Grbovnik,patrijarh Mojsije, oni jašu gusle i na prangijama lete / Pokušaj prekrajanja Bosne

I Dio

Scenarij : Izrada  grbovnika bosabske vlastele

Njesto radnje: Kraljeva sutjeska

Likovi: mitroploit Mojsije i vikar Grgur Ilić 

Dodatak likova i radnji (mimo autorove volje) :Jahače i harmonikaša pozvo mitroplit Mojsije Putnik u besjedu o grbovima.Misli  takvo što bez konzilija ne smije proći.

 Znate li da smo pisali o Grbovima bosanske vlatele?Jesmo!Ako niste čitali (trebali ste,poučno je),žao nam je.Mi sadržaj prethodnih epizoda ne prepričavamo.Nekad to nije ni bitno,kod nas skoro svaka epitoda (nastavak) fura sam za sebe.

Imali smo poučan nastavak prošle epizode ali nam ga neki ukrali u namjeri da ga falsifikuju,prekroje i proture javnosti da bi nas diskreditovali i u bulu uvalili.

Nismo mi naivni.Njihovog se uradka dokopali;mrven po Bosanski ugladili i

sada ga prije njih objavljujemo:

 Lažovi i krojači

Nema sumnje ili je gornji ili donji tekst fojničkog  grbovničkog svjedočenja  naknadno ubačen.A možda i nije.Mi skeptični kao što smo uvijek bili pomišljamo na ovaj scenarij:

Nije grbovnik nastao tek tako.Jok,nikako.

Prirodno,historijski,istorijski ili pak povijesnui tok mogućnosti nastajanja  grbovnika smo već isključili.

Na grbovima se radilo se svojski i zajednički.

Sastala se družba krojača,niko šivaće mašine nema.Sve sama sveštena lica,jal'su fratri jal’ su popovi.Hodža ovdje ni primirisat.Žao nam je.Ne zbog hodža,oni su svakako zaslužili prisustvo ili ne prisustvo.Sveštena i učena lica ne treba razdvajat.Žao nam nas samih.Dobro bi hodže  pasovali u ovoj priči,iako ne piju,koliko mi znamo,bar neki od njih.

Rahmetlija,nama dragi Hafiz Cico i ne baš drag hodža Amer Mujo;oni nisu pili;to nikako.Oni su lokali.Nisu krivi,slušali Debu kad je rekao da je lokanje samo izvedenica od  Lokativa. Sedmi padež određuje destinaciju.Ako Lokativ tako kaže,a to je pismen iz gramatike,a ne iz birtije.,čovjek ga mora slušati i lokati. Đeš’ ba vjerovati Debi.Jednom hodži halal bilo,drugom kom si kom sa;kako mu bude određeno.Nažalost ništa o tim grbovima im ne možemo priheftati.

A da prave svoje neke grbove, zastava i bule mimo bosanskog  svijeta,prave.Svako malo,pa opet  svako malo,nešto mjenjaju i prekrajaju,još gore neke stranjskije grbove,riječi i zastave ubacuju.

Grga i Mojsije nam grbove i zastave iz komšiluka donijeli.Ništa strašno da nas dvije rijeke i dva instrumenta ne dijele dijele.Krvava Sava i krvava Drina,ne zna se koja je krvavija,samo je Drina češće krvavija bila.Bojili ih krvlju jal’ zakrvavljene ustaše jal’ zakrvavljeni četnici;sve samo go fašista.

Bilo je takmičenje ko će veći genocid napraviti.Igralo se na sportski i fer način na dva poluvremena,cifre milionske,zasluge nacističke.

Prvo poluvrijeme,ono četeres i neke dobili zapadne komšije,kroatjanci,nešto malo veća razlika.

Drugo poluvrijeme ono devedeset i neke dobili,srbalji isto nekom većom razlikom.Trenutno je rezultat nerješen.

Danas bi kladioničari rekli namješten rezultat.Kladioničari sve znaju.

Nezavisni i nepristrasni komentator predložio da se treći i odlučujuči susret zbije na ravnicama Slavonije i Vojvodine,negdje na po puta  između zvijeri.

Nema u finalu neriješeno.Kom obojci kom opanci,u njih toga ima na bacanje.Ovaj put fer bi se odigralo demokratski, bez treće strane.Novi svjetski poredak insistira na demokratiji.

A boj polje,hem široko,hem plodno,može namah upit svu krvcu i namah pođubrit plodne njive.Može se predhnuti,ne ko na Kosovu za dan završiti,turci nefer igrali.Nema ono, završi se susret pa svako svojoj kući.Turci ostali pet i po de šest vijekova.Ovi nacisti dvadesetog vijeka misle isto.Neće moći,zakačili se za pogrešnog i po običaju popušili.

Organizovao bi komentator i medije novog svjetskog poretka,one druge genocidne sorte.Igralo bi se do konačnog pobjednika.Ako treba i produžetke.Gdje ćeš naći bolje a besplatnije đubrivo,i domovinu učiniti uslugu.Rješili se đubriva i zemlja plodna.

Kažu za sve je krivo jahanje gusala i  let prangija.Dođe mu to ko neka dobra izvlakuša.Milioni mrtvih a ti kažeš krivo je neko ćemane:klavir,harmonika,harfa,       balalajka,truba, saksofon,def,triangl,kasenjete, trzalica,instrumenata i pomagala hejbet..

Svi aplaudiraju,nije genocid,nije čovjek kriv,kriv je pojedinac koji svira ćemane,zanio se.Najviše vole negirati oni razrooki svinjoliki  degenerici,cvajtaši,pogančeri i njihova svojta.

E toga ima u izobilju.I coprnice vole da jašu i lete.

Uz prangije koje lete i gusle koje se jašu se lakše kolje.Ponese čovjeka muzika rodne srca i ne osjetiš ni napor ni umor.Vijekovima uvježbavali ljudi.Ne mogu se tek tako uzeti gusle i prangije i klati ljudi.Treba to orkestralno uvježbati.Vijekovi za to trebaju.

Nemojte slučajno biskupa i mitropolita,za nešto optuživati ili u fetve ili bule uvaljivat.Ni slučajno,to su male mace,nikome oni zlo ne bi učinili,samo su htjeli dijelove svoga naroda udomiti.Domoljibi su to.Nema  veze ako neke druge naroda za domoljublje treba istrijebiti.

Kuvalo se to još otprije.Zapisano je da je papa Grgur IX  popušlić 1.234 god. organizovao inkvizicijsku klanicu na Bosnu.Po uspjehu pohoda su ga neki i prozvali.A možda i još zbog  nečega.Poslije skoro svaki papa krstaše na Bosbu slao.Njih nisu zvali popušlići.Dosadno je to.Tepali im na drugi način.

Tek ovaj novi papa Fanćesko odlučio se pozabavit tom sortom.Dajte mu roka,zaslužio je.

Neće uspjeti,garantujemo.To se zlo vijekovima od Savleta ukorijenjivalo.

Krojači grbovnika svjedoče da je srbalj Dušan silni 1350 upao u Bosnu.Pohod se razvukao kao nešto ljigavo,pa ga u narodu prozvali Dušan slinići.Od jeda za godinu,dvije rikno.Na vrijeme,ovi njegovi i bez mora i ilira ostali. Sada nek vide kako je Balaševiću.

Neka tako treba Vrijeme će pokazati hoće li ostati bez Sandžaka i Vojvodine.Još da se plodne ravnice i vrijedni ljudi uhavizaju,a hoće,takare ih.Nije kod njih ništa brat brata zaklat.To ti je svako malo,sad pa sad.I eto ti Obrenovića pašaluka.Taj Obrenović kuma,pobratima na spavanju zaklo.Taka im vjera.

Napadalo se Bosnu i prije i poslije,nebrojeno puta,a svi napadači homoseksualci postadoše, svo do jednog ga popušiše.

Mi se raspričali samo što ne dođosmo da Kulina bana,onog što je takario kćerku srbaljskog Stefana Nemanje pa je morao oženiti.Još mnogi je bosanski ban,kralj,paša,beg ,aga ili prosto Bosanac takario kraljeve kćeri i žene.Nikad silovao.Časnom Bosanacu to nije u krvi.Što'š silovati kad možeš na meraku akšamlijski ašik ljubu dobiti.I još ti zahvalne budu.

Čitali ste Mujo uvalio Mariji na dvoru bečkom.Koliko bosanaca širom evrope ima,a da nisu svjesni porijekla i ne pitaj.Tma i tmuša nepregledna.Dobar ovaj Mak koju god prozboriš eto ti njega ko muhur.

Dakle sastali se Grga i Mojsije.Bio takav vakat,a gori se spremo.Za ta dolazeća vremena trebalo pripravit fermane,edikte , bule, poslanice,crtanija i načrtanija da se unaprid zna komu š'a valja radit.Ništa se na priliku ne smi pripustit.Takvi su stađuni,da prostiš.

Sastali se krojači,kažemo,sve sveštena lica nijedan Bosanac.Jednog ovlastio sviti čale,a drugi pravo pravcato iz Beča došo,sam sebe poslaniso.Sastali se za veliki sto od trpeze za dvanaest do trinaest čeljadeta,onaj vikarski za vikanje,za trpezu sjeli i rujno vino u butelje k'o pijanci  nasuli.Ono trinaesto mjesto zna se kome je nanijećeno.Pozivnicu zaboraviše odaslat.Ko poslijednji dođe,jal'ne dođe,taj je svakako nagraisao.

Nasuli i skoroj diobi Bosne nazdravili.Na čelu im  fra.Grga  i  Mojsije.

Gdje god okreneš a ono neki se Mojsije strefi.Ne zna čo'ek jal je čifut,jal je pravoslavac,čafir latinlučki ili musliman,a možee biti i sam firavun ili beduin se nacrtao.I među njih se i dan danas Mojsiji metiljaju.

Znano je,od Mojsija biblijskog da su svi Mojsije zafrkano duševili i ljutito izgledali.Ali časnost nisu nikad iznevjerili.Koliko se zna?Takva im čehra i usud.

Sastajali se oni još od ranije od 1780.god..Veliki je to pos'o skupit,iscrtat, retuširat,prilagodit,oku svome i papinom i ostalih ugodit.I vuci (zvjeri) siti i sve ovce k'o fol na broju.

