Mnijemo , svi ljudi su od iste pramajke i praoca rođeni, a opet svi su tako različiti u svojoj bitnosti i još više u svojoj nebitnosti.

Kažu – stvar genetike.

Da, da!

Atavizam predaka obilježava svaki korak.

Zagovarajući sveobuvatnost pouke vanvremenske priče o Kainu (Kabil) i Abelu (Habil) nema se mnogo toga dodati.

Oduvijek ostoje dobri i loši ljudi.

U svim vremenima persistiraju plemeniti i zli ljudi.

Zapravo podjela je jednostavnija :

Imaju ljudi i neljudi.

A bivaju i izrodi i abortusi tame.

Bogobojazni i pogan.

Iskonska priča o žitu i kukolju.

Javna fizička golotinja je postala skoro ništa.

Trenutak bijede koja se ne mora ponoviti. Opetovanje ili ne opetovanje je samo stanje duha.

Duhovna giolotinja je uglavnom očitija i trajnija. Reklo bi se konstanta individualne bijede i siromaštva duha.

Sve počinje sa rječju.

Ima starinska narodna izreka:

Progovori i reći će ti se ko si i šta si!

Dodajemo : I kako živiš!

Po govoru je lako razlučiti ljude od onih koji to nisu .Ili onih koji su manje vrijedni časti – biti čovjek.

Bogobojazan ,iskren , čist, plemenit i uzvišen govor i djelo Nebo sa blagonaklonošću gleda i prima. I uslišava ga.

Pogan,primitivan,ružan , zao i ružan govor i nedjelo Nebo je žigosalo kao nečist i prokletstvo. I odbacuje ga.

Kakva duša , takva riječ.

Sve je u parovima.

Bogatstvo i siromaštvo!Dobrota i zlo!

I još nešto:

Bog Milostivi je u Svojoj uzvišenosti i ljubavi ostavio čovjeku slobodu izbora i kretanja.

-Ići pravim putem ili skretati .

Što bi poete rekle:

-Dobrota ili kretenizam.

Meni je lako, jer mi nije dato pravo izbora.

Uz pomoć Boga,predaka i svih onih koje su mi poklanjale bezuslovnu ljubav , nevinost , plemenitost i milost , meni je u duši, u srcu,u damaru , u iskonu zapisana lijepa ,umilna i iskrena riječ.

Za sve nesporazume :

-Izvinjavam se.

-Oprost molim.

Bog je milostiv.

Hvala Gospodu.

Amin!

Epilog

„Blaženi koji su čista srca, jer će Boga vidjeti. (Matej 5.8.)

„I kako ga jednako pitahu, ispravi se i reče im:

Ko je među vama bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju.“ (Ivan 8.7)

Dvije misli, dva različita slučaja, jedan mudrac , Božiji pomazanik Isus Nazarećanin.

Svi ljudi žele dostići susret sa Bogom Milostivim. Ali ljudi su skloni grijehu.Bog prašta sve , osim da mu se pripisuje drug ili sudionik u vlasti. ON je Jedan Jedini.

Ove dvije misli upućuju i opominju svakog čovjeka. No , ljudi to zaboravljaju i otuda toliko Crnog, otuda toliko nezamislivog Crnila na ovom svijetu.

Par puta u ovom pismeniju smo bili vrlo blizu da se dotaknemo onoga o kome ćemo sada pričati. Mimoilazili smo se njegovog pomena u djeliću sekunde. Ostavili smo ga za kraj, jer je tako najsvrshishodnije.

Sve se zbivalo na razmeđi stare i nove ere. Rođen je čovjek na čijem su nauku i djelu , njegovi nasljednici izgradili novu religiju. Dobro ,to je sasvim u redu.  On je nauk primio milošću Boga Pravednog .I imao Njegovo puno suglasje u onome što je radio.

Mi nećemo govoriti o religiji ili životu Isusa Nazarećanina. Nećemo govoriti o raspeću i uskrsnuću. O vjerovanju ili nevjerovanju. Svako svoje vjerovanje okačeno o vlastiti ktdz nosi. Jer tu ima i crnih, i svjetlih i svih nijansi svih boja. Ali i duginih.

Govorićemo o cnom petku. Noći kada je , po predanju svih Jevanđelja i kanonskih i apokrifnih , čak i laičkih ,sve krenulo naopako.

Ili se sve dešavalo po znanju Isusovom.?

Uče nas da je Juda  izdao Isusa Hrista.

Da li je baš tako?

Slijedićemo Jevanđelja, ali  i iz ugla malo poznatog, apokrifnog Judinog Jevanđelja

Na Posljednjoj večeri sjeđaše njih trinaestorica. Isus i dvanaest apostola. Trineaest postade nesretan i zloslutan broj. Jer jedan izdade ravija (?) .

Ni jedno jevanđelje  ne pominje prisustvo  Marije Magdalene, Marije Jakovljeve, Salome, Jovane ili neke druge žene na Svetoj večeri.

Šta je sa njima? Mi smo ubjeđeni da je bar jedna žena bila prisutna!

Te časne žene su svu svoju imovinu i novac žrtvovale da bi bile uz Isusa. Zapravo one su bili glavni izvor prihoda Isusovih učenika koji su mahom bili vrlo siromašni. Osim Jude, koji je takođe sve trošio na Isusov nauk i apostolsko djelovanje.

