Kasno kasno i još kasnije
prekasno
pruži mi ruku tvoju bisernu
kad mi srce ocvalo
pokraj puta zastade
žao mi mila ne vidim ti lice
Milosno ljepot dobrotom miriše
Tišina i sni
stavi na grudi mi kam veliki
Čergarski
neka putnici od iskona
znaju sreću brata svoge
ljubav me stiže
a kam je preči
da odleti sa odra moga
Vjenčanicu u sehari držiš
Obećo je da će doći
Laganu dušu tiho pržiš
Možda čak i ove noći.
On je rano zorom pošo
Ponio je čak i cvijeće
Teni nikad nije došo
Nije tebi bilo sreće.
Vukovi ga safataše
na po puta
safataše pa preklaše
rano ljuta.
Vukovi a insani
Gusala krvavih poj
Veliki su jarani
Sinjih kukavica soj.
Vjenčanicu naftalin sada krasi
Negdje gore miris sa tavana
Dok ti hodiš svud po trasi
Skupljaš kosti svog milog drgana.
Tužiš pjevaš i uzdišeš
Da ga ne srete kamo sreće
Sve se više baildišeš
U crkvi za te gore svijeće.
Vjenačnica bijela nenošena
Jezeru si tuge darovala
Tvoja ruka isprošena
Zalijevana suzama uvenula.
Kuda sada djevo mila
Ni od ovog ni od onoga
Svijeta više nisi krila
Ljubav svoga jedinoga.
Samo malo luče malo
Sunce se nestašno smiješi
Nije ti sve darovalo
Šalje nekog da te tješi.
Ti nemaš nikakve vjenčanice
Kako ćeš pred dragog novog
Nič ne brini krhka djevojčice
Bitno je da je sa svijeta ovog.
Vjenčanica lebdi nova
U duši je muzika stara
Samo trepti puna snova
Od nebeskog milodara.
Veče sam proveo sa tvojom modrom rijekom,
na nekom malom splavu,
što se sa obale nadvio nad nju.
Mjesec je bio bojažljiv i šutljiv.
Zvjezdice su stidljivo žmirkale.
Ni on, ni one, nisu mogli slušati moju tugu.
Bila je tako teška, da je splav počeo tonuti u vodu,
ha sam legao na drvenu postelju.
Ni zrikavci se nisu glasali.
Samo su se s vremena na vrijeme uzdisali ,
jedan po jedam.
Jedan.Duboka tišina.
Drugi .Duboka tišine.
Teći.Samo tišina.
Samo njih osam se oglasilo te noći.
Osam zrikavaca za svaku godinu mojih snova.
Jedino su se oglasili šum lišća i žumor modre zelene rijeke
pokušavali su da mi mi nešto kažu.
Čini mi se da sam ih razumio.
Dolazila si na isti taj slap ,
vrlo često
znala si slikati krajolike tvoje modre rijeke
Malog Princa dozivati.
O majci razmišljati,
od oca,maćehe bježati ,
bijele dvore sanjati.
Zelene modrina i zeleno bijeli žumor su te tješili.
To me umirilo.
Znao sam da si imala moćne zaštitnike.
Aleju i modro zelenu rijeku.
Nekako,ne znam zašto,
tu sam smireno zaspao i usnio.
Nježan san.
U snu
ti na splavu sjediš i
krajolik bojiš.
Osunčana zracima sunca ,
što se vješto kroz platane probijaju,
rubin boje iskre i plešu u tvojoj kosi .
Vidim oči ti još uvijek iste.
Zaljubljene i čiste kao onaj moj Izvor.
Ja te posmatram i šutim,
ne želim da te preplašim.
Ti se praviš da me ne vidiš.
U očima onaj nestašni smiješak,
tek iskrica tuge.
Ti se predala slici.
Ne želim odvojiti pogled od tebe
da te ne izgubim.
Ti mi tako često,prečesto bježiš.
I uvijek ostaješ čista,
Tvoja veselost,
zaljubljenost me tjera da skrenem pogled na platno.
Slika je podsjećala na neke sezanove radove
modro-zelenkastih tonova.
Na slici: šuma u zaleđu,most-splav (ovaj isti)
nastavak kompozicije,
mladić naslonjen na ogradu mosta,
gornji dio tijela okamenjeni Rodenov mislilac.
Ispred njega se prostrla zeleno-modra svetlucavost
što upija Sunce i snove jedinog ljudskog bića na slici.
Punoća iznijansiranih boja koja,
nadomješta nihilističku prazninu
govori o nekoj dilemi koja mori mlado biće.
Par patki pliva na svjetlucavoj modrini rijeke.
A onda pozornije pogledam
vidim da to nisu patke
to su galebovi.
Odjednom čujem galebova let i krik.
I osjetim ono jako sunce ,
osam godina mlađe,
kako nas miluje i grli.
Onaj mladić u krajoliku ima poznat lik.
To je Princ Mali i to sam ja,
zamišljeni smo i tužni,
to nam djevojčica nedostaje.
Slikarku kosne ta tuga
ona se uranja u krajolik.
Prilazi okamenjenoj tuzi i poljubac mu daje.
Okamenjena tuga se prelijeva u svjetlost radosti,
zahvalno gleda ka suncu i suze teku.
Hoće to,ponekad ne treba gledati u sunce.
Djevojčica me ljubi u suzne oči i šapuće:
„Ništa se ne brini,jedini moj,
sve će biti u redu.
Evo držim te mili moj,
nigdje pobjeći neću.“
Ja je nježno ljubim u orošene oči i smiješim se:
Ne brinem se ,jedina moja,sigurno da hoće.
Nisi luda mila moja,izgubiti mene,sreću svoju.*
Tada me galebova krik probudi.
Gledam oko sebe.
Ničega i nikoga nema.