Ali ove 1790.g. godine  baš požurili iako su svi na broju bili.Posao morali završiti,rok isticao.Požurili Mojsije nešto kaharli bio,valjalo mrijeti pa se dvoumio.Nije ono da je vakat bio,jako je šezdeset i dvije kuke imo.U cvijetu mladosti.Kažu dobar čovjek;pa se oko ujdurme dvoumio.Ne valja na se po stare dane grijeh navući.Ono brat po krstu jeste brat,al'nebesa su nebesa,valja između ladovine i pržuna birat.Nije to izbor ho'š vino ili špricer piti i stolove rušiti.

Dobila dva sveštena lica domaći zadatak:

“Bosni grbove predstaviti a kukavičja jaja u gnijezda uvalit i istoriju „malo“ promjeniti.“

Prekradašili bolan,haman pola svojih mućaka hotjeli zboksati.Triba sve  po redu ka'sti.Zasjeli u Kraljevoj sutjesci jer  franjevci u samostanu i crkvi fojničkoj nisu neki nagodan svijet.Ne vole oni mućki i mućaka,pa makar oni došli i iz Sutjeske partiznaske;e i tamo mučki bilo.

Kraljeva sutjeske je i Bobovac,prestolnica bosanskih Banova i Kraljeva.To je onaj Bobovac što sada je nalik nekom ružnoj planinarskoj šupi.Onaj srednjevjekovni Bobovac je na neki način trebao dati legimimitet sveštenoj lakrdiji.

Oslonili se na štapove.

Biskupski lijep,ukrašen, nekolik'o dijamanata,poneki safir i rubin,može to narodska grbača podnijeti i još toliko i još tisuću preko nekoliko puta..Nema tu ima nema.Mora.Ima tu papa,pa kardinali,pa biskupi,pa episkopi pa njihovi činovnici i garde,pa obični fratri i đakoni.Treba sve nadolmiti.Ove đakone za kraj ostavismo jer bi oni k'o narodu trebali milostinju davat.

A ‘di si ti  vidio,bolan,da bilo koje svešteno lice svijeta il’ bogomolja,crkva,džamija,sinagoga ili neki hram milostinju daje.

Znamo svi će reći nikad i amin.

Nećete se prevariti. Nijedan sveštenik,ni jedna crkva od manje(g) do velje(g) nikad ni cvonjka.Bio on latinski fratar ili papa ,pravoslavni, pop ili patrijarh, čifutski rabin,farizej i saducej, muslimanski hodža ili reis, budistički monah ili dalaj lama ili urođeničkih šamančića  ili šaman; ne da on milostinje.Nije naviklo svešteno lice davati, već uzimati,najčešće otimati.Svi znaju onu o popu (fratru,hodži) kad se davio i udavio.

U sveštenih lica i karaktera  je duboko ukorijenjena želja:poklon,zlato,dragi kamen,lovu, dolar,frank, eur,jen ili juan otimaj i otimaj i opet i opet otimaj i otimaj makar one  krvlju naroda gladnih bili obojeni.

Patrijarh svoj štap nije  ukrasio.Jok,lukav je on.Njegov je isposnički nalik prosjačkom, vjekovima sveti i maslinov,jal’ sa Atosa, jal’ iz Jerusalima.štap sve govori:Udijelite mi, siromah sam.

Kažem na štapove se naslonili,pomolili se i prekrstili.Jedan slijeva na desno,drugi sa desna na lijevo.

Ja se zaibretio,jedan se naopako krsti garant.Nemože to ,jedna je to vjera,morali bi isto radit k'o što uvijek rade.A onda skontam i sam sebi kažem:

„Jok ne griješi ni jedan.To se oni dogovorili da jedan bude odraz drugog, ko ono u ogledalu ili kada se dva blizanca ili dvije budale krste.Pametni su oni,Savle ih,lažni apostol svemu naučio.A možda se pocijepali u vjeri.“

Jedan se krsti sa pet a drugi sa tri prsta.Dum'o jal’ ne dum'o isto ti se piše.Ovu foru nikako nisam mogo skontat.Ili je neki svetac ili patrijarh sakat na jednu ruku bio;ili se isti jako iz ćenife vratio dva mu prsta kenjava bila ,pa se on bez njih krstio.Puk vidio pa se i on tako počeo krstiti.

Što puk vidi to puk oponaša.A možda Mojsija samo grč od pisanja napao.Nije šala izumitelj bio,Patent o toleranciji  između latina i pravoslavlja napiso.Najprije će biti giht ga nap'o pa mu se neki prsti zgrčili.Nije ni znao,da je konzilij pitao ovaj bi mu dijagnozu reko:

„Vakat mri't ili mrijet,nema treće.“

Kratko i jasno nema tu vrdavo,nego pravo u čelenku.Macola je zato zakon.Pitajte jal’  naše ustaše jasenovačke one hrvacke,jal’ naše četnike srebreničke srbaljske.

Deba najviše volio one riječi zahvalne za rimu.Nije pjesnik ali volio rimu.Jedva čeko da neko zine ili kaže po hrvacki ili srbaljski.Riječi za rime i stiha dušu dale.Jest da mu je palatalizacija lošija strana.Malo tepo i jezik mu,naročito kad popije,ma dovoljno čep da lizne,dobro frljfo.

Gledaj,nuto i pazi!

Krenuo Deba u nabrajanje,zna se čemu to vodi.

Hrvacki kraćanac oli'ti  srbaljski grmalj.

Joj, mjako da sam nešto pismen ko vi ja bi milje i milje tautologija za četiri tona  i za desetku složio.Ovako hrvaćki i srbaljski na ekspoze moram svesti.

Nećemo sada Deba o stihu i rimi,nećemo radi domaćina molim te,nije fer.Ni prostora više nema,ni prota se još nije eksponiro,a treba i muhur dati.

Iskrstiše se,poljubiše se sveštena lica,nekom milo,nekom nije,za sto ve'ki sjedoše,rujnijeh vina se narodskijeh dohvatiše.Što narod može napravit vino to niko ne može.Zato fratri i popovi najviše narodsko vole,sve narodsko k'o medovina ili reš janjetina niz grlo klizi.Ne moraš ni gutat ni žvakat.Hodži ne nosi vino.Zato je uvijek nako kisao,nikakav.Njemu samo keš kresni i nema kiselo već na cvjetno lice sihire prislanja. Njihovo,fratarsko,popovsko vino ili bilo šta drugo njino im nikako niz grlo ne ide.Sve to za njih nije dovoljno dobro, zato svoje radinost jal’ skupo prodaju jal’ debelo kriju,za kasnije.

 Sjede oni i piju.Treći ćokanj onaj veći od milja polovka pri kraju.Nemaju se njih dvojica šta dogovarat.Papski ferman stigo,crtači jal’ latinski jal’ pravoslavni su tu, pisari isto.

Istorječarima nema mjesta.Da ih pozovu morali bi pozvat onog baliju* Debu Medića.Znaju oni; Deba  historiju i prvenstveno lokativ ima u malom prstu i nigdje bez svog konzilija nije išao,sklon greškama.Pogotovo ne u crkveni ili samostanstski podrum.Jazuk Ako odeš sam moš ograisat ko papa;bilo koji.

Obiman je  posao.Ne može se šale prekrojit osam i po vijekova u jednu deceniju.Jok tu treba još najmanje toliko vremena prekrajat da bi se istina izbrisala.Eto brisali drvodelju i ubacivali i ubacuju jal’ Jovančicu jal’ Savleta.Ne da se drvodelja,žilav momak na svakom koraku, svakog dana im ga vikari.

Mojsije putnik pomirljiv kako je to već bio,već vidi kako konzilij dolazi.Samo što gusle iz prtjie uzeo nije,al’ konta neće domaće hadume i hanumice časne da vrijeđa.Čeka da oni prvi prangije izvade.Nije smio ni svoje misli sa biskupom podjeliti.Prvo nije red domaćin je.Drugo njegov podrum i nekako može bagatelisati,ali međ njegove ženske zarovit,ne ide to.I treće nešto mi brate previše vrckav,kukovima ko čoček,nije ga smio ni čestito bratski zagrlit da me ne obeščasti.

Malo mu milo,(možda malo više nego što bi hotio priznati),a malo nije što bi konzilij došao.

Milo mu,volio se i on za života provoditi,lokati i pricrvljiti,a „manastira mu“ i po koju igumaniju,sestru,snašu,cigančicu takariti,što bi reko Deba.Nije da nije biro,ali mu nekako lakše s reda išlo.Ponekad bi i neki ćirić fasovo,ništa strašno.Imaju časne i popadinke dobrih lijekova za svaku boljku.

Kako ćeš birati brate konzilijski Mojsije?Žensko je to,migavo,nasmijano,veselo,razigrano u damar bije.Vidi molim te putnik bečki Mojsije poče u prvom licu.Ovo se otima kontroli.

Evo iz glave mi ne ide,dva vijeka i pride tabirim onu tvoju serenadu, tvoju svirku,onaj bolero,onu  tvoju Zlatu i ašik ljube.Oni velovi,ona svetlost,onaj let ,srce da ti stane,koža ushrne,suze polete,mozak da se ukoči i još štošta pride.Joj koliko je to ljepote brate mili?Pa hajd ti nešto ne uradi,bolje se onda odmah upucati ko siroče.(Pošandrco patrijarh na konzilijski,sto posto.)

Nema ti kod konzilija ni cile mile.Ima da ima ili ima da ima,nema treće.Ni po babu ni po stričevima već konzilijski,jednoglasno.

 

 

Pokušaj prekrajanja Bosne / Grbovnik, patrijarh Mojsije…II Dio

Grbovnik, patrijarh Mojsije,  oni jašu gusle i na prangijama lete

II Dio

Sastajali se oni još od ranije od 1780.god..Veliki je to pos'o skupit,iscrtat, retuširat,prilagodit,oku svome i papinom i ostalih ugodit.I vuci (zvjeri) siti i sve ovce k'o fol na broju.

Ali ove 1790.g. godine  baš požurili iako su svi na broju bili.Posao morali završiti,rok isticao.Požurili Mojsije nešto kaharli bio,valjalo mrijeti pa se dvoumio.Nije ono da je vakat bio,jako je šezdeset i dvije kuke imo.U cvijetu mladosti.Kažu dobar čovjek;pa se oko ujdurme dvoumio.Ne valja na se po stare dane grijeh navući.Ono brat po krstu jeste brat,al'nebesa su nebesa,valja između ladovine i pržuna birat.Nije to izbor ho'š vino ili špricer piti i stolove rušiti.

