Muzika i pomen

 

Sanjajući zahvalu

časima prošlim

a u nepovrat lebde

sama poput grlice

kao led u srcu mome

milozvučna kao boja

tvojih uplakanih očiju

nepozvana tankoćutna

nenadano

sljepilom sjećanja dozvana

ispliva

muzika

tvojih korijena

tvome tijelu aura

 

prekrasne ruže

duginih boja

nevinost rose

mirisima nježnosti

dozvanih  snovima

pomen

Tebi

koja ljepotom i sjajem

miluješ srebrene niti

misli mojih

odlutala ljubavi moja

Bleki – Za tebe mila moja

 

Nekada davno izgradih

Hram snova naših

Za tebe mila moja

 

A u njemu  izvajana

Ljubav naša lepršava

Za tebe ljubavi moja.

 

A’ su se djeca cvijeća pobunila

Upoznah te na godišnjicu  godina

Tebe željena moja.

 

Bez muzike skladana pjesma

Petnaest dana proljeća i sna

Tebi jedina moja.

Jednom davno mrzila me moma mlada

 

Jednom davno
mrzila me moma mlada
moma mlada neubrana
prelijepa i čednia ona bi
kao sjenka noći
što tango naš sanja

i šta je tu mogu
suđeno mi da me mrzi
a njoj da je volim

sve nešto mislim
sve se nešto nadam
ne može ona mene nikad povrijediti
koliko je ja mogu voljeti
mislima mi ljepota njena obitava

jednom joj rekoh samo jedno
nije mi lako tebe zaboravljati svaku noć
svaki dan te sklonim iz misli
skoro zaboravljam
ali svaku noć
tiho kao sjena dolaziš
i ponovo se rađaš u srcu

i pored svega
još je zamolih
da mi prosti
ono što će biti
godinama poslije

kalendari um pomućuju
i kada počnem zaboravljati
da mislim
kao svaki sanjar
postanem sjena
Tišina i sni

oprosti mila
ako ti
prestanem pisati

oprosti draga
ako ti
zaboravim pričati

znaj
duboko
uspavanom nutrinom
volim te snagom prvog dana

Neke slike opstaju

 

 

 

Neke slike se tek tako

same od sebe i

naizgled ničim potaknute

u bolu ljubavi  rode

i žive

vremenom  kojeg više nema

ali postoje  vremešne i trošne

opstajući  u sjećanju

u bojama risanih srcem

 

ukoliko  uspiju zarobiti oko

posmatrača

nastavljaju da žive

Bleki – Zastor nenadano pada drugi put

 

 

Zastor pada između ljubavnih ratišta

nenadano poput zavjese pozorišta

Kada se majstor kulisa spotakne o uže pogrešno

akteri,publika, majstor svi zanijeme prestrašeno

Predstava se prekida,aplauz molim živjela predstava

N-ti put ljubav napušta scenu poražena bez sredstava

egzistencija nije bitna sve je u srcu

suština muzike je ljubav  a  je žena život

Jutro sa Blekijem – Ponovljena noć

 

 

Ne pitaj me ništa

ja sam samo žena

što je drugi ljubi

čuh te riječi u nekoj drugoj rimi

djevojčice krik

jedne avgustovske noći

sad već davne osamdesete godine

 

zvuci gitare mješaju se

blagim smješkom zvjezdica

koje su polako zamirale u iznenadnoj oluji

a ja osjetih tebe mila

 

bijaše to tvoj glas i tvoj lik

uronjen u čežnju prastare noći

ja te prepoznah

i si se pravila da nisi ti

tako ti lakše bješe

i manje te boljelo

 

osjetila si da sam stavio prsten

na ruku neke druge žene

i sam i sam bio zatečen tin činom i boljelo me

drugi su slavili moj udes

ja sam izašao da poslijednji put

još čedan od ljubavi tvoje

pogledam u maglice i vidim šta mi govore

 

šutjele su i skretale pogled u stranu

tražile su žrtvu za Princa Malog.

poslale su mi tebe na oltaru

tvoju gitaru i tugu znanu.

