Valja ova, narode!

 

Sreća da jeSrijeda , inače bi teoretiačari baksuzluka nešto novo smislili.

Srijedom im ono malo mozga što imaju vrane piju

 

Eto prije dvije milje godina skontali da čo'jk može vaskrnusti.

I od tada počeli godine isponove  brojati.

 

Ako kojim naopakim slučajem neko od nas u subotu rikne,

pa u nedelju vaskrsne ,hoće li po njemu neki pijani konzilij ,

nakon 300  , sa kusurom kusurom od 25 godina skontati  brojanje vremena u novim godinama?

 

Pošto ne vjerujemo ni jednom konziliju,  koji uvijek  postanu vođe zlih hordi,

za sada ćemo se primirti i odustati od riknjave.

Nek teoretičari zvajere gledaju svoga posla,  nas ostave na miru

a novo vaskrnuće nek traže kod bludnice sa sedam brežuljaka.

 

Ha, valja ova  , narode!

 

Muškarci su beskorisni?

 

 

Jedna mila djevojčica reče:

“Žene imaju  i stav da je muškarac poput slijepog crijeva.

Neka ga tu gdje jeste, znaš da je tu, ali možeš bez njega.

Kad zaboli, samo iščupaj, preboli i nastavi dalje.”

 

Ne stigoh joj odgovor dati , pobježe.

Ali, evo joj ga.Možda me prepozna.

 

**

Oprostićeš za indiskreciju

Mlada Damo

 

Slažem se, djelomice.

„muškarci“  su, beskorisni.

Uglavnom.

 

Ali ne i slijepo crijevo.

Ni  muškarac.

 

Kada ih odbaciš, odbacila si dio sebe,

Nedostaju ti , i dugo boli,

iako možda nisi imala vremena da shvatiš ,

čemu su u tebi bili.

 

Dopisano:

Ah, da!
Ljubav je najljepša igra, ali ako nema igrica.

Isidora Sekulić – Čežnja

 

 

 

Čežnja

O, u Božjem je svetu sve tako prolazno i kratko. Prolaznost je pobeda svih pobeda, i sve je samo jedared ono što je. Sve se zaboravlja, jer se živci kukavički umaraju, i čim se stegnu usnice, udavi se groznica na njima.

Samo jedan poljubac je u životu čoveka, samo jedared je duša u očima, samo jedared je vera sujevera!

A sve ostalo je samo čežnja, silna ili slomljena, večna i bolna čežnja.

Čežnja mramora da bude stub ponosa i snage.

Čežnja bledih fresaka da ih ne sišu oči i sunce.

Čežnja zaleđene vodenice što stoji kao pusto tičje gnezdo, napunjeno snegom.

Čežnja košute, kad je mesec izmami u gusta žitna polja i gricka vrhove klasova i ne zna da to čini.

Čežnja raspučenog beskraja morskog, kad u sive časove večeri popadaju jedrila i vesla, i uplovi i poslednja lađa u plitke i mrtve vode luke.

 

O poeziji

Bez čega poezija ne može, to je život i smrt; bez čega život i smrt ne vrede to je poezija.

 

Velika je stvar ćutanje

 

Po koji put se u životu vraćam na tačku: ćutati, ćutim, ćutanje. Blago onima koji su rod tima trima stvari. U saobraćaju s ljudima i sa događajima čovek govori, u sebi, čovek ćuti. Kako je zagonetna stvar ćutanje, i san je zagonetna stvar ali ćutanje zagonetnije.

Kad ćutimo u sebi to je sasvim neko osobito stanje izvan svake konkretne realnosti. U životu, čovek je ograničen u sebi on je neograničen kraja mu nema. Naravno pod uslovom da duboko ćutimo i da duboko u sebi ćutimo. Duboko ćutanje i duboka samoća, dve apsolutno duhovne stvari u čoveku.

Govorom se kažu velike važne divne stvari, ali sve u ograničenjima. Najpreciznije i najsuštinskije znamo ono sto ne možemo nikada iskazati.

Jezik sam je ograničen. Jednako se razvija ali jednako vene i opada. Što je govoreno i pisano pre pedeset godina, čudno je i smešno, danas. A što je pre trista godina govoreno i pisano, to je mrtav jezik to je knjizi fotografisan pokojnik.

