Odmah po dolasku u Sarajevo Mito u meanu sa novi drugari , a Lela Jela Jelena u čistatice,u Higijenski.Moralo se,da se djeca prehrane.U Mite čestitosti nešto ostalo,nikad joj paru od plate njene nije uzeo.Nekako žena skucka , posudi pare i kupi kravu Tako Frka otpoče đugume tegariti i mlijeko raznositi.Bilo potrebito , plata majčina i urod iz bašče nisu dostatni bili. Troje djece tri kćeri , dvije – haman pred udajom ,četvrto na putu, a peto najveće iz meanu ne izbija.
Lela Jela Jelena trbuhom do zuba.U neumlju svoga alkoholnim parama ispranog uma ,Mito umislio da nije njegovo. Računica mu se ne slaže. Konta ,nije je tandaro od Vranja,skoro nikako,jedared,dvaput u vrh glave.Ali muči.Ni jedne ne progovara.Mnogo mu žena Lela Jela Jelena propatila, pa ga sramota da joj išta zamjera.Zaboravio čovjek da je ponekad presaugao toliko da pojma nije imao ni gdje mu je stražnjica, gdje glava , a kamo li anamo onaj.
A opet , konta nešto i red je. Ne moš ti sudbi ni pobjeći ni opepiljiti.Bio je nedobudni – niko ko on Mito Bekrija . Što ne bi sada bio malo Dimitrije sine Mitre , majčino jedinče .Pogotovo što staricu majku ,onemoćalu , usamljenu i napuštenu ,ne vidje od dolaska u Sarajevo i ona umreja od tuge za sinom budalčetom.
Za sve on , meane i drugari mu krivi.Ne krivi on ni sva proljeća,ni sve Leposave , Koštane i Lele Jelene.Sve je počelo davno prije.Taki se čovjek rodi.Piše mu na čelu kaki je . I taki mora biti.Žal je za mladošću,nema više one njegove Lele Jele Jelene.Dosta ostarila.Vidi se ima tu ljepote i kuveta,ali nije to ona njegova uzbibana i razigrana leptirica Lela Jela Jelena. A baš u taj vakat iznenada Vranjaka , bar malo dođe na tobe.
Frka nagrabusila.Sve se na nju svalilo,a jako sedam ljeta imala.Dvije starije kćeri na udaju ,skoro srednje završavaju,sramota ih. Nešto ćeprkaju po bašti i to je sve.Neće moći naći muževe ako ih neko sa đugumima vide.Sin mali se tek rodio.
Narod priča , dva tri puta je potkačio onaj zgodni šofer , hadžijin unuk iz higijenskog , kad su na dežuri zajedno bili.Plaho su se nadežurali.Ona godinama neljubljena – on šoferski lisac. Išle ga Koštane, lele Jelene, Fazile i Emine ko hadžijinu unučad bajramluk.Osjetio da joj tijelo samo što ne eksplodira od čežnje i davanja. Nabreklo ko zrela jabuka, možda smokva petrovača. On nije imo kud(?) – ubro je. Pa je brao , ubirao i ubirao. Svašta nešto. Što? Ne znamo. Nismo nazočili i mi se nekim zijanom zadeverali. A ni on ni ona nisu od neke priče bili. O tom branju od njih dvoje nikad živ insan riječi nije čuo.
Kako to uvijek i obično biva , olajava narod, zapravo besposlene kone koje nemaju svoga života , pa se u tuđe uvlače. Na prililku , Jela Jela prvi put od Vranja došla do onog :joj,mamo mamice.Lakše joj bilo.Nekoliko mjeseci oli ne cijela godina,pa se sve ohladilo.To je bio onaj labuđi poj ili pjev one neznane , nikad viđene australijske ptice što umire pjevajući. Taj poj uvijek pristaje uz tužni rekvijum svim natakarenim djevojčicama i vaskolikom ženskom rodu. Može se vrtiti , uprtiti i upotrebiti bilo gdje.Tužnih ženskih srdaca to je poj. U ovoj priči , kao i životu , ima mnogo tužnih djevojčica što ih ljubavno trnje posred srca probija i kasapi
Poslije dođoše one suhe i posne ženske godine. I to je to. I ljubljena i neljubljena , takarena i netakarena, pa opet takarena, voljena i nevoljena, a takarli život Leli Jeleni odi dalje.Joj , mamo mamice.A tu se belaj neće zaustaviti.Kad baksuzluk greje , onda se zaobada i ne mere se zaustaviti.
