Bleki – Ubice bradate

 

 

 

Te koljače bradate

od ljudskosti sakate

tuga i suze ne more

ni majke što ih kore.

 

Njima je cilj samo ubiti

što više vjernika pobiti

što kleče i mole se Bogu

sa djecom i ženom do nogu.

 

Te bradate krature

proklete subkulture

puške nose i ubijaju

mladost u crno zavijaju.

 

Račupane krature bradate

nalik na četnike zadrte

bombe na žene bacaju

glave djeci otkidaju.

 

Silni su oni ne boje se nikoga

heroj je puškom na golorukoga

lako je bombom na slabu džamiju

luđaci njihovi se njima smiju.

 

Neka neka ima zakon jedan

za njih je pržun spreman

u kojem hutama i leza prže

neka se bradonje straha drže.

 

Tako vam je to

ko sprema zlo

njemu pržun hiti

lako je djecu biti.

 

Ako smrt i tugu nosi

Azrail bradatog kosi

ni srce ne može da lupa

koliko boli a se duša čupa.

 

Tako vam je bradati  to

ko smutnju sprema i zlo

tome Svetost  Svjetlosti

oduzme sve  ljudskosti.

 

K tomu u pržun se baca

da po vreloj vatri gaca

vode i hladovine  tamo nema

izrod ubicama to nebo sprema.

Ne da mi se poslati ovaj Testament

 

 Ona

 

Snovi jednog proljeća koje predivne snove sni Neuslovljena ljubav Neupoznata milina Školjka

 

 

Leptir od svjetlosti Izgubljena nevinost Tuga nebeska Ona Sanja

Neću ti reći ništa što već nisam rekao

ili da to nisi spoznala

 

Ne znam reći prelijepa a jesi prelijepa

Ne znam reći čarobna a jesi čarobna

Ne znam reći istina a jesi istina

Ne znam reći duboka kao okean

Ne znam reći fascinantna

 

Mnogo toga ne znam reći

u jednoj riječi

 

Nekim riječima biva suđeno da ne stignu do srca

onih koje treba da nježe

 

A opet nekima se moraju dva puta uputiti

I pride svaki put kada mi dotaknu dušu

 

 

uvijek nadmašiš samu sebe

u najpoetskijem smislu

bojama svoje duše

bravisimo

 

Kako to činiš

Ne znam

Ali znam da ti je duša čista i iskrena

a ti

ti si prelijepa

 

Ti prosti Ja konju

što mi riječi teku same od sebe

odavno nemam prilike uživati u tuđim riječima

a da ih već nisam pročitao

u slikama koje ja nisam vidio ili narisao

 

 

Ja, svojima snima ne dam da potonu

jer čeda su moja

 

iako snim za neko nježnije veče

radovanja naših susreta

uopšte neće loše zvučati

kao milost

koja rastanak nosi

 

Godine um pomućuju

i kada počnem zaboravljati

da pišem i slikam

i kao svaki sanjar

postanem

Tišina i sni

ne plaši se

 

O jedina

tada

zaviri u bjelinu mojih očiju

vidjećeš ljubav , tišinu i sne

i riječi dvije

 

Hvala ti

Odakle ti bože drumovi

 

 

 

Kasno kasno i još kasnije

prekasno

pruži mi ruku tvoju bisernu

kad mi srce ocvalo

pokraj puta zastade

žao mi mila ne vidim ti lice

Milosno ljepot dobrotom miriše

Tišina i sni

stavi na grudi mi kam veliki

Čergarski

neka putnici od iskona

znaju sreću brata svoge

ljubav me stiže

a kam je preči

da odleti sa odra moga

Bleki – Odgovor nemam

 

 

 

Spavanje je luksuz…

a snovi nedostižni

 

Spavam i sanjam da se budim

ne smijem se probuditi da mi ne odu sni

 

Sanjam da spavam ne smijem usniti

da ne pogubim sne

 

Teško je nama sanjarima

bez Krhke ruže sniti

zar ne

Mila djevojčice koja prelijepe snove sanjaš

 

a odgovore još uvijek nemam

nije časno Kalendarima krhko cvijeće blatiti

 

****

Lijepa pjesma

Francesce Gagnon

~ Querer

zaslužuje prevod

 

Želim

 

Želim

U srcu

Bez stida, bez razloga

Uz vatru strasti

 

Želim

Ne osvrćući se

u očima

Uvijek i potpuno

 

Ljubav

da se bori

leteći protiv vjetra

da otkriva ljepotu mora

 

Želim

I da dijelimo

Našu žeđ za životom

Dar koji dobijamo od ljubavi:

život

 

Želim

Između neba i mora

bez gravitacije

osjećaj slobode

 

