Nikad ne proklinji dušu koja te voli

 

 

 

Razigrani đardin

 

Plavet leprša

 

Ruka ljubavi

 

 

U ovom svijetu nerazumnih rastanaka

bolom ranjene  duše

opasno je  prokleti

dušu koja te voli

 

želim

da ti se vrate

sve riječi

meni darovane

 

vremenom  shvatiš

da si proklela

osudila sebe

na vječnu ljubav

 

znaj

dobrotom svojom

postaješ zarobljenik vlastitog srca

čiju čednost ovi ludasti

svojom dušom grli

jube moja

ženo moja

 

A te sutoni stignu

 

 

Suton

 

Ona je suton

 

Suton sa mirisom behara

 

Vali i suton

 

Nevera

 

Djetinja duša

 

 

 

Sutonu darivah sve

pa i ono što je grijeh

namjeniše mi vječno kajanje

 

Mnijem

neće proći

ne dotiče nevinost

 

Ljubav

srca dar

prašine nema

 

Blješti

svaki san

smiljem darovani dan

 

A  godine stisnu

zbrajati  teretli vremena

nije moja sudba ni prokletstvo

 

Nije do njihovog zbroja

već koliko sam u njima ljubio

sebe nevinosti anđela poklanjao

 

Lepršaju  sutoni

nošeni valima i neverama

zauvik milujući djetinju dušu

 

Sanjam mora tvoja duboka , a duša jeca

 

 

More , more

 

Zaton

 

Nježnost leprša

 

 

Duša jeca

 

 

 

Eh Jube Jube moja

nevjesto moja sjajna

život me prelijepi vodio tebi

moru tvome dubokom

ljubavi što  slama

 

sanjam

ako preživimo danas

vidim

kućicu našu malu

mnogo jasmina i ljubica

mjesečevim srebrom okićenih

treperavi plam kamina

drveni pod škriputavi

čežnjama našim bojen

 

zarobljena mirisom smilja

dva uzdrhtala tijela

krikovi bolne čežnje

odjekuju u šumu blagoslovljenih cvijetova

maslinjaka našeg djetinjstva

 

ti

blještavilo milo

krhka i nestvarna

lepršava nježnost

u mome krilu

upijaš se

suze ne kriješ

rosu čednu darivaš

a duša jeca

a tijelo boli

a srce vrišti

 

voli me mili

samo me grli  nježno i dugo

zaroni u oceane moje

vodi me beskraju

i jubi me samo me  jubi

živote moj

 

Eh Jube Jube moja

nevisto mila

gdje je to naše sutra

Mora tvoje plavetna

zarobljena iskonom našim

 

 

Dođi proljeće

 

 

Dodji proljeće

smjeh ljubavnice zemljin

neka zakuca srce šuma

nestrpljivo da se izrazi

 

dodji u naletima nemira

usred lisća

ispod  cvijeća

koje hita da se razvije

 

dođi kao sjajna pobuna

baci se u noc

u tamu vode

iznad zemlje

 

dođi  oglasi slobodu

zarobljnih klica sreće

kao smijeh munje

urlik oluje nođen kišom

 

odjekni u bučnom gradu

oslobodi rijec ugušenu

napor koji je pao u letargiju

osnaži našu borbu malaksalu

 

dođi proljećesamo dođi

ezanom zvukom zvona

oglasi zov života

budi pobednik smrti

 

A vrijeme neumitno klizi

Ples sjetlosti

 

Progone me njene oči

 

Moja sreća

 

Noćni nizovi

 

Ruža ljubavi

 

 