Dobila dva sveštena lica domaći zadatak:

“Bosni grbove predstaviti a kukavičja jaja u gnijezda uvalit i istoriju „malo“ promjeniti.“

Prekradašili bolan,haman pola svojih mućaka hotjeli zboksati.Triba sve  po redu ka'sti.Zasjeli u Kraljevoj Sutjesci jer  franjevci u samostanu i crkvi fojničkoj nisu neki nagodan svijet.Ne vole oni mućki i mućaka,pa makar oni došli i iz Sutjeske partiznaske;e i tamo mučki bilo.

Kraljeva Sutjeske je i Bobovac,prestolnica bosanskih Banova i Kraljeva.To je onaj Bobovac što sada je nalik nekom ružnoj planinarskoj šupi.Onaj srednjevjekovni Bobovac je na neki način trebao dati legimimitet sveštenoj lakrdiji.

Oslonili se na štapove.

Biskupski lijep,ukrašen, nekolik'o dijamanata,poneki safir i rubin,može to narodska grbača podnijeti i još toliko i još tisuću preko nekoliko puta..Nema tu ima nema.Mora.Ima tu papa,pa kardinali,pa biskupi,pa episkopi pa njihovi činovnici i garde,pa obični fratri i đakoni.Treba sve nadolmiti.Ove đakone za kraj ostavismo jer bi oni k'o narodu trebali milostinju davat.

A ‘di si ti  vidio,bolan,da bilo koje svešteno lice svijeta il’ bogomolja,crkva,džamija,sinagoga ili neki hram milostinju daje.

Znamo svi će reći nikad i amin.

Nećete se prevariti. Nijedan sveštenik,ni jedna crkva od manje(g) do velje(g) nikad ni cvonjka.Bio on latinski fratar ili papa ,pravoslavni, pop ili patrijarh, čifutski rabin,farizej i saducej, muslimanski hodža ili reis, budistički monah ili dalaj lama ili urođeničkih šamančića  i šamana ; ne da on milostinje.Nije naviklo svešteno lice davati, već uzimati,najčešće otimati.Svi znaju onu o popu (fratru,hodži) kad se davio i udavio.

U sveštenih lica i karaktera  je duboko ukorijenjena želja:poklon,zlato,dragi kamen,lovu, dolar,frank, eur,jen ili juan otimaj i otimaj i opet i opet otimaj i otimaj makar one  krvlju naroda gladnih bili obojeni.

Patrijarh svoj štap nije  ukrasio.Jok,lukav je on.Njegov je isposnički nalik prosjačkom, vjekovima sveti i maslinov,jal’ sa Atosa, jal’ iz Jerusalima. Štap sve govori:Udijelite mi, siromah sam.

Kažem na štapove se naslonili,pomolili se i prekrstili.Jedan slijeva na desno,drugi sa desna na lijevo.

Ja se zaibretio,jedan se naopako krsti garant.Nemože to ,jedna je to vjera,morali bi isto radit k'o što uvijek rade.A onda skontam i sam sebi kažem:

„Jok ne griješi ni jedan.To se oni dogovorili da jedan bude odraz drugog, ko ono u ogledalu ili kada se dva blizanca ili dvije budale krste.Pametni su oni,Savle ih,lažni apostol svemu naučio.A možda se pocijepali u vjeri.“

Jedan se krsti sa pet a drugi sa tri prsta.Dum'o jal’ ne dum'o isto ti se piše.Ovu foru nikako nisam mogo skontat.Ili je neki svetac ili patrijarh sakat na jednu ruku bio;ili se isti jako iz ćenife vratio dva mu prsta kenjava bila ,pa se on bez njih krstio.Puk vidio pa se i on tako počeo krstiti.

Što puk vidi to puk oponaša.

A možda je Mojsija samo grč od pisanja napao.Nije šala izumitelj bio,Patent o toleranciji  između latina i pravoslavlja napiso.Najprije će biti giht ga nap'o pa mu se neki prsti zgrčili.Nije ni znao,da je konzilij pitao ovaj bi mu dijagnozu reko:

„Vakat mri't ili mrijet,nema treće.“

Kratko i jasno nema tu vrdavo,nego pravo u čelenku.Macola je zato zakon.Pitajte jal’  naše ustaše jasenovačke one hrvacke,jal’ naše četnike srebreničke srbaljske.

Deba najviše volio one riječi zahvalne za rimu.Nije pjesnik ali volio rimu.Jedva čeko da neko zine ili kaže po hrvacki ili srbaljski.Riječi za rime i stiha dušu dale.Jest da mu je palatalizacija lošija strana.Malo tepo i jezik mu,naročito kad popije,ma dovoljno čep da lizne,dobro frljfo.

Gledaj,nuto i pazi!

Krenuo Deba u nabrajanje,zna se čemu to vodi.

Hrvacki kraćanac oli'ti  srbaljski grmalj.

Joj, mjako da sam nešto pismen ko vi ja bi milje i milje tautologija za četiri tona  i za desetku složio.Ovako hrvaćki i srbaljski na ekspoze moram svesti.

Nećemo sada Deba o stihu i rimi,nećemo radi domaćina molim te,nije fer.Ni prostora više nema,ni prota se još nije eksponiro,a treba i muhur dati.

Iskrstiše se,poljubiše se sveštena lica,nekom milo,nekom nije,za sto ve'ki sjedoše,rujnijeh vina se narodskijeh dohvatiše.Što narod može napravit vino to niko ne može.Zato fratri i popovi najviše narodsko vole,sve narodsko k'o medovina ili reš janjetina niz grlo klizi.Ne moraš ni gutat ni žvakat.Hodži ne nosi vino.Zato je uvijek nako kisao,nikakav.Njemu samo keš kresni i nema kiselo već na cvjetno lice sihire prislanja. Njihovo,fratarsko,popovsko vino ili bilo šta drugo njino im nikako niz grlo ne ide.Sve to za njih nije dovoljno dobro, zato svoje radinost jal’ skupo prodaju jal’ debelo kriju,za kasnije.

 Sjede oni i piju.Treći ćokanj onaj veći od milja polovka pri kraju.Nemaju se njih dvojica šta dogovarat.Papski ferman stigo,crtači jal’ latinski jal’ pravoslavni su tu, pisari isto.

Istorječarima nema mjesta.Da ih pozovu morali bi pozvat onog baliju* Debu Medića.Znaju oni; Deba  historiju i prvenstveno lokativ ima u malom prstu i nigdje bez svog konzilija nije išao,sklon greškama.Pogotovo ne u crkveni ili samostanstski podrum.Jazuk Ako odeš sam moš ograisat ko papa;bilo koji.

Obiman je  posao.Ne može se šale prekrojit osam i po vijekova u jednu deceniju.Jok tu treba još najmanje toliko vremena prekrajat da bi se istina izbrisala.Eto brisali drvodelju i ubacivali i ubacuju jal’ Jovančicu jal’ Savleta.Ne da se drvodelja,žilav momak na svakom koraku, svakog dana im ga vikari.

Mojsije putnik pomirljiv kako je to već bio,već vidi kako konzilij dolazi.Samo što gusle iz prtjie uzeo nije,al’ konta neće domaće hadume i hanumice časne da vrijeđa.Čeka da oni prvi prangije izvade.Nije smio ni svoje misli sa biskupom podjeliti.Prvo nije red domaćin je.Drugo njegov podrum i nekako može bagatelisati,ali međ njegove ženske zarovit,ne ide to.I treće nešto mi brate previše vrckav,kukovima ko čoček,nije ga smio ni čestito bratski zagrlit da me ne obeščasti.

Malo mu milo,(možda malo više nego što bi hotio priznati),a malo nije što bi konzilij došao.

Milo mu,volio se i on za života provoditi,lokati i pricrvljiti,a „manastira mu“ i po koju igumaniju,sestru,snašu,cigančicu takariti,što bi reko Deba.Nije da nije biro,ali mu nekako lakše s reda išlo.Ponekad bi i neki ćirić fasovo,ništa strašno.Imaju časne i popadinke dobrih lijekova za svaku boljku.

Kako ćeš birati brate konzilijski Mojsije? Žensko je to,migavo,nasmijano,veselo,razigrano u damar bije.Vidi molim te putnik bečki Mojsije poče u prvom licu.Ovo se otima kontroli.

Evo iz glave mi ne ide,dva vijeka i pride tabirim onu tvoju serenadu, tvoju svirku,onaj bolero,onu  tvoju Zlatu i ašik ljube.Oni velovi,ona svetlost,onaj let ,srce da ti stane,koža ushrne,suze polete,mozak da se ukoči i još štošta pride.Joj koliko je to ljepote brate mili?Pa hajd ti nešto ne uradi,bolje se onda odmah upucati ko siroče.(Pošandrco patrijarh na konzilijski,sto posto.)

Nema ti kod konzilija ni cile mile.Ima da ima ili ima da ima,nema treće.Ni po babu ni po stričevima već konzilijski,jednoglasno

Sabat ili surbota / Igrokaz na dan 10. jul / srpanj

Danas je subota  10. jul / srpanj 2026. godine njegov  191 dan   , a  preostalo je  krhkih 174 dana.

Vi nikad ne mislite da se,  recimo, na današnji dan, prije hejbet godina  desilo nešto što će bitno uticati na vaš život.

Eto recimo priča o surboti , drugi dan poslije četvrtka , što no bi čifuti rekli šabat , papise bludnice sa sedam brijega kažu sabato .

Uticala je na čitavo čovječanstvo. A ljudi nikad nisu čuli za nju.

Eto , ni  vi  ne znate da se nekad subota zvala surbota.

Ako nama ne vjerujete pitajte žene. One još i dan danaske kukaju zbog tog izbačenog slova R.

Kažu oštećene su, debelo su oštećene. Nama ih žao i vjerujemo im. Kako im bolan nećeš vjerovati. A bome nam i nas žao. I mi uskraćeni.

Znate ono:

Raj je bio uređen kako treba i po tabijatu. Ali ona firaunka Eva, naša pomajka  nam natakari onog junfera praoca nam Adama, ko najvećeg levata i dobiše izgon iz raja.

I gdje će ih poslat?

Za divno čudo baš na Zemlju. Ne znamo zašto je ona izabrana od tih silnih mirijadi planeta , sunca i mjeseca.

Kažu ima vode i đardina, lijepog cvijeća i trave. I svega nečega baš za insane sve podređenog. Rečeno im :

-Idite pa tamo jedite zabranjeno voće koliko vam ćeif. samo pazite na mjeru.

