Dodji proljeće
smjeh ljubavnice zemljin
neka zakuca srce šuma
nestrpljivo da se izrazi
dodji u naletima nemira
usred lisća
ispod cvijeća
koje hita da se razvije
dođi kao sjajna pobuna
baci se u noc
u tamu vode
iznad zemlje
dođi oglasi slobodu
zarobljnih klica sreće
kao smijeh munje
urlik oluje nođen kišom
odjekni u bučnom gradu
oslobodi rijec ugušenu
napor koji je pao u letargiju
osnaži našu borbu malaksalu
dođi proljećesamo dođi
ezanom zvukom zvona
oglasi zov života
budi pobednik smrti
Ples sjetlosti
Progone me njene oči
Moja sreća
Noćni nizovi
Ruža ljubavi
Sve češće
raznježen krhkim bolom
hodim
zastajkujem
nijemim
galerijiom svjetlosti
bojenoj zapretenim snovima
zapisanih vremenom a neumitno klizi smiraju
miljem prebirem po iskonu prohujalog vremena
što zaleđeno titra među zlaćanim ramovima
obnoć tražeć
i nalazeć oči
pune sna
i ljubavi
nijemim pred usnulim ljepotama
što pogledima
miluju odbjegle dane
koje
znam
vratiti se neće
ali ustreptalim grudima
darivaju mekoću čednih usana
oblivenih djetinjom srećom
slikama plove noći
mistični zapisi
treptaja i nade
podarenih nježnim dodirima
zaljubljenih bića
bespovratno izgubljenih
u prostoru
u vremenu
u krvi
što vječno teče
krikom rastanka što se sluti
u slijedu poteza kistom
svako veče liježem u svilenu postelju prošlosti
okružen vremenom i milostivom sudbom
razigranih tugama sjećanja
kad ljubav bješe ljubav
a svaki dodir tijela
sakriven u uzdasima
bojenih mirisima procvjetalih
jecaja
nosi
tek jedan valer
tek jednu lat
rose pupoljka koji se daje
i postaje krhka ruža
Nikad ne pitam
gdje ste sad
ljepote moje mile
jer srce
milošću Božijom
odgovor zna
Gledam prelijepa lica
polako klize sjećanjima
odlepršalih kalendara
raskošna i mila
u svojoj jedinstvenosti
svakom licu ljubav poklonih
svakoj rekoh
volim te jedina
i svaka je uzvraćala
volim te mili
nedostaju mi više od svega
dva srca
dvije ruke
lijeva u desnoj
i okret tijelo uz tijelo
Tango u đardinima snova
i okret tijelo u tijelo
a jedna duša
dame biraju
zar ne
Onda je sve stalo.
Noć je postala svijetlija .
Oblaci su se naglo dizali.
Maglice nas nisu dale.
Ovo je ipak naša noć.
Tvoja i moja.
Drugima mjesto nije ovdje.
Oluja je skrenula ka hridinama
malo lijevo ka sredini prema dubinama.
Masa je razočarana.
Očevid više ne stanuje ovdje.
Mora se trčati da bi se uhvatile koprnice.
