Neke slike se same od sebe, u bolu i ljubavi, rode – Mjesečeva bajka

 

 

 

Mjesečeva čarolija

 

**

 

Gledam ; jedna krhka ljepota drži moju sliku u ruci,miluje je dugim. savršeno oblikovanim ,

savremno njegovanim  prstima, nježno se igra sa njenim rubovima,kao da prebire po mojim

uspomenama.

A ne zna kako me te boje i njeni dodiri bole.Kao da mi ruke u srce krvavo zavlači i lice mi se samo od

sebe zateže u bol.

Dok je u grču gladam, lebde sjećanja ,poput tisuća razbojnih , nježnih velova klize jedne druge Krhke

ruže koja odavno sni ,boli, i otima se sa slike, ali joj ne dam.

Neke slike se tek tako ,  same od sebe i naizgled ničim potaknute , u bolu ljubavi  rode i žive u

vremenu  kojeg više nema, ali postoji i opstaje u sjećanju i  u bojama , ukoliko one  uspiju zarobiti oko

posmatrača.

 

 

A bilo je to  odmah,par trenutakai  iza ponoći  na Badnju veče 1984.

Daleka prošlost?

Smiješno. Slika je tako svijetla i prozirna , a prizori kristalno čisti ,kao da je tek sekunda protekla od

tog nestvarnog sna.

 

Dakle , bilo je praznično veče, noć prije nego što je mila Luce odlučila da ode na bolje mjesto .

Ona  je malo , a nepovratno , nebeski neraskidivo umorna, ležala  na bijelom ležaju dosanjanih

snova, na dušecima mekšim od svile i treptaja , okružena mekim jastucima ,mirisima i dodirima

presvučenih   bojama istinske ljubavi.

 

Pomogao sam joj  da se obuče u anteriju otkinute od dnevnog ,prozračnog neba i da joj raspletem

kose,nestašno igrajući ,se sa njenom djevičanskom raskošnom ljepotom;iako vrijeme za igru nije bilo

najprimjernije, a opet u njenom pogledu slutim ljubav i zahvalnost; potvrđuje – uvijek je vrijeme za

ljubav i milovanje.

 

Bože mili,kako je samo lijepa ,misli on.Ja za sebe nemam želja.Sve su uslišene.Molim te,samo još ovaj

jedan jedini put, Oče moj ,podari joj mirnu smrt.

 

Kamin je ugodno pucketao.

Poželjela je da joj čitam stihove.I čitao sam  joj i čitao.

 

Noć je tako čista i blaga sa ogromnim dvostrukim Mjesecom ,koji kao da je zakucao baš  na naš

biljurni prozor,slaveći ljubav , ili je bio privučen sjetnim zvukom Ravelovog Bolera,ili je jendostavno

bio faciniran mirnoćom, sa kojom je smrt ,u uglu, tiho i nenametljivo, pokraj vatre sjedila i sama

očarana ljepotom bića, koje uživa u mjesečevoj čaroliji, iako zna da joj je to poslijednji put, i koju vrlo

brzo , na sreću neba, vodi sa sobom.

 

Malena  je  zamolila  da joj otvorim prozor, koji je gledao na šumarak  srebrenih borova na padinama

Trebevića.Nalet svježeg vazduha  probudio je dubok uzdah,donio sladunjavo gorki  miris borovih

iglica,škripu snijega koja je odavala nejaku srnu, što biježi noćnim zvjerima, a nema kamo pobjeći , jer

nevinosti nikad ne nauče igru zla, raznježeno je gledala srebrenkastu svjetlost ,koja se u pramenovima

slivala niz snijegom popločanu zimzelen, tvoreći velovitu bajku o jednoj noći, o jednom snu ,i jednom

nebu na koji ona , željna mira,  uskoro mora poći.

 

Malena se pravila da u mojim očima ne primjećuje odsjaj mjesečeve svjetlosti ,koja niže  niske

bisrenih suza, koje su nesakrivene , i nekako prkosno  , ipak stidljivo  krile u mome pogledu.Toliko ih

je bilo da bi čitav krajolik  svjetlošću i tugom obojile. No, njih nikada neću pustiti. Zaleđene su na

Mjesečevoj čaroliji, sa one druge strane mjesec, čiju ljepotu i značenje nikada ni jedan insan nije

pogledom i mišlju obuhvatio.

 

Prelijepa je ova noć; ona mnije, čini mi se kao da ispod srebrenog svjetlucanja teče moja Modra rijeka,

a ovaj prozračni Mjesec uznosi ezan mise ponoćne,  iz crkve svetog Ante, tačno u njhove duše.

 

Prelijepa je moja djevojčice, ćutim ja.Mjesečina se zaplela u njenu kosu ,nestvarno tvoreći oreol

oko anđeoskog lika  , što postaje sve pozračniji.

 

U meni straha ni,svjesna sam da moje  vrijeme tek počinje;napokon će otići našoj Malenoj, zbog ovog

blesavog djeteta ,već šest mjeseci odgađam odlazak, bojeći se da se moj jedini ne slomi.

 

Vidim ,opijena nestvarnom slikom,malo je zadrhtala.Nije to od hladnoće, ni od straha,već od rastanka.

 

-Zagrli me mili , samo me stisni i voli me, tako sam umorna da me sve boli i nemoj da bi mi ikad

zaplakao. Nikada ne bih progovorila sa tobom!

 

Kao da su je te riječi ohrabrile,  tiho je  usnila, više se nije probudila.

Dvadeset četiri sata je spavala.

Toliko je bila umorna.

 

Muzika je sama lelujala,ponekad bi se čulo i Alelujah, rjeđe Amin,nismo to mi izgovarali, ni smrt ni ja.

Ljubio sam  joj ruke.cjelovima kvasio usne ,želeći joj dati godina svojih.milovao kosu,

koja je sve manje iskrila,glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale,govorio da je volim,

da je ona moja malena ,koju sam iznjedrio da mi ljubav bude.

 

Luca je postajala prozračnije,skoro da to nisam mogao podnijeti.

Sklupčao sam se na pod držeći je za ruku.

 

Postajala je svetlost,Bolero gudi , spajajući iskon i prolaznost ,pripremajući ,uz pomoć neba i Mjeseca,

nebeske pute ,olakšavajući  jednom anđelu barem poslijednje trenutka mira na ovom prelijepom , ali

njoj uglavnom bolnom putu. (Zvjezdice su bile previše tužne i sakrile su se ,bojeću se usuda , da

svojom nespretnošću nešto ne promijene u svome  rasporedu . )

 

Njene prelijepe oči  u snu se smješe,srebrom okovani prizor duboko usječen u svaki moj  damar,

pamte.

 

Malena  je zaspala…Dvadeset četiri sata je spavala….Toliko je bila umorna…Više se nije probudila,

više se nije probudila…više se…

 

I onda, odjednom ,ne znam kako,njena ruka na mojoj kosi,njena ruka na mome licu,njena ruka na

mojim usnama ,njena ruka u mome srcu,njena ruka u mojoj duši.Ukočio sam se,obradovao se,

mislio da me vodi sa sobom.

 

Ona je još bila tu, ljubim je ,ona zatrepće očima,u zakutcima njihovim  slutim riječi:

-Ljubavi moja, oprosti mi.

Nije ih uspjela otvoriti,samo mi je ruku blago stisnula, ni uzdah nije pustila…

….

Nikada nisam zaplakao.Nisam se usudio.

**

 

Vrijeme sadašnje.

Prelijepa promatračica jedna; mlada i vesela, nadobudna , puna života i budućnosti pita me:

– ” Koliko košta ova Mjesečeva čarolija?”

 

Postiđen , zbunjeno  spustim glavu i promrljam :

“Nije za prodaju, zabunom , zaboravili smo prikantati cijenu.”

 

A mnogi će se pitati – otkud to da  Modra rijeka protiće ispod srebrenih čarolija Trebevića, i biće u

pravu,

A opet možda i neće, jer  tamo je vode i njome  hode Mak, Meša,Pjevač  i ovaj   kameni svjedok , koji

je bojama i suzama zaledio i oplemenio prizore  iz Mjesečeve bajke.

 

**

 

Slika se nalazi u Galeriji Bosna zemlja Božije milosti

Dobrinja III

Trg Sarajevske olimpijade bb

tel. 033 465 404

 

( A ima jako, jako  mnogo , lijepih i nježnih slika sa neokačenim cijenama; i još više neokačenih

prizora, koji samuju , šute u Seharama uspomena i ljubavi ,  i još uvijek i svjedoče i sniju o ljepoti

života.)

 

 

 

Fragmenti o Bolu – Dio VII – Posudba II dio

 

Dio II

 

 

( Posudba / Blažena Luca  – V Dio )

 

Dijana je bila mala božica lova koja je mene. Makasumče upecala. Kako su se njene plave vlati lepršale po hodnicima i mahalama bjelavskim, dok je jurila za mnom, nestašnom životinjicom, malim srndaćem iz šume. Imala je moć, kad bi Mjesec spustila i ispod maglica ga osvjetlila, moje misli bi hrlile njoj.

Dijete si bio, šta si mogao znati, pitaće se neko.

Šta ima da pitaju,nije njihovo. Djeca sve znaju, još dok ih majke u stomaku miluju. Nevinost i znanje im polako godinama odrasli ubijaju, da bi kao oni sumorni i neosjetljivi postali.

Vidite dvoje djece, što bezbrižno se igraju i jure. Čednost jedna stiže nevinost drugu i zaštitnički ga za ruku prima. Dvije ruke, jedna ruka u drugoj, dvije ruke jedan san i jedna ljubav djetinja.

Uvijek bi završili ispod njihovog, višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Tada bi se zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Zahvaljivali se Jedinom, na milodarju ljubavi što ih obasipa. Zaklinjali se jedno drugom na vječnu sreću.

Onda bi ona odskakutala ka roditeljskom stanu. Okretala se i poljubčiće mu slala. On ukipljen i ponosan , samo bi joj rukom odmahivao.

Svi se po mahali smješkali. Misle; evo nova ašik djeca se rađaju. Drago im vidjeti ta vesela, bezbrižna, razdragana lica obasjana snovima i nadom. Djetinjstva se svoga više ne sjećaju.Uz život su negdje posijali snove i iluzije. Ali sama pomisao na djetinjstvo neku toplinu stvara.

Dijana i on nikog ne primjećuju , samo su se za ruke držli i grčevito stiskali. Kao da će ih neko,nepoznato nešto razdvojiti.

Znaju,dječijim sveznanjem i dušama milim, mnogo sreće mnogo boli nosi.

Takva je dječja ljubav, kao snovi. Nevina, čista i pitka, kao majčino mlijeko poslije sanja.

Sve je u parovima, i oni su par. Nestvarni kao anđeli i nečujni kao titraj anđeoskih krila.

Gdje je radost tu je i tuga. Gdje je ljubav tu je i dušman što u sebi mržnju nosi.

Jednom sunčanom majskom danu približio se raspust.

Nebo je tišinu spustilo. Misli dunjaluk oluja se sprema.

Ptice nestale sa safirli neba. Cvijeće prestalo da miriše ,ezani su preskočili sabah i podnevni vakat. To se nikad u Gradu čednosti desilo nije. Sunce ne sija, jedan ga oblak zaklonio i uporno ga u korak prati. Neda mu glavu ili barem jedno oko da proviri.

On nervozno u klupi sjedi i prazno mjesto, Dijanino, pogledava. Srce ga steže i mrazna tišina mu se u um uvlači. On je zombi koji nešto osluškuje i u prazninu stoličice žute bulji, kao da mu od toga zavisi život zavisi.

I zavisiće.

Odjednom, nad Sarajevom se navuče mrkli mrak. Jedan strašni preklinjuči , dječiji vrisak prolomi se od Višnjika, preko Bjelava do njega dođe. On izleti, jurnu kroz zatvorena vrata , urlik poznati suknu iz grudi i po gradu krik raznese.

Trči on,vrisak s njim.
Trči on a čini mu se da su mu noge ko u snu rasčerečene , kao da se ne miče. Krik u ušima mu se pojačava i boli.Srce mu u mljeveni azot tečni pretvara. Vazduha nema, klamfe mu po duši burgijaju i ne zna zašto, ali urliku se pridružuje, i on vrišti i plače.

Trči on, plače i vrišti i ne osjeti da je drugi vrisak prestao, ali nije važno, on je pred Dijaninom kućom.

Vidi policija izvodi jednog brkatog grmalja sa fočanskih gudura.

Papčini lice izgrebano ko brazde dubokog oranje njegove oranice. Krv još lije, a dva ga drota naizmjenično bubaju.

Uljeće on u Dijanin stan. Ništa ga ne može zaustaviti. Kokotić je to.

Kroz noge trećem drotu se baca i klizi.

Pred krevetom bračnim je. Vidi krv kako polako mu na ruku kapa.

Ruku u usta stavlja i kuša ga. Misli nije moro, ali nešto ga strašno, mračno, neljudsko tjeralo na to.