Ali detalji na Zemlji nisu ugajguljeni i morale se na brzaka stvari sređivati. Tako se dogovore takrli dani,do u tančine. To su oni oni dani za branje voće, ali samo ako u njihovom nazivu    ima slovo r . Ako nema, strogi post ili na mah pržun. Ono u svemu mora imati mjere.

Zato je Mujo najviše volio da piše recke, da zna dokle je došo. Ako bi bilo neke dileme , on se radi demokratije nije nimalo bunio da sve krene isponove.

Eva ko Eve , nekako proturila surbotu kao šesti dan u sedmici. Vidi se namazanija mastima od onog blećka Adama. On neki jado izgleda bio. Na sve što Eva kaže on klepi ušima. Zato je prvo matrijarhat nastao. Garant.

I sve je dobro štimalo za Evu i za njene nasljednice dok se Jevreji ne pojaviše i “muškarčine” čopili vlast.I jade namah radi štednje ukinuše jendo slovo i surbotu prozvali sabatom. Dan u kome je grijeh bilo šta raditi, a naročite ne ono. što se radi surbotom.

Žene zavriskaše : Kakav vas  crni sabat snašao, to je naša  surbota.

Nema to veze sa Isusom ili black sabatom  . To ima veze sa farizejima. Kažu oni škrti , škrtiji od prosječnog Jevreja barem dva puta bili  i gledali da uštede gdje god stignu, čak i  na slovima.  Moš'te mislit’ koliko su štedljivi bili. A i licemjeri. Zalagali se za neku vjersku čistoću. I tako je dugo moralo da se ne praktikuje branje voća subotom. Zabranili i bilo kakav rad. Znači i ljenštine su. To jopet podrazumjeva  i ima i  nema, onoga što je u raju zabranjeno.

Ali tu nije kraj. Starorimske, starogrčke i sve ostale staro žene se pobunile i zavele višeboštvo. Tamo se svaki dana moglo brati voće. I bez obzira što je pola dunjaluka prešlo na monoteizam i dan danas vlada neznabožački , oliti poganski  sitem branja voća.

I ko kaže žene nisu moćne. Jesu , samo zaboravile svoje moći. Ili čekaju pravi vakat?

Dobili smo dojavu da Lizistrata , negdje na visinama kuka ko godina ,za njenim slavnim vremenima.

Jako brzo se smjenjuju dani. Ne mre ih čovjek ni pomilovati.

Što bi poete rekle:

Milovali ne milovali svi greju u nepovrat.

Svaki dan je prelijep za život. Valjalo bi kada bi se svaki dan voljelo i ljubilo i svaki dan imao jedno er makar kao pričuvu. Onda bi se zasigurnio našlo vremena i za djecu i starije.

U pevodu:

Volite se ljudi. I ono što neizostavno ide uz ljubav. Bez obzira na subotu , sabat , sabato ili surbotu.

Ne da nam se baljezgat

Pučanstvo se uplašilo, skoro ubarabatilo.. Samo o ratovima trabunjaju. Ratova je uvijek bilo. Ni ubuduće ih neće nedostajati. To je kao igra ture i jazije. Zakovrneš petodinarku u vazduh i šta pane. Tura ili jazija ( pismo /glava). Jedino ako novčić  ostane u vayduhu rata neće biti. Aha. Jašta će nego ostat u havi. Bilo šta. Čak i tice moraju slećet.

I onda kolo sreće se stalno okreće. Jal te rat potrefi, jal te ne potrefi. Ali barem jednom u životu te strefi.  Ako si danas dobro prošo, sutra nećeš, garant.  Jer se izmeju dva rata insani uzohole i okreću lice đah na jenu, pođahkad na drugu stranu.

Sigurica non stop ratova je jedino osigurana Izraelićanima. Dok je vijeka i svijeta uvijek  će neko ratovati protiv njih. Ili oni protiv nekoga. Zlohuda neka sorta. Tako im zapisano.

Zar nije ljepše pričati o vrućinama , koje nam prihajaju v svak skori čas . Možda nam dovedu  koju Mojcu , oli Alenku , a mere bit i Necu. šenkrat plaho . Nemamo ništa protiv Brigite, Cecilie ili Ute. Ah , lijepa nostalgična vremena, smrtno navarna nevinostima , ampak čistost.





A danaske !

Mi najvi[e volimo ove domaće , balkanske ljepote i tovarišice. Posebice Nadaline.

Ali jamile nas vehte vrućine.

Vako će to napriliku biti.

Polako počinju pritiskati vrućene, a bome i sparina.

Htjedosno reći neka sparina , ali kad kod nas pritisne sparina, to nije neka , to je sparinčina, pride sparina.

E sada vi skontajte kako je nama.





Valja dnevnicu zaraditi, a brčkanje – makar u lavoru i hladovina mame.

Od ovih klima i ventila se uhelaćismo.

Dibidus.

Grlo nam se steglo ko da se njemu moruna skriva ili krastača  krepava.





A tek znoj, ko da nas udav jamio i ne pušća.

Jal’ piton.

E , ženama je lako.

Znaju one kako sa pitomima, pardom pitonima.

Ko da su im , haman , najbliskiji rod.

E, sada vi pomišljate na neke bezobraštine.

Nemojte, boni.

Grehota žensko potvarati.





A da ih ima,  merebitno napriliku  , a bome nekom i na nepriliku, iste zmije,

Ima hin aman kobre , nije da nejma.

I gore.

Progutaju insana očas. Ili bar djelomično . Ne mre ih čovjek uhavizat.

Joj, sparina pristavila milju kapljica, svuda po glavama.

Ne možemo dalje baljezgat.





Kraj smislite vi.

Nešto o ženi i pitonu.

More i o pitonu i ženi.

Svejedno; mislite vi.

A nije.

Ako počnete sa ženom , svršićete sa ženom.

Ako počnete sa pitonom,

nema vam druge, nego pitona u ruku,

pa ga vodite na pašu.

Što bi poete rekle :

Ne mora sve biti u stihovima i rimi. Niste PO, već čitavi insan, uslovno rečeno.

U prevodu:

-Neki insani nisu insani , jer ne znaju razliku između udava i pitona.

A razlika je vrlo jednostavna  : udav davi , a piton pit'a. Nije bitno gdje staviš . Mislimo interpukciju .

.

E  sad kako , kada  i što nije do nas muškardina.

Već do Nadalina.

A i ne da nam se više baljezgat .

A ni manje.   

Napola slato pismo

MERI CETINIĆ – Četiri stađuna / Song – Lyrics / Lijepi snovi

 

Mila ,

jube moja

Mala Velika princezo , kraljevskog roda

Oprosti , ali moram ti onoga hamala što se sa Tobom najčešće u snovima druži, malo otračati.

Valjda ljubomora , šta li ?

Inače nemamo običaj nikom iza leđe jade činiti. Pogotovo o nama, a izgubio sam iz vida koliko nas je. Toliko sam se puta repliciro da ne znam koliko me ima. Sad moram o sebi u množini govoriti. A nisam ko oni vehti inglezi.

Još nam se neki merhumi počeli šlepati, čuli za tvoju ljepotu i dobrotu. Ne m'reš ih se kutarisati. Svaki svoju šćemlijicu natakario nasred sobe. Blenu u tebe ko u ekran.

I u ekran radi tebe. Onu malu kutijicu šro je sada haber slikovitom pričalicom zovu u ruci stišču i svako malo pogledavaju. Kontaju mogla bi ih ti odnekud haberslikom ščoliti.

Aha, Malo šjutra.

Nemaš ti drugog posla nego mene mahalskog blećka zvati.

Svi blenu u moju ljepot vilu i hoće da mi je kradu.

Ne damo te mila, nikako ne damo. Al’ nam drago što te mjerkaju. Nek vide šta to srećni mahalaši voledu.

Ona Četiri stađuna , nam oči isplakala , evo , mere bit da bidne , hejbet godina. A i bez njih , oplačemo .

Plačemo ko godina, poneki i ko dvije. Ako znaš koliko je to suza, biće nam lakše . Malo smo se i umorili. A i nakupila se u tom čekanju guta godina…

Otkako se, mila ljepoti moja , ti natandarila (oprosti tako se kod nas u mahali kaže) u naša mubarek srca ,  oni blesavi hamal stalno rahmetli majku pominje. Sve neštvo o kletvi. Te ne kuni me , te ne ruzi me , pa jope’ isponove.

Đe će ga, ba majka zbog ljubavi kleti. Pogotovu kad je ‘vake ljepote i dobrote.

I tako vazdan i obnoć. Ne prestaje.

Jok, nikako ne prestaje.

Ne kuni me , ne ruži me majko , sve sam zbog nje u helać dao.

Načisto zvizno.

A jel , mahlukatu to valja?

Ne valja , nikako , ne valja.

Jel mu bolje, nikako mu nije bolje.  Ak ti gospe, samo mu mere gore biti.

I nama se , ne kuka , nego vrišti. Ampak mučimo.

Dobro , priznajemo , pretužni smo što te ne možemo pomilovati , za ruku primiti, prstiće poljubiti, jer kraljevkog si roda .

Ruku tvoju na grudi staviti! Da osjetiš , bona kako lupa, ko dva  Unska vodopada sa Plive  i pride  Modre rijeke slapovi.

Svaki od nas sliku nabavio. Četiri čoška sobe , u svakom uglu po jedan mahlukat se sakrio, skupio ko petodinarks zastala u havi. Sliku gleda, sliku ljubi , dušu gubi , na srcu je prislanja i uzdiše:

S rukon za ruku su četri stađuna

Moji se dani kroz vrime vuku,….

 

A oni jado bi da ide u kafanu , da tamo loče i crkava od tuge. Ne ide to mila. Jedva ga zadržavamo.

-Daj bona , promuhabeti mu koju, možda se devraniše i vrne se , da nam društvo u ovom belaju od dertli čežnje pravi.

Izgorismo ti mila, sagorismo.

Al ne kukamo . Nismo ti mi, bona pi…lići

Nemoj nik'da pomisliti tako nešto bonićka , dobroto naša.

Kad te ljubav u blentaru strefi , nema druge nego o njoj sniti i boje i pjesme liti. Muziku umjesto cuge dolivati. A da nam se ponekad ne oklizne neki žešći gutljaj – oklizne . Ljudski je. Grijeh ne ide u usta. Otrov bljuje iz usta.

Volim da naše pjesme, boje , slike , muzika vrište i kazuju:

-Joj kakva je dunjaluče , naša rajska vila , ljubav naša.

Ne zamjeri i selam ti veliki ,

mila moja.

***

Prođoše stađuni. Bukadar njih.

