Sanjajući zahvalu
časima prošlim
a u nepovrat lebde
sama poput grlice
kao led u srcu mome
milozvučna kao boja
tvojih uplakanih očiju
nepozvana tankoćutna
nenadano
sljepilom sjećanja dozvana
ispliva
muzika
tvojih korijena
tvome tijelu aura
prekrasne ruže
duginih boja
nevinost rose
mirisima nježnosti
dozvanih snovima
pomen
Tebi
koja ljepotom i sjajem
miluješ srebrene niti
misli mojih
odlutala ljubavi moja
Nekada davno izgradih
Hram snova naših
Za tebe mila moja
A u njemu izvajana
Ljubav naša lepršava
Za tebe ljubavi moja.
A’ su se djeca cvijeća pobunila
Upoznah te na godišnjicu godina
Tebe željena moja.
Bez muzike skladana pjesma
Petnaest dana proljeća i sna
Tebi jedina moja.
Jednom davno
mrzila me moma mlada
moma mlada neubrana
prelijepa i čednia ona bi
kao sjenka noći
što tango naš sanja
i šta je tu mogu
suđeno mi da me mrzi
a njoj da je volim
sve nešto mislim
sve se nešto nadam
ne može ona mene nikad povrijediti
koliko je ja mogu voljeti
mislima mi ljepota njena obitava
jednom joj rekoh samo jedno
nije mi lako tebe zaboravljati svaku noć
svaki dan te sklonim iz misli
skoro zaboravljam
ali svaku noć
tiho kao sjena dolaziš
i ponovo se rađaš u srcu
i pored svega
još je zamolih
da mi prosti
ono što će biti
godinama poslije
kalendari um pomućuju
i kada počnem zaboravljati
da mislim
kao svaki sanjar
postanem sjena
Tišina i sni
oprosti mila
ako ti
prestanem pisati
oprosti draga
ako ti
zaboravim pričati
znaj
duboko
uspavanom nutrinom
volim te snagom prvog dana
Neke slike se tek tako
same od sebe i
naizgled ničim potaknute
u bolu ljubavi rode
i žive
vremenom kojeg više nema
ali postoje vremešne i trošne
opstajući u sjećanju
u bojama risanih srcem
ukoliko uspiju zarobiti oko
posmatrača
nastavljaju da žive
Zastor pada između ljubavnih ratišta
nenadano poput zavjese pozorišta
Kada se majstor kulisa spotakne o uže pogrešno
akteri,publika, majstor svi zanijeme prestrašeno
Predstava se prekida,aplauz molim živjela predstava
N-ti put ljubav napušta scenu poražena bez sredstava
egzistencija nije bitna sve je u srcu
suština muzike je ljubav a je žena život
Ne pitaj me ništa
ja sam samo žena
što je drugi ljubi
čuh te riječi u nekoj drugoj rimi
djevojčice krik
jedne avgustovske noći
sad već davne osamdesete godine
zvuci gitare mješaju se
blagim smješkom zvjezdica
koje su polako zamirale u iznenadnoj oluji
a ja osjetih tebe mila
bijaše to tvoj glas i tvoj lik
uronjen u čežnju prastare noći
ja te prepoznah
i si se pravila da nisi ti
tako ti lakše bješe
i manje te boljelo
osjetila si da sam stavio prsten
na ruku neke druge žene
i sam i sam bio zatečen tin činom i boljelo me
drugi su slavili moj udes
ja sam izašao da poslijednji put
još čedan od ljubavi tvoje
pogledam u maglice i vidim šta mi govore
šutjele su i skretale pogled u stranu
tražile su žrtvu za Princa Malog.
poslale su mi tebe na oltaru
tvoju gitaru i tugu znanu.
-zdravo mili moj Tujine.
-zdravo mila moja Tujinko
to su bile sve naše riječi
te ponovljene noći
koja trajaće do zore
jedna ljubav je sasvim dovoljna
da bol tugu i jad svoj okamenim
pretvorim u pjesme ljubavne
koje rasipam pred pamukovom crkvom
nedaleko od staklene đamije
tren bliže od plišane sinagoge
u kojima odavna ne stanuje ni djelić neba
pored kojih neka nova djeca sviraju gitaru i violinu
ali im nedostaju riječi jer mladi su
srca tek treba da se natope suzama
moji stihovi klize u panici
bježe od mene jer sam dosadan
uvijek o ljubavi pjevam
one bi malo herojstva i krvi
neprimjetno se ušuljaju i pomiješaju
sa šest žica i deset prstiju
i još deset prstiju i jednom violinom
ona ima samo četiri žice
i jedno gizdalo što gudi
a nježnije cvili
no gitara je prim
i diriguje djevojčici u bijelom
sa cvijetnim lancima u očima
i srcem kojeg drži na dlanu
nudeći ga prolaznicima dok pjeva moje riječi
vrati mi tvoje srce mili
evo ja svoje poklanjam
ljudi okreću glavu i prolaze
zgroženi su
scena je malo nervirajuća
a oni nemaju vremena za ljubav
srce je još živo i krvavo
malo teže diše jer umorno je
kao da mu nedostaje vazduha
ali nada još uvijek struji
sa krvlju koja otiče
u kasice za dobrovoljni prilog
bogomolja koje više nemaju smisla
vrati mi se mili
bijela haljina je orošena purpurom
Kiša je bila obilna
spirala je sve tragove
što vode do tebe
više nije kao nekada
njuh ne pomaže
mirisi su zapeli u betonu
sjećao sam se kao gorila u cvijeću
njemu treba hrana a žao mu mirisa
dok sam gledao staklena zdanja
to niču i rasti do neba
zahladnilo je
sreća moja strah me visine
malo ću odocniti za tobom
oprosti mi i budi tiho
ovdje sniježi
kao i uvjek
snjegovi su sve kravaviji
privlače me tvoje misli
a dolaziš ti
pruži mi ruke
prihvati me
tiho
bez riječi
pođi sa mnom
dozvoli mi
da te zavodim
polako
mamim
i nudim ti beskonačni
ples u Oceanu
plimu sanjaj
kao topli vjetar južni
rasti u njemu
luduj mnome
takvog me sanjaj
potom me zavoli
oslobodi me
da bi me zavela
kao bezazleno siroče
tada ćemo voditi ljubav
opit ću te onim što osjetiš
dodirima tvojim
poljupcima boje trešnje
pokrivati damarima
mirisia vrelih
zaplivajmo ljubavi jedina
na svilnoj postelji
i dušeku mekom
tkanom
od kristalnih snova tvojih
Ocean može čekati
sa mnom naučićeš
plivati
Zar ne bješe vazduh plav
a jutro crveno kao san
zar ne žeđasmo cjelovima
hraniti ustreptala tijela
glađu zapretena od iskona
kad nas poklopiše oluje
strasnije od bura oceana
Zar iza tog vidljivog izgleda
igra mašte mora da se pretvori
u iskrivljenu stvarnost
kada sve postaje zlokobno
postojeći sklad postaje privid
koji guši avetinjskom groteskom
dok pokušavamo naći izvor od kristala
u kome obitava naša bol
Takvu htjedoh pjesmu poklanjati
onoj koja odi u potrazi za srećom
samo zato što je usamljena plesačica
koja pored drugog spi
a opet čemu
kada je jedva sroči
čovjek zvani Ja konj
ne okusivši ni kap vode
na izvoru njene čežnje