Bleki – Odakle ti bože drumovi

 

Kasno kasno i još kasnije

prekasno

pruži mi ruku tvoju bisernu

kad mi srce ocvalo

pokraj puta zastade

žao mi mila ne vidim ti lice

Milosno ljepot dobrotom miriše

Tišina i sni

stavi na grudi mi kam veliki

Čergarski

neka putnici od iskona

znaju sreću brata svoge

ljubav me stiže

a kam je preči

da odleti sa odra moga

Bleki – Vjenčanica

 

 

Vjenčanicu u sehari držiš

Obećo je da će doći

Laganu dušu tiho pržiš

Možda čak i ove noći.

 

On je rano zorom pošo

Ponio je čak i cvijeće

Teni nikad nije došo

Nije tebi bilo sreće.

 

Vukovi ga safataše

na po puta

safataše pa preklaše

rano ljuta.

 

Vukovi a insani

Gusala krvavih poj

Veliki su jarani

Sinjih kukavica soj.

 

Vjenčanicu naftalin sada krasi

Negdje gore miris sa tavana

Dok ti hodiš svud po trasi

Skupljaš kosti svog milog drgana.

 

Tužiš pjevaš i uzdišeš

Da ga ne srete kamo sreće

Sve se više baildišeš

U crkvi za te gore svijeće.

 

Vjenačnica bijela nenošena

Jezeru si tuge darovala

Tvoja ruka isprošena

Zalijevana suzama uvenula.

 

Kuda sada djevo mila

Ni od ovog ni od onoga

Svijeta više nisi krila

Ljubav svoga jedinoga.

 

Samo malo luče malo

Sunce se nestašno smiješi

Nije ti sve darovalo

Šalje nekog da te tješi.

 

Ti nemaš nikakve vjenčanice

Kako ćeš pred dragog novog

Nič ne brini krhka djevojčice

Bitno je da je sa svijeta ovog.

 

Vjenčanica lebdi nova

U duši je muzika stara

Samo trepti puna snova

Od nebeskog milodara.

Bleki – San

 

Veče sam proveo sa tvojom modrom rijekom,

na nekom malom splavu,

što se sa obale nadvio nad nju.

Mjesec je bio bojažljiv i šutljiv.

Zvjezdice su stidljivo žmirkale.

Ni on, ni one, nisu mogli slušati moju tugu.

Bila je tako teška, da je splav počeo tonuti u vodu,

ha sam legao na  drvenu postelju.

 

Ni zrikavci se nisu glasali.

Samo su se s vremena na vrijeme uzdisali ,

jedan po jedam.

Jedan.Duboka tišina.

Drugi .Duboka tišine.

Teći.Samo tišina.

Samo njih osam se oglasilo te noći.

Osam zrikavaca za svaku godinu mojih snova.

Jedino su se oglasili šum lišća i žumor modre zelene rijeke

pokušavali su da mi  mi nešto kažu.

 

Čini mi se da sam ih razumio.

Dolazila si na isti taj slap ,

vrlo često

znala si slikati  krajolike tvoje modre rijeke

Malog Princa dozivati.

O majci razmišljati,

od oca,maćehe bježati ,

bijele dvore sanjati.

Zelene modrina i  zeleno bijeli žumor su te tješili.

To me umirilo.

Znao sam da si imala moćne zaštitnike.

Aleju i modro zelenu rijeku.

Nekako,ne znam zašto,

tu sam smireno zaspao i usnio.

Nježan san.

 

U snu

ti na splavu sjediš i

krajolik bojiš.

Osunčana zracima sunca ,

što se vješto kroz platane probijaju,

rubin boje iskre i plešu u tvojoj kosi .

Vidim oči ti još uvijek iste.

Zaljubljene i čiste kao onaj moj Izvor.

Ja te posmatram i šutim,

ne želim da te preplašim.

Ti se praviš da me ne vidiš.

U očima onaj  nestašni smiješak,

tek iskrica tuge.

Ti se predala slici.

Ne želim odvojiti pogled od tebe

da te ne izgubim.

