Jutro sa Blekijem – Eh, ti moja malena

Eh ti, malena moja

ti su ruža

ti si moja modra rijeka

ti si izvor moj

koji sanjam

kada kiša lije

snijeg leprša

ja budan tvoj lik dišem





Tvoje su oči sjaj ljetnog neba

blistave od čistoće i nevinosti

tvoje duše tanane





Tvoje su ruke lagana krila anđela

što miluju moje lice

tijelo ne dodiruju

već trepere

titraju

a ja se u njihovoj nježnosti gubim





Eh malena moja

ružo

modra rijeko

izvoru moj





Sanjam te

u kiši koja lije

u lešpšavom snijegu

u cvatu behara

u suzi koja licem klizi

Tvoje su grudi sedef

čvrste podatne i meke

bojim se usnama svojim

tu nevinost da ne oskrnavim









A sjeaj bljesak i bljesak

tvojih skuta

skuta i đardina tvog

tišinu i mir oceana pozajmljenog

ne smijem ni da pogledam

i zaustavim se na rubu mirisa djevičanskih

blizu rose centifolije sa tisuću listova





i zato

ne boj se mila

nisam tat da dodirom svojim

skrnavim nevinost tvoju

prije nego procvjetaš

i budeš spremna

za branje miomirisnog voća

Bleki -Dani

 

Dani.

Baš su krhki.

Prozračni i blagi.

Samo trepneš i nema ih .

Godinama , milenijima tako.

Ne m're ih  se čovjek ni nauživati.

 

Što bi poete rekle:

Uživali ne uživali i vi ćete sa njima.

 

A žao nam .

Ne  toliko  dana ,

oni se vraćaju

nego što će nas jednom pokupiti,

a nismo se baš nauživali.

Mislili smo ima vremena.

 

U prevodu:

Bilo bi dobro da se opustite,

usporite i svoj život i svaki poklonjeni dan.

Uživajte dok možete.Vremena nikad nema.






												

Bleki- Tiho sniježi

Kiša je bila obilna

saprala je sve tragove

što vode do tebe

 

više nije kao nekada

mirisi ne pomaže

zapeli su u betonu

sjećao sam se kao gorila u cvijeću

njemu treba hrana

a žao mu mirisa

 

dok sam gledao staklena zdanja

što niču i rasti do neba

zahladnilo je

 

sreća moja strah me visine

malo ću odocniti za tobom

oprosti mi i budi tiho

 

ovdje sniježi

kao i uvjek

snjegovi su sve kravaviji


												

Bleki – Jedna ljubav je sasvim dovoljna

 

jedna ljubav je sasvim dovoljna

da bol tugu i jad svoj okamenim

pretvorim u pjesme ljubavne

koje rasipam pred pamukovom crkvom

nedaleko od staklene đamije

tren bliže od plišane sinagoge

u kojima odavna ne stanuje ni djelić neba

pored kojih neka nova djeca sviraju gitaru i violinu

ali im nedostaju riječi jer mladi su

srca tek treba da se utople suzama

 

moji stihovi klize u panici

bježe od mene jer sam dosadan

uvijek o ljubavi pjevam

one bi malo herojstva i krvi

 

neprimjetno se ušuljaju i pomiješaju

sa šest žica i deset prstiju

i još deset prstiju i jednom violinom

ona ima samo četiri žice

i jedno gizdalo što gudi

a nježnije cvili

 

no gitara je prim

i diriguje djevojčici u bijelom

sa cvijetnim lancima u očima

i srcem kojeg drži na dlanu

nudeći ga prolaznicima dok pjeva moje riječi

 

vrati mi tvoje srce mili

evo ja svoje poklanjam

 

ljudi okreću glavu i prolaze

zgroženi su

scena je malo nervirajuća

a oni nemaju vremena za ljubav

 

srce je još živo i krvavo

malo teže diše jer umorno je

kao da mu nedostaje vazduha

ali nada još uvijek struji

sa krvlju koja otiče

u kasice za dobrovoljni prilog

bogomolja koje više nemaju smisla

 

vrati mi se mili

bijela haljina je orošena purpurom


















												

Jutro sa Blekijem – Noć ponovljena

 

