Ne dam nam se baljezgat

 

 

Polako počinju pritiskati vrućene, a bome i sparina.

Htjedosno reći neka, ali kad nas pritisne sparina, to nije neka , to je sparinčina, pride sparina.

E sada vi vidite kako je nama.

Valja dnevnicu zaraditi, a brćkanje i hladovina mame.

 

Od ovih klima i ventila se uhelaćismo.

Dibidus.

Grlo nam se steglo ko da u njemu moruna ili krastača  krepava.

A tek znoj, ko da nas udav jamio i ne pušta.

Jal'piton.

E ženama je lako.

Znaju oni kako sa pitomima, pardom pitonima.

Ko da su , haman , najbliskiji rod.

 

E, sada vi pomišljate na neke bezobraštine.

Nemojte, boni.

Grehota žensko potvoriti.

 

A da ih ima,  merebitno napriliku  , a bome nekom i na nepriliku, iste zmije,ima, nije da nejma.

I gore.

Progutaju insana očas.

 

Joj, sparina pristavila milju kapljica, svuda po glavama.

Ne možemo dalje baljezgat.

 

Kraj smislite vi.

Nešt0 o ženi i pitonu.

More i o pitonu i ženi.

Svejedno; mislite vi.

A nije.

 

Ako počnete sa ženom , svršićete sa ženom.

Ako počnete sa pitonom,

nema vam druge, nego pitona u ruku,

pa na pašu.

 

Ne mora biti u stihovima i rimi.

Niste PO, već čitavi insan, uslovno rečeno.

 

 

Sebija Izetbegović – Kada cirkus postane vic ili opšti kupleraj

 Iz Arhiva

Uvijek aktuelno

Baš je ovi narod čudan.
Ko dosadni komarci napali jadnu Hankiju.
Tako se u naše doba zvale nedorasle spremačice.

Ova tvrdi da posprema nešto ,tamo gdje od njenog pospremanje bježe pametni,časni,vrlo stručni, cijenjeni i vrijedni ljudi.

Lako je njima,oporbi.
Ogromna većina je napada.
Svakodnevno.
Znači u množini su.

A ona jadnica usamljena.Sve oko sebe rašćerala.
Jes’ muž je brani.Ma , to je onaj što mu matera slala vreće sa narodskim blagom.
Da sve bude legalno i na broju ,napravio se i video zapis. Oni imaju sve zapisano.
Crno na bijelo.Vole video zapise.I ponoviti ako treba.Dva videa su više nego jedan,po cijeni jednoga.
I narod sve plaća, bome i zaplaćuje.

K'o da joj muž ima kakvu brojnu zaleđinu. Mislimo ljudsku.
Za finansijsku bi morali pitati vlast onoga ,što mu je njen muž uvlakač.
A ljudska mu zaleđina tanka.Stranačke poltrone,potkupljivu i korumpiranu vlast ,
Koju on smješta,postavlja i razmješta po podobnosti i finansijskim pokazateljima.I istu takvu IZ.Sve u svemu šačica ljudi.A drma narodom već trideset kuka.
Vrlo zanimljivo.Jašu ih ko tovare, a blesavi narod ih ponovo bira.

I sada Hankiji  nalaze mahane.Teško joj ime .Ne možemo ga zapamtiti.
Te pao joj perčin,te mikrofon ovođe,te lančić nije u redu,kao ni knjige.
Ni kragna na mantilu joj nije ista.Ni riječi joj nisu iste.
Dakako će biti?Jadnica promjenila odeždu.Preznojava se svako malo.
Vi mislite klimaks.Mere biti.Mi tipujemo na nelagodu i nervozu kako potrošiti pare,
a resto zaštekati , za crne dane ,da narod ne sazna da ona nije za kontejnera, kao većina.

          Ne, nije zbog napada. Garant. Boli nju čošak za to.

 

Kakav čošak,pita Mujo,nije ona muško.

Nikad se ne zna,odgovara mu Suljo.

Nauka može svašta, a SDA i IZ  sve zataškati i sakriti, dobacuje Haso.

Gdje svi turci tu i mali Izeti , sva trojica horski,naglas.

 

Šta je ovim ljudima.Ovo ništa ne pije vode. Niko nikog ne takari ,samo laju.

Valja meni na štraftu, u ovoj SDA zemlji meni mjesta ni, dosta mi je više ovog  općeg kupleraja bez

takara, donosi ,kao uvijek lucidna Fata, jedinu ispravnu odluku.

 

Eh, kada bi svi bili ko Fata,ljepota od života.

Niko ne bi blejio u  televiziju i šutio.

Svi bi tandarali,nije važno koga.

Krenulo bi se redom – od vlasti , Ebu Leheba i njegove žene sa usukanim užetom,

i njinim podaničkim imbecilima.Sve sam goli putnik za pržun.Tako Knjiga kaže.

Nadalje nije bitno.

Narod bi se krvopija kutarisao.

 

Ako Bog da i hoće!

 

 

 

Dijagnoza,dva jahača i hećim

 

Jednoć, Oma i Deba bili u posjeti jednoj u bolnici. Palo je tu i cvijeće.Bolnicu niže ginekološke, u onom vaktu, preko puta , bocu više pionirske , gdje lavovi riču i ne daju insanima spavat vas cijelu noć i ovi postali nervozni.

Možda je zbog tih lavova rat izbio, Rikom ljude izbezumili, a jednog proljeća to nesnošljivo postalo. Sjeli ljudi da se dogovore šta im je raditi, ovo dalje više vako ne m're. Nikako da se dogovore. A takarli je, mogo bi jedan narod nestat.

Jedni kažu prosimo zvjerinje Evropskoj zajednici nazadaj vrnuli. Nikad ih nismo mogli razumjeti. Uvijek nešto prosim, prosim, mi davali i davali,a oni opet i opet, prosim i prosim. Nama dosadilo
naučite po naški molim. Jok neće da čuju. Ograničeni tovariši neki, tovar bio kenjac i ostao.