A najmlađa kćer Marija Magdalena , od malih nogu zvana Frka tegari džugume, raznosi mlijeko. Sitna i krhka , oni skoro veći od nje. U toj krhkosti savršena, anđeoski prelijepa i nježna . Narod se kleo u njenu ljepotu. I molio se za nju. Toliko ljepote zlo zaziva.
Deset nekad dvanaest litara mlijeka u džugume pa na Podhrastove. Kobilu za hrastove veži ,kao i drugi mljekari sa periferije.Bilo je to neko vremena poštenih insana i hajvana. Niko tuđe nije otimo. Osim u ljubavi.Pa raznosi niz Bardakčije,Hadži Beširovu pored domova za napuštenu djecu , studentskih i Ivezićkog, preko bjelavskih mahala do Čakaluše.Dalek je to put pješke za dijete , pride dva džuguma . Dalek i težek put ,za nejaku sad već dvanaestogodišnju djevojčicu.
Nikad se nije tužila.Sve mirno podnosila, ali reci joj jednu nepravednu i pogrešnu eto belaja. Zbog toga je prozvali Frka ,svi zaboravili da je Marija. U neko doba , kad joj sve dokundisalo , sasvim iznenada počela se i čambati i frkisati i jedan đugum sa sobom svugdje nositi.
Niko se nije smijao, toliko se ozbiljno i sasvim prirodno prigrlila raznosačkog alata i zanata . Znala i đugumom dobrano strefiti. Nikad iz čista mira , iz hira,sama od sebe. Samo kad bi je neko izazvao, nešto rekao ili je, Tito dragi , ne do mu Bog mili , pokušao dotaknuti. Za diranje minimum dva đugum heka sleduju ; garant.
Pametno mila moja, dobroto moja ne daj na se. Kasno, prekasno se savjeti daju. Ojačala Frka i naučila kako najbezbolnije raznosti mlijeko.
Džugumi joj nisu ništa mogli. Hobikla se na njih.Ko na hud usud. Nekako , slutilo se , morao je doći dan kada će Frku život slomiti.Imala je malo više od šesnaest ljeta tu veče. Ona sva u bijelom, radosna ko nevjesta neka. Nevjestanje se tri godine ranije desilo. Jaka je Frka bila, tri godine je trebalo da bol izbije i da je u šesnaestoj godini slomije, ko otpalu trepavicu.
Oni mislili da plače zbog prljavštine koja se zamalo desila te noći. Plakala je i zbog te noći . Bilo je stid Dobrog. Ali plakala je zbog slutnje – svih onih noći kad ljubav neće naći i anterija koje zbog ljubavi koje nema , nikad radi ljubavi neće obući.Osim jednom, dvaput,u neki znani nevakat pun čemera i boli.Ali,i ljepote i strasti.
Na kraju,kad je odlučila da odleprša skontala je fol. Imaš li koju uspomenu sa nekim da podjeliš dobro si prošla. Ako uspomene pišeš i ljubavi nekoj prinosiš, ni to nije loše. Ako ljubav strancima nudiš to ne valja.Nikad i nikako ne valja.A ona imala hejbet , skoro pa hajbet na hejbet uspomena , taze i birvaktile ,da te mili Bog sačuva od nekih.I pratile je od sedme godine do zadnjeg dana.Uspomene je nisu popuščale.I vake , i nake. Najčešće nake. pa vake.
Život je prolazio i prošao, došo vakat mrijet. Čovjeku bude žao, pomalo , ponešto i pođeđe. Svaki život je prelijep , proleti kao tren i san. Jedan je jedini koji čovjek ima i živi. Ima i boli i tuge jako mnogo, ponekad nepodnošljivo previše. A opet toliko ljepote često provri da se i umiralo od ljepote.
Joj,majko moja,joj sejo moja.
