Bleki – Bože mili, ta djeca spiju i umiru

 

 

Dođi i plači djevojčice
Dođi i plači malena moja
Ništa se ne brini
Ja sam tu kraj tebe

Ispod mostova duge
Na ležaj bola i tuge
Djevojčica malena kraj mene ova
Pod glavu stavila jastuk od snova

Umorno dijete pored mene je zaspalo
Ležeći spojkojno mir i snove pronašlo
Pokrila se tamnim pokrivačem neba
Kosu joj prelijeva mjesečeva sjena

Umorno dijete je zaspalo
Možda je na tren umrlo
To nije važno ona mirisna polja
Djevičanskih ljubičica sanja

Ne čuje pjesnika što pjeva i tuguje
Tiše moli ljude što stupaju i struje
Uz umorne duge iskre tuge o suzo
Dijete je zaspalo i možda umrlo.

U baštama ljepša od đula sijaju
Zaspala djeca o ljubavi snivaju
Za ruke male se drže cjelove biju
Bolom i tugom što vrišteći vriju

Gitara. Piano. Milo moje spije.

I spavaju i spavaju i miruju
Dok ljubav daruju i miluju
I spavaju i miruju i spavaju
I snivaju ljubičice snivaju
I miluju snove miluju
I snivaju ljubav daruju
Umorna miruju i miruju
Djeca ljubavi zamiru
I nježno lagano umiru.

Harfe. Pianissimo.

Srce moje spije.

Poljubci sijevaju i sjevaju
Suze lijevaju i lijevaju
I miluju i miluju
I miruju i miruju
I spavaju i spavaju
I sanjaju i sanjaju
I umiru i umiru

Orgulje. Pianissimo Immpossibile.

Duša moja spije.

Bože mili ta djeca umiru

Ljubav priča i sni

 

Zeleno  Školjka  Ljubav kao boja snova

 

 

 

Rijeka nemira Snovi u vrtlogu duge Rajski đardini I

 

Ona Sanja Zavođenje Noć ljubavnika  Tuga nebeska

Mila moja

svaki je Bosanac

Bogumil i pjesnik

ljubav prema Bogu Jedinom

ljepoti koju je on Bosni svojoj darovao  

na lijepe riječi i milost upućuje

 

Bosancu su riječi kao snovi koje sanja

kao žena koju voli

svaka je riječ ljepša od one prethodne

pa slijedeća i tako redom

dok ne poteku ko potoci što u  rijeke

 jezera mora svoju ljubav prelijevaju

 

iza tih riječi se skrivaju čednost i ljubav

i čestitost mila moja

 

evo ti, malena moja

ti su krhka ruža

ti si izvor moj

ti si moja modra rijeka

koje sanjam

kada kiša lije i snijeg leprša

i kada te  budan ljubim

ušuškan među usanama tvojim

 

tvoje su oči

ljubavi moja

sjaj neba koji blista

od čistoće i nevinosti duše tvoje 

ruke su tvoje  lagana krila anđela

što miluju moju dušu

tijelo tvoje me ne dodiruju ja ga ljubim

već treperi i titra

i ja se u njihovim nježnostima  gubim

 

 tvoje su grudi čvrste

jedina moja

 podatne i krhke

 ne znam šta  sa  rukama i usnama svojim

 da tu mladost ne oskrnavim sve se bojim

 

tvoje skute  i đardin

 rajski  bljesak i hlad

 ne smijem ni da diram ili gledam

već samo da sanjam

u noćima tlapnje i bunila

ruke svoje

miluju duge bjelokosne noge tvoje

čak i tada

moram zastati

kad osjetim da sam na rubu mirisa djevičanskih

blizu  roze centifolije sa hiljadu listova

da slučajno dirnem tu milosnicu

tu čednost

sebi bih ruku odrezao

jer dodirom bih obeščastio tvoju djetinjost

 naš  život cijeli

 

 i onda ćeš ti meni govoriti

ti si pjesnik mili moj

nisam mila

to ljubav sama priča

i sni

 

 

Balada : Aišino se srce krši , a Eso samo muči

 


 

Telefon zvoni.

Vijest je tu, bolje da nije.

Nikako nije dobra.

