DODIK – značenje prezimena

Kada nam je dosadno mi listamo rječnike , kako bi proširili vokacijske vidike i dodatno se opismenili. Želimo izbjeći možnost da nam vokabular bude na nivou razroke pijačarske fukare i njegove vul-garizacije koje su samo po grudima nalik ženskinjama .

I normalno potrefi nam se da naiđemo na prave stranice. Nećemo duljiti. Nemamo vremena da se zamajavamo optuženikom bez časti i obraza.

Kako se može pronaći na stranici Hi Native, građani Rusije su naveli da u prenesenom značenju Dodik znači ‘luđak, idiot, budala’.

Također, navode da riječ ‘dodik’ normalne i profinjene djevojke koriste kako bi ‘označile’ muškarca u konotaciji duduk , a kojeg ni slučajno ne žele za partnera , jer ni sa crtom ne mere potrefit u sridu. 

Još jedno značenje koje kruži internetom jeste da, u zatvorima, muškarci koji su drugog , nastranog seksualnog opredjeljenja, kako je to navedeno, često se nazivaju ‘dodicima’.

Vjerujemo da niko ne bio volio da bude u Dodikovoj koži kada jednom zaglavi tamo gdje mu je mjesto. Sva značenja vlastitog prezimena će osjetiti na svojoj šugavoj fukaračkoj koži ,i po horizontali i po vertikali. A mere biti i po dubini. Kako radio tako i zaradio.

Želimo mu sretan put u pržun. I ovi doli i oni gori.

Taki smo vam mi Bosanci . Dobri ljudi . Svima želimo sreću.

Oni Jašu , Mojsije harmonike baca / I Epizoda

Epizoda I

Jednom prilikom, zadnjih šezdesetih, možda baš onog prvog vudstočkog ljeta ili Praškog proljeća, a u inat zlu Istoka i Zapada 68’ , u jednoj bašči nad Sederničkim vidikovcem sastala se družba znana, jako stasalih , a mlađahnih , mahalskih akšamlija.

Sastali se po običaju,  jednog petka u akšam, u večeri rane. Nisu se sastali u večeri pod penđeri , tu su fazu odbolovali. Sastale se akšamlije, sa Bjelava momci kršni, manje više, poneki i nije. Momci kršni,  još kršnije jube – ljube. Što je ljepša to strasnije ljubi. i bome… ele nejse. Ne valja pred rudu žurit , mere kopito potkačiti, oklen se insan ne nada.

Sedmero ih bilo. Propovjednik Mojsije, Najdeblji Deba,  Najlenji Gaćo, potaman Baška baŠa ,Herco Fini , Oma Grk i Dobro Dobri. Sedmerica mahalaša slavnih , mere bit malo ukrivo natakarenih, su uvijek zajedno bili . Nikad šalu, dobro, opačinu i šta mu ga sve mahalskog ne , nisu krili , ni obišli.

Dakle znali oni zasjet i bome pojest popit i … , za pojas zadjenu ili nešto niže uđenut . Ma ća vam ga imamo imamo namah , spočetka sve iskantati? sve ćemo po tabijatu pripovidat.

Dvije vatre naložili. Vatru manju za rešetke, onu veću za sjedeljku. Oko veće sofre pristavili . Na brzaka – po istilahu i natenana ljube –  mezetluke, iće , piće, čaše i čokanje od kristala pristavile, a poneka i šerbe za se. Svi piju i mezete, tek pomalo ćemane i ljube gude i potiho poje.

Dvori ih sedam ašik ljuba.Ili dvore ili ljube, ili na dno skuta liježu. Glavu još ne gube, rešetka se sve do zore pazit mora.

Čekaju Ezan , onaj milozvučni. Ne onu glasnu zaglušujuću riku zverinju lijenih sveštenih lica; ni , ono revanje naci achtung-achtung zvučnika što iznenadnom grmljavinom prepada , ježi i straši dunjaluk .

Čekaju onaj Ezan ljudski i umilni, tonom umjereni.Još ih je po mahalama bilo.Pjesmu prekinuše, jacija je. Zrikavci i svitci igru obustaviše.Grad je je zanijemo. Miris lipa i zumbula , a bome i somuna i baklava se prosuo čraršijom i mahalom.

Sve zanijemilo – upija ezan. To je onaj ezan što lahorcem nošen dodirne biće, koža nashrne, oči zasuze, a u duši neka blagost i umilnost, iskonska se ljubav javlja i nesvjesno tjera pogled ka nebu.

A nebo to, Bosna-Saraj nebo, što ljepotom i beskrajnim zvijezdama plijeni,kao da se spušta i diže, treperi i upija odu u slavu Bogu Jedinom.Čini se da su ezani jacije i sabaha najumilniji; zbog Meleka, valjda. Mahalaši nisu sujetni, ali se nadaju da je poneki ezan njima poslat.

Kad je ezan stao; tišinu je dao. Tišinu što čudom se čudi otkud ta ljepota u čoviječijem glasu.

– Ja sam zaprepašćena . – rekla bi pjesma.

– Aajj’ Grad čednosti je to. – naglasio bi Pjevač.

– Aajj’  Zemlje Božje Milosti čedo je to . – Pomislio bi ko’ fol pjesnika.

Vi ste nam bili u svemu naj, naj, naj. Ljetnji žamor se polako vraća, svici svijetle, zrikavci zriču, po obodima bregova, ljudi se dovikuju, sivonje riču, zbore i glasaju:

„Ohoooj!“

„Ahoojj!“

Dvadeset četiri godine kasnije sa dna bregova sjenama malim , sa ulica prkosa , zagledanim u nebo, tu na domaku Anđela; vraćali se odjeci rike i zvižduka:

fiijjuu grrruum Njihhaaa … fijju grruuhhaaa Beee…

„Jooj, jooj i jooj. Jebo'te! Jebo'te! Jebo'te!“

Vatikanu, EU(-o), SAD(-e,) i UN(e,), neljudima , antikristu to je smješno bilo, sapunicu su:

– Kako se Bosna krvava ubija.

sa krešendom na epilogu:

– Srebrenički krvavi genocid u režiji Srbalja grmalja i mentora demokratskog Zapada. posredstvom medija koljača – krojača „novog novog svjetskog poretka“ četrdeset – dva mjeseca po medijima razvlačili i nevinu snenost ubijali.