One su biledobre da kupuju mirise i pomažu mrtvoga Isusa. Nihovo prisustvo bi razbile famu da je trianest nesretan broj. A i potonja , izdajnička crkva nikad nije željela da joj se žene motaju po Jevanđeljima, Crkvi i sveštenom rodu , redu i radu. Tipično muško, šovinističko razmišljanje.

O (ne) prisustvu žena u završnom činu Isusove smrti, sva četiri Jevanđelja su saglasna . 

A šta je bilo poslije večere?

Kažu noć je bila bez mjesečine i toliko Crna da se prst pred okom nije mogao vidjeti.

Da , bila je to zaista crna noć i crni petak.

Isusa Nazarećanina izdadoše  svi muškarci nazočni na Tajnoj večeri  , osim žena, i možda Jude Iškariotskog.

„Svi su se apostoli  razbježali, jedan je čak i nag pobjegao, niko mu nije pritrčao u pomoć, tako da je samo Juda ostao pored zarobljenog Isusa.“  ( Juda 21:17-22, 22:7-8)

Petar jeste odsjekao uho, jednom od vojnika. Ali , Petar je tri puta zanijekao da poznaje Isusa i tvrdio  da nije od njegovih učenika. To je učinio čovjek koji se kleo da Isusa niko ne voli kao on.

Dakle tri puta ga je izdao prije nego je pijetao zakukurikao. Da se obistini Isusovi nagovještaj. Ili riječ jevanđelista dobije na važnosti.

Slagao apostol ” kojeg je Isus tajno ljubio” u svetom hramu, Božijoj kući. Crnilo i nepoštivanje. Izdaja i crni tonovi.

Isusu sude,  a Jovan je na suđenju, i ne boji se. U svom jevanđelju tvrdi da poznaje pravosveštenika . Niti jednu riječ da prozbori u korist svog Ravija. Ne znamo kako je mogao gledati  Isusa u oči dok ga prvosveštenik i farizeji crne , šalju Pilatu i time osuđuju na smrt.

Matej ima poseban osjećaj krivice. Neki neprovjereni podaci i navodi iz “nevažećeg” Jevanđelja po Judi , tvde da je nag pobjegao ispred straže, koja je došla odvesti Isusa.

Da, ovde se radi o svestranoj izdaji.

Crnilo je to  , kada učenici i sljedbenici bježe i izdaju učitelja u čiju svetost ne sumnjaju.

A opet i nije sve tako crno.

Da se izdaja nije desila, da crni petak nije  pocrnio , Isus ne bi bio najvoljeniji čovjek kojeg je žena rodila.

Imamo jednu nit koja povezuje sve storije .

Žilijen Sorel je sin drvodelje, ali je bježao od posla.

 Bosančeros svetog  imena Islam – amerikanac je i drvodelja. Znanje mu je pomoglo da lakše sahrani svoje grlice.

Benito Musolini je sin kovača. Kovači ne mogu raditi posao bez drvodelja, a ni drvodelje bez kovača. Benito je  napravio toliko posla drvodeljama i kovačima, širom svijeta, da su mu oni trebali biti zahvalni, ali nisu.

Isus Hrist je sin-posvojenik drvodelje koji ga je naučio zanatu.

U svim vremenima najunosniji je posao drvodeljin. I uvijek za njega ima posla. Mnogo se ratuje i umire. A kovčega i tahti nikad na pretek , a drveća sve manje.

A opet, drvodelje imaju puno posla praveći kolijevke za tek rođenu djecu.

Poslije toga toj djeci prave bračne krevete.

Znači drvodelje prate čovjeka od njegovog rođenja do smrti.

U tome što je Isus drvodelja ima simbolike. Drvodeljstvo je najstariji “pravi” zanat, u kome je simbolika svijeta. Za zanat je potrebna izuzetna vještina i strpljivost. To nam zvuči tako poznato.

U hrišćanskom svijetu Isus  prati skoro svakog čovjeka od rođenja do smrti. I ljudi se pouzdaju u njega, jer samo pominjanje njegovog ime nosi nadu da  Crnila u ljudskim životima neće biti.

Crnila neće biti?

Mora da se šalite!?

Univerzum je beskonačan i taman  , baš kao i ljudski nerazum i zloća.

Crveno i crno po Stendalu

O čemu god počnete pričati ili bilo šta radili morate se neizostavno sudariti sa crnim.

Mi smo mladi i nas srce vuče ka najuzvišenijim i najsvjetlijim osjećajima, a duša ka ljepotama Stvoriteljvog djela.

Ne mogu se  naše mladalačke misli i pero dugo družiti sa tamom ljudi koji su sigurni putnici za tamu vatrenog pakla..

Ali  neizostavno moramo biti objektivni i nezavisni posmatrači. Zato se smo odugovlačili da se susretom sa “pravim” životom. A u stvarnom životu druga moguća varijanta koja briše i podvlači razlike je odnos između Crvenog i Crnog.