Znao je , to je Dijane njegove krv, jer prstiće njene, na rubu kreveta sluti. Krv niz grlo mu klizi, slankasta je. Misli on djetinje. Nije znao da je krv slana, nikad je nije probo.

On se polako na koljena diže. Tek toliko da se susretne sa malenom glavom.

Plave ga oči tužno gledaju , dvije su suze iz njih kanule. Iz lijevog rubin krvava i desnog safir ledena.

Očima ga zovnu , on joj priđe, ona mu šapuće i on čuje:

-Poljubi me i zagrli me mili moj, molim te. Tako sam umorna ,a i hladno mi je.

On je zagrli i poljubi, baš ko ljubavnik vični. Ona se nasmješi i oči zatvori.

Misli on, moja djevojčica je umorna i pošla je da spije.

Ali jedna grlica , bezbojnog brilijanta sjaja, između njih dvoje prhnu .

Prozori se otvoriše vjetrom razbijeni i prije nego orkan poče, uznesoše je put neba.

Kad grlica nesta , vjetar zaurlika, sjevanje i grmljavina na grad kidišu. Kiša i orkan crijepove lome, noć jauče i vrišti.

Dijanin vrisak se kovitla mahalama.

Ljudi uši pokrivaju, u podrume se sklanjaju, misle sudnji dan, kijamet , apokalipsa dolazi.

Vrisak nikako da se otkači i krene dalje.

Njemu skoro drago . Jedino on čuje da je taj vrisak onaj prelijepi poj, što ga bjelavska grlica pjeva, kad joj nož , mesarsku palu u vrat zabijaju, a ona umire pjevajući. I čista srca i blažene duše, prkosi i pjeva, pjesmu umilnu, pjesmu predivnum , pjesmu Stvoritelju:

Ja evo Mili Bože tebi dolazim

svoje srce janjeće tebi donosim

mili bože oprosti moju nevinost

u ruci ti čistu dušu svoju prinosim

 

radosna i vesela ničega mi žao nije

mrijet svakako valja kasnije ili prije

molim sačuvaj mi ovog blentavoga

mog drugara smiješnoga i jedinoga

 

Nesuđenu ljubav moju

a blentavu ovcu tvoju

trbaće mu pomoć tvoja

iskrena kao ljubav moja

 

Njega tek tada hladnoća, led ledeni obuzima vidi : Dijanina prelijepa glavica skoro odrubljena.

Satara , pala mesarska više nje blješti. Tijelo se ne vidi ,neko pažljiv bio pa ga u bijeli čaršav zavio.

Bijeli čaršav više nije bijeli, crvena krv malog janjeta ga u roze obojilo.

Njega gurnuše van , na kišu, narod mora da radi. Hitna i mrtvozornici i grobari, svi su došli. Posao ne smije stati. Život je život, a smrt je smrt. Mrtvi mrtvima, živi živima.

A kome on sada pripada.

Tijelo mu sa živima. Duša sa grlicom odlijetjela.

Potop, oluja je trajala četrdeset sati, svu Čaršiju potopila.Njega nađoše ispod njihovog, Dijanog i njegovog višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Ispod kojeg su Dijana njegova mila i on mili , blentavi njen , zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Tri dana nije pripadao nikome. Niti je jeo, niti je pio. Prvog dana maksumče bi na groblju, pored groba koji se Dijani iskopao. Naveče odi spiti ispod hrasta i snovima o Dijani se pokrivao.

Maksumče , jako devet godina, snove o mrtvoj drugarici, simpatiji, samo što mu cura nije bila, sniva.

Nije rječi tri dana pustio. Suzu nikad više, doli jednom.

Sahraniše Dijanu.

On joj buket hrastovog lišća dvije ljubićice i srce u novinski fišek uvio i na odar položio.

Čini mu se njegov vjenac je najljepši. Probro najljepše listove hrasta njihovih zakletvi i dva mirisna cvijetka. Jedan plavi za Dijanu i drugi bijeli za nebo. Svoj mirisni ,srce cvijetak, zauvijek zaledio.

Misli dijete; šta će mu ,nema više malog anđela, pa mu ni ne treba, nek odi s njom.

Tu veče je spavao na groblju. Slijedeće jutro ga nisu našli ispod hrasta ,kome je tih zadnjih majskih dana svo lišće opalo.

Slijedeća dva dana se nije micao od odra Dijaninog. Ogladnio je i svo cvijeće sa okolnih grobova pojeo. Dijanin odar nije dirao. Sve se nadao miris njegovog cvijeća i srca će je privući pa će se vrnuti.

Nevinost dječija ne zna; mrtvi se ne vraćaju. U sjećanju , u podsvijesti mu nebeski nauk : Duša nikad ne umire.

Kad ga drugo jutro ne nađoše ispod hrasta, roditelji ga prestadoše tažiti. Kontaju veliki je , ima devet godina, nek se snalazi. Mnogo tih snalaženja je u mahali bilo, i cijelom gradu,i u cijelom svijetu. Svi tjeraju djecu od devet godina na snalaženje. I još mlađu.

I malo im to, još ih pride siluju ,kolju i ubijaju.

Četvrtog dana u sabah ga probudi gavran, crn ko rudarsko okno na četvrtom nivou Raspotočja, poslije eksplozije metana.

Zagrakta mu posred uha:

-Idi kući dječače jadni,nemoj da ti se garibi smiju. Džaba čekaš, neće ti se malena vratiti. Otamo se niko ne vraća, bar otkad ljudi pišu. Poručila ti:

-Idi kući mili moj i ne tuguj više. Da nisi suzu pustio. Nemoj da bi mi se slučajno slomio, mili moj. Nikad ne bih s tobom progovorila, blento jadni. Meni je ovdje dobro i nikakvo zlo mi se više neće desiti.

On za kamen , da gavrana, koji ga od usnule Dijane odvraća, gađa. Kad ono, jata gavranova, vrana, švraka i galebova,  se okolo groblja na žice natandarilo i natakarilo i kriču:

-Idi kući blento.Ni slučajno da joj se nisi slomio i suzu pustio inače si nagrabusio.

Vidi on da je nadglasan. Kamen poljubi i na uzglavlje groba položi. Čuo Jevreji tako svoj posjet umrloj duši obznanjuju.Malo smiješan običaj,pa valjda mrtvi znaju ko im u pohode priđe.

Dijana ona providna grlica mala, sad zna da je to njena duša bila, će mu oprostiti što odlazi od odra njenog.

Ogladnio je i sve ga boli. Tri dana je stajao kao stećak na kiši i suncu. Mora ići , vrnut će se. Osjeća da se ona smješka, a on ništa ne osjeća. Misli proći će ga.

Nikad nije.Ni vrno se nikad na groblje nije. Znao je da se nikad ovom dunjaluku ne bi vratio. A to bi naljutilo Dijanu.To mu ne bi oprostila.

Kad je kući došao , njegovi se ibrete otkud on da navrati.

On muči.

Sjeo je i jeo i jeo. Pa opet jeo.

Tri dana je i tri noći jeo i pio i pio i jeo. Ništa ga nije moglo zasititi. Svu hranu u kući je pojeo i svu vodu iz česme popio.

Kupovali mu novu hranu, civarama je prevozili,a vodu u bačvama donosili.On bi odmah sve smazo i popio.

Oni trk u kupovinu i od komšija okolnih, vodu vatrogasnim crijevom, njemu direkt u usta.

On hranu čekat nije mogo, toliko je pregladnio, već je doksate počeo mrviti i jesti.

Tada mu sinu , da na groblju, u onom Dijaninom grobu nema ništa osim tjelešca malenog i da će meso pojesti bube i crvi. Gleda on kako se crvi malenom ovčicom hrane i muka ga spopade .On trk na prozor i sa prvog sprata poče povračati.

Povraćo je ravno devet sati. Svaki sat za jednu Dijaninu godinu.

Minut ohanuo pa nastavio povraćati novih devet sati.Svaki sat za svoju jednu godinu.

Nikad više nije povraćao. Osim jednom. I nikad se više nije najeo, osim jednom.

No o tome drugi put. Sada napuštamo Maksumče da se do kraja i dobrano ispovraća i zaledi, da se u punom sjaju među grlicama i jahačima pojavi.

Kao autist bez damara.

Fragmenti o Bolu – Dio VII -Posudba I dio

 

 

( Posudba / Blažena Luca  – V Dio )

 

Otvorim oči, a njegov pogled jedan valer tužniji. Iz čakšira vadi omot pisma, izgužvan i žut. Pruža mi ga i kaže:

Ti znaš šta je bol, ali se ne boriš sa njim. Ti ga trpaš i gušiš. Misliš da si ga zaboravila. Nisi malena.

Ti misliš da me znaš. Znam da sam malo simpatičan. Ovo što je zapisano će ti možda pomoći da shvatiš da bol nije rezervisan samo za nas. Svako od nas neko breme nosi.

Odoh da zagrabim malo Modre rijeke, ona je ljekovita. Donijeću i tebi. Trebaće ti.

Ode. Ni poljubca. Uh , jesam glupa. Odakle mi to. Čuj da dozvolim da me maksumče ljubi. Šta može ženskoj pasti na um, to ne mre nikome. Pih , pih, nalet me bilo.

Čitam:

Humor boli krije ( naslov)

Poče pjesma . Dobri uzima kutiju cigara. Gitanes su , Frka zanosno pleše, ali se ne glasa. Hoće Dobri da skine celofan. Ima on, i onu svoju Drinu bez filtera, ona je otvorena. Spušta Gitanes, uzima drinu , otvara poklopac , uzima cigar, lagano ga o kutiju lupka, stavlja ga u usta, prinosi upaljač , zastane, nešto se premišlja.

Spušta cigar.

To je već previše usporeno za Debu. Upečio oči na Dobrog ko reflektori na Camp Noe i ne trepće.

Čim to vidje i Lenji se meškolji i budi. Gleda Debu, pa Dobrog , na kraju i Mojsija. Niko ne obraća pažnju na njega. To je dobar znak.

Mojsije potpuri valja, Senom brodice plove, Modra rijeka blista, more se pjeni, sve je kako treba. Krajolik i muzika se stapaju.

Biće dobro, konta Lenji, nikog nije moro moliti ni išaretiti.Zna , zakuvaće se.

Dobri pogledava na spušteni cigar Drine, a i ž'tan.Pa pogledava , i na Vecchia Romana i Curvoasier. Dileme su sveopšte. Natakariš ti Hamleta i Otela zajedno. Njihove dileme su ko igra klikera naspram ovoj igri staklennih perli.

Prihvati bocu kurvoazijea , u ruku je prima, obrće i razgleda. Neko bi reko nikad flaše staklene, a ni pića nije vidio. Pogled mu se utopio u slova.

Čovjek bi pomislio da čita ili ne zna čitati. Jes kad ne bi znao da Dobri osim vule vu kuše ave’ ko mu'a i takvih tričarija , od francuskog ništa nije znao beknuti , a kamo li pročitat.

To je dovoljno da Deba i Lenji dijalog na visokoj nozi, počnu.

-Baš si glupak Deba, ne čita on boju gleda.

-Jebala te boja ,šta će mu boja. Nije žensko da vidi ima li menstruciju ili bijelo oprano.

-Jel’ prosuto po vešu.

-Kakav te veš spopo,ja o onim žemskim bojama , ti o vešu.

-Ja konto žensko veš mijenja kada ima jal’ jedno jal’ drugo,barem jednom dnevno.

-Što će mjenjat gaće jednom dnevno, nije luda. A i što će joj uopšte gaće ako ih treba svaki čas skinuti?

-A ako boja procuri jal bijela jal crvena?

-Nek uzme flašu kurvoazijea, pa u nek’ u nju boju sipa , da Dobri ima šta zagledat.

-Jesi mahnit, ne gleda ti on taj tvoj poganluk. On po boji vidi koliko je konjak dobar, jel’ dovoljno star, jel’ sazrio ili je uranio ili odocnio.

-Ti otkad progovorio ne može te čovjek dohavizat. Prije ni jedne nisi htio beknut. A kad bekneš, čovjek se divio tvojoj rječitosti i elokvenciji. Sve jasno i razumljivo. A-ha i A-a. Čuj konjak uraniti ili odocniti, ostariti ili pomladiti. Gdje si ti vidio da insan konjak može pomladiti?

-Može, može ali to nije za nas.

-Zašto nije za nas?

-Što'š pare bacat kad ćeš i onako riknut?

-Ja ne mislim riknut.

-Znam, ti ćeš crknut.

-Što ću crknut kad mogu riknut?

-E vala nećeš riknut nego ćeš crknut.

-Kako znaš?

-Fino znam.

-Hajde raci mi ako znaš!?

-Ja ti neću dati da rikneš.

-Zašto mi ne bi dao da riknem, jaran si mi?

-I Dobri mi jaran a on će riknuti, a tebe ću pustiti da crkneš.

-Kako znaš da on nece crknuti?

-Jednostavno.

-Kako jednostavno?

-Fino,jednostavno zato što će riknuti.

-Vidi jebote to mu sasvim logično zvuči. A Mojsije?

-Šta Mojsije?

-Hoće li on riknuti?