Tračaroša upitaše:

Posla li ti ono pismo?

Kome da pošaljem ljudi moji.

Evo obijelih , a ona krasotica , tuga moja, nikako da mi se javi, da mi adresu da , da mi umor s duše mine.

Šta ću, radostan ja , još uvijek se nadam. Nadu mi ne mogu ubiti.

Srešćemo se mi . Jal’ vamo jal’ tamo.

Bolje joj je da smisli dobru izvlakušu zašto mi nije haber dala.

A svakako ću je dobro naružiti. Ono po đardinski. I neće se ljutiti. Biće joj drago što je ružim.

*

Šaban Bajramović – Ne kuni me Majko / Song – Lyrics

Sa otvaranja galerije Bosna zemlja Božije milosti

 Sretna ti osma godišnjica Galerijo Bosna zemlja Božije milosti !

Neobjavljeni detalji

oliti

Crtice o jednom životu

Radostan , sretan ali i tužan…

Hoćete život jedan  u čet'ri crtice ?

Merel’ nako ukratko , foto i slikično, uglavnom?

Crtica I.

Dolazak Jr Seniora i  Jr/Jr I

Jr/Jr II (  Mahalaš jednom , mahalaš  i šeret uvijek ) :

Varijanta A. (za javnost)

Joj,  dedinih Ljepotana, boli glava.  

Varijanta B. ( kućna )

Joj , levata , Deda mili ,  boli glava .  

Crtica II

They are zabezeknuti!

Šta ste se zagledali? Ja samo malo grickam.

Ništa ,ništa. Joj, lijepih slika, ljudi mili…

Blenuli tetka , blenuli. Aha , malo grickaš? Aferim tetka! Jel meni šta ostalo?   – evidentno zabrinuto Jr.-Jr.II

Crtica III

Slikarev slatki zdravstveni konzilij

I ja ću, kada odrastem,  ako Bog da, imati   hejbet ‘vakih slatkih konzilija k'o Deda.

Ah, nekada!

Baš je ovi Deda smi'šan.

Crtica IV

Belajli , jazuk Tahta!? 

Ovu ću crticu , pijetetom ,  da oćutim.

D'bro.Dobro.

Nema mjesta ljutnji , ljepoto mila.

Zemaljsko vrijeme neumitno teče.

Jr Senior je dobio Juniora 3.

Tetka je dobila Juniora 1.

Očekuje Juniora 2.

Mašallah!

Galerija Bosna zemlja Božije milosti je ušla u osmu godinu postanja .

Nježne grlice još uvijek lepršaju njome.

Slikar je neumoran , škraba , moluje .

Tišinom sni i voli djetinjim srcem .

Grad čednosti se oporavlja.

Modra rijeka blista.

Prelijepi život  se polako zaokružuje i sa Bosnom zemljom Božije milosti gre dalje , polako putem ka svjetlosti.

Savjet? (Oprostite , nije obvezatan.)

Molite se Bogu Jedinom,

vjerujte srcu svome nevjernom

i daće vam se.

Epilog?

Nije mu vrijeme!

( Valjda ! Ali tko da zna ?)

Hvala ti Gospode ,

oprosti nam grijehe naše

i molim Te čuvaj nas od zla.









 

Mare

Bilo je nekoliko Mara u našim mahalama.Uglavnom su to bile skraćenice imena Marija.Samo je jedna Mara imala puno ime Mara.I još jednu  . Marinu smo zezali da je Mara.Ona se ljutila,a nama je to bilo vrlo simpatično.Kada se prestala ljutiti ,znali smo da se zaljubila i mi je više nismo zvali Mare.

 Mara koja se najčešće pominjala u našem komšiluku su zvali Mara Gatara.Nećemo vam otkriti toplu vodu kad kažemo da je ta znala gatati.Nikad nije fulila.A nema svjedoka da je išta potrefila.

 Narod ko narod.Ode kod Mare i debelo joj plati za gatanje.Sve što ona izgata oni obrnu naopako i ibrete se kako ona naopako pogađa.

 Gatara je bez gatanja sve znala.Ko s kim,koja je ovo,čija je ona.Čak ni koja je i ovo i ono joj nije moglo mašiti.Svi svetski šund mediji tog vremena prenosili njena zapažanja i komentare i tračeve.Čak i oni „ozbiljni“ mediji su je počeli ozbiljnije shvatati.

 Jopet, onu drugu smo zvali Mara Daskara.Ona nije znala gatati,ali olajavati je mogla po čitav dan.U tom faxu je bila i ispred Mare Gatare na top deset gatara svijeta.

 Prvo mjesto su ubjedljivo držali Vatikanski  jal bećari,jal hadumi,jal tetkice.Nikako ljudi.Ne mo'š biti čo'ek ako si se odrekao muškosti i nisi ženjen.Njihova olajavanja i laži i mali vrapčići znaju pa ih nećemo pominjati. A i bliže se blagdani.Nije vakat dušu griješiti olajavanjem.

 Drugo mjesto drže glavni svećenici Jehovinih svjedoka .Od sanstefanskog mira 1878.godine laju na sav mah oglašavajući apokalipsu.Od tada svake godine o tome kukuriču po više puta godišnje.Mi izbrojali do sada su 411 puta najavili smak svijeta.Merete skontati  koliko su puta fulili.

 Treći si bili Buš i Bler,oliti kapiciner i drekavac.Iako su  oduvali, oliti ugasili  fenjer nije zgoreg ih pomenuti,jer imaju naslijednike.Oni su kevčući obznanjivali da su upucali Bin Ladena, zaboravivši obznaniti da su ga stvorili.Njihov lavež su mediji  u stopu pratili.Irak gomila hemijsko i atomsko  oružje i  prijeti Izraelu ,njihovoj genocidnoj mazi mazi, ko što su i njine biroktatije.Sadam je bez njihovog dopuštenja nekoliko puta pustio vjetar.To rokanje im je posebno išlo na živce.Zbog toga su nalajavanjem ujedinili zapadni dunjaluk da porobe i razruše Irak.Irački narod još uvijek u krvi plaća njihovo olajavanje.Olajavali oni i Iran ,no to je malo čvršći orah.

Ipak mislimo da će ono naranđasto , jal crveno nešto što smrada , a vabi se Trump prevazići i vatikan i svu bjelosvjetsku bagru. Tako nam tukne.

Trenutno treće mjesto drže kreacionisti.Oni olajavaju starost Zemlje.Kažu da su svi drugi ludi ako misle da je Zemlja stara koliko je stara.Jok ona je stara 4010 plus 2015 godina i nema druge.To je tako jer oni tako skontali da bi pučanstvu lovu otimali.I jošte svake godine ,zadnja  64 stađuna otkrivaju po jednu Nojevu barku.

 Mara Daskara je ili olajavala ili slagala daske po dvorištu.U intermezzu bi se falila četvrtim mjestom svjetskih olajavača.Iako je slagala daske po vas cijeli dan, nije dobila ime po daskama.Jok.Ime je dobila zato što je bila obla k'o tabut tahta.

I tako neprimjetno se prišunjasmo temi koja nas zaista tišti.Moglo bi se reći ne da nam mira još od pubertetskih dana.Stariju su to tada zvali jutroklik dani.Danas se vabe kao tinejđerski dani.Mi bi prije rekli dani munjene mladosti.

 

Radi se o narodnoj izreci:

Razumije se u to ko Mara u kriv anamo onaj.

Pučanstvo je takarli insanluk.Ono ima svoje tokove koji proističu iz jednostavne inačice:

-Takarim, dakle postojim.

Pošto smo pučanstvo ,bar tako mnijemo ,  mi vjerujemo da među svakakvim tandar aparaturama ima i poneka kriva blentovija.Tu ne bi trebalo biti ništa sporno.Ako ima mali i veliki;jaki i slabi,crni i bijeli,žuti i crveni,plavi i rozi,čokoladni i sladoledni,tvrdi i mehki ko friško pače,a poneki se i visuljak zove,zašto se ne bi među pravima zakofrčio i neki krivi.Ništa on ne bio drugačiji od onih koji se hoćkaju i blesavo glavom klimataju.

Nikad jasno i pobliže da konkretizuje svoje umotvorine,pa smo se zbog toga uvijek pitali kakvo žensko je ta ženska koja se ne razumije u poglavatog krivog bezmozgaša.

Dvije nam Mare povećale dilemu. Koja se od njih ne razumije u ono o čemu znanje samo po sebi,  dolazi ha se žensko čeljade šteke mere dovatiti i po pravu prvenstva takarli vremena dohavizati.

Mara Gatara  je uvijek imala frculet na glavi i ohrndani svileno cvijetni šlafruk na kabastom tijelu.Navlačila je i najlonke na bretele ili haltere.Nismo zavirivali, kažu dlakava ko srodnik primata bila. Jedna najlonka  joj uvijek pobjegne i  sleti ili bolje rečeno šljegne  na kaubojke, nekad lijeva – nekad desna. Imala je brčiće i po neku dlačicu na licu.da se zbude ko u priči:

-Postarija ,dobrostojeća i dobrodržeća brkata gospođa.

To je vješto krila jer je po vas cijeli dan nosila masku za skidanje dlaka.Kit ili neku dugu cjepidlaku.Noću,u radno vrijeme bi palila samo jednu svijeću pa prorokovala.

Gatanje bi uvijek ,u inat Mari Daskari započinjala:

-Gospodarica mraka,grada i svjetova. (Vatikanski  – Mater familijas oskuro urbis et orbis)

Znala ona to i na latinskom prozboriti ,ali nije htjela da je porede sa onim individuama koje se  pederu sa sikstinskog svoda  mole. Opis ove upečatljive osobe je sasvim odgovarao   vješticama  Nativitas Solis Invicti (Rođenje nepobjedivoga Sunca) koje su se posvetile otimanji love  od naivnih budaletina. To nam  je dalo naznake da nju nije briga ni za šta osim za gatanje i penezi koji joj u šlafruk banu.

Mara Daskara je, je opet ,  bila ravna ko taraba od fino izdeljane  bukve. Nikud se nije micala bez širokih farmerskih pantala i blejzera sa tri reda zlatnih dugmadi raznih gravura.Oko vrata bi vezala svileni šal cvijetnog dezena impresivnih boja radi uroka.Daske koje je prenosila morale su biti čiste ko dječija guza poslije kupanja.Nije željela da se uprlja dok tegari.Nikog nije zavarala.Kad bi pučanstvu dosadilo da je zovu Mara Daskara,radi promjene zvali su je Košćata Mara.Zbog istih razloga su Maru Gataru zvali Vještica Mara.