Za divno čudo, te se večeri niko na muziku tužio nije. Mnogi su do kasno u baščama i dvorištima riječi blage, sevdah, nježnost, ljubav tražili i iskazivali.

Sutra je blagoslovljeni čestit praznik.

Kasnije, svježina noći se usijava i mrak pod svijetlošću Mjeseca i zvijezada nosi svoje. Bilo je tu pjesme, harmonike, pođahkad krnete,,defa,gitara i mnogo milovanja, poneki cjelov, dosta pića i bukadar ića. Mnogo šale, šeretluka, plesa, nestašluka, vriske i cike. Negdje pred zoru zanos posustaje.

Lukavosti “naive” ima. Ko’ fol baildisani , htjedoše se povuć sa ljubama, u sobičke, na mindere, na šilteta kosti, udove da opruže, odlože i slože. Jednostavno da se svojski baildišu.

Mojsije to veče neumoran bio, ni fulio mnogo nota nije, tek poneki akord kad smijeh zbog nestašluka il’ opačine neke, moro’ je zubima kriti. Kad se trebalo ići spat, Mojsije se, onako osebujno, lično i personalno, a nama osobno nakašljao, malo glavu u naklon bacio, nadrka desnu obrvu uvis ispod gar lokni, baci cigar, srknu šljivu, mere bit lozu, ko će znati kad ni jeno boje nema.

Od tada, nadalje i ubuduće , je to bio bio znak da će se Balada il Bolero neki dogoditi. Harmonika zatreperi.Svi smo skoro pa trijezni, naglasak je na ono skoro. Samo Najdeblji spava ko dojenče . On se već ubebao. U to vrijeme ga morili dualni ljubavni jadi.Ni Romeo, ni Hame’ ni Ot'o mu ravni nisu bili.

Mojsije započinje „onu“, nama samo po čuvenju znanu naladu o dva brata Morića. Ali nije to bila radijska ili vinilska verzija nekog od „pjevača“. Mojsije je preradio Baladu o braći Morićima i svih dvaes'osam verzija sprco u jednu. Uvezujući ih, dodavao i poneku manje više sočnu, svoju, a našu mahalštinu.

Pjesma teška ko tuč, mozak da ti stane, duša srce da ti pukne. A nježna i tužna; i pitka ,sam sevdah da se rasaplače. Harmonika – ne da plače – jauče. Zastane pa vrisne, uglavnom treperi, ponekad klizi. To je bila rapsodija, neki bolero potpuri koji odiše sevdah žuborom Modre rijeke i elegične tuge plavih bosanskih sefarda. Bila je to pjesme čija se svježina mogla u magli Miljacke osjetiti, miris tuge nježno dotaknuti, a vrištuća bol majke pod kožom, u žuči , u jetri , nutrini osjetiti..

Muzika se prelijeva niz sederničke padine vukući feršlus do onog crtičnog rasporka između noći i svitanja. Kako je pjesma odmicala,noć se stidljivo gubila , a dan je polako osvajao. Mojsijev glas kao da se stidi. Mojsije nije volio pjevati, već samo svirati. Treba se sad upjevat,  pa zapjevat; konta on. Moriće nikom nije dao da pjeva ne zato što je bio ljubomoran; već zato što to niko nije mogao, a ni znao. Volio bi on da je nekog naučio njegovu verziju pa da se kutariše tog belaja.

Svaki akord kida jedan damar . Svaki otpjevani stih dva damara . Svaki raspon krila harmonike tri damara . Otpjevani refren skida četiri damara . Mojsije je mnoge stvari mjerio tim damarima . Znao je ako nastavi svirat Moriće, neće izać na dobro. Mnogo je to damara. Damar k'o dijete, ništa ne zna, a voli da se igra – srce u igru ulaže. Tako se damari neoprezno troše i o'čas istroše. Nema, bolan, čo'ek toliko damara.

Odsvirao bi baladu i pjevao jednom godišnje,  rijetko dvaput i to ako je bilo harmonike. Odakle ti harmonika, frajeru ba’,  pored takve raje.! Iscrpljujuće je to. A i košta duše, srca; što jes’ – jest i penezi . Nikad ta pjesma nije bila poklonjena, nekim, praznicima, rođendanima, slavama … Ovo ba’ mu sve više liči na ono Bosna zemlja Božije milosti.ba.com. E'vala’ i bila’ dobiće mnogi ba’ nogu, misle mahalaši.

Kako Mojsije jednom mnogo poslije reče:

-K'o da mi daire zatrepere u duši, damari se razlete u srcu, popenju u glavu i tres; razbiju se o blentaru: ja moram Moriće špristaviti i otpjevati.

-I harmoniku hek niz ledinu u hendek roknuti.-Misle Lenji i Deba.  Lenjom teško rečenicu izgovoriti , a Deba ne smije zucnuti; moglo bi njega sto dvadeset basova poklopiti, puno aferima kod Mojsija nakupio.

Samo je Zlati nekad dozvoljavao da uzme daire i treperi njima.Dok mu nije psotalo svejedno. Bilo je to u onom predahu kada su braća ponovo uhvaćena, a još Pašo Anđi, a Ibro Jelki (Grbić) nisu posljednji oproštaj poslali. Kada pjevač treba predah za najtežu i najtužniju, brdsku dionicu balade. A, mere bit’ i majka i Morići ponekad za predahom venu, očekujuć’ ne bi li narodni autor il’ Mosije upisali drugačiji kraj. Nije lako svako malo mrijeti; čak ni u baladama.

Mojsije ovdje ispade k'o neki okrutan č'oek. Nikad ne odsvira drugačiji kraj. Jedini popust pjesmi je bilo to malo odgađanje, ponekad. Kaže; gdje si vidio sretnog kraja u baladi i sevdahu. Ko se bunio, rekao bi mu:

-Idi slušat poskočice , pa se tamo veseli!