A opet nam to prosim tako nježno, prefinjeno i zavodljivo bilo kad ga šapuću neke mojce, sonje, biserke i ditkice. Njihovo prosim šen krat lepi i prosim ubavo mili ili prosim još samo ah… joj mamo mamice. To nam nije bilo žao. Nisu morale prositi, toga ah šta mi radiš jedini, šenkrat ubavo prosim, kod nas ima koliko god neka hoće.

Zbog nas u onu zabit, partizansku bolnicu Franja u duševnu umobolnicu pretvorili. Sve malene Mojce, Sonje, Biserke i Ditke, pride neku Alenku zbog sramote i beznjedonosnih razloga opće opasnosti po dolželu zanavik zatvarali. Ono zbog polnog općenja sa tujincima u sindrom amore de la heraldika bosnia nisu pominjali, sramili se. Zatvarali i elektrošokove davali, hipofize odstranjivali.

Muškarci ih njini nikad nisu posjebuvali, po naški imali. Zbog toga smradaju, a nama ne treba njihov smrad. Bolje što odoše, odahnusmo nema više prosidba, malo im uvijek bilo.

A za ono zavodljivo prosim ubavo mili moj smo našli lijek i čaru da se ništa ne otkrije. O tome ne smijemo ni jene lanut. Miogla bi umobolnica Franja jope proraditi.

Cigare njihov izum a oni stvarno misle da u kutiji sedam in pedeset toliko cigara ima. Pa ti zlo ne misli, koliko su hablečine bili. Blečci, uvijek namrgođeni ko da im tujini žene tandaraju; namah onoj majci zvijeri evropi na takarenje prilježiše.

Oni drugi što im ispod grla nešto klatara; oni što su praznik, drugi februar najviše voljeli, kulturno se odmaknuše. Rekoše to ne bum naš probljem. Svoje smo zvijeri u kamenjar torove prangijama zbili i pustićemo ih kad stađun bude.

Treći bi odmah da kolju neuškopljene i nevine lavov. Naprosto se zajapurili, pobješnjeli i pomahnitali i ubarabatili. Donijeli i uneređene gusle ko dakaz: kažu vidite šta izmetli drvo kaže kako se to radi.

Četvrti misle malo ekološki, malo humanije; možda bi ih trebali sterilisati ili uškopiti. Bijele bubrege otfikatiri , što bi reko Deba.

Njih odmah oneređena vojska srbalja sa svih strana i sa brda i sa dola opkoli i plastovima bodljikave žicom ogradi.

Tako je izbio spor oko lavova.

Neki pak kažu da se sporilo oko lavova, ali zbog njih rat sigurno nije izbio. To je bio samao povod ko onaj 1914.

Rat je zapravo izbio zbog nastavaka krstaških ratova inkvizicije svetih zvjeri vatikanskih.

Dakle, rat se zbi zbog mentora , i zbog nekih načrtanija oko kojih se u drugom zološkom vrtu, onom karađorđevskom; one druge zviri na nož, kamu i prangije, a one treće zveri na drvosječku sjekiru, malj i gusle zakleli ; kolji i lavove i balije, sve odreda, ni ženu ni djecu ne zaobilazi.

Onoj ženskoj, nije od mojci i ditki,već iz naše bolnice; ali da je voljela joj, mamo maice jeste, plaho; iznenada pozlilo. Ništa opasno , kažu hećimi, prehlada neka i pogledavaju nebo kako se plavi i kako ga rumenilo zalazećeg sunca obliva.

Kad oni tako kažu nika ne izađe na dobro. Ako promrmljaju nije loše ili nije najbolje, to se nekako pregrmi. Kada se proderu nita opasno ili neko bude natakaren pa rikne, ili neku opasnu boljku prihefto i samo plaho natandaren kopni i riknjava.

Ništa opasno je: Riknjavae neminovnus poetica garantus.

Zadeverali se Oma i Deba oko, dijagnoze, Glava boli!Hem rukopis nečitljiv hem neki stranjski zbor, miriše na latinluk.

Ne gledaju žensku što se baildiše, samo zinuli u dijagnozu. Možemo li je posuditi malo, odgovor i ne traže, trk do Mojsija. Taksi pred vratima za svaki slučaj čeka.

Kaže Deba : Mojsije ti si najprviji i najpraviji od svih ćafira, moš li nam ovo čitabe protumačiti.

U anamo onu materinu grmi Mojsije ali viri. Nisam ti ja pisar od vakih slova. Idemo Hercu on je latinluk živi, koliko mu herc dozvoljava.

Herco kaže njemu pismena nepoznata, nema takijeh na radosnim vijestima. Idemo kod Lenjeg on pantomimu vrsno zna možda nam nešto išareti.

Kod lenjeg skontaše ništa od mahanja , ubebo se ni vještaćko ne pomaže. Pokupiše ga pa kod Dobrog. On se smiješi i notes knjigu , mali pojmovnik iz prsluka vadi, prirasto mu srce, i oni gedaju šta piše:

dg. RIKNJAVAE NEMINOVNUS POETICA GARANTUS HABITUS SCIENTIE ET ASTRIS – med./ lat. dijagnoza (dg.) mrijeti se mora poezija slijedi, tijelo nauci i zvijezdama; smrt neminovna laički rikno ti ne rikno riknućeš, a onda ti nauka i zvijezde sude ( a borami i vlast; to ne piše, logično se podrazumjeva)

E jas mu onaj hećim mnogo pametan , mogo je kratko i jasno reći : rinknućeš stara sad pa sad, takariš zvjezde i nauku;

još dodaju

Petrović Petar Njegoš: on se nije ženio. Hadum dokazano. Kako neće tuberan bio, u tujini po kojoj je svoje balege sijo, nije lijeka našo. U nekom kamenjaru daleko od hećima rikno.

Tako to usud radi. Ti zlo siješ i pjesmama hoćeš narod nevini , braću da istrijebiš. E pa vidi kako se kusi trijebe.

Dali je ovo kvintet klapa pojila , duet Debe i Oma tarabukovao ili samo Deba izšargijo ne sjećamo se.

Ode konzilij svoju dijagnozu hećimu da predstav da on muhur na nj opiči.