One bi se ponekad osladile.

Maru Daskaru je ponekad obhodio Deba. Htio je da mu gata.Zbunjivala ga njegova indolentna sudba .Ona ga vrnula jer mu je sve bilo jasno zapisano i ona tu nema šta tražiti; a ni on.

Deba ko Deba ;inađija i uporan vazda bio, pa se navadio. A i znatiželjan bio, a nisu ga ženskinje išle tih dana. Rezon ; daj šta daš ga u belaj uvalio  , da mu svaku veče  Mara Vještica gata. Mi se nismo čudili šta mu je , jer takav je on, nedokaziv.

Jednom on došo na gatanju , a osto na rimi. Maru, jal  Gataru jal Vješticu tu veče plaho prisvrbilo. Deba nikad nije bio veliki đentlmen,tek osrednji.Međutim za rješavanje vještičijih svrabeža dušu dao.

Poslije se komšiluk čudio kakve to Deba teške muke ima kad mora svaku noć na gatanje.Mara jedno vrijeme prestala da prima drugi svijet što u kugli pomoć vide.Narod se pobunio, transparenata se dohvatio pa na bjelavske džade.Morala Luca intervenisati.Možda joj se tada Deba zamjerio.

Oma opet prolazio pored komšinice Mare Daskare i pozdravio je.Ona se zacrvenila ko bulka u cvjetanju i moli ga da joj pomogne dvije tri bukove daske pomaći,ne može sama teške joj.Oma se ne bi prljo,ali odbiti molbu komšiluka u mahali je veliki jazuk.

Ono nisu bile dvi tri daske nego sto dvi tri. Lipso Oma ko ker kad vija fiću. Lipso i zaprašio se.Šefica od dasaka ga uvede da ga raspraši, a ispalo je da je Oma nju dobro isprašio.Poslije se kleo da uopšte nije daskara već iza široke odjeće skiva čusto i savršeno usjedeličko tijelo.

Bi nam lakše. Deba i Oma se nisu fačali neznalica po pitanju krivog sudionika takar priče. Ali i dalje smo tragali za Marom iz narodnog predanja. Možda vam jednog dana ispričamo kraj potrage. Tko da zna!

Naravoučenije :

-Sabur , saburli , strpljen spašen.

 

Baš su ljudi baksuzi

Nešto dumamo ; baš su ovi ljudi baksuzi.Mogli su ljudi nakantat hejbet godina. Zauvijek. Možda i u beskonačnost stići. Ali vole voće. Jabuke i tako to. Bitno da je zabranjeno. Što veći veto , to je slađe.

Koga briga za reprekusije. Ne m're se voćkicama  odoljet. A jopet neki nisu za jabuke, previše mirišu na grijeh i nisu toliko popularne , ko recimo smokvice.

O kaznama poslije branja i konzumacije otom potom , kada glava zaboli. A neštoi kontamo, kako ćeš joj ba odoljeti. Obla , sjajna , mehka ko duša, čvrsta ko kamen. Drhti i biba se ko rosa na jutarnjem povjetarcu. I slasna . Duša čovjeka da zaboli, od ljepote i divote.

Šta to? Kontate vi.

Ma voćka ta. Svaka. Ima ih hejbet i nijedna ista, a sve nalik jedna drugoj.

Da li ste vi ikad vidjeli dvije iste voćke, pogotovu one zabranjene?

Normalno da niste. I nećete. Doklen god živjeli. I dalje dok je vika i svita.

Radi njih čovjeku biva žao ,što ne m're nakupiti Metuzalemove godine, barem.A rahat je mogo bit . A nije , upravo zvog  tih istih voćkica.

Joj ,što bi tada bila milenijska  fešta od vočki , po glavi insana.  Čovjek da poludi.

Neke blentovije načisto pomahnitaju. Izgube se i ne znaju kako brati voćke. Radi njih je  izmišljena sprava blesimetar. Kad god ne uberu neku voćku, a to im se , ko fol , nikad ne dešava, blesimetar zazvoni. I ne samo zazvoni nego se valja od šege i štanca poruku ko brzojav:

-S.O.S. joj levata S.O.S majko mila, manite mi S.O.S -ova Nek se blentovije  podave, podave …

Po računici , koju smo blesimetrom provjeravali, danas  jako lijep i sunčan dan. Po računici koju nismo blesimetrom  skontali,  do kraja tog istog dana vrijeme bi se moglo mjenjati, ali značenje,pojam i video zapis o voćkicama zauvijek ostaje u malom mozgu, odmah do hipofize. Kažu od nje vazda  neki čudoredni belaj ispadne.

Taki vam je i odnos blentovija i onih koji zamalo nisu blentovije.

Pa vi vidite šta vam je raditi.  Ako ste već iz rahatluka , hoće se reći raja , radi ljepote prognani , iskoristite vrijeme i naučite da berrte voće. To vam je najpametnije. Inače sve ostalo u votaži, manje više je šuplja priča.

Što bi poete rekle:

-Snijeg pade na behar na voće.

-U prevodu:

Joj ,levata majko mila. Ne obraše voće na vrijeme.

Kako je rat u prelijepoj Jugi počeo – Hećim i dijagnoze

Jednoć, Oma i Deba bili u posjeti jednoj u bolnici. Ta posjeta nije  tema ovog zapisa. Bolnica bila niže ginekološko –  porođajne klinike , na kojoj je  Seka kodnog imena SEB ,   magistrirala i doktorirala , kako to ona tvrdi. Nije valjda da su se u njoj  dokumenta u ratu zagubili , dok je ona pomno pratila rat iz okupatorske Hrvatske , a poslije  okupatorske Otomanske  države , a muž joj i svekar sa minderpuzačkom bratijom  branili Bosnu sakriveni u trezorima  banke.

Dakle ta bolnica u kojoj niko nikada nije pronašao ni jedno od Sekinih 14 nedostajućih  čageta dostatnih za rad na KCUS i čupanju muških grkljana  je bila  sekundu desno od glavnih  laboratorija,. A takođe u onom vaktu i  preko puta , bocu više i lijevo od pionirske doline   U toj pionirskoj  glavna atrakcija su   lavovi koji  non stop riču riču i ne daju insanima spavat vas cijelu noć i ovi postali nervozni.

Možda je zbog tih lavova   ili posredno Debine i Omine posjete bolnici  izbio rat  u Jugoslaviji.

Deba prvenstveno , a potom i Oma , a bome i čitav konzilij se prihvatio posla , ono jaranski , pa mutili nešto sa  tovarišicama . Učili ih da poje :
-Crven fesić u dragana moga , joj mamo mamice.

Gdje je ljubav i ljepota jezik nikad nije prepreka .I tovarišice su dobro naučile lekciju.  Avaj ! O tome ćemo poslije.

I tako , ničim izazvani ili samo zato što im se može ili im je ćeif lavovi rikom ljude izbezumili, dok to jednog proljeća  dvadeset godina poslije pojanja tovarišica , a trideset godina prije sablazni nedostajećih ili kako Seb tvrdi , ukradenih dokumenata ,  nije  nesnošljivo postalo. Sjeli ljudi da se dogovore šta im je raditi, ovo dalje više vako ne m're. Nikako da se dogovore. A takarli je, mogo bi jedan narod nestat.

Jedni kažu prosimo zvjerinje Evropske zajednice da nas sebi prihajal . Nikad ih nismo mogli razumjeti. Uvijek nešto prosim, prosim, mi davali i davali,a oni opet i opet, prosim i prosim. Nama dosadila ta stalna prosidba  , pa seljakov s brgov pokušali  kultivirat  :

– Naučite neku po naški boni ne bili .

Jok neće da čuju. Ograničeni tovariši neki, tovar bio – uvijek kenjac ostao.

A opet nam to prosim tako nježno, prefinjeno i zavodljivo bilo kad ga šapuću neke mojce, sonje, alenke , biserke in ditkice. Njihovo prosim šen krat lepi i prosim ubavo mili ili prosim još samo ah… joj mamo mamice. To nam nije bilo žao. Nisu morale prositi, toga ah šta mi radiš jedini, šenkrat ubavo prosim, kod nas ima koliko god neka hoće.

Zbog nas u onu zabit, partizansku bolnicu Franja u duševnu umobolnicu pretvorili. Sve malene Mojce, Sonje, Biserke i Ditke, pride neku Alenku zbog sramote i beznjedonosnih razloga opće opasnosti po dolželu zanavik zatvarali.

Ono zbog  prisnog općenja sa tujincima ,  lat. Dg. sindrom amore de la heraldika bosnia nisu pominjali, sramili se. Zatvarali ih , litijum in elektrošokove davali, hipofize odstranjivali.

Muškarci ih njini nikad nisu posjebuvali, po naški imali. Zbog toga smradaju, a nama ne treba   njihov smrad. Bolje što odoše, odahnusmo. Nema više prosidba i jodlovanja ko da su na vrh planinskih bregov. Malo im na vijek vjekova  bilo.

A za ono zavodljivo prosim ubavo mili moj ,  smo našli lijek i čaru da se ništa ne otkrije. O tome ne smijemo ni jene lanut. Mogla bi umobolnica Franja jope proraditi.

Cigare 57 njihov izum ,a oni stvarno misle da u kutiji sedam in pedeset toliko cigara ima. Pa ti zlo ne misli, koliko su hablečine bili. Blečci, uvijek namrgođeni što im tujini žene tandaraju; namah onoj majci zvijeri evropi na takarenje prilježiše.

Oni drugi što im ispod grla nešto klatara , i u pantalonama visi i bespomoćno landara ; oni što su praznik, drugi februar najviše voljeli, kulturno se odmaknuše. Rekoše to ne bum naš probljem. Svoje smo zvijeri u kamenjar torove prangijama zbili i pustićemo ih kad stađun zreo  bude.

Treći, oni troprstaši bi odmah da kolju neuškopljene i nevine lavove. Naprosto se zajapurili, pobješnjeli i pomahnitali i ubarabatili. Donijeli i uneređene gusle ko dakaz; kažu – vidite šta izmetli drvo kaže kako se to radi.

Četvrti misle malo ekološki, malo humanije; možda bi ih trebali sterilisati ili uškopiti. Bijele bubrege otfikatiri , što bi reko Deba.

Njih odmah oneređena vojska srbalja sa svih strana i sa brda i sa dola opkoli i plastovima bodljikave žicom ogradi.

Tako je izbio spor oko lavova.