Naš  Mojsija nije bio običan mahalaš. Bio je vrlo dobar prijatelj. Rođen je tačno na polovini dvadesetog stoljeća, na Vratniku odmah do Kovača, niže vratničke kule. Nikad se nije oženio. Ono što se kaže – .Voljelo se dvoje, jedan mladi i jedna “starka” , najrođeniji dušmani im ne dadoše . Taka im se huda sreća zbila, Oni nikada nisu hudili zbog toga. Već se zbijali .Jendo u drugo. Srcem i tijelom. 

Od kako je prohodao često je bio zamišljen. Taka mu misaona sreća bila. Kao da je neki veliki teret prebačen preko njegovih ramena.Za tri, možda, četiri bremena znamo. Poslije se uprtio harmonike , valjda radi balansa. No,mahala to nije prolkužila i ne dadoše mu ime balansero. Ponekad su ga slovkali Dedo.

Skoro pa na polovini šezdesetih godina prošlog vijeka, u sedmom razredu s njim u klupi je sjedio Feđa. Obojica su bili u „onim“ ranim pubertetskim godinama. Bili su sušta suprotnost .

Mojsije je , po odrastanju, u potonjim  godinama  bio  deset jedanest centimetara niži od metar i sedamdeset, što bi rekli malo više ili niže od metar i žilet. Deba bi lanuo , da je smio ,, visok ko svaki čifo” . Bio je čvrsto nabijen, ramena široka kao u rvača. Prilično škrt na riječima , crnokos, crnih očiju i krivih nogu za koje su prve farmerke bile krivac.

Znate onu: „ Super rifle noge kao kifle. “

U tom stilu nosio je prvi , pravi crni stetson šeširu našem gradu. Viđali su ga u čaršiji sa šeširiom na glavi i ibretili se. Oklen kravlji jahači kod nas. Mi smo takođe imali slične šešire, ali smo ih nosili sa nelagodom i veoma rijetko; samo kada bi natandarili kravate da prikrijemo nelagodu.

Dobro su nam došli za vrijeme olimpijade. Stranjski svijet u tvojoj mahali, tako rekuć u tvojoj avliji; a mi šešir na glavu, kravatu pod grlo bez košulje , onako do pola gologuzi , samo sakao, špic tole i salonke . na dobro kad ste već navrli i čorape i nešrto zlata. Na onoj klizavici , jazuk, al šta se mere, treba obrazli biti i ađustiran među svijet se pristavit.

A tamo!

Taj svijet – šaka jada. Niđe kravate, niđe šešira za ilaše. Ili bar salonki. Sve sami ćafir i pobornik vatre. Ono , kelli su da je to olimpijska, ali mi im normalno nismo vjerovali. S pravom. Gdje ćeš poganu , koji u tvoj grad vatru nosi , vjerovati

– Šupci, ne ide se tako u svijet. Ne zalazi se tako u čaršiju ‘ajte doma.-Maliciozni smo mi.

I tako mi ,nešto kao Četiri mladića plus dva tri, hodimo sa Sedernika , jašemo konje sa Hrastova, sa Hrastova na Bjelave, sa Bjelava na Čekalušu. Konje jašemo ,harmoniku i ćemana pašemo. Lip'canere jašemo, bocune stišćemo i ljubav razmahujemo i razgrćemo.

Kad ‘no na Čekaluši bili, ašik ljube srili. Glavu gube ‘a se ašik ljube jube . Tu se konja ostaviše, pa se domu ljuba zaputiše. Sad je petak i podne je, ljudi hrle to se džuma sprema. A u petak je…rimu ćemo preskočit , rafalna paljba zna se. Znaju to i partizani

Ni danas im nije jasno otkud ono sa Sedernika i nije nam jasno otkud nas samo četverica. Hajd’ , da je sa Trebevića i nekako; tamo je kasnije  bob staza bila. One naše golje se prihvatiše stranjskijeh farmerki, kariranih košulja, pernatih jakni i tako obučeni u bar ili meanu. Ne ide to jaro moj. Nije ovo divlji zapad. I ovdi se ne jašu krave. Ovdje žive normalni Evini i Adamovi potomci.

Obraz nam spasiše onaj monodramaš i onaj glavati grluma duge kose. Ime im zaboravljamo ; stari se. Prvi bosanac po prezimenu garant nije .Fin čovo, dugu kosu bradu ima i fine čizme kaubojke mašću mije; uz šešir mu pristoje. A i onom drugom glumcu šešir dobro stoji. Hem glavat hem bradat , a i opičen. Nema bolje kombinacije za velikački šešir.

Da sam kojim slučajem dva'est centi viši, moja fela, reko bi Mojsije. I Mojsije je imao đukelu ‘haman torlak, samo što je vučjak bio. Mojsije je svoj šešir odmah po ratu bacio. Vidio iste nose onaj nesvaćeni režiser zec, pobjegulja na prvi metak Vrbanjski. I oni drugi vječni sto godina grebator dir.zimaš ,što senilnošću Sarajevo blati, penzije nikako da se lati.

Uvijek smo se ibretili zašto je zovu Sarajevska olimpijada. Uvijek je bilo: olimpijada u kaljariju, olimpijada u šamoniju, olimpijada ovdje, olimpijada ondje. Nem're bit Sarajevska jer je to bila naša olimpijada – olimpijada svih nas.

Ispostavilo se; to vatikanska zvijer uz pomoć paganske vatre žigoše naš Grad čednosti osam godina prije.

Rekosmo – Mojsije imao druga iz klupe zvanog Feđa. Bio plavokos i plavook, sa pjegicama na licu, izrazito izrastao, ljepuškast i simpatiko: najviši u razredu i školi. Dežurni šaljivđija i klovn. Tako on krio svoju zaljubljenost.Već je kosu počeo zalizivati unazad k'o Prisli ali sulufi su bili tanja strana imidža.

Bio je nesretno zaljubljen u Milenu P. najljepšu djevojku u razreda. Neki su kleli – i u školi. Da li ga je djevojka nogirala ili su im dušmani branili druženje nismo nikad saznali. Tek , Feđa je danima bio potišten i tužan.