Najdraže Frkino cvijeće su bile bjeličasto žute kadifice i žute ruže, koje se na vršcima latica prelijevaju rubinovim dugama. Podjećale je na Vranje u kojem nije osjetila oblaka i njenu strast i bol. Voljela je i jagorčevina. Divila se tisućama ulovljenih sunčevih zraka na malim pozlaćenim cvjetićima.
Cvjetovi je – i kadifice i ja(di)gorčevine podsjećali na Sarajevo, njenog Dobrog , Bekriju njenog jedinog i život. Život razigrani , nježni ,skoro prinčevski blagi i krhki, što prelijevajući se u bezbroj svjetlucavih iskrica tvore snenost zaljubljene duše.
Sjeća se šta joj je Dobri jednom povjerio:
-Milo moje , morala si doći u naše mahale. Tako suđeno. Ni tebi ni mahali , nije bilo života jednoj bez druge.Ti si od onih nekoliko zvjezdica koje su obasjale Bjelave i mahalaše i podarila im svjetlost i milost da mogu preživjeti.Vaša imena su zapisana u knjizi dobrih.Nadam se da ćeš moći reći – vrijedilo je., jer u očima tvojim uprkos svemu opstaje cvijeće i sjaj u travi.
Nije Mojsije bio nagodan svirati vranjanske, te „stranjske“pjesme. Kaže previše je bola u njima,Zatakare te direktno i namah,u veliki i mali mozak i zavežu ih u čvor.Nije zbog toga zaobilazio te pjesme.I sevdah to isto čini,nećemo dušu griješiti,ali malo suptilnije .
Nijedna ženska u njegovoj okolinu nije imala onaj specifični glas mlade vranjanke koju mladu udaju za stara, koju udaju bez ljubavi i ubijaju joj srce i dušu. Ili bar sušićave pjevačice , u čijim grudima eho razorenih bronhija stvara eho koje titra slomljenom srcu.I tada insanki ne preostaje ništa drugo nego da djetinjom dušom bol izbaci iz srca ,i prenose ga sa generacije na generaciju prodatih i na silu udatih žena.
Na taj način se glas rađa,naljeđuje i prosipa , darujući nježnost i elegični zvuk onim sentimentalnim i bolnim raspoloženjima vranjanske pjesme. Mojsije nije pronašao glas koji bi mogao biti izvor onog nečeg što samo vranjansko nebo može zanijeti i roditi i upjevati se sa njegovom harmonikom..
Mimo Vranja se nije rađao , ni naukovao vranjanski glas sposoban da na površinu i iznad muzike , do samog neba iznese sve one sičušne valere tonova što damarom biju. Da bol uznese do onih muka što se spajaju u jedan vapijući, jedvačujni , a tako prodoran i kristalno čist krik žene..Krik istine i bola satkan od nježnih suglasja ljubavi , sevdaha, čežnje, sjete, žalosti i tuge.
Treba se za to roditi, dert i damar sastaviti ,u zvuk pretočiti i kako nebo zapovjeda iznjedriti i zapjevati.Teško se to uči ; još teže upjevava.
U jadu vremena,u jadu jada,u jadu sjemena,u jadu pada,suze i bola ljubavnice i prijateljice, golubice i grlice,princeze milosti,karaljice vrišteče boli rodi se glas Marije Magdalene – Frke Frkice,mile djevojčice ,kao pahulja bijelih kristalni let.
I pad je let poručuje pjesnik.U padu let je ljubavi svijet ,dodaje ljubavnik njen.Kad bi pjevala,o svome dobrom bekriji ptice bi ušutjele i plakale.Toliko ljubavi i tuge utkanih u safirnu čistoću i brilijantnu jasnoću glasa su čudili i nijemili slušaoca.Nebo bi tišinu spustilo , kao da se takvo nešto nikad nije čulo i uznijelo glas i jecaj do zvjezdica.
Vrišteća bol bi ponekad zatirala, prijeteći da se pretvori u jecaj,u plač ali nebo ne dozvoljava da se niti pjesme gube,želi da sasluša pjesmu do kraja.I pjesma nastavi da se uspinje do neba,da bi tamo prenijela krik slomljenog srca .Bila je to molba i molitva , pokora i iskupljenje djevojčice da joj se ublaže boli i podari ljubav.
