:

Hiljadu pahulja bijelih.

Muzika teče, mozak ubija.Sjećanja naviru k'o ozon poslije kiše,samo se prelijevaju u hiljadu pahulje duginih boja.Ni cigar nisam završio,ona se vraća.Pogledam je.

Meni suze niz lice.Treći put  u životu jer  Ona ulazi bijeloj anteriji,nov novcatoj.

Vrijeme kao da se vratilo  na ono veče kad su tri golubice u anterijama bile. Jemenka ona haramska preda mnom stoji i pogledava u me.Sretna je što me usrećila izgledom koji mladost doziva.

Kemo tuguje :

Hiljadu pahulja bijelih večeras pada

Umiru pahulje bijele i moja nada

Da li te vjetrovi nose

Jedina moja

Na nekom oblaku mekom duginih boja

Ne zna se ko je ljepši ona ili anterija.Muzika i pahulje joj se prelijevaju kroz kosu,vlaže oči i lice,nalik su suzama.Dotiču joj  nježne ruke,ona ih podiše i sve počinje da treperi i da nestvarno biva.

Ona je ; mila Frka iz Đul bašte kada puna nade i života je bila.Njeno tijleo igra,gori i lebdi.

Sluti se,ništa  ispod nema.Grudi i noge djevojačke,boje ćilibara ispod bjelila anterije nestvaran krajolik nude.Ona je mlada što svoju poslijednju djevojačku noć oplakuje.

Njen budući muž  , nije dragi ,  vać očevog prijatelja sa sela sin.

Zla sreća je stizala i prestizala na svakom koraku.Gdje god krene,gdje god se makne njena zla sreća je sa osmjehom čeka.Zato se ovaj bolero posvećuje onoj maloj Frki što na krlilima ljubavi je htjela da živi.

Šteta, mislim,trebao sam ovu ljepotu prije nekih drugih upoznati.Možda,a možda i ne?Neće duša Princa malog ,ni u ovoj nebeskoj slici, isključivosti.Ništa drugačije ne bi bilo.Samo bi jedna uloga  u bajci bila  dopisana i tada bajka ne bi bila bajka,već nejasni trolist srama neki.

A ovo dijete malo bi vjerovatno nesretnije bilo,ako je to moguće.

Njoj suze na licu,meni suze na licu,valjda se pahulje tope.Osjetimo; i srca i duše plaču.

Smirimo se,valja izaći pred svijet.Sreća njena ona se nikad šminkala nije.Nije joj trebalo,toliko je blistava i lijepa.

Malo se sagnem,poljubim  u čelo,uvijek oniža krasotica bila i kažem:

Čuvaj se  dobroto moja milosti puna.

Ona se raznježi,suza samo što ponovo ne pođe,klima glavom,riječi nema.Trgnu se i sa osmijehom reče:

” Ali ima da u komšiluku pukne bruka,od trača i jeda.Nemaju šta raditi već samo olajavati,i tuđe brige voditi.Sve tračaruše u džamije odreda idu.Ovdje i tebe i konzilij svi znaju i kakav nas glas bije.Neke tvrde da su sa vama bile.Mnogo njih.Neke nas mrze što sa nama nisu bile, još više njih.I muškinje nas mrze.Ti hadumčari će me najviše olajavati.Ljubomore i pakosti radi.”

Pušta Montena ponovo i pojačava do daske.Prati me,do ulice,vrata kučice trošne ostavlja širom otvorena.

Muzika  titra,bjele sjene nalik anđelima izlaze,kao da ih hiljadu pahulja bijelih na led života tjeraju i pramenova svjetlosti razbacuju..

Zavjese u susjedstvu  se tresu.

Ljepota moja me zagrlila čvrsto i ljubavnički se privija uz mene.Dvije siluete,besprekorne, bijele i blještave na kapidžiki stoje.Ljepota prošlih dana i sjećanja čine ih  nestvarnim urotnicima. Zalazeće sunce je na njima dok se pahulje lome i ne tope.

Mahala te sjene, tu bajkovitu nošnju i bjelinu nije vidjela četrdeset godina ili pedeset godina.Neki od škiljavca iza penđera nikad.Ni strasnije poljubce žene i čovjeka,što iskustvom i neugasivim plamenom ljubavlji gore.