Jednog vrlo plavetnog i lijepog sunčanog majskog dana – da, da bio je to zaista prekrasan dan , nešto je krenulo po zlu.

Par dana pred završetak školske godine Feđin i Mojsijev razred je imao fizičko u dvorištu, dva sprata niže. Đe's ba vidio da je gradsko školsko dvorište ikad bilo samo jedan sprat više. Feđa ispričao izostanak i ostao u razredu. Mamila ga praznina iskona.

Kada je igra fiskulture bila u punom zamahu, čuo se glas sa visine. Feđa je stajao na simsu jednog od prozora zadnjeg sprata, desno od ulaza i klatio se, držeći se jednom rukom za prozor . Ređo profesor fizičkog se polako ušunjao u školu, ne želeći preplašiti dijete i potrčao uz stepenice. Slutio je zlo, nesreću veliku.

I tada, majko mila!

Jedan stravični krik nedorasle mladosti što se naglavačke baca u ponor. Jedan jezoviti vrisak djeteta koje se nevakat predomislilo, protresao je školu. Činilo se to je neba sama krik.

Jauci i krikovi djece u dvorištu zatomio je mukli udarac glave o asfalt. A djeca vrište i vrište i plaču li plaču . I jauču. Pa opet vrište i vrište, plaču li plaču. I jauču.

Mnogi su zažmirili, mnogi lice rukom prekrili. Niko se nije uspio okrenuti. I svi su djetetov let vidjeli. I pad je let. Ali u ovom letu nemoguće se predomisliti. Niti anđeli mogu pomoći. Mojsije je hipnotiziran gledao kako mu drug izvodi poslijednje lastino poniranje. Nije stigao ni kriknuti, ni oči zatviriti, ni vrisnuti.

Feđin krik je danima odzvanjao po učionicama, hodnicima,u dvorištu , na asvaltu i ulicama oko škole. Penjao se uz uz Sumbul Avdinu do Bjelava, pa uz Bjelave do Hrastova, od Hrastova do Sedernika, od Sedenika preko Sedam šuma do Bijele tabije.

I onda majko mila, sa Bijele tabije rasu se  krik ko ramazanski top niz Vratnik, do Kovača, niz Kovače do Sarače ,od Sarače do Čaršije od Čaršije do Latinluka i At Mjedana, od At Mjedana do Bistrika, od Bistrika do Jarčedola. Krakati Jerčedoli ne igubiše krik, zavrnuše ga i vratiše mahalama. Krik postade ezan, sve zanijemi. Tugo moja, tako je to bilo.

Mojsije danima dolazio u dvorište i gledao kako Feđa skače , leti i vrišti. Opet i opet i opet. Skače ,leti i vrišti. Činilo mu se da to nebo vrišti. Mojsije odjednom shvata da Feđa neće prestat skakati, letjeti, padati i vrištati , sve dok je on – Mojsije živ.

Prestao je dolaziti u dvorište i nikad se više nije vratio u tu školu. Ni većina đaka njegovog razreda.. Nezvanično sedmi dva se sam trasformirao u vrišteću nulu.

Mojsije već početkom ljeta više nije bio pubertetlija. Odjednom je odrastao i kao da se malo se pogrbio. I prestao se brijati.Brada i smrknuto lice su ga pratili kroz vaskoliki potonji život.Bio je nalik sveštenim licima.Mi ga iz milošte nazvasmo Propovjednik.A kada bi se nasmijao Deba bi ga zvao Dedo. Kaže liči mu na rahmetli djeda na tabut tahti..

Većina Feđinih drugova slijedeće godine nije dobro prošlo. Mojsije je ponavljao slijedeći razared i još neki. Milena je lutala i buncala. Profesora Ređu je nasmrt strefilo srce na dan In memoriam Feđine godišnjice, koju niko nije upriličio. Feđini roditelji su napustili grad u sedam dana nakon sahrane. Poslije je i Milena i nje na ljeposta nestala sa ulica.Niko ne zna gdje.

Samo su trojica Feđinih drugova bili na sahrani. Drugi Feđin najbolji drug Nučo, Mojsije i Mojsijev potonji , jedno vrijeme najbolji drug Dobri. Ostaloj su djeci roditelji zabranili dolazak, jer je, Feđina smrt i po svešteničkim, i ateističkim shvatanjima bila nedolična i sramotna. Niej se opraštalo ni dječije neumlje. Ipak je to bila zemlja komunista na brdovitom Balkanu, u zemlji pobožnih seljaka. Upravo onih, koji tačno dvadesetpet godina poslije skinuše svoje krinke i uz blagoslov sveštenih lica ponoviše klanje ovaca.

Svoj djeci iz škole suprvobitno dali dva dana slobodno. No, u dječijim ušima i očima je danima , mjesecima, pa i godinama je odzvanjao Feđin krik i let. Djeca nisu prestajali, plakati, jaukati i jecati. Generacije su bile sleđene. Zbog noćnih mora te godine školska godina u osnovnoj školi Miljenko Cvitković je završena odmah po Feđinoj sahrani.

Naš sleđeni prijatelj se na frtalju životnog vijeka počeo viđati ,pa zabavljati sa Zlatijom jevrejkom srfardskog porijekla , sekretaricom na njegovoj likovnoj akademiji. Vidi se da je Mojsije zbog njene jabuke rastegao svoje školovanje ko pijani hafiz Cico teraviju. Svi iz njegove okoline takođe. Nedostajalo im je vremena, pa su govorili:

-Odakle ti vrijeme,frajeru?

Njena majka i njegov otac postupiše ispravno. Kao pravi pravcati dušmani. Htjeli su ih rastaviti, samo zato što on nije radio i što je ona bila sedam godina starija, imala brak iza sebe i plus sina u eventualni miraz.

-Kako će raditi frajeri,školu nije završio.I nije ona kriva što je majku joj rano zasvrbilo, pa požurila da se uda,da ne bi kopile rodila.-Skoro pa transprente u Avdinu , Čekaluši i Bogdanovu u znak podrške ljubeznicima raja ne postavi .