Ti mi tako često,prečesto bježiš.

I uvijek ostaješ čista,

Tvoja veselost,

zaljubljenost me tjera da skrenem pogled na platno.

Slika je podsjećala na neke sezanove radove

modro-zelenkastih tonova.

Na slici: šuma u zaleđu,most-splav  (ovaj isti)

nastavak kompozicije,

mladić  naslonjen na ogradu mosta,

gornji dio tijela okamenjeni Rodenov mislilac.

Ispred njega se prostrla zeleno-modra svetlucavost

što upija Sunce i snove jedinog ljudskog bića na slici.

Punoća iznijansiranih boja koja,

nadomješta nihilističku prazninu

govori o nekoj dilemi koja mori mlado biće.

Par patki pliva na svjetlucavoj modrini rijeke.

 

A onda pozornije pogledam

vidim da to nisu patke

to  su galebovi.

Odjednom čujem galebova let i krik.

I osjetim  ono jako sunce ,

osam godina mlađe,

kako nas miluje i grli.

Onaj mladić u krajoliku ima poznat lik.

To je Princ Mali i to sam ja,

zamišljeni smo i tužni,

to nam djevojčica nedostaje.

Slikarku kosne ta tuga

ona se uranja u krajolik.

Prilazi okamenjenoj tuzi i poljubac mu daje.

Okamenjena tuga se prelijeva u svjetlost radosti,

zahvalno gleda ka suncu i suze teku.

Hoće to,ponekad ne treba gledati u sunce.

 

Djevojčica me ljubi u suzne oči i šapuće:

„Ništa se ne brini,jedini moj,

sve će biti u redu.

Evo držim te mili moj,

nigdje pobjeći neću.“

Ja je nježno ljubim u  orošene oči i smiješim se:

Ne brinem se ,jedina moja,sigurno da hoće.

Nisi luda mila moja,izgubiti mene,sreću svoju.*

 

Tada me galebova krik probudi.

Gledam oko sebe.

Ničega i nikoga nema.

Ni galebova.

Samo mi oči vlažne

Mislim ,oni galebovi

ovo vrelo avgustovsko sunce

krivi su za sve.

 

Bleki – Dolaze bunila dani

 

 

Kristalna Modra rijeka

 

Noć snježnih snova

Noć snježnih snova

 

Đardin u klopci

Đardin u klopci

 

Rastanak

 

Luca na nebu sa dijamantima

*

Dolaze bunila

dani

lebdeći u noćima snježnih snova

na izvoru Modre rijeke

u iskonu aleje platana

kraj raspuklog trešnjinog stabla

međ makovima rujnim

bojeni dijmantskom prašinom

tuge

nikad ne objašnjavajući

našto to

 

molim ih da zauvijek

ime

one koja se nikad ne vraća

bude ljubav

 

Bleki – Dječija pitalica

 

 

Pitalo me dijete moje
a šta je ljubav
momenat ne snalaženja
neuko rekoh
ljubav to ti je
ah ljubav

Dijete ko dijete
samo pita i umuje
sebi odgovara

jel’ ljubav
kad voliš nečije oči
njihov sjaj i blagost
što izvire krhkost
puna čežnje
topline sanja

jel’ ljubav
usne nečije
sočne rascvjetane
i još ktomu
meke nježne
raspjevane

Jel’ ljubav
milovati nečije kose
lice bjelo
bjeklokost tijelo
grudi uzdrhtale
nabujale mirisave

Jel’ ljubav
ljubiti budući carski rez
nevidljivi ožiljak
na zaobljenom stomaku
više svile
što đardin krije

Jel’ ljubav
uranjati u tijelo
krasti rosu
djevičanskih ljubičica
njenog tijela
mile djevojčice

Jel’ ljubav
dražiti probijati
ubijati
kao da mrziš
njenu slast
i čast

Jel’ ljubav
kada si sretan
kad te nešto
u grudima steže
vazduha nemaš
na nebo pomišljaš

jer te čupa
jer te boli
jer te peče
pa ti muka biva
pa ti srce trepti
pa ti duša pjeva

Jel’ ljubav
kad snove sniješ
kad vrijeme stoji
kad srce rastanak sluti
kad neko plače
kad nerazum vlada

Jel’ ljubav
kad strast lebdi
kad sve boli
kada se neko voli
kad sve nestaje
a ljubav opstaje.

