…Ako ikad Anđeli po zemlji budu hodali , biće to u mom Sarajevu , Gradu čednosti.
Ova gitara je moja i Dodina . Dodo me naučio da sviram i to dobro , jer on je bio umjetnik . Sve što je radio , radio je savršeno . Odjednom mogu razmišljati o Dodi , a da me ne boli . Odjednom mi uspomene dolaze , a da ih ne odgurujem . Grlim ih i milujem . Odjednom život nije metalni strug što stišće , već grlica bijela što pokušava da leprša . Odjednom život nije praznina i tupost. Odjednom…
Gitara me gurka i šapće :
-Život je prelijep.
Poslije mi je Dobri opisao kako se to njemu činilo . Ne , nije rekao : činilo . Njemu se to prisnilo.
Ti , plava i stasita , okupana crvenilom rubinove anterije , koja hoće da bježi , da prepukne , da otkrije ljepotu koja se ne bi smjela noću skrivati , život počinješ da budiš. I prelijepa i mila , brmenita oblinama i sjajem , sa likom djevojčice koja sanja , obasjana zvježđem i ljepotom koja postiđuje krajolik , pružaš ruke . Iz tebe se mila moja , tuga se gubi , tek malo sjete titra , koja uvijek može da se vrne u tugu i bol.
Javlja se osmijeh koji obasjava đardin . Meni se se činilo , ruke hrle prema mojim .Htio sam da koraknem , da ih prihvatim , da se u tvome zagrljaju utopim , ali ljubomorna gitara me preduhitri .
Uleti u tvoje naručje , počne da ti miluje ruke i da zadovoljno prede . Cik malog mačeta koje traži sisu , vrisnu , gitara odgurnu mače , više joj ne treba . Sada joj trebaju dugački ženski prsti , koji će milovati strune i natjerati reski i umilni glas da pusti čežnju i prospe bol.
Đardin je zanijemio , Mjesec i Zviježđe su se spustili nisko kao nikad prije . Iskon im šalje znanje , čuje kako se jedna grlica nabija na trnje ruže , krvari i voli , ali svoju tugu ne da nikome.
Tada ti čuješ akorde Dodine najdraže pjesme , kako se slijevaju iz tvog srca , u tvoje ruke i gitara počinje da prosipa , neznano dugu čežnju i ubijenu tugu:
-Jutros mi je ruža procvjetala…
Milosni šapat se razlijeva tišinom , zvuk gitare nježno titra, cvili . Damari jecaju , suze ti teku, ti im se raduješ, a tužna si.
Tužna , toliko te boli da bi radije vrištala nego pjevala.
Boli te toliko da bi kose čupala , ali se odjednom iz tvoga glasa ruža otrgla i pristavila se pred našim očima .
Bjelina je nestvarna . Ruža je čudesna . Tačno stotinu lati ima. Znamo to i ne brojeći. Trepće svakim tvojim uzdahom . Svaka lat titra i svaki plače . Svakim titrajem struna rubovi im postaju krvaviji , ali polako se boje plavetnilom ove noći i zvijžđa koje nose nadu.
Ruža ti šapuće , ali ja je razabirem:
-Izdrži bar ovu pjesmu , malena . Pokloni mi milosti , i uznesi moju bol do kraja . Barem me , prije nestanka svog , rodi mila.
Glas ti je napukao , vazduha u plućima nema , srce ti se cijepa na dvoje . Niji ni za onog , ni za ovog svijeta .
Ali ne ide to tako , mila moja . Ne može se srce tek tako pocijepati . Treba birati , a pjesma ne može birati umjesto tebe . Treba odlučiti , a ruža je slabašna.
Ako ne prepukne , nema tvoje mladosti , ljubavi jedine , tvog milog Dode.
Ako ne prepukne , ostaju ti samo daleke uspomene , sjene nedoživljenih radosti.
Ako ne prepukne , uludo je bačeno trinaest godina radovanja .
Ako prepukne , nema više ovog nesnosnog derišta sa suzama u očima koje ne padaju , i daška na usnama koji ljubi , ali zato više bole i gode .
Ako prepukne , nikad više nećeš osjetiti njegovo lice na svom dlanu.
Ako prepukne , nema više ovakvih blagih noći.
Ako prepukne i prekrasna ruža tvoja umire sa tobom.
Ako prepukne nema …
Znam nije pravedno mila. Ova noć kasni samo trinaest godina . Ali,šta znaju djeca i anđeli šta je vrijeme . Oni znaju samo da se igraju i vole . Izbriši ih, te godine . Zapravo one se već same počele da se brišu.
Pjesma je tužna , ti još tužnija . Rastaješ se od nečega što ti je trpalo boli, koje si prinosila samoći svojih dana . Boli su bile tvoja radovanje . Bol i tuga te hranili . Bili zavjet nedorečenim snovima .
Osjećaš da se zaboravljeni život vraća u tvoje vene .
Ruža gubi sve boje osim svjetlosti . Miluje ti kožu i plovi ka srcu i puni ga toplotom . Znaš, ledu tu više mista ni . Možda će trebati vremena , ali odlediće se on .
Pjesma klizi . Misliš , dakle tako izgledaju poslijednji jecaji umirućih snova . Lakše dišeš , nije taj jecaj ni tako bolan , kao što muzika i srce pjevaju.
Sa tim poslijednjim jecajima , ja vidim Dodu kako te ljubi u polju djevičanskih ljubičica , kraj izvora Modre rijeke.
Miluje ti kose , ljubi onaj nestašni čuperak plavi . Tebi je toplo i ugodno , jer sunce kasnog proljeća vas miluje . Ušuškavaš se ljubavlju i čvrsto stišćeš uz njega . Ne želiš da ti dodiri ikad prestanu .