Zaposlit će se nekoliko  godine kasnije, ali i tada im braniše. Sad je previše pio, a ona je još uvijek bila sedam godina starija. No ljubav je odlijevala i trajala sedam godina. Niko nije saznao zbog čega su se njih dvoje prestali viđati.

-Sve sretne ljubavi imaju rok trajanja od sedam godina.

Ustvrdio je godinama poslije Mojsije. Za njega dugo, dugo vremena nije bilo daira i pljeskanja po sjedalici.

Dakle , naš prijatelj je imao harmoniku. Pa je opet imao harmoniku, i opet , i opet.Onda mu je dosadilo imati i kupovati harmonike, i prestao ih je imati ili kupovati.

Drugovi su ga voljeli i nisu ga voljeli vidjeti bez harmonike. Bez nje je bio je k'o sakat i grbav. A voljeli su gledati kako ih baca, pa su mu ih počeli kupovati. Naš drug je imao svojih drugova harmoniku. Pa je ponovo imao drugova harmoniku, i opet, i opet.

Bilo je to puno harmonika, ne previše. Jedna,maksimum dvije godišnje. Onih odbačenih, jer kako on jednom reče, on ih nije bacao . Bile su kao i život mu – preteške. On ih je samo odbacivao. Sve je stvar u praksi i trzaju. I talentu – dodao bi na kraju Mojsije.

Još je više , nebrojeno više je bilo onih propijenih harmonika. Fabrike harmonika nisu mogle proizvesti dovoljno propijenih harmonika.

Inače ,Mojsije je bio permanentno ljut na oca koji jer bio moler i sobo slikar, i od njegove sedme godine ga je vrlo ozbiljno i strogo počeo učiti zanatu. Otac je imao i motor Javu i javnu ljubavnicu. Da bi mogao voziti motor Mojsije je pokrivao oca i skrivao oči od majke koja je sve znala. Usud Bosanske majke.

Prvu harmoniku mu je kupio otac. Tada je imao deset godina. Dat je u muzičku školu, ali mu note nislu išle ili jednostavno nije htio učiti iz unata. Otac ga je dao u „školu za harmonikaše“; a da ga nije pitao. Bilo je to početkom šezdesetih. Poslije godinu dana je napustio muzičku školu. Note skoro da nije savladao . Otac ga je prekoravao i govorio – uzalud bačene pare, iako je škola bila besplatna.

Mojsije se zatvorio u svoju sobu sedamdeset i dva dana; toliko ga je boljela rana.Normalno da rana nije bila od bolesti, pokazalo je vrijeme.

Pred kraj travnja , jednog svježeg, sunčanog poslijepodneva izašao u dvorište kuće u kojem je njegov otac akšamlučio. Sjeo je, zasvirao i zapjevao Baladu o dva brata Morića. Ne bez razloga; otac je volio tu legendu o Morićima , jer je rođen na Vratniku odmah do Kovača. Bili su mu rod, tako je tvrdio. Vjerovali smo mu. Skoro . Petoknjižje i Kitab nisu preporuka za isti rod.  Mrzio ih je, škrgutao zubima i govorio hajduci.

Kada je Mojsije  završio, naklonio se ocu i otišao nazad u svoju sobu i zalupio vratima. Otac je objesio labrnju do kamenog tepiha u dvorištu. Mojsije mu je više nikad nije svirao. I ne samo to. Nikad više nije zasvirao pred ocem. I nekim slučajem to nije bila Mojsijeva prva bačena harmonika. To je bila jedina Mojsijeva nebačena harmonika.Na radost moljaca.

Slijedeće je godine u školi održano takmičenje : Mlade nade / talenti.

Prvu nagradu Teslin radio , osvojio je, vjerovatno sasvim zasluženo, Davorin Popović pjevajući O’ Kerol bez muzičke pratnje. Paucima je trebalo još jedno pojačalo. A u to vrijeme nije bilo boljeg i ispaltivijeg pojačala od zvučnika Teslinog radija.

Drugo mjesto je osvojio Mojsije sa potpurijem sevdah valcera, koji će kasnije biti osnov njegove verzije Pjesma nad pjesmama. Nagrada je bila komplet pet knjiga Sutjeska. Nije je smio pokazati ocu, bile su komunističko „ sranje“. Sakrio je duboko u šupi, ispod ćumura; ostalo su uradili prašina i mali miševi. Ne oni 1989. godine.  Sevdah i valceri baš i nisu neka dobra preporuka žiriju.

Treću nagradu je dobila trinaestogodišnja Lidija, djevojčica u pupanju, za recitaciju Krvave bajke. Ona je dobila knjigu pjesama Krvava bajka. Njeno treće mjesto je oneraspoložilo njenog oca, tada poručnika u kaputu. On je naredio da juriša na Sutjesku, odnosno drugu nagradu. Ona je iz inata počela da juriša na Kemala. Montena, dakako.I slomila mu srce , za vike vikova.Usud – dušmani im ne dadoše i dvoje se nađu pa se poslije ne nađu!

Naš drug je napamet znao sve od Propovjednika Sulje i bio upoznat sa tematikom ostalih staroslavnih knjiga. Uglazbio je Pjesmu nad pjesmama, ali je samo četiri puta pjevao. Prvi put je izveo u Drvenoj džamiji čiji je mutevelija i hodža bio čuveni hafiz Cico; jako dobar akšamlija. Začudo, nije bila prihvaćena. Cico je zaspao, ha je pjesma počela i tišina nakon pjesme ga je probudila. Misleći da je to neka Ilahija il’ Kasida Cico je zapljesakao . Đemat je kisele čehre moro’ za njim.

Mojsije je vrlo brzo je počeo zaboravljati tekst, a tekstove nije volio improvizirati. Kad je prvi put spoznao ženu , shvatio je da mu prelijepe riječi i pouke pjesme uglavnom neće trebati. Počinjala su doba – ja tarzan ti džejn – retorike. Instrumentalu je svirao više od par puta godišnje do kraja muzičke karijere, avgust 92.god., beterne ratne godine. Dobrinja pakleno gorjela .Mojsije i Dobri i raja iz bjelavskih mahala išli braniti predgrađe.