-Neće.

-Znači on će crknuti.

-Neće.

-Kako neće? Ako neće riknuti mora crknuti.

-Ne mora.

-Kako ne mora?

-Jednostavno.

-Šta je tu jednostavno.?

-Sve, on će krepat.

-Kako znaš blentovijo pametna?

-Jednostavno znam.

-Kod tebe sve nešto jednostavno.

-Kako neće biti neće biti jednostavno,jednostavnnije ne može biti?

-Zašto?

-Reko mi jednom Mojsije da on neće umrijeti, riknuti ili crknuti nego će smrt zajebati i jednostavno će krepati.

Debi se odmah prosvjetlilo.

Okreće se harmonikašu.

-Mojsije, kako ćeš krepati.

-Ko ti je reko da ću krepati, konju jedan.

-Lenji. Kaže ti mu reko da ćeš jednostavno krepati.

-I ti njemu vjeruješ!

-Kako ne bi vjerovo,ne govori se o anamo onoj ,nego o umiranju.

-Kakve ti sad veze ima anamo ona sa umiranjem?

-Ima kako nema. Ako bi išta u životu volio onda je to da crknem na njoj.

-Dobro Lenji reče, ti neće riknuti ti ćeš na roštilju crknuti.

Ubacije se Lenji ponovo u igru.

-Eto , ne rakoh li ja da ćeš ti crknuti, tu ti ni roštilj neće pomoći.

-Kako znaš.

-Jer ti je Mojsije malo prije rekao.

Deba se okreće Mojsiju

Zagrmiše basovi. To je Mojsijev novi signal : manite se šuplje priče. Vidi on, ova bi se filozofija mogla vrtiti, barem, dva tri dana.

I on zvizno. Sa Zlatom počelo neštimati. Skonto pričo im ti ili ne pričo na isto mu dođe. Blantavi ko blesavi mahnitovi. Ne može ih čovjek pameti nadolmiti. Samo svoje pa svoje. Jedino im buka može poremetiti tok misli, ako je imalo misli u njima preostalo.

Ovi Dobri ili je nekad bio autista, ili je posto autista ili se sprema da postane autista. Nema druge konta Deba. Samo ga celofan od srca ide. Što jest, jest.

-Dobri mog'li ja dobiti te cigare.

Lenji zakuka:

Nemoj Dobri molim te, znaš šta će on učiniti. Celofan je u pitanju.

Znam kaže Dobri i dodaje kutiju Debi.

Ovaj uzima kutiju sa strahopoštovanjem. Zadivljeno gleda u nju pa joj tepa; pa celofan miluje, ciganku u kosu ljubi, tijelo nježno miluje , suze mu grunuše na oči.

Plače Deba ko godina, ako znate šta je to?

Kutiju cigara ž'tan na grudi privija.

Svi zanijemili. Čuj, blesan plače. Ne,m're to tako…

Nije fer. Gdje si vidio, da odrtina osjetljiva ko hiljadugodišnji hrast, mere zaplakat?

Može, misli Dobri i te kako može. Ona priča o crknut, riknut i krepat ga bacila trinaest godina unazad kada je dijete bio i imao devet godina. A i na Frku ga podsjećala.

Nije ba , on bio konjina i fićfirić, neotesani i grubi blento ,da ne m're grublji biti.Autista skoro postao.

Jok.

To se njemu srce sledilo, to njemu duša zamrla. To on lijepo krhko biće, onu svoju dušu veliku u mali mozak, u hipofizu zakopao. Zakopao, cementom sarkofagirao i još pride bitumenom i ledom zalio. Da se sve slijepi i zaledi. A ako neko počne čeprkat, da se duša samozapali.

On neće, on ne može, on ne želi da misli. On neće da shvati da nema Dijane njegove, njegove male kanarinke.

Sjedila u klupi sa njim; ona , Dijana. Zbog nje je on postajao bolji đak i manje nestašan bio. Srce mu se otkidalo zbog te ljepot djevojčice i pameti.

Pošli oni u treći razred guslareve škole. To su one nezgodne godine kada je simpatija još uvijek simpatija, ali ako bude dobar, fin , nježan i krotak djećaćić, mogo bi joj postati momak.

Sva bi im se djeca mogla rugati, a njemu milina oko srca:

Cura i momak,sjeli na bobak, bobak puče, cura momka tuče.

Eh, da je barem tako bilo, misli on.

Ja bih svaki dan neku psinu, onako dječiju, smješnu i malecku napravio. Da se glupost može pregrmiti i da me Dijana klepa ko hablečinu kad god poželi.

Ali nije tako bilo.

Bilo je to tako kako se ne može zamisliti. Kako insan ne može ni u morama odsanjati.

Bilo je to tako, ko da me neko svaki dan za četiri konja veže i rastjeruje ih na četiri strane svijeta.

Ja sam nemoćan i ne mogu da dišem, niti da vrištim ,a bol se veća javlja.

Prvo ti desna , slabija ruka popusti, pa odleti. Ta bol je nesnosna ,a ima još četiri uda. Zatim se lijeva, družica desne, po prašini se vuče.

Bol te samo ošamuti i ti gledaš kako noga desna, pa lijeva galopiraju ka horiznotu, konjima vranim nošeni.

Dok gledaš dijelove tijela, vidiš da se onaj najmanji ud odjednom zakofrčio i isprsio , misli postao glavni.

Jes, kako nije. Jer ono što biti nemere ima da slijedi. Na moje čerečenje ili druge patnje, veže se nešto neljudskije.

Bilo je to tako, kao da mi neko srce namah iz grudi iščupa. Ja još živ gledam kako mi srce u mašinu za mljevenje mesa stavljaju i melju ga. Ono izlazi na drugu stranu , krvavo i samljeveno, visi ko ja'ko skuvani rezanci , posuti paprenim kečepom.

Čudim se mene ništa ne boli i sve se nadam da će mi sada i tijelo i kosti samljeti. Ne ništa. Jok,bolan , ne da dušman lakoće. Tu samljevenu masu poli sa litar tečnog azota i u grudi mi sve to vrnu.

Bilo je to tako kao da ti dušu , onu auru, onaj balonćić mali , katil kliještima iz grla čupa pa na fakirski ležaj baca. Balonćić padne i puf nestane. Ali se duša vrati, malo veća od balončića. Ne znaju krvnici da je duša od Boga data, da čuva i štiti nevinost i čestitost njegove djece.

Zvijer krhku dušu svaki put vraća na ležaj od klamfi tkani. Duša se vraća još veća i jača. Kad neman vidje da joj ništa ne može, vrati je u moje grlo, pa je pogura malo niže. Ona se zaglavi ni dolje ni gore i samo prhnu ko grlica bijela ka nebu svome. Znam da će me gore kad mi stađun dođe čekati, da me pomiluje, da se izmirimo i sa mnom Dijanu traži.

Kraj I dijela.

(Drugi dio u 21 09.)

San o neznancu i umoru

 

 

Počelo je nekako umorno.

 

Dođem  sa posla predveče .

Tražim ključ, vrata se otvaraju.

On  stoji obučen ko princ neki.Sav u modrom plišu.

Ispod , košulja bijela, okrugli okovratnik.

Još mu samo krila anđela trebaju.

Ništa se ne čudim.Sve mi izgleda normalno.

Nemam straha.

Dobro je vidjeti malo svjetlosti poslije napornog dana.

 

Prima me za ruku polako uvodi u hodnik,

zatvara vrata, uspinje se na vrhove prstiju,

kapu mi skida, malo me saginje, pa me u vrh čela,

tamo gdje se sa kosom spaja, ljubi.

Tren miriše i ponovo poljubac blagi spušta.

Kasnije će od nekud neku stoličicu zboksati,

da me ne saginje ,a da me  lakše u čelo ljubi.

 

Uzima mi tašnu, na stolić je zajedno sa kapom spušta,

kožni mantil polako skida i na vješalicu vješa.

Nikad mi nije dao da odmah štikle skinem.

Ništa ne priča, zna da umorna sam, šuti , vodi me do kupatila.

Toliko umorna da nemam snage da se bunim.

Naporan je moj posao.A ja sam ga krvnički radim.

Mnogo je posla oko…

A ja sam savjesna .

 

 

Kada je pripremnjena. Voda onako kako ja volim.

Miris ljubičica, malčice toplija od sobne tempererature sa puno pjene.

Odnekud se stvorio roskasti kožni  tabure.

Znam da moj nije i pored kade ga stavio.

Na njega me posjeda , kosu raspetljava.

Lagano prstima prolazi kroz nju   i mrsi je.

 

Meni ugodno, napetost zaposlene,usamljene žene  malo popušta,

ja se dadilji , tom neznancu, prepuštam. Nekako mu vjerujem .

 

Bluzu mi raskopčava polako i sporo, ne želi da me dodirne.

Osjetim u vrat , mi dva poljubca , lahorac ,

sa jedne i druge strane spušta.

Sledim se .

Odakle mu pravo da sve to radi.

A opet ugodno mi i nježno.

Ne pravi on nikakve nagle pokrete ,da me ne bi preplašio.

Bluza je pala sa strane.

 

Bočno dugme suknje moje,ono jedino otkopčava,

feršluz otkopčava i suknju hvata prije nego padne.

Tak tada mi štikle skida i odlaže .

 

Zatim jednostavno u jednom potezu,

ne znam kako ,ni meni to ponekad ne uspijeva,

mrežaste mi najlonke skida i pored suknje polaže.

 

Stopla moja, niko ne bi rekao, začudo jako su  mala,

uzima u ruku i polako prstima masira.

Jedan po jedan ,miluje  i ljubi u udubljenje među njima.

Pa onda nokat  i na kraju članke.

I masira i ljubi, sve do jednoga i opet  još jednom.

Joj rahatluka mati moja.

Osjećaj da se sav umor među prste slio i  da se polako povlači.

Napetosti skoro da i nema.

 

Sad sam ja u maloj  bikini kombinaciji, grudnjaku i uskim  gaćicama.

Čipkasta svila boje svjetlucave brilijant ruže i stidim se ,

pokrivam golotinju rukama.

Kršna žena se stidi neznanca kojeg je u snove pustila.

Gledajući ga pomislim da je on  čedan kao neko dijete.

On se pravi da je u poslu.

Okreće glavu od te blistave  golotinje, od moje ljepote.

Čini mi se da se malo zarumenio.

 

Uzima bluzu, suknju i čarape , lagano , sa poštovanjem,

polako otvara poklopac košare i jedno po jedno na dno slaže.

Dovoljno je to vremena da  skinem preostale krpice i u vodu,

u svježinu. koja me  mami ; uđem i zaronim.

 

On zna da sam u vodi do grla .

Okreće se, uzima krpice intime ,okrećući glavu od njih

Da ih pogledom ne obeščasti,i u korpu nježno stavlja.

I tako svaki potonji put   koliko je proboravio kod mene.

 

Jednom godinama poslije ,bijah nestašna i pitah ga

zašto okreće glavu od golotinje koju je gledao, milovao i imao ,

on  se trznuo, čini mi se zacrvenio, na trenutak zamislio pa  kaže:

Nagost žene…

 

Znala sam šta će reći.

Vjerovala sam mu.

Te riječi su bile tako nevine i iskrene ,

kao i njegov zaljublljeni odnos prema ljepoti  golog ženskog tijela.

Na tren izađe pa se vrati, unoseći za sobom slabašan zvuk orgulja  neke poznate pojesme.

Kaže  na nježnost neba miriše,i ljubav moju koja se rađa.

Ja sam u kadi ,on sjedne na tabure i znatiželjno mi lice pogledava.

Moje tijelo kao da ne postoji.

Prima me za vlažnu ruku, onu bliže njemu,

prste mi ljubi  i prvi put;od kada sam ušla u kuću; progovara:

 

– Dobro došla kući, mila moja.

Ja zinem, kako te riječi same od sebe tako jednostavno lebde.

Tada nisam njegova mila bila, ali se ne bunim.

Mnogo je nježnosti i nepatvorenosti u svemo ovom što čini

i u riječima samim.

Šta sam mogla,  ja mu uzvraćam.

– Bolje te našla, mili moj.

 

A u mislima mi bruji:

Neću da se budim.Hoću još ovoga.

I sanjala sam isti san trinaest dana.

I uvijek bila odmorna i svježa.

 

Četrnaesti dan sam se malo zabrinula.

Ušuškana ljepotom snova to jutro zaboravih ključ na stoliću.

Pomislih kako ću ući.

 

Prilazeći vratim, čvrsto stisnem trepavice i poželim…

…vrata se otvaraju.

On  stoji obučen k'o princ neki…

 

Bitno je sanjati.

I moliti se Milostivom da se sni obistine.

Tko da zna?

 

 

 

 

 

Blažena Luca – Infiltrirana priča

 

Moraću da prekinem priču svoga dnevnika ,da ubacim jednu čaršijsku priču,koja me svojevremeno iznervirala.U prvi mah.A onda sam joj se iz sveg srca nasmijala.