Ćutanje, naprotiv uvek je isto. Ono duboko ćutanje, da naglasimo opet. Plitko ćutanje, sa stegnutim ustima očima uperenim u savremenost i savremenike u svakidašnje planove, brige, ambicije, mržnje, osvete, to nije ćutanje, to je razgovor šaputav i prikriven na povrsini čoveka i stvari.

Duboko ćutanje je duhovna sustina.

Ko ume duboko ćutati, dato mu je da izađe iz ograničenja, da ima dodir sa suštinama. Ko lepo govori, moćan je zemaljski, ko duboko ćuti, moćan je vaseljenski. Kad je čovek sav duhovan i sav suština on mora biti nem, nepomičan, sam. Onda je izašao iz života svakodnevnog, onda je deo vaseljenskog uma. Otuda je tako silan simbol tako silan čovek izveden u kamenu od genijanog uma i genijalnih ruku.

A kako si jutros ćutao? Jesi li se spustio duboko u se, jesi li umotrio jad čovečanstva. Da se o o duhu vaseljenskom i čovečnjem, o njegovim energijama i potencijalima znade danas manje no što se znalo o materiji pre hiljadu godina.

Šezdeset sekundi ćutanja dovoljno je da čovek duhom takne onoliko koliko govorom ne može ni za šezdeset dana. Napolju je parada, unutra ćutanje. Sad je vreme da se otvore i studije za ispitivanje duha i njegovih potencijala. Kakve se tu tek tajne kriju!

Sa malim svećicama toga duha otkrivaju ljudi sve tajne u materiji. A velike buktinje duha videju oni koji mogu duboko ćutati, koji mogu izaći iz ograničenja.

Duboko u sebi, gde se čovek ne žara, gde čovek ne laže ni sebe ni druge, duboko u sebi čovek oseća:

Bolje bi bilo jedan minut naknadnog ćutanja zameniti sa više minuta prethodnog ćutanja. Kako je ograničeno sve što je ovde govoreno i pisano, a kako je ono što duboko ćuti beskrajno, silno vaseljensko.

Desanka Maksimović – Ne boj se mila,tebi će uvijek biti samo šesnaest godina

 

 

 

 

„Da mi je sada šesnaest godina,činila bih sve opet onako kako sam činila kada sam bila gimnazijalka u Valjevu.Dugo sam hodala po šumi i to pred veče,kad je u njoj sasvim tiho. Iako sam društvena,samoća mi je i danas draža od razgovora sa ljudima.Volela bih opet onako, kao kad sam pisala pjesmu Strepnja.Opet bi mi bilo draže čekanje ljubavi nego njeno ispunjenje.Opet bih čitala u isto vreme tako oprečne priče kao što su,recimo,Tolstoj i Ipolit Ten.Opet bih se zanosila crtanjem i matematikom,opet bi mi bile bliže stvarne nauke od onih koje su u mojoj mladosti bile gotovo kao priča.Opet bih voljela iste pesnike ili bolje reći gotovo sve pesnike: u svakom od njih bih zacela našla malo sebe i opet bih u časopisu  posle pesme pročitala kritike,a onda tek ostalu prozu.Opet bih više videla i ono što je prošlo i ono što će biti od onoga što se u danom času zbiva.Opet bih sanjala (oprostite ovo nije prekor kome i aluzija) o bratstvu Južnih Slavena!“

Desanka je bila od onih krhkih bića, kojima Svjetlost još u detinjstvu udahne Ljubav i Milost .To je dar jkoji se nikad ne prekida.

Bila je udata,ali njena životna družica bila je poezija.Njene pjesme, njena dječica.Ona se uronila u poeziju i bila poezija.Od mladalačkih dana do smrti je osluškivala i bilježila govor svoga srca.Koliko srce ,toliko ljepote u pjesmama.

Srce djevojčice i starice ne kuca isto,reći će neuki.

Desankina poezija govori  da godine nisu bitne,da sva vremena iste snove nose.Ponekad se osjeti  mala razlika,da srce malo sporuije kuca,jer umorno je.Trebalo je ljudima odaslati toliko  iskrica i snova o ljubavi , a vremena za to ljudi nemaju.

