Otvaranje galerije Bosna zemlja božije milosti 17.Jun/lipanj 2017. – Crtice

 

 

Život moj u tri crtice ?

 

Crtice

 

I.

Dolazak Jr Seniora i  Jr/Jr 1

 

Jr/Jr 2 : Joj  ,  dedinih Ljepotana , boli glava.

 

Crtica II

 

 

We are zabezeknuti!

 

Šta ste zinuli? Ja samo malo gricnula.

 

Ništa ,ništa. Joj, lijepih slika.

 

 

 

Čuj malo gricnula.Mašalah tetka. Jel meni šta ostalo?

 

 

 

 

Crtica III

 

Slikarev slatki zdravstveni konzilij

 

 

I ja bih , kada odrastem, volio imati barem nekoliko tih konzilija ko deda.

 

Ah, Nekada

Baš je ovi deda smiješan.

Tajna smrti je da smrti nema

 


*

Eto, ima svakakvih ljudi, luđaka, akademika, naučnika, prevaranata…

Najviše je ipak, mislimo , hablečina.

 

Znate onu o bubrezima?

Ne znate!

Ko vam kriv.

Mi smo fin kulturan svijet, nećemo vam prodavati priče o bubrezima.

A ima ih i bijelih.

 

Svi oni debelo kidišu na naš mozak.

Sa tim bijelim.

Ko vele ; slična boje neće se primjetiti.

 

Filuju nas svim i svačim.

Eto oni nama otkrivaju toplu vodu:

Smrti nema.

Jesu nas plaho obradovali.

Namah smo roštilj nabacili i turili bijele bubrege na žar.

Joj ,jeste mahniti. Ne naše. Već ovčije, teleće, a bome poneko ima i volovske.

 

Kod nas dijete čim se dofati sise skonta da smrti nema.

Đe će ba biti smrti pored te ljepote što ti u ustima život daje.

I dite se počne  češkati. Ajd’ pogodite kuda.

 

Poslije dolaze i one druge, finte, pardon ljepote.

Đe ćeš ba umrijeti pored tih silnijeh ljepota za održavanje život.

Mi se ne smijemo počeškati. Sad već znate kuda.

Moramo otrpiti koji minut.

Joj rahatluka i radosti naše.

Sve je fino što se fino… Hajd reciti i vi je'nu.

Ne moramo se mi vazdan uvaljivati.

Hoće neko pomisliti samo nam one stvari u glavi. A jesu.

Povazdan i obnoć. Ne mrda.

 

Nećemo reći šalu na stranu, jer one stvari nisu za na stranu, nego drito u sridu,

ali moramo vidjeti šta nam sada  poručuju.

 

Nauka se zabavila. Pa ovo pa ono, normalno ili nenormalno.

Izmislili i njaku riječ paranormalno.

 

Mi u prvi mah misluili neko nešto para, treba mu za novo pletivo.

U prugi mah pomislili evo para, što za nas jope’ nije normalno.

Onda nam objasne to je nešto tik pored normalnog.

Mi se ne havizamo , kažemo pa to je nenormalno. Ma nije to, nego pored normalnog.

Lakne nam. Dobro je , neka njima to more, a nama ono u sridu.

Valja ova, pajdo.

 

A mi kao mali  uzeli Veliki Kitab. Nije baš da ponekad  nije bilo milom.

Ono jes šipka, tanka kao prst, a savitljiva kao žena uz šipku, radila , dok nauk  nismo prifaćali kako

triba.

I prvo što naučimo je nema smrti.

Kako će bolan biti smrti kada ima raj i pakao?

Dženet i džehenem.

Istovremeno i milina i da se naježiš.

Pa vi vidite šta vam je raditi.

 

 

Lord i Lordica

Pristavila se tmurna i hladna noć.Polako plete svoju mrežu.Vjetar zavija,granje lomi,crijepove ruši. Sijeva.Na sve strane zmije sijevaju.Prelijepe su,vrcave  i blještave.Nebo grmi i atakuje.Zmija udara gdje stigne i gdje joj je ćeif.Udari zaglušuju  i plaše.Poneko ih ne čuje i ne osjeti.Taj je gotov,zreo za rekvijum.Zamalo pa avetinjska noć.

Traje to tri četiri dana.Proljeće se još nije uguralo kako to dolikuje.Nikako da se osnaži i pogubi bijelu hladnoću.Oluja posustaje,na izdisaju je.Vazduh je pun ozona,svježine, i čarolije;proljeća.Mirisi svježine. Putuju eterom i  sve će uskoro početi da se budi ili umire.Možda,već od večeras.

Kiša samo što nije zatutnjala i zabobonjala po penđeru sobe u kojoj kamin gori.Pokraj  topline sa suprostnih strana dvoje sjede.U sobi se nikad ništa ne dešava.Ne od ove noći ili ove zime,već odavno.Od početka.Ono što se otrpije dešavalo nije vrijedno pomena,kao da se nije ni dešavalo.

U ugodnoj toplini ,dakle sjede to dvoje.Lordica i lord.Zamišljeni i tužni ljudi.On priglup izraz ima,ona sjetan i tužan. Muzika tiha jedina je ljudskost koja diše sobom. Ima još malo ljudskosti. Zapretena je u grofičinom vezu koji krade anterijske đuvezli detalje.

Bahova fuga u c-duru se uigrala sa metodičnim i neumoljivim akordima nevremena koji se izmjenjuju.

Ponavljajuće mezzopiano koje sa naglim krešendo dinamičkim prelazima pretvara u forte, pa fotissimo. Tada na tren bljesne preostala živost u oku, onom iznad leda, u kome je  krik pianissimo immpossibile. Ona ispušta vez, pokriva uši. Ne želi da čuje one završne akorde, kada je u jednom  nestvarnom vremenu ,njeno tijelo bil9o  raspomamljeni intrument u rukama virtuoza bilo. Fortissimo immpossibile.

Lord je u ružičastoj kravati,indigo košulji sa diskretnim žutim i zelenim,prugama.Toaletu upotpunjuju ciglasto naranđaste pantalone i crvene čarape. To odjevanje je njegov zaštitni i prepoznatljivi znak i obilježje javnog imidža.