U predahu ona šapuće šteta,mogli smo dobri glumci biti.Ja se šalim;nismo vremena za gluposti imali,trebalo je glumiti preteške uloge života.

Zatim me ponovo ljubi dugo,očajnički.Kao na rastanku dvoje ljudi svjesnih da se ovaj djelić sna  nikada više ponoviti neće.Ja se ne bunim,uzvraćam joj za sve naše neljubljene dane i noći;i njene i moje.

Dok se rubini presijavaju u njenoj kosi Kemin refren bruji i ja zapjevušim,možda treći put u životu:

Ti si noćes sva u bijelom

Tamo gdje se pjesma čuje

Pahuljice srca moga

 

Ko te ljubi i miluje.

 

Ona se odvaja,suze joj u očima.Nije dobro ,mislim ja! Neka me ledena  jeza hvata.

Kažem vratiću se mila,nekog od ovih dana ,da nastavimo gdje smo stali,ako treba pobjeći od sveg sad…

Uvijek tiaj Kemo,uvijek ti Indexi,gdje god kreneš,šta god uradiš,pomisliš ili usniješ evo ti njih.Moraju svojim tuč muhurom  sve ovjeriti.Neka ih,muzika ljubavi je to,takve više nema niti će biti.

Ona se smješka,neizmjerna tuga sjaji joj u očima.Samo prošaputa;kako ti kažeš,mili.Miluje me  ručicom malom po obrazu,dugo,grčevito.Okrenu se i lahko,kao pahuljica odleprša.Vidim bijelu anteriju  na vratima kako se i njiše i maše i poljubce šalje.

Tako je izgledao rastanak mladih ljubavnika sa početka sedamdesetih, ne zrelih osoba nekih novoga,a već bajatog milenija.Trenutak zastane,kao da bi sa vratila i nešto rekla. Glava klima :ne ,ona ulazi u kućicu malu,trošnu i pritvori vrata..

Zapalih cigar usporeno,duboko udahnuh i izdahnuh.Niz ulicu hodim.Povučem dim,dugo ga otpuhujem.Izvučem pljosku,što bi Mojsije reko alkoholeru,nije kurvoazije sada pijem štok.Nema više tog slatkog vakta.Gucnem nikad viši cug,skoro da se zgrcnem, ne mogu sebi doći.

Ne od štoka.To život se ponovo zbio.Koračam niz brdo,taksi ne tražim.Niz brdo se sve kotrlja.

Nikad više nisam imao prilike da joj se zahvalim za svu dobrotu koju mi je i koju nam je poklonila.

To evo sada iz srca i blagosti čiste duše kličem jer znam da me osjeća i čuje:

Hvala ti velika čestita i mila ženo,mala  Velika Frko ,najdivniji prijatelju i dobrota naša,za sve što si nam darovala.Nikad nije kasno da kažemo voljeli smo te,svi od reda.Svako od nas na svoj način,iako to nekad nismo znali pokazati.

Dani su prolazili , izgubilo se vrijeme.Raspisalo se o Jahačima,Harmonici,anterijama i Frki; i pjesmu koju pride.Ništa na haberu nisam objavio.Mislim iznenadiću je i sve napisano joj lično pokloniti. Valja i obećano ispuniti.Vidim četrdeset dana je prošlo,a meni kao tren.

Nazovem.Javi se.Ili pospana ili umorna taji joj glas.Može kaže,sutra se o akšamu kog nje vidimo.Sat gore dole ništa ne mjenja.

Suta u podne sve natenane,po tabijatu.Žilet,voda,sapun,miris,teget plišano odijelo,leptir mašna i prsluk od kadife,glanc cipele,kare i zejtin osmijeh na licu i pičim.

Srce drhtii pjeva pičim,pičim,pićiču i na Bjelave veselo stičiću.I stigoh.

Taksi polako klizi do ulice iznenadnih poljubaca,do kučice male trošne. Na vratima Frka u rubin  anteriji.Sa kapidžika se čini malo većom i krupnijom.Anterija se raspucava i nudi.Priđem i saginjem se da  je poljubim ,ali ona okreće glavu i poljubac na obraz pada.Žena se se smješi kroz suze ;to nju Dobri za majku zamjenio.Drago joj i uvodi osjedjelog zbunjenika u kuću.

A tamo,odar boli i tuge.