Osvrnem se nigdje djeteta
to srce moje šapuće lupeta.

Bleki- Druženje sa Eđijem, Allanom Poom

 

 

 

Nama žao što Po nije stigo na naša druženja.

Mi bi posjeli kraj šadrvana

što lagano stihove žubori

hladi flaše sa pićem

osvježava zrak sa ićem.

Čista poetika.

 

Na sofru iznjeli

daj nam svega Maro bona.ba

i rujjnog vina.

Čista patetika.

 

Napose kutjevačke graševine in kurvoazije u'vi obavezno.

Iako je bio tanak na klopi

zadeverali bi ga bubrežnjacima i brizlama.

Čisti halal mezetluci.

 

Popili bi koje piće

u tišini brez srkleta

pa mu izrekli kompilaciju mudrolija

znajući da ne pije vode:

Ohani malo

imaš jedan život

ludo ga bacač

jer ne vrijedi plakati

većme pustiti mrtve mrtvima.

 

Moraš samo sanjati da novu grlicu trebaš

ona će dolepršati da se volite vi.

A jednoga dana kada kreneš na visoke pute

mogao bi svijetu

testament sa osmijehom ostaviti

 

tih godina sam sve volio

a Bogami su i one voljele mene.

 

Edgar Alan Po je sveznalica

znao da bi mu to bilo rečeno

na našem đardinskom akšamluku.

 

Zato nije dolazio

a i vremena nije imao

odakle ti vrijeme frjeru.ba

trošiti ga sa zgubidanima

koji doli đardina

ne vide šume.

 

In memoriam Edgar Allan Po 19.01.1809.-07.10.1849.

Tako bi pisali neuki.

Mi kažemo doviđenja i vidimo se Prijatelju naš .

Bleki – Malo docnim , grijeh je

 

laku noć

ljubavi

malo odocnih

bdilo se

nad jednom krhkom princezom

od kraljevske krvi

labudicom

u ruci joj kist

čaša od kristala

 

tiho molim

umjetnica tijelom slika

dva cvijeta bezbrižna

a ljubav vode

 

umorna usnila je

bdijem

ne dam snima da se kradu

 

oči ne odvojih

bijah tih

ne dirajući ti

misli tijelo

 

tek jedarad kosu cjelivah

ne sme se čednost nepozvana dirati

djevičanska ljubičicu u snu prljati

 

nije časno

grijeh je

ugodna noć

nastavi slikati

ja sam tu

lepršaj mila

na mojim grudima

Bleki – Žena je mjesec

 

 

Mjesečeva ruža

 

Noć Makova

 

 

Ah ta magična žena

 

Vodopad strasti

 

 

Ponos

 

 

Puni mjesec je uplesao u utrobu žene

žena je mjesec mjesec je žena

žena mjesec  plavi

u svjetlosti sinajskog drveta

goreći nemirnom krvlju

čežnjom nemilovanih skuta

u noći makova što  prolazi

a čovjeka obećanog nema

zapleo se u vodopadu

što se obrušava drugim bedrima

žena mjesec nedorečenim latima

osvetu sprema

a nema ljubavi gdje srce

sa mjesečinom mreže plete

Noćas sam malo tužan

Malena

noćas sam malo tužan

dok  milinom

mojim venama teku

tvoje riječi

stihovi i rime

miluju me

molitvom tvojom

čak i kad hladno je

i veliki minusi se prospu životom

a u srcu sniježi i ledi

boje i  riječi  se otimaju

lepršaju

slaveć tebe

zatočenicu aleksandrijskoih dvora

ljepotom babilonskom okovanom

ljubavi  ključarice

nema druge

prelijepi život je stvoren za  tango