Sudrug mu od mladih bludničkih dana,onaj drugi EU ocvali  lord,pa zatim njegov nasljednik na poziciji objedinjenih davalica za novac sikstus domina,pa čak i prestolonslijednik negove zemlje, najofucanije  evropske bludnice, nose te ružičaste kravate i boje,slijede njegov način odjevanja i kombinacije.Anamo oni.

Lordica u čipkastoj,djelomično prozirnoj crnini.Haljina naglašava nejnu  mramornu bistu i bjelinu,ljepotu i senzualnost.To je prelijepa udovička anterija. Niko joj nije umro.Od kako se vratila; iz one jadne i napaćene zemlje;ona počela nositi modifikovanu crninu.

Ljudi misle žaluje za rodom nekim,ali ne mogu skontati kojim.Nije bila upisana niti u jednu njima poznatu knjigu ožalošćenih.Kako je bila poprilično diskretna, introvertna  i nepovjerljiva,niti je interesovalo mišljenje svijeta; nikad nikome nije objašnjavala svoju crninu i bol.

Ni mužu.Njega to nije interesovalo.Nikad ga nije bilo briga za ženine emocije i potrebe.Bitno je da ga ne dira i uznemirava.

Svako od njih zadubljeni u neke čitabe,svako u svom filmu.Ona ponekad spusti čitab,duboko uzdahne,skoro pa jeca,i uzme pletivo.On svoj čitab spušta samo da dopuni lulu i zapali je.Ponekad se zamisli i slegne ramenima.

Drigi put  se nimalo lordovski,tipično pederski,počeše tamo gdje bi tebalo nešto biti.Tamo sada skoro ničeg nema,.Nikad nije ni bilo;sve nešto sparušeno i skvrčeno kao crknuti crv na ljetnoj žegi.

Zavjerenička magla ćutanja i nedoticanja  je jako gusta.Podsjeća na berlinski zid,iz vremena kad se lord tajio sa rusima,vatikanom,amerima i drugim natoanijelima.Oni su uvijek glavni za tajne stvari,raditi ljudima iza leđa.

Lord iznenada ustade,otvori prozor i kao konj prde u hladnu i tmurni noć.Što ti je lordovluk i iskonsko atavističko vaspitanje.To je bio prasak koji podsjeća na mukli pucanj dvocjevke,ili skraćene jednocjevke produbljenog  i proširenog kalibra. Miris sličan barutu,samo žešći,poput ciklona B ili iperita,ispuni pozamašan prostor.

„ Jadna zemlja.“ –kratko promrmlja Lord.

Ne bi ni koja zemlja,ni što,ni zašto,ni kad,ni kome?

Uplašena Lordiaca i  kriknu i vrisnu i jauknu:

-Ah,taj Bah . padam u sevdah.

Suze kao izvor Modre rijeke potekoše i ona pobježe od smrada vjekova.

Kasnije,tokom cijeloga dana je jaukala i pjevala,vrištala i pjevala.

“Joj,mamo joj,mamo mamice ,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice,da mi ga hoće bar još jedared nakriviti,joj mamo mamice.“

Stranjski neki jezik; u palači nije mogao je razumjeti niko,a stvari oko nje počele su igrati i plesati;

A,aaa,a’ ,a, aaa”aa,a’:joj mamo mamice.

Što ti je usud.Jedan jedini smrdljivi pradac izrešetane cvajtare  treba nekoj ženi da shvati gdje je život.

Sutadan je sjedila u prvi avion i pravac modro zelena,srcasta zemlja.Ona što  predivne zlaćane i baršunaste grbove i zlatne ljiljane ima.

Naravoučenije postoji,ali ovo nije basna i nismo ga dužni saopćiti.

fumo , sfumare / Igrokaz na dan 15.maj / Svibanj

Danas je , što bi rekli neuko priučeni splićani ,

napriliku Srida  15.  Maj  / Svibanj 2019. godine.

 

Ovako   dani  jedan drugom upjevavaju u razdiok te ljubim:

134 dan   otišlo u termin popušlići.

Od 231 preostalih neki uveliko fumaju ,neki  tek počeli,

a neki jako kupuju sfumare.

Tako da sve liči na tvorničareve dimnne zavjese.

 

Čudno,  razmišljamo mi ,   pušenje je vrlo iskompleksirana , i  vrlo česti pogubna stvar.

Svi bi da puše , ali da im ništa ne bude. E, ne mere to tako.Uzročno posljedične veze.

Ako si žensko loše za ten i glas.

Ako si muško loše za džep i pluća.Zato su pogani muškarci vazda baksuzi,kokuzi i bez pluća,

i uglavnom bez bubrega. Nije bitno koje boje.

 

A ako se okrenemo životu, stvar je još beternija.

Dok popušite hejbet dana, ono prošo tren, život samo što nije zaždio ,

a ljudi nastavljaju   sfumati iz sve snage. Valjda genetika , hoće se reći  ,

jednostavna  stvar  DNK navike. Nešto ko pavlovljev refeleks nerazuma.

 

Danima je cilj   sa sobom  povući što više klonova da ga i oni sfumaju do kraja.

To im dođe ko domaća zadaća.Učiti ljude kako obajedne postaju sunčani lajavci .

 

A jopet ima ljudi koji sebi umisle da su nedorečeno nešto ,a ono jok ,

samo  rođeni iskompleksirani popušlici.

Glupost im se skrivat iza neukosti i nepameti , čak i “naivni” dani ,

uvijek  prokuže bolesnike i nenadano ih pokupe bilo da su gosti ili teoretičari.

 

Što bi poete rekli:

-Sfumo ne fumo, svakako ćeš popušiti i ograisati.

U prevodu:

-Tačno u sridu ! Kloniranje i  pušenje je smrtno navarno po dobar glas i zdravlje.

Kada cirkus postane vic ili opšti kupleraj / Iz Arhiva

Kada cirkus postane vic ili opšti kupleraj

 

Baš je ovi narod čudan.
Ko dosadni komarci napali jadnu Hankiju.
Tako se u naše doba zvale nedorasle spremačice.

Ova tvrdi da posprema nešto ,tamo gdje od njenog pospremanje bježe pametni,časni,vrlo stručni, cijenjeni i vrijedni ljudi.

Lako je njima,oporbi.
Ogromna većina je napada.
Svakodnevno.
Znači u množini su.