Naš narod je vrlo maštovit.Priče iz ničega zna složiti.Jal potrefiti jal profuliti.To nije bitno bitno je da se priča i da se glas po čaršiji veze i nadograđuje.Dobro je Deba reko:

Pustiš vjetar u mahali,u čaršiji zemljotes.

Priča vam na priliku izgleda vako,od riječi do riječi:

Jednom ti neko od konzilija natakario Lucu ,sekretaricu onog Julija Wolfa što je drmo supom. Nije htio, ali moro.

Srela ga Luca slučajno u gradu,nije ga poznavala.A možda i jeste.Njojzi se nikad ne zna.

U tom momentu je nešto  baš  gadno zasvrbilo.Nije da svrbi, gori ko planine poslije kavazove dove.

Gospodična Lucija uvijek nacifrana bila.

Ide ona  ponosno uzdignute glave, a dolje je svrbi toliko ko da ima svrab u petoj fazi.Dođe joj da vrišti.A ne smije.

Ugledna je ona i krakata ženska.Joj kakva je pusta.Svakom insanu bi grudima zatvorila usta,a plavim očima dušu slomila.

Ali nije svrbež tek tako sam od sebe nasto.Jok.

Kad se Luci neko svidi ona svaki dan dvojicu u apsanu šalje , dok ne dobije onog pravog.Ima da ga ima ili ima da ga ima,treće nema.

Dobra u svakom pogledu bila,a volila i anamo ono i te kako voljela?Krvnički.

Nećemo detalje , nismo vam mi za trača,ali tu je i perje i kože letjela.Ni sebe ni ikog nije štedjela.Znalo je tu i oguljenih glava pasti.Ni Mujin majmun to ne bi dobro proveo.

Zato ona u apsane slala sve,ali nikad ni jednog od bjelavskog kolegija.Nikad ljubomorna nije bila.Sve znala šta joj se u gradu radi. Čak joj pomalo simpatični bili, osim onog što se podrugivo.Taj joj na živce išao.Ona taman da zajauče ono joj mamo mamice; kad neki strašni lav joj zaurliče među ušima.I prekine je u po posla a ona posna osta. Dala da se stvar ispita.

Imala moć u supu,haman   ko Wolf. Ako bi se neki jado,levat ili hablečina zaletio i osladio, a ne odradio kao Mujo kraljicu ,nije mu gino pržun.

Izbirljiva bila haman ko kraljica Marija Tereza,ona Muje našega takarenka.Ako izgledom i stasom nije za titove ili kraljičine garde nije dobar ni za Lucu.Od 15 do 90 dana se dobijalo za podbačaj plana,zavisno od nezasluga.

Vidio Deba Lucu,nije se podrigno nego uzdahno,nježno,čeznutljivo,hajvanski zablenuto..Čuj Deba zaboravio ne podrigivanje.Kad je došo kući,podrigno  se Deba sa Bjelava I

– Nije ti neka kazna Luco. Ja bih pet pet u cugu za tebe prodevero bonička moja predobra.

On se još jednom,za siguro podrignuo i preodero ,ga ona čuje.

Čula ga ona i prvi put,nije bilo preše za drugim.

Debu nije  dopalo ono čemu  se nado.Dopalo ga ono čemu se ni u snu nije nado.

Njoj uopšte nije bitno što se to o njoj pričalo i  pručulo.

Ima levata i ljubavnika.

Levati misle da mogu, pa nagraišu.

Ljubavnici znaju da mogu  čak i više nego što mogu,:takare i ginu i čast ne daju,ako treba i ponovo,ali u zatvor ne idu.

Pametna Luca bila imala pet anterija.Joj judi moji, ne zna se koja je krcatija, koja se više biba i koja je podatnija.

U  momentu onog svrbeža ,sa početka priče,prolazio pored nje onaj od konzilija.Ovdje usud nema nikakvu ulogu.Usud uvijek djeluje kad svrbež mine ili ne mine.

Ona lagano vrisnu : Upomoć.

Kad Luca vrisne ,to nije glas, to je Maršalovo pojačanje od 220 w.

Plavac doleti. Drot se za šapku se jednom rukom drži,a drugom za pendrek.

-Gdje gori.

Ona ga opauči,gdje će gospođa nasred ulice drotu blentavom govoriti gdje gori.Ne bi on to shvatio.Vodi onog u apsanu.Reko Wolf da ga ja ispitam.Nasamo;ima neke povjerljive informacije,niko ne smije čuti.

Dva drota ispred apsa.Dva ispred podruma,dva na spratu.Niko ne smije ući.To je bilo prvi i poslijednji put da je Luca u podrumu supa bilo koga ispitivala.Čuje šest drotova,čuje vas cijeli sup i čitav Fis pride,Luca jauče vrišti i cvrkuće joj mamo mamice.Drotovi misle:

Joj,mamo mamice kakve li to strašne tajne Luca otkriva.Ispitivanje trajalo čitav taj dan i čitavu noć.Jedva se prekinulo.

Moro doći sam Wolf i sa sprata se derati:

-Luco dosta informacija.

Nije smio prići bliže.Luca zafrkana bila,nije dala da je bilo ko u ispitivanju prekine.

Luca od tog ispitivanja načisto zviznula.Svaki dan patrolu pred akšam po konzilijaša ,da ga Luci na noge u njenu vikendicu ispod Čoline kape,podno Trebevića.Spuste se malo niže i čitavu noć dežuraju.Po sabahu ispitanika odvedu kući.

Pukla priča po gradu  dapojavio se veliki narodni neprijatelj,jer se Luca bakče i ispituje , tog nekog ubačenog  elementa,već šest mjeseci i  ništa ne uspjeva.

Narodu opet sumnjivo.

Luca se tih stađuna plaho nakupovala i nanosila  anterija.Kažu patrole neprijeteljski element tvrđi od stijena trebevićkih.

Luca od muke vrišti, plače,kose čupa i leleče.Nikako tvrdog  elementa slomiti.Onaj jado muklo stenje i škrguće zubima uh,uh,uh, ko kad insana u apsu tuku,a on se junak pravi i šuti.

Moro Wolf opet  intervenisati.

Luca ga ništa ne sluša.Svoje pa svoje.Ispituje li,ispituje,ne popušta.Julio ne bi bio Wolf da ne skonta caku.Skonto on nju namah,ali nije htio Lucu odamah u  poslu prekinuti. Zna on kako to izgleda.

A i Luca se osilil i skoro pa  preuzela kontrolu nad vaskolikim supom.On moro preurediti sistem i ispremještati svo ljudstvo da bi preuzeo kontrolu.Kad je to završio,prvog sabaha poslije toga,otišao iznad Lucine vikendicu,nije smio ispod,i megafonom je moli:

-Ajde Luco ,ajde zlato ,kriminal u gradu porastao do neba ne može se disat.

Čuše Lucu kako zajauka :

-Joj, mamo mamice.

Nikad se iz grudi ženske ,visoko rangirane drotovske sekretarice , nije prolomio takav krik bola i očaja.Tako narod mislio.Jedan dio.Onaj drugi nije smio zucnuti. 15- 90 dana nije šale.

Izlazi Luca,obučena ko prava žbirica.

Crni lakovani kožni đački kačket,nalik kapetanskoj, ispod koga viri plamena oblajhana kosa.Bakam lice,duge zasjenjene oči i rubinove usne stišavaju reflektorski osmijeh od uha do uha.

Crni kožni mantil ne baš po pravilu službe.Nešto je  kraći,strukiraniji i utegnutiji.

Kraći da istakne noge što se iz ramena rađaju i u mrežastim crnim najlonkama blješte tako da se tamne naočale moraju nabaciti i oči od ljepote zaštititi.

Utegnutiji da se jedre,okrugle bista grudi na razlete i gledaoca ne ošamute,raspamete i obeznane.ili slučajno klepe po glavi.Mogla bi mrtva glava pasti, koliko su te kugle kamene.

Strukiranija i diskretno izvezena tamnijim i svjetlijim nijansama crne svile da podsjeti  dunjaluk da je to njena crna, udovička anterija.Jer prava žena umire pjevajući sa osmjehom na licu, kada se srce ili medne usne na ljiljan nabijaju.

To poručuje ona knjiga o pticama: Ptice umiru pjevajući ,ne mi,čaršijski telali.

U toj ili nekom drugo kita'bu o pticama još piše i da ima njaka druga ptica koja se ubija ,ali se ni na šta ne nabija dok umire.Ubija se da bi se jopet rodila i ponovo na nešto nabijala.

Eto šta vam je nauka skontala.

Neka se nabija da bi umrla,druga se opet ne nabija,pa umire dabi se rodila da se opet nabija.

Ne može ćovjek ništa uhavizati.

Joj ludijeh ptica ili još blentavijih nauka.

Samo bi se nabijali.

Aman ko Luca i ubačeni elemenat.

A oni pametni?

Oni se nabijaju i izdišu,ali ne umiru.Nisu ahmaci mrijeti dok se nabijaju.Ako ih prekine srce ,prekine.Tu se ne može ništa učiniti,samo pomisliti : i od ljepote se može mrijeti i umrijeti.

Blažena Luca – XI dio

 

 

 

Tiho sam . Malo kvasna oko očiju , ali mirna . Duboko i jednolično dišem , ne znam da li spavam ili sanjam . Jer lebdim i ganuta sam . Nutrina hoće da plače , ali srce se smije . Oboje od radosti . Sada sam još ubjeđenija  da je ljubav od neba darovana .

 

Češkao se desnom rukom za resicu ili kosu iza lijevog uha . To je radio kada je razmišljao ili se pravio da razmišlja .To je radio kad je bio nervozan i napet . To je radio kada je imao problem . On nikad nije razmišljao . Nikad nije bio nervozan i napet i nikad nije imao problem . To je radio kada je želio da izbjegne nesporazume koji donose razmišljanje , nervozu , napetost i probleme .

 

Ja ne znam šta je sa mnom . Ja odjednom plačem , ja vrištim, mene sve boli , ja sam vrišteća bol . Ja sam voljena   žena . Srce   moje upija sve te potoke ljubavi , koji polako počinju da se  slijevaju niz grudi , preko stomaka , preko i unutar procvjetalog  ljubljenog đardinske centofilija  , niz noge u bijele čizme sa plavom vinjetom i lijevu i desnu .

 

Val se ponovo vraća još jači ,  veći . Ima ga toliko , on je cunami koji  se dijeli . Zapljuskuje i plavi scrce leti ka umu zbriše ga i polako utonu u čednu dušu .Tu se smiri .

 

Onda se skoro postidim .Malena Luca je postala žena .Ona je naga i u zagrljaju Malog Princa.

 

Ja znam šta je sa mnom , ja više ne plačem , mene ništa ne boli , ja sam zaljubljena grlica koja slabašno uzdiše i bibanje tijela svoga smiruje .

U ponoć , tačno u ponoć se to desilo.

Mislite da ću vam pričati .

Ne sada . Možda jednom . Sada nije vrijeme skidati velove te noći .

Jer ljepotu njenu bi zaledile tragedije koje slijede .

Neke detalje priče sam malo izokrenula . Da me ne bi odmah osuđivali . Neke sam ofarbala nekim valerima koji su se desili , ali su možda mrven bili drugačiji .

Suština moke  priče je ljubav .

Moja bezuvjetna i neprikosnovena ljubav .

Samo sam žena . Od krvi i mesa . Ali i svijetle duše . Nikad nisam imala izbora šta ću biti . To za ovaj dio priče i nije važno . Nakon nekog vremena će biti važno . Da dovede u red zbrku , koju sam u životima Malog Princa i moga napravila.

Kod mene , vam  ništa ne može biti  obično .

Malog Princa sam upoznala tri godine prije drugog upoznavanja.Onog na ljuljaški . Kad sam se opet u njega zaljubila . I u Frku Frkicu . Sjećate se ljuljačke i pomisli da su…

A prvi put sam se zaljubila…

Bilo je to jedne septembarske večeri tri godine prije .

Velike su kiše padale . Potoci , bujice se niz mahale slivale.  Oni glupi Kaliman , sa svoja dva konja i batal zapregom , doveo je u kasnu veče tri tone ćumura i tri matra drva .Zaprega se raspala pod teretom . Njega nije bilo briga . Samo je poveo konje i požurio da se skloni sa kijameta .

Nas četiri nismo baš sa ovog svijeta . Ne znamo nikoga , tu u mahali . Odemo do susjede , koja nam je  ponekad služinske poslove obavljala . Uputi nas na kuću nekog hadžijinog sina, koji ima troje muške djece , momćići , koji  đeparca radi  rade sve što mahala  zaište.

Samo je jedan bio kod kuće . Oni srednji . Viđala sam ga i ranije , ali nisam pretpostavila da bi mogao biti od hamala koji unose drva i ćumur za novac . Bila sam neuka . To je u mahali običaj . Mlađarija , i pomaže , i ima đeparac . Čula sam vrlo često ne uzmija novac , potrebitim . Svaki dan , dva puta  prolazim kroz njegovu ulicu . A on je uvijek pred vratima kuće svojih roditelja . Poslije sam shvatila . To on mene čeka . Upozno mi vakte . Nikad ne progovori ništa osim :

-Dobar dan .

