U njegovom srcu jedna nada
da će stići u polje ljubičica
i tebi dati zaljubljeni osmjeh
čednu i prirodnu ljubav
još samo jedan jedini dan
još samo jedno jedino svjetlucanje.
Tada ćeš znati
da ga gubiš zauvijek
odlučio je da umre
ako ćeš se ti osjećati bolje
u njegovom srcu ostaješ
mila Luce.
Ova je pjesma
o Malom princu
njegovom ponovnom rođenju
i njegovoj ponovnoj smrti
ali nije tužna
zato,poslije njegove smrti
ti ćeš se osjećati bolje.
On može otići i kasnije
ali ide sada
na početku tvog novog dana
kada ti nećeš moći reći
nemoj otići sada
ti možeš ostati duže
i ti možeš reći valjda
i možeš spavati u miru.
Novi dan je pred tobom
Nemoj plakati mila.
Bilo je Badnje veče.
Noć prije nego što je mila Luca odlučila da ode na bolje mjesto .
Bila je malo umorna. Ležala je u spavaćoj sobi na bijelom ležaju snova, presvučenom u plave boje njihove ljubavi.
Dobri joj je pomogao da se obuče u anteriju boje neba i da rasplete kose.
-Bože mili,kako je samo lijepa. Gospodaru moj , ja za sebe nemam želja. Sve su uslišene. Molim te, još ovaj jedan jedini put, podari joj mirnu smrt.
Kamin je ugodno gorio.
Poželjela je da joj Dobri čita stihove.
Onda se uspravila i zamolila ga da joj da jednu cigaretu. Onu žestoku, njegovu da je malo prodrma.
On je zamoli da se strpi , samo tren.Iz dnevne sobe je dogurao kolica. Na njemu je bila flaša kurvoazijea, dvije neotpakovane kutije cigareta plave i bijele boje; Drina bez filtera , Gitanes, zlatni upaljač ,grozd rozaklije, zdjelica ribizli, tulumba i baklava.
-Prestala sam da se pitam odakle mu zimi ribizle. Odavno sam shvatila da ima tako jako snove i prejaku ljubav i da sve može.
Luca se nasmiješila,sigurno ima dvadeset dva zrna ribizli i dvadeset četiri zrna rozaklije.Njihov je, paran broj , a njoj se nešto ne broji. Gleda kako on radi to što radi. Za trinaest dana svakog njihovog ljeta, za trinaest godina njihovih ljeta i trinaest njihovih Božića ona se divila njegovom autizmu. Nikad nije zaboravljao ništa, ni slijed ,ni raspored. Ljubav ponajmanje.
Na um joj pade neka scena iz jednog požutjelog pismena:
Poče pjesma . Dobri uzima kutiju cigara. Gitanes su , Frka zanosno pleše, ali se ne glasa. Hoće Dobri da skine celofan. Ima on, i onu svoju Drinu bez filtera, ona je otvorena. Spušta Gitanes, uzima Drinu , otvara poklopac , uzima cigar, lagano ga o kutiju lupka, stavlja ga u usta, prinosi upaljač pa zastane, nešto se premišlja. Spušta cigar.
To je već previše usporeno za Debu. Upečio oči na Dobrog ko reflektori na Grbavici i ne trepće. Čim to vidje i Lenji se meškolji i budi. Gleda Debu, pa Dobrog , pa Mojsija. Niko ne obraća pažnju na njega. To je dobar znak. Mojsije potpuri valja,Miljackom brodice plove, Modra rijeka blista, more se valja, sve je kako treba. Krajolik i muzika se stapaju. Biće dobro, konta Lenji, nikog nije moro moliti, ni išaretiti. Zna , zakuvaće se.
Dobri pogledava na spušteni cigar Drine, a i na Ž'tan. Pa spušta pogled i na Vecchia Romana i Curvoasier . Dileme su sveopšte. Natakariš ti Hamleta i Otela zajedno. Njihove dileme su ko igra klikera ,naspram ovoj igri staklenih perli.
Uhvati bocu kurvoazijea , u ruku je prima, obrće i razgleda. Neko bi reko nikad flaše staklene, a ni pića nije vidio. Pogled mu se utopio u slova. Čovjek bi pomislio jal čita, jal ne zna čitati , pa se pravi da čita. Jes kad ne bi znao da Dobri osim vule vu kuše ave’ k0 mu'a i takvih tričarija , od francuskog ništa nije znao beknuti , a kamo li pročitat. To je dovoljno da Deba i Lenji počnu dijalog na visokoj nozi .
-Baš si glupak Deba, ne čita, on boju gleda.
-Natakarila te boja , šta će mu boja. Nije žensko da vidi ima li menstruciju ili bijelo oprano.