Dok su se oni sa hećimom natezali , u sobi  ona ženska,jako, umrla. Samo oči zatvorila , zaspala i usnila. Pa sad sanja i vidi šta se pored njene bivše sobe radi.Vrti ženska glavom:

Joj, mamo mamice blentovija da ih svijet take više nikad neće roditi ni vidjeti.Šta ćeš,nisu oni krivi.Kriv svijet što ih ne razumije.

Dodik – luda ostaje luda i pijačarska fukara i kad misli da je Čaušesku

 

Iz Arhiva

BY HUMORPRIPOVIJESTI

 

 

 

Dodik je poput lude na ringišpilu.

Kako vjetar duva , tako se i on okreće.

 

Samo da je na vlasti i da može kajmak smicati. A bome i stah od pada je veliki.

Može se zalomiti pravi pravcati pržun, sem onog nebeskog.

Isto kao i Lučiću i Nikoliću.

 

Nekad kleti neprijatelji su se udružili i varaju i otimaju od srpskog naroda , gurajući ga u konfrontacije sa susidima i u možebitni rat.

Karikatura je proročki pretpostavila Dodikovo ovogodišnje šminkanje, lifting,farbanje i presađivanje kose  u nastojanju da postane  nova novcata balerina  , a stara pi**ica.

Nemojte nam uzeti za zlo.

Podaci i fizičkoj preobrazbi su preuzeti od neimenovanog kliničkog izvora.

Psihičke , karaterne i javne (vidljive)  manifestacije i značajke pijačarske fukare i pored svog nagomilanog  novca i vila, se nikada neće moći da saprati   ili ublažiti.

 

Ah, skoro zaboravismo.

Par detelja za biografiju,prelivoda,licemjera, pogani  i fukara.

 

-Nakon istupa na Radio-televiziji Srbije, Vučić je organizirao i konferenciju za medije, na kojoj je kazao da “Dodik nije samo idiot”, već da je i “težak kriminalac kojeg je korumpirao predizborni tim Borisa Tadića”.

(Izjava data prije deset godina dan nakon  emisije – magazin OKO na RTS.)

Negdje u isto vrijeme ,početkom 2008. godine   tadašnji prvi čovjek Srpske radikalne stranke Tomislav Nikolić:

– Dodik je 1992. godine bio jedan od najboljih saradnika Slobodana Miloševića. Kao čovjek se obogatio na tuđoj nevolji.  On je idiot…

Ni Dodik ne ostaje dužan:

-Oni su politički pobačaji …(parafraza).

I vidite molimo vas:

-Idiot, kriminalac i politički pobačaji danas zajednički sanjaju snove o brisanju granice preko Drine.

 

Tako vam rade dvorske  lude i pijačarske fukare:

-Nasmijavaju narod.

 

A narod mu  sve viče kliče.

-Dole Čaušesku.

A onoj Biserki:

-Dole Elena.

 

Narod je pametan.Ponekad nasluti ili riješi  sudbinu tirana na svoj način.

 

Pijačarska fukara Milorad Dodik

 Dragan Bursać / Odlazi Milorade, pa da počnemo

ispočetka!

 Mefisto

Pijačarska fukara                                                                                       Mefisto

(“Mefisto (Mephistophiles) je demon ili Vrag iz njemačke pučke mitologije. U književnosti se prvi put pojavljuje krajem 16. stoljeća u drami Christophera Marlowa Doktor Faust, u kojoj stari doktor Faust prodaje dušu Mefistu za dar bogastva i mladosti. Kontraefekat: stabizam, hadumost, fukrastost, neljudskost i vječni pržun.”)****

Pa hoćeš li ti po cijenu svog referenduma tovariti bijedu u kamione da “pada za Republiku Srpsku”? Hoćeš li ih nahvatat?

Pa hoćeš li ti po cijenu svog referenduma tovariti bijedu u kamione da “pada za Republiku Srpsku”? Hoćeš li ih nahvatat?

Znam ja da je tebi do naroda kao do lanjskog snijega i znam da su ti stavovi i mišljenje rastezljiviji od jeftine žvake, ali stvarno? Hoćeš li slati ljude u rat?

Piše: Dragan Bursać za BUKA

Sinoć reče predsjedniče kako svi trebamo krenuti ispočetka. Lijepo si to rekao predsjedniče Dodik i slažem se sa tobom. Samo ovaj put bez tebe. Bez svih vas. Ne bi bilo loše.

Nego, prijetiš referendumom, ucjenjuješ, prizivaš aveti rata. A, to se ne prašta. Znaš zašto? Ne znam jesi li gledao seriju “Dva i po muškarca” u kojoj mlađi brat Alan, kaže starijem Čarliju-“Ne znam kako, ali kad god ti jebeš, ja najebem”. E, tako ti je i sa narodom Milorade. Kad god ti izvodiš predizborne i ostale vratolomije, narod najebe.

A, to se više ne prašta.

I mogao bih ti oprostiti što si krao, unakazio ovu zemlju, napravio od nje jedan veliki grnutovni socijalni slučaj. I to što se svake godine iseli iz ove vukojebine 80 hiljada ljudi, i to ti mogu oprostiti. To što su oko tebe u sistemu nesposobni poltroni, sposoni tajkuni, umobolni ideolozi skribomani… Oprošteno. Ta, nisi ti ni prvi niti posljednji sa takvom preporučenom svitom.

Ali to što zazivaš rat, ne bi li ostao na vlasti i slobodi, to se ne oprašta. Nije ljudski predsjedniče Dodik igrati igricu u kojoj bijeda daje sinove, a gazde volove. Napisa neki dan idealista dobri kako svako onaj ko zaziva rat, rat mu u kući bio i djecu svoju na ratište slao. Na žalost narodnu, ta igrica se ne igra tako.

Kompletno ratno rukovodstvo Republike Srpske nije svoju djecu gubilo po čukama Bosne i Hercegovine. Namjesto toga, podgojeno u poratnom vremenu, kupovalo im je stanove od Milana do Londona, od Moskve do Njujorka. Najbolje ti to znaš. Ili ne znaš?! A, da, u vrijeme rata si se banjao i bavio trgovinom visokoakciznom robom, pa isti ni osjetio nisi.