Na odru ;svilenom od bjeline ; nježnom od ljepote ,urešenom đulama svih boja, prekrasno dijete u anteriji plavičastim safirima  optočenoj sanja. Strast svoju,neutoljenu, vedrinu svoju,žeđ za životom sa sobom na nebo nosi.Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci i jedna slika.Znam je,lica anterijska i nevina sa nje glede.Igrom slučaja ja pored nje i zagrlio je,lagano kosu joj ljubim.Sada joj lice mirno i spokojno ;kao da je odahnula i smiješi se.

Piano!

I u smrti –  ljubav i muzika  sve je.

To je dijete moje ,naša ,mala Velika Frka je usnula.

Kraljica vrišteće boli čini se sni.O Frko,Frkice otvori oči,mladoženja tvoj Princ Mali je došao.

Čuti dijete.Ne progovara.Umorna od čekanja njega neuviđavnog,umorna bila pa spije.

Oko nje nema nikoga samo kćer joj,tuga i ja.

Kapi kiše po penđerima  liju i pjesmu nose:Ti si nam bila u svemu naj,naj,naj;u sve'mu naj.

Priđem meleki i poljubacem joj,kao nekad ,orosim  onaj dio između kose i čela i samo jedna jedina suze kanu na usne njene.

Znam sada bi se smijala i ne bi dala da joj tu suzu brišem,već nestašno čekala da se sama u usne upije.

Kćer kaže ma'ma bi htjela i poljubac nježni što sve znači.Sve zna sve joj majka ispričala.I šta se zbilo i što se nije zbilo;a trebalo je da  se zbude.Glupava mladost ili dušmani neki,ili jednostavno sudba na put nekoj sreći uvijek nesavladive prepreke nose.

Zastidi me ova mlada žena, načisto.

Kćer mi kafu,žestoke cigar plave kutije za koju su francuzi ukrali Frke ples, bez filtera i kurvoazije,čitav bocun i dvije kristalne čaše  na sto iznijela.Kaže ma'mo mame joj rekla  šta volim, a i trebaće mi.Dignem obrvu na ono ma'mo mame.Ona se nestašno smješka kao nekad Frka.Na tacni srebrenoj pismo.Kaže za vas je.Osvrćem se i gledam,nema nikoga  oko nas.

Ide ona sada nazvati brata i kasti mu da je majka umrla.Brat joj u tuđini radi.Nije bio doma već pet godina.

Majka joj znala da ću  po običaju odocniti kad treba odocniti i sve pripremila za to kašnjenje.Poželjela  jednom glavnu ulogu po svom scenariju odigrati.U tom scenariju  sa njom se oproštam na njen način.

Još jednom joj život scenario po njenoj zamisli poklonio;skoro.Onu veče bjeline i oproštaj poljubaca i hiljadu pahulja  bijelih.

Ode  Frkina kćer u drugu odaju.Ista ljepota mila i blaga.Vrckava i vesela,ni tuga to ne miože ukrasti.Diskretna.Nadam se da je bolju sreću u životu ma'mo mame pokupila.

 

Primičem sto odru blještavom  i čitabe što sam za nju pripremio iz đepova vadim.Uzimam njenu desnu ruku u moju lijevu ruku,đozluke na nos tandarim i čitam joj:

Predah pravim,cigar palim.Dim polako uvlačim i otpujem.Kontam dim joj nikad smetao nije,a i pušila je u ona naša vremena.Poslije nije.Za cigar treba kafa,piće i društvo.Pića i kafe imala,društva nije.Šta će joj onda cigar go golcat da je truje.Kurvoazije sipam i cokćem.

Čašu odlažem i Frku gledam.Ne javlja se,ćuti.Zeru ublijedila,kao insan koji  nešto sprema,a tuga ga mori.

Joj,Frko Frkice,gdje si sad?

 

 

Frka Frkica – I Epizoda

 

 

Često nam je padala na pamet . Frkina tuga naše bartolomejske noći na Pašinom brdu.

Joj majko naša, joj sejo naša koliko nam  neodstaje  to čeljade. Kao da ti neko nogu iz koljena iščupa, pa ti je da . Ti hramaš i krivaš , dali ti drvenu ili plastičnu, ali jok niša ti ne može zamjeniti original od krvi i mesa.