-Jel’ prosuto po vešu.
-Kakav te veš spopo, ja o onim žemskim bojama , ti o vešu.
-Ja konto žena veš mijenja kada ima, jal’ jedno jal’ drugo , barem jednom dnevno.
-Što će mjenjat gaće jednom dnevno nije luda. A i što će joj gaće uopšte, ako ih treba svako malo skinuti. Gubljenje vremena.
-A ako boja procuri , jal bijela , jal crna.
-Uzme praznu flašu kurvoazijea , pa u nek’ u nju boju sipa , da Dobri ima šta zagledat.
-Jesi mahnit, ne gleda ti on taj poganluk, on po boji vidi koliko je konjak dobar, jel’ dovoljno star,jel’ sazrio ili je uranio ili odocnio.
Naglas se smijem i pitam se kakve finte sada blesani rade.
Dobri mi odgovara.
-Sada su u Svetog Ante na ponoćki. Mole biskupa ko panju , da ne počinje sa ponoćkom , odocnio im jaran Mujo.
Vikar Vilić će pitati :
-Kakav te Mujo sada spopo?
-Kako ba koji Mujo ,to je naš jaran Deba.
-A koji si mu ti?
-On je Lenji , Mujin jaran.
-A koji si mi ti?
-On je Herco , Lenjeg pajdo.
-A Brada koji si mu ti?
-On je Mojsije propovjednik i najbolji prijatelj Malog Princa , kojeg od milja zovu Dobri.
-Ko ga zove Dobri ?
-Svi mi, samo ga Frka zove Mali Prinče moj.
-A koji si mi ti?
-On je Baška Baša, raspuščenica San.
-A koja si mi ti lajavušo jedna, ovo je nebeski hram?
-Ona je Zlata Mojsijeva ljubav.
-Koja si ti firaunko jedna.
-Nije ti Lela Jela Jelena firaunka, mater ti je – ne bi dala Frka na Lelu Jelu Jelenu , koja se izmicala ustranu od Herce. Prevario je , jednom ali za sva vremena.
Uto bi ušo Deba, svi bi se okrenbuli biskupu:
-Eto sad možeš početi misu. Mujo došo. Požuri , što si stao, ti sada docniš , vidiš da te pučanstvo čeka!
Deba bi prišo konziliju i tako tiho da su ga čak u Katedrali jedva čuli:
– Nigdje ne nađoh Dobrog. Mora da su ga one ljepot noge opet privele.
Malo me nasmijo, malo me u jednoj šali proveo kroz konzilij. Nije zaboravio ni moje noge sa prvog susreta pomenuti, a ni dane našeg prvog ljeta. Sve naše godine je ubacio u par riječi.
Ustaje, malo ih pomiluje, poljubi oba koljena i navuče ćebe koje je spalo. Meni toplo u grudima, vali se prosuše tijelom. Ja ga sa čežnjom gledamm, on lagano priljubljuje svoje usne na moje. Znam šta misli. Nigdje nam se ne žuri.
Bože mili , kako sam bila sretna sa njim. Koliko me samo boljela ta ljubav.
Uzeo je flašu, zagledao je, obrnuo, okrenuo i nasu dva kurvoazijea u kristalne čaše. Prvo onu lijevu do srce od srca. Zatim onu desnu nevjernu, lutaličku. Uzeo bi kutiju žtanke , tanano bi pomilovao celofan do se Ciganka probudi. Onda bi nježno , sasvim blago odvojio celofan. Ciganka bi zaplesala . Otvorio bi kutiju, stavio dvije cigare usta , pripalio ih. Meni stavio među usne jednu , sebi drugu. Meni lijevu , onu ljubavnu od srca . Sebi ono desnu, nevjernu , skitalačku.
Povukli smo dim , istovemeno i otpuhnili ga neistovremeno . Ja ga nisam otpuhnula. Ja sam se zakašljala, nije mi prijala.
-U zadnje vrijeme cigare su sve lošije, neku krđu stavljaju u njih. Pokušaj manji dim.
Poslušam ga i više ne kašljem i uživam u njoj.
Tada počinje igra rozaklije, ribizli , baklave i tulumbe.
Jedno zrno grožda ja njemu, on zrno meni. Komadić baklave ja njemu, komadić tulumbe on meni. Ja njemu zrno ribizle, on meni i tako dvadeset dva puta. Između svakog po dva poljubca .Ja njemu jedan, on meni jedan. On bi, kao ,nespretan bio, ispala bi mu rozaklija ili ribizla .Nije se stidio što mu i tulumba ili baklavica ispadu. Onda bi ih tražio, dotaknuo bi mi butine, nekad grudi, nekad stegna, nikad ništa nije ostavljao na miru, ni zaboravljao.