-zdravo mili moj Tujine.

-zdravo mila moja Tujinko

to su bile sve naše riječi

te ponovljene noći

koja trajaće do zore

 

 

Jedna ljubav je sasvim dovoljna

 

jedna ljubav je sasvim dovoljna

da bol tugu i jad svoj okamenim

pretvorim u pjesme ljubavne

koje rasipam pred pamukovom crkvom

nedaleko od staklene đamije

tren bliže od plišane sinagoge

u kojima odavna ne stanuje ni djelić neba

pored kojih neka nova djeca sviraju gitaru i violinu

ali im nedostaju riječi jer mladi su

srca tek treba da se natope suzama

 

moji stihovi klize u panici

bježe od mene jer sam dosadan

uvijek o ljubavi pjevam

one bi malo herojstva i krvi

neprimjetno se ušuljaju i pomiješaju

sa šest žica i deset prstiju

i još deset prstiju i jednom violinom

ona ima samo četiri žice

i jedno gizdalo što gudi

a nježnije cvili

no gitara je prim

i diriguje djevojčici u bijelom

sa cvijetnim lancima u očima

i srcem kojeg drži na dlanu

nudeći ga prolaznicima dok pjeva moje riječi

vrati mi tvoje srce mili

evo ja svoje poklanjam

 

ljudi okreću glavu i prolaze

zgroženi su

scena je malo nervirajuća

a oni nemaju vremena za ljubav

srce je još živo i krvavo

malo teže diše jer umorno je

kao da mu nedostaje vazduha

ali nada još uvijek struji

sa krvlju koja otiče

u kasice za dobrovoljni prilog

bogomolja koje više nemaju smisla

vrati mi se mili

bijela haljina je orošena purpurom

 

 

Bleki- Tiho sniježi

 

 

Kiša je bila obilna

spirala je sve tragove

što vode do tebe

više nije kao nekada

njuh ne pomaže

mirisi su zapeli u betonu

sjećao sam se kao gorila u cvijeću

njemu treba hrana a žao mu mirisa

 

 

dok sam gledao staklena zdanja

to niču i rasti do neba

zahladnilo je

sreća moja strah me visine

malo ću odocniti za tobom

oprosti mi i budi tiho

ovdje sniježi

kao i uvjek

snjegovi su sve kravaviji

 

Bleki – Privlače me tvoje misli

 

privlače me tvoje misli

a dolaziš ti

pruži mi ruke

prihvati me

tiho

bez riječi

pođi sa mnom

 

dozvoli mi

da te zavodim

polako

mamim

i nudim ti beskonačni

ples u Oceanu

 

plimu sanjaj

kao topli vjetar južni

rasti u njemu

luduj mnome

takvog me sanjaj

potom me zavoli

 

oslobodi me

da bi me zavela

kao bezazleno siroče

tada ćemo voditi ljubav

opit ću te onim što osjetiš

dodirima tvojim

poljupcima boje trešnje

 

pokrivati damarima

mirisia vrelih

zaplivajmo ljubavi jedina

na svilnoj postelji

i dušeku mekom

tkanom

od kristalnih snova tvojih

Ocean može čekati

sa mnom naučićeš

plivati

 

Bleki – Privid i čežnja

 

Zar ne bješe vazduh plav

a jutro crveno kao san

zar ne žeđasmo cjelovima

hraniti ustreptala tijela

glađu zapretena od iskona

kad nas poklopiše oluje

strasnije od bura oceana

 

Zar iza tog vidljivog izgleda

igra mašte mora da se pretvori

u iskrivljenu stvarnost

kada sve postaje zlokobno

postojeći sklad postaje privid

koji guši avetinjskom groteskom

dok pokušavamo naći izvor od kristala

u kome obitava naša bol

 

Takvu htjedoh pjesmu poklanjati

onoj koja odi u potrazi za srećom

samo zato što je usamljena plesačica

koja pored drugog spi

a opet čemu

kada je jedva sroči

čovjek zvani Ja konj

ne okusivši ni kap vode

na izvoru njene čežnje