Napolju Sunce razvalilo osmjeh ,

koji nas podsjeća na lice našeg prijatelja

Ese Mrakovića,

kada ulicama našeg grada brodi i misli

lijep je ovaj grad.

 

Da li je pritom mislio na grlice

koje mu ispred očiju migolje ,

ili sjaj Grada čednosti ,

nismo ga nikad pitali.

Nije bilo potrebe.

 

U Sarajevu se ništa ne dešava,

a da to tako nije zapisano.

A zapisano je,

da ovo jutro Eso ne ugleda,

niti vidi koliko ono nalikuje na njega.

 

Rekoše nam

Ljudina se osjećala umorno

odlučio da usnije i odleti sa ždralovima.

Mi nismo nikako pametni

kako da odimo

njegovoj Aiši

kažemo joj tek tako

Eso otišo i nema se namjeru vrnuti.

 

Ne ne bi dobro prošli,

zasigurmo.

Ne bi ni Eso,

samo da ga može dokučiti.

Mlatnula bi ga ,uh, ne zna čime,

ali bi ga zasigurno odalamila

tako da ga zaboli, onako kako nju sada boli.

 

Mlatnula bi ga, uh , ne zna čime,

ali zasigirno bi ga zveknula

tako da vidi sve Zvijezde nebeske,

onako kako njoj u glavi bol iskri.

 

Mlatnula bi ga tako , bilo čime,

zasigurno bi ga heknula, iz sve snage

da mu na pamet ne bi palo da je ostavlja

i da joj srce krši.

 

A opet, i ne bi.

To iz nje izvire ljutnja

za ovu nepodnošljivu izdaju.

 

Da može da ga dokuči,

samo bi ga zagrlila ,

čvrsto jako

cjelov koji mu dala.

 

Nije znala da će joj se iskrasti,

tako naglo, bez pozdrava.

A bio je uvijek pažljiv i obziran.

I kao muž i otac. I kao čovjek.

Ljudina.

 

Kad samo pomisli,

šest decenija proletiše kao leptira let.

Joj , Bože mili , misli Aiša…

Bilo nam je tako lijepo,

da vam ne mogu opisati kako.

 

Znate ono kad se dvoje mladih zagledaju,

a srca im ustreptala ko proljeće što se budi,

obliveno raskošima uzbibane mladosti.

E takav nam je vas život bio.

I još ljepši.

 

Joj, kako nam je bilo.

Plakala bih da mogu.

Sve mi je suze Eso pokro.

Ne teku one da se vide.

Potoci se u meni slijevaju.

Kristalno jezero u srcu prave.

 

Jezero radosti ,

u kome je maleno ostrvce tuge.

Samo za mene i Esu.

Njega ne dam nikome.

Ni da se zaviri u njega.

 

Eso je bio moja prva ljubav

i jedina.

Kada me onomad sprva pogledao,

onim okom iz kojeg radost i čežnja iskre ,

i onim drugim zavodljivim punog ljubavi ,

u koje sam se utapala,

znala sam da će biti moj.

 

Bio je moj Eso ljubavnik,

čuven po tom zvanju,

dođe sa gitarom u ruci,

i nježnošću u glasu

ispod čardaka da mi pjeva.

 

A ja Ajka se topim i kažem majci

samo će on i niko više

da mi na grudi leže

često budi i još češće ljubi.

 

Dođoše nam i dvije kćerke

Joj bože,

koliko je ljubavi bilo u njegovom pogledu.

Koliko nježnosti u dodiru.

Koliko brižnosti u srcu ,

dok ih je gurao da se vinu ka nebu.

 

Bila bih ljubomorna ,

da ih nisam voljela kao on.

A sada.

A ja?

Šta sa mnom!

Mili moj Eso.

 

Misliću na usne tvoje.

Onoliki , velikački

čovjek sa planine,

a blago nježnosti,

sa usana svojih si na moje spuštao

i brao me.

 

A meni nije žao.

Ja hoću još. I dobijam.

I utisno si ih moj Eso za čitav život.

Željeću ruke tvoje.

Joj , kako si me stisnuti i milovati znao ,

sva sam se u njima gubila i nestajala.

Još je toplo tijelo moje , još ih osjećam.

 

Sanjaću tijelo tvoje.

Joj, kako se oko mene svijalo ,

i kako me bralo .