I gleda u mene . Skoro zaljubljeno , ali više radoznalo .

Nakon mnogo vremena mi je rekao ,  sasvim ozbiljan , tonom u kojem nije bilo dileme da se uvijek pitao da li sam ja njegov anđeo . Nije vjerovao da sam insanka . I zato mi nije smio ništa više reći .

Mene je njegov dobar dan zbunjivao . Vidim dijete je , goluždravo tiće .  Druge  malje ga tek dohvatile .Ja sam tada imala trideset godina . I skrušen pogled . A on toliko čednosti u tom pogledu da me to  me tjeralo da se ponekad zagledam u te djetinje oči . Sramila sam se , iznevjeravala sebe , ali sam ga morala gledati . Nikad nije promjenio izgled lica , niti išta više rekao , samo :
-Dobar dan.

Ponekad se desilo da ne susretnem njegov pogled . Izbivao je negdje .  Ja bih tih dana , u groznici sanjala te oči pune dobrote  . I tuge . Bože mili , koliko su tužne te nevine oči bile , dok me je gledao .

Bolilo me kad  nisam vidjela to dijete, te oč .

A onda bi se on vratio i kao kula stražara, bi mi, dva puta na dan govorio:

-Dobar dan.

Ako bih mu se nasmiješila , i on se meni nasmješio . Ako bih u pokori sagnula glavu , i on je saginjao glavu .

Svidjelo mi se što nikad nije prilazi i to što ništa nije tražio . A osjećala sam da je navikao da samo daje.

 

I to dijete, taj moj dobar dan nam, te kišne noći,  ozbiljnim glasom odraslog insana reče:

 

.Ništa ne brinite ,  sredićemo to . Odite , sklonite se sa kiše . Brzo ću ja , samo da nađem još nekoga da mi pomogne . Malo je prevelik posao za jednoga .

Mi smo već pomislile da neće doći pa smo same počele unositi . Bile smo na ivici plača. Hladno nam , promrzle i prokisle , teško i ne znamo kako se to radi . Ruke smo izgrebale, nikte lomile , plakale , jer je boljelo.

I jeste , zaista je brzo došao . A nije morao . Ali nije nikog našao da mu pomaže . Znale smo da je slagao kad je rekao:

-Brzo će pomoć doć i. Dok se presvuku .

I nije nam dao da se mučimo :

-Odite unutra . Hladno je . Kiši . Nije ovo posao za žene .

 

Ustaje,malo ih pomiluje , poljubi oba koljena i navuče ćebe koje je spalo . Meni toplo u grudima , vali ljubavi se prosuše tijelom . Ja ga sa čežnjom gledam , on lagano  priljubljuje svoje usne na moje . Znam šta misli . Nigdje nam se ne žuri .

 

Bože mili , kako sam bila sretna sa njim . Nisam znala  će me ta    ljubav boljeti i čistiti .

 

Uzeo je flašu , zagledao je , obrnuo , okrenuo i nasu   dva kurvoazijea u kristalne čaše . Prvo onu lijevu do srce  od srca . Zatim onu desnu nevjernu , lutaličku . Uzeo bi kutiju žtanke , blago bi pomilovao celofan da  se Ciganka probudi . Onda bi nježno , sasvim blago odvojio celofan . Ciganka bi zaplesal , Otvorio bi kutiju , stavio dvije cigare usta , pripalio ih . Meni stavio među usne jednu , sebi drugu .Meni lijevu , onu ljubavnu  , od srca . Sebi ono desnu , nevjernu skitalačku .

 

Povukli smo dim , istovemeno i otpuhnili ga neistovremeno .Ja ga nisam otpuhnula. Ja sam se zakašljala , nije mi prijala .

 

-U zadnje vrijeme  cigare su sve lošije , neku krđu stavljaju u njih . Pokušaj manji dim .

 

Poslušam ga i više ne kašljem i uživam u njoj .

 

Tada počinje igra rozaklije , ribizli , baklave i tulumbe .

 

Jedno zrno grožda ja  njemu , on zrno meni . Komadić baklave ja njemu , komadić tulumbe on meni . Ja njemu zrno ribizle , on meni i tako dvadeset dva puta . Između svakog po dva poljubca . Ja njemu jedan , on meni jedan . On bi kao nespretan bio ,i spala bi mu rozaklija ili ribizla . Nije se stidio da mu i tulumba ili baklavica ispadu . Onda bi ih tražio , dotaknuo bi  mi butine , nekad grudi , nekad stegna , ništa nije ostavljao na miru.

 

Nespretnjaković jedan . Čak bi ponekad i usne mašio i u lice , uši,vrat i grudi me ljubio ,kao da traži ono što mu ispada . Ja sam se smijala , odgurivala ga . Govorila mu da je smotan i blesav . Njegove su oči iskrile , sve bi mi je  bliži bio .

 

Odjednom sam  naga i uzbuđena bil a,a da toga nisam ni svjesn . I onda mu je bilo lako da me ubere . Tako je bilo i  ovo veče . Meni nije padalo na pamet da bih mogla voditi ljubav . A evo ja je vodim , i isti žar iz mene izbija kao onu našu prvu veče , prije trinaest godina . Valovi ljubavi iz mene biju , on ih prima i jača ih i šta ću nego se predati i vrisnuti :

 

Joj , Dobri Dobrice .

A o  onu noć je krenulo veoma  nježno .

 

Blažena Luca – X dio / VII Nastavak

 

*

-Ne žuri sa pitanjem . Insan je stvoren od žurbe . Kada ti sve   ispričam biće ti jasno , da je on samo  dijete  koje ima svoje poimanje časti .

Uze viljušku , žustro razgrnu komad tulumbe , pa ga   prepolovi, pa  učetvrti i uosmini, stavi  ga usta i kaže :

-Upravo onakav kakav treba da bude . Sočan , nabrekao i sladak .

Takva su vam mahalska djeca . Samo se igraju.

-Nije samo da se igramo , bona . Svašta nešto radimo . Samo lijepe stvari . I čuvamo tajne koje nas najviše bole . Nikome ih ne pričamo . Imamo mi neki blesavi kodeks šutnje .

Daj pusti nam  ovu kasetu , ja je ponjela , znam da ti nemaš vakih  za plač , nešto što miriše na naše blentovije .

Pustim , slušam skamenjena i plačem…

 

Sačuvaj tajnu ljubavi moja…

 

Ovi iz mahale baš umiju da rasplaču .

 

-Oduljila ja ko Šeherezada , a i srce me počesto boli od kada sam djevojčicu i Hercu izgubila .

Ispričava se Lela Jela Jelena .

-Evo sada će ponoć , a oni tvoj ,  baš u ponoć ,  veče prije nego će belaj  biti , sanjo san da  jadnica leti i pada . Da , on ruke pruža i lomi ih , iz ramena mu ih čupa , ali ne može da je zaustavi . I ne boli ga . I on sa njom pada na travu , a ona se na  jedan jedini kamen kilometre ukrug  nabija glavicom lijepom i umire na njegovim skršenim  rukama .

On se budi u znoju i suzama , ne može ruke pomaknuti . Slomljene su . To se samo njemu čini i on sam sebi prijeti :

-Nemoj je pustiti bleso jedna , da ti opet kroz ruke klizne .

Razmišlja šta da se radi . Nema se tu puno šta mudrovati . Ispod pendžera , ispod balkona gdje će letjeti neku zamku treba postaviti . Ali ne može sam . Treba mu pomoć.

U to mu telefon zvoni , javlja se Mojsije i reče mu :

-Znam šta si sanjo . I ja sam . Samo u mom snu ,  nas četverica je u ćebe faćamo i sve će biti dobro , mada će nečijom greškom ukrivo odskočiti i ti ćeš najebati. Dibidus . Skoro pa skroz , bezbeli , možda i naskroz , ako te ta drotulja , što se oko nje natežeš , ne spasi . Ako to ne učini , onda ti mogu reći da si tek tada najebo ko žuti . Eto ,  tako ti stvari stoje . Pa ti vidi šta ti je raditi . I da znaš , ni mi te ža . Hoš ti mnogim stolicama svoje jedno dupe poklanjati .

-Dobro , dobro . Zaslužio sam . Nego samo onu dvojicu , najblentavijih  pozovi . Nikog drugog . Grlice pogotovu . Nije to za njihove oči . A i kako ćeš se , ba , pored njih koncentrisati .

Ti se to jutro usplavala ko mlada poslije takara , samo što ga ti nisi fasovala , već se u našeg merhuma zaljubljivala i sretnila.

Taki ti je on . Ni jedne o ljubavi ne govori , a ti se do za vrata zaljubljuješ i pizdiš . I čekaš da te mlatne .

Kad si ono vidjela da taksi za ugao zalazi i kad si kavonoz vode preko praga heknula , ko da je veliko ribanje , heknula , oni su već bili na po puta . Ti si mogla samo sjesti na beton , plakati  i moliti da ti se  vrati .

A on negdje po kiši , sav slomljen sa nesrećnicom luta . Onaj tvoj potčinjeni   juri da nesreću spriječi. Mojsije navigava , Deba konta kako da Lenjeg , u najvećoj brzini ,   isprca iz auta ,  jer je zalego i spava ko da se ništa ne dešava .

Odmako je Dobri pet kilometara pješke . Sredinom ceste , najsigurnije je , da ih nešto ne satare i vodi malenu nazad , domu svome,  u Grad čednosti . Tamo im je mjesto i lijek . Ne zna se da li je to svjesno ili nesvjesno mislio , ali je nogu za nogom vukao . Teturao se i klecao ,  nju je čvrsto u rukama nosio , na srce je naslonio , da joj ono pjesme ljubavne pjeva. Tepo joj i govorio :

-Ništa se ne brini malena , sad smo zajedno .

Nemoj me ništa gledati , kaže mi Lela Jela Jelena . Tada još nije bio tvoj i još ti nije dao da ga ubereš . Sada valjda i znaš zašto . Mahalska čast i poštenje .

 

-Gotovo  je  – kaže Mojsije – kasnimo pola minute , iza prve su okuke , sada na njih auto ide . Okerapit će ih , džaba on ide sredinom džade .

 

Dobri ga vidi i zna da neće moći zakočiti i da ih neće  mašiti . Okreće mu leđa , da zakloni ljubav , da auto njega spuca .

 

I Eso vidi , okuku su upravo prošli , na cesti dvije pokisle sablasti stoje , njima okrenuti . Oboje su bijeli i mokri k'o da su oni kiša . On stoji , čvrsto je zagrlio i ne pušta . Pogrbio se . Auto škripi i koči . Malo kasno , ne uspijeva , posklizava i udara Dobrog postrance . On pokleknu , ali se ne da , jer u ruci blago od kristala  ima . Neće mu se sada polomiti . Ne dok je on  živ. Auto zastade , na nogama i leđima , prilike u bijelom sa bijelom ružom u rukama , sada već u  ritama.

On kleči , vidi se jedva . Onda sjednu . Na auto se naslanja , milu u rukama drži , čvrsto i šapuće joj nešto .

Jedino Mojsije zna , to je njihova davna , ljubavna pjesma , što su je skladali dok su prvi put ljubav vodili .

Svi izlaze iz kola . Eso hoće da odleti ka nesrećnicima , Mojsije mu neda . Kaže mu :

-Ne diraj ih . Njima je tako ,  kako je . Ni dobro , ni loše . Ako ih prekineš , prekinućeš ih ko grančicu , zauvijek . Sada oni ljubav vode . Anđeosku .

Deba ga pogledom pita :

-Jel’ je  stvarno takari ?

Mojsije odmahuuje rukom k'o da mu odgovara  :

-Nikad ti pameti nećeš doći .

Deba ramenima sliježe k'o da mu replicira :

-Šta ima ako se malo natakare !? I ja , kad bih trebo mrijeti , volio bih , sa takara na pute gornje  krenuti. Rahat bih i mezarje preskočio .

Uto se  Lenji iz auta izvlači i pita :

-Ko koga takari ?

Osjete da ih Dobri gleda , smješka se , usne mu se razmiču i kiša im donosi :

-Hvala vam .

Sklopi oči i usni .

Spavaju dva insana , dvije ljepote blesave , krvave  i mile . Nije im to  , po ovoj kiši trebalo , snuždio se Eso .

A opet razumije ih . Mladost ludost . Valjda će izić na  dobro .

Spavaju dva anđela , svuda kiša oko njih , a na njih više ni kap ne dolijeće . Prelijepi su . Iako su usnuli , ima se osjećaj da bi svaki čas mogli poletjeti . Toliko u bjelini i vlažnosti liče jedno na drugo , da Eso mora da pita :
-Jesu li njih dvoje brat i sestra ?

Mojsije i ne  ptogovara , ali svi ga razumiju

-Eh , što ti je život . Bili su jednom toliko bliski , ko što ni jedan brat i sestra neće bit . A sad  zamolo ubiše jedno drugo .