Želim

bez ikakvog razmišljanja

poklanjati i samo poklanjati

uvijek i potpuno

 

Ljubav

da se bori

leteći protiv vjetra

da otkriva ljepotu mora

 

Želim

I da dijelimo

Našu žeđ za životom

Dar koji dobijamo od ljubavi:

život

 

Želim

Između neba i mora

bez gravitacije

osjećaj slobode

 

Želim

bez ikakvog razmišljanja

poklanjati i samo poklanjati

uvijek i potpuno

 

Ljubav

da se bori

leteći protiv vjetra

da otkriva ljepotu mora

 

Želim

I da dijelimo

Našu žeđ za životom

Dar koji dobijamo od ljubavi:

život

 

Želim

U srcu

Bez stida, bez razloga

Uz vatru strasti

letjeti

 

Adagio

 

Adađo

kao stanje uma

kao bljesak duše

kopni

kao sjenka

a gubi sjaj nevinosti

postaje običnost

 

Adađo

kao stanje srca

kao bljesak duše

kopni

kao krhka ruža

a gubi miris čednosti

postaje svakodnevnica

 

Adađo

kao stanje duše

Ljubavi , oprosti mi

ja sam samo sanjar

ljubavnik poetske duše

Maksumče bol  u koroti  rosi

opraštati  sa običnošću nije sviko

bleki – Zvala si me čuvarice


Prekrasan dan Plavetni đardin      Svijet ruža

 

Zvala si me  , čuvarice

 

Meki talasi jutra nadolaze

nježno dodiruju obale svijesti

otvarajući sedefaste obale sna

po ko zna koji put treba ustati

ostavljajući za sobom dveri

noćnih putovanja kroz ljubav

koloplet mirisnih snova koji nestaju

u bespuću šarenih iskrica svjetlosti

koje bolne probijaju kroz proreze jave

poput hiljada blještavih maglica

najavljujući ponovno rađanje.

 

Sanjah te sinoć mila moja

Zvala si me u svoju baštu

čuvarice njena

mirisi tvoga tijela su mi šaputali

uđi u baštu mili moj

miriši i beri  voće moje.

 

Ja ti odgovaram

Tvoje bašte su snovi

Koje sanjam

Vidim ih

one cvatu

Ne mogu da diše

Želim ih mila moja

ali

Ne ide to tako

Ništa ne brini

Doći će vrijeme

Bašta tvojih.

 

Nije došlo

Prohujalo je

Sa vihorom

Nenadanog rastanka

 

Oprosti mi mila

Bejah častan i dobar

Sada sanjam neubrane bašte

Čuvarice srca moga.

 

Bleki – Hej sneni leptiru moj

Hej sneni leptiru moj

kuda vode skuti tvoji

koji proplanci mirise kradu

tvojih djetinjih krila

u danu snježnog daha

dolascima vremenu i tišini

meni okovanog ljubavlju

i jutra kome spasa nema

u nedočekanom sutra

i ehu glasića ja došla

koji plazi izgubljenim putima

razmeđom neiskovanih dodira

što gube se svijetu uspomena

živog pijeska prohujalih decenija

sačuvanom od zaborava

Bleki – Pauk među ribizlima

 

Znaš li malena

mnogo toga ti ne znaš

okolo tama vreba

lebdeće cvijetove nalik tebi

rijetki meni jedinom

što se s tvojim igram

ko pauk među ribizlima

Znaš li malena

mnogo toga ne kažem

da te ne uplašim

ne znam da li bolji od tame bivam

mrežu pletem

da sapletem plamen u srcu tvome

i upletem ljubav tvoju

žrtvu istkanoj duši mojoj

Jutro sa Blekijem – Nismo se odavno čuli prijatelju moj

 

Nismo se odavno čuli prijatelju moj

Nemam ti ništa za reći da to ne znaš

Na zapadu ništa novo još uvijek ubijaju

Na istoku još manje tamo krvare

Na sjeveru nikog briga imaju dolare

Na jugu ljudi i dalje umiru od gladi

 

Svijet i se dalje oglušuje na krike očaja.

Svijet i dalje nevinost blati.

Svijet i dalje ne zna tajne i moć tanga.

Svijet i dalje ne zna ljubavnu čežnju a je nosi Tišina i sni.

 

Znam , prijatelju moj poručuješ mi

Nije bitno sanjaru moj

Svijet je pun grlica kojima pomoć treba

Svijet je pun ljubavi koje ubijaju

Svijet je čarobni vrtuljak ljubavi

u kome sanjari prvi ispadaju

ali uzmeš stih, sliku ili gitaru

naše oružje kojim ljubav kujemo

i pjevaš gitaro moja …

a pjesma u nama nova se budi , a srce boli

a srce boli

 

Prijaterlj i sanjar zajedno:

Zajedno smo , pjevali i snili o ljubavi

Zajedno smo Pjevali Sarajevo (Grade čednosti) ljubavi moje

Zajedno smo šaputali riječi milosne lepršavim Grlicama milim

i nije nas bilo sram

a ne mogu oni ubiti koliko mi možemo voljeti i sanjati.