Nikako da se navikneš da si pola čovjeka , a noga te  još uvijek boli i ti osjećaš njene damare i i njene nedohodane korake i pulsirajuću prazninu.. I nešto ti žao i noge i sebe, pa je na grudi privijaš, pa joj tepaš i snove svoje šapućeš. Ona ne odgovara, nadaš se da te čuje i da…

Joj majko moja mila, joj sejo draga. Kako vam  ispričati ovo što slijedi, a da nas srce ne prekine. Mora se polako od prvih početaka, da se uslovi za dramu i epilog stvore.

Lela Jela Jelena nije bila Vranjanka kako to možda ime kazuje.Bila je rođena Bistričanka. Sa njenih demirli penđera ili iz malene đul bašte je ponekad Deba zavijao na samostan sv.Ante. Ili bi se uvalio u pivaru da se ogrebe za koji hektolitar piva .

Direktor mu bio rođak; njihove majke u istoj mahali veš prale, prostirale i sušile.A šta su njih dvije voljele tračati.Nije bilo živog stvora na dunjaluku da ga nisu pretresle.Toliko su pretresale i olajavale da su su kamenčići na džadi slanjali ispred njih,da ih slučajno ne bi zakačili i olajavali.

Frka Frkica nije bila ni ni Sarajka.,ni Bosanska .Bila je Vranjanka.Što mu dođe isto. Skoro.

Imala je sedam godine kad otac Mito Radojčić doveo u Sarajevo. Kažu sedam sretan broj, nismo najsigurniji. Napravio neki veliki  belaj u Vranju.

Vranjani su časni, ali  vatreni i osvetoljubivi  ljudi,nema kod njih labavo.Mito morao bježati  namah i što brže i što dalje iz rodne varoši.

Zalutao u Sarajevo, mislio da u njemu Turci još vladaju, neinformisan bio neko mu bombu uvalio.. Prezime u Jahuić promjenio, identitet familiji novi dao.Kosovski guslari ga krivo uputili.

Ne znamo što mu bi da ih sluša.Vranjani nisu ni guslari ni mutikaše. Neki i jesu. Kako bilo da bilo u Sarajevu se nije loše našao. Sve što zaradi u me'anu bi propio. Drugara da u me'ane odiš , da s vinu i sa pesma noći provodiš u mahali je lako naći.

Majka Frkina Jela Jelena ,bila je jedan jedna od najlepših Lela u varoši . U Vranju najljepše djevojke sve odreda zvali Lelom , ko kontaju mnoga će muška glava zalelekati za njom. To mu se nekako često obistinilo.

Mitina Lela Jela Jelena  žalovala za svojom varoši i za Mitom bekrijom, svojim mužem.On pored nje a nema ga ko da je u  Tunguziji. Tugovala  i besane noći provodila i u pjesme vranjanske svoj bol i tugu pretakala i prigušivala.

Pjesme pjevala, jedva četvoro djece prehranjivala, tri kćeri i sina malog. Mito se zbog sina propio. Ti kćeri jednu za drugom dobio. Frka najmlađa bila.

Vako vam je to bilo.

Rodi se prva kćer Vasilija.  Mito pocrnio, ne izlazi iz kuće. Sram ga, on Mito bekrija, čuveni đuvegija i zagonđija  prvo pa, žensko .Sramota velika. Ne izlazi iz kuće.

Navalio on ponovo na ženu, ona obnoć jauče, vrišti, cvrkuće i mamu doziva. Joj,majo mamice.

Tada Jela Jelena  još nije čula za bosanski sevdah i onu pjesmu o crvenom fsiću. Jest što je istina istina, neće ona duše griješit, u Vranju muški birvaktile nosili fesova i žene prepričavale priče o crvenim fesovima.

Obdan pjevala  Mito Bekrijo  i muža Mitu izazivala. On joj uzvraća O  Lelo, Jelo Jelena ti si moje srce otela.Obnoć zna se,komšije jorgane i dušeke na glavu.Nije se moglo ni spavat ni disati.Pa i komšiluk jadni šta će u takaraj se dao.

Te godine se natalitet i Vranju strahobalno povećao.Zbrinuli se komunisti za prinos u žitnicama. Postojalo pravilo trojno:Dobar takar,loš prinos,niža vlast na tandar kod više.

Srećom Miti takar išo od ruke i vrlo brzo Jela Jelena počela povračati.Svak zna da to znak da se nešto zakuhalo.Begova čorba sigurno nije.