Slušajući taj milozvučni glas Dobrom je pala na pamet legenda o australijskoj grlici koja umire pjevajući. Međutim stađun još nije bio zreo za tu poemu.I nije bila namjenjena Frki Frkici.Bila je suđena jednoj drugoj malenoj koja će uskoro ući u njihove živote.Da joj olakša boli u nekom drugom vaktu.
Za uzvrat – nju Mariju je Dobri učio da je Bog Milostivi Ljubav.
Ljubavlju svojom je stvorio Univerzum.Učinio ga savršenim.U tom savršenstvu je sva neizmjerna ljepota i mnogo čuda.Nama je najbliži nauk o suncu,mjesecu,zvjezdama i maglicama,stvorenih da bi ih ljudi gledali i učili.Sve ostalo je jednostavno.
Bog Jedini je Ljubav. Čovjeka je stvorio iz ljubavi i poklonio mu ljubav i milost.U Boga Milosrdnog nema gladi ni golotinje,ni žeđi ni žege,ni ružnih riječi , ni psovki.Samo ljubav i čista duša.Ljubav treba da vlada i srcima i dušama ljudi i da je oni čistu i neokaljanu vraćaju nebu. Ali sve je stvoreno u parovima,pa se rađa i čovjek i nečovjek.
Nečovjek se rađa i odriče neizmjerne dobrote i ljubavi Boga Silnoga i želi da čistu djecu svojom zloćom uprlja.
Beskonačna i neuslovljena Božja ljubav uprljanu djecu može očistiti i umiriti u svoju ljubav uviti.Za tu ljubav se čitav život vrijedi boriti.Ako treba i odricati,tugovati i bol trpiti.
Frka nije bila sigurna da ga je shvatila.Bila je samo radoznalo dijete željno ljubavi i igre ,a Dobri tako dfalek, preozbiljan i tužan.Iako joj i još mnogo toga nije znala i nije joj bilo jasno vjerovala mu je.Ova noć , koja slijedi će joj pomoći da razbistri um. I slomi srce; a dušu i um zamalo izgubi.
Ova noć nema nikakve veze sa joj, mamo mamice, a malkice previše i ima.
Ovo zazivanje majke i sestre olakšava bol ali i ushićenje,onaj dert ali i opijenost,tragiku rastanka ali i anđeoskih priviđenja i sanja.To je i ljubavno ushićenje i bol.
To zazivanje majke može biti i onaj tren kada se duša u bolu slama i kada je vrlo tanka nit između razuma i nerazuma.
Da , ziasta je Dobri bio u pravu kada je rekao :
-Svaka djevojčica je grlica , ptičica malecka , koja,uglavnom , radi ljubavi umire pjevajući.
A ono neko drugo jutro,sjećam ga se kao da je minut prije prošlo ,ja nisam pobjegla,Ja sam se uplašila.Mene su na smrt uplašili i ucijenili.Toliko su me prestravili , da me neki grozni košmar za gušu uhvatio i nije me više nikad pustio.Nisam mogla dišem od straha.Tek pred samu smrt me sasvim popustio.
Samo sam nejasne djeliće tog sna upamtila.Bili su zloslutni.Tolikim crnilom obojeni , da nisam smjela dopustiti da Dobrog dodirnu.
Sljedeće večeri sam se udavala.Njemu , a to znači niti bilo kome nisam imala srca da kažem.Trebalo je za Vranje još u svitanje poći.Odocnila sam.Srce sam mu od šala,ribizli i rozaklije darovala.Moje uvele ljubičice i tri ribizle dala.
Razumjeće. Ne sumnjam. Tri je naš broj. Neparan broj nikad nije dobar izbor. On kaže sve je u parovima.Sve što nije upareno ne potiče od Boga Mudrog.On je Jedina Singularnost i zbog toga toliko savršenstva,ljubavi i milosti u svijetu ima.