Neki pak kažu da se sporilo oko lavova, ali zbog njih rat sigurno nije izbio. To je bio samao povod ko onaj 1914.

Rat je zapravo izbio zbog nastavaka krstaških ratova inkvizicije svetih zvjeri vatikanskih protiv Bosne .

Dakle, rat se zbi zbog mentora , i zbog nekih načrtanija oko kojih se u drugom zološkom vrtu, onom karađorđevskom; one druge zviri na nož, kamu i prangije, a one treće zveri na drvosječku sjekiru, malj i gusle zakleli ; kolji i lavove i balije, sve odreda, ni ženu ni djecu ne zaobilazi.

Onoj ženskoj, nije od mojci i ditki, ali da je voljela joj, mamo maice jeste , a mere bit da i nije, plaho; iznenada pozlilo. Ništa opasno , kažu hećimi, prehlada neka i pogledava nebo kako se plavi i kako ga rumenilo zalazećeg sunca obliva.

Kad doturi tako kažu nikad ne izađe na dobro. Ako promrmljaju nije loše ili nije najbolje, to se nekako pregrmi. Kada se proderu ni'ta opasno ili neko bude natakaren pa rikne, ili neku opasnu boljku prihefto i samo plaho natandaren kopni i riknjava.

Ništa opasno je: Riknjavae neminovnus poetica garantus.

Zadeverali se Oma i Deba oko, dijagnoze, Glava boli!Hem rukopis nečitljiv, hem neki stranjski zbor, miriše na latinluk.

Ne gledaju žensku što se baildiše, samo zinuli u dijagnozu. Možemo li je posuditi malo, odgovor i ne traže, trk do Mojsija. Taksi pred vratima za svaki slučaj čeka.

Kaže Deba : Mojsije ti si najprviji i najpraviji od svih ćafira, moš li nam ovo čitabe protumačiti.

U anamo onu materinu – grmi Mojsije ali viri. Nisam ti ja pisar od vakih slova. Idemo Hercu on je latinluk živi, koliko mu herc dozvoljava.

Herco kaže njemu pismena nepoznata, nema takijeh na radosnim vijestima. Idemo kod Lenjeg on pantomimu vrsno zna možda nam nešto išareti.

Kod lenjeg skontaše ništa od mahanja , ubebo se ni vještačko ne pomaže. Pokupiše ga pa kod Dobrog. On se smiješi i notes knjigu , mali pojmovnik iz prsluka vadi, prirasto mu srce, i oni gedaju šta piše:

dg. RIKNJAVAE NEMINOVNUS POETICA GARANTUS HABITUS SCIENTIE ET ASTRIS – med./ lat. dijagnoza (dg.) mrijeti se mora poezija slijedi, tijelo nauci i zvijezdama; smrt neminovna laički rikno ti ne rikno riknućeš, a onda ti nauka i zvijezde sude ( a borami i vlast; to ne piše, logično se podrazumjeva)

E jas mu onaj hećim mnogo pametan , mogo je kratko i jasno reći : rinknućeš stara sad pa sad, takariš zvjezde i nauku.

I još kaleme:

Petrović Petar Njegoš: on se nije ženio. Hadum dokazano. Kako neće tuberan bio, u tujini po kojoj je svoje balege sijo, nije lijeka našo. U nekom kamenjaru daleko od hećima rikno.

Tako to usud radi. Ti zlo siješ i pjesmama hoćeš narod nevini , braću da istrijebiš. E pa vidi kako se kusi trijebe.

Dali je ovo kvintet klapa pojila , duet Debe i Oma tarabukovao ili samo Deba izšargijo ne sjećamo se.

Ode konzilij svoju dijagnozu hećimu da predstavi, da on muhur na nj opiči.

A u sobi jako ona ženska umrla. Samo oči zatvorila , zaspala i usnila. Pa sad sanja i vidi:

Joj, mamo mamice blentovija da ih svijet takijeh više nikad neće roditi , ni vidjeti. Šta ćeš,nisu oni krivi. Kriv svijet što ih ne razumije.

 

Atentat na Abrahama Linkolna

Iz Arhiva

1865. je godina . Dan 14 april.

Abraham Lincoln, šesnaesti predsjednik SAD-a, ustrijeljen je u pozorištu Ford u Washingtonu.

Konfederaciji sklon glumac John Wilkes Booth, koji je ujedno bio i špijun, neposredno nakon završetka Američkog građanskog rata, izvršio je atentat na američkog predsjednika.

Booth se tijekom predstave Our American Cousin uvukao u predsjedničku ložu i, u trenutku najglasnijeg smijeha kako bi pucanj prošao što neprimjetnije, iz neposredne blizine upucao Lincolna u glavu Deringerom kalibra 0.44.

Nakon toga skočio je na pozornicu, prilikom čega je slomio nogu, te uzviknuo “Sic semper tyrannis!” i pobjegao. Predsjednik Lincol je nakon devetosatne kome umro, a Bootha su nakon 12 dana bijega ubili federalni agenti u Virginiji.

Kad tako kažu hronicari   moramo im  vjerovati. Uglavnom. Dok ne primjetimo da lažu. A lažu toliko da to pas sa šniclom i kotletom pride ne bi mogao pojesti. A sad kad bi psu prinio…To već ne ide u ovu besjedu.

1.januara 1863. godine Abraham Lincoln održao je svoj čuveni govor, “Objava jednakopravnosti”, tokom Američkog građanskog rata. Očito nije slavio novu godinu. To je njegov problem.Nije nam jasno zašto je uznemiravao narod u slavlju.

A kauboji su takarli sorta. Odmah revolver u ruku, najčešće kolt i taka, taka.Mere i više od ovoga, ali Abrahamu je bilo dovoljno i manje od ovoga . Ni velečasna brada mu nije pomogla.

Možda su mu zamjerili prekid slavlja i zbog toga ga  ušutkali. Metak u  glavu. Isti način i isti ljudi upucali Kenedija vijek poslije. Na tim temeljima se ustoličila CIA   i na sličan način vršila ubistva predsjednika širom svijeta. Krojili su kaubojsku kju-klux-klanovsku pravdu i pravo. Tipično Linchburg razmišljanje.

Ne znamo zašto su odabrali 14.april. Petak je bio ,ali nije trinaesti. Valjda kontali,vikend je ljudi se neće previše uznemiriti zbog “simpatije” prema onima kojui imaju afro frizure.

Zavjerenici vidjeli da su   trešnje procvetale i ljubičice  obeharala šarena polja.Valjda.Ima puno droge u americi,i previše,Svašta se njima priviđa.Koliko kontamo,uglavnom naopako.Nisu oni džaba potomci anglosaksonaca.

A neko reče, da je bio nekakav veliki petak. Ima svakakvih petaka. Vi samo zamislite i pojavi se neki petak po vašem izboru i vi ga okrivite za lične ili tuđe nedaće. Najčešće kompilacija jevrejsko-ranohrišćanskog sujevjerja su:

– mali, veliki, baksuzni, crni,žuti, crveni ili neki drugi obojeni petak. Nikako bijeli,j er takav petak je sušta bjelina i on pripada arijevcima i bijelcima.

Ubistvo je pratilo toliko koincidencija i slučajnosti da je nemoguće vjerovati da američke  zle sile  nisu stajale iza toga.

But je bio tek glupi filmski glumac koji nije mogao zavezati pertle bez pomoći drugih. Zbog loše glume i nepamćenja tekstova, više su ga koristili kao kurira nego za glumca. Ipak ameri ko ameri,  okivali su ga u zvijezde

Pogledajmo   šta se  dešavalo tog dana.

Predsjednika SAD Abraham Linkoln,potpredsjednik Endrju Đonson,državni tajnik Vilijem Sefard i  zapovjednik vojske Hiram Julisiz Grant sa suprugama su trebali u Fordovom pozorištu u Vašingtonu gledati predstavu: Naš amerićki rođak.

Grant je na dan predstave morao hitno otputovati sa suprugom. Nju nešto zasvrbilo , ali je željela da se riješi svrabeža u  raskalašnoj Filadelfiji.  Opet neki izvori sugerišu da ga je Julija nagovorila da idu u Nju Džersi na neki bal. Na balovima ima mnogo muškinja koji mogu opetovano pomoći u svrabežu.  Gđa Grant je bila poznata po tome. Hoće se Grant faćati vojske, karijere i šiše. E pa tako mu i treba. Neusaglašene priče.

Ne znako koju izvlakušu su smislili potpresednik i tajnik. Elem koščati jado je sam otišao u pozorište, iako se baš nimalo nije zanimao za umjetnost.To kvekeri ne rade.

Da bi se problem svrabeža bolje sagledao treba obratiti pažnju na neke  evidentne činjenice.Moramo to učiniti jer nam Julija Grant nije bilo ko. Ona je imenakinja naše Julije ,koja je mlađahna,sa četrnaerst ljeta ,uvelijkio skidala prašinu sa mjesec dana mlađim Romeom. Takvu pisaniju je mogao skjontati samo neki bolesni um.

Grant je rilikom putovanja je posjetio White Haven plantažu u blizini St. Louisa, gdje je živjela obitelj Fredericka Denta, njegovog prijatelja s Akademije. Tamo je upoznao Frederickovu sestru Juliju, s kojom se zaručio 1844. godine. Dakle Julija je bila kćerka robovlasnika.

Rat u Mexiku ga je odvojio od zaručnice na četiri godine. Ona nije obajatila , jer se trošila.Tako kažu. A žena je kao vino. Što više takara to bolja. Vino dobrim i konstantnim gnječenjem postaje zrelo. Pa kako ne bi i žena.

Četiri godine kasnije Grant se napokon, ponovo susreo sa  Julijom. Kako on nikada nije bio Romeo stvari nisu štimale između njih, mada  je rodila trojedjece. 1953. se opet razdvojio od Julije jer ona nije željela da se dalje vucara od kasarne od kasarne. Voljela je da drugi vucaraju po njenom domu umeđ njenim baldahinima.

Dugotrajna razdvojenost od supruge ga je okrenula piću, a alkoholizam  učinio nesposobnim za vršenje vojnih , a i nekih drugih dužnosti. Njegovi nadređeni su mu ponudili da podnese ostavku kako bi izbjegao vojni sud.  Grant je pristao kako bi se pridružio ženinoj obitelji u St. Louisu. Tada je Julija , prestala biti glumica.

I još jedna je veoma bitan detalj za našu priču.Na historijskim izborima u kojima Linkoln pobijedio Grant je držao svijeću njegovom  suparniku,demokrati Stehepanu A.Daglasu.