Mladost je sklona da ramantičnim sanjarenjima ,svojim treptavim, ali ipak još uvijek neispisanim dušama, traži uzore tamo gdje se slikaju ljudska srca, duše i misli na iskren i nježan način. Više puta smo preletjeli preko naslova naslova Crveno i crno nekog tamo , nama još neupoznatog Francuza –  Anrija Bel Stendala. Baš je ovo ime Anry u Francuza popularno. I prije i kasnije. Gdje god se makneš nabasaš na nekog Anrija.

Sigurno piše o vatri, krvi i smrti. A onda nam neko reče da je najveći dio života proveo u Italiji. Svojom voljom. Nešto u ovoj lijepoj zemlji je vuklo da živi u njoj. I on ju je zavolio.

Odlučimo da prelistamo tu knjigu, tek toliko, iz nekog mladalačkog pijeteta prema  zemlji u kojoj je naš Baška baŠa zaglavio i ne misli se vrnut doma. Šteta. Tujina je tujina , a dom je dom.

I odmah na početku se zapletemo u zamku. Hej, pa taj čovjek piše, ne, on pjeva o ljubavi. Ma ne Baška baŠa . Nije lud pisati o životu. On je uvijek volio živjeti život i da po njemu kroje romane.

A ona prvotna opaska je o Stendalu.Njegova estetika leprša kroz Lijepo, Ljubav i San. Ipak naglasak je na poetici i umjetnosti. One mu pomaže da sreću promovira za samu ukupnost života.

Ipak ,malo nam pomuti naše romantične predožbe o lijepom sanjanju ljubavi. On u svoje riječi ubacuje stvarni život iz kojeg pokušava da potisne religiju.Očito je da mu smeta licemjerstvo „pobožnih„ ljudi. Oni su ti koji su uvijek prepreka ljudskom traganju za srećom.

Život je danas brži od onih gigabajta koji nam kradu vrijeme. Moraćemo ukratko da kažemo šta se zbiva u Crveno i crno.

Radnja je smještena u vrijeme Burbonske restauracije, dvadesetih godina , za parižane zlatnog 19. stoljeća. Napoleon je upravo pao. Na prijesto su vraćeni Burboni. Ma ne viski već dinastija.Ali stvarnu vlast imaju ultrarojalisti, bogati zemljoposjednici, nekadašnje izbjeglo plemstvo i sveštenstvo. Za uspjeh u društvu ponovo je dobrano presudno plemićko porijeklo.

Glavni junak romana, Žilijen Sorel, je oduševljen Napoleonom i njegovim vrtoglavim i brzim usponom. Vojska (crveno) više ne pruža mogućnosti za brz uspjeh. Ali Napoleonu su njegova želja za visinama i česti pomutili realnost i on je dosta brzo aterirao na tlo. Ili još bolje na ostrvo iz kojeg nema izlaza.

Mladalaški snovi o sablji i  činovima se raspršila ko mjehurići sapunice. No, Sorel je inteligentan mladi čovjek i ispravno procenjuje da sveštenički poziv (crno) može zadovoljiti njegove ambiciozne planove o uspjehu, bogatstvu , slavi, časti… priznanju u društvu.

Žilijen Sorel je sin seoskog drvodjelje. Siromašna obitelj, nedostatak ljubavi, višak batina , težina bijede i siromaštva, ga još kao dječaka čine ambicioznim. Uči i samo uči. Novi zavjet je usvojio od a- w. Sklonost župnika obezbjeđuje mu posao kod nemaštovitog i dosadnog mjesnog načelnika Renala.

Ali za Sorela taj posao Crnilo djetinjstva i školovanja zamjenjuje  uzburkano i nerazumno  crvenilo mladosti –  prva ljubav.

Bojazan da će ga prihvatiti isključivo kao slugu raspršava raskošna gospođa Renal, koja  vrlo brzo postaje ljubavnica plahog, ali jako ugodnog i pristalog mladića. To je usud svih zapostavljenih žena, čija srca vape za ljubavlju i nejžnošću , ili bar romansom.

Sorel zavoli gospođu de Renal koja mu je uzvraća ljubav sa još većom strašću. Protokom vremena on je zadovoljio svoje neiskustvo, ali iz  „straha“ da javnost i gospodin de Renal ne saznaju za tu vezu napušta načelnikovu kuću, neutješnu ljubavnicu i vraća se u sjemenište.

Zapravo, iskrneo govoreći ,zasitio se ,a gospođa Renal mu stoji na putu ambicija. Sredina i krug oko Renalovih je jako uska i ograničena. Vrlo prvincijalna i ipak jako skromna za njegove namjere. 

Mđutim povratak sveštenstvu mu teško pada. Njegova probuđena čula i senzibilitet ne mogu podnijeti krutu i licemjernu svećeničku sredinu i on vrlo rado prihvaća poziv da radi kao sekretar markiza La Mola u Parizu. Sorel jpostaje žongler koji se izuzetno dobro snalazi u svim prilikama, pa i u uglađenom aristokratskom pariškom društvu.

Uz prilično očaravajući izgled , evidentni šarm, pronicljivost i zavodljivostj, negov vrtoglavi uspon u društvu je neodoljivi mamac na koji se navukla ponosita gospođica de La Mol. Lak plijen za iskusnog ljubavnika.

On je ošamućen uspjehom pobjednika, jer mu je ljubav na drugom mjestu. Ali njega muči njegova  krivica, ali i nepoželjnost njegovog niskog roda. Ipak, Sorel ima jake saveznike. Ljubav gđice de La Mol i podršku markiza, koji čini sve da obogati budućeg zeta. Da, malo nevoljko, ali ipak daje pristanak za brak njegove miljenice i siromašnog mladića sa sela.