Sve češće

raznježen krhkim bolom

hodim

zastajkujem

nijemim

galerijiom svjetlosti

bojenoj zapretenim snovima

zapisanih vremenom a neumitno klizi smiraju

 

miljem prebirem po iskonu prohujalog vremena

što zaleđeno titra među zlaćanim  ramovima

obnoć tražeć

i nalazeć oči

pune sna

i ljubavi

 

nijemim pred usnulim ljepotama

što pogledima

miluju odbjegle dane

koje

znam

vratiti se neće

ali ustreptalim grudima

darivaju mekoću čednih usana

oblivenih djetinjom  srećom

 

slikama plove noći

mistični  zapisi

treptaja  i nade

podarenih nježnim dodirima

zaljubljenih bića

bespovratno izgubljenih

u prostoru

u vremenu

u krvi

što vječno teče

krikom rastanka što se sluti

u slijedu  poteza kistom

 

svako veče liježem u svilenu postelju prošlosti

okružen vremenom i milostivom sudbom

razigranih tugama  sjećanja

kad  ljubav bješe ljubav

a svaki dodir tijela

sakriven u uzdasima

bojenih mirisima  procvjetalih

jecaja

nosi

tek jedan valer

tek jednu lat

rose pupoljka koji se daje

i postaje krhka  ruža

 

Nikad ne pitam

gdje ste sad

ljepote moje mile

jer srce

milošću Božijom

odgovor zna

Bleki – Prelijepa lica sjećanjem klize

 

Gledam prelijepa  lica

polako klize sjećanjima

odlepršalih kalendara

raskošna i mila

u svojoj jedinstvenosti

svakom licu ljubav poklonih

svakoj rekoh

volim te jedina

i svaka  je uzvraćala

volim te mili

nedostaju mi više od svega

dva srca

dvije ruke

lijeva u desnoj

i okret tijelo uz tijelo

Tango u đardinima  snova

i okret tijelo u tijelo

a jedna duša

dame biraju

zar ne

Noć tvoja i moja

 

Onda je sve stalo.

Noć je postala svijetlija .

Oblaci su se naglo dizali.

Maglice nas nisu dale.

Ovo je ipak naša noć.

Tvoja i moja.

Drugima mjesto nije ovdje.

Oluja je skrenula ka hridinama

malo lijevo ka sredini prema dubinama.

 

Masa je razočarana.

Očevid više ne stanuje ovdje.

Mora se trčati da bi se uhvatile koprnice.

Kao vala pjena

 

kao vala pjene
kao plima sanja
svjetlosna i bijela
suncem obasjana
nenadano
postaješ kristala sjena
duše moje
kojoj kalendari kažu
zalepršaj ka njoj
sagori već jednom
u ljubavi

šta čekaš
zaroni u taj ocean
plima nija nikad ista
u povratku

Bleki – Dani tvoji kao serenade zvuk

 

Dani tvoji u  toplini srca mog
a su nježni serenade zvuci
ostaće zauvek lepršavi
kao miris proljeća u čednoj zimskoj noći
kada se ljeto razvodi od jesenjih kiša
rastanci  poput dodiri godišnjih doba
lijepi i tužni po dahu neophodni
dvoje se prelijepih  našlo
pa se poslije nije našlo
eh mila ne tuguj
jer nas usud nikad  ne pita
samo reče budi i ono biva

 

 

misticna-suma  tango-ili-prica-o-jednoj-ljubavi

 

dah-vjernosti  plisani-dodiri

 

  

 

ples-svjetlosti  njeznija-strana-srca

 

jesenji-osvit tirkizni-snovi

 

   

 

 

Jutro sa Blekijem – Svila, mahagoni i led u grudima

Lijepo je ispraćati ljude

malo je sjetno

ponkad tužno

ali oni se jednog dana vraćaju

ili mogu vratiti

 

šta sa ljudima

koji nemaju koga ispratiti

koji nisu imali prilike da nekog isprate

jer te su samo nestali

a ih nisu pitali

 

šta sa ljudima

koji su voljene ispratili

davno još

u svili i mahagoniju

i ledom u grudima

 

šta sa ljudima

koji su jedno dijete dali spaliti

samo da nemaju otići na grob

jer bole djetinje četiri godine

i još više one neizigrane

 

ne vozim auto

ne treba mi

pješke mogu stići do svakog groba

a svaki od njih je dušu grada

ne oni koji ga napuštaju