Glavni tjelohranitelja Varda Hila Lamona je zboljela krajnja trebavica na lijevom migavom oku. Jedna starija crkinja , koju su zvali mama Vudu je Abrahamo donijela cedulju sa porukom:

„Išćašio sam trepavicu u uglu lijevog oka. Boli toliko da, da nisam oka sklopio. Danas se snađite bez mene.

Sluga pokorni Hardi Brežuljak.“

Kako  osiguranje nije mogla organizovati vojnu pratnju (svu je pokupio general Grant), nije se više moglo čekati. Moglo se  zakasniti na početak predstave, a to svi osim Linkolna i Meri  sebi nisu mogli dozvoliti.  Pratili su ih i telohranitelj Džon Parker i batler Čarli Forbs.  Došli su u pozorište u običnoj kočiji, bez ikakve pratnje.

Linkoln je u zakazano vrijeme ušao u pozorište. Tu se našao But koji je raznosio poštu. Zapanjio se kada je  vidio mrskog mu predsjedinika. Odamah je skovao plan o ubistvu. Kako su SAD kaubojska zemlja, imao je pištolj pri ruci.

Drugi Linkolnov tjelohranitelj Džon Parker i kočijaš odlaze u salon Star, preko puta pozorišta. Tamo su imali plaćeni viski i dame po izboru, ali samo ako u salon odu tokom pauze i tamo se zadrže do ubistva. A znaće kada će to biti, jer će iz pozorišta odjeknuti pucanj.

Predsjednik ostaje nečuvan u loži na balkonu. U 22 1o batler Forbes odlazi da se pobrine za posluženje pića i osvježenje. Ostavio je vrata lože otvorena.

Slučajnosti?

Nemojmo biti naivni.

Glumac Džon Vilks Buti je bio  tajni agent rasističke konfederacije, čiji je ogranak CIA. Odlučio je  biti glavni akter te večeri. Kao glumac je imao slobodan pristup nečuvanoj i dostupnoj Linkolnovoj loži.

Dakle, tog petka, te večeri , 14. aprila  , tačno u 22 15 , asasin je neometan, hladno i sa smješkom s leđa prišao  predjesniku. Naciljao stražnju stranu Linkolnove glave, malo ustranu prema uhu i upuucao ga jednim metkom. Nije mu trebao drugi. Kada je se okrenuo da izađe, oficir Henri Rotboun koji prolazio pored lože,  je skonto da treba da se pogura sa Butom. Koškanje je trebalo da bude pokriće za Linkolnovo nečuvanje. Kao, branio je Linkolna ,koji se upravo selio u drugi svijet.Igrom slučaja upucan je u istu trepavicu od koje je obolio Hil.

Linkonova supruga Meri je do smrti tvrdila da je Linkoln uboden nožem. Niko je nije šljivio. Tada žene nisu imale pravo glasa. Pogotovu ako govore istinu koja se drugima ne sviđa. Postavlja se pitanje.

-Ako je But   priklao nožem Linkolna, tko ga je upucao pištoljem?

Lako je nama postavljati pitanja, nas još nisu ni priklali ni upucali. Jes da su pokušali, stotinjak miliona granata i mirijade metaka, isto toliko macola, kama i drvosječkih sjekira su nam radili o glavi. Zaboravili  genocidni monstrumi da je to jedinstvena Bosanska glava.

Vojni liječnik, Grantov prijatelj je ustanovio da je Linkoln  ranjen u glavu, a ne kako se prvotno pretpostavljalo uboden u rame. Dok je Linkon bio na izdisaju, faktuički je izmjerio dubinu rupe. Olovkom, medicinskim pomagalom. Dubina je bila 4,2 cm. Doktor je bio esteta i poguravši olovku dobio je željenu dubinu od okriglih pet centimetara.

Linkoln je pao u komu i umro je u 07 časova 22 dana15.travnja.

Samo sva sata i 28 minuta kasnije, potpredsednik Džonson je, položivši zakletvu, postao 17. predsednik u istoriji SAD. Pretpostavljamo da je za ceremeoniju sve bilo spremno , još od prethodne večeri ili dana.Tko zna?

Gledalište je mislilo da je to neka međuigra između dva čina i nije obratila previše  pažnje na pucanj. U SAD je pucnjava i dan danas normalna stvar . Niko ne obraća pažnju. Pogotovu kad obojeni ginu. Policija se umješa samo kad ima više poginulih. Bijelaca , dakako.

Ako se to desi u getima obojenih, nikom ništa. Sami su krivi za pucnjavu. Ko im je kriv što se ilegalno naoružavaju. Da to nije besmisleno, ubijenim bi sudili za nelegalno posjediovanje. Čega, pitate se vi. Bilo čega, bitna je optužba. Ako su nevini neka dokažu. U SAD postoji Kvaka 13 za obojene :

-Kriv si dok ne dokažeš da nisi kriv. A ne možeš dpkazati da nisi kriv, jer to pokušavaš dokazati pred kju-kluks-kanovski i arijevskim sudovima.

Policija djeluje po principu : sam pucao,sam se ubio.

Poslije su javili da su Buta ubili na nekoj farmi.I skontali nekoliko teorija.Svaka gluplja od gluplje.Te But ovo te But ono.

Naprimjer:

-Htio je oteti četiri prve ličnosti SAD.One koje smo naveli.Držati ih za taoca i tražiti svašta nesta za uzvrat.

-Da je u pozorište došao samo radi gospođe Julije . Javili mu da je zasvrbilo. Kada  je vidio da je nema, toliko se naljutio da je u bijesi ispalio metak i slučajno upuco predsjednika.

-Da je upuco predsjednika zato što nije volio kvekere iz Kentakija.

-Neki opet kažu da je bio dobri Samarićanin koji  je htio predsjednika kutarisati bolova od raka, koji su uskoro trebali postati neizdržljivi.

Svašta se pričalo, ali to ništa nije pomoglo Abrahamu Linkolnu.

Drugima jeste.

U prilog nekim teorijama govori podatak da je te večeri, u pozorištu slučajno saznao da je Linkoln u loži sa madam Linkioln. Dakle taj podatak bi trebao isključiti mogućnost zavjere ili svjesnog čina.

Opet drugi kažu da je imao ekipu, Dejvid Herold,Džordž Atzerod, Luis Pauel и još neki.  Nikad niko,  osim vlasti nije razgovarao sa ekipom. Po kratkom postupku su likvidirani.   Oni nisu ni bitni za našu priču, pa nas ti detalji ne dotiču. Samo ostaje činjenica da su efikasno i učinkovito pometeni.

Američka televizija   je dokazala da je But bio živ i zdrav ušao u XX vijek i mirno usnio u nekom penzionu.

Inače , Linkoln nije bio toliki protivnik ropstva koliko se priča. On je samo bio protivnik širenja robstva na nove američke teritorije na zapadu. Bojao se čovjek,  da će robovi odbjeći i postati kauboji. I  eto belaja, nema više ropstva. Samo ima crnih kauboja. A možda se crni udruže sa crvenima, pa to čuju žuti, odoše SAD u paramparčad. A to oni iz Linch  Tauna nisu smjeli dopustiti. Onji budno prate šta se dešava u SAD i svijetu. Čas su i nas uzeli na nišan.

Scenarij ubistva Linkolna je primjenjen u ubistvu Kenedija , sa nekim recipročnim i izokrenutim modalitetima .

-Linkoln je prvi, a Kenedi poslijednji amerčki  predsjednik. Izmeđi njih su se natandarila dva manje važna ubistva SAD predsjednika ,o kojima se skoro ništa na piše.. Zaturili smo naois o tome. Isplivaće on kad tad. Možda otkrijemo još nekog njihovog predsjednika koji je „umro“ pod sumnjivim okolnostima.

-Linkon ubijen u pozorištu , posao počeo kao advokat sa nezavršenom osnovnom školom u nekom skladištu. Njegov ubica Hil (brežuljak) se sakrio u  skladištu. Kenedijev život je bio pozorište. Džeki je ubijen  hicima iz skladišta pored brežuljka. Ne Đeki Onazis, nego Džon Kenedi koga su od milja zvali  Džeku. Njegov ubica se sklonio u teatar.(Amerikanci reč “theater” koriste i za bioskop i za pozorište, ali i za živote svojih predsjednika .Takav je sveukupan američki  život.).

– Abraham Linkoln je izabran u Kongres Sjedinjenih država 1846.  Džon Kenedi je izabran u Kongres tačno sto godina poslije, 1946. godine.

– Abraham Linkoln je postao predsednik SAD 1860. – Džonu Kenedij   1960. Opet stojanka ramaka.

– Obojica su upucani u potiljak, u prisustvu svojih žena.

– Obe žene su gubile svoju decu dok su živele u Beloj kući.

-I Linkoln i Kenedi su ubijeni na petak.

– Linkolnov sekretar se prezivao Kenedi, jedan Kenedijev batler se prezivao Linkoln.

– Obojicu su nasledili Južnjaci sa prezimenom Džonson.

– Endrju Džonson,koji je nasledio Linkolna, rođen je 1808. godine. Lindon Džonson, čovek koji je nasledio Kenedija, rođen je 1908. Cifra sto.

-Obojica Đonsona su vodili politiku suprotnu od ubijenih predsjednika. E.Đonson je bio popiustljiv prema južnjačkim robovlasnicima. L.Đonson je odmah zaratio u Vijetnamu. Obojica su bilo pod kontrolom  južnjačke mafije, robovlasnika i petrodolara.

– Linkoln je ubijen u pozorištu Ford. Džon F. Kenedi je ubijen u automobilu marke Linkoln, koji je proizveo Ford.

-Kenedi se takario sa strane i krio to. CIA je čistila to smeće;ponekad i nekim otrovom. Linkolnova žena se nije handrila sa strane. Pinkerton (CIA) agencija  se više bavila Julijom grant. Imali puno posla.

Prečesto je svrbilo.

– I nad Butom (koji je ubio Linkolna) i nad Osvaldom (koji je ubio Kenedija) izvršen je atentat pre suđenja. Sistem ućutkavanja. Međutim But se poslije pojavio živ.  TV to iščeprkala. Sve nešto očekujemo da će neko pronaći Osvaldove Memoare.

Dozvolite nam da damo naravoučenije basne.

Nek vam život bude T&T*  , ali nikako nemojte u blizini imati Đonsone ili CIA-e.

 

*Pojmovnik

-T&T = TiT = takar i teatar.