Nismo ga mogli zvati Propovjednik iz dva razloga. Nije se moglo reči:

“Ej’, Propovjedniče haj'mo na jednu ili ej’ propovjedniče ‘aj’ mo na cugu,” Deba je konto da mu ne smije reći:

-Propovjedniče , jesil’ šta sinoć pricrvljio.

Nekako je primjernije bilo reći Dedo, rođen sa djedovskom bradom;bradom Djeda iz Mila i Hiže, a bio je i najstariji od nas. A i pogled i govor mu bio taki, djedovski . Svi smo bili rođeni u četiri uzastopne godine. Starije smo otkačili, mlađe ignorisali.

Mojsije je bio slikar. Dobro je govorio Francuski, volio je Pariz i rođen je kao sedmanče. Uvjek je govorio da će iduće godine otići u Pariz. Uvijek je imao i ispriku zašto nije otišao. Nekad je bila nova ljubav, nekad je to bila samo nova djevojka, nekad je imao fuš, a nekad mu posao nije dozvoljavao. Najčešće mu se nije išlo; gdje ćeš bolan Bosnu, Sarajevo , tu ljepotu ostaviti. Inače na godišnje odmore , uobičajeno za ono vrijeme ,na more, nije išao, osim ponekad u Zlatinoj eri.

Mi smo znali da je kokuzluk najćešće bio u pitanju. On nije nikad trebao biti kokuz. Radio je više poslova u isto vrijeme i bio dobro plaćen. Kada mu je to trebalo uvijek bi zaradio koju kintu za dan, dva. Bio je redaktor u čuvenoj  izdavačkoj firmi, no to je došlo kasnije. Dok je bio mlađi radio je kao soboslikar, moler, restaurater Drvenih džamija, sitotiskač, i slične tričarije. Bio je vrstan u svakom poslu koji je radio.

-Ili radiš ili ne. Ili znaš znanje ili ne. Dualnost Deba , fićfiruću moj jsdni.

Tako je nastao Deba i mit o Debi. I Deba je od tada shvatio da je stvarno dualan.

Nikad Deba nije bio dualan već vrlo prizeman i skoro bi se reklo  , nekako uskotračan. Međutim , gdje ima stvari i imaginacije , tu obavezno ima i vida i privida.

Dakle, Mojsije je svaku paru poklanjao kafani i prijateljima. Roditeljima nije ni kinte davao ,jer su ga od malih nogu prestali potpomagati i gurnuli niz sokak. Otac mu je , ko švabo , tra-la-la ponavljao :

-Naučio sam te zanat, pa zaradi!

– E kad je tako , ja ću zaraditi, a tebi ni cvonjka, rista moj.

Normalno to nije izustio.Bila su to takarli , ali zlatna vremena u kojima su očevi često  vadili kaiš  iz opasača. Možda je zbog toga u mahali bilo manje belaja.

Zarađivao je dobru lovu od malih nogu i nije volio da ima muzičku pratnju. Mislio je da je harmonika istrument sam sebi dovoljan. Kada je on svirao to je bila istina. Sada , kad se bolje razmisli pjesma „Negdje na kraju u zatišju“ nije prva komponovana poema na prostorima Jugoslavije. Ona je samo prva snimljena poema. Prije nje su odsvirane, ispjevane i u srcu snimljene poeme Pjesma nad pjesmama i Balada o braći Morić.

Interensantno 1988. g. nova verzija i ranžman pjesme Potraži me u predgrađu – Meri Cetinić, nas je uveliko podsjetio na Mojsijeve Moriće.

Vrijeme je teklo. Decenije se se zbrajale. Kad je poslijednji od nas trebao ući u petu  deceniju došao je rat.

Strašan, nečovječan, zvjerski, genocidan rat.

Pola raje izgibe: Adil Kršo, Merhum Islamović, Senad Kaliman, Vili Ajler, Željko Ferer, Miro Časar, Mustafa Ćemalović, Mirsad Krečo… Ljudi i imena su stvarni.Drugovi su ginuli redom kako je zapisano.

Kršo,Islamović i Kaliman ,najmlađi od nas su poginuli prvih mjeseci rata. Mladost, hrabrost , ludost i nedostatak straha i iskustva.

Vili Ajler je poginuo drugog dana , druge ture odolazaka 102-ge na vanjsko ratištu prema Olovu , polovinom 1993.godine. Greškom, pokupio je granatu koja je bila Dobrom namjenjena. Nije poginuo sam, poginulo je još troje. Olakšavajuća okolnost.

Svi ostali su bili postali toliko iskusni tako da su samo nepažnjom ili velikim baksuzlukom mogli biti ranjeni ili  poginuti.

Časara i Ćemalovića je ubila ista granata iako su bili udaljeni dvjesta metara, a život ih je skrivao jednog od drugoga skoro dvadeset godina. Zadnji put su se vidjeli za olimpijade. Cakan novinar Svijeta i Oslobođenja, Časar radnik komiteta olimpijade na nekoj fešti; gost Fahreta Jahić , Ljepot Brena. Živjeli su na dvije stotine metara udaljenosti. Obojica su bili pravi Bogumili. Mirinom ocu je bilo ime Bogumil. To je bila i poslijednja genocidna granata ispaljena na Sarajevo. I poslijednje ime Bogumil u Bosni.

Kreču hokejaša , klizača i učesnika Olimpijskih igara  je ubila poslijednja agresorska granata ispaljena na Bjelašničkom ratištu. Taj dan on nije trebao biti na ratištu. Taj dan on nije trebao poginuti.Taj dan se trebao igrati sa sinom i kćerkom.I milovati prelijepu Ruždićku , sada već udovu Krečo. Remarkov sindrom ga je zakačio. Dosada, gubljenje individualnog identiteta , besmisao i beznađe. A i zov mirisa Bosanskih planina. Kad pustiš pogled , svuda okolo – nepregledna ljepota, srebrenkasto zelenilo, dah da ti stane. Njemu stade iznenada, samo klonu, geler direkt u srce. Mrvica k'o košpica grožđa.