Nisi poput unakažene generacije iz sedamdeset i neke osjetio slankast ukus krvi, bajat Ikar, trulu zemlju, lagano peckanje prije spoznaje da si ranjen… Nisi imao poratne napade panike uzrokovane PTSP-ijem. Nisi se budio istraumiran u bunilu. Jebi ga, razumijem, traume nisi imao. Valjda zato i nisi postao narkoman i alkoholičar. Valjda  jer ne znaš kako je spavati u rovu sa lešom najboljeg prijatelja. Ali, eto, znaš djetetu svom dati nekoliko miliona marakakredita, e da se ne bi narkomanisalo.

I lijepo je to.

Kažu imaš petoro unučadi. Neka su živa i zdrava. Ali Milorade ima ovdje u ovom entitetu još milion ljudi sve sa ženama, muževima, djecom i unučadima.

A, neoprostivo je da oni naplaćuju tvoje političke grijehe. Jer, ko će se i za šta boriti u zlohudom ratu koji nam huči ponad glava? Šaka obespravljenog jada protiv sve sile međunarodne zajdenice, pravde i osvete željnih ljudi u Federaciji? Pa izginuće u par dana zarad tvog dupeta hiljade ljudi u blic- krig apokalipsi.

Sa čim ćeš braniti ljude i sa čim im garantuješ mir? Istim riječima kao i Karadžić 91’? Sa tvojih 200 pretorijanaca? E, to ti ne opraštam.

Vidiš, imao sam i ja jednig Milorada u porodici. Otac mi bio. Poginuo je ponad Bihaća. Njega i ostale odrpance su kao šintori pse potrpali u kamione i odveli na klanje. Tek tako. Da bi ti i slični tebi rekli kako su dali svoje živote za Republiku Srpsku. A, vidiš nisu!

Samo su bili obični ljudi koji su izginuli. I to je neoprostivo.

Pa hoćeš li ti po cijenu svog referenduma tovariti bijedu u kamione da “pada za Republiku Srpsku”? Hoćeš li ih nahvatat? Znam ja da je tebi do naroda kao do lanjskog snijega i znam da su ti stavovi i mišljenje rastezljiviji od jeftine žvake, ali stvarno? Hoćeš li slati ljude u rat?

Nestaće ti Republike Srpske! Jebo nju! Kao što treba nestati zajedno sa Federacijom, blentavim kantonima i ostalim administrativnim vampirima.

Praštam.

No, ne praštam suzu majčinu i dječiju, kap krvi očeve, mrtvo tijelo, invalida, patrljak noge ili ruke, mentalno oboljelog čovjeka, hipertrofiranu i drogiranu naciju… Ne praštam sve ono do čega će dovesti tvoje čačkanje mečke zarad ostanka na vlasti.

Kaže Selimović da su alkohol, kocka i vlast najveći poroci. Opet, veli da se sa prva dva i nekako možeš skinuti, ali sa trećeg jok.

A, ja opet vjerujem, nekako patetično i naivno, imaš unučad, djecu, zdravu familiju… Igraj se sa njima! Živi. Vrijeme ti je za penziju. Kažeš da možeš još politički potegnuti i vjerujem ti. Ali nemoj, ko boga te molim.

Tvoju prošlost, sadašnjost i nekako mogu svariti, ali budućnost kako si je ti naumio, vala-NE MOGU!

I krenimo sad svi ispočetka. Evo i neki novi klinci kreću u školu. ‘Ajmo, jebemu mater, stvarno ispočetka. Ali bez tebe, bez Bakira, bez Čovića, bez vaših satelita.

Suviše ste opasni po bezbijednost djece u saobraćaju, koji se životom zove. Poput pijanog vozača ispred škole, sa tom razlikom što opasnost aplicirate masovno.

Ne moramo čekati rat za restart. Ljudi smo. ‘Ajte vi fino u penziju, dok penzija nije došla po vas.

A, za narod ne brini, Milorade. Sve će ti oprostiti, samo idi u penziju, na selo, u vilu, bilo gdje.

Odlazi Mile, sve ti je oprošteno!

(Preuzeto sa Radio Sarajevo.ba)

Venerin brijeg, capin i meze

Zove neki dan Deba. Nešto mu se ona sofra iz đardina ili derdana prisnila. Ne zna ti više one stranske riječi naukovati, zna samo da je bašča sa ljuljaškom neka , kad je on od Mojsija milju nekom nabrajalicom zaradio. E taki mu akšamluci fale.

Taze meze sa sofre, brizle zabiberene i bjeli bubrezi umočeni ,najviše. Ostalo se može nadomjestiti. Namah ga opauči žena.

Ona njegova ni sjedalicom da mrdne , kaže došo vakat kad i ona mora počet vezova se igrati. On se ko merhum obradovao. Pošo se on skidat, a ona njemu šta to radiš bleso jedna, vidiš da je zima, prehladićeš ga. Ja i onako samo na igle i svilene konce mislim, taj tvoj sitni vez, singer šteo mašine, mi naum ne pada.

Ti što si po meni vezo, vezo si. Jas da si dvije tri recke u minusu, kad mi prigusti nadoknadit ćeš, iako si sa roštiljem plaho ograisao, hoćeš se ti fićfirića igrati.

Daj , napišite barem nešto o jednoj jedinoj sofri, mezetu i akšamluku da me želja mine. Natandarite riječi iz onog našeg pojmovnika da ljudi znaju šta je šta.

Za tri minuta eto i Herco :

– Srce mi puca, samo što me ne hekne, daj jednu želju pred ahiret, ono o akšamlucima ispričaj.

Javi se Branka Vojvodić , kaže Oma ne vidi nazvati, i ne samo to, ništa ne vidi, ne mre ništa opaučit bez njene pomoći , ali upravo valja niz probavni i u probavni drugu tepsiju furdenjače. Pliva u loju. Sve pita pominje li se to neka sofra.

Lenji samo jecaj kroz slušalicu :

– Brizle.

Jedino se Mojsije ne javlja se, sigurno se stidi i glavom u doksat heknjiva.