„Prva ozbiljna „ Desankina pesma bila je o zalasku sunca:

Sunce odlazi,a sve,i ljudi i priroda, pružaju prema njemu ruke i dovikuju-nemoj otići,ostani…

Vrlo brzo će doći  Strepnje i Ja sam lovac srca svoga rodenog.

I tada će se roditi naša mila pjesnikinja , uvijek djevojčica,koja će nježno,poput grlice lepršati ovim dunjalukom sijući ono što je čovjeku urođeno od iskona.

Dijete nam poručuje;bez Svjetlosti nema života   i moli zapitajte se šta učiniti da Svjetlost   uvijek bude tu i da se ne zaprlja.

Imala 14 samo godina kada je počela i nikad više nije prestajala pjevati o Svjetlosti.Jer Svjetlost je neizmjerna Milost i savršena Ljubav.

Naše su riječi šture i neubjedljive.Zato ćemo pustiti poetesi da sama o svojim srcem  snije i za nas pjeva.

Obratiće se Zapadu i reći:

Vi, doista, imate

nekoliko miliona Hristovih kipova,

na svakog čoveka po jednoga,

imaju ga drumovi i polja, apsane i škole;

a kod nas, kad ljudi veruju u Boga,

u sebi ga nose. ( Balkanac)

 

Svjetlost to je san i ljubav u srcu svakog djeteta i djevojčice:

 

Dopusti, majko, da zoru

dočekam u vrtu s njim.

On peva: da zajedno ćemo

do zvezda se peti;

Da, ako mene ne dadne mu Bog,

mora umreti. (Djevojačka molba)

 

Svjetlost je u ljepoti i ljubavi prirode:

 

Zavole zumbul lepi

juče, kad zora svanu

i sunce poljubi cveće, šume i poljanu

i na njoj rosnu travu,

ljubičicu plavu

zavole zumbul lepi. ( Jedna smrt)

 

Bila je optimist i kada u smrti Svjetlost traži i ljubavi poručuje:

Ako prva odem, javiću ti

javiću ti šta biva kad se brat i sestra

i mati i prijatelj polako raziđu

i pljusak se kroz rastresitu humku sruči,

i treba li se bojati pauka savesti

i šta on među crvima i stonogama znači. ( A i tebe molim)

 

I smrt je samo puta ka  Svjetlosti:

 

Nekada si, kao dete, koračao niz brvno,

preko ponora sveg u tamnoj, vlažnoj česti,

ne gledajući u dno pod sobom crno.

Ne gledaj ni sad, ja ću te polako povesti. ( Ne boj se)

 

Mila tebi će uvijek biti samo šesnaest godina jer ti si mladost zamolila:

 

Ali ja te neću nikad pustiti.

Oko srca svoga postaviću stražu

jedne ljubavi što mene voleće;

U vrtu svome zasadiću proleće;

sve mirise slatke zarobiću

što bregom nihaju leti;

 

Mladost ti je u srce urezala Strepnju:

Strepnja

 

Ne, nemoj mi prići! Hoću izdaleka

da volim i želim oka tvoja dva.

Jer sreća je lepa samo dok se čeka,

dok od sebe samo nagoveštaj da.

 

Ne, nemoj mi prići! Ima više draži

ova slatka strepnja, čekanje i stra’.

Sve je mnogo lepše donde dok se traži,

o čemu se samo tek po slutnji zna.

 

Ne, nemoj mi prići! Našto to, i čemu?

Izdaleka samo sve k'o zvezda sja;

izdaleka samo divimo se svemu.

Ne, nek’ mi ne priđu oka tvoja dva.

 

A Svjetlost je vidjela sve tvoje ode o njoj,Milosti i Ljubavi… i pamti:

 

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka

na brdovitom Balkanu,

umrla je mučeničkom smrću

četa đaka

u jednom danu.

 

I zato  ne boj se mila i vjeruj nam,tebi će uvijek biti samo šesnaest godina:

Dođi da ti vidim lice,

ispod belih grana da stojimo,

da po livadama travu milujemo,

da vrbe lomimo,

da se smejemo, da se smejemo,

da zvezde brojimo,

da ćutimo nemo. (Šesnaest godina)

 

Ne boj se mila tvoja Svjetlost je sada sa tobom i zato:

 

Pomiluj Bože, one koji su žedni proleća,

iščezli kao osmeh tih

meñu zvezdane svetove.