Dok inmemorišemo Kreču shvatamo; svima osim Vilija presudio je  komadić veličine košpica grožđa, jabuke il kruške; nikad metak. Što ti je čo'ečiji život? Počeo se mjeriti košpicama. Sad te ima, pa te na mah nema! Nema tu herojstva ni junaštva; ti i ne osjetiš, a nema te. Nema metak, komad granate, pa da te grune i ljudski raznesu. Ti u komadima krvav ko svaki heroj. Nose te na tabut tahti i pjesme te junačke slave.

Već piklić neki majušni , puf i ti se nasloniš na drvo ili zid , kao umoran si i nema te. Kad ih gledaš – misliš spavaju. Nema krvi, nema boli, nema krik;samo osmjeh, snovi na licu – to Bosnu svoju sanjaju.

Sve divni i srčani ljudi. Svi govore ničeg se nisu bojali. Neki ubračeni i djecu , potomke , buduće mahalaše sa svojim ljubama rodili , Gradu čednosti darivaše. Raja, prava raja; ona naša raja, Sarajevska i Mahalska. Rođeni ili čitav život živjeli po Bjelavskim mahalama. Jedino je Ajler kao devetogodišnje siroče poslije pogibije roditelja u saobraćajki , došao tetki , očevoj sestri u Sarajevo, ali se uklopio. Jes’ njegov bosanski je bio malo germanski krut, ali pitak ko izvor Modre rijeke.

A oni drugi, papci i neljudi; neki nestadoše, neki se sami sahraniše. Njima nije mjesto u priči o Jahačima i Mojsiju, a ni u ovom gradu. Kao i onima koji na svoju zemlju, na braću svoju pucaše i ubijaše.

Rat se završio, više nije bilo harmonika, niko ih nije kupovao, ni bacao. Nije to bilo vrijeme za muziku, za harmoniku, ni volje za muziku i za harmoniku. Još su nam u ušima odzvanjali ezani Srebreničkih šuma. Još uvijek se nebo nije smirilo. Nisu nam trebali Morići i Morića majka, ni Anđa ni Jelka da osjetimo, bol, nepravdu i smrt. Imali smo tragediju svoje domovine Bosne zemlje Božije milosti , svoga naroda,svoj krvavi usud.

Pride, mi mahalaši smo se osjećeli krivim.Bili smo sigurni da smo mogli pomoći i spasiti Srebrenicu. Spremili smo se da krenemo u pomoć. Uvijek smo imali zapakovan borbeni ranac i dva tri okvira rezerve . Nisu nam dali, dekretom zabranili i nama i Atifu i Alijagiću. Boli ta Srebrenica i krivicu svoju nosimo.

O izdajnicima koji prodaše Srebrenicu ćemo neki drugi put. Već je zapisano samo pogodno mjesto i vrijeme traži.Nije važno što se glavni krivac meita u pržuna igra.

Kad je rat završen Mojsije , nikad više,  nije uzeo harmoniku u ruku, iako se raja nastavila družiti. Sa njima su kao nerazdvojan dio društva bili i mrtvi drugovi. Življi i prisutnije nego prije.

Par godina dobro druženje se svodilo na pijančevanja, prepičavanje predratnih i ratnih doživljaja. Nije bilo ni ašik ljuba; nestale ili se umorile. Poneka dijete , muža , brata , oca…. izgubile. Trebalo je dobro da se napiju da bi se mogli družiti i gledati jedan drugog u oči. Kad su se teme iscrpile, pa još koji put sažvakale; postalo je to nešto kao udruženje nijemih i nesuđenih alkoholičara.

Udruga nije dugo opostala. Jadan po jedan član je davao ispisnicu, dok udruga nije postala trio pa duo. Duo je postao malo razgovorljiviji, ali su vremenom prorijedili susrete. Sada se više ne viđaju. Nemaju potrebe. Sve je rečeno a i od rata niko nije umro.

Dugo je to vremena bez smrti. Valjda se balans mrtvih uspostavljao. Negdje će otčepiti. To će biti njihova poslijednja okupljanja. Vać razmišljaju kojem od njih niko od drugova doći neće.

Dakle, poslije rata Mojsije je još uvijek čvrsto hodao od Vratnika do Kovača, niz Kovače do Bjelava.

U Brekinom jula 92. i na Igmanu 93. godine je bio ranjen u istu nogu, na isto mjesto.Srećo.  Dva gelera , a jedan ožiljak.Trebao se oporavljat tri-četiri mjeseca. On je smatrao da mu je dovoljan dvadeset jedan dan. Pogrbljeno je je hodao i činilo se da još uvijek s’ ramena baca harmonike. Ali nije! To je sa leđa bacao terete, ljubavi, radosti, života, tabuta i rata. Nikad ih nije uspio odbaciti.

Pokušao je ljubavlju jedne žene da se liječi. Jedno vrijeme se mislilo da će uspjeti, sasvim solidno se osjećao, ali ne i dovoljno dobro. Lijeka nije bilo, povukao se u sebe. Nije uspio – sindrom Remark. Sve manje je bio Dedo, a mi smo starili ubrzanim tempom. Svi povijeniji lelujaviji i umorniji hodili pijanim kaldrmama. Mojsije je sve više postajao Mojsije, nerazgovjetniji, strožiji i ljući.Zaboravio je biti priopovjednik.

Hoće to sa godinama!

Zlata,  potomak španskih Sefarda,  lukavica je bila. Sefardsku nošnju i zlatnike u purpurne velove istoka pretočila. I anterije će brzo doći.  Velovi lete,  lepršaju,  zmijolike bijele ruke,  ruse kose primiču se harmonici,  daire iznad harmonikaša trepere i zastanu.

Odjednom tajac!  Harmonika muči,  samo daire treperu i dišu.

Mojsije ublijedio oči u bijele grudi,  što se ko dva jedra bibaju. Bleno, stid ga misli u nju valjat ; zna drugi ga gledaju. Htio bi da ustane, pa se predomišlja.  Uvijek je,  nekako obrazli bio; osim , urijetko ,kad nije bio.Ipak zažmiri na ono drugo oko,na prvo ne može; zna se zašto i ustaje , spusti se na koljena , kleči i kao najveći jetim samo Zlati muziku šalje.