A ona jadnica usamljena.Sve oko sebe rašćerala.
Jes’ muž je brani.Ma , to je onaj što mu matera slala vreće sa narodskim blagom.
Da sve bude legalno i na broju ,napravio se i video zapis. Oni imaju sve zapisano.
Crno na bijelo.Vole video zapise.I ponoviti ako treba.Dva videa su više nego jedan,po cijeni jednoga.
I narod sve plaća, bome i zaplaćuje.

K'o da joj muž ima kakvu brojnu zaleđinu. Mislimo ljudsku.
Za finansijsku bi morali pitati vlast onoga ,što mu je njen muž uvlakač.
A ljudska mu zaleđina tanka.Stranačke poltrone,potkupljivu i korumpiranu vlast ,
Koju on smješta,postavlja i razmješta po podobnosti i finansijskim pokazateljima.I istu takvu IZ.Sve u svemu šačica ljudi.A drma narodom već trideset kuka.
Vrlo zanimljivo.Jašu ih ko tovare, a blesavi narod ih ponovo bira.

I sada Hankiji  nalaze mahane.Teško joj ime .Ne možemo ga zapamtiti.
Te pao joj perčin,te mikrofon ovođe,te lančić nije u redu,kao ni knjige.
Ni kragna na mantilu joj nije ista.Ni riječi joj nisu iste.
Dakako će biti?Jadnica promjenila odeždu.Preznojava se svako malo.
Vi mislite klimaks.Mere biti.Mi tipujemo na nelagodu i nervozu kako potrošiti pare,
a resto zaštekati , za crne dane ,da narod ne sazna da ona nije za kontejnera, kao većina.

          Ne, nije zbog napada. Garant. Boli nju čošak za to.

 

Kakav čošak,pita Mujo,nije ona muško.

Nikad se ne zna,odgovara mu Suljo.

Nauka može svašta, a SDA i IZ  sve zataškati i sakriti, dobacuje Haso.

Gdje svi turci tu i mali Izeti , sva trojica horski,naglas.

 

Šta je ovim ljudima.Ovo ništa ne pije vode. Niko nikog ne takari ,samo laju.

Valja meni na štraftu, u ovoj SDA zemlji meni mjesta ni, dosta mi je više ovog  općeg kupleraja bez

takara, donosi ,kao uvijek lucidna Fata, jedinu ispravnu odluku.

 

Eh, kada bi svi bili ko Fata,ljepota od života.

Niko ne bi blejio u  televiziju i šutio.

Svi bi tandarali,nije važno koga.

Krenulo bi se redom – od vlasti , Ebu Leheba i njegove žene sa usukanim užetom,

i njinim podaničkim imbecilima.Sve sam goli putnik za pržun.Tako Knjiga kaže.

Nadalje nije bitno.

Narod bi se krvopija kutarisao.

 

Ako Bog da i hoće!

 

 

 

Preživčari

U Blekijevom pojmovniku sigosmo do izraza : preživčari.

Neobična i nepoznat riječ. Nikad čuli.

Vjerujemo ni vi.

Odlučili smo da vam napravimo ispis te stranice:

Preživčari – kovanica dvije riječi: preživati i čari ( neumitni Deba uključuje i rigoleto: šta ćemo,kooautor se more poslušati )

Znači oni koji uživaju u čarima hajvanjskog preživanja i insanskog rigoleta;osobe koje jedu i piju,preživaju,nekad se obaljeste,ali najčešće povraćaju hranu i pri tome uživaju.

Mnogo komplikovano. Naš narod bi to skratio i rekao izjelice (poguzija). Naš narod je fin.U svijetu te individue nazivaju žderonje.

Inače ,riječ preživčari ima smisla u jednom dijelu, u drugom i nema. Naš izjelica može pojesti bruku jednu, ali rijetko , skoro nikad, ne povraća.

Da bi se izbjegle nejasnoće i eventualni nesporazumi,kao svi kojima je istina primarna,navodimo neka obrazloženja.

Stari rimljani su najveći preživćari u povijesti. Njihove krkanluke,gozbe i orgije zapisali su njihovi čuveni oratori. Nije čas oratorstva pa ih ne moramo nabrajati.

Ni drugi barbari nisu zaostajali za njima. Avari, Huni, Goti, ,Briti, Germani, Gali su ih u Debinom kontekstu debelo nadmašili.

Rimljani su to radili sa stilom i dozom elegancije.Normalno oni bogati.Gdje ste vidjeli da siromah u bilo kom vaktu pravi alave gozbe.Dakle kod rimljana je preživčarski pir uključivao:izobilje raznovrsne hrane, pića i slastica.

Čari sofre su tamanili uz muziku,ples i seks,do bjesomučnosti. Malo bi preživali; neki bi se obaljestili, pa jeli i ponovo malo preživali. Potom obavezno prst u usta i rigoleto. Pa opet isponove. Dok neko ne rikne ili neko cezara ne ubije.

Tada se fešta prekidala; cezar bi se na brzaka pod ledinu metno ,pa ope’ isponove. Dok se svi ne urokaju ili obeznane;ovako ili onako.

Avari,Briti,Goti ,Germani i drugi varvari su se prežderavali samo mesom i alkoholom.Na to ih tjerala milenijska glad,pustare i močvare. Nije im uošpte bilo bitno koje je meso,samo nek je sa ražnja.

Mesa nije smjelo nedostajati.Ako nema hajvanskog dobro je i insansko.Nisu se libili okrenuti insanski ražanj.Jok,nikako. Samo su Bizantinci bili iznimka koja potvrđuje pravilo.Oni su prvo žive insane čerečili ili na kolac na bijali,pa onda radili šta im volja.

Kad se ko preždere,on povrati,otkunja,pa ponovo.I tako sve dok im krv ne provri pa se među sobom pokolju. Najčešće su pravili pauze da kolju one nenormalne;one koji nisu ni preživčari ni kanibali.

Ne znamo, možda su zato rimljani stalno kukali: Kanibal Ante portas.

Kurtizane su taj stil čarobnih preživarsko rigoletskih čari pretvorile u nešto mnogo suptilnije i isplativije i bez mrtvih,barem ne masovnih smrti.