Ti ne vidiš da je on tužan i sleđen . Danima ga nosi prelijepa , a zlokobna vizija , a neće da ti je kaže , da te ne uplaši .
Vidi tebe , poput labudice , svu u bijelom , samo ti na čizmama izvezeni plavi listići nalik srcu . Prelijepa u plaveti dana , ti stojiš upravo na tom vašem proplanku , kao najmirisaviji cvijetak i veselo mu mašeš . Jedan poljubac rukom , kao dijete na oproštaju , mu šalješ.
I on je poput labuda sav u bijelom ; samo mu na bijelim čizmama plavbičasti vez nalik krstu remeti bjelinu.
A onda , sunca nestaje , tama je svud , ti blještiš i lice ti se stravom grči , pretvaraš se u gromadu od leda sačinjenu . On osjeća da gromada hoće da vrišti , ali ne može , neko joj ukrao glas i damare . I ti si samo santa leda u mračnoj noći.
Vidim kako ti prilazi ljubi i suze briše . Vi ste dva labuda bijela koja ljubav vode.A onda ti on maše i nestaje .
I još vidim kako mu suza na tvoje lice kanu . Ti je osjetiš ,zapeče te . Pridižeš se , hoćeš da je obrišeš . On ti ne da , bijelom maramicom ti briše vlažnost sa lica . Na maramici ostaje crveni trag , ali on skriva da ne vidiš . Ti si sumnjičava i pitaš ga :
-Mili, zašto plačeš ?
-Ne plačem mila , to je jedna grlica od sreće suzu kanula .
I zaista dvije bijele grlice , jedna sa plavetnim , a druga sa rubinovim prstenom veselo doletješe iznad njih , napraviše par razigranih krugova , kao da žele da podijele zajedničku sreću prelijepog dana.
Dodirnuše se vrhovima krila . Vazduh se ispuni ljubavlju i ozonom . Cvrkut , sijevanje i odjek groma stopiše se i ispuniše livadu sa cvijećem . Munja se provuče između grlica udari u visoki jablan nasuprot tebe i Dode .
Veća grlica , ona sa rubinovim prstenom na vratu , pade na livadu . Manja , se bez glasanja spusti do nje , dodirnu je kljunom . Jednom , pa drugi put . Polegnuta ptičica ne mrda . Malena duša se uznijela na nebo . Ali , možda ne i sama . Kao da je ponijela i dušu ove drugu, jer ona poput insana , položi glavu na grudi mrtve grlice .
Nebo se skroz smrači , poče strhoviti pljusak .Ti si sleđena , pogled ti se ne miče od malih ljepotica . Glas ti zastao u grlu . Otvaraš usta , ali tona nedostaje.
I Dodo i ja slutimo samo jednu riječ :
-Zašto ?
Hoćeš da priđeš onoj što joj se grudi još miču . Da je skloniš sa kiše , u grudi sakriješ , da njen bol , koji osjećaš do srži , prigrliš sebi.
I Dodo je prestravljen i rastužen . Malo mu srcu lakše , misli to je bilo obistinjenje njegove vizije .
Jes , kako nije?
Tiho , da ne preplaši grlice , zagrli te i kaže :
-Idemo mila , pokisnućeš.
-Ne mogu je ostaviti samu .
-Biće ona dobro . Nadam se . Idemo mila moja .
Ti ne ideš , tebe Dodo vuče . Ti ne skidaš pogled sa grlice što diše . Kako se udaljavaš , ona je sve manja i ti je odjednom više ne zamjećuješ . I u tvojim mislima ostaće zauvijek dilema , da li je presvisnula ili je skupila snagu da ponovo uzleti.
Poslije četrdeset dana si saznala. na dan vašeg vjenčanja Dodo je poginuo i dio tebe sa sobom odnio , a ti si ostala sama i bolna.
Poslije trinaest godina si saznala da je tako moralo biti. I zato ova noć , ovaj bol , ovo sjećanje i bol koja vraća u život.
Znam da se pjesma bliži kraju . Mnogim grlicama i labudicama je procvjetala ruža u noćima poput ovih.
Moje oči su pomalo umorne . Teško je kriti pogled od tebe , Malena moja i držati ga okrenutog Nebu i Zvijezdama . Vrat se ukoči.
Ne mogu da se protegnem . Ti si tu.
Ti više nisi insan , ti si meleka koja se u pjesmu pretvorila i svoj bol istočila . Pjesma više nije o tvojoj ruži , već o svim onim tužnim ženama i njihovim ružama koje su hajvani ostavili . Ja sam zabezeknut . Mnogo sam ljepota vidio i sreo na svojim putovanjima , ali tvoja…
Tebi žao svoje i svih drugih ruža . Koliko tuge na ovom dunjhaluku ima .
Upitaš se kako je onoj jadnici , koja na onoj malenoj planeti samuje , čekajući da se njen Mali Princ vrne.
Pomisao na tu Kruhku ružu što vene u samoći, ti pomaže da shvatiš , da ne možeš dozvoliti da ti srce prepukne . Moraš ovom malom blentovanu izbrisati suze iz očiju i pokušati da mu srcu vratiš , duše njegovih izgubljenih ruža i grlica.
Dok okrećeš glavu prema meni , ti ne možeš da vidiš da se ruža , ta svjetlost tvoje duše , tebi vratila i rumenilom života obojila vrhove jagodice tvoga lica . Oči ti više nisu ledena plavet Postaju nježni Ocean Tišina i sni dubok kao istina .
Ali ja sam ipak tužan . Srce mi zebe . Znam da je sve dato u provima . Nekom drugoj grlici ili ruži , bliskoj srcu mome , srce će da prepukne…