Dođe hitna , Esin kompanjon u njoj . Eso u Mojisija gleda , ovaj odmahuje glavom i prilazi mu:

-Samo još deset minuta . Nego jami se gitare , idemo im praviti društvo.

Uto stiže fićo . Herco vuče Omu za uho i prijavljuje Esi :

-Nije htio da vozi sredinom džade . Kaže boji se da ne naleti na Dobrog i onu padalicu . Zna da će ih neko spucati , ali ne zna jal’ on , ti ili neko trći . Kako su njih dvoje ?

-Vehto , on malo vehtiji , iako se smješe .To o ljubavi sanjaju , koju više nikad niko  neće moći skrpiti . A možda ni njih .

Plače Eso ko godina  , iako ne zna odakle mu te riječi izviru . Za suze je skonto da su od kiše.  Nikako nisu njegove . Ni suze ni riječi . Da nije post'o mahalaš?

 

Blažena Luca – X dio / VI Nastavak


*
Dunjaluk je zaibrećen . Nije mu jasno šta se dešava i ne čuju kako Mojsije šapuće Debi i Lenjom :

-Sada .

Njih trojica spuštaju ćemane iz ruku , lete ka Dobrom i razastrtom ćebetu  i hvataju ga za tri slobodna kraja . Svaki po jedan . Čebe se zateže . Na vrijeme .

Ljepota sa suzama na licu plavom ispod desnog , crnom ispod lijevog oka , ubijeloj vjenčanici  sa rasplatenom kosom koja leprša , na vjetru koji naglo zapuha iz sve snage  .  penje se na zid balkona . Zastaje , gleda u nebo  bez oblačka . Bljesak munje se razli u hiljadu zmija . Zagrmi , kiša pljusnu  ,  ona   samo zakorači i kliznu dole . Savršen let sa nogama naprijed . Škola bentbaštanske brane .

Zapravo klizanje  niz bujicu kiše , koja u tren smoči njenu smrtnu haljinku , kroz koju se probi nagost i ružičastost savršeno skladanog tijela .

Prisutni odaslaše u kišu jednoglasno i uskomešano:

-Joj .

Nesrećnica udari o ćebe  ,  k'o kamena lopta u tepih , zateže ga , pokosi trojicu , ono popusti . Čebe je odbaci   na onog , četvrtog sa krvavim srcem u  rukama , što joj ljubav u dockan čas nuđaše .

Njih dvoje postadoše svjetlost i nestadoše .

Mojsije je ljut i zaviruje se ispod ćebeta , iako zna da nisu tu .

-Koji ,  od vas dvojice konjina  , nije držao kako treba ?

Lenji molećivo gleda u Debu , ko veli , ne mogu još i govor držati .  Deba se cereka i sa smiješkom odgovara :

-Eh , kaki si . Vazda na nas dižeš frku.  Nismo ti mi ništa krivi . Ona je . Ko je tjerao da leti . Pod jedan . Nisi vidio da je ona u poslijednjem trenu naskočila na Dobrog . Pod dva .  Kao da je htjela da ga povede sa sobom . Pod tri . Jes ga vala naskočila .  Ko jahačica u finišu takara . Pod četiri . On ništa , samo ja zagrlio i čvrsto je drži , ko najveći levat . Pod pet . Ja bih ludaču namah zvekno , sve  da je sa petog skočila . Pod šest . Joj , jes dobra , pojo bih joj nešto ko sjeckani burek . Baš tako razmišljam  , ali ona heknu po njemu i nema ih . Hava . Pod sedam . Načisto puhnuše . Pupa hava . Pod osam . Jes , vala ovo žensko , prava koka zraka .

-Daj ba , uduni  , matere ti . Nije ti ovo nabrajalica o anamo onoj ili capinu .

Tišina bi bila mukla , da kiše ne lije , munje nebo ne paraju , zmije grme i Mojsijeve oči ne sijevaju .

-Eso pali makinu . Idemo . Znam gdje su .

Okreće se Omi i Herci .

-Vi ste krivi za sve . Da ne dođoste , sve bi bilo u radu . Prorijedili ste havu svojim udisajima . I poremetili  sekunde svojim sljepilom i umorom . Eso , vozi nas našem gradu , polako i pažljivo , što brže možeš . Kiša lije , on je na rukama nosi . Oboje su helać i dibidus mokri . U pogibelji su . Jal od pluća , jal od lomova . Ona manje , on više . Ali uskoro će se to promijeniti . Ako odocnimo najebali su . On misli da je spasio . Nije ga briga za sebe . Možda uspiju , ako stignemo na vrijem . A vidim da nećemo.

Eso htjede da upita :

-Kako znaš ?

Lenji mu prstom šareti :

-A-a, i a.

Deba neodređeno prevodi :

-Ništa ne pitaj . Luda , takarli bez takara noć . Sve ti je Eso moj zapisano u onim zvjezdama što se nikada ne vide . Ove što ih insan svako veče kuži su navlakuša . Oblanda . Da se insanski hajvani zablenu u tu ljepotu i da ne vide dalje od nosa . Nego uključi brisače do daske , možda nas poguraju . I ne znam  što tegarinom ovu mrcinu sa sobom . Evo ga hrče , a ono dvoje riknjavaju . I to je  njaka poetika scientia .  Mrtvac hrče , ljepote se gase .

Da nismo u žurbi sad bi ti reko da samo zeru prikočiš , da Lenjeg isprcam kroz vrata , da se riješimo balasti i brže plovimo po ovom kijametu.

 

-Ne znam bona ,  kako su oni mogli toliko izdržati da ništa ne cugnu .

-Ma i mene zamorila me ta priča i grlo mi osušilo , pa sam  morala malu pauzu napraviti .

-Tebi grlo suho , a šta misliš kako je meni budali , koja ti o budalama bajke  pričam .

-Ne reče mi što ti i Herco više niste skupa . Kakav je belaj napravio ?

-E vala ne sazna šta je bilo . Ne ove ture . Ti bi da ja glasnice trošim , a valja mi na kraju večeri zapjevat jednu . Samo za nas dvije . Ili neću , nego pustiti jednu što mi se godinama mota po duši i rovari ko lud kamen ili sihire .  A što ti ne bi ispričala kako te Dobri zvekno ? Hajd’ , dobro , ne mršti se .  Ispravljam se ; što ti ne bi ispričala kako ste vas dvoje vodili ljubav prvi put . Prvi put je epopeja ili sranje . Nema treće . Vidim po sjaju u  da je vama  bilo ovo prvo i malo pride toga . Osjećam to i dobro znam , kako to sa Dobrim ide .

Ja je gledam , malo sumnjičavo i zaprepašteno . Ona i Dobri ko bi reko . Zar mu  Herco nije jedan od dražih mahalaša . Skoro da sam uvrijeđena .

-Ne budi , blesa . Ja i Dobri ; odakle ti to . Znam da mu se sviđam , ali   me poštuje . Ja sam mu samo ženski drug . Uvijek me je tako izdvajao . U početku sam bila počašćena . A onda kad sam skontala šta radi , bila sam ljuta . No , brzo me prošlo . On mi je stavljao do zanja da ono što ne mre biti , neće biti . A tako je i  bolje . Nemam ja srca viška i za bacanje , pa da ih svaki mahalaš , pomalo ledi i svoj dio leda nosi , a meni sante ostavlja . I nikad ne mislim šta bi bilo kad bi bilo . Jer znam kako to sve izgleda . Harco me naučio . Svemu i preko toga . Jedino mu srce u takaru jako , a prema meni slabo . Bilo . I biće . Njegovo je proklestvo neprebol . Moje mirenje sa bolom .

 

Ja se zagledam u nebo . Mjesec   plovi , zviježđe žmirka , povjetarac lahori , đule mirišu ,

Dušeci su udobni . Lela Jela Jelena  i ja udobno zavaljene , pijuckamo kurvoazije , žmarimo slatko i pušimo život . A njih nema , pa nema.

 

Ne proklinjemo jer nam nije dato . Dato nam je da imamo , pa nemamo . Ja imam neka nadanja , Lela Jela Jelena je izričita . Kaže :

-Nisam ga ja prekrižila , ni srce moje ,  ni duša . Ljubav naša je prejaka . Nikad on  neće odseliti iz njih . Tu je njegov dom . Ali ponos je sve zakapijo lancima i katancima i u čeličnu seharu turio , a ključ u vulkansko grotlo bacio . Gorimo , ali ne dosežemo ključe , da se oslobodimo .

Ponekad mislim da je mnogo puteva Gospodnjih , koji ka nama vode .  A mi najčešće  biramo upravo onaj pogrešni , koji nije naš . A od nas samo jedan put vodi . Ili dva , ako bolje raztmislim . Jedan vodi u život , drugi u smrt . Trećeg nema . Zapravo ima , ali taj dođe poslije smrti i zavisi od činjenja ova dva prva puta .

Samo ponekad pomislim da ovi tvoj mališa ,  ima mnogo više od dva puta kojim hodi . Nemoj misliti da je to dobro . Ni tebi , još manje njemu .

Gledam ga ovih pet godina koliko se znamo . Nije on tužan , osim poneked kada se zagleda iza zviježđe . Rekao bi čovjek da  ne gleda , već čeprka iza , kao da nešto traži . I čini se , kada to nađe da postane tužan .

I odluta . Jedini od mahalaša on nekud stalno luta . I vraća se . Sekund pogrbljeniji . Tren tiši. Dlaku umorniji i upravo za tu dlaku bjelji . Ne sijedi on . Samo ja vidim kako mu se dlake  boje.

Po povratku sa tih svojih puta , od Jedinog datih , samo nam  kaže :

-Dobri ste vi , najbolji .

Blesane potapše po ramenu , nas Grlice , tako nas zove ,  primi za ruke , stavlja ih na usne , pa na čelo  i opet tako . Njih ne glada . Znam da to nije dobro i da on zna ono što oni ne znaju . Nas sa nježno gleda i kaže :

-Život je lijep , grlice mile . Saznaćete jednom . Sakupljajte lijepe uspomene . One su danas rijetkost .

Sa tih lutanja bi nam uvijek poklone donosio . Ništa skupocjeno , ali uvijek osebujno . I uvijek bi donio nakoliko kašeta kurvoazijea i ž'tanki .

Navikli se mi na njegove rituale i mirnoću .

Izgurao bi barska bife kolica . Na njima iće i piće . Znamo on ih spravlja ili priprema . Znao je kako i šta ko voli .

Prvo bi uzeo  flašu kurvoazijea , zagledao je , obrnuo , okrenuo i nasuo   svima prst srednji , položeni , do pola visine i nasuo u  kristalne čaše . Prvo one lijeve do srce  za naša srca .  Zatim bi nasuo onu izdvojenu , desnu desnu čašu ,  nevjernu , lutaličku . Uzeo bi kutiju žtanke , blago bi pomilovao celofan do se Ciganka probudi . Onda bi nježno , sasvim blago odvojio celofan . Ciganka bi mu zaplesala . Otvorio bi kutiju , svakome ponudio , pripalio ih . Podijelio pića i  sjeo . Podigao bi čašu i ciknuo gutljaj . Đardin bi zapojio milinom od coktaja

-Molim vas grlice mile , pristavite sofru , blesani su vam gladni , a ja sam zeru umoran . A valja vam i zaplesati .

I kako da ga ne voliš malena . Svakom od nas   je davao sve i više od toga . I svi smo mu značili sve . Zapravo kad bolje razmislim nije nikoga imao do nas i svih onih grlica , nama poznatih i nepoznatih.

Nikad ništa nije tražio za uzvrat . Ne za sebe . Za druge jeste . Kad god bi taj neko trebao pomoć , a on je  stizao davati i moliti se .

Ti se sigurno pitaš zašto ti sve ovo pričam ?

Misliš da sve znaš . Nešto znaš , ali mnogo toga ne znaš . Kada pomisliš da si sve naučila , i počinješ da žališ , dolazi kraj . Zato   ne srkleti ,  ni u čemu . Sve će biti onako kako treba da bude . Pa voljela ti to ili ne . I polako sa učenjem . Neznanje pa spoznaja je najljepša moguća stvar .  Mnogo spoznaja i život postaje neiznenađujući i dosadan .

Pričam ti bona , da mu oprostiš , sve što misliš da mu možeš zamjerati . Olakšaj mu . Težak teret je njemu nanijećen . I samoća , mila , mnogo  , previše samoće , u koju tek djelići tvoje svjetlosti u nju mogu prodrijeti .

Eto i ovu nesrećnicu je on spašavao .

Bila mu je ljubav i sebična postala . Htjela je sve , a on tek dijete u odrastanju i pri nauku . I već duboko usamljen , na stazi koja vodi do mnogo brojnih puteva koji bježe jedan od drugoga , a svi su njegovi i svima mora proći .

Ona je njega napustila , jer je težila nečem višem , Dobri joj je bio nezreo . Suviše djetinjast i sanjarski zagledan u nebo.

Slutim da je on je podigao ruke u visini ramena , okrenuo dlanove prema nebu , zatresao malo ramenima , jedna suza u desnom oku se pojavi  , da visi  , a crvena je i nikada ne pada .

