….
….
Smirim se od nejecanja i nejaukanja, srećom mlijeko se u frki nije prosulo. Sipam ga u đugum. Još mužu nisam završila, pa je završavama. Završim pa krenem, na vratima srednja sestra.
Tužna , neveselo glavom klima i progovara :
-Rano si počela.
Nije to ni prigovor ni , korenje, ni prebaciovanje, već samo neka tužna tačka na ono što joj se čini da se desilo. Ja nisam svjesna šta sam to počela , samo znam da me sve razdire i boli. I dole, i tijelo i srce i mozak i … duša. Tada spoznah, u hipu spoznah dvije stvari: da imam dušu i znam gdje je ona. Tamo gdje me grlica poljubila i milovala
Dušu imam i odjednom se više ničega ne bojim. I manje me sve boli. Ne znam kako mi dođe hrabrost i znanje. Sestri prkosno odgovaram:
-Očev prijatelj iz Vranja me maloprije silovao.
Uzimam đugume u ruke, četiri đuguma , dvadeset kila.
Dijete od trinaest godina i trideset pet kila prkosno nosi svoje terete. Uzdignute glave kroz otvorena vrata kao neka druga mala grlica hodim , kao da lebdi. Ne zna šta će sa tom dušom sad je oskrvavljena, upraljana i slomljena.
Slijedeće jutro se pripremila,britvu očevu ponijela, smislila nešto. Sigurna je da će onaj monstrum doći . Posao dovršio nije. Pustiće ga da je povali. Predaće mu se, ali prije nego joj opet bol krvničku zada , samo jedan rez i gotovo. Sanjala ona to čitavu noć. On se samo prevali i krv svuda lije. Može ona to. Ako četiri đuguma i dvadeset pet kila mogu i ovja rez. Mogu. Moram. Da nekako skrpim dušu.
Samo što se smjestila eto ti njega. Ona mu se smješka. On zadovoljno grokće. Misli mala dobila svoje, dopalo joj se. Oće još. E, vala i dobiće.
Saginje se na mene . Ja dijete kost i koža, ni sisica nemam. Njega nije briga samo želi da svoj bolesni, zvjerinji nagon prazni. Ni briga ga što prekrasni pupoljak nevine ljubičice prlja, siluje i ubija. Da ubiće je, juče mu sramotu nanijela, razmišlja monstrum.
Kako se saginje, odjednom velika , najveće rudarska lopata ga u glavu pogađa , jednom pa drugi put. Zvuk kostiju koje se lome , sasvim jasno čujem, vidim krv kako kulja i po meni se slijeva . Čudovište pored mene pada.
Tada vidim srednju sestru ,ublijedila ko biserne perle rasute na suncevoj svjetlosti, još jednom ga po glavi mlatnu i kaže:
– Neće niko moju hraniteljicu dirati dok sam ja živa.
Vidim da je sada zadovoljna i mirna, boja joj se u lice vraća ,lopatu ne ispušta, odlučno je steže i kaže:
-Odi, raznesi mlijeko, konja za javor zaveži, neko će po njega doći, ti na nauk odi i nikom ništa ne zbori. I ne brini.
I odem ja; mlijeko raznesem , kobilu bijelu za javor zavežem, u školu požurim i prav u kljupu sjednem.
Nikom ništa ne govorim. Mučim.
Juče grlica , danas sestra ; ništa ne brini . Ja ništa ne brinem ništa . To ništa me više ne boli. Kolje me. Jeste da sisa nemam , ali znam da postala sam žena. Sama sebi kažem :
-Dobro došla u život Marija dobrote puna. I ništa ne brini. Sve će to prekriti paprati , travke i šaš. Jest , kad ne bude mene.
Vratim se iz škole, u kući tišina. Majka i sestre sjede, oca nema. Niko ništa ne govori .
Ja krenem u štalu,srednja sestra kaže ne treba , krava je pomužena.
U to i otac banu na vrata. Kaže zatvorili mu drugar vo Vranje , e se mutna na rabota dovatio. Nekog ortaka prevari pa mu ga ovaj glavu pobucao. Će ostanu živ, na jedvito , ali će se malo pržuna odit. Ona si ga ubava Luce sve pojasnila.
Tada sam prvi put čula za tu neku Lucu . Kako sam ja rasla , rasla je i priča o njoj i oko moga i naših života se šunjala i plela. Slijedeće jutro osmogodišnji brat ide sa mnom u štalu, pa iz štale na Podhrastove kobilu da čuva i da je doma vrne kad ja na nauk krenem. Počeše mi se malo brkati riječi, njihove Vranjanske i moje Bjelavske. Za pet šest dana ja ukrotim sebe , riječi pod dizgin , đugum imam, ali kamu vješto skrivam i pod aljinu metam. Neće više nikad niko od mene uzeti ništa što ja ne dam.
Ništa se više ne brinem. Aha. A ne zna insan kako se nikad ne treba opustiti. Zlo je iza svakog kamena sakriveno. Čuči i vreba.
Jesen je brzo dolazila. Starija se setra spremala za udaju. Srednja me jednog dana poslije škole odvoji do dunjinog stabla. Dunja se sagiba pod teretom zrelih dunja, nikad bogatije nije rodila. Mislim biće ove zime slatka za prodaju.
Sestra sjede na ljuljačku u krilo me posadi, ja joj ko dijete dođem tolika je razlika između nas. Ona visoka,kršna, nabrkla od mladosti i ljepote, ali znam da je neka sila nekud vuče. Nikad mira nije imala.
Tada sam prvi put sestru vidjela u pravom svjetlu i žao mi ako sam na nju frkisala. I ona je bila tek djete malo veće.I nju su bunili i otac i majka. Voljela ih oboje , a oni nesretni i čemerni. U svoju je tugu uvlačili. Kaže više ne može da diše i tu tugu da u sebe trpa. Hoće da živi i da se raduje. Sa majkom se zdogovorila ide u veći bijeli grad , kod majčine sestre da živi i nauk pohađa.
Kaže more je neki prelijepi snovi i mora u susret da im hodi. Nikad mi nije ispričala kako se sa onim u štali završilo. Kaže već će se naći neko da mi ispriča, ona ne smije. Luca je četiri godine poslije smjela. Tada se činilo da to više nije bitno.
Sestru sam poslije rijetko viđala , jednom u par godina. Otuđile se mi iako nismo nikad bile bliske, osim onog mjeseca kada se ono zlo desilo.
Postala čuvena pjevačica , više pjevaljka. Sve neke vesele poskoćice. Nije da nije imala i nježnih i lijepih. Imala milozvučan glas, a u nju samo kao u ljepotu sa visokom stasom i radosnim licem gledali.
tako sam tog ljeta šezdeset šeste postala žena. Trinaest godina, trideset pet kila, momka nikad ne poljubih, dva đuguma i bijela kobila mi sva milovanja bila.