Osjećam da se su đardini i đul bašte malo usne otvorili i da se razneženo smješe;eeej jaro moj , bijahu to vremena.

Pristavimo onu našu veseliju; nećemo vam reći koju. Pogađajte, o medenim nekim je riječ. A za kraj jednu dvije tužnije, meraklijske.

Najljubaznije molimo papake, krakane i šupke da se isključe iz ove načrtanije. Imaju svoju , nek u nju blenu. Spala knjiga na pašaluk. Sve nihovo je sušta suprotnost našemu, odnosno ovoj ljubavi i ljepoti.

. Mi ćemo kratko i po običaju okolo kere na mala vrata.

Kad Deba progovori onad znaš da je najmasnije i najdeblje progovorio. Zbog toga ćemo jedan njegov čuveni doktorat djelomično citirati:

Riječ capin nisu ljudi izmislili, nebo ga je poslalo. Capin je višeslojna i višeznačna riječ. Koliko je u toj riječi metafore, ironije i stilskih figura, koliko sadržine to se ne može objasniti tek tako. O tome ću barem još jednu disertaciju napisati.

Capin može ko metal tvrd biti; kad je od metala; a da je od metala jest, ponekad. Taj je geolozima dobar, a oni se samo kamenjem bave. Nije im ovdje mjesto uako vas život nešto biše, to što rde rade daleko od ženskog insana.

Nekad je tupa strana obložena glatkom gumom i čini se tako mehka gumenasta , a nije, više je po svojstu nekom grbu nalik. Taj je capin malo metalan, malo gumenast, može mnogo čemu podlužiti.

Nekad je tupasti dio capina obložen drvetom i poludrvenast, polu metalan je. Taj capin odmah baci, spoj metala i drveta začas se polomi. Metal i drvo loša kombinacija. Previše kruto, bolno i lomljivo.

Mnogi planinari svje capine od drveta prave. Zato drveni capin može ko drvo tvrd biti jer je od drveta. Nisu svi planinari vješte drvodelje. Tada capini liče na topuzine ili tojage.

A metalni ne valja i treba ga baciti; ako zapadne kiša može insanuna munja ili grom strefiti. Dakle ako si planinar ti onaj gumeni ili tojagu prihvati i ka planinama i planinarkama hodi. I nema belaja. Samo frka,cika i vriska.

Najbolji je onaj capin što ima osobine i drveta i ebonita ili tvrde gume. Čvrst ko drvo , baršunast i sjajan ko obenot, bogdicu savitlji, haman ko tvrda guma. To se traži joj , mamo mamice.

Jel capin planinski čekić, jeste. I sam,ga Mojsije malo prije reče vazda na planinu nosi. Jel hoda po planinama? Ide i uzduž i poprijeko, i ubrdo i nizbrdo, i u ravan i u sridu, a moš’ ga zadjenut i zabost i za uho, za pojas, ispod pojasa, na haljinu, ispod haljine, čak i na leđa, ako ne paziš i nečija usta o njeg’ zakači il’ ubacit.

Kad stigneš na kotu, ako se prije toga nisi ulogiro, možeš sasvim slobodno njime kotirati ili logirat. Pa kad se kući vraćaš, opet isto. Minimum dvadeset čertri puta po danu vikenda. Ako je ženska prije puritanka bila, eto ti belaja koji nije belaj, mora se i više.

Deba mili! – zove Frka tiho, ne znamo odakle. Načula ona o čemu se priča,konta Deba.

Šta je,šta se dereš ? – dere se Deba, hem ga u disertaciji prekida, hem mu autoritet ruši

. -Može li Lenji zabiberiti,

-Može, kakvo je to pitanje ,pusti me , jašta će nego zabiberiti, bona,idi pospremite to.

Misli Deba na na mezu i oblizuje se, a i kako do jedne riječi nije došo, ništa skonto nije. I bolje da nije i nikad skontat neće.

-Jesi siguran sto posto za toj besjedu o capinu.

-Dvjesto postim ja i dvaput ako treba.

-Zatim; jel’ capin čekić, jeste. Ima li dva kraja, ima. Jedan oštri i jedan tupi. Jel’ tupan tupom stranom ekser zakucava, jest, zakucava. Kolko će bolan u životu zakucavati to niko živi izbrojiti ne može. U Bosni se to sigurno ne može.

Jel’ oštrom stranom čeprkaš i odvaljuješ, jes čeprkaš i odvaljuješ. A koliko ćeš za života odvaljivati ako si pametan ti mi reci.

Neki će drugi neće ćeprekat il nemaju capina, ili ko crvić ili im gusle i prange strah utjerale sa se ne smije živi čuti, ni pogled ispraviti. Žao mi je ljudi, što smo ih na početku priče izbrisali. Ne može se priča tako lalo njima oteti. Oni profulili bosanski grb pri rođenju.

Neće im otac katil ove lijepe mile Bosne. Majke ne smiju pisnut; samo uzdišu joj mamo mamice. Čujem počele im i seje isto pjevušiti. I eto ti njih čitav život ko puhovi i dole i u glavi.

Jel capin veći od bosanskog grba, skoro da jest. Nije da nije bitno, bolan našta je nešto nalik. Nije važno ni šta je pisac htio rjeti. Bitno šta šta on podrazumjevaje kakav je njemu ćeif i nevolja i šta, gdje i kako se na šta on ukazuje i prislanja, istura i prsi.

Vi se k'o pametni pravite, riječima baratate, pa slušajte i rješite i ovu enigmu:

Capin pet slova ima. Dva plus dva parna i jedno neparno. Ono neparno izbaci, ova dva para šatro složi i šta ti ostane?

Ostane ti bolan ona hevina: haremski cvijet, ako ćemo pravo i lotos haremski, đula đulbašte, bagrem razigrani, jorgovan mirisni, boliglava vatrena, kadifica svilenkasta, ljubićica blažena, karanfil rumeni.

Ostade ti bolan cvijetni đardin prekrasni sneni. I kako taj đardin ne sanjati i u snove i na javi dozivati i dosanjati.