-Oprosti mi . Pokušao sam , ali mnogo toga ja ne znam . Naučiću ,  Mila . Valjda , ako mi je suđeno .

Kada je dostigla to više , ono je odvelo iz njenog i njegovog , našeg Grada čednosti i srce joj je istog trena napuklo . Ostalo se naslućuje .  Ono što je dostigla nije bilo  njenoj duši dostatno . Srce na jednoj strani , čezne za dvorima , Malim Princem i njegovom nježnošću , ljubavlju i djetinjom pričom , a ponos je preči da mu se vrne . I tone ona . I tone ona .  A pn je tužan. I tone ona  svakog dana sve dublje i sve dalje . Niko nema da joj ruku pruži . Dobri je par puta posjetio , kada je kući bježala . Ona se pravila da je sve dobro i  da joj nikada nije bolje .

Oboje znaju da lažu , ali im njen ponos ne dozvoljava da prave riječi kažu . Ona ne želi da se ponizi i moli za pomoć , on ne želi da je ponizi i ne nudi joj pomoć , samo kaže :

-Ako ti nekad bude trebala neka pomoć samo zovi , ljubavi moja jedina , ja ću ti doći . Ti nemaš drugi dom doli ljubavi u srcu mom .

Nikad ga nije nazvala . Samo jednom , veče prije nego što se onaj belaj desio . Nije ništa progovorila . Bio je to huk mećave bez tona . On je znao da je to ona i zato je odletio u pomoć, i mene zamolio da mu mahalaše pozovem u pomoć . I zato  nije spavao sa tobom , da te ne povrijedi.

 

Htjedoh da pitam…

Ona mi stavlja prst na suta i kaže :

 

 

Blažena Luca – X dio / V Nastavak


*

Uto , nasta škripa kočnica , i tvoje drotove probudi .

Izleće Oma ljut ko dva- tri šiptara kada se vrnu kući , a ne prodaju sve košpice i kikiriki na tekmi .

Prilazi policijskom autu i dere se :

-Jebo vas pas , niste nas zvali da dođemo sa vama .

Za njim stiže Herco i vuče ga za ruku :

-Oma bolan , zar ne vidiš da su to Lucini dritovi . Vozdra Eso , kako je sinoć bilo u Mrakuši Donjoj . Ne vidi vam Oma dalje od nosa . Smotala ga ćoravost . Hoće on zlo viđeti na sve strane , pa ga po očima poklopilo . A možda mu se refleksija baterije kada je tražio crvuljak o mozak obila .

-Pa kako ste stigli dovde kad ništa ne vidi ?

– Dobro . Ja mu navigavo . Samo vozi desno i ne brini . Kad se umoriš ti opet skreni desno i vozi desno . Ni za živu glavu nemoj lijevo . Odosmo u helać . Valjda se držo uputa . Ja se malo uspavo , da me srce ne strefi . Lud je kad vozi a ništa ne vidi . Samo otvori prozor i viče:

-Sklanjaj te se spute ide zima ljuta.

Normalno d amu niko ne vjeruje . Đe ćeš polovinom avgusta zazivati zimu .  ,Aj da je prtkraj avgusta to i nekako .

-Jes ,  kada bi ja znao gdje je desno .  Odakle slijepac zna gdje desno. Za lijevo je lako. Nemaš pojma gdje je i kako god voziš ideš u lijevo. Ovako ja vozio na ćoravo , ko ruski rulet . Ništa ne vidim i kontam  , jebo ga pas . Sada je mora zaspati . A ja niti vidim , niti znam gdje je desno, a ni kočnice mi ne rade .  Sreća da sam to znao . Inače bih se nervirao što ne rade .

Prilazi Mojsije . Deba neće , ljut na drotove .

-Vozdra Eso , kako je sinoć bilo u Mrakuši Gornjoj . Jel’ ti se posrećilo .A , smješkaš se lijo.  Vidim da si omastio brk sa nekom kokicom .

Herco protuvriječi . Mora radi istine . Srce je u pitanju . Ako rikne svaka istinita će mu se gore kantat :

-E nije bio u Gornjoj nego u Donjoj.

-Kako znaš ?

-Što će se penjati u Gornju nije lud . Bliža je donja i normalnija . Očas su uniđe u nju .I što će se penjati u Gornju kada se može finu spuščati posred Donje.

-Kako će se spustiti kada je Gornja iznad Donje.

-Iz Budakovića , konju jedan , eto odakle će se spustiti.

-Joj ,  ta ti , valja . Ti ko neki prorok sve znaš . I gdje  treba  spustiti , gdje ne treba .

-Ne baljezgaj . Nego Eso , nemoj onoj zaćorenoj ništa više javljati . Počeće paničariti .  I nikad ni jene , tako ti je suđeno . Akšam će uskoro . Muzika i belaj počinju .

Tu Jela Lela  Jelena zasta , duboko uzdahnu i dignu čašu , zaboravila da se i meni pije , i popi je naiskap .

-A onaj moj slunto smo se za srce drži i ode kod Lenjog i prileže . Reko bi čovjek meit do meita se slažio . Nego bona ima li neke muzike ovdi . Samo pet minuta da ohanem . Nisam ovoliko pričala od kako me Herco prvi put zvekno . Najčešće  sam jaukala . Znaš onu našu :
-Što ćeš pričati . Odakle ti vrijeme  frajerko.

Šta ću , ja pristavih gramafon , dodadoh joj ploče .

Ona odabra jednu . Neka pakost joj se javi u licu , poče da savija ploču kao da će je prepoloviti , ali onda se naglo raznježi , poljubi je ,  suza joj iz oka kanu i prošapće :

-Bleso blesavi , natakareni smo i ja i ti .

Stavi je i  prosu se glas :

O Jelo Lelo Jelena…

A onda se Lela Jela Jelena zavali u jastuke na šiltetima , pogleda me i pita :

-A šta te ova priča interesuje . To nije tvoje i od ovog svijeta . Bitno je da je on tvoj . A ono što i zašto prije tebe , zaboravi . Čak i ono što će biti . Uživaj dok jeste . Zaviri u nutrinu svoju . I pogledaj . Dobro pogledaj . I ono što vidiš razluči na prije i sada . Ono prije zaboravi . O onome poslije i ne  pomišljaj . A sada je samo ovaj tren važan i ako ga propustiš , razmišljajući o onom prije ili onom poslije neće izaći na dobro . Otrovaćeš se i nećeš život živjeti . Uhvati tih nekoliko   trenova ,  koji se sada zovu ,  koliko više  možeš , da ti bude dostatno za uspomene i sanjanje , dok ga nema ili čekaš da se vrati .

Evo moje srce je ranjeno i skoro da se skrši . Ali ga lijepe uspomene , onih prošlih , drže na okupu , da se ne prospe na milje komadića . I zato je dio mene ponosan i sretan . Dio mene svaki dan umire , ali ne crnilom nego nježnom tugom , koja me budi i miluje . Hercino srce je raspršeno na hiljade djelića , a on to ne zna .  Tek kasnije , dok ga zanos novine prođe , će  shvatiti svoje sada , biće dockan i hvatat će se za glavu : šta učinih . Nije on ništa učinio .Nisam ni ja . Tako se desilo . I to je najgore od svega ,  ta bespomoć . A ja mu ne mogu oprostiti njegovu bespomoć . Mahalaš je trebao znati kako da mi pomogne . I sebi .  A ne da se tješi sa drugom . Nešto krene po zlu , dvoje to znaju . Misle sve će biti u redu i prepuste se iluzijama prošlih dana , misleći da će sutra biti bolje . To sutra ne dođe . Ne njihovo . Jer njihovo sada im je bez riječi pobjeglo , i ono poslije su samo snovi i boli . Boli su dobre. Znače da je čovjek živ i da je bio voljen .

Ti si sada voljena . To je ono što valja živjeti .Pusti magiju prošlosti , bilo čiju . Mogu ti ja pričati i slagati ako želiš i misliš da će tebi biti lakše . Ti ne možeš i ne moraš , obavezno , znati da li je to istina . Jer nije tvoja . Ni ja ponekad ne vjerujem svojim mislima . Pitam se da li je nešto bilo ili mi se samo pričinilo .

A mahalaši uvijek tako . Baljezgaju . To ih spriječava da misle . Jer neće da misle . Uče ih drugi kako da misle . Od malih nogu . Praoci , oci , škola , komšiluk , društvo , vlast , policija. Svi ih uče . ne daju im mira . I samo čuju : vako , vako , vako i ovako . To,to,to i to . I nikako drugačije. I još  –  Nemoj , nemoj , nemoj i nemoj. O daj , daj , daj i daj.

A oni prestali da misle ,  jer bi se pitali :

-A gdje smo  mi ?

Znaju da su  nigdje i da ih nikad  ne bi pustili ako misle svojom glavom . I samo belaj . Ludara ili pržun . A među normalne im se ne ide . Puno su ozbiljni i previše učeni . A to nije dobro . Tako se ne živi.

 

Dok oni baljezgaju i Esi mozak mute , akšam pada . Zasjedoše ispod trešnje i muzika poče . Bez poja . Neki lagani sevdah , nešto od srca i samo njima znano . Toplo , nježno i tužno . Nisam bila prisutna , ali kažu žene su plakale , muški su sakrivali suze , a oni se u pauzama smijali . Deba je primjetio :

-Ovo je dobro . Mi takarimo muziku , a dunjaluk rida . Valjalo bi nam češće među svijet . Bolje vako da suzu puste , nego da nad životom kukaju.

Dobri živnu . Upališe se svjetla na balkonu i dva prozora oko njega . Okrene se , pogleda u Mojsija i klimne mu glavom . Ovaj mu otklima .

Muzika ne staje , ali je tiha sasvim tiha . Tarabuk je nijansu jači  , ali jednoličan . Tam , tam , glasnije tap tap  i reskije tapa , tapa , tapa , tap . Pa klarinet samo povuče akord tuge , zastane , ali se akord i dalje razlijeva . Harmonika tek titra kao da prati nevidljivu pjevačicu  , koja tek treba da pusti umilni glas čežnje i nesrećne ljubavi .

Ja ti to ne mogu opisati .Takve tonove ja često čujem , ali nikad nisu isti i jednako tužni . I uvijek se razlijevaju kada nekog nešto treba  zaboli . Nikad prije . I nikad poslije .

Ova veče je bila izuzetak . Ništa se ne dešava , a muzika kao bauk neki priziva tugu i bol .

Svi se zagledali u svirače .

Deba je u centru pažnje . Nikad ozbiljniji nije bio . Sav je ton , on je prim , njegov tarabuk daje patos koji zove  neumitnost .

Krneta gudi , Lenji kao preporođen . Živ,  živahniji nikad nije bio , osim…

Herco našao neki dugački čaršav , omoto ga oko grudi i stegao . Misli dobra preventiva da ga srce ne prekine . Boli ga ta muzika . Osjeća da zove njegovu zlu kob.

Oma stalno skida i briše naočale . Dioptrija deset minus i deset plus . Još nije , ali biće .  Brisanje ne pomaže . Naočale ili su ili  vlažne ili suze liju . A i njegovoj ženi sumnjive te dioptrije . Nije Oma razrook  i manit da ne zna koje mu je koje oko i da nije moguće imati kod jednog insana minus u plurs deset u isto vrijeme.

Mojsije svakim akordom sijedi i blijedi . Lijeva obrva mu više nije nadrkana , već ponizno u dubokoj molitvi ka zemlji pogledava . Naglo dignu glavu i u Dobrog gleda .

Dunjaluk za njegovim pogledom muči .

Dobri prisloni glavu zemlji . Jednom pa drugi put . Ruke ka nebu pruža i ustaje . Čebe ispod sebe polako , poravnava . Jedan kraj , pa drugi , pa treći . Četvrtom prilazi i polako ga diže u visinu grudi . Zastaje još jednom u Mojsije gleda , opet mu klima . I diže pogled ka balkonu .

Vrata se se otvaraju izlazi djevojka u bijelom , vrane kose je raplela , svjetlost je vilom nestvarne ljepote čini . Na desnom oku joj nacrtana plava suza vjernost . Na lijevom oku crna suza beznađa .

Duboki uzdah probi se ka nebu .To dunjaluk ljepoti čast odaje . Znali su je , ali nikad nisu mogli shvatiti zašto je tolika ljepote jednom biću darovano .

Ljepota polako , jako usporeno , skoro pospano prilazi ogradi balkona i pogledava dolje .

Dolje , Dobri u bijelom , ruku na srce stavio , kroz ruku mu krv probija , odjeću rosi , i mirno je gleda i šuti .

Ona preplašeno uzmakne kad ga njeno srce  prepozna :

-Šta ćeš ti ovdje ?

-Meni je mjesto tamo gdje me srce vodi . Ti bar znaš .

-Miči se , nećeš me spriječiti .

-Znam , ali ni ti mene ne možeš spriječiti .

Skida ruku sa srca . Krv kao voda sa izvora curi mu niz ruku . On joj se smješka :

-Evo ti opet nudim ljubav svoju .

-Idi molim te , tvoje čarolije mi više nisu potrebne .