Ljudi uvijek zaboravljaju usud. On vreba i naplaćuje greške prošlosti i spriječava da se haos nastavi u budućnosti. Prošlost i sadašnjost se uvijek moraju izbalansirati, i tada ili postaju prepreka budućnosti ili je oplemenjuju.

Crveno postaje crno.

Ostavljena i ponižena žena, se može pretvoriti u najvećeg protivnika. Društveni uspjesi i mogućnosti ženidbe svog bivšeg ljubavnika, samo pojačavaju bol ostavljene žene. Gđi Renel je osveta važnija od ugleda . Ona piše pismo markizu de La Mol u kojem Žilijena predstavlja kao varalicu i karijeristu. Markiz ne želi takvu sreću kćerci, povlači dozvolu za brak.

Crno postaje još crnje.

Sorel gubi sve. I um. On dobro zna navike bivše ljubavnice. Ulazi u crkvu, usred molitve, prilazi gospođi Renal, vadi pištoj, puca u nju.

Potez je vrlo kukavički ocjenjuje javno mnijenje. Povući pištoj na nenaoružanu ženu, u crkvi pred njenom djecom i njenim mužem je nedolično čina bilo kojeg muškarca koji ima pretenzije da bude uzoriti gospodin.

Ljudi zaboravljaju da  gubitak snova i pad na dno , povratak u bijedu i siromaštvo vodi očaju i bezumlju. No, ipak mormao se složiti

Hapšenje, odlazak u zatvor. On je presretan, jer zatvor je pokora , iskupljenje, poetska pravda za sve njegove krivice ,počinjene grijehove  i grižnje savjesti.

U zatvoru saznaje saznaje da rana nije bila smrtonosna i da je gđa. Renal živa.Presretan je. Tek tada se počeo kajati za zločin koji je počinio.

Poslije oporavka u gospođi Renal se javlja još veća ljubav prema Žilijenu. Ona pokušava učiniti sve kako bi ga vlasti pustile na slobode. Ali uzalud. Žilijen je osuđen na smrtnu kaznu i pogubljen.

Gđa. Renal umire tri dana poslije njegove smrti.

Crno je potisnulo ono crveno i sada je sve crno.

Čovjek je rođen u beznađu. Crno.

No, on je hrabar i jak. Crnilo ga očvrsnulo.

Krene u susret životu i na prvom koraku naiđe na ljubav. Doživi je i ispije je  punim peharom, naiskap. Njemu crveno. Njoj Crno. Ili obratno . Nikad se ne zna kako će se zvijezde rasporediti na nebu i kome će zasjati.

Ali čovjek hoće više. Hoće  let. I poleti. Još crvenije.

Let je divan i raskošan. Dvije crvene grlice. Ljubav i nježnost. Navsegda je normalna pratilica svih početaka.

Ali prošlost stiže. Sve se vraća, sve se plaća. Crno. I još crnje.

Slomljeno se nikad zalijepi. Crnilo prekriva sve i traje, dok junaci mriju.

Roman je, rekosmo  zasnovan na istinitoj priči. U toj priči nesretnog junaka je posjetila Svjetlost. I on se obasjan njome zdušno molio za oporost grešne duše.

Zna – Bog je Milostiv.

Crno nije ništa drugo do alter ego crne boje.

Uz Crnu boju veže se snaga, elegancija, formalnost, smrt, zlo i tajanstvenost povezana sa strahom od nepoznatog .

I kada to ne misle ljudi imaju izuzetan smisao za humor. To su nazvali crni humor. Da li to znači da ima i bijeli humor. Ne, osim ako nije riječ o snijegu.Ako se sniejg otme kontroli   postaje dostatan za crnu hroniku. Po nama bi crni humor zapravo trebao biti bjelkasti humor. To je boja leda ili ubitačnof snijega, a crni humor uglavnom snježi i ledi.

Crno i crna rupa nisu drugovi.

Crne rupe su posijane diljem univerzuma. O njima čovjek ima malo znanja. Mi vjerujemo da ona nije Crna. Čak naprotiv . Mislimo da je njoj Gospod u svojoj sveobuhvatnosti dao jedno od najposebnijih i najplemenitijih  uloga u univerzumu – ordžavanje balansa u nebeskim putanjama. Samo je ljudi sa crnim mislima tako zovu.

Količina energije koju ona isijava mora ubiti i upiti svo crnilo i blizini. Tu ima još jedna mala zgodica. Crna rupa je prolazna. Crno nije. I postojaće i kad Univerzuma više ne bude.

Zapravo vjeruje se da je prije Big Benga u nekom nepoznatom trenutku iz Crnila rođen ovaj, nama jedini poznati univerzum.

Crno , po ljudskom nerazumu ima još negativnih konotacija. Sve one su vezane za čovjekovo djelovanje i razmišljanje.

Crna označava moć i autoritet; smatra se da je crno vrlo formalno, ali i elegantno i prestižno; crna kravata, crni Mercedes, crna udovica, crna opatica, crna feme gatale. Čak i za Sotonu tvrde da je Crn. I figurativno i faktički.