Ni galebova.
Samo mi oči vlažne
Mislim ,oni galebovi
ovo vrelo avgustovsko sunce
krivi su za sve.
Kristalna Modra rijeka
Noć snježnih snova
Đardin u klopci
Rastanak
Luca na nebu sa dijamantima
*
Dolaze bunila
dani
lebdeći u noćima snježnih snova
na izvoru Modre rijeke
u iskonu aleje platana
kraj raspuklog trešnjinog stabla
međ makovima rujnim
bojeni dijmantskom prašinom
tuge
nikad ne objašnjavajući
našto to
molim ih da zauvijek
ime
one koja se nikad ne vraća
bude ljubav
Pitalo me dijete moje
a šta je ljubav
momenat ne snalaženja
neuko rekoh
ljubav to ti je
ah ljubav
Dijete ko dijete
samo pita i umuje
sebi odgovara
jel’ ljubav
kad voliš nečije oči
njihov sjaj i blagost
što izvire krhkost
puna čežnje
topline sanja
jel’ ljubav
usne nečije
sočne rascvjetane
i još ktomu
meke nježne
raspjevane
Jel’ ljubav
milovati nečije kose
lice bjelo
bjeklokost tijelo
grudi uzdrhtale
nabujale mirisave
Jel’ ljubav
ljubiti budući carski rez
nevidljivi ožiljak
na zaobljenom stomaku
više svile
što đardin krije
Jel’ ljubav
uranjati u tijelo
krasti rosu
djevičanskih ljubičica
njenog tijela
mile djevojčice
Jel’ ljubav
dražiti probijati
ubijati
kao da mrziš
njenu slast
i čast
Jel’ ljubav
kada si sretan
kad te nešto
u grudima steže
vazduha nemaš
na nebo pomišljaš
jer te čupa
jer te boli
jer te peče
pa ti muka biva
pa ti srce trepti
pa ti duša pjeva
Jel’ ljubav
kad snove sniješ
kad vrijeme stoji
kad srce rastanak sluti
kad neko plače
kad nerazum vlada
Jel’ ljubav
kad strast lebdi
kad sve boli
kada se neko voli
kad sve nestaje
a ljubav opstaje.
Osvrnem se nigdje djeteta
to srce moje šapuće lupeta.
Muzika mladosti boli
bila
kosti grije
htio bih snove da vratim
na brežuljke milosne
kojima cvjetne livade
mojih grlica cvjetaju
ne blijedeći
ali kako ostaviti tebe
koja hladove svoje tek snivaš
i u sjeni sjajiš
ako dočekam sutra
moli se za mene
otuđenog
Nama žao što Po nije stigo na naša druženja.
Mi bi posjeli kraj šadrvana
što lagano stihove žubori
hladi flaše sa pićem
osvježava zrak sa ićem.
Čista poetika.
Na sofru iznjeli
daj nam svega Maro bona.ba
i rujjnog vina.
Čista patetika.
Napose kutjevačke graševine in kurvoazije u'vi obavezno.
Iako je bio tanak na klopi
zadeverali bi ga bubrežnjacima i brizlama.
Čisti halal mezetluci.
Popili bi koje piće
u tišini brez srkleta
pa mu izrekli kompilaciju mudrolija
znajući da ne pije vode:
Ohani malo
imaš jedan život
ludo ga bacač
jer ne vrijedi plakati
većme pustiti mrtve mrtvima.
Moraš samo sanjati da novu grlicu trebaš
ona će dolepršati da se volite vi.
A jednoga dana kada kreneš na visoke pute
mogao bi svijetu
testament sa osmijehom ostaviti
tih godina sam sve volio
a Bogami su i one voljele mene.
Edgar Alan Po je sveznalica
znao da bi mu to bilo rečeno
na našem đardinskom akšamluku.
Zato nije dolazio
a i vremena nije imao
odakle ti vrijeme frjeru.ba
trošiti ga sa zgubidanima
koji doli đardina
ne vide šume.
Tako bi pisali neuki.
Mi kažemo doviđenja i vidimo se Prijatelju naš .
laku noć
ljubavi
malo odocnih
bdilo se
nad jednom krhkom princezom
od kraljevske krvi
labudicom
u ruci joj kist
čaša od kristala
tiho molim
umjetnica tijelom slika
dva cvijeta bezbrižna
a ljubav vode
umorna usnila je
bdijem
ne dam snima da se kradu
oči ne odvojih
bijah tih
ne dirajući ti
misli tijelo
tek jedarad kosu cjelivah
ne sme se čednost nepozvana dirati
djevičanska ljubičicu u snu prljati
nije časno
grijeh je
ugodna noć
nastavi slikati
ja sam tu
lepršaj mila
na mojim grudima
Mjesečeva ruža
Noć Makova
Ah ta magična žena
Vodopad strasti
Ponos
Puni mjesec je uplesao u utrobu žene
žena je mjesec mjesec je žena
žena mjesec plavi
u svjetlosti sinajskog drveta
goreći nemirnom krvlju
čežnjom nemilovanih skuta
u noći makova što prolazi
a čovjeka obećanog nema
zapleo se u vodopadu
što se obrušava drugim bedrima
žena mjesec nedorečenim latima
osvetu sprema
a nema ljubavi gdje srce
sa mjesečinom mreže plete
Malena
noćas sam malo tužan
dok milinom
mojim venama teku
tvoje riječi
stihovi i rime
miluju me
molitvom tvojom
čak i kad hladno je
i veliki minusi se prospu životom
a u srcu sniježi i ledi
boje i riječi se otimaju
lepršaju
slaveć tebe
zatočenicu aleksandrijskoih dvora
ljepotom babilonskom okovanom
ljubavi ključarice
nema druge
prelijepi život je stvoren za tango