Ostade ti jaro onaj sedefasti brežuljćić, lugasti bregić, vlažna dolinica, jogunasta dulbašta, izvor sevdaha, nježna balada, ples bolero, muzika harmonike; svaka čast Mojsije lave; opjevana i raspjevana, rodnica i nevoljnica, stidnica i opajdara, skrušenica i vragolanka, ali uvijek jedna jedina, neponovljiva,uvijek anamo ona ljubav naša.

Može ona nekad biti i kaharli i tuknuta, može i jad, čemer i bol nostiti, može se svakako ona zvati, al bez nje ti života ne m're biti. Ni u pravo ni u krivo ni u sridu. Kako bi bolan bez nje žena jecala i majku dozivala:

joj mamo,mamice,

a njen bleso cvilio i brundao uh,uh i uh.

Joj, samo kad pomislim na nju ja poludim, hoće mozak da mi pukne, duša da uzleti. Od silnog bola i želje neka milina, punoća me obuzme i hoću da se raspuknem i raznesem u toj milini. Vas butum da se urušim u toj ljubavnici slatkoj milosnoj.

Slušaj ovo i dobro pazi ove riječi o ukusima nje blažene:

Slatka krofnica (dofati se Deba klope nije bilo druge), drhtava ko đigerica, sočni bubrežič, nalik na rumeno srce iz srca, k'o pihtijasto pače, meka ko pohovan mozak, reš brizle (moro Deba malo zamezetiti, ogladnio), ko zvrk bureka, ko sogan dolma, japrak, sarma ili fil paprika, neki pikanto papričice umak, ko baklavica, ružica, mljac kadaif sa grožđicama i sjeckanim orasima, tufahija (Debinim mozgom bajramska i akšamlijska sofra se kotrlja) , krem pita i šampita. Uh ako brojim dalje pregladniću i neću od Mojsija lovu skrajnut. A sevap bi bilo čifu po džepu klepit, to ga najviše boli. Kad sve razdvojiš i nešto u drobove, nešto na grudi našto u skute složiš i posložiš; ostane bi bolan sevdah duše, srce treperavo, mozak raspomamljeni, bubreg razigrani, brizle uzdrhtale, jetra krvava, bijeli bubrezi hrskavi…

(Nabraja i ponavlja ponešto Deba ne možeš ga zaustaviti, pjesnik u njemu proradio ali i debelo ogladnio, očito je; valjda crijeva bubnjaju…)

-Stani bilmezu opogani ljepotu i ogadi nam mezu.

Konzilij se ko fol ljuti,svi zacrvenili ko alava turšija pred zrenje i poglede sakrivaju. Nakvasali ko grb pred đardinsko vrhnovanje i sve im draga i bliska ta licenciae poetika , smisao i suština njihovog života.

Okolo njih grlice lepršaju, miris žutih dunja se širi , na ramena im slijeću i miluju i spiju i snivaju.

Grlica jedna što tren prije je na trn srce svoje nabola da bi pjesmu dragom poslala, poslijednjim treptajima lagano i bolno pjesmu klizi:

– Mito bekrijo ili Jutros mi je ruža procvjetam.

Može bilo koja  uspomena iz srcu .

Napola slato pismo

 

Mila ,

moja

Mala Velika princezo , kraljevskog roda

Oprosti , ali moram ti onoga hamala što se sa Tobom najčešće u snovima druži, malo otračati.

Valjda ljubomora , šta li ?

Inače namamo običaj nikom iza leđe jade činiti. Pogotovo o nama, a izgubio sam iz vida koliko nas je.

Još nam se neki merhumi počeli šlepati, čuli za tvoju ljepotu i dobrotu. Ne m'reš ih se kutarisati. Svaki svoju šćemlijicu natakario nasred sobe. Blenu u ekran.

Onu malu kutijicu šro je sada haber slikovitom pričalicom zovu u ruci stišču i svako malo pogledavaju. Kontaju mogla bi ih ti odnekud nazvati.

Aha, Malo morgen.

Nemaš ti drugog posla nego mahalske blećke zvati.

Svi blenu u našu ljepot vilu i hoće da nam je kradu.

Ne damo te mila, nikako ne damo. Al’ nam drago što te gledaju. Nek vide šta mi srećni mahalaši volimo.

Ona Gdje si dušo gdje si rano , nam oči isplakala , evo , mere bit da bidne , hejbet godina. A i bez nje , plačemo .

Plačemo ko godina, poneki i ko dvije. Ako znaš koliko je to suza, biće nam lakše . Malo smo se i umorili. A i nakupilo se u tom čekanju guta godina…

Sada se, mila ljepoti moja , ti natandarila (oprosti mila tako se kod nas u mahali kaže) u naša mubarek srca , a oni blesavi hamal rahmetli majku pominje.

Sve neštvo o kletvi. Te ne kuni me , te ne ruzi me , pa jopet isponove.

Đe će ga, ba majka zbog ljubavi kleti. Pogotovu onake ljepote i dobrote.

I tako vazdan i obnoć. Ne prestaje.

Jok, nikako ne prestaje. Načisto zvizno.

A jel , mahlukatu to valja?

Ne valja , nikako , ne valja.

Jel mu bolje, nikako mu nije bolje. Samo gore mere biti.

I nama se , ne kuka , nego vrišti. Ak’ mučimo.

Dobro , priznajemo , pretužni smo što te ne možemo pomilovati ,za ruku primiti, prstiće poljubiti, jer kraljevkog si roda .

Ruku tvoju na grudi staviti da osjeti , bona kako lupa, ko dva vodopada sa Nijagare i pride Viktorijini slapovi.

Svaki od nas sliku nabavio. Četiri čoška sobe , u svakom uglu po jedan mahlukat se sakrio, skupio , sliku gleda, sliku ljubi , dušu gubi , na srcu je prislanja i uzdiše:

-Gdje si dušo gdje si rano.

A oni jado bi da ide u kafanu , da tamo loče i crkava od tuge. Ne ide to mila. Jedva ga zadržavamo.

-Daj bona , promuhabeti mu koju, možda se devraniše i vrne se , da nam društvo u u ovom belaju od čežnje pravi.