Crna lista, crna košulja, a ima i neki crni prišt i crna kuga. Na zastavama i grbovima je simbol žalosti. Mi ne mislimo da je tako.

Zar bi časne i prečasne žene nosile crne halje da one dozivaju tamu. Zar bi u nekim vremenima, školarcima oblačili crne odore, da  crno predstavja toliko zlo. Zar bi domine oblačile crno da je to zlokobno.

Crna daje osjećaj dubine i perspektive, ali crna pozadina smanjuje čitljivost. Crna odjeća čini da osoba izgleda mršavije, a lik topliji i dostojanstveniji.

Prilikom dizajniranja umjetničke galerije, crna ili siva pozadina bolje ističe ostale boje. Crna u kombinaciji s crvenom ili narandžastom – drugim moćnim bojama – daje vrlo agresivni uzorak i vrlo iluzionistički ekspresivan učinak.

Sada, kad smo odredili osnovna ljudska razmišljanja o Crnom možemo nastaviti eksperiment.

Lagana i prelijepa ova  1999. godina bi.

Kao i svaka prije.

I svaka prolaze kao san , kao tren.

Sve su  godine lagane i  lijepe, ali ih ljudi nagrde. Debelo, do neizdrživosti. Kada jedna proleti , dođe druga i naziva se dotična.

Lijep zvuči ovaj narodski  izraz dotična. Znači voli se doticati .Dodiruje nas. Ili mi nju dodirujemo. Uzajamno se dotičemo. Svakodnevno i svakotreno . Cijelom svojom sadržinom.

A svašta se može doticati i desiti u doticanju .Pitajte dotične ako , po običaju nemate veze s vezom.

A vjerovatno nemate pojma jer ne mislite. Vama su zabranili,naredili, platili kontejnerskom  sadakom da ne mislite. I u tom nemislenju zapadne vas vaša dotična godine. A vi je ne dotičete. Niti milosti koje vam se nude.   Šteta! A mogli ste živjeti prelijepi život dostojan čovjeka. A vako nit ste insan , nit ste hajvan. Ma, čak ni srednji rod. I vaša maloljena djeca supametnija od vas. Najiskrenije se nadamo.

Sve dotične godine su prelijepe kao i žene koje dotičemo. Ali godine imaju jednu kvalitetnu , po ljude pogubnu manu, svih 365 dana , pride jedan svake četvre godine doticanja.

U svakom danu zakantnao hejbet imena koji morju ići satim danima.Kažu zapisano im. A ljudi ne vole ići tamo gdje im zapisano jer nisu činili šta treba, ili su nečinili šta ne treba.A i ti je zapisano.Časni pisari svaku riječ, svaki mig zapisuju.I imaju specijalnu vagu ,koja to činjenje i nečinjenje  prevedno mjeri.

I Džab-džabe  , opominjani ili neopominjani insani sami sebi vatrene ogrtače kroje. 

Posmatramo današnje jutro, suncem obasjano.

Odjednom prosu plavet. Milina se dunjalukom širi. Prohujala sjećanja mami , ubacuje ih u ovaj dan i sve potonje , U svim stađunima milost i ljepota nas prate,

Proljeće nam  racvjeta behar u srcu.

Mirisi i boje ljeta , sa prvim naznakama  jeseni se uvlače u krajolik.

Oplemenjuju prirodu. Zlatno  lišće šumi i niz grane klizič

Milina gane čovječiju dušu. Ona zna , tren iza – bjelina i kristali hiljadu pahulja bijelih bojiće krajolik i naše snove nevinošću i sjajem one koju tiho i nježno uz kamin il fijaker stari prstire mekane dušeke samo za nas. I obavezno jastuk . Mnogo jastuka , radi homogenizacije.

Harmonijom  dušeka i mnogo jastuka , se u nestašluku plamena svijeće , rađaju nebom dati glagoli , koje nećemo pominjati. Nije grijeh , ali mi smo gospoda i neke riejči je bolje neizgovoriti u Božijoj nazočnosti.

Koliko je neizmjerne ljepote, milosti i ljubavi usvakom Božanskom stvaranju i darivanju.

Um da stane .

Insanu  ne preostaje ništa nego da padne na koljena i da se moli:

Hvala Ti Gospode…

Što bi poete rekle:

Uzvišen je Gospod naš.

Ili u prevodu:

Volite se ljudi ,

ljubav je najveća milost od Boga Jedinog poklonjena,

a nikad dovoljno uzvraćena.

Nedavno smo sreli  jednog jednog našeg druga, koji se odmetnuo od nas. Ćafira. Svako ko se odmetne od svojih drugova je nevjernik. To je u mahali zakon. A sve je relativno . Čak i pojam čafir.  I ko je  nevjernik i ko se  dometnuo i ko je koga izdao.

U dunjalučkim  danima dešavaju se čudne stvari . Dobre i loše. Vesele i tužne. Nama se manje više dešavaju mahalske stvari. Ne može ih čovjek ni protumačiti , ni prepisati, a kamo li pred dunjaluk bez tabirenja i objašnjenja natakariti.