Zajedno smo voljeli

ljubav snili

do neba do zvijezda i

još dalje do Milostivog Jedinog

 

Bleki – San

 

Veče sam proveo sa tvojom modrom rijekom,

na nekom malom splavu,

što se sa obale nadvio nad nju.

Mjesec je bio bojažljiv i šutljiv.

Zvjezdice su stidljivo žmirkale.

Ni on, ni one, nisu mogli slušati moju tugu.

Bila je tako teška, da je splav počeo tonuti u vodu,

ha sam legao na  drvenu postelju.

 

Ni zrikavci se nisu glasali.

Samo su se s vremena na vrijeme uzdisali ,

jedan po jedam.

Jedan.Duboka tišina.

Drugi .Duboka tišine.

Teći.Samo tišina.

Samo njih osam se oglasilo te noći.

Osam zrikavaca za svaku godinu mojih snova.

Jedino su se oglasili šum lišća i žumor modre zelene rijeke

pokušavali su da mi  mi nešto kažu.

 

Čini mi se da sam ih razumio.

Dolazila si na isti taj slap ,

vrlo često

znala si slikati  krajolike tvoje modre rijeke

Malog Princa dozivati.

O majci razmišljati,

od oca,maćehe bježati ,

bijele dvore sanjati.

Zelene modrina i  zeleno bijeli žumor su te tješili.

To me umirilo.

Znao sam da si imala moćne zaštitnike.

Aleju i modro zelenu rijeku.

Nekako,ne znam zašto,

tu sam smireno zaspao i usnio.

Nježan san.

 

U snu

ti na splavu sjediš i

krajolik bojiš.

Osunčana zracima sunca ,

što se vješto kroz platane probijaju,

rubin boje iskre i plešu u tvojoj kosi .

Vidim oči ti još uvijek iste.

Zaljubljene i čiste kao onaj moj Izvor.

Ja te posmatram i šutim,

ne želim da te preplašim.

Ti se praviš da me ne vidiš.

U očima onaj  nestašni smiješak,

tek iskrica tuge.

Ti se predala slici.

Ne želim odvojiti pogled od tebe

da te ne izgubim.

Ti mi tako često,prečesto bježiš.

I uvijek ostaješ čista,

Tvoja veselost,

zaljubljenost me tjera da skrenem pogled na platno.

Slika je podsjećala na neke sezanove radove

modro-zelenkastih tonova.

Na slici: šuma u zaleđu,most-splav  (ovaj isti)

nastavak kompozicije,

mladić  naslonjen na ogradu mosta,

gornji dio tijela okamenjeni Rodenov mislilac.

Ispred njega se prostrla zeleno-modra svetlucavost

što upija Sunce i snove jedinog ljudskog bića na slici.

Punoća iznijansiranih boja koja,

nadomješta nihilističku prazninu

govori o nekoj dilemi koja mori mlado biće.

Par patki pliva na svjetlucavoj modrini rijeke.

 

A onda pozornije pogledam

vidim da to nisu patke

to  su galebovi.

Odjednom čujem galebova let i krik.

I osjetim  ono jako sunce ,

osam godina mlađe,

kako nas miluje i grli.

Onaj mladić u krajoliku ima poznat lik.

To je Princ Mali i to sam ja,

zamišljeni smo i tužni,

to nam djevojčica nedostaje.

Slikarku kosne ta tuga

ona se uranja u krajolik.

Prilazi okamenjenoj tuzi i poljubac mu daje.

Okamenjena tuga se prelijeva u svjetlost radosti,

zahvalno gleda ka suncu i suze teku.

Hoće to,ponekad ne treba gledati u sunce.

 

Djevojčica me ljubi u suzne oči i šapuće:

„Ništa se ne brini,jedini moj,

sve će biti u redu.

Evo držim te mili moj,

nigdje pobjeći neću.“

Ja je nježno ljubim u  orošene oči i smiješim se:

Ne brinem se ,jedina moja,sigurno da hoće.

Nisi luda mila moja,izgubiti mene,sreću svoju.*

 

Tada me galebova krik probudi.

Gledam oko sebe.

Ničega i nikoga nema.

Ni galebova.

Samo mi oči vlažne

Mislim ,oni galebovi

ovo vrelo avgustovsko sunce

krivi su za sve.