Joj , majko moja,

znala sam i vrištati i majku dozivati.

 

Kad pomislim na tebe

mili moj Eso,

tijelo moje još uvijek hoće da bukne i gori.

Znam sada će me kćeri tjerati da napustim dom

neću im zamjeriti

ljubav ih na to tjera.

 

Ne mogu Esu ostaviti samog.

Sledio bi se.

Sasvim sam gore sa zvijezdama.

A znam

zasigurno znam

on je tamo gdje su moje srce i naše uspomene,

na uzvisini,

u đardinu ,

među ljubičicama,

da ga gledam

sa gitarom u ruci,

osmijehom na licu,

ispod starog trešnjinog stabla,

koje još uvijek cvjeta i rađa.

 

Ne mogu ja to pustiti.

Svakog jutra i večeri moći ću mu šaputati

Moj Eso ,

joj , toliko te volim mili ,

da me još uvijek boli.

 

Znam, isprva biće mi malo hladno,

i mnogo prazno.

Dok se ne naviknem.

Imam toliko doživljenih slika

i snova da me mogu obasjavati i grijati

još čitav jedan život.

Šta mi više treba!

 

A Eso moj će mi ponovo ,

svaki bogovetni dan ,

pjevati o svemu tome

Zar ne , Mili,

ljubavi moja.

 

****

Dopisano :

 

Danas je tri godine  od kada je naš prijatelj Eso Mraković usnio.

Aiša bijaše, ali  više nije neutješna.

Skoro tri godine je čekala da joj kucne na penđere ,da je pozove da sa njim krene tamo gdje  će ponovo

biti  zajedno .

 

Skoro tri godine je bila tiho   sa blagim osmjehom koji joj je vječno titrao na licu.

Ponekad bi se zamislila , uzdahnula i sjerna tuge bi joj preletjela nježnim licem.

Mi smo , iza njenog vječitog polusmejška ćutili njenu duboku bol.

Nekako ,kao da se nije više mogla snaći u ovozemnom životu.

Nikako se nije mogla navići na samoću , bez Esinog dodira, glasa, ili samo pogleda.

Povukla se u svoju tišinu i uspomene. Skoro da i nije pričala.

Tek bi joj oči zaiskrile kada bi se neka od njenih djevojaka ,unuka ili praunučadi zaletila da je stisnu,

da joj pokažu koliko je vole i izraze svoju zahvalnost za život, ljubav,sigurnost i dom koji im

je darovala.

A bijaše jaka žena . Stamena i čvrsta.Vučica. Do Esine smrti.

Radila je za dvoje i branila porodicu za čopor vukova.

Onaj njen Eso je bio čovjek sa planine. Ponosan i pomalo skitač.

A ona čestita, tiha bosanska žena i  majka , jaka kao stijena , okosnica porodice.

Od kako Eso umri , počela se sklanjati u svoju tišinu,samovati ,  gore u obiteljskoj kući nadomak

Esinog mezara.da nikoga ne smeta,da nije nikome na teretu. I da bude tu kada joj vjetar donese zvuk

Esine gitare i milozvučnog poja.

Ove zime kćeri i zet  je prevariše  i zadržaše kod sebe u gradu.

Ali Aišino  srce nije više mogla da se nosi sa životom bez Ese i bez njihove planine.

Skršilo se.Odjednom . Kao grančica.

Umrla je tiho i brzo.Bez bola i patnje.Onako kako umiru od Boga blagoslovljeni insani.

Ukopaše je odmah do Ese.

Proljetni dan bijaše sunčan i topao .Ptice su crkutale.Psi su veselo skakutali po livadama.

Svi potomci i prijatelji bjehu na ispraćaju.

Nama se činilo da čujemo veseli eho Esinog smjeha,to je njemu njegova vjerna ašik ljuba u pohode

krenula.

Znamo,zasigurno znamo , da je sada sa Esom , da se smješkaju jedno drugom, miluju se pogledima,

držeći se za ruke. Znate ono njihovo mladalačko – ruka u ruci, lijeva u desnoj, desna u lijevoj  …

I nisu zabrinuti . Prwelijepi život odi dalje.

Ove godine  će sa visina gladati rađanje dvoje praunučadi i  paziti na vaskoliko pamotomstvo, kao što

su i uvijek radili.