Zlatni upaljač sam mu ukrala i nije me stid.Neće se ljutiti.Ukrala sam ga malo iz ljubomore. To je njemu jedna prelijepa djevojčica zavjet dala . Proljeće srca njegovog, prije tri stađuna poklonila.E vala , neće ga on više na srce prislanjati i u njemu njene tragove, mirise i sjećanja tražiti.
Ne dam.Nije pravo.Moje srce se lomi,umire i tuguje zbog njega;a on bi da njeno zlato miluje i na srce privija . Znam boljeću ga.Dok ga boli,misliće bar malo na mene.Govoriće: ona ga mila lupežica ukrala. Tepaće mi – moja mila, prelijepa Frka Frkica… Osjećam to.
Ipak , više sam ga uzela jer sam njegovo nešto u ruci , pri srcu htjela da imam.Zbog njega se udajem.Babo me prisilio.Reko mi nešto zvjerski i podmuklo i ja nisam imala izbora .Shvatio bi Dobri sve, da sam mu rekla i ne bi me dao da zlo sebi činim.Nisam smjela reći;nikome, ništa.To je bila moja bitka,moj izbor. Izgubiti Dobrog je moje iskupljenje.
Luce mi pomogla da se saberem i sebi dođem.Možda bih se istinom Dobrom vratila , ali sigurna sam i veliko zlo navukla.Ovako je bolje.Znam boljeće i mene i Dobrog.On je htio da potisne ka zaboravu svoje proljeće radi mene.Ali nije nam se dalo.Možda je tako i najednostavnije. Nekako , naviknuće se bez mene. Nadam se.
Nije onaj moj budući , suđeni kriv što je kasnije postao onakav kakav jeste.Krivi mu otac njegov , moj otac i ja. Sve je bilo podnošljivo dok nam se nije rodio sin.Došao mužev otac na čestitanje, pa se napio. Mjeru izgubio.Stoka jedna.Kaže:
-Ovaj vaš sin isti ja.
Sedam ga godina nije bilo.U zatvoru , na Golom otoku svaki dan proboravio.Sunca ni mjeseca mimo kazamata nije vidio.Ni jednog jedinog trena.Dobro ga Luce zakatančila.Hvala joj. Nikad joj neću moći zahvaliti , što sam poslije doživljene grozote mogla rasti , bez straha da će me zlo , iz busije, iznenada zaskočiti.
Malo mu to bilo pa počeo pričati da je i on mene imao.Ni što ,ni kako ni zašto. Zlo uvijek ostaje zlo.
Do tada se onaj jadnik mlogo trudio.Sve oko mene leto i letio.Meni se smilovala njegova dobrota.Mislila sam,ko zna možda jednog dana …
Riječi njegovog oca su sve izmjenili.On se otuđio,u meanu sa drugari , i pij i pij.Nikad mi ništa u kući nije falilo,sem jedne zime kad se dobro tazbolio . Do tad je radio dvije smjene da sve imamo.
Tada nam zafalilo para i ja htjela prodati onaj prelijepi zlatni Proljeća upaljač. Luce mi ne dade.Kaže daće mi koliko treba,pa ću joj vratiti kad ne budem potrebita.Ja pristanem. ali kažem joj da ga uzme u zalog, inače dogovora nema.
Kada je ozdravio malo se primirio,bilo ga stid što sam posuđivala.Ali nije dugo trajalo.On ponovo u kafanu sa drugari.Ja kod kuće sa sinom i tek rođenom kćeri .Čedima mojim malenim.
Sada u mene obitavaju samo led , djeca i Dobri.
Led kada svoga oca, muža ili njegovog oca vidim.Kad naše očeve vidim,strah i jeza me hvataju.Kad muža gledam ja njegovog oca vidim. Čovjeka koji mi je ono veliko,najveće zlo prije sedam godina učinio.Muž isti otac. Sin naš isti ko otac i djed.Kada je na meni ja zatvorim oči i isključujem se.
Naučila neke divne nedosanjane đardine sanjati.Nekad mi srce jekne Joj ili Jaoj ,on misli da mi to on naslade izaziva,pa se blentavo smiješi.Vremenom sam njegovog oca isključila iz bračnog kreveta.
U meni đul bašte i đardini ponovo počeše da zelene i cvjetaju.U početku to bijaše samo pomisao,bljesak misli jedne: moj , samo moj đardin.