Evo ti za devet mjeseci druge ćere. Brena joj ime dali, ista mamo, znali su da će kršna biti. Nekad se neke stvari tek tako same od sebe znaju.

Mito pocrnio još više. Drugo i opet žensko, to je već prava pravcata bruka. On , Mito bekrija meane i žemskinje rastura , a njemu se samo žemsko rađa. Pokunjio se i snuždio.

Ipak opet navalio na ženu ko tatar ili Bosančeros.Takari li takari.Tandara li tandara.Jela Jelena se falila kako Mito vodi ljubav ko  majstor Kama sjutre.

Čula ona za to nešto,pa skontala ako Mito takari od jutra do sjutra onda je on svakako glavni od kama ssjutre jer mu slatka sedefasta kama uvijek sprema za sjutranja.

Njoj nije bitna ni kama sjutra ni kama raja nego ganjanje i jurnjava koje se rasteglo aman koliko treba vakta za iznuijeti porod. Ona obnoć, jauče, vrišti, cvrkuće i mamu  doziva. Obdan pjeva  ono što pjeva,najčešće od Vardara pa do Triglava i muža Mitu izaziva.I u komšiluku ta pjesma postala hit.

Vlast se opet zabrinula.Nisu uspjeli promjeniti pravilo trojno.

Mito uzvraća ženi  O Lelo Jelo Jelena ti si moje srce otela ,ali vidi se gubi poetiku.Nešto mu grlo promuklo a i prve ga sijede napale.

Ipak nije prestajao da kama sjutrira.Poslije devet mjeseci zazivanja mamica i uhkanja  stomak poče da buja.Mito u nadi ali ko će čekat devet mjeseci da se rezultati rada provjere.

I vlast odahnula pa i ona u nadi  valjda će moći spasiti ljetinu.

Pri kraju osmog mjeseca porod požurio i rodi se Miti bekriji  treća kćer. Bolešljiva  i slabašna ,samo što nije umrla.Četrdeset noći dijeto plakalo i nije se malešno dalo od skuta odvojiti.Neka gatara reče nisu to čista posla. Hoće dijete da se u utrobu vrati,ko da se plaši života i onoga što je čeka.

Majka joj se dugo Isusovoj majci Mariji molila.Nije joj htjela ime nadjevat dok ne vidi šta će biti.Jedva je malenu spasila.Dade joj ime Marija, ne po majci već po Isusovoj ljubeznici Mariji Magdaleni.

Mitu više nije briga. Djete ozdravili i više nije njegov problem.Nije više ni crnio ni sjedio.Samo slegno ramenima;šta će tako mu suđeno.Tri ćere jedna za drugom ko partizani u redu repetaša.Nije više pjevao, ni Lelu Jelu Jelenu zazivao.

Po akšamu pravo u meana.Okupo se i naprlito se Mito iako subota nije bila.Gasa na kosu nabacio,zube prahom od ćeremide istrljo,nokte čakijom obrezo.U ćenifu otiši,brojno i zdravstveno stanje organa preslišio .Sve beo i negativno.Jedino je u medicini negativno pozitivno.To je on odavno skonto.

Jedno  ljeto,haman se bio oženi potkačio on neku pjevaljku na slamnatu ležaljku više puta.Poslije dan dva počelo ga dolje svrbjeti.Nisu čista posla misli mito i kuka.Sreća Jela Jelena imal ono ženske stvari pa je nije tico.

Ode ti on kod veterinara,doktor bio na specijalizaciji.Veterinar porađo neku kobilu ,onog prote od Palestine ženu.Kaže mu stručnjak idi kod brice;on ti sve zna bolje od hećima.

Čim je došo i u  briječnicu on brici šapuće,taka i taka stvar i ja tako i tako,a sada niako i nikako.Svrbi li svrbi.

Njemo brico na glas pre punom briječnicom:

-Skidaj čakšire!

-Nemoj ,jadan ti,obruka me pred po kasabe.Đe ću skidat čakšire a žensko nigdje nema.

-Kad si mogo sa pjevaljku na slamnu ležaljku udatiri takaraljku mereš vala i ovde junačinu pokazati.

Skinu Mito čakšire,samo što se nije presamitio od sramote.

Učini se Miti da ga brico nije ni pogledo,a već mu reče oblači se,sve je negativno.kako misliš negativno jadan sam ti ja.Ima li kakvog lijeka?