Kleopatra je to dovela do savršenstva. Dionizije i bahinalije joj nisu mogle pera odbiti. Tada se to prozvalo Kleopatrizam. U prevodu kleo domovinu.Ima li to nekog smisla ne znamo.Neki drugi put ćemo navratiti kod Blekija.

Tada se ljubomorni Dionis organizovao usud. Učinio je da Kleopatri sve dosadi i na gozbu pozove kobru.Naivna bila; vjerovala Dioniziju , zmiji otrovnici.

Od tog vakta kleopatrizam i preživčarenje su polako padali u zaborav.

Termine je oživio konvertit i žbir Savle oliti Pavle proturivši hin bogatim rimljanima i zapadno europljanima i njihovim jatacima. Ovi su se tih uzansi strogo pridržavali,proširivši ih do neslućenih mogućnost.

Šta je riječnik ovim pasusom htio rjeti nije nam jasno,tu se objašnjenje završava ,kao i naše pisanje o njimu.

Ne dam nam se baljezgat

 

 

Polako počinju pritiskati vrućene, a bome i sparina.

Htjedosno reći neka, ali kad nas pritisne sparina, to nije neka , to je sparinčina, pride sparina.

E sada vi vidite kako je nama.

Valja dnevnicu zaraditi, a brćkanje i hladovina mame.

 

Od ovih klima i ventila se uhelaćismo.

Dibidus.

Grlo nam se steglo ko da u njemu moruna ili krastača  krepava.

A tek znoj, ko da nas udav jamio i ne pušta.

Jal'piton.

E ženama je lako.

Znaju oni kako sa pitomima, pardom pitonima.

Ko da su , haman , najbliskiji rod

 

E, sada vi pomišljate na neke bezobraštine.

Nemojte, boni.

Grehota žensko potvoriti.

 

A da ih ima,  merebitno napriliku  , a bome nekom i na nepriliku, iste zmije,ima.

I gore.

Progutaju insana očas.

 

Joj, sparina pristavila milju kapljica, svuda po glavama.

Ne možemo dalje baljezgat.

 

Kraj smislite vi.

Nešt0 o ženi i pitonu.

More i o pitonu i ženi.

Vama svejedno.

A nije.

Ako počnete sa ženom , svršićete sa ženom.

Ako počnete sa pitonom,

nema vam druge, nego pitona u ruku,

pa na pašu.

 

Ne mora biti u stihovima i rimi.

Niste PO, već čitavi insan.

 

 

Atentat na Abrahama Linkolna

1865. je godina . Dan 14 april.

Abraham Lincoln, šesnaesti predsjednik SAD-a, ustrijeljen je u pozorištu Ford u Washingtonu.

Konfederaciji sklon glumac John Wilkes Booth, koji je ujedno bio i špijun, neposredno nakon završetka Američkog građanskog rata, izvršio je atentat na američkog predsjednika.

Booth se tijekom predstave Our American Cousin uvukao u predsjedničku ložu i, u trenutku najglasnijeg smijeha kako bi pucanj prošao što neprimjetnije, iz neposredne blizine upucao Lincolna u glavu Deringerom kalibra 0.44.

Nakon toga skočio je na pozornicu, prilikom čega je slomio nogu, te uzviknuo “Sic semper tyrannis!” i pobjegao. Predsjednik Lincol je nakon devetosatne kome umro, a Bootha su nakon 12 dana bijega ubili federalni agenti u Virginiji.

Kad tako kažu hronicari   moramo im  vjerovati. Uglavnom. Dok ne primjetimo da lažu. A lažu toliko da to pas sa šniclom i kotletom pride ne bi mogao pojesti. A sad kad bi psu prinio…To već ne ide u ovu besjedu.

1.januara 1863. godine Abraham Lincoln održao je svoj čuveni govor, “Objava jednakopravnosti”, tokom Američkog građanskog rata. Očito nije slavio novu godinu. To je njegov problem.Nije nam jasno zašto je uznemiravao narod u slavlju.

A kauboji su takarli sorta. Odmah revolver u ruku, najčešće kolt i taka, taka.Mere i više od ovoga, ali Abrahamu je bilo dovoljno i manje od ovoga . Ni velečasna brada mu nije pomogla.

Možda su mu zamjerili prekid slavlja i zbog toga ga  ušutkali. Metak u  glavu. Isti način i isti ljudi upucali Kenedija vijek poslije. Na tim temeljima se ustoličila CIA   i na sličan način vršila ubistva predsjednika širom svijeta. Krojili su kaubojsku kju-klux-klanovsku pravdu i pravo. Tipično Linchburg razmišljanje.

Ne znamo zašto su odabrali 14.april. Petak je bio ,ali nije trinaesti. Valjda kontali,vikend je ljudi se neće previše uznemiriti zbog “simpatije” prema onima kojui imaju afro frizure.

Zavjerenici vidjeli da su   trešnje procvetale i ljubičice  obeharala šarena polja.Valjda.Ima puno droge u americi,i previše,Svašta se njima priviđa.Koliko kontamo,uglavnom naopako.Nisu oni džaba potomci anglosaksonaca.

A neko reče, da je bio nekakav veliki petak. Ima svakakvih petaka. Vi samo zamislite i pojavi se neki petak po vašem izboru i vi ga okrivite za lične ili tuđe nedaće. Najčešće kompilacija jevrejsko-ranohrišćanskog sujevjerja su:

– mali, veliki, baksuzni, crni,žuti, crveni ili neki drugi obojeni petak. Nikako bijeli,j er takav petak je sušta bjelina i on pripada arijevcima i bijelcima.

Ubistvo je pratilo toliko koincidencija i slučajnosti da je nemoguće vjerovati da američke  zle sile  nisu stajale iza toga.

But je bio tek glupi filmski glumac koji nije mogao zavezati pertle bez pomoći drugih. Zbog loše glume i nepamćenja tekstova, više su ga koristili kao kurira nego za glumca. Ipak ameri ko ameri,  okivali su ga u zvijezde

Pogledajmo   šta se  dešavalo tog dana.

Predsjednika SAD Abraham Linkoln,potpredsjednik Endrju Đonson,državni tajnik Vilijem Sefard i  zapovjednik vojske Hiram Julisiz Grant sa suprugama su trebali u Fordovom pozorištu u Vašingtonu gledati predstavu: Naš amerićki rođak.