Potom se prikraše mirisi i boje.Za njima se krade cvijeće,puno cvijeće i anterije.Samo tri,ko sirotice ; bijela,rubinova i safirova na mramornom otomanu nevinosti leže.
Stađun poslije u krajolik ulepršaju Zlata i Lela Jela Jelena.Zlata obuče rubin anteriju,Lela Jela Jelena safirovu.Meni ostavljaju bijelu.Bijela … bijela …odzvanja u meni . Boja nevinosti , vjernosti i sna .
Dugo ih nisam vidjela.Duša me boli.Kako mi nedostaju.Prijateljstvo njihovo.Ja se odmaknula od druga.Mislim tako treba.Kako bi to iskupljenje bilo da malo trnja i boli nema.Ali ni iskupljenje ne može sahraniti snove. Kad oni krenu ne da teku,oni bujaju i bujaju,sapliću se i bubaju misli ,dok žena ne počne da se guši.Joj mamo,mamice.
Malo poslije ja bih se ,bojažljivo poput srne, prikrala,bijelu anteriju sa otomana ukrala.Vazda sam kod otomana i peškuna nešto krala.Mnogo ljubavi od Dobrog , jednom njegov upaljač i evo sada u snu i anteriju.Navika je čudna stvar. Anteriju bih obukla i kao ona nekadašnja , tanana , čedna Frka Frkica bih Zlati i Leli Jeli Jeleni u zagrljaj pohitala.
Mala Guza i Kosa su tek odlutale sjene. Žao mi nježne i tankoćute Kose ,nekako je nečujno odlepršala.Mogla se bar još koji stađun sa blentovijama provoditi i sa nama družiti,pa tek onda otići.A ovako,ko zna,možda je i bez ijednog takara otišla.A opet sve nešto mnijem , gore je bolje.Tamo nema zemaljskog jada i bola: suza i gorčine.
Pustila bih i Hanu da iz prikrajka, kraj kapiđika, izviruje. Uslov jedan bio, samo u crnoj kecelji do poda, rukavima do malog prsta i kragnom do brade i može viriti. Ne dam da odraste pizdunčica jedna slatka i da mi opet Dobrog , bekriju mog ukrade.
Puno je stađuna trebalo da prođe da muzika u nove đardine i u moje snove dođe. Pojavila se odnekud jedna harmonika bijela, od slonove kosti, svjetlucava, bjelja od nevinosti.Ni Mojsije taku nikad nije imao.
Jedne večeri u akšem,sama bijah,u stomaćiću život sićušni nosim.Trudna sam. Znam da je muško.Boga milostivog molim,pomozi neka ovo sa djetetom bude sve u redu.Nije ono ništa krivo.To pomislih i pomolih se.Druga se misao nije ni žačela,a bolero se javi.
Harmonika bijela svjetluca i miruje .Niko je ne dira. A ona svira onaj isti bolero iz naših bašta i đardina.Ovaj bolero i jeste i nekako nije kao oni prošli..Ovaj je nekako nježniji,laganiji, čistiji i prozračniji, akord dva hladniji. Velova ima;jedan ružičasti,safir plavi,rubin crveni,bijeli srebreni.
U taktovima starog bolera tri vile oko harmonike i zanosu bolera igraju.Ovaj bolero nijedne anterije nema.Ni tri vile,tri golubice, ni tri anđele nema .Insanke ne plešu. Samo velovi,kao aveti oko hamronike lepršaju.
U đardinu na otomanu bijelom,bjeljem od tisuću pahulja bijelih Mali princ sjedi.Preko puta njega,šadervan sa šest česmi.Jednom česmom,onom drugom desnom razrookom, ne žubori poznate pjesme,već neartikulisani poj neki.Teče pa stane i sve tako.Teče pa ne teče.Na preskok.