Izgorismo ti mila, sagorismo.

Al ne kukamo . Nismo ti mi,bona pi…lići

Nemoj nikda pomisliti tako nešto bonićka , dobroto naša.

Kad te ljubav u blentaru strefi , nema druge nego o njoj sniti i boje i pjesme liti. Muziku umjesto cuge dolivati. A da nam se ponekad ne oklizne neki gutljaj. Oklizne .Ljudski je. Grijeh ne ide u usta. Otrov bljuje iz usta.

Volim da naše pjesme, boje , slike , muzika vrište i kazuju:

-Joj kakva je dunjaluče , naša rajska vila , ljubav naša.

Ne zamjeri i selam ti veliki ,

mila moja.

***

Prođoše stađuni. Bukadar njih.

Tračaroša upitaše:

Posla li ti ono pismo?

Kome da pošaljem ljudi moji.

Evo obijelih , a ona krasotica , tuga moja, nikako da mi se javi, da mi adresu da ,da mi umor s duše mine.

Šta ću, radostan ja , još uvijek se nadam. Nadu mi ne mogu ubiti.

Srešćemo se mi . Jal’ vamo jal’ tamo.

Bolje joj je da smisli dobru izvlakušu zašto mi nije haber dala.

A svakako ću je dobro naružiti. Ono po đardinski. I neće se ljutiti. Biće joj drago što je ružim.

Baš su ljudi baksuzi

 

 

Nešto dumamo ; baš su ovi ljudi baksuzi.Mogli su ljudi nakantat hejbet godina. Zauvijek. Možda i u

beskonačnost stići. Ali vole voće. Jabuke i tako to. Bitno da je zabranjeno. Što veći veto , to je slađe.

 

Koga briga za reprekusije. Ne m're se voćkicama  odoljet. A jopet neki nisu za jabuke, previše mirišu

na grijeh i nisu toliko popularne , ko recimo smokvice. O kaznama poslije branja i konzumacije otom

potom , kada glava zaboli. A neštoi kontamo, kako ćeš joj ba odoljeti. Obla , sjajna , mehka ko duša,

čvrsta ko kamen. Drhti i biba se ko rosa na jutarnjem povjetarcu. I slasna . Duša čovjeka da zaboli, od

ljepote i divote.

 

Šta to? Kontate vi.

Ma voćka ta. Svaka. Ima ih hejbet i nijedna ista, a sve nalik jedna drugoj.

Da li ste vi ikad vidjeli dvije iste voćke, pogotovu one zabranjene?

Normalno da niste. I nećete. Doklen god živjeli. I dalje dok je vika i svita.

Radi njih čovjeku biva žao ,što ne m're nakupiti Metuzalemove godine, barem.A rahat je mogo. A nije ,

upravo zvog  tih istih voćkica.

Joj ,što bi tada bila milenijska  fešta od vočki , po glavi insana.  Čovjek da poludi.

Neke blentovije načisto pomahnitaju. Izgibe se i ne znaju kako brati voćke. Radi njih je  i zmišljena

sprava blesimetar. Kad god ne uberu neku voćku, a to im se nikad ne dešava, blesimetar zazvoni. I ne

samo zazvoni nego se valja od šege i štanca poruku ko brzojav:

-S.O.S. joj levata S.O.S majko mila, manite mi S.O.S -ova Nek se blentovije  podave, podave .

Po računici , koju smo blesimetrom provjeravali, danas  jako lijep i sunčan dan. Po računici koju

nismo blesimetrom  skontali,  do kraja tog istog dana vrijeme bi s emoglo mjenjati, ali značenje,pojam

i video zapis o voćkicama zauvijek ostaje u malom mozgu, odmah do hipofize. Kažu od nje vazd abeki

čudoredni belaj ispadne.

Taki vam je i odnos blentovija i onih koji zamalo nisu blentovije.

Pa vi vidite šta vam je raditi.  Ako ste već iz rahatluka , hoće se reći raja , radi ljepote prognani ,

iskoristite vrijeme i naučite se brati voće. To vam je najpametnije. Inače sve ostalo u votaži je šuplja

priča.

 

Što bi poete rekle:

Snijeg pade na behar na voće.

 

U prevodu:

Joj ,levata majko mila. Ne obraše voće na vrijeme.

 

 

Otvaranja galerije Bosna zemlja božije milosti 17.Jun/lipanj 2017.

 

Neobjavljeni detalji

oliti

Crtice o životu

 

Radostan , ali i tužan…

 

Hoćete život moj u čet'ri crtice ?

 

Merel’ nako , fotoslikično, uglavnom?

 

Crtica I.

Dolazak Jr Seniora i  Jr/Jr I

 

 

Jr/Jr II :

Varijanta A.

Joj,  dedinih Ljepotana, boli glava. (za javnost)

 

Varijanta B.

Joj , levata , deda ,  boli glava . ( interna)

 

Crtica II

We are zabezeknuti!

 

Šta ste zinuli? Ja samo malo gricnula.

 

Ništa ,ništa. Joj, lijepih slika, ljudi mili…

 

Čuj malo gricnula? Mašallah, tetka! Je l’ šta ostalo?

 

Crtica III

Slikarev slatki zdravstveni konzilij

 

I ja ću, kada odrastem,  ako Bog da, imati   hejbet ‘vakih slatkih konzilija k'o deda.

 

Ah, nekada!

 

Baš je ovi deda smiješan.

 

Crtica IV

 

 

 

Tahta?!

D'bro. D'bro.

Ovu ću crticu  da oćutim.

 

 

Savjet?

 

 

 

Naša rahmetli tetka Hankija

 

Naša rahmetli , mnogo blažena tetka Hankija , koju smo iz milošte ponekad slovkali Hanifa  je znala , napamet , bez kanafa Maja i bez kompjutera neukih, nabrojati sve pretke do unazad 9.999 godine.Ovo nema veze sa njenom djevičanskom osobinom da je voljela po kući i đardinu šetati naga, a ni’ joj bilo ime Nagorka.

Sasvim logično .Koliko mnijemo , ako ikada, ikako mnijemo, ni jednu Hanifu , a kamoli Hankiju  nisu zvali Nagorka, čak ni Zagorka, iako su se sve voljele i na gori i za gorom… , ma , valjda šetati,jašta.Ili goriti.Tko da zna?Hoće to kad se upali.Vrućina dabome.

Nije nam baš ni tetka bila, ali smo je svi tako zvali.I što'no bi neuki  posumnjali , poneki incest uradili.

Taki smo mi,pazimo na rodbinske veze.

Lako je njoj bilo. Imala je porodično stablo u dvorištu. Ne pamtimo ga i nismo je pitali jal’ je od  bukovine , po bosanski ili od neke druge here  voćke. Kako ga je voljela zalagumati, mislimo da je najvjerovatnije  bilo šljivovo  ili barem kruškino stablo. A mere bit’ i od jabuke. A more, vala,  bit i od duda. Svašta je voljela šuknuti. Koliko se razumijemo u pijaču, to stablo  nije bilo od vinove loze , garant ,  iako nikad nije birala šta će salijevati. Jer kako nas je učila,vino se gaji na čokotima , ne na stablu.

Znajući to tetka Hankija, kad su je zluradi pitali kada će prestati lagumati i pricrvljivati,bi samo odmahnula rukom, nasmijala se i rekla:

-Kad na vrbi grožđe rodi i kad ne bude blentovija!

Kada bi je pitali zašto stablo broji samo  do 9999 godine, odgovorila bi da je pokeraš i da je njoj  poker četiri devetke vazda  lovu nosio. Osim kada nije nosio.

Tada je bila zijan; mislite vi?

Đe će ba,  tetka Hankija , sa onim svojim raskošnim legitimitetima biti zijan?Jeste li normalni?

I ta naša  tetka Hankija je bila posebna žena. Osim što ga je voljela šuknuti , voljela je i  pricvrljiti. Ma, pravo se bacila na nas. Ne samo figurativno.
Ne znate šta je voljela pricvrljiti?

Baš  ste jadni!

Imala je , boni  bili ,  klavir, pa valjda  pricrvljivala dirke na klaviru. A možda i nešto drugo.U svojoj čednosti mnogo naivna bila. Klavir je bio, oni, starinski  od drveta i eto belaja.  Priziva crve da buše rupe. Crvotočine. A to su vam crne rupe u malom. Crv je crv i sve što liči na crva treba pricrvljiti. Inače belaj!Imaš crva , a ne pricrvljiti, namah u crvotočini, koje su male, ali nalik crnoj rupi, i zabiti , veliki jazuk .

A i klavir joj bio oni veliki ,  za četiri ruke , ha sa jedne, ha sa druge strane.

Moš'te misliti , tastature i sa jedne i sa druge bande.

A mogao se urediti k'o francuski ležaj sa baldahinom. I bio uređen u tetkinom zlatnom dobu. Kasnije je preuređen u budoar.Šta se može promet se povećao. A budoar (ih, ne znate šta je to?)je elegantno namešten salon jedne blažene dame , za oblačenje i doterivanje.I normalno za svlačenje.Jer kako ćeš se obući ako se prije toga nećeš svući.I nešto pricrvljiti , ako se pojavi u buidoaru,oliti klaviru.

Voljela nam tetka Hankija francusku ljubav, a nije bila francuska  sobarica. Mošte zamisliti to!?

Bila sarajevska hadžinica,baš ko i mi, samo što smo mi bili hadžije.Znate valjda da je razlika samo u jendoj stavci.Zato su ljudi vazda sumnjali da smo sa tetkom Hankijomipak u rodu, samo da bi nam neku mahanu prihelvetili.

Vi mislite , mi nešto izmišljamo!?

Eh,da ste poznavali našu blaženu tetku Hankiju , zabrinuli biste se što  smo jako skromni i možda malo naivni…Aha!

Šta je ta svašta znala i radila. Hoćete da vam nabrajamo? Nemojte, trebaće vam sve do jedne umišljene kreacionističke godine. I pride koja.

Ipak vam moramo priznati porodičnu blamažu. Nisu joj ispunili poslijednju želju. Ne onu , da posljednji časi prođu u veselju. Toga se za života nasitila , nakitila i do poslijednjeg daha upražnjivala.Sve je radila kao da je idući čas onaj garantovani,poslijednji jazuk dan.I jednoć je bio.

Htjela ona da sa njom sahrane jedinog ljubimca kome je čitav život vjerovala. I mladost, neki kažu i nevinost, poklonila.A bome i starost.

Nećete vjerovati, htjela je da je sahrane sa klavirom. Ne ispuniše joj testamentarnu želju. Bojali se , kakva je nahero nasađivana bila,i u tvrdo i u meko,i u sridu; da bi se svaku noć na Barama fešta pravila. A od fešte do orgija je boca. Ono k'o neki otpadnuti nokat tanka. Ne bi Sarajevo imalo mira do iskona.

Ma , pustite više  tetku Hankiju na miru , neka joj je pokoj duši, jer mi ne volimo olajavati.

Snalažljiva je ona, ko svaka mačka.Kako god i odakle god je baciš (nasadiš ili nabaciš ili nešto slično) ,ona se sva sretna , a bome i srećna na leđa dočeka.Ma prava čigra.Vjerujte nam na rič! Znamo o čemu baljezgamo.

I odaćemo njenu najveću tajnu. Valjda nam neće zamjeriti. Nije ništa posebno.

Nameračila se na dženet.Kažu da u svetim knjigama pročitala da tamo imaju rijeke vina koje ne opijaju i od kojeg nema mamurluka.I što je još  poslastica  priko svega , a u suglasju njenih želja , vino služe djevci , ko  netaknuti biseri u niski đerdana.

Joj rahatlika ljudi milu. blago našoj, blaženoj tetki Hankiji!Valjda ste sada skontali zašto je čitav život bila naga i blažena.Ili barem veći dio. Nit je glava boli nit…uh dalje ne smijemo.Takarli razmišljanja, a mi smo veoma vaspitani i obrazli mahalaši ,a i bojimo se pržuna.