kao vala pjene
kao plima sanja
svjetlosna i bijela
suncem obasjana
nenadano
postaješ kristala sjena
duše moje
kojoj kalendari kažu
zalepršaj ka njoj
sagori već jednom
u ljubavi
šta čekaš
zaroni u taj ocean
plima nija nikad ista
u povratku
Dani tvoji u toplini srca mog
a su nježni serenade zvuci
ostaće zauvek lepršavi
kao miris proljeća u čednoj zimskoj noći
kada se ljeto razvodi od jesenjih kiša
rastanci poput dodiri godišnjih doba
lijepi i tužni po dahu neophodni
dvoje se prelijepih našlo
pa se poslije nije našlo
eh mila ne tuguj
jer nas usud nikad ne pita
samo reče budi i ono biva
Lijepo je ispraćati ljude
malo je sjetno
ponkad tužno
ali oni se jednog dana vraćaju
ili mogu vratiti
šta sa ljudima
koji nemaju koga ispratiti
koji nisu imali prilike da nekog isprate
jer te su samo nestali
a ih nisu pitali
šta sa ljudima
koji su voljene ispratili
davno još
u svili i mahagoniju
i ledom u grudima
šta sa ljudima
koji su jedno dijete dali spaliti
samo da nemaju otići na grob
jer bole djetinje četiri godine
i još više one neizigrane
ne vozim auto
ne treba mi
pješke mogu stići do svakog groba
a svaki od njih je dušu grada
ne oni koji ga napuštaju
Maglice usred kape nebeske
su zasjele na svoja mjesta
joj mati moja koliko boja
vidim kožu kako mi treperi
nikako da ih se nagledam
moram smiriti srce da ne poludi
i danju ih sanjam
ne bojeći se noći punog mjeseca
dok u zimzelenu titraju kreature čudne
ma ne
nemoj se plašiti
srce moje radosno
to su samo sjene
purpurnog neba
što miluje moj Grad čednosti
koji sa mnom tišinu snova spije
molitva je dušu u čvor smotala
malo dalje
tamo iza zviježđa
vizije naše nemušte
On milostivo prima
Ljubavi jedina
Kunem se ljubavlju tvojom
imam samo devedeset dana
tri po trideset
za molitve
mirisnih sanja
Za ljubav mnogo dara
iz malog parka beskućnika
deset pupoljak ruža
za tebe ubraću mila
za snove jednu orošenu
za tugu drugu žutu
za sreću treću šarenu
za tebe četvrtu zelenu
za samoću petu safirnu
za nježnost šestu ružičastu
za vrlinu sedmu plavu
za nevinost osmu nevinu
za ljubav devetu rubinovu
za nas desetu duginu
za mene neće ostati ništa
zato sad bolero puštam
pokloni mi sebe
najljepšu od svih.
Ljubavi jedina
Kunem se ljubavlju mojom
Ostalo mi je samo četrdeset
dana trideset i deset
za molitvu
mirisnih sanja
za ljubav nešto dara
iz velikog parka beznađa
ukrast ću samo za tebe
poklanjati drugim
četiri ružina pupoljka
prvi bijeli neotvoreni
za prvu godinu snova tvojih
drugi safirni skoro neotvoreni
za drugu godinu čežnje tvoje
treći rubinov poluotvoreni
za treću godinu tvoje ljepote
četvrti crveno žuti rastvoreni
za četvtu godinu poklonjenu
nevinosti mojo i tvojoj
staviti ću ih u kristale nade
gledati mirisati iščekivati
kada poslijednji pupoljak uvene
ostaće ti samo ljubav moja
kada rubin odsjaji
sanjaće me ljepota tvoja
kada safir popada
ostaće ti čežnja moja
kada bijeli potamni
ostaće ti snovi moji
prestajem da plešem
i da se molim
muzika mi donosi tebe
najljepšu od svih ruža
Luce Malena
Luce Malena.
Mnogo toga ne znam…
ali ako kažem da znam šta je smrt
mnogo smrti
boli i tuge
a su mi vjerne druge
neću reći ništa novo
Svaki tren je razlog za veliku brigu
ali neću to
nije mi u damaru
pomolim se Bogu Milosti i Ljubavi
zamolim oprost grijeha
i prelijepi život ide dalje
Da sam bilo kada zastao
jadikovao
ne bih volio i živio
Bio bih samo jadni čangrizavi starac
koji baš i ne voli život
Ja Konj
vagabundo
izabrao život i ljubav
i bio sretan koliko se moglo
Sreća zavisi od voljenja
a volio sam jako mnogo
jedna mlada i neuka reče
prečesto
sve je u parovima
koliko sreće i radovanja
toliko boli i tuge
zašto bih se ikad brinuo
gubio ono malo kalendara
nedostajućih
A najbitnije!
Shvatiš da treba poklanjati
ljubav
nježnost
radovanje
bezuslovno
svakoj Princezi kojoj je potrebno
Dame uvijek biraju
pod Zvijezdama
po srcu
Nebom kao svjedokom
zar ne