Peškun na starom , dejavu mjestu .Na njemu zlatni upaljač.Čudim odakle tu?Ja ga ukrala.Ne baš ukrala; posudila ga za uspomene, da me više bole.Plava kutija sa cigankom što na sredini okret pravi.Neotpakovana.Na drugom kraju curvoasier.Neotvoren. Kristalnih čaša nema.Pored čaša kojih nema ,zadjela u kojoj grozd rozaklije drijema,dvadeset pet boba zasigurno broji.Pored grožđa dvadeset četiri ribizle izbrojane i u redu poredane.Ni slatkog ,ni ljubičica nema.
Mali princ je u košulji bijeloj,volani i satenska traka je krase.Plave plišane pantalone srebreni prozračni šal opasuje.Bosonog je i mnogo mlađi nego ga poznajem.Skoro dijete.Ispod nogu drače kupinske i malinske,se nestašno sa tabanima njegovim igraju. Mnogo drača,previše drača za jedan san.Noge mu izgrebane i krvare.Ja hoću da se sagnem , da mu drače ispod i sa nogu kidam. Ne uspjevam.Kad u snu nešto previše želite , to nećete nikad uspjeti. Život ponekad prevarite i uspijete.
Tek nekoliko trešanja na trnje niotkud , sa neba pada. Lijepe , okrugle crvene bobe.Mali princ ne obraća pažnju na trnje i krv.Zauzet je.Dileme ima. Kupi trešnje, jednu po jednu i redom o košulju ih briše i na sto polaže.Tada mu smješak preplavi čarobno, skoro djetinje lice.Srebreni veo otpasava i na otoman stavlja.Počeše se iza lijevog uha desnom rukom,kao da se nečeg znanog prisjeća.
Cokne ustima i na konjak pogledava,nikakve ih niti ne vežu.Coknu onako dječije slatko,isto onako kako su ona davna Frka Frkica i neki drugi Mali princ coknuti znali. Okreće se okolo,zagleda se u mene , ne vidi me ili ne prepoznaje.Ne obraća pažnju na mene.Ima prečeg posla.Tada srebreni veo složi u oblik srca.Zadovoljan je.Srce je savršenog izgleda.
Kako da ga oživi;pita se?Znam je njega,smisliće on nešto.I smišlja.Uzima jedno ,ružičasto zrno rozaklije u jednu ruku, drugo,crveno zrno ribizle u drugu ruku.Ružičasto u desnu ruku,crveno u lijevu ruku.Ide do šadrvana i otvara česmu , onu drugu ,malo naherenu,nesinhronizovang žubora i pere bobe. Ah , sjetih se takva je i moja desna dojka, malo hera, ali čvrsta.
Vraća se do otomana.Ispruži ruke,okrene bobe i pogleda prema nebu.Nešto tiho progovara , kao da se moli.Nenadano jedna grlica bijela sa rubin ogrlicom na lijevo mu rame sleti. Kljunom ga nježno i mazno po lijevom obrazu miluje i ljubi. On misli da je sve u redu i smješi se.
Ja sam skeptična.
Mali princ počinje igru ružičastih i crvenih boba.I onih drugih većih lijepih , trešnjinih crvenih okruglih boba.
Lijevom rukom na vrh desne strane srebrenog šala crvenu bobu stavlja.Desnom rukom na vrh lijeve strane srebrenog šala ružičasti bobu stavlja. Gleda veću bobu,zeru je ispravlja.Okreće se i malo nogu krvavu digne.Bocnuo ga trnić mali. Slegne ramenima. nema vremena da ga vadi. Šta bi, bi! Ništa strašno.
Ja opet poželjeh da se sagnem da mu isod nogu bar malo trnja sklonim.Ne mogu se pokrenuti.Noge mi se sledile.Na trnje,sa neba pade još nekoliko trešanja.Lijepe okrugle,crvene bobe.Mali princ ih pogledava,miluje ,podiže i o bijelu košulju briše.One se crvene kao da se kupaju u krvi.Bobe stavlja na peškun do onih prvih.To je druga hrpica crvenih boba doletjelih niotkud.
Sa stola uzima novu ružičastu rozakliju i novu crvenu ribizlu.Novu rozakliju u desnu ruku,novu ribizlu u lijevu ruku.Odlazi do šadrvana, pere ih mlazom one here česme , pa se vraća,prelazi preko trnja do otomana i kleknu.Ruke ka nebu raširi i novi šapat uputi.Niotkud , druga bijela grlica sa safir ogrlicom mu na desno rame sleti.Kljunom ga nježno i mazno po desnom obrazu miluje i ljubi.