Nije za javno mnijenje. Šta se u mahali zbije, ostaje u mahali. Jes, zinite da vam pričamo šta se u mahali sinoć zbilo! Ili koliko je njih i koje su to zavriskala : Joj, mamo mamice. Onu o crvenom fesiću, vidimo, prokužili ste. ne ćemo vam reći koji je zakukao:

-Snijeg je opet voljena , oprosti mi.

Neki jado javlja dragoj da neće stići na toplu večeru jer su snijegovi zapadali veliki , a on prtine nema. E sad da li on tamo nešto razgrće , i kako razgrće nije nama da tabirimo i da vam tajne odajemo. Joj ljepote. Snijeg zapado , a on ne mere kući. A mora se nagdje sakrit od belaja. Nadamo se da je u toplom i … Ma, ća vam imamo pripovidat. svako se na ovom dunjaluku snalazi kako zna. Oni koji se ne snalaze il su levati ili fatalisti.

A mere biti da je moli da mu oprosti što će morat opet da se zbijaju. Normalno radi grijanja. A šta ste vi mislili? No , to vi vjerovatno ne biste anlaisali.

Zato smo  odlučili da vam ispričamo naš  susret sa jednim fatalistom koji neće da prizna da je bilo šta drugo. Ako bolje promislimo , možda je i ekološki nastrojen čovo , pa se stidi svoje sudbe.

Nama dosadno bilo, jer smo mimo bilo kakve logike dogovorili kont u  parku ispred predsjedništva. Nismo (bili još prokužili)  da tamo nema ni trena osjećaja i ljudskosti , već samo preraspodjela planova o otimačini narodskog blagostanja i vreća sa zlatom.

Čekajući dotičnu, a bilo je to nekad u isti vakat ,  kad je je'nom neki  čojk , ispod je'nog drveta u tom dotičnom parku , u sred radnog vremena ,  sjeo na travu i naslonio se  da predahne. Bio malo umoran , pa  malo zalego da složi kosti. Joj jeste vi njaka gluha krmad. Nije slago Kosti  jer nije pogan , već lego da se ispruži . Nešto sasvim najnormalnije , čemu svaki tankosava radni čovjek teži. Kosti mu malo škljocale. A i ne mogu ga lopine platiti , koliko on more neraditi.

Kako zalego namah zaspao, kako zasp'o tako obajene usnio. Taki ti je naš čovjek , ha zalegne on zaspe. I hrče . Umjesto da kad zalegne…, ma ne mremo više uputstva dijeliti , šta je kome radit’ ili ne radit’. Al naš čovjek voli glasan biti. Ono u snu. Na javi manji od malog  makovog miša.

Nema nam svrhe objašnjavati. Ko zna zna, ko ne zna ,nikad neće naučiti. Nema veze o čemu baljezgamo. Mi svoje znanje znamo. Pitajte … ma , nije nas briga koju će te pitati.

I tako onaj , koji evidentno ne zna šta mu je raditi kad zalegne, sanja listove,  mnogo lišća kako pada. I pada, i pada al’ sve više  po njemu pada. Ni po jada što pada,  već se na njemu skuplja , pritišće ga i pride zatrpava. Tako hametice padajući sve više  i još više ga  zatrpava  i pretrpava opalo jesenje lišće I  guši ga  i jado nema vazduha.  Nema veze što je lišće prelijepo i svih nijansi zlata. Od bižuternog, lažnog, malokaratnog, visokokaratnog ili čistog suhog zlata., a poneki je boje trule višnje ili boje brabonjka. Tako vam je sa lišćem koje opada. Vrlo je impresivno , ekspresivno i u neko dabo gudi se do apstrakcija.

Prolaznici vide čovjeka kao se grči i batrga , vazduha traži, k'o da ga neko mokrom krpom po glavi tuleha. Niko da mu priđe , da ga prodrma ili gluho bilo vazduhom nadolmi. Jok , niko. Svi bleje preda se ko zombiji koji kasne na ahiret . Ko da će im on pobjeći? Baš su ovi ljudi nedokazani. Ahiret , pa ahiret. A većina neće tamo  već u mnogo vrelije mjesto.

Tek Jedan naš, onaj od dobrih mu priđe , zakloni ga da sunčanicu ne fasuje , prodrma ga , probudi i upita:

-Da li ste dobro?

-Dobro sam , nisi me trebo zbog tog buditi. Baš sam se naštelio da nekog bubnem metlom. A zašto ne bih bio dobro. Ja sam profesionalni  fataljist ,  kak bi reklja filjozofi.

– U redu je biti fatalist ,nisu filozofi što su nekad bili i ne treba im u današnje doba previše vjerovati.

– Ja fataljist,kak bi reklja filjozofi ,ništa tu nema loše. Mora se živjeti.  Puno je gladnih ustiju, a malo zejtin, sirke , ljeb i čećer.

-Dobro kad rečeš, nije to ni tako loše.

Tješi ga onaj od Dobrih.

-I  nije . Plaćaju me da ja fata ljistove.

Usta fataljist,  podiže plastičnu vreću  iz trave i šiljak polegnut ispod nje ,  i nastavi raditi svoj nezahvalni i slabo plaćeni ekološki posao. Vrijeme za pauzu je isteklo. Nije ni doručkovo. Oklen ti lova frajeru fataljistni kad     korumpirana pljačkaška  vlastela ne  da pučanstvo uravnoteži energetski bilans  odrvenjelog gastroenterološkog trakta.