Nespretnjaković jedan .Čak bi ponekad i usne mašio i u lice , uši, vrat i grudi me ljubio ,kao da traži komono što mu ispada. Ja sam se smijala, odgurivala ga. Govorila mu da je smotan i blesav. Da je ljubav moja. jedina. Njegove su oči iskrile, sve bi mi je bliži bio .
Odjednom bjeh naga i uzbuđena bila , a da toga nisam ni svjesna. I onda mu je bilo lako da me ubere. Tako je bilo ovo veče. Meni nije padalo na pamet da bih mogla voditi ljubav. A evo ja je vodim, i isti žar iz mene izbija kao onu našu prvu veče , prije trinaest godina. Valovi ljubavi iz mene biju, on ih prima i jača ih i šta ću nego se predati i vrisnuti:
Joj, Dobri Dobrice.
On me ljubi i ljubi, nježno miluje i uranja se još samo tren i onda me preplavi zahvalnost i ja ga stišćem i ne dam da mi opet bježi.
I dok se grčevi polako smiruju, otvaram oči i vidim on je vesao , smješi mi se i kaže:
-Volim te, malena moja, nemoj mi ići, ostani..
Nemam izbora , već mu odgovaram:
-Volim te prinče mali, ali vrijeme je došlo. Umorna sam i moram spiti. Drži me za ruku. Biće mi lakše kada znam da si tu.
Mali princ je ljubi, ne grčevito i bolno.Već lagano i nježno. Zna sve je u parovima. Ponekad je ignorisao parove. Nekako je on uvijek ostajao bez svoga i bojao se ponovo upariti. Primo je za ruku i suzama joj orosio toplu ruku.
Bolero je svirao, njene prelijepe oči bile su oblivene suzama zahvalnosti.
Dok je tonula u san, pomislila je:
-Nisam znala da moj maleni ima suza.
Smrt je strljivo , u uglu sjedila i čekala.
I onda se muziku okrenula .Tokata i fuga u D molu je nebo dozivala.
yet only one twinkle.
in his heart you stay.
you feel better tomorrow.
may he rest in peace.
and don't cra my dear Baby.
Bolero je svirao, njene prelijepe plavetne oči su se u snu smješile. Ljubav je pobijedila.
Smrt je strljivo , u uglu čekala. Mali princ je zamolio da malo prošeta u snježnu noć i osvježi se. Niko neće pobjeći.Obećava.
Smrt se postidjela i izašla.
I onda se muzika još jenom okrenula.Tokata i fuga u D molu i Biolero su se izmješali i malo stišali.
Malena je je zaspala i više se nije probudila. Dvadeset četiri sata je spavala.Toliko je bila umorna.Dobri je želio da je to san ozdravljenja.I čitao joj pjesme njihove. Čitao i čitao , a muzika je sama lelujala. Ponekad bi se čulo i Alelujah.Nije to on izgovarao.
Ljubio joj ruke. Cjelovima kvasio usne želeći joj dati godina svojih. Milovao kosu koj je sve manje iskrila. Glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale. Govorio da je voli .Da je ona njegova Malena što ljubav znači. Luca je postajala prozračnije.
Mali Princ je je pogasio sva svjetla, otvorio prozor okrenuo se ka Malenoj. Ona je još bila tu.
Postajala je svetlost, kojoj on prilazi i ljubi je. A suze koje ne žaluju , već slave ljubav, na usne joj spušta. Ona zatrepće očima, u zakutcima njihovim Dobri sluti riječi : l
-Ljubavi moja jedina.
Nije ih uspjela otvoriti . Samo mu je ruku blago stisnula. Znala je da je tu. Ni uzdah nije pustila. Tek jedna grlica plava mu slijeće na lijevo rame. Kljunom mu dotiče usne, vesela je , razigrana ,ali on zna da mora ići.
Odlerpršala je.
Dobri ju je čeznutljivo gledao i mahao, dok se ona spajala sa tisućama pahulja bijelih i leprešala ka nebeskim dverima. Ne zna šta mu je. Nema sunca, a njemu oči vlaže.
Njegove molbe su uslišene.
Umrla je mirno u snu, pred samu ponoć ; tačno u vrijeme kada su se prvi put spajali. I sinoć , poslijednji put .
Smrt je kasnila jedan dan.
To je bio njen poklon mojoj malenoj.
Rastali su se u blagoslovljenoj noći.
Pjesmu o Malom Princu je Luca pjevala u ljeto godine kada će umrijeti.
Pisana je na engleskom 1984. godine.
Prevod je napisao Dobri. Nama se svidio.
Pjesma koja slijedi je naš mali prilog ovoj večeri. Pisana je par mjeseci prije njihovog rastanka.
Nije pročitana one večeri kad su se opraštali.