Grant je na dan predstave morao hitno otputovati sa suprugom. Nju nešto zasvrbilo , ali je željela da se riješi svrabeža u  raskalašnoj Filadelfiji.  Opet neki izvori sugerišu da ga je Julija nagovorila da idu u Nju Džersi na neki bal. Na balovima ima mnogo muškinja koji mogu opetovano pomoći u svrabežu.  Gđa Grant je bila poznata po tome. Hoće se Grant faćati vojske, karijere i šiše. E pa tako mu i treba. Neusaglašene priče.

Ne znako koju izvlakušu su smislili potpresednik i tajnik. Elem koščati jado je sam otišao u pozorište, iako se baš nimalo nije zanimao za umjetnost.To kvekeri ne rade.

Da bi se problem svrabeža bolje sagledao treba obratiti pažnju na neke  evidentne činjenice.Moramo to učiniti jer nam Julija Grant nije bilo ko. Ona je imenakinja naše Julije ,koja je mlađahna,sa četrnaerst ljeta ,uvelijkio skidala prašinu sa mjesec dana mlađim Romeom. Takvu pisaniju je mogao skjontati samo neki bolesni um.

Grant je rilikom putovanja je posjetio White Haven plantažu u blizini St. Louisa, gdje je živjela obitelj Fredericka Denta, njegovog prijatelja s Akademije. Tamo je upoznao Frederickovu sestru Juliju, s kojom se zaručio 1844. godine. Dakle Julija je bila kćerka robovlasnika.

Rat u Mexiku ga je odvojio od zaručnice na četiri godine. Ona nije obajatila , jer se trošila.Tako kažu. A žena je kao vino. Što više takara to bolja. Vino dobrim i konstantnim gnječenjem postaje zrelo. Pa kako ne bi i žena.

Četiri godine kasnije Grant se napokon, ponovo susreo sa  Julijom. Kako on nikada nije bio Romeo stvari nisu štimale između njih, mada  je rodila trojedjece. 1953. se opet razdvojio od Julije jer ona nije željela da se dalje vucara od kasarne od kasarne. Voljela je da drugi vucaraju po njenom domu umeđ njenim baldahinima.

Dugotrajna razdvojenost od supruge ga je okrenula piću, a alkoholizam  učinio nesposobnim za vršenje vojnih , a i nekih drugih dužnosti. Njegovi nadređeni su mu ponudili da podnese ostavku kako bi izbjegao vojni sud.  Grant je pristao kako bi se pridružio ženinoj obitelji u St. Louisu. Tada je Julija , prestala biti glumica.

I još jedna je veoma bitan detalj za našu priču.Na historijskim izborima u kojima Linkoln pobijedio Grant je držao svijeću njegovom  suparniku,demokrati Stehepanu A.Daglasu.

Glavni tjelohranitelja Varda Hila Lamona je zboljela krajnja trebavica na lijevom migavom oku. Jedna starija crkinja , koju su zvali mama Vudu je Abrahamo donijela cedulju sa porukom:

„Išćašio sam trepavicu u uglu lijevog oka. Boli toliko da, da nisam oka sklopio. Danas se snađite bez mene.

Sluga pokorni Hardi Brežuljak.“

Kako  osiguranje nije mogla organizovati vojnu pratnju (svu je pokupio general Grant), nije se više moglo čekati. Moglo se  zakasniti na početak predstave, a to svi osim Linkolna i Meri  sebi nisu mogli dozvoliti.  Pratili su ih i telohranitelj Džon Parker i batler Čarli Forbs.  Došli su u pozorište u običnoj kočiji, bez ikakve pratnje.

Linkoln je u zakazano vrijeme ušao u pozorište. Tu se našao But koji je raznosio poštu. Zapanjio se kada je  vidio mrskog mu predsjedinika. Odamah je skovao plan o ubistvu. Kako su SAD kaubojska zemlja, imao je pištolj pri ruci.

Drugi Linkolnov tjelohranitelj Džon Parker i kočijaš odlaze u salon Star, preko puta pozorišta. Tamo su imali plaćeni viski i dame po izboru, ali samo ako u salon odu tokom pauze i tamo se zadrže do ubistva. A znaće kada će to biti, jer će iz pozorišta odjeknuti pucanj.

Predsjednik ostaje nečuvan u loži na balkonu. U 22 1o batler Forbes odlazi da se pobrine za posluženje pića i osvježenje. Ostavio je vrata lože otvorena.

Slučajnosti?

Nemojmo biti naivni.

Glumac Džon Vilks Buti je bio  tajni agent rasističke konfederacije, čiji je ogranak CIA. Odlučio je  biti glavni akter te večeri. Kao glumac je imao slobodan pristup nečuvanoj i dostupnoj Linkolnovoj loži.

Dakle, tog petka, te večeri , 14. aprila  , tačno u 22 15 , asasin je neometan, hladno i sa smješkom s leđa prišao  predjesniku. Naciljao stražnju stranu Linkolnove glave, malo ustranu prema uhu i upuucao ga jednim metkom. Nije mu trebao drugi. Kada je se okrenuo da izađe, oficir Henri Rotboun koji prolazio pored lože,  je skonto da treba da se pogura sa Butom. Koškanje je trebalo da bude pokriće za Linkolnovo nečuvanje. Kao, branio je Linkolna ,koji se upravo selio u drugi svijet.Igrom slučaja upucan je u istu trepavicu od koje je obolio Hil.

Linkonova supruga Meri je do smrti tvrdila da je Linkoln uboden nožem. Niko je nije šljivio. Tada žene nisu imale pravo glasa. Pogotovu ako govore istinu koja se drugima ne sviđa. Postavlja se pitanje.

-Ako je But   priklao nožem Linkolna, tko ga je upucao pištoljem?

Lako je nama postavljati pitanja, nas još nisu ni priklali ni upucali. Jes da su pokušali, stotinjak miliona granata i mirijade metaka, isto toliko macola, kama i drvosječkih sjekira su nam radili o glavi. Zaboravili  genocidni monstrumi da je to jedinstvena Bosanska glava.

Vojni liječnik, Grantov prijatelj je ustanovio da je Linkoln  ranjen u glavu, a ne kako se prvotno pretpostavljalo uboden u rame. Dok je Linkon bio na izdisaju, faktuički je izmjerio dubinu rupe. Olovkom, medicinskim pomagalom. Dubina je bila 4,2 cm. Doktor je bio esteta i poguravši olovku dobio je željenu dubinu od okriglih pet centimetara.