Pomisli, Bože, na njih

u čas kad prosipaš cvetove

povrh kutova svih. (Pomiluj Bože)

 

Biseri bjelavskih mahala 223* – 228*

 

223*Modra rijeka  je kao ljubav.Može se sresti,može se naći,može se voljeti,može se dobiti na poklon ili darovati.Samo se silom nikada ne može  dobiti , ni kupiti.

224*Bez obzira da li se smrt dešava nasilno ili svojevoljno ,voljeli je ili ne voljeli,   uvijek joj koračamo u susret, dok nas ne prigrli.

225*Doboko u nama zapreten je mir i zadovoljstvo za kojim čitav život tragamo.Rijetki su sretnici koji to shvate.Još su rjeđi oni koji to iznesu na površinu i podijele sa drugima.

226*Sve je u parovima.Dvoje se nađe pa se poslije ne nađe .U međuvremenu se ponekad neplanirano nađe i treće,i sve ode helać.

227*Capin je kompleksan alat podesan za sve upotrebe. Krajnje slovo najviše smeta šatro mahalašima.Kažu treba ga izbrisati, jer se pravi važno.

228*Mišljenja mogu biti slična ili različita.Niko ne garantuje originalnost, osim lažova , političara i sveštenih lica..

Valentinovo

 

 

 

Danas je Valentinovo.

Svim bićima  koji ozbiljno shavaćaju ovaj datum  iskreno čestitamo blagdan.

Mi ga nismo nikad slavili.Nama je svaki dan bio Valentinovo. Svaki dan smo slavili ljubav.Još uvijek ga slavimo.Ljubav nikad ne umire.

A tako treba da bude.

14. februar/ veljača, koji su nam Vatikanski oci natakarili kao dan koji bi mladi trebali slaviti ljubav, je samo jedan šupljeraj, kao i sve ostale Vatikanske ujudurme i podvale.To je paganski praznik pretoćen u Vatikanske vehte igre.

Ljudi koji ne poznaju ljubav, nam određuju kojeg dana ćemo slaviti ljubav.

Ljudi koji su svjesno odlučili da ne vole,naturaju nam poseban dan za ljubav.

Ljudi koji su odbacili ljubav,radost života sa ženom ili milost  ljubavi vlastitog djeteta će nam govoriti o ljubavi.

Ljudi koji nikad ne upoznaju pravu ljubav će suditi našim ljubavima  i određivati,kada, ko i kako će se ljubav desiti.

Ljudi koji za zaštitnika uzimaju pedera Mikelanđela Buanorotija, će nam nalagati kako i kada da slavimo svoju ljubav.

Oni su stvarno bolesni ,ako misle i dalje  proturati svoje morbidne i umobolne ideje i djela.

Mi vjerujemo u Boga Jedinog i ono što nam on poručuje.

Njegove riječi u Svetim knjigama su nas naučile:

-Ljubav je neizmjerna Milost darovana od Stvoritelja .

-Ljubav nema granica i ne poznaje godine.

-Svaki dan treba voljeti, iskazivati i sjećati se ljubavi.

-Provesti dan bez ljubavi je kao ne živjeti.

-Svaki dan je dan ljubavi , jer Ljubav je :

– svakodnevna molitva upućena Bogu Milostivom ,jer on je Ljubav.

-majčin i očev poljubac

-nevješte milovanje djeteta

-zov poljubca i milovanje uzdrtalih mladih tijela

-strasne igre zaljubljenih žena i ljudi

-milovanje ruku išaranih nabreklim venama koje su istrošile svaki damar na putevima ljubavi,ali u duši još uvijek vjerni ljubavnici

-smrt koja dušu uznosi na putanje koje vode do susreta sa najvoljenijim Bićem…

 

Mi Valentinovo nismo slavili , jer se tog dana vrši pokolj nad stotinama miliona mirisnih cvijetaka.