Ne pitaj me ništa

ja sam samo žena

što je drugi ljubi

čuh te riječi u nekoj drugoj rimi

djevojčice krik

jedne avgustovske noći

sad već davne osamdesete godine

 

zvuci gitare mješaju se

blagim smješkom zvjezdica

koje su polako zamirale u iznenadnoj oluji

a ja osjetih tebe mila

 

bijaše to tvoj glas i tvoj lik

uronjen u čežnju prastare noći

ja te prepoznah

i si se pravila da nisi ti

tako ti lakše bješe

i manje te boljelo

 

osjetila si da sam stavio prsten

na ruku neke druge žene

i sam i sam bio zatečen tin činom

i boljelo me

drugi su slavili moj udes

ja sam izašao da poslijednji put

još čedan od ljubavi tvoje

pogledam u maglice i vidim šta mi govore

 

šutjele su i skretale pogled u stranu

tražile su žrtvu za Princa Malog.

poslale su mi tebe na oltaru

tvoju gitaru i tugu znanu.

-zdravo mili moj Tujine.

-zdravo mila moja Tujinko

to su bile sve naše riječi

te ponovljene noći

koja trajaće do zore

 


























												

Bleki – Muzika i pomen

 
 
 

Sanjajući zahvalu

časima prošlim

a u nepovrat lebde

dani dosanjani

 

sama poput grlice

što skriva se od pogleda

kao led u srcu mome

 

milozvučna kao boja

tvojih uplakanih očiju

nepozvana tankoćutna

 

nenadano

sljepilom sjećanja dozvana

ispliva

 

muzika

tvojih korijena

tvome tijelu aura

 

prekrasne ruže

duginih boja

nevinost rose

mirisima nježnosti

dozvanim  snovima

pomen

 

Tebi

koja ljepotom i sjajem

miluješ srebrene niti

misli mojih

odlutala ljubavi moja

 













												

Bleki – Jednom davno mrzila me moma mlada

 

Jednom davno
mrzila me moma mlada
moma mlada neubrana
prelijepa i čednia ona bi
kao sjenka noći
što tango naš sanja

i šta je tu mogu
suđeno mi da me mrzi
a njoj da je volim

sve nešto mislim
sve se nešto nadam
ne može ona mene nikad povrijediti
koliko je ja mogu voljeti
mislima mi ljepota njena obitava

jednom joj rekoh samo jedno
nije mi lako tebe zaboravljati svaku noć
svaki dan te sklonim iz misli
skoro zaboravljam
ali svaku noć
tiho kao sjena dolaziš
i ponovo se rađaš u srcu

i pored svega
još je zamolih
da mi prosti
ono što će biti
godinama poslije

kalendari um pomućuju
i kada počnem zaboravljati
da mislim
kao svaki sanjar
postanem sjena
Tišina i sni

oprosti mila
ako ti
prestanem pisati

oprosti draga
ako ti
zaboravim pričati

znaj
duboko
uspavanom nutrinom
voljeću te snagom prvog dana






												

Bleki – Plave ga oči nježno gledaju

 

Plave ga oči nježno gledaju 

dvije su suze iz njih kanule

Iz lijevog rubin ljubavna

iz desnog safir milosna.

 

Snage u njoj više ni

pogledom  ga zove

prilazi joj

šapuće mu

još uvijek pojem slavuja

 

Poljubi me i zagrli me

volim te, mili moj

Tako sam umorna

a i studen me zebe

 

On je grli

toplo i zaljubljeno

kao tananu raskoš

njihovih beharli dana

 

Djeca se za ruke primaju

ona lepraša za grlicama i ružama

ka smiraju

 

A bijaše savršen

snježni dan

kada on osta sam






												

Bleki – Još uvijek učim

Uprkos općim nadanjima

i na uštrb kalendara

još uvijek učim

ali zasigurno znam

što srce zarobi

nikad i nikud iz njega ne odlazi





osim toga naravski

mnijem sasvim logički

koliko god emocionalno

hud i blesav čojk bio

iskustvena racionalnost zbori

nije luda po zvizdanu klapit

na kraj svijeta

kad joj poručeno bude





bolje saćekati hladovinu

mlađahnog srebrenog mjeseca

a u tisuće boja ludorije sprema





Ipak dođi smjernosti

ha uzmogneš

i pripazi se

paklenih vrućina