Linkoln je pao u komu i umro je u 07 časova 22 dana15.travnja.

Samo sva sata i 28 minuta kasnije, potpredsednik Džonson je, položivši zakletvu, postao 17. predsednik u istoriji SAD. Pretpostavljamo da je za ceremeoniju sve bilo spremno , još od prethodne večeri ili dana.Tko zna?

Gledalište je mislilo da je to neka međuigra između dva čina i nije obratila previše  pažnje na pucanj. U SAD je pucnjava i dan danas normalna stvar . Niko ne obraća pažnju. Pogotovu kad obojeni ginu. Policija se umješa samo kad ima više poginulih. Bijelaca , dakako.

Ako se to desi u getima obojenih, nikom ništa. Sami su krivi za pucnjavu. Ko im je kriv što se ilegalno naoružavaju. Da to nije besmisleno, ubijenim bi sudili za nelegalno posjediovanje. Čega, pitate se vi. Bilo čega, bitna je optužba. Ako su nevini neka dokažu. U SAD postoji Kvaka 13 za obojene :

-Kriv si dok ne dokažeš da nisi kriv. A ne možeš dpkazati da nisi kriv, jer to pokušavaš dokazati pred kju-kluks-kanovski i arijevskim sudovima.

Policija djeluje po principu : sam pucao,sam se ubio.

Poslije su javili da su Buta ubili na nekoj farmi.I skontali nekoliko teorija.Svaka gluplja od gluplje.Te But ovo te But ono.

Naprimjer:

-Htio je oteti četiri prve ličnosti SAD.One koje smo naveli.Držati ih za taoca i tražiti svašta nesta za uzvrat.

-Da je u pozorište došao samo radi gospođe Julije . Javili mu da je zasvrbilo. Kada  je vidio da je nema, toliko se naljutio da je u bijesi ispalio metak i slučajno upuco predsjednika.

-Da je upuco predsjednika zato što nije volio kvekere iz Kentakija.

-Neki opet kažu da je bio dobri Samarićanin koji  je htio predsjednika kutarisati bolova od raka, koji su uskoro trebali postati neizdržljivi.

Svašta se pričalo, ali to ništa nije pomoglo Abrahamu Linkolnu.

Drugima jeste.

U prilog nekim teorijama govori podatak da je te večeri, u pozorištu slučajno saznao da je Linkoln u loži sa madam Linkioln. Dakle taj podatak bi trebao isključiti mogućnost zavjere ili svjesnog čina.

Opet drugi kažu da je imao ekipu, Dejvid Herold,Džordž Atzerod, Luis Pauel и još neki.  Nikad niko,  osim vlasti nije razgovarao sa ekipom. Po kratkom postupku su likvidirani.   Oni nisu ni bitni za našu priču, pa nas ti detalji ne dotiču. Samo ostaje činjenica da su efikasno i učinkovito pometeni.

Američka televizija   je dokazala da je But bio živ i zdrav ušao u XX vijek i mirno usnio u nekom penzionu.

Inače , Linkoln nije bio toliki protivnik ropstva koliko se priča. On je samo bio protivnik širenja robstva na nove američke teritorije na zapadu. Bojao se čovjek,  da će robovi odbjeći i postati kauboji. I  eto belaja, nema više ropstva. Samo ima crnih kauboja. A možda se crni udruže sa crvenima, pa to čuju žuti, odoše SAD u paramparčad. A to oni iz Linch  Tauna nisu smjeli dopustiti. Onji budno prate šta se dešava u SAD i svijetu. Čas su i nas uzeli na nišan.

Scenarij ubistva Linkolna je primjenjen u ubistvu Kenedija , sa nekim recipročnim i izokrenutim modalitetima .

-Linkoln je prvi, a Kenedi poslijednji amerčki  predsjednik. Izmeđi njih su se natandarila dva manje važna ubistva SAD predsjednika ,o kojima se skoro ništa na piše.. Zaturili smo naois o tome. Isplivaće on kad tad. Možda otkrijemo još nekog njihovog predsjednika koji je „umro“ pod sumnjivim okolnostima.

-Linkon ubijen u pozorištu , posao počeo kao advokat sa nezavršenom osnovnom školom u nekom skladištu. Njegov ubica Hil (brežuljak) se sakrio u  skladištu. Kenedijev život je bio pozorište. Džeki je ubijen  hicima iz skladišta pored brežuljka. Ne Đeki Onazis, nego Džon Kenedi koga su od milja zvali  Džeku. Njegov ubica se sklonio u teatar.(Amerikanci reč “theater” koriste i za bioskop i za pozorište, ali i za živote svojih predsjednika .Takav je sveukupan američki  život.).

– Abraham Linkoln je izabran u Kongres Sjedinjenih država 1846.  Džon Kenedi je izabran u Kongres tačno sto godina poslije, 1946. godine.

– Abraham Linkoln je postao predsednik SAD 1860. – Džonu Kenedij   1960. Opet stojanka ramaka.

– Obojica su upucani u potiljak, u prisustvu svojih žena.

– Obe žene su gubile svoju decu dok su živele u Beloj kući.

-I Linkoln i Kenedi su ubijeni na petak.

– Linkolnov sekretar se prezivao Kenedi, jedan Kenedijev batler se prezivao Linkoln.

– Obojicu su nasledili Južnjaci sa prezimenom Džonson.

– Endrju Džonson,koji je nasledio Linkolna, rođen je 1808. godine. Lindon Džonson, čovek koji je nasledio Kenedija, rođen je 1908. Cifra sto.

-Obojica Đonsona su vodili politiku suprotnu od ubijenih predsjednika. E.Đonson je bio popiustljiv prema južnjačkim robovlasnicima. L.Đonson je odmah zaratio u Vijetnamu. Obojica su bilo pod kontrolom  južnjačke mafije, robovlasnika i petrodolara.

– Linkoln je ubijen u pozorištu Ford. Džon F. Kenedi je ubijen u automobilu marke Linkoln, koji je proizveo Ford.