Vi ne vjerujete,ali cvijeće ima dušu.Pogledajte ga  malo bolje,pomirišite i oslušnite.Možda čujete kako ono sanja o ljubavi.

Mi Valentino nismo slavili jer ljubav je individualni čin  koji ne trpi zbijanje u horde,jer horde nose zlo. Valentinovo vas tjera da se priključite masi i gubite individualnost.

A to je cilj Vatikana !

Učiniti sve da ljudi gube svoju individualnost i da se zbiju u netolerantne mase,koje nemaju svoga mišljenja.

Masa nikada ne nosi dobro.Njome se vrlo lako manipuliše.

Mi ne slavimo Valentinovo ,jer sveti Valentin nije nikakv svetac.

On je samo izopačeni pohotni starac ,koji je u zatvoru , svojom sladunjavom  satanskom pričom, zaveo slijepu šesnaestogodišnju djevojčicu.Krhka djevojčica ,paganka, je dobrotom srca svoga ,pojila i hranila, zatvorske mučenike. Nasjela je na priče rječitog sveštenika,bludnika i podala mu se.Dušom i tijelom.

Ona je ostala čista i postala je hrišćanka.

Sveti Valentin je zaslužio pakao i sigurno ga je dobio ga .

Vatikan ga je proglasio svecem.Ali to je u Vatikanu savim normalno.Većina proglašenih  svetaca su bolesni,poremećeni ljudi ,koji su Vatikansku slavu koristili za svoja pohotna,bolesna i bogohulna djela.

Mi ne slavimo Valentinovo , jer nam je dosta mrtvih, spaljenih  i silovanih u ime nekih izopačenih  Valentina i Mikelanđelovog  Vatikanskog oca, koji nije i ne može biti naš.

Našem  Milosrdnom Gospodu se ljubavlju,svaki dan obraćamo i molimo:

Jedini Bože,nek sveti se Ime Tvoje,

podari  mi milost da je volim,da me voli i da se volimo mi.

Ostale stvari će se same po sebi posložiti.A to je svrha Ljubavi.

 

 

Mara gatara i Nostradamus / Igrokaz na dan 14.Veljača/Februar 2018.

 

Danas je utorak 14. Veljaca / Februar  2016.Vikend odlazi ,a s njim i prva polovica februara koji je april po klimatskim obilježjima.Nije zdravo ni dobro.

Neki dan se igrali  pogađača i nasumice sve pogodili.

Da isprobamo opet.

Prvi put je uvijek slučajnosti, osim kod…

To ipak nije današnja tema i ostavljamo za drugi put.

Danas je srijeda.

Pazi, molim te, pogodili smo.

Zatim smo pogledali kroz prozor i vidjeli sunce i četrnaest oblaka. Znači  dvanaest na dva ,odnosno na Sunce i mjesec. To bi  moglo značiti da je 14.02. Opet pogodak.Pazi sad. Stvarno smo se izbirikali.

Sada je trebalo otići kod Mare Gatare da nam izgata godinu ili da nas uputi kako se to radi. Ona pukla od šege. Kaže ,kako smo mi ljudi jadni. Interesuje nas godina koja nam takar donosi.

A ako baš da želimo da znamo,prošla je bila 2017.Ako smo pametni skontaćemo koja je ova.Skupili smo konzilij mahalaša da donesemo konačni sud.

Dg. Lat.diskavery:Ovo je 2018. Godina i ne mre biti druga.Još joj takar celofan nije skino.

Što bi poete rekle:

-Ništa bez Mare gatare i krivuljara.

U prevodu:

Krivuljar je dobar za nacrtnu geometriju.

A vi skontajte zašto  Mari služi. A bome i mnogim ženskinjama.

Napose za Valentinovo.

Sistem odi mi , dođi mi je 45/320 dana. Nostradamu prorekao u 1212 Katrenu.

Biseri bjelavskih mahala 217 – 222

217*Mi volimo sve  okrugle datume. Po nama svaki datum je okrugao. I jeste. Kad ga zapišeš onda ga i zaokružiš . Veoma jednostavno. I šta će biti nego okrugao.

218*Zakon silu ne mijenja, već tronacionalistička pljačkaška bagra ljudskost.