Negativno ti je ,Mito mori, jedino kod  dotura i brica pozitivno.

To mu kod dotura znači:Jel insan bolestan,negativno što znači zdrav.Jel insana strefila srčika ;pozitivno a to je negativna vijest.Strefio ga herc.Jel ženska nevina,negativno to znači da doktor laže i da je takario tu nevinu žensku.

Kad bricu pitaju jel koga danas zaklo;kada on kaže negativno znaći da nije.Ako kaže pozitivno odmah ide u pežun da se tamo pozitiva.Zato brice koliko god ljudi zaklali uvijek kažu negativno.

Reci mi brico mori šta mi je raditi.

Brico mu priđe i šapne:Idi  bre  kući pa se okupaj i presvuci pune ti ćčakšire slame.To te svrbi.A ono što misliš da te je zasvrbilo će se javiti za sedam dana ako si bakszu.I od sada ,nadalje i ubuduć mani se slamnatih ležaljki ili se redovnije kupaj i presvlači.

Neka im, ko od njih tri kćeri ima, lako je jednog ili dva sina roditi, kumst tri ćere zaredom potrefit. To se samo ljubavnicima rađa. Sve ljepše i pjevnije od drugih. I varoš mu zaista poče zaviditi, koliku je sreću iz sebe izbacivao. Naročito muktaši iz meanu , za iće i pojku sve bi aminovali. Iza leđa se  svi smijali njegovoj sramoti i nesreći.

Mito to zna i u sebi  podvikuje, neka neka, osvetiću se ja vama.

Kafana i kafanske rospije ga prigrlile i više ga ne pustiše. Opet se osilio, ne može žensko od njega živo ostati. Mnogo ga oko poprijeko gledalo, ali kad Mito mrko  pogleda u stranu se pogledi skretali.Tako se Mito svetio; povali žensku i na drugu pređe.

U komšije Hadži Stojana kćer jedinica stasala za djevojaštva, zamal za udaju. Zarosila se  i nabrekla ko vila pred tjeranje. Mitu rječi išle ko budalu novine i umio sa ženskinjama. Curetku nježnim govorom pamet zamutio.Lela proljeće su je zvali.

Zora sabah kad bi zarudila  bekrija bi od  meanu i drugari  doma odi  na prespavanac. Ponekad i ne bi. Riječ dvije danas. Zdravo! Zdravo zlato!

Ona se crveni i glavu sakriva. Dvije tri riječi sutra. Zdravo milo zlato.

Ona se crveni ali pogled ne sakriva. Pet šest riječi prekosutra. Jel'se moje milo zlato naspavalo.

Ona se ne crveni tek rupice joj igraju i prkosno glavu diže.

Rečenica zakosutra.Vidi Lele proljeća moga, zlata moga ,svaki bi je momak poželio. Dvije tri rečenice nakosutra. Jesi li mi se naspavala mila moja. Mogo bi se izgubiti u tvoji očima .Um mi se pomutio gdje bi mi… prolazi dalje,rečenicu ne završava.

Ona ne stiže da reaguje , on već u svojoj avliji.Na vratima ga Lela Jela Jelena uplakana čeka. Navadio se on pa bi doveo kapelu i tjerao Lelu Jelu Jelenu da mu pjeva Dimitrije sine Mitre Ona bi pustila glas i tugu i bol zanemarene žene i u majčinu jadikovku  utkala.

On bi joj uplakane oči ljubio , a pogledom Lelu proljeće milovao. Tada bi on svoj promukli raskošni glas pustio i čeznuo za Lelom proljećnom. Pustio bi da bol vjetrom biva ponešen u susjedne bašće.

Žensko čeljade, i staro i mlado ne može odoljeti tugu i bolu. Takav im usud. Njihovo veliko saosjećajno srce ; predodređeno majčinstvu; želi da pomogne, ublaži, otkloni tugu.

Ženskijeh mnogo, a muški se u poso, meanu, švaleraj dali, žene zapostavljali. Pušta Mito bekrija sevdah po đul baštama i beharli sokacima. Sevdah će  i Mito i Mitinica kasnije upoznati i skontati : e’ je  Vranje krcato sevdahom, samo ga tako  ne zovu.

Mito igru privodio kraju. Konta vakat je, Vesna se rascjetala, treba je brati, dok to neko drugi ne učini. Svrabež joj iz očiju izbija.