Frka Frkica misli;nešto nije u radu .Šta tu dvije grlice rade?Mjesta ima samo za jednu.
Mali princ ružičastu bobu položi na lijevu stranu,do one prve ružičaste bobe.Crvenu bobu položi ne desnu stranu do one prve crvene bobe.Okreće se staje na trnje i iako se on više ne miče trešnje ponovo padaju.Lijepe okrugle crvene bobe.On ih gleda,miluje i ljubi o bijelu košulju briše i na peškun kod onih prvih i drugih stavlja.To je već treća skupina okruglih ružičastih i crvenih boba.
I tako dvadeset jedan put.Ružičaste i crvene bobe,pranje, noge sve krvavije i trnje sve oštrije,molitva ,slijetanje nove grlice,Poljubac kljunom,nizanje srca,trnje , trešnje.Srce je izvezeno,trnje je izgaženo.Lijepih okruglih crvenih boba je samo sedam hrpica po tri u nizu.Pored svake barem po jedna grlica guče. Nešto me bocnu. Toliko grlica na jednom mjestu nije normalno. Ljubomora? Ne znam . Ne osjećam ništa , jer nemam vremena za to. San žuri dalje , a ja ga moram pratiti..
Mozak mi ne funkcionira baš jasno.A i san je nejasan.Bilo je previše trešanja pa ih Mali princ zbio i prerasporedio.Peškun je poput rascvjetalog trešnjinog drveta.Bijela košulja je izgubila nevinost,sada je crvene i mokra,noge su mu sve izgrabanije,crvenije i krvavije.
Mali princ ne posustaje,nešto mu nedostaje. Osvrće se po đul bašti.Ne vidi bijele ljubičice.Sjetio se,uvenule su ,neko ih ubrao i u formaldehid uronio, da sačuva snove i ljubavi svoje.
Smisliće on nešto,mislim ja.Smišlja! Tri crvene bobice usred srca stavlja.Orošenu kao krv crvenu košulju skida i bijele volane lagano odšiva.U tom grlica sa desnog ramena odleprša i njegovu leptir traku u tamni florni krug oko boba smota.
Odnekud ,preko zida doleti velika okrugla teška medicinska lopta i heknu poput granate:
-Grruuh.
Posred peškuna.Tamo gdje su bile lijepe , trešnjine okrugle crvene bobe sada je samo kaša, što se na sve strane, ko krvavi potoćići niz peškun slijevaju.
Mali princ i grlica sa rubin prstenom put neba nestadoše,za njima preplašena grlica sa safir ogrlicom.Tamo je sačekuje briljantin grlica blistava kao proljeće nježno.
Ostale grlice se preplašeno zbijaju u uglovima bašte ,ispod zidova.
Ja skamenjena gledam i ništa ne shvatam.
Čuje se anđeoski glas,više grlice krik:
-Vrijeme je da se spije.
Mali princ je opet tu . Okreće se , gleda u mome pravcu,smješi se kao da me kori:
-Nije, mila moja,nije vrijeme da se spije , vidiš, akšam je. I da mi nisi tugovala ili koju suzu pustila, kada dođe moje vrijeme.
Ne gledam ja Malog princa,stid me. Isti je on,ali kao da nije.Ljubav koju osjećam mi govori da je on.A možda je to neka skrivena poruka,koju ja u svojoj neukosti ne razumijem.
Zato se pravim da je to Dobri.Znam da se njemu čini da sam ga ubila i duboko, najdublje u duši zakopala. Grob njegov u meni živi, plamti, ne da mi mira. To sam ja svog Malog princa , svoju dobrotu, nesuđenost svoju sahranila i sudbu prigrlila.
Noću nebom lutam i zamišljam da iz neke daleke praznine njegova malena planeta, crvena ruža i baobab na me žmirkaju , vire i kore me. Od maglica samo harmonija miline i tišine šumi zadivljujuću muziku univerzume.
Ne nalazeći odgovore u meni bol i suze. I sjećanja vriju.