Tako vam je to u svim vremenima kad vjekovna, bijedna i gladna fukara dođe gore. Ali poslije gore neizostavno i  uvijek dođe dolje. Zakon relativiteta i difrakcije praznih umova.

Oni blintavi Mahalaši  in smotanin Dobri prikužili da je Nadalina
zapravi štorija o Jelenama i inim Šubićkama, Nemanjićkama in Bosančinina. Ja jidva da in virujen. 

A jopet , ča mu ga znan, jemadu oni takarli sriću , sa mnogin Nadalinan , Jelenan i Evinin kćerama su palili i gasili sviću.
 
Maksumče šuti. Zna da su u pravu ali ne da na Jelisavetu Jelu I (Nemanjić ) suprugu bosanskog bana Stjepana I. Kotromanića i njene nasljednice. Ovu Jelu je neko zvao i Elizabeta. Zašto , pojma nemamo.  
  
Natračke gledajući do Jele Jelisavete bilo šest Jelena:
  
-Jelena Jelka II ( Šubić) Roditelji su joj bili Juraj II. Šubić i kneginja Jelena Lelka.  Lelka se volila lelati ,pa onda lelekati. Nažalost urijetko.jedino kad bi joj zet i njegova svita došli u posjetu.Zet ,Jelenin muže joj bio Vladislav Kotromanić, brat bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića.
  
-Jelena III Nelipčić Hrvantinić Kotromanić ,  poznata kao Jelena Margareta Nelipčić Cetinska je bila splitska vojvotkinja kao supruga vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića, te kasnije bosanska kraljica kao treća od tri supruge kralja Stjepana Ostoje.
  
-Jelena Jelica IV Ibre Morića ( i Mojsijeva)  
  
-Jelena Jela V Partiznaka Vitas
  
-Jelena Jelka VI Grbić ( Mahalaševa)
  
-Jela Lela Jelena VII (Hercina) . 

Potonju je za dušu i lijepo gledanje nama u đardine nebo uvalilo. Valjda zbog tri imena.Herci se posrećilo , barem se tako činilo. A onda im se nije posrećilo. Zakon parova.
  
Kako ćeš bolan levatima i lujkama dati da ti Jele grde i šta ti ja znam jošten tvrde i rade, i u tvrdo i umeko i u sridu?
  
Vala ćemo ih za ovo: u sridu na belaj izvući i mezetli takariti. Mogu oni biti sinji i bilo kakvi drugi pogančerski alkari, samo nek nam ne barkću Nadaline ,ni Jelenine sride nikako. To su naše grlice.
  
A ća vi mislit grete. Nimate se ća crvenit oli stidit,ne pitan vas o crven feskinu oliti o joj, nono nonice; već o pismi i hoće li Nadalinina torta ispasti,ka ona bademli torta Indexa. Oni uvijek stavljaju dosta jaja. Valjda što ih vazada peterica bila, a pođeđe i šesterica .
  
Nadalina nam neće kazivat koliko jajinaca turi ,i pometen u svoju zdjelicu , kada ih jema mutin. A da je znala u butigi rolat jajinca , je. Ko prava pravcata frajlica iz čaršijske skaline. Porka miserija od ljepote. I jajinaca, ak ti gospe.
  
Sad moramo malo olajavati i Jelene.
  
Zbog Jelene Trojanske sve su Jelene na lošem glasu. Ona je rođaka, u nekom koljenu , našoj Nadalini. Ta Jelena čak nije bila ni Trojanska. Bila žena spartanskog kralja Menelaja,
  
I to nije sve. Smatrana JE najljepšom ženom onog doba.Moglo joj doći. Kćerka onog starog pohotnika Zevsa i prelijepe Lede. Ono Zevs se natandario u labuda, a Leda snena od ljubavi ni osjetila nije, dok takar ni bi.
  
Jelenu je njenim pristankom oteo Paris, sin trojanskog kralja, i tako započeo Trojanski rat.

Takve nam nesuvisle priče historija tandara. Ne mre to tako. Vako vam je to napriliku , a nekom i na neprililku bilo:

"Jel se Zevs pretvorio u labuda da bi takario Ledu? Jest!
  
 E sada vi nama recite zašto se Leda podala labudu?
  
Mi tvrdimo da je imala boljku:
  
-Lat.dg. svrbitis totalitaris. 
( Ovi plemeniti svrab nema nike veze sa Lat.Dg.Scabies i sličnim ,pu-pu-pu nalet ih bilo, pučkim boleščinama.)
  
Kad ovi, muškarcima blagorodni svrbitis, mlatne zensko čeljade u međunožje, nema joj nikog lijeka, osim takarli priče. Ujedeno on je genetski zarazan i po običaju prenosi se s koljena , odnosno sa međunožja ,na međunožje po ženskoj lozi.
  
E,  tu smo vas čekali  ‘tice hroničari.
  
Ledu je svrbitis tako dotako ,da joj malo Zevs bio. Odlećela mužu Tandaraju po još. I još. I opet još. Homer ,blećak , ga iz ljubomore zvao Tindarej.
  
Kako to obično  priroda našteli - za devet mjeseci Leda rodi rodi četvoro djece. Narod ko narod, uvijek sanja o nekoj ravnopravnosti i jednoakosti. Djecu prepolovio, dvoje Zevsu prikanto,a  dvoje Tandaraju oliti po Homeru Tinderaju podmetnuo.
  
