Razigrani đardin
Plavet leprša
Ruka ljubavi
U ovom svijetu nerazumnih rastanaka
bolom ranjene duše
opasno je prokleti
dušu koja te voli
želim
da ti se vrate
sve riječi
meni darovane
vremenom shvatiš
da si proklela
osudila sebe
na vječnu ljubav
znaj
dobrotom svojom
postaješ zarobljenik vlastitog srca
čiju čednost ovi ludasti
svojom dušom grli
jube moja
ženo moja
Suton
Ona je suton
Suton sa mirisom behara
Vali i suton
Nevera
Djetinja duša
Sutonu darivah sve
pa i ono što je grijeh
namjeniše mi vječno kajanje
Mnijem
neće proći
ne dotiče nevinost
Ljubav
srca dar
prašine nema
Blješti
svaki san
smiljem darovani dan
A godine stisnu
zbrajati teretli vremena
nije moja sudba ni prokletstvo
Nije do njihovog zbroja
već koliko sam u njima ljubio
sebe nevinosti anđela poklanjao
Lepršaju sutoni
nošeni valima i neverama
zauvik milujući djetinju dušu
More , more
Zaton
Nježnost leprša
Duša jeca
Eh Jube Jube moja
nevjesto moja sjajna
život me prelijepi vodio tebi
moru tvome dubokom
ljubavi što slama
sanjam
ako preživimo danas
vidim
kućicu našu malu
mnogo jasmina i ljubica
mjesečevim srebrom okićenih
treperavi plam kamina
drveni pod škriputavi
čežnjama našim bojen
zarobljena mirisom smilja
dva uzdrhtala tijela
krikovi bolne čežnje
odjekuju u šumu blagoslovljenih cvijetova
maslinjaka našeg djetinjstva
ti
blještavilo milo
krhka i nestvarna
lepršava nježnost
u mome krilu
upijaš se
suze ne kriješ
rosu čednu darivaš
a duša jeca
a tijelo boli
a srce vrišti
voli me mili
samo me grli nježno i dugo
zaroni u oceane moje
vodi me beskraju
i jubi me samo me jubi
živote moj
Eh Jube Jube moja
nevisto mila
gdje je to naše sutra
Mora tvoje plavetna
zarobljena iskonom našim
Dodji proljeće
smjeh ljubavnice zemljin
neka zakuca srce šuma
nestrpljivo da se izrazi
dodji u naletima nemira
usred lisća
ispod cvijeća
koje hita da se razvije
dođi kao sjajna pobuna
baci se u noc
u tamu vode
iznad zemlje
dođi oglasi slobodu
zarobljnih klica sreće
kao smijeh munje
urlik oluje nođen kišom
odjekni u bučnom gradu
oslobodi rijec ugušenu
napor koji je pao u letargiju
osnaži našu borbu malaksalu
dođi proljećesamo dođi
ezanom zvukom zvona
oglasi zov života
budi pobednik smrti
Ples sjetlosti
Progone me njene oči
Moja sreća
Noćni nizovi
Ruža ljubavi
Sve češće
raznježen krhkim bolom
hodim
zastajkujem
nijemim
galerijiom svjetlosti
bojenoj zapretenim snovima
zapisanih vremenom a neumitno klizi smiraju
miljem prebirem po iskonu prohujalog vremena
što zaleđeno titra među zlaćanim ramovima
obnoć tražeć
i nalazeć oči
pune sna
i ljubavi
nijemim pred usnulim ljepotama
što pogledima
miluju odbjegle dane
koje
znam
vratiti se neće
ali ustreptalim grudima
darivaju mekoću čednih usana
oblivenih djetinjom srećom
slikama plove noći
mistični zapisi
treptaja i nade
podarenih nježnim dodirima
zaljubljenih bića
bespovratno izgubljenih
u prostoru
u vremenu
u krvi
što vječno teče
krikom rastanka što se sluti
u slijedu poteza kistom
svako veče liježem u svilenu postelju prošlosti
okružen vremenom i milostivom sudbom
razigranih tugama sjećanja
kad ljubav bješe ljubav
a svaki dodir tijela
sakriven u uzdasima
bojenih mirisima procvjetalih
jecaja
nosi
tek jedan valer
tek jednu lat
rose pupoljka koji se daje
i postaje krhka ruža
Nikad ne pitam
gdje ste sad
ljepote moje mile
jer srce
milošću Božijom
odgovor zna
Gledam prelijepa lica
polako klize sjećanjima
odlepršalih kalendara
raskošna i mila
u svojoj jedinstvenosti
svakom licu ljubav poklonih
svakoj rekoh
volim te jedina
i svaka je uzvraćala
volim te mili
nedostaju mi više od svega
dva srca
dvije ruke
lijeva u desnoj
i okret tijelo uz tijelo
Tango u đardinima snova
i okret tijelo u tijelo
a jedna duša
dame biraju
zar ne
Onda je sve stalo.
Noć je postala svijetlija .
Oblaci su se naglo dizali.
Maglice nas nisu dale.
Ovo je ipak naša noć.
Tvoja i moja.
Drugima mjesto nije ovdje.
Oluja je skrenula ka hridinama
malo lijevo ka sredini prema dubinama.
Masa je razočarana.
Očevid više ne stanuje ovdje.
Mora se trčati da bi se uhvatile koprnice.
kao vala pjene
kao plima sanja
svjetlosna i bijela
suncem obasjana
nenadano
postaješ kristala sjena
duše moje
kojoj kalendari kažu
zalepršaj ka njoj
sagori već jednom
u ljubavi
šta čekaš
zaroni u taj ocean
plima nija nikad ista
u povratku
Dani tvoji u toplini srca mog
a su nježni serenade zvuci
ostaće zauvek lepršavi
kao miris proljeća u čednoj zimskoj noći
kada se ljeto razvodi od jesenjih kiša
rastanci poput dodiri godišnjih doba
lijepi i tužni po dahu neophodni
dvoje se prelijepih našlo
pa se poslije nije našlo
eh mila ne tuguj
jer nas usud nikad ne pita
samo reče budi i ono biva
Lijepo je ispraćati ljude
malo je sjetno
ponkad tužno
ali oni se jednog dana vraćaju
ili mogu vratiti
šta sa ljudima
koji nemaju koga ispratiti
koji nisu imali prilike da nekog isprate
jer te su samo nestali
a ih nisu pitali
šta sa ljudima
koji su voljene ispratili
davno još
u svili i mahagoniju
i ledom u grudima
šta sa ljudima
koji su jedno dijete dali spaliti
samo da nemaju otići na grob
jer bole djetinje četiri godine
i još više one neizigrane
ne vozim auto
ne treba mi
pješke mogu stići do svakog groba
a svaki od njih je dušu grada
ne oni koji ga napuštaju