To nisu više braća Morići, balada ‘hin’ na tren izbacila i pozvala bolero u pomoć.Mojsije Zlati šalje čežnju bolera,  što iz četvororučne harmonike titra i zahvata joj tijelo i druga se čula u njoj bude. Ta strast, što joj se iznenada kalemi , to više nije ona, to je ciganka, vatra živa, ali čedna.  Ona je Saloma, ona je krik bola, krik Šoa dvdeset vijekova dug.

Tog bolera zvuk i te strasti ples druge ljube mami. One se dižu i počinje sasvim lagan i prirodan djevojački ples. To nije ples ,to je povjetarac što se  preliva , bježi i vraća . Ježi!  Nije to ni povjetarac već igra razdraganih anđela.

One više nisu žene, ni djevojčice, one su preplašene srne, lanad što nad zelen travom lebde; više nalik Melekama. Čeda  su to Dvora Bosna-Saraj ovasi; čeda i Harema i Harama, kći Isidore i Salambe. Nećemo drugi put pominjati Salomu. Jazuk je, a i grijeh . Radi Zlate i Mojsija.

Ples djevojke nosi, zanosi, baca. One su svuda; i gore i dole i ustranu i u sri'du. Velovi, razigrani ,  lepršavi velovi, purpur duga jedna do druge.

O impresionisti, žalosna vam majka; gdje ste sada?

Odakle im toliki velovi Mili Bože!

Plesom – bijele labudice glave gube. Sve su velovi, sve je vrtlog, sve je izvor, kovitlac mladosti i radosti. Sva ta ljubav, sva ta strast,  pretvara se u krik, u bol Mahale mile, u bol Cigana, u bol Sefarda i bol vijekova Bogumila , u bol Bosne zemlje Božije milosti…

Ljeto prije je započelo ubijanje predivnih čeda svijeta – djece cvijeća.

Mojsiju jest’ i nije pravo ples taj.

Jest: može sada glas malo odmorit, trebaće mu.

Nije, nema mu Zlate pred očima.A tamo neki drugi hajvan iz vida svoju ljubu gubi i Zlatu mu pase. Da zna koji, ne bi mu se oči te ljepote nagledale. A možda ni zubi ne bi  mezu do kraja sažvakali. Jest, da ovo ludo snoviđenja igre i pokreta odgađe presudu.

Može on svirat’ i improvizirat’ i dvoručno, i troručno i četvororučno. Kad ćemane u ruke primi on je Buda muzike šestoručni. Sevdah , Voljelo se dvoje mladih ,Đelem-đelem i cigansku noć i Ravela i Hačaturijana i Bizea, i one Indexe i Pjevač meštra što stasaju; vas cijelu noć svirat može. I jošte sedam dana pride…

Valjda, ušutkana pjesmom jutarnja vreva ovog dana kasni. I Mubarek Bajram skoro da kasni. No, valja poštovat vakat i glavne aktere balade u ovu lijepu blagorodnu noć , na počinak vječni slat.

Mojsije zastaje, samo se daire uzdignute ka nebu još uvijek tresu. Velovi su pali, pokreti su stali, ljube se prosule po bašti, po travi rosnoj i cvijeću. Miris, dah zemlje , njihove snene i prkosne, upijaju.

Mojsije ustaje, ruke , noge mu klecaju, za sofru sjeda, Zlata, sad je to ona, ga gleda, on se namješta, obrve su spuštene, sjaj iz očiju se gubi, preuzima ih tuga, ruke su spremne, I ruka bijela sa dairama se spušta i tipka po tipka se prebire. Piano, mezzopiano, pianissimo. Toliko i mi znamo. Pa obrće. Najtiše, tiše, tiho.

Tužna je ta priča o smrti dva Morića i majci nji'noj.  Za sultana bundžije , firauni i hajduci. Za narod, hrabri, Bosne duha, heroji i mučenici ; za zemlju svoju život dali.

Sedrenik je idealan kraj za sviranje ove Balade. Kako muzika klizi, glas pomalo šargijski, rapav i promukao, nenaštiman i opor , preplivava akorde. i dunjalukom se širi.Mojsije prebira sedef. Pjevanjem i pogledom on prati krajolik koji sa Sedrenika puca i širi se. Na dnu scene kao da kuca srce Dvora , obasjano svjetlima hiljadu džamija.

Pjesma kao da počinje od početka.

Svjetla se penju pod Kovače, uz Kovače, nad Kovače, pod Vratnik, uz Vratnik, nad Vratnik, na Jekavac, na Vratničku ičkalu i zindan Bijele , a crne da ne mere crnje tabije biti. Slušaoci zavedeni pjesmom kao hipnotisani slijede pjevačev pogled , a Čaršija im umilnom svjetlošću uzvraća.

Tragedija oživljava.

Jauci, vriska, jecaji, majka, izbezumljeno lete niz Sarače uz Sarače, mole, ciče, srca lede. Kolćehaja je ganut.  Oslobođeni su Morići al'se kriju u At Mejdanu, zvijeri vjerovati nije.

Nudi se nagrada, sto dukata brato moj –  velike su to pare, jaro moj. Niko se ne polakomi, doli malodobni, jako stasali djevojčurak , ljubomorna Jovanka Palikuća. Sveti se Ibri Moriću što zbog čuste Jelke nju je ostavio.

Tu negdje, maloprije,  je Zlata uzela daire u ruke i velovima  počela ples. Sada je red da ostavi velove i pusti Baladu  da neumitnom toku krene.

Ugrabiše Moriće na At-Mjedanu; odamah tu do tmurnog Latinluka i ravne Varoši, uhvatiše a ostavljenoj ljubi zlatnike dodadoše. Braća će ašik ljube Anđu i Jelku dozivati, halal tražiti. Mojsije će se nekad „prevariti“ pa reći Jelena Grbić, moje mezimče.

Jelena Grbić je bila slatka, prelijepa, nestašna, pjegava, plavokosa djevočica iz sedmog tri razreda odmah do Mojsijevog, one godine kad se…(ne, neće se sada ubaciti jedna tragedija među’ tri – ne da Mojsