Napola slato pismo

 

Mila ,

moja

Mala Velika princezo , kraljevskog roda

Oprosti , ali moram ti onoga hamala što se sa Tobom najčešće u snovima druži, malo otračati.

Valjda ljubomora , šta li ?

Inače namamo običaj nikom iza leđe jade činiti. Pogotovo o nama, a izgubio sam iz vida koliko nas je.

Još nam se neki merhumi počeli šlepati, čuli za tvoju ljepotu i dobrotu. Ne m'reš ih se kutarisati. Svaki svoju šćemlijicu natakario nasred sobe. Blenu u ekran.

Onu malu kutijicu šro je sada haber slikovitom pričalicom zovu u ruci stišču i svako malo pogledavaju. Kontaju mogla bi ih ti odnekud nazvati.

Aha, Malo morgen.

Nemaš ti drugog posla nego mahalske blećke zvati.

Svi blenu u našu ljepot vilu i hoće da nam je kradu.

Ne damo te mila, nikako ne damo. Al’ nam drago što te gledaju. Nek vide šta mi srećni mahalaši volimo.

Ona Gdje si dušo gdje si rano , nam oči isplakala , evo , mere bit da bidne , hejbet godina. A i bez nje , plačemo .

Plačemo ko godina, poneki i ko dvije. Ako znaš koliko je to suza, biće nam lakše . Malo smo se i umorili. A i nakupilo se u tom čekanju guta godina…

Sada se, mila ljepoti moja , ti natandarila (oprosti mila tako se kod nas u mahali kaže) u naša mubarek srca , a oni blesavi hamal rahmetli majku pominje.

Sve neštvo o kletvi. Te ne kuni me , te ne ruzi me , pa jopet isponove.

Đe će ga, ba majka zbog ljubavi kleti. Pogotovu onake ljepote i dobrote.

I tako vazdan i obnoć. Ne prestaje.

Jok, nikako ne prestaje. Načisto zvizno.

A jel , mahlukatu to valja?

Ne valja , nikako , ne valja.

Jel mu bolje, nikako mu nije bolje. Samo gore mere biti.

I nama se , ne kuka , nego vrišti. Ak’ mučimo.

Dobro , priznajemo , pretužni smo što te ne možemo pomilovati ,za ruku primiti, prstiće poljubiti, jer kraljevkog si roda .

Ruku tvoju na grudi staviti da osjeti , bona kako lupa, ko dva vodopada sa Nijagare i pride Viktorijini slapovi.

Svaki od nas sliku nabavio. Četiri čoška sobe , u svakom uglu po jedan mahlukat se sakrio, skupio , sliku gleda, sliku ljubi , dušu gubi , na srcu je prislanja i uzdiše:

-Gdje si dušo gdje si rano.

A oni jado bi da ide u kafanu , da tamo loče i crkava od tuge. Ne ide to mila. Jedva ga zadržavamo.

-Daj bona , promuhabeti mu koju, možda se devraniše i vrne se , da nam društvo u u ovom belaju od čežnje pravi.

Izgorismo ti mila, sagorismo.

Al ne kukamo . Nismo ti mi,bona pi…lići

Nemoj nikda pomisliti tako nešto bonićka , dobroto naša.

Kad te ljubav u blentaru strefi , nema druge nego o njoj sniti i boje i pjesme liti. Muziku umjesto cuge dolivati. A da nam se ponekad ne oklizne neki gutljaj. Oklizne .Ljudski je. Grijeh ne ide u usta. Otrov bljuje iz usta.

Volim da naše pjesme, boje , slike , muzika vrište i kazuju:

-Joj kakva je dunjaluče , naša rajska vila , ljubav naša.

Ne zamjeri i selam ti veliki ,

mila moja.

***

Prođoše stađuni. Bukadar njih.

Tračaroša upitaše:

Posla li ti ono pismo?

Kome da pošaljem ljudi moji.

Evo obijelih , a ona krasotica , tuga moja, nikako da mi se javi, da mi adresu da ,da mi umor s duše mine.

Šta ću, radostan ja , još uvijek se nadam. Nadu mi ne mogu ubiti.

Srešćemo se mi . Jal’ vamo jal’ tamo.

Bolje joj je da smisli dobru izvlakušu zašto mi nije haber dala.

A svakako ću je dobro naružiti. Ono po đardinski. I neće se ljutiti. Biće joj drago što je ružim.

Mujo i kraljica Marija Terezija / Iz Arhiva

Mujo i kraljica Marija Terezija

Anegdota dana / malo bajata al’ dobra

Neko pomenu Mariju Tereziju a mi zaintrigirani pročeprkasmo po ličnoj sehari,danas se to zove vikipedija,ili vicoteka,i isčeprkasmo nešto o njoj i Muji.

Mujo zaglavio u Beču,dekintiran.Bila neka teška vremena;ne možeš groš zaradit.Tek,nekako Mujo sazna da neka kraljica Terezija prima u službu,među svoje  gardiste naočite ,mlade i kršne ljudi radi ličnog obezbjeđenja i zadovoljstva.Mujo onako mlad,kršan i naočit sazna da je plata što se nudi dobra ,što jes-jes.

 Mora tu  postojat tu neka caka razmišlja Mujo,ali šta će,mora se prijaviti ili umrijeti od gladi u stranjskoj zemlji.I ubrzo on sazna šta je to ono nešto.Izvedu Muju pred Mariju Tereziju i ona ni jedan ni dva,onako kraljičinski odrešito:

„Mladiću platu treba zaradit tandaranjem,dvadeset pet puta na noć.Ako ne bude tako ide glava.“

Bila ta ona Marija Terezija  je bila na glasu da je nezasita i da je dobar provod u krevetu voljela.Mujo nikad nije saznao da li je to ona Habzburgovica ili neka druga,ili je pak neka grofica nju glumila dok je kraljica državničke poslove obavljala.

Gleda Mujo i ibreti se ; žena obzkla safir haljinu aman anterija. U njoj izgleda mrakuša, mada je u stvari mislio: nije ova žena ni tako loša;u dobrim je godinama,da nije strankinja čovjek bi reko,kršna je.

„Nema frke mala moja,može to,rodio Mujo janje svoje!

Kraljica ko kraljica hladna ko led, ali u sebi misli : Sredićemo mi drznika koji se tako mazno dami natakarenu na baldahin tako po bosanski umiljava.

Kako se veče spuštalo to oni odmah krenuše na posao.Kad Terezija vidje Mujini golotinju zakoluta očima i samo izusti:ohoho.I ništa više. Kako poslije reče,Mujin jedini zadatak je bio da piše recke koji je to tandar i da takar glasno izgovara.

Mujo počine da radi i broji;Jedan…dva,tri… Tandara Mujo, kraljica ili ciči,ili vrišti ili pjevuši

Četiri,pet,kad Mujo izgovori deset izbi ponoćni sat.Tereza crvena,zajapurena,vesela i sretna.

Nastaviše oni i pred samu zoru Mujo oglašava dvadeset četiri.

„Nije Mujo nego dvadeset tri!“-oglasi se Terezija.Ili je škrta bila ili joj se omeračilo; mrebiti hoće da uštedi penzi ili se samo sveti za ono mala moja. Ona aman kraljica , a on njoj mala moja ,ko da sam neka vojvotkinja.

„Jok,bona,evo lijepo vidi dvadeset četiri crtice.Ni manji,ni više.“

„Nemoj ti meni bona.Briši jednu crtu ili ode glava.“

Pozva stražu,uđe straža,vidi Mujo ode glava ali ne bi da popusti,čast da ukalja to nikako,pa se nešto premišlja.

Reče on kraljici:

„Hajde da mi lijepo zaboravimo da li je  to bilo dvadeset tri ili četiri puta.Može čovjek pogriješiti.Da bi sve bilo fer i korektno i da nikom ništa ne zafali idemo se mi tandarat ispočetka,ab ovo(upismenio se Mujo) .A straža neka ovaj put broji i svjedoči.

Dopade se kraljici Mujino poštenje i nije imala srca da odbije ovaj takarli prijedlog , cika i vriska : joj,mamo mamice se nastavi dva tri dana.  Nisu se ni racke pisale. Nije bilo vremena , a i najbolji računar ne bi te tandar crte mogu gigabajtima podolmiti.

Kraljica sve nešto pjevuši;tako ti je mala moja kad ljubi Bosančeros.Više ni njoj ni maloj nije smetalo ono mala moja.Muji ostade glava na ramenima i kraljica zadovoljna.Proboravio Mujo nekolike godine  u Beču spašavat čast kod kraljice.Znao se prevarit pa spašavat obraz kod neke druge koja nije kraljica.

Zanese se čovjek,lako je pogriješit i obogatit se.

Možda se nešto i začelo,ko to zna.U tom slučaju;  možda je ona pogan Gavrilo Princip ubi0 rođaka svog jarana Avde Sumbula.Mujo mu pra-pra-pradjed bio.

Belaj živi,ništa čovjek ne m're uhavizat,osim da je ljiljan uvijek ljiljan,i da je za dobrog grba dušu dao. 

Naša rahmetli tetka Hanifa

 

Naša rahmetli , mnogo blažena tetka Hanifa je znala , napamet , bez kanafa Maja i bez kompjutera neukih, nabrojati sve pretke do unazad 9.999 godine.Ovo nema veze sa njenom djevičanskom osobinom da je voljela po kući i đardinu šetati naga, a ni’ joj bilo ime Nagorka.

Sasvim logično .Koliko mnijemo , ako ikada, ikako mnijemo, ni jednu Hanifu nisu zvali Nagorka, čak ni Zagorka, iako su se sve voljele i na gori i za gorom… , ma , valjda šetati,jašta.Ili goriti.Tko da zna.Hoće to kad se upali.Vrućina dabome.

Nije nam baš ni tetka bila, ali smo je svi tako zvali.I što'no bi neuki  posumnjali , poneki incest uradili.

Taki smo mi,pazimo na rodbinske veze.

Lako je njoj bilo. Imala je porodično stablo u dvorištu. Ne pamtimo ga i nismo je pitali jal’ je od  bukovine , po bosanski ili od neke druge here  voćke. Kako ga je voljela zalagumati, mislimo da je najvjerovatnije  bilo šljivovo  ili barem kruškino stablo. A mere bit’ i od jabuke. A more, vala,  bit i od duda. Svašta je voljela šuknuti. Koliko se razumijemo u pijaču, to stablo  nije bilo od vinove loze , garant ,  iako nikad nije birala šta će salijevati. Jer kako nas je učila,vino se gaji na čokotima , ne na stablu.

Znajući to tetka Hanifa, kad su je zluradi pitali kada će prestati lagumati i pricrvljivati,bi samo odmahnula rukom, nasmijala se i rekla:

-Kad na vrbi grožđe rodi i kad ne bude blentovija!

Kada bi je pitali zašto stablo broji samo  do 9999 godine, odgovorila bi da je pokeraš i da je njoj  poker četiri devetke vazda  lovu nosio. Osim kada nije nosio.

Tada je bila zijan; mislite vi?

Đe će ba,  tetka Hanifa , sa onim svojim raskošnim legitimitetima biti zijan?Jeste li normalni?

I ta naša  tetka Hanifa je bila posebna žena. Osim što ga je voljela šuknuti , voljela je i  pricvrljiti. Ma, pravo se bacila na nas. Ne samo figurativno.
Ne znate šta je voljela pricvrljiti?

Baš  ste jadni!

Imala je , boni  bili ,  klavir, pa valjda  pricrvljivala dirke na klaviru. A možda i nešto drugo.U svojoj čednosti mnogo naivna bila. Klavir je bio, oni, starinski  od drveta i eto belaja.  Priziva crve da buše rupe. Crvotočine. A to su vam crne rupe u malom. Crv je crv i sve što liči na crva treba pricrvljiti. Inače belaj!Imaš crva , a ne pricrvljiti, namah u crvotočini, koje su male, ali nalik crnoj rupi, i zabiti , veliki jazuk .

A i klavir joj bio oni veliki ,  za četiri ruke , ha sa jedne, ha sa druge strane.

Moš'te misliti , tastature i sa jedne i sa druge bande.

A mogao se urediti k'o francuski ležaj sa baldahinom. I bio uređen u tetkinom zlatnom dobu. Kasnije je preuređen u budoar.Šta se može promet se povećao. A budoar (ih, ne znate šta je to?)je elegantno namešten salon jedne blažene dame , za oblačenje i doterivanje.I normalno za svlačenje.Jer kako ćeš se obući ako se prije toga nećeš svući.I nešto pricrvljiti , ako se pojavi u buidoaru,oliti klaviru.

Voljela nam tetka Hanifa francusku ljubav, a nije bila francuska  sobarica. Mošte zamisliti to!?

Bila sarajevska hadžinica,baš ko i mi, samo što smo mi bili hadažije.Znate valjda da je razlika smao u jendoj stavci.Zato su ljudi vazda sumnjali da smo sa tetkom Hanifom ipak u rodu, samo da bi nam neku mahanu prihelvetili.

Vi mislite , mi nešto izmišljamo!?

Eh,da ste poznavali našu blaženu tetku Hanifu , zabrinuli biste se što  smo jako skromni i možda malo naivni…Aha!

Šta je ta svašta znala i radila. Hoćete da vam nabrajamo? Nemojte, trebaće vam sve do jedne umišljene kreacionističke godine. I pride koja.

Ipak vam moramo priznati porodičnu blamažu. Nisu joj ispunili poslijednju želju. Ne onu , da posljednji časi prođu u veselju. Toga se za života nasitila , nakitila i do poslijednjeg daha upražnjivala.Sve je radila kao da je idući čas onaj garantovani,poslijednji jazuk dan.I jednoć je bio.

Htjela ona da sa njom sahrane jedinog ljubimca kome je čitav život vjerovala. I mladost, neki kažu i nevinost, poklonila.A bome i starost.

Nećete vjerovati, htjela je da je sahrane sa klavirom. Ne ispuniše joj testamentarnu želju. Bojali se , kakva je nahero nasađivana bila,i u tvrdo i u meko,i u sridu; da bi se svaku noć na Barama fešta pravila. A od fešte do orgija je boca. Ono k'o neki otpadnuti nokat tanka. Ne bi Sarajevo imalo mira do iskona.

Ma , pustite više  tetku Hanifu na miru , neka joj je pokoj duši, jer mi ne volimo olajavati.

Snalažljiva je ona, ko svaka mačka.Kako god i odakle god je baciš (nasadiš ili nabaciš ili nešto slično) ,ona se sva sretna , a bome i srećna na leđa dočeka.Ma prava čigra.Vjerujte nam na rič! Znamo o čemu baljezgamo.

I odaćemo njenu najveću tajnu. Valjda nam neće zamjeriti. Nije ništa posebno.

Nameračila se na dženet.Kažu da u svetim knjigama pročitala da tamo imaju rijeke vina koje ne opijaju i od kojeg nema mamurluka.I što je još  poslastica  priko svega , a u suglasju njenih želja , vino služe djevci , ko  netaknuti biseri u niski đerdana.

Joj rahatlika ljudi milu. blago našoj, blaženoj tetki Hanifi!Valjda ste sada skontali zašto je čitav život bila nagaiu blažena.Ili barem veći dio. Nit je glava boli nit…uh dalje ne smijemo.Takarli razmišljanja, a mi smo veoma vaspitani i obrazli mahalaši ,a i bojimo se pržuna.

 

Tajna smrti je da smrti nema

 


*

Eto, ima svakakvih ljudi, luđaka, akademika, naučnika, prevaranata…

Najviše je ipak, mislimo , hablečina.

 

Znate onu o bubrezima?

Ne znate!

Ko vam kriv.

Mi smo fin kulturan svijet, nećemo vam prodavati priče o bubrezima.

A ima ih i bijelih.

 

Svi oni debelo kidišu na naš mozak.

Sa tim bijelim.

Ko vele ; slična boje neće se primjetiti.

 

Filuju nas svim i svačim.

Eto oni nama otkrivaju toplu vodu:

Smrti nema.

Jesu nas plaho obradovali.

Namah smo roštilj nabacili i turili bijele bubrege na žar.

Joj ,jeste mahniti. Ne naše. Već ovčije, teleće, a bome poneko ima i volovske.

 

Kod nas dijete čim se dofati sise skonta da smrti nema.

Đe će ba biti smrti pored te ljepote što ti u ustima život daje.

I dite se počne  češkati. Ajd’ pogodite kuda.

 

Poslije dolaze i one druge, finte, pardon ljepote.

Đe ćeš ba umrijeti pored tih silnijeh ljepota za održavanje život.

Mi se ne smijemo počeškati. Sad već znate kuda.

Moramo otrpiti koji minut.

Joj rahatluka i radosti naše.

Sve je fino što se fino… Hajd reciti i vi je'nu.

Ne moramo se mi vazdan uvaljivati.

Hoće neko pomisliti samo nam one stvari u glavi. A jesu.

Povazdan i obnoć. Ne mrda.

 

Nećemo reći šalu na stranu, jer one stvari nisu za na stranu, nego drito u sridu,

ali moramo vidjeti šta nam sada  poručuju.

 

Nauka se zabavila. Pa ovo pa ono, normalno ili nenormalno.

Izmislili i njaku riječ paranormalno.

 

Mi u prvi mah misluili neko nešto para, treba mu za novo pletivo.

U prugi mah pomislili evo para, što za nas jope’ nije normalno.

Onda nam objasne to je nešto tik pored normalnog.

Mi se ne havizamo , kažemo pa to je nenormalno. Ma nije to, nego pored normalnog.

Lakne nam. Dobro je , neka njima to mored, a nama ono u sridu.

Valja ova, pajdo.

 

A mi kao mali  uzeli kitab.

Ono jes šipka, tanka kao prst, a savitljiva kao žena uz šipku, radila dok ga nismo prifaćali kako triba.

I prvo što naučimo je nemam smrti.

Kako će bolan biti smrti kada ima raj i pakao.

Dženet i džehenem.

Istovremeno i milina i da se naježiš.

Pa vi vidite šta vam je raditi.

 

 

Fragmenti o Bolu – Dio VII – Posudba II dio

 

Dio II

 

 

( Posudba / Blažena Luca  – V Dio )

 

Dijana je bila mala božica lova koja je mene. Makasumče upecala. Kako su se njene plave vlati lepršale po hodnicima i mahalama bjelavskim, dok je jurila za mnom, nestašnom životinjicom, malim srndaćem iz šume. Imala je moć, kad bi Mjesec spustila i ispod maglica ga osvjetlila, moje misli bi hrlile njoj.

Dijete si bio, šta si mogao znati, pitaće se neko.

Šta ima da pitaju,nije njihovo. Djeca sve znaju, još dok ih majke u stomaku miluju. Nevinost i znanje im polako godinama odrasli ubijaju, da bi kao oni sumorni i neosjetljivi postali.

Vidite dvoje djece, što bezbrižno se igraju i jure. Čednost jedna stiže nevinost drugu i zaštitnički ga za ruku prima. Dvije ruke, jedna ruka u drugoj, dvije ruke jedan san i jedna ljubav djetinja.

Uvijek bi završili ispod njihovog, višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Tada bi se zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Zahvaljivali se Jedinom, na milodarju ljubavi što ih obasipa. Zaklinjali se jedno drugom na vječnu sreću.

Onda bi ona odskakutala ka roditeljskom stanu. Okretala se i poljubčiće mu slala. On ukipljen i ponosan , samo bi joj rukom odmahivao.

Svi se po mahali smješkali. Misle; evo nova ašik djeca se rađaju. Drago im vidjeti ta vesela, bezbrižna, razdragana lica obasjana snovima i nadom. Djetinjstva se svoga više ne sjećaju.Uz život su negdje posijali snove i iluzije. Ali sama pomisao na djetinjstvo neku toplinu stvara.

Dijana i on nikog ne primjećuju , samo su se za ruke držli i grčevito stiskali. Kao da će ih neko,nepoznato nešto razdvojiti.

Znaju,dječijim sveznanjem i dušama milim, mnogo sreće mnogo boli nosi.

Takva je dječja ljubav, kao snovi. Nevina, čista i pitka, kao majčino mlijeko poslije sanja.

Sve je u parovima, i oni su par. Nestvarni kao anđeli i nečujni kao titraj anđeoskih krila.

Gdje je radost tu je i tuga. Gdje je ljubav tu je i dušman što u sebi mržnju nosi.

Jednom sunčanom majskom danu približio se raspust.

Nebo je tišinu spustilo. Misli dunjaluk oluja se sprema.

Ptice nestale sa safirli neba. Cvijeće prestalo da miriše ,ezani su preskočili sabah i podnevni vakat. To se nikad u Gradu čednosti desilo nije. Sunce ne sija, jedan ga oblak zaklonio i uporno ga u korak prati. Neda mu glavu ili barem jedno oko da proviri.

On nervozno u klupi sjedi i prazno mjesto, Dijanino, pogledava. Srce ga steže i mrazna tišina mu se u um uvlači. On je zombi koji nešto osluškuje i u prazninu stoličice žute bulji, kao da mu od toga zavisi život zavisi.

I zavisiće.

Odjednom, nad Sarajevom se navuče mrkli mrak. Jedan strašni preklinjuči , dječiji vrisak prolomi se od Višnjika, preko Bjelava do njega dođe. On izleti, jurnu kroz zatvorena vrata , urlik poznati suknu iz grudi i po gradu krik raznese.

Trči on,vrisak s njim.
Trči on a čini mu se da su mu noge ko u snu rasčerečene , kao da se ne miče. Krik u ušima mu se pojačava i boli.Srce mu u mljeveni azot tečni pretvara. Vazduha nema, klamfe mu po duši burgijaju i ne zna zašto, ali urliku se pridružuje, i on vrišti i plače.

Trči on, plače i vrišti i ne osjeti da je drugi vrisak prestao, ali nije važno, on je pred Dijaninom kućom.

Vidi policija izvodi jednog brkatog grmalja sa fočanskih gudura.

Papčini lice izgrebano ko brazde dubokog oranje njegove oranice. Krv još lije, a dva ga drota naizmjenično bubaju.

Uljeće on u Dijanin stan. Ništa ga ne može zaustaviti. Kokotić je to.

Kroz noge trećem drotu se baca i klizi.

Pred krevetom bračnim je. Vidi krv kako polako mu na ruku kapa.

Ruku u usta stavlja i kuša ga. Misli nije moro, ali nešto ga strašno, mračno, neljudsko tjeralo na to.

Znao je , to je Dijane njegove krv, jer prstiće njene, na rubu kreveta sluti. Krv niz grlo mu klizi, slankasta je. Misli on djetinje. Nije znao da je krv slana, nikad je nije probo.

On se polako na koljena diže. Tek toliko da se susretne sa malenom glavom.

Plave ga oči tužno gledaju , dvije su suze iz njih kanule. Iz lijevog rubin krvava i desnog safir ledena.

Očima ga zovnu , on joj priđe, ona mu šapuće i on čuje:

-Poljubi me i zagrli me mili moj, molim te. Tako sam umorna ,a i hladno mi je.

On je zagrli i poljubi, baš ko ljubavnik vični. Ona se nasmješi i oči zatvori.

Misli on, moja djevojčica je umorna i pošla je da spije.

Ali jedna grlica , bezbojnog brilijanta sjaja, između njih dvoje prhnu .

Prozori se otvoriše vjetrom razbijeni i prije nego orkan poče, uznesoše je put neba.

Kad grlica nesta , vjetar zaurlika, sjevanje i grmljavina na grad kidišu. Kiša i orkan crijepove lome, noć jauče i vrišti.

Dijanin vrisak se kovitla mahalama.

Ljudi uši pokrivaju, u podrume se sklanjaju, misle sudnji dan, kijamet , apokalipsa dolazi.

Vrisak nikako da se otkači i krene dalje.

Njemu skoro drago . Jedino on čuje da je taj vrisak onaj prelijepi poj, što ga bjelavska grlica pjeva, kad joj nož , mesarsku palu u vrat zabijaju, a ona umire pjevajući. I čista srca i blažene duše, prkosi i pjeva, pjesmu umilnu, pjesmu predivnum , pjesmu Stvoritelju:

Ja evo Mili Bože tebi dolazim

svoje srce janjeće tebi donosim

mili bože oprosti moju nevinost

u ruci ti čistu dušu svoju prinosim

 

radosna i vesela ničega mi žao nije

mrijet svakako valja kasnije ili prije

molim sačuvaj mi ovog blentavoga

mog drugara smiješnoga i jedinoga

 

Nesuđenu ljubav moju

a blentavu ovcu tvoju

trbaće mu pomoć tvoja

iskrena kao ljubav moja

 

Njega tek tada hladnoća, led ledeni obuzima vidi : Dijanina prelijepa glavica skoro odrubljena.

Satara , pala mesarska više nje blješti. Tijelo se ne vidi ,neko pažljiv bio pa ga u bijeli čaršav zavio.

Bijeli čaršav više nije bijeli, crvena krv malog janjeta ga u roze obojilo.

Njega gurnuše van , na kišu, narod mora da radi. Hitna i mrtvozornici i grobari, svi su došli. Posao ne smije stati. Život je život, a smrt je smrt. Mrtvi mrtvima, živi živima.

A kome on sada pripada.

Tijelo mu sa živima. Duša sa grlicom odlijetjela.

Potop, oluja je trajala četrdeset sati, svu Čaršiju potopila.Njega nađoše ispod njihovog, Dijanog i njegovog višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Ispod kojeg su Dijana njegova mila i on mili , blentavi njen , zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Tri dana nije pripadao nikome. Niti je jeo, niti je pio. Prvog dana maksumče bi na groblju, pored groba koji se Dijani iskopao. Naveče odi spiti ispod hrasta i snovima o Dijani se pokrivao.

Maksumče , jako devet godina, snove o mrtvoj drugarici, simpatiji, samo što mu cura nije bila, sniva.

Nije rječi tri dana pustio. Suzu nikad više, doli jednom.

Sahraniše Dijanu.

On joj buket hrastovog lišća dvije ljubićice i srce u novinski fišek uvio i na odar položio.

Čini mu se njegov vjenac je najljepši. Probro najljepše listove hrasta njihovih zakletvi i dva mirisna cvijetka. Jedan plavi za Dijanu i drugi bijeli za nebo. Svoj mirisni ,srce cvijetak, zauvijek zaledio.

Misli dijete; šta će mu ,nema više malog anđela, pa mu ni ne treba, nek odi s njom.

Tu veče je spavao na groblju. Slijedeće jutro ga nisu našli ispod hrasta ,kome je tih zadnjih majskih dana svo lišće opalo.

Slijedeća dva dana se nije micao od odra Dijaninog. Ogladnio je i svo cvijeće sa okolnih grobova pojeo. Dijanin odar nije dirao. Sve se nadao miris njegovog cvijeća i srca će je privući pa će se vrnuti.

Nevinost dječija ne zna; mrtvi se ne vraćaju. U sjećanju , u podsvijesti mu nebeski nauk : Duša nikad ne umire.

Kad ga drugo jutro ne nađoše ispod hrasta, roditelji ga prestadoše tažiti. Kontaju veliki je , ima devet godina, nek se snalazi. Mnogo tih snalaženja je u mahali bilo, i cijelom gradu,i u cijelom svijetu. Svi tjeraju djecu od devet godina na snalaženje. I još mlađu.

I malo im to, još ih pride siluju ,kolju i ubijaju.

Četvrtog dana u sabah ga probudi gavran, crn ko rudarsko okno na četvrtom nivou Raspotočja, poslije eksplozije metana.

Zagrakta mu posred uha:

-Idi kući dječače jadni,nemoj da ti se garibi smiju. Džaba čekaš, neće ti se malena vratiti. Otamo se niko ne vraća, bar otkad ljudi pišu. Poručila ti:

-Idi kući mili moj i ne tuguj više. Da nisi suzu pustio. Nemoj da bi mi se slučajno slomio, mili moj. Nikad ne bih s tobom progovorila, blento jadni. Meni je ovdje dobro i nikakvo zlo mi se više neće desiti.

On za kamen , da gavrana, koji ga od usnule Dijane odvraća, gađa. Kad ono, jata gavranova, vrana, švraka i galebova,  se okolo groblja na žice natandarilo i natakarilo i kriču:

-Idi kući blento.Ni slučajno da joj se nisi slomio i suzu pustio inače si nagrabusio.

Vidi on da je nadglasan. Kamen poljubi i na uzglavlje groba položi. Čuo Jevreji tako svoj posjet umrloj duši obznanjuju.Malo smiješan običaj,pa valjda mrtvi znaju ko im u pohode priđe.

Dijana ona providna grlica mala, sad zna da je to njena duša bila, će mu oprostiti što odlazi od odra njenog.

Ogladnio je i sve ga boli. Tri dana je stajao kao stećak na kiši i suncu. Mora ići , vrnut će se. Osjeća da se ona smješka, a on ništa ne osjeća. Misli proći će ga.

Nikad nije.Ni vrno se nikad na groblje nije. Znao je da se nikad ovom dunjaluku ne bi vratio. A to bi naljutilo Dijanu.To mu ne bi oprostila.

Kad je kući došao , njegovi se ibrete otkud on da navrati.

On muči.

Sjeo je i jeo i jeo. Pa opet jeo.

Tri dana je i tri noći jeo i pio i pio i jeo. Ništa ga nije moglo zasititi. Svu hranu u kući je pojeo i svu vodu iz česme popio.

Kupovali mu novu hranu, civarama je prevozili,a vodu u bačvama donosili.On bi odmah sve smazo i popio.

Oni trk u kupovinu i od komšija okolnih, vodu vatrogasnim crijevom, njemu direkt u usta.

On hranu čekat nije mogo, toliko je pregladnio, već je doksate počeo mrviti i jesti.

Tada mu sinu , da na groblju, u onom Dijaninom grobu nema ništa osim tjelešca malenog i da će meso pojesti bube i crvi. Gleda on kako se crvi malenom ovčicom hrane i muka ga spopade .On trk na prozor i sa prvog sprata poče povračati.

Povraćo je ravno devet sati. Svaki sat za jednu Dijaninu godinu.

Minut ohanuo pa nastavio povraćati novih devet sati.Svaki sat za svoju jednu godinu.

Nikad više nije povraćao. Osim jednom. I nikad se više nije najeo, osim jednom.

No o tome drugi put. Sada napuštamo Maksumče da se do kraja i dobrano ispovraća i zaledi, da se u punom sjaju među grlicama i jahačima pojavi.

Kao autist bez damara.

Nedelja je udarni dar

Nedelja je večeras sve do 00 00 ako nas sjećanje ne vara.

A oni nama nedelja je neradni dan. Jeste li vi vidjeli ikad većih levata?

Da je petak , jalijaši bi rekli tane , nisu voljeli banalne rime. Zrna su čuvali za osatale dane. I zrna i tanadi su imali hejbet. Nikad im nije zafalilo. A nikad nisu ratovali. Osim ako su morali. Oni su samo udarali.  Zato su im trebala zrna i tanad.Valjda otud riječ tandarali. Dobro i metkovi. Da bi metkovali. To je već bolje. Poezija.

I oni nama Nedelja je neradni dan. Blećci. Nama je nedelja udarni dan. Ali ko smo mi da kvalifikujemo dane. Nama je svaki dan –  udrani.

Kako udarni?

Fino. Udarni pa udarni! Volimo udarati , kad god nam se pristavi udaraljka. A udaraljki hejbet, na sve strane. Gdje god makneš udaraljke vriju. I sve vole da se udaraju. I kako ih čovjek ne bi volo i udarao.

Prelijepe, nježne, snene, mirisave, čeznutljive i bome podatne. I vole da se sudaraju i udaraju. Po mahalski bubaju. Savim logično. kakva je to udaraljka , a da se ne voli bubati.

Joj levata, majko moja.

Kakve modrice. Aba zo, vi mislite na vaše papansko bubanje. Nosite  ga kući .Imate frižider pa njega bubajte. Nema ništa za poplaviti. Ni u frižideru , ni na vama. Po koje zrno gorušice i koji trnić. Od toga se neda ni senf napraviti, iako je to vaše gnjecavo.

I oni nama nedalja neradni dan. Kako bolan neradni. Nama je svaki dan neradni. Mi nikad ništa ne radimo, osim što udaramo. oliti bubamo. Tako pravimo život ljepšim. Što više bubaš to je ona cvrkutavija, ljepša i milosnija a život dostojniji življenja.

Ma miriše i cvjeta ko neka ruža. Ako neko voli slatko, ko neka kvasa ko najslađa mubarek baklavica. I kako je čovjek ne bi volio i bubao. Čitov bogovjetni život. Ona se ne žali. Već kaže, vidi jel zapisano bar još koji put. Nema kod nje jednine. Zato je išćerali iz hlada gdje vječno vode teku .

I neka su. Šta bi mi blentovije radili da   ih nisu iz raja nama poslali. Ne smijemo ni pomisliti.

 

Što bi poete rekle:

Udaro ti, ne udrao isto ti se piše.

 

U prevodu:

-Ne mo'š joj pera odbiti.

Lord i Lordica

Pristavila se tmurna i hladna noć.Polako plete svoju mrežu.Vjetar zavija,granje lomi,crijepove ruši. Sijeva.Na sve strane zmije sijevaju.Prelijepe su,vrcave  i blještave.Nebo grmi i atakuje.Zmija udara gdje stigne i gdje joj je ćeif.Udari zaglušuju  i plaše.Poneko ih ne čuje i ne osjeti.Taj je gotov,zreo za rekvijum.Zamalo pa avetinjska noć.

Traje to tri četiri dana.Proljeće se još nije uguralo kako to dolikuje.Nikako da se osnaži i pogubi bijelu hladnoću.Oluja posustaje,na izdisaju je.Vazduh je pun ozona,svježine, i čarolije;proljeća.Mirisi svježine. Putuju eterom i  sve će uskoro početi da se budi ili umire.Možda,već od večeras.

Kiša samo što nije zatutnjala i zabobonjala po penđeru sobe u kojoj kamin gori.Pokraj  topline sa suprostnih strana dvoje sjede.U sobi se nikad ništa ne dešava.Ne od ove noći ili ove zime,već odavno.Od početka.Ono što se otrpije dešavalo nije vrijedno pomena,kao da se nije ni dešavalo.

U ugodnoj toplini ,dakle sjede to dvoje.Lordica i lord.Zamišljeni i tužni ljudi.On priglup izraz ima,ona sjetan i tužan. Muzika tiha jedina je ljudskost koja diše sobom. Ima još malo ljudskosti. Zapretena je u grofičinom vezu koji krade anterijske đuvezli detalje.

Bahova fuga u c-duru se uigrala sa metodičnim i neumoljivim akordima nevremena koji se izmjenjuju.

Ponavljajuće mezzopiano koje sa naglim krešendo dinamičkim prelazima pretvara u forte, pa fotissimo. Tada na tren bljesne preostala živost u oku, onom iznad leda, u kome je  krik pianissimo immpossibile. Ona ispušta vez, pokriva uši. Ne želi da čuje one završne akorde, kada je u jednom  nestvarnom vremenu ,njeno tijelo bil9o  raspomamljeni intrument u rukama virtuoza bilo. Fortissimo immpossibile.

Lord je u ružičastoj kravati,indigo košulji sa diskretnim žutim i zelenim,prugama.Toaletu upotpunjuju ciglasto naranđaste pantalone i crvene čarape. To odjevanje je njegov zaštitni i prepoznatljivi znak i obilježje javnog imidža.

Sudrug mu od mladih bludničkih dana,onaj drugi EU ocvali  lord,pa zatim njegov nasljednik na poziciji objedinjenih davalica za novac sikstus domina,pa čak i prestolonslijednik negove zemlje, najofucanije  evropske bludnice, nose te ružičaste kravate i boje,slijede njegov način odjevanja i kombinacije.Anamo oni.

Lordica u čipkastoj,djelomično prozirnoj crnini.Haljina naglašava nejnu  mramornu bistu i bjelinu,ljepotu i senzualnost.To je prelijepa udovička anterija. Niko joj nije umro.Od kako se vratila; iz one jadne i napaćene zemlje;ona počela nositi modifikovanu crninu.

Ljudi misle žaluje za rodom nekim,ali ne mogu skontati kojim.Nije bila upisana niti u jednu njima poznatu knjigu ožalošćenih.Kako je bila poprilično diskretna, introvertna  i nepovjerljiva,niti je interesovalo mišljenje svijeta; nikad nikome nije objašnjavala svoju crninu i bol.

Ni mužu.Njega to nije interesovalo.Nikad ga nije bilo briga za ženine emocije i potrebe.Bitno je da ga ne dira i uznemirava.

Svako od njih zadubljeni u neke čitabe,svako u svom filmu.Ona ponekad spusti čitab,duboko uzdahne,skoro pa jeca,i uzme pletivo.On svoj čitab spušta samo da dopuni lulu i zapali je.Ponekad se zamisli i slegne ramenima.

Drigi put  se nimalo lordovski,tipično pederski,počeše tamo gdje bi tebalo nešto biti.Tamo sada skoro ničeg nema,.Nikad nije ni bilo;sve nešto sparušeno i skvrčeno kao crknuti crv na ljetnoj žegi.

Zavjerenička magla ćutanja i nedoticanja  je jako gusta.Podsjeća na berlinski zid,iz vremena kad se lord tajio sa rusima,vatikanom,amerima i drugim natoanijelima.Oni su uvijek glavni za tajne stvari,raditi ljudima iza leđa.

Lord iznenada ustade,otvori prozor i kao konj prde u hladnu i tmurni noć.Što ti je lordovluk i iskonsko atavističko vaspitanje.To je bio prasak koji podsjeća na mukli pucanj dvocjevke,ili skraćene jednocjevke produbljenog  i proširenog kalibra. Miris sličan barutu,samo žešći,poput ciklona B ili iperita,ispuni pozamašan prostor.

„ Jadna zemlja.“ –kratko promrmlja Lord.

Ne bi;ni koja zemlja,ni što,ni zašto,ni kad,ni kome?

Uplašena Lordiaca i  kriknu i vrisnu i jauknu:

-Ah,taj Bah . padam u sevdah.

Suze kao izvor Modre rijeke potekoše i ona pobježe od smrada vjekova.

Kasnije,tokom cijeloga dana je jaukala i pjevala,vrištala i pjevala.

“Joj,mamo joj,mamo mamice ,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice,da mi ga hoće bar još jedared nakriviti,joj mamo mamice.“

Stranjski neki jezik; u palači nije mogao je razumjeti niko,a stvari oko nje počele su igrati i plesati;

A,aaa,a’ ,a, aaa”aa,a’:joj mamo mamice.

Što ti je usud.Jedan jedini smrdljivi pradac izrešetane cvajtare  treba nekoj ženi da shvati gdje je život.

Sutadan je sjedila u prvi avion i pravac modro zelena,srcasta zemlja.Ona što  predivne zlaćane i baršunaste grbove i zlatne ljiljane ima.

Naravoučenije postoji,ali ovo nije basna i nismo ga dužni saopćiti.

Venerin brijeg, capin i meze

Zove neki dan Deba. Nešto mu se ona sofra iz đardina ili derdana prisnila. Ne zna ti više one stranske riječi naukovati, zna samo da je bašča sa ljuljaškom neka , kad je on od Mojsija milju nekom nabrajalicom zaradio. E taki mu akšamluci fale.

Taze meze sa sofre, brizle zabiberene i bjeli bubrezi umočeni ,najviše. Ostalo se može nadomjestiti. Namah ga opauči žena.

Ona njegova ni sjedalicom da mrdne , kaže došo vakat kad i ona mora počet vezova se igrati. On se ko merhum obradovao. Pošo se on skidat, a ona njemu šta to radiš bleso jedna, vidiš da je zima, prehladićeš ga. Ja i onako samo na igle i svilene konce mislim, taj tvoj sitni vez, singer šteo mašine, mi naum ne pada.

Ti što si po meni vezo, vezo si. Jas da si dvije tri recke u minusu, kad mi prigusti nadoknadit ćeš, iako si sa roštiljem plaho ograisao, hoćeš se ti fićfirića igrati.

Daj , napišite barem nešto o jednoj jedinoj sofri, mezetu i akšamluku da me želja mine. Natandarite riječi iz onog našeg pojmovnika da ljudi znaju šta je šta.

Za tri minuta eto i Herco :

– Srce mi puca, samo što me ne hekne, daj jednu želju pred ahiret, ono o akšamlucima ispričaj.

Javi se Branka Vojvodić , kaže Oma ne vidi nazvati, i ne samo to, ništa ne vidi, ne mre ništa opaučit bez njene pomoćiali upravo valja niz probavni i u probavni drugu tepsiju furdenjače. Pliva u loju. Sve pita pominje li se to neka sofra.

Lenji samo jecaj kroz slušalicu :

– Brizle.

Jedino se Mojsije ne javlja se, sigurno se stidi i glavom u doksat heknjiva.

Osjećam da se su đardini i đul bašte malo usne otvorili i da se razneženo smješe; bijahu to vremena.

Pristavimo onu našu veseliju; nećemo vam reći koju. Pogađajte, o medenim nekim je riječ. A za kraj jednu dvije tužnije, meraklijske.

Najljubaznije molimo papake, krakane i šupke da se isključe iz ove načrtanije. Imaju svoju , nek u nju blenu. Spala knjiga na pašaluk. Sve nihovo je sušta suprotnost našemu, odnosno ovoj ljubavi i ljepoti.

. Mi ćemo kratko i po običaju okolo kere na mala vrata.

Kad Deba progovori onad znaš da je najmasnije i najdeblje progovorio. Zbog toga ćemo jedan njegov čuveni doktorat djelomično citirati:

Riječ capin nisu ljudi izmislili, nebo ga je poslalo. Capin je višeslojna i višeznačna riječ. Koliko je u toj riječi metafore, ironije i stilskih figura, koliko sadržine to se ne može objasniti tek tako. O tome ću barem još jednu disertaciju napisati.

Capin može ko metal tvrd biti; kad je od metala; a da je od metala jest, ponekad. Taj je geolozima dobar, a oni se samo kamenjem bave. Nije im ovdje mjesto uako vas život nešto biše, to što rde rade daleko od ženskog insana.

Nekad je tupa strana obložena glatkom gumom i čini se tako mehka gumenasta , a nije, više je po svojstu nekom grbu nalik. Taj je capin malo metalan, malo gumenast, može mnogo čemu podlužiti.

Nekad je tupasti dio capina obložen drvetom i poludrvenast, polu metalan je. Taj capin odmah baci, spoj metala i drveta začas se polomi. Metal i drvo loša kombinacija. Previše kruto, bolno i lomljivo.

Mnogi planinari svje capine od drveta prave. Zato drveni capin može ko drvo tvrd biti jer je od drveta. Nisu svi planinari vješte drvodelje. Tada capini liče na topuzine ili tojage.

A metalni ne valja i treba ga baciti; ako zapadne kiša može insanuna munja ili grom strefiti. Dakle ako si planinar ti onaj gumeni ili tojagu prihvati i ka planinama i planinarkama hodi. I nema belaja. Samo frka,cika i vriska.

Najbolji je onaj capin što ima osobine i drveta i ebonita ili tvrde gume. Čvrst ko drvo , baršunast i sjajan ko obenot, bogdicu savitlji, haman ko tvrda guma. To se traži joj , mamo mamice.

Jel capin planinski čekić, jeste. I sam,ga Mojsije malo prije reče vazda na planinu nosi. Jel hoda po planinama? Ide i uzduž i poprijeko, i ubrdo i nizbrdo, i u ravan i u sridu, a moš’ ga zadjenut i zabost i za uho, za pojas, ispod pojasa, na haljinu, ispod haljine, čak i na leđa, ako ne paziš i nečija usta o njeg’ zakači il’ ubacit.

Kad stigneš na kotu, ako se prije toga nisi ulogiro, možeš sasvim slobodno njime kotirati ili logirat. Pa kad se kući vraćaš, opet isto. Minimum dvadeset čertri puta po danu vikenda. Ako je ženska prije puritanka bila, eto ti belaja koji nije belaj, mora se i više.

Deba mili! – zove Frka tiho, ne znamo odakle. Načula ona o čemu se priča,konta Deba.

Šta je,šta se dereš ? – dere se Deba, hem ga u disertaciji prekida, hem mu autoritet ruši

. -Može li Lenji zabiberiti,

-Može, kakvo je to pitanje ,pusti me , jašta će nego zabiberiti, bona,idi pospremite to.

Misli Deba na na mezu i oblizuje se, a i kako do jedne riječi nije došo, ništa skonto nije. I bolje da nije i nikad skontat neće.

-Jesi siguran sto posto za toj besjedu o capinu.

-Dvjesto postim ja i dvaput ako treba.

-Zatim; jel’ capin čekić, jeste. Ima li dva kraja, ima. Jedan oštri i jedan tupi. Jel’ tupan tupom stranom ekser zakucava, jest, zakucava. Kolko će bolan u životu zakucavati to niko živi izbrojiti ne može. U Bosni se to sigurno ne može.

Jel’ oštrom stranom čeprkaš i odvaljuješ, jes čeprkaš i odvaljuješ. A koliko ćeš za života odvaljivati ako si pametan ti mi reci.

Neki će drugi neće ćeprekat il nemaju capina, ili ko crvić ili im gusle i prange strah utjerale sa se ne smije živi čuti, ni pogled ispraviti. Žao mi je ljudi, što smo ih na početku priče izbrisali. Ne može se priča tako lalo njima oteti. Oni profulili bosanski grb pri rođenju.

Neće im otac katil ove lijepe mile Bosne. Majke ne smiju pisnut; samo uzdišu joj mamo mamice. Čujem počele im i seje isto pjevušiti. I eto ti njih čitav život ko puhovi i dole i u glavi.

Jel capin veći od bosanskog grba, skoro da jest. Nije da nije bitno, bolan našta je nešto nalik. Nije važno ni šta je pisac htio rjeti. Bitno šta šta on podrazumjevaje kakav je njemu ćeif i nevolja i šta, gdje i kako se na šta on ukazuje i prislanja, istura i prsi.

Vi se k'o pametni pravite, riječima baratate, pa slušajte i rješite i ovu enigmu:

Capin pet slova ima. Dva plus dva parna i jedno neparno. Ono neparno izbaci, ova dva para šatro složi i šta ti ostane?

Ostane ti bolan ona hevina: haremski cvijet, ako ćemo pravo i lotos haremski, đula đulbašte, bagrem razigrani, jorgovan mirisni, boliglava vatrena, kadifica svilenkasta, ljubićica blažena, karanfil rumeni.

Ostade ti bolan cvijetni đardin prekrasni sneni. I kako taj đardin ne sanjati i u snove i na javi dozivati i dosanjati.

Ostade ti jaro onaj sedefasti brežuljćić, lugasti bregić, vlažna dolinica, jogunasta dulbašta, izvor sevdaha, nježna balada, ples bolero, muzika harmonike; svaka čast Mojsije lave; opjevana i raspjevana, rodnica i nevoljnica, stidnica i opajdara, skrušenica i vragolanka, ali uvijek jedna jedina, neponovljiva,uvijek anamo ona ljubav naša.

Može ona nekad biti i kaharli i tuknuta, može i jad, čemer i bol nostiti, može se svakako ona zvati, al bez nje ti života ne m're biti. Ni u pravo ni u krivo ni u sridu. Kako bi bolan bez nje žena jecala i majku dozivala:

joj mamo,mamice,

a njen bleso cvilio i brundao uh,uh i uh.

Joj, samo kad pomislim na nju ja poludim, hoće mozak da mi pukne, duša da uzleti. Od silnog bola i želje neka milina, punoća me obuzme i hoću da se raspuknem i raznesem u toj milini. Vas butum da se urušim u toj ljubavnici slatkoj milosnoj.

Slušaj ovo i dobro pazi ove riječi o ukusima nje blažene:

Slatka krofnica (dofati se Deba klope nije bilo druge), drhtava ko đigerica, sočni bubrežič, nalik na rumeno srce iz srca, k'o pihtijasto pače, meka ko pohovan mozak, reš brizle (moro Deba malo zamezetiti, ogladnio), ko zvrk bureka, ko sogan dolma, japrak, sarma ili fil paprika, neki pikanto papričice umak, ko baklavica, ružica, mljac kadaif sa grožđicama i sjeckanim orasima, tufahija (Debinim mozgom bajramska i akšamlijska sofra se kotrlja) , krem pita i šampita. Uh ako brojim dalje pregladniću i neću od Mojsija lovu skrajnut. A sevap bi bilo čifu po džepu klepit, to ga najviše boli. Kad sve razdvojiš i nešto u drobove, nešto na grudi našto u skute složiš i posložiš; ostane bi bolan sevdah duše, srce treperavo, mozak raspomamljeni, bubreg razigrani, brizle uzdrhtale, jetra krvava, bijeli bubrezi hrskavi…

(Nabraja i ponavlja ponešto Deba ne možeš ga zaustaviti, pjesnik u njemu proradio ali i debelo ogladnio, očito je; valjda crijeva bubnjaju…)

-Stani bilmezu opogani ljepotu i ogadi nam mezu.

Konzilij se ko fol ljuti,svi zacrvenili ko alava turšija pred zrenje i poglede sakrivaju. Nakvasali ko grb pred đardinsko vrhnovanje i sve im draga i bliska ta licenciae poetika , smisao i suština njihovog života.

Okolo njih grlice lepršaju, miris žutih dunja se širi , na ramena im slijeću i miluju i spiju i snivaju.

Grlica jedna što tren prije je na trn srce svoje nabola da bi pjesmu dragom poslala, poslijednjim treptajima lagano i bolno pjesmu klizi:

– Mito bekrijo ili Jutros mi je ruža procvjetam.

Može bilo koja  uspomena iz srcu .

Preživčari

U Blekijevom pojmovniku sigosmo do izraza : preživčari.

Neobična i nepoznat riječ. Nikad čuli.

Vjerujemo ni vi.

Odlučili smo da vam napravimo ispis te stranice:

Preživčari – kovanica dvije riječi: preživati i čari ( neumitni Deba uključuje i rigoleto: šta ćemo,kooautor se more poslušati )

Znači oni koji uživaju u čarima hajvanjskog preživanja i insanskog rigoleta;osobe koje jedu i piju,preživaju,nekad se obaljeste,ali najčešće povraćaju hranu i pri tome uživaju.

Mnogo komplikovano. Naš narod bi to skratio i rekao izjelice (poguzija). Naš narod je fin.U svijetu te individue nazivaju žderonje.

Inače ,riječ preživčari ima smisla u jednom dijelu, u drugom i nema. Naš izjelica može pojesti bruku jednu, ali rijetko , skoro nikad, ne povraća.

Da bi se izbjegle nejasnoće i eventualni nesporazumi,kao svi kojima je istina primarna,navodimo neka obrazloženja.

Stari rimljani su najveći preživćari u povijesti. Njihove krkanluke,gozbe i orgije zapisali su njihovi čuveni oratori. Nije čas oratorstva pa ih ne moramo nabrajati.

Ni drugi barbari nisu zaostajali za njima. Avari, Huni, Goti, ,Briti, Germani, Gali su ih u Debinom kontekstu debelo nadmašili.

Rimljani su to radili sa stilom i dozom elegancije.Normalno oni bogati.Gdje ste vidjeli da siromah u bilo kom vaktu pravi alave gozbe.Dakle kod rimljana je preživčarski pir uključivao:izobilje raznovrsne hrane, pića i slastica.

Čari sofre su tamanili uz muziku,ples i seks,do bjesomučnosti. Malo bi preživali; neki bi se obaljestili, pa jeli i ponovo malo preživali. Potom obavezno prst u usta i rigoleto. Pa opet isponove. Dok neko ne rikne ili neko cezara ne ubije.

Tada se fešta prekidala; cezar bi se na brzaka pod ledinu metno ,pa ope’ isponove. Dok se svi ne urokaju ili obeznane;ovako ili onako.

Avari,Briti,Goti ,Germani i drugi varvari su se prežderavali samo mesom i alkoholom.Na to ih tjerala milenijska glad,pustare i močvare. Nije im uošpte bilo bitno koje je meso,samo nek je sa ražnja.

Mesa nije smjelo nedostajati.Ako nema hajvanskog dobro je i insansko.Nisu se libili okrenuti insanski ražanj.Jok,nikako. Samo su Bizantinci bili iznimka koja potvrđuje pravilo.Oni su prvo žive insane čerečili ili na kolac na bijali,pa onda radili šta im volja.

Kad se ko preždere,on povrati,otkunja,pa ponovo.I tako sve dok im krv ne provri pa se među sobom pokolju. Najčešće su pravili pauze da kolju one nenormalne;one koji nisu ni preživčari ni kanibali.

Ne znamo, možda su zato rimljani stalno kukali: Kanibal Ante portas.

Kurtizane su taj stil čarobnih preživarsko rigoletskih čari pretvorile u nešto mnogo suptilnije i isplativije i bez mrtvih,barem ne masovnih smrti.

Kleopatra je to dovela do savršenstva. Dionizije i bahinalije joj nisu mogle pera odbiti. Tada se to prozvalo Kleopatrizam. U prevodu kleo domovinu.Ima li to nekog smisla ne znamo.Neki drugi put ćemo navratiti kod Blekija.

Tada se ljubomorni Dionis organizovao usud. Učinio je da Kleopatri sve dosadi i na gozbu pozove kobru.Naivna bila; vjerovala Dioniziju , zmiji otrovnici.

Od tog vakta kleopatrizam i preživčarenje su polako padali u zaborav.

Termine je oživio konvertit i žbir Savle oliti Pavle proturivši hin bogatim rimljanima i zapadno europljanima i njihovim jatacima. Ovi su se tih uzansi strogo pridržavali,proširivši ih do neslućenih mogućnost.

Šta je riječnik ovim pasusom htio rjeti nije nam jasno,tu se objašnjenje završava ,kao i naše pisanje o njimu.

Ne dam nam se baljezgat

 

 

Polako počinju pritiskati vrućene, a bome i sparina.

Htjedosno reći neka, ali kad nas pritisne sparina, to nije neka , to je sparinčina, pride sparina.

E sada vi vidite kako je nama.

Valj dnevnicu zaraditi, a brćkanje i hladovina mame.

 

Od ovih klima i ventila se uhelaćismo.

Dibidus.

Grlo nam se steglo ko da u njemu moruna krepava.

A tek znoj, ko da nas udav jamio i ne pušta.

Jal'piton.

E ženama je lako.

Znaju oni kako sa pitomima, pardom pitonima.

Jesu li , haman najbliskiji rod.

 

E, sada vi pomišljate na neke bezobraštine.

Nemopjte, boni.

Grehota žensko potvoriti.

 

A da ih ima,  merebitno napriliku  , a bome nekom i na nepriliku, iste zmije,ima.

I gore.

Progutaju insana očas.

 

Joj, sparina pristavila milju kapljica, svuda po glavam.

Ne možemo dalje baljezgat.

 

Kraj smislite vi.

Neštp o ženi i pitonu.

More i o pitonu i ženo.

Vama svejedno.

A nije.

Ako počnete sa ženom , završićete sa ženom.

Ako počnete sa pitonom,

nema vam druge, nego pitona u ruku,

pa na pašu.

 

Ne mora biti u stihovima i rimi.

Niste PO, već čitavi insan.