 

Nek   je rahmet vašim dobrim dušama i nek vam  dragi Allah podari dženet, mili naši ,  Aiša i Eso.

 

 

 

 

Bleki – Ovlaže me njene kiše

 

 

Prelijepo jednom

nekom pređašnjem vremenu

zacvili bol

volim te

sjetno sa tugom

da li i znanjem od iskona

reče

 

Tren u trenu…

Nekako kao da smo zaustavili vrijeme

Umiri otkucaje srca …

sreca ce se nauciti dozirati

ne zelim da velika doza bude pogubna …

 

nismo naučili

predali se snovima

i pogubili se

ne znam gdje i kako

ali vjerujem da labudica

leprša

 

jer

 

s vremena na vrijeme

ovlaže me kiše njene

 

Bleki – Sjećam se , progoni me slika njena

Prošlost  se na vraća

greške se plaćaju

ljubav niko ne krpi

ni za šaku zlatnika

sjećam se

progoni me slika njena

krhka je ko čaša od kristala

kad nestane jantara i žada

sada pokisao stojim

ispod trešnjinog stabla

kiša pere tragove suza

dok muzika tanga

još uvijek srcem pleše

vrijeme je izbrisalo behare

Usud  je ubrao sve moje trešnje

i onu najdražu sobom odveo

 

Bleki – Nada

 

Jave se ti neki stari zvuci

preliju se preko damara

pozovu zapretena sjećanja

pomiluju nikad dovršene snove

probude

nježne tajne

ljubavi i tuge

duša se uskomeša

zacvili

u oku kapljica

rose ili kiše

zar je bitno

u srcu tragovi prošlih dana

ožiljcima posuti

prokrvare

zabole

ali znam vrijedio je

svaki djelić vječnosti

Nade

Ljubavi jedina

Bleki – Vjenčanica

 

Vjenčanicu u sehari držiš

Obećo je da će doći

U zatišju dušu tiho pržiš

Možda čak i ove noći.

 

On je rano zorom pošo

Ponio je čak i cvijeće

Teni nikad nije došo

Nije tebi bilo sreće.

 

Vukovi ga safataše

na po puta

safataše pa preklaše

rano ljuta.

 

Vukovi a insani

Gusala krvavih poj

Veliki su jarani

Sinjih kukavica soj.

 

Vjenčanicu naftalin sada krasi

Negdje gore miris sa tavana

Dok ti hodiš svud po trasi

Skupljaš kosti svog milog drgana.

 

Tužiš pjevaš i uzdišeš

Da ga ne srete kamo sreće

Sve se više baildišeš

U crkvi za te gore svijeće.

 

Vjenačnica bijela nenošena

Jezeru si tuge darovala

Tvoja ruka isprošena

Zalijevana suzama uvenula.

 

Kuda sada djevo mila

Ni od ovog ni od onoga

Svijeta više nisi krila

Ljubav svoga jedinoga.

 

Samo malo luče malo

Sunce se nestašno smiješi

Nije ti sve darovalo

Šalje nekog da te tješi.

 

Ti nemaš nikakve vjenčanice

Kako ćeš pred dragog novog

Nič ne brini krhka djevojčice

Bitno je da je sa svijeta ovog.

 

Vjenčanica lebdi nova

U duši je muzika stara

Samo trepti puna snova

Od nebeskog milodara.

 

 

Bleki – Ženi čarobnoj

 

 

 

 

 

Bijela dama

 

Mjesečava Bajka

 

 

Čarolija u suton

 

Čarolija

 

Krajolik snova

 

Vjernost MBS

 

Čarolija MBS noći

 

Cvijetni vodoskok

Duša MBS

 

Sunčica

 

Bleki

 

 

**

Ženi čarobnoj

**

Ne znam ti ja reći prelijepa si
a jesi prelijepa
Ne znam ti ja reći čarobna si
a jesi čarobna
Ne znam ti ja reći istina si
a jesi istina
Ne znam ti ja reći duboka kao ocean
moji sni su ocean
Ne znam ti ja reći fascinantna
jer fasciniran sam

Mnogo toga ja ne znam reći
u jednoj riječi
ali ljepotu i čednost znam prepoznati

**