219*Smrt nikada ne dolazi nama.Mi hrlimo njoj.Nekad brže,nekad sporije:nekad logično neočekivano,a ponekad sasvim nelogično očekivano.

220*-Obrati kajmak pa ga pretvarati u tučeno vrhnje je san svakog sladoledara. A bome , možda još više mahalaša.

221*Mišljenja u suštini nisu značajna. Međutim imaju zajedničku osobinu: svako mišljenje je isključivo i subjektivno, u zavisnosti od prihvatanja ili odbacivanja nečeg već spoznatog ili straha od prepoznatog.

222*Nama je 367 sedmi dan u godini sasvim okrugao. Jer smo ga zaokružili.Znamo , nemojte namah taj dan ne postoji!Ali ako ga zaokružite , pitaćemo  molićemo vas lijepo zašto taj dan ne bi postojao?

Najsmrtonosnija stvorenja

 

Radiosarajevo.ba

Kad god pričamo o životinjama koje mogu da nas ubiju, mnogi pomisle na Australiju kao stanište gdje one žive.

Riječ je naravno o Amazonu, jer tamo postoje neka stvorenja koja izgledaju kao iz noćnih mora!

Ovo su samo 10 najopasnijih stvorenja pronađenih tamo.

Pogledajte ovaj zastrašujući video:

 

**

Jedna zmijaprogutala jednog čovjeka.

Jedan aligator može usmrtiti dva glupaka , ako mu se posreći.

Lavovi ne biraju , ali ponekad se počaste mesom koje im nije po volji….

 

Vrlo rijetko , se proždiru pripadnici iste vrste.

 

Ali uzroci su sasvim  opravdani – borba za opstanak , glad i prvenstveno ljudska glupost i nemar.

 

Jedan nečovjk, ili grupa monstruma pobiju, nestanu  milioni milione  i skoro niko se ne zgražava.

Stvar milenijskih navika.

O onda  nas ti isti ljudi plaše zvjerinjem.

 

Ma hajte, idite boni pa se lečite.

Lepa Radić – Zaboravljena heroina

 

Najmlađi heroj Jugoslavije Lepa Radić ,imala je 17 godina kada je fašistička zvijer objesila.

Bilo je 11.Februara/Veljače 1943. Prije tačno 75 godina.

Poslije tri dana mučenja , bez cipela, u vunenim čarapama, na velikoj hladnoći,ruku vezanih telefonskim kablom , njemački dželat je stavio uže oko djetinjeg vrata.

Naša heroina se nije ničega plašila. Ni smrti !

U času vješanja , lijepa Djevojčica je . vrlo mirnim , sabranim glasom  prozborila i nama poruku poslala ,   a mi je prigrlili:

„Bori se narode,za svoju slobodu ,ne daj se zlikovcima u ruku. Mene neka ubiju ,imaće ko da me sveti…“

„Ja nisam izdajnik svoga naroda…“

Umilni djevojački glas je prekinula grobna tišina.

Izvještaj o egzekuciji:

„…Banditkinja , obješena u Bosanskoj Krupi ,pokazala neviđen inat…“

Dijete ,boni ,dijete!

Kako vam nije grehota. To je samo mila djevojčica koja je voljela svoju zemlju , kakva banditkinja. Monstrumi; putnici za pakao , zar ste slijepi, to je samo Goluždravo tiće .

Pedeset godina poslije i nas su pritisle zvijeri, lažu da su iz njenog naroda. Nisu.Dobrota i zlo ne može doći od istog naroda.To su izrodi.

Nas nisu vješali,nas su klali drvosječkim sjekirama, umlaćivali macolama …

Nismao se plašili, znali smo i nas ima ko da sveti.

Što ti je kob!

Njemački zlotvor koji je namakao omču pao je u Zagrebu na Savskoj cesti. Karma mu nije dozvolila da se u izvoru zla hvali svojim „junaštvom“.

Tako to biva sa svakim zločincem. Kad – tad stiže naplata dijela, čak i u generacijama koja slijede.Nebeski zakon.

Bezvremena , prelijepa Bosanka, neopravdano  zaboravljena Partizanka, rođena je 19.Decembra/Prosinca 1925. u Bosni ,zemlji Božije milosti , u selu Gašnici kraj Bosanske Gradiške.