 

Blažena Luca – X dio / IV Nastavak

 

 

*

Sjedne pored mene .Opet me prime za ruke , prinosi ih usnama , čelu pa usnama , pa čelu , pa još jednom usnama . Prije me taj ritual smetao . Mislila sam neko mahalsko pre… uveličavanje datosti . Činio mi se kao  pomalo primitivan i servilan način ispoljavanja privrženosti . Sada me taj čin ježio do miline , od  koja nasrhne koža . I često sam poželjela da to češće čini . Bilo je u tim dodirima toliko toga mističnog i tajanstvenog , punog neke snage koja odiše blagošću i koja čovjeka svog obuzme i ugodno opušta.

Sagne se i kupi suđe .

Ja sva treperim kao list na grani  , prije nego što ga vjetar  razigra . Sve u meni je buna damara.

A on . Glupan . Prelijep  je . Mio i drag . Uslužan i dobar . Ali glup . On je sada našao da skuplja suđe i da ih slaže . Zamislite , nabavio je barska kolica na kojima se vuče posluženje . kao da mu je to zanat, pa želi da ga lakše obavlja. Glupi slugan !

Gledajući ga , bura u meni se ne stišava , postaje prijatnija i ugodnija . Nisam više nestrpljiva.

Vatreni damari su se preoblikovali u čežnju i ljutnju .

Odjednom ja mogu da ga čujem . Misli mu čitam :

-Bože mili , kako je samo lijepa i čedna . Ja za sebe nemam želja . Sve su uslišene . Podari njoj sreću , molim te , Oče naš…Ti oprosti mi .

I još čujem:

-Ako u nečijim očima nešto vidiš , to je odraz tvoje duše ili tvoje pomisli da to trebaš da vidiš. Mislim da je to vezano za dan prije i njegove muke . Ali o tome ništa ne vidim , niti čujem , niti znam .
Shvatih da sam se našla ispred zida šutnje . Te večeri kada su ga izmrcvarenog donijeli , svi su imali nekog posla ili se pravili da ga imaju . Niko ni jedne jedine da progovori šta se tamo negdje desilo , ili šta   se njemu desilo .

Ni moj Eso . Kažem moj jer radi za mene . Pitam ga šta je bilo , on ne spušta pogled kao lažovi . On diže pogled nebu kao da se moli za oprost :

-Ne znam . Malo se popilo i ja zadrijemo .

Znam da laže , ali opraštam mu . Spasio ga je i donio .

Poslije , mnogo poslije kada su lutanja i traganja nosila boli , Lela Jela Jelena mi ispričala šta je bilo . Vjerovatno ne bi ni ona . Slamala se ,  jer joj je Herco slomio srce . I dijete koje je izgubila.

Ta priča je bila njena osveta Bjelavskim mahalašama . Poslije kada se sabrala , reče :

-Draga moja , ovo što ti ispričah , samo je mahalski trač . A znaš ti mahalu . Od slona pravi muhu ili obratno . Ja baš ne vjerujem u tu priču . Nekako mi nije sa ovog svijeta .

Ja je zovnula , nisam imala mira . I bila sam strašno usamljena . Nedostaje mi toliko ,  da mi  to izgleda kao zemlja bez svjetla , ili noć bez mjesečine i zviježđa . Golo , tamno i prazno .

Bilo je predvečerje kada je došla . Iznijela joj kafu i hurmašicu . On malo peči lice  i kaže :
– Nisi morala . Barem da je tulumba . I nešto ljutice . Težak vakat . A lijepa noć. Biserje se prosulo , miris zviježđa nas kupa , a u nama pelin je , a blentovija nema . Tvoj će se vratiti , i obasjati i ispuniti i tebe i tvoj đardin . On se uvijek vraća . A moj je za mene mrtav . Neka ga Gospod  poživi , dobar je on .

A priča ti izgleda ovako :

-Onomad , kada si dala privesti Dobrog , nije se bunio . Znaš to . Samo se smješio .  Znao je da će to da se zbude .

Ne pitaj me kako znam .

Onaj Mojsije je kao nekakav Prorok .

Oni Oma je kao neki  veliki Čarobnjak .

Deba je neki ludi uskotračni filozof .

Lenjije fatalist , koji svijet svijet pokreta vidi iz svog ležećeg ugla mirovanja .

Baška baša dijeli svijet onako kako najbolje zna . Ljubavlju , uglavnom fizičkom . Ali ljubav je uvijek ljubav .

Moj Herco nije tolikoi slab koliko se čini . Samo je njegovo srce trošno . Tako rođeno . A u tom srcu samo vizije i snovi .

A Dobri ti ima djetinje srce koje sve osjeti i spaja sve njih . Spaja i vidi onu ukupnost svega postojećeg . I voli Boga svoga Jedinog . Nikad nije rekao : ja Ga vjerujem . Samo kaže : ja ga Volim . Za njega je ljubav sve. I vjerovanje i milost i bezuslovlje . Odakle mu znanje ?  Ti izaberi  i nećeš pogriješiti .

Nikad ti on nije maknu iz kuće . Osim u dvorište i najčešće u baštu. Umoran ti je on , bona. Tamo se odamrao , radeći oko cvijeća i sanjajući ljepotu i dobrotu na ovom dunjaluku.

Kada mu je nešto trebalo , nazvo bi  me i ja bih mu obavila posao .  Ne pitaj zašto je mene izabrao ,  jer to ne znam . Bilo koju  od nas   da je bilo šta zamolio  , bilo bi mu učinjeno .

Možda je to zbog mojih anterija i moga ukusa , jer znao da su one moj odabir . Svaka koja je zaplesala pred očima naših blentovija je moj rad .

Joj da samo znaš koliko su blentavi i dobri . I kako srce ženi mogu svezati u čvor , pa ga onda Damoklovim mačom presječi.

Da ti mozak stane , a srce ne prestaje da krvari .

Svaku anteriju , koja je tebi poklonjena , ja sam uradila onako kako je on to zaželio . Svaku unešenu stvarčicu ja sam mu izabrala i donijela . Preko bašči , jer nije želio da tvoji kerovi išta vide i da se zabrinu .

No , oduljih , taki smo ti mi mahalaši . Razvezemo priču i nikad kraja . I onom drugom , najljepšem nikad ukraj ne možemo stati . Vjerovatno i ne želimo .

On je znao da će se ono zlo desiti . Da li mu je Mojsije nešto reko ili je on samo pozvao njega , Debu i Lijenjeg radi društva i pomoći ne znam .

Omu nije zvao jer slabo vidi , i često mu se zlo prisniva .

Hercu nije zvao jer bez mene nije znao disati , a ženskim tu nije mjesto .

Baška Baša . Njega nikad niko nije mogu uhvatiti ni stići .

Nikad prije nisu bili u Brezi , to ti mogu garantovati . Niti jedan . Kako su znali gdje će se parkirati , to ni ptice ne znaju . I zašto su fešatali ? To je bar lako reći . Oni od svega prave feštu .  Kažu tako su život i zlo podnošljiviji .

I njima je sve lako . Imaju zavodljivo i bolečivo oko . Žene na to padaju ko mala janjad . Kad oni feštaju , to je poj slavuja ili let grlica u đardinu ili barem bašti . Tu mozgu nije mjesto . I obavezno mora biti trešnja . Da li je prije njihovog dolaska ispred te trokatnice bila bašta i trešnja ne znam , ali je tog dana trešnja drugi put rodila . Odjednom preko noć . I mještani se ibretili . Ali i uplašili . Drugo sazrijevanje uvijek priziva neko zlo .

Organizovali oni pravi teferić , samo se Dobri malo izmako . Žao mu , ali ne smije teferičiti. Mora biti spreman .

Pitaš zašto ?

Joj ,  jesi nestrpljiva i naspi'der jednu bona . Onaj njegov hlađeni Kurvoasier , znam da je uvijek spreman .

Može nalećet . Tko mu ga zna ?

A i  život je nekad prava kurva . Nisam došla samo da ti pričam . Hoću dušu da ti se  isplačem . Kome ću ako neću tebi ? Treba ti učiteljica . Letjeti može svako i to je barem lako . Ali pasti i krhotine skupljati ? E , zato ti treba nauk mila moja . A ja sam tako pala , slomila , da se nikad  više neću sastaviti .

Gledam je . Nije okusila ni kafu ni slatko . Jesam luda . Dobri kaže : Slatko i kafa se pristave na kraju , da insan ima čime predahnuuti i ruke zabaviti , jer najčešće poslije dolazi ono glavno . Prije bih bila u čudu i mislila , vidi glupače , ne zna šta zbori . Ili je pijana ili je luda . Vidim nije pijana , a znam da nije luda . Barem do juče nije  bila .

Više nisam kao prije i nisam u čudu . I u pravu je . Ne može se na prazan stomak pričati . Uz priču ide piće . Uz piće meza i krug nikako da se zatvori .

Donesem nam piće , tri četiri tanjurića meze i  zrnastog voća .

Dobri me naučio :

– Piće bez meze je otrov . Sto bez voća sluti bolest . I flašu obavezno stavi pored stola . Može zatrebati,  a insan nije ringišpil da se svaki čas diže .  Flaša na stolu flaša bez veze smeta .  Ljudi vole mahati rukama , može se proliti i sluti na nekontrolisanu žeđ . Skontam priča će potrajti , da ne bih ponovo ustajala , vrnem se i donesem čitavi flašu .

Ona podiže čašu u visnu očiju , čeka da je ja podignem , nasmiješi se , povučemo po gutljaj

, nasmiješimo se i coknemo .

-Poznato , zar ne ?  Došla bih ti ja prije . Dobri me zamolio . Kad god uzmogneš , kaže , ti joj odi . Trebaćeš joj . Krhka je ona . Ne daj da mi se slomi . Ja kontam šta on to zbori ? Bedevija od , haman dva metra da se slomi , zbog bale od metra i dva žileta . Hajd’ , nemoj facu motat u papirni fišek pun vode . Samo se šalim . Čovjek bi ga na srce privijo. A bogami kod tebe veliko ,  ima se na šta privijati.

Dobri se osamio ,  okrenuu  leđa drugarima i bulji u jedan balkon na drugom ili trećem  spratu i dva prozora sa strane . Nikakav mig , zvuk ili bilo šta da se javi . I njemu ne smeta , jer on postaje kip .

Mojsije drži harmoniku   pored sebe , sa lijeve strane . Da je Zlata tu , on bi je teška srca prislonio na desnu butinu . Malo je zamišljen , nadrko onu crnu obrvu , reko bi čovjek ovi nikad ne može zaspati . Deba neke folove prosipa . Ženske koje su se primakle se valjaju od šege , muškarci su malo dalje , ne smiju priči , jer ih niko ne zova . Čini se Deba je samo dekor , koji treba popuniti prostor ,  jer Lenji   ne mrda i ne diše samo ponekad mrdne palcem i izusti :

-A – a.

To daje znak da je živ . Ja razgulila priču ko hodža teraviju , a ženama se žuri večeru  gotoviti . Ti ko na iglama . Takve smo ti mi mahalke . Volimo haustorke mezetit i. Jes da si naša postala , ali uglavnom njegova i to te vadi . Inače ni riječi ne bi čula .

Organizova Mojsije kadu , vodu , šlauf mjesto šadrvana , mezu iz aščinice i jedan teferički hastal . Baš ko da su rođeni u Brezi . Jedna mu djevojčica i dječak nabraše sve trešnje sa grane . Ispade čitav sepet . On sepet na leđa , ode do rječice , zagazi do nasred nje , onako u haljinkama i mokasinama  i butum sve tršnje izli u rijeku . Ljudi se čude zašto to . On kratko :
-Otrovne su i da zlo ne zazivaju . A i ribe ih neće . Osjete bolest Otplivaće do mora . Tamo će so zlo izjesti .

I samo što su se oni razmjestili dođaše oni tvoji drotovi . Parkirali se sa strane. Deba ih ne gleda , nema dobro iskustvo sa organima  . Instiktivno bubrege gladi . Mojsije zove jednog čovjeka , dade mu tri pive i reče :

-Dvi za one plave , jedna za tebe .

Dođe i mjesna policija , ali brzo odoše . Tvoji ih otpraviše . Kažu :

-Luca naredila bez intervencije , njeni su , ili belaj.

Ženske moljakaju da se malo zasvira . Jok kaže Mojsije , nemamo klarinet . Lenji malo živnu ali se vrne u besvjesni položa . Deba ga pita šta je sa tarabukom .

Mojsije se okreće damama i bespemoćno širi ruke.

– Eto nemamo ni tarabuk za ovog blentovana .

Donesoše i klarinet i  ogromni ciganski doboš , nije bilo tarabuka  . Deba zino , rasplako se ko dijete na tuti kada ima tvrdu stolicu i kaže Mojsiju .
-Hvala ti brate i gdje čuo i gdje čuo . Otkako sam se rodio , sanjam da bubam i hekam u cigansko ćemane . Joj što volim cigančice .

-Da znaš što ne znaš , bježo bi od njih  ko gušter od poplave .