-Kenedi se takario sa strane i krio to. CIA je čistila to smeće;ponekad i nekim otrovom. Linkolnova žena se nije handrila sa strane. Pinkerton (CIA) agencija  se više bavila Julijom grant. Imali puno posla.

Prečesto je svrbilo.

– I nad Butom (koji je ubio Linkolna) i nad Osvaldom (koji je ubio Kenedija) izvršen je atentat pre suđenja. Sistem ućutkavanja. Međutim But se poslije pojavio živ.  TV to iščeprkala. Sve nešto očekujemo da će neko pronaći Osvaldove Memoare.

Dozvolite nam da damo naravoučenije basne.

Nek vam život bude T&T*  , ali nikako nemojte u blizini imati Đonsone ili CIA-e.

 

*Pojmovnik

-T&T = TiT = takar i teatar.

Aprilili – Naruženi smo

 

Pjesma dana

Mi smo insani. Svaki insan sanja. I mi.

Samo,  mi smo malo blesavi. Sanjamo, još i pride. I kad smo budni i kad ljubav vodimo. Dobro, moramo priznati to je malo urijedilo, mislimo sanjanje dok ljubav vodimo.

Ne mere više  čovjek kao prije.  Dvije stvari objene raditi, kontaš. Bilo je ili , ili. Mi se odlučili, za sada; odreći sanjanja.

Snove  uvijek možemo nadoknaditi. Ono drugo , ne.  Jednom fuliš natakario si se.

Pravilan izbor. Šta vi mislite?

Naše nam kažu:

-K'o da ste nas pitali?

Baš su fine. Usta im se pozlatila.

Od radosti , mi fesiće nakrivili.

Taki smo van mi. Veseljaci i malo takarli insani. Mislimo u glavu.

Ih , kaki ste. Nemojte nas za svaku sitnicu jamiti.

Glava je glava, mada ih ima koje nemaju mozga. I nemojte nas pitati koja glava nema mozga. Glava blentavog insana.

A mi tek sada skontali da smo blentiovije. Od sanjanja i onoga nismo stigli da mislimo. Odakle ti vrijeme frajeru. I tu je bilo: ili, ili i ili. Mi se odlučili da ne mislimo.

Kontamo za ono i snove je dovoljan i mali mozak. Nikad nismo bili sigurni , da li veliki uopšte imamo. Kako ćeš znati , ako si odlučio da ne misliš?

A one kažu da imamo velike. Šta ćemo, moramo im vjerovati. One se najbolje razumiju u veličine i tako te stvari, kao što su veliki i mali. Mozak , dakako. A razumiju se i u ono veliko i malo što nema veze sa mozgom. Ili ima. Šta ga mi znamo? Mi ne mislimo.

Kako smo skontali da smo blentovije?

Lako, ali kasno. Trebo da nas život mine. Ono skoro.

Od onoga i snova, nismo obraćali pažnju na sitnice.

Recimo , na riječi, ili datume.

Nama sve riječi iste. Iz jednog riječnika smo ih vadili. A dobri ljudi samo lijepe riječi rabe.

Datumi nam nisu trebali, jer smo se trudili da svaki dan bude isti. Sunčan i lijep. I vazda raspoloženi za ono u  ono.

Muško u žensko.

Joj , što ste vi pokvareni.

Mi mislili , raspoloženi za muziku.

A kako ćeš je slušati ako ne staviš ono u ono. Muško u žensko.

Uvijek smo imali jezičkih problema jer smo rođeni u mahali. Tamo insani ne govore ko ostali svijet. Tamo je ” ono ” utikač. A ” u ono ”  je utičnica. Prosto ko pasulj. Ako te neko ne razumije, ti mu kažeš stavio sam onu mušku u ono žensku stvar  i priključio gramafon .  Jedino kad prikljućiš  mušku aparaturu  u ono žensko moš čuti pjesmu.

Nažalost imali samo jednu ploču, iz nje se neka dere :

-Joj mamo mamice  crven fesić u dragana moga, joj mamo mamice.

Joj blesave ženske. Ja kakav će biti bona, nego crven. Ko je vidio da fesić bude recimo , modar ili crn.

I to se ponekad desi, pa čak i zelen ali poslije,kad čovjek ohane i zasjedne,i ako  ga je prignječio ili pricvrljio  malo prije i malo više.

Eto jesmo vam rekli da smo najrahatniji kad ne mislimo. Evo, sada ni sami sebe ne možemo anlaisati.

Čak ne znamo ni šta smo hotjeli rijeti.

No, bit je da one nama kažu:

-Mani se čoravog posla i puštanja te jedne jedine ploče. Ja ti mogu bolje i prirodnije otpjevati pjesmu i refren ponavljati koliko ti na um padne. I to usamo za tebe i na uho. Hoš tiho ili glasno , samo kaži. A mogu i vrištati da vaskoliki dunjaluk misli da me kolješ ili  tučeš.

I mi,  ko mahlukati naletimo na minu i nagarimo da slušamo kako one cvrkuću.  Namjestimo se , cigar u ruku , čokanjče u drugu  i čekamo. Ali one počnu izvoljevati.

-A jok nema pjevanja dok ne uključiš ono u ono, muško u žensko. I nama treba  poticajna energija.

I šta ćemo moramo. Nije nama mrsko. Ali , navade se grlice. Te nisu se upjevale, te jadna nota im izlećela  na falš, te zvuče ko pokvarena ploča. Visoko Ce im za oktavu niže , pa nije razilo čašu i tako dok se ne baildišemo.

Ako se  obandačiš , gotovo je,  bivaš naružen.

Vrlo hladno , svaka od njih, svakog od nas vako ruže:

-Ih ,kaki si. Ne mreš ni čestitih osam puta uključiti ono u ono i odslušati kako pojem najčuveniju opersku ariju na svijetu. Drugi put uzmi gramafon na krilo,uključi ono u ono i radi šta ti je ćeif.

Naruženi mi se pokunjimo i od tada gledamo kako da se naštelimo ida se ne baildišemo ,makar dok ne zapoje  dvadeset tri puta. To je Bosanska norma za obdan .

I ne volimo da nas iko kara. To je samo za ženske. Joj što ih mi volimo ružiti , nalet nas bilo. Ko neki neandertalci. A njima drago i samo se smiju:

Joj mamo mamice. Baš volimo da nas ove Blentovije  ruže.