Tako se pagansko božanstvo i insan izjednačiše u partiji koja se igrala onu veče labudanja i tandaranja. Suđaje odrediše da je Jelena , spartanska i trojanska mutilica jaja Zeusova kćer.
  
To je suđajama lako. Bace kovanu Bam marku uvis i mora ispasti ili tura ili jazija. Treće nema. Ali kod žena vam ništa nije sigurno. Kad se pravi torta, mnogo se tu jajinaca mješa. I u tvrdo i umeko. I što jes jes i u sridu. Posred nje najčešće i stalno. Sride mislimo.
  
Jelenu , zasad Menelajevu, spotako majčin svrbitis istog momenta , onomad , kada je markantni i pošicni Paris prošeto perivojem i zaspo u hladu Jasmina. O , ne potrefi se sa ibrikom u ruci Emina , već uspaljena Helena.

E,sada se vi , ko đoja pitate šta je to pošicni. Pitajte se i dalje; mi vam nemamo vremena objašnjavati. Ko vam kriv ako ste neuki.
  
U ono doba su bile obrnute uloge. Muškarci nosili minjake, a žene duge haljinke. Vi mislite da su tada u modi bile bokserice ili slipovke. Jok boni ba. Ni slučajno! Muški su hodali gologuzi ko konji bez minjaka. Pa im anamo oni, landaro ko bukagija ili oklagija na go'šnjem odmoru.
  
Daklen , zalego Paris u hladovinu i zaspo. 

Zvizdan pripeko. Bog te paganski mazomaz'o , za opepelit, niđe hlada.

Jadna Helena , neuki bi rekli kuku li joj majka ,traži 'lada u perivoju da rashladi centifoliju. Jes ono, ona joj odavno procvjetala , pride procvitala i ima šta viđet. Parisu se slavuj nakokotio ko telefonska bandera. Kako tada nije bilo bandera, moramo se ispravit pa reći uspravio se ko Ajfelov toranj u Parisu (Koje li koincidencije? Aha, kako ne!). Onda skontasmo da ni Ajfel tada nije bio rođen, pa pomislimo digo se ko krivi toranj u Pizi. Ono uspravio se ,ali malo nahero. Ni krivog tornja tada nije bilo , pa se jopet moramo ispraviti. Uspravio se ko svetionik sa Farosa. Joj koliki je, zinula Jelena. Koliko nam čast dozvoljava , valjda pomislila na svetionik. Dakako.
  
Kako ni jedna Jelena ,osim Grbićke nikad ni bila stidna, ova grčka je vratila majčin obraz. Zajašila Parisa dok je spavao.Ili dok se pravio da spava? Ko će ga znati,ali mu na isto dođe. Jeleni se osladio trojanski svetionik i bjež u Troju da se češljugari. Od miline joj se svetionik stalno priviđao, oli što bi rekli nuklearni fizičari materijalizovao. Hejbet puta obdan se replicirao , a još hejbetli puta obnoć.
  
I eto rata!
  
Oni hadum, a mere biti i peder, Menelaj digo đefu zbog ženinog svrabeža. Homer zapiso ,mi ga protumačili i zapis prenijeli.

Na priliku isto vam tako bilo sa Jelisavetom Jelom II (Nemanjić ) i Jelenom Jelom (Šubić) Kotromanić.Kad se na dvorima jal Nemanjićkim ,jal Šubićkim pojaviše Stjepan i Vladisav Bosanski ,doleti guta češljugara pod skute Jele I i Jele II.
  
Ostalo je istorija iliti povijest. Morale se udati i u Bosnu odlećeti , na stalno češljugarenje. Po Bosanski. Ka'no Mujo i Fata. Ili Mujo i carica Marija Terezija.
  
Zbog toga obi , i ovi livi i ovi disni nam susidi svako malo potegnu pravo na Bosnu. Kontaju ako ste mogli takariti naše ćeri, morate nam dati , barem , polovinu vaše zemlje. 
  
Hajvani! 

Ma , ni Hajvani nisu , jer su hajvani pametniji. 
  
Dosad se u kraljevskim dvorima naslijeđivalo po muškoj lozi. Ako slučajno nema bijelih bubrega onda su jajnici na redu. Historija so'tim nema nik'e veze.
  
Mere bit da bidne da je i historija uplela prste u neka jelekanja i nadalinjanja pošljen,ali vam to zasigurno ne m'remo rijeti. Prvenstveno zato što smo đentle‘meni.

Uze ono naš Herco Lelu Jelu Jelenu, za ruku, pa međ skute i poče iz referena refrenat:
  
O Jelo Jelo Jelo Jelena
ti si moje srce ukrala.
  
A onda skonta , ne dam ja našu Jelu Lelu Jelenu.
  
Mlađi ne znaju za tu birvaktile pjesmu. Mere biti da je ne budu hotjeli anlaisati kako treba.
  
Okrenu se i pristavi  drugu isto lijepu i tužnu pjesmu o njihovim Jelenama i onim drugim sa kojim se u djeliću sekunde mimoišli ili nisu.A ća vam ga mi znan.
  
Tobe Jarabi…