 

 

 

Lordica i Lord / Iz Arhiva

Lordica i Lord

 

Pristavila se tmurna i hladna noć.Polako plete svoju mrežu.Vjetar zavija,granje lomi,crijepove ruši. Sijeva.Na sve strane zmije sijevaju.Prelijepe su,vrcave  i blještave.Nebo grmi i atakuje.Zmija udara gdje stigne i gdje joj je ćeif.Udari zaglušuju  i plaše.Poneko ih ne čuje i ne osjeti.Taj je gotov,zreo za rekvijum.Zamalo pa avetinjska noć.

Traje to tri četiri dana.Proljeće se još nije uguralo kako to dolikuje.Nikako da se osnaži i pogubi bijelu hladnoću.Oluja posustaje,na izdisaju je.Vazduh je pun ozona,svježine, i čarolije;proljeća.Mirisi svježine. Putuju eterom i  sve će uskoro početi da se budi ili umire.Možda,već od večeras.

Kiša samo što nije zatutnjala i zabobonjala po penđeru sobe u kojoj kamin gori.Pokraj  topline sa suprostnih strana dvoje sjede.U sobi se nikad ništa ne dešava.Ne od ove noći ili ove zime,već odavno.Od početka.Ono što se otrpije dešavalo nije vrijedno pomena,kao da se nije ni dešavalo.

U ugodnoj toplini ,dakle sjede to dvoje.Lordica i lord.Zamišljeni i tužni ljudi.On priglup izraz ima,ona sjetan i tužan. Muzika tiha jedina je ljudskost koja diše sobom. Ima još malo ljudskosti. Zapretena je u grofičinom vezu koji krade anterijske đuvezli detalje.

Bahova fuga u c-duru se uigrala sa metodičnim i neumoljivim akordima nevremena koji se izmjenjuju.

Ponavljajuće mezzopiano koje sa naglim krešendo dinamičkim prelazima pretvara u forte, pa fotissimo. Tada na tren bljesne preostala živost u oku, onom iznad leda, u kome je  krik pianissimo immpossibile. Ona ispušta vez, pokriva uši. Ne želi da čuje one završne akorde, kada je u jednom  nestvarnom vremenu ,njeno tijelo bil9o  raspomamljeni intrument u rukama virtuoza bilo. Fortissimo immpossibile.

Lord je u ružičastoj kravati,indigo košulji sa diskretnim žutim i zelenim,prugama.Toaletu upotpunjuju ciglasto naranđaste pantalone i crvene čarape. To odjevanje je njegov zaštitni i prepoznatljivi znak i obilježje javnog imidža.

Sudrug mu od mladih bludničkih dana,onaj drugi EU ocvali  lord,pa zatim njegov nasljednik na poziciji objedinjenih davalica za novac sikstus domina,pa čak i prestolonslijednik negove zemlje, najofucanije  evropske bludnice, nose te ružičaste kravate i boje,slijede njegov način odjevanja i kombinacije.Anamo oni.

Lordica u čipkastoj,djelomično prozirnoj crnini.Haljina naglašava nejnu  mramornu bistu i bjelinu,ljepotu i senzualnost.To je prelijepa udovička anterija. Niko joj nije umro.Od kako se vratila; iz one jadne i napaćene zemlje;ona počela nositi modifikovanu crninu.

Ljudi misle žaluje za rodom nekim,ali ne mogu skontati kojim.Nije bila upisana niti u jednu njima poznatu knjigu ožalošćenih.Kako je bila poprilično diskretna, introvertna  i nepovjerljiva,niti je interesovalo mišljenje svijeta; nikad nikome nije objašnjavala svoju crninu i bol.

Ni mužu.Njega to nije interesovalo.Nikad ga nije bilo briga za ženine emocije i potrebe.Bitno je da ga ne dira i uznemirava.

Svako od njih zadubljeni u neke čitabe,svako u svom filmu.Ona ponekad spusti čitab,duboko uzdahne,skoro pa jeca,i uzme pletivo.On svoj čitab spušta samo da dopuni lulu i zapali je.Ponekad se zamisli i slegne ramenima.

Drigi put  se nimalo lordovski,tipično pederski,počeše tamo gdje bi tebalo nešto biti.Tamo sada skoro ničeg nema,.Nikad nije ni bilo;sve nešto sparušeno i skvrčeno kao crknuti crv na ljetnoj žegi.

Zavjerenička magla ćutanja i nedoticanja  je jako gusta.Podsjeća na berlinski zid,iz vremena kad se lord tajio sa rusima,vatikanom,amerima i drugim natoanijelima.Oni su uvijek glavni za tajne stvari,raditi ljudima iza leđa.

Lord iznenada ustade,otvori prozor i kao konj prde u hladnu i tmurni noć.Što ti je lordovluk i iskonsko atavističko vaspitanje.To je bio prasak koji podsjeća na mukli pucanj dvocjevke,ili skraćene jednocjevke produbljenog  i proširenog kalibra. Miris sličan barutu,samo žešći,poput ciklona B ili iperita,ispuni pozamašan prostor.

„ Jadna zemlja.“ –kratko promrmlja Lord.

Ne bi;ni koja zemlja,ni što,ni zašto,ni kad,ni kome?

Uplašena Lordiaca i  kriknu i vrisnu i jauknu:

-Ah,taj Bah . padam u sevdah.

Suze kao izvor Modre rijeke potekoše i ona pobježe od smrada vjekova.

Kasnije,tokom cijeloga dana je jaukala i pjevala,vrištala i pjevala.

“Joj,mamo joj,mamo mamice ,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice,da mi ga hoće bar još jedared nakriviti,joj mamo mamice.“

Stranjski neki jezik; u palači nije mogao je razumjeti niko,a stvari oko nje počele su igrati i plesati;

A,aaa,a’ ,a, aaa”aa,a’:joj mamo mamice.

Što ti je usud.Jedan jedini smrdljivi pradac izrešetane cvajtare  treba nekoj ženi da shvati gdje je život.

Sutadan je sjedila u prvi avion i pravac modro zelena,srcasta zemlja.Ona što  predivne zlaćane i baršunaste grbove i zlatne ljiljane ima.

Naravoučenije postoji,ali ovo nije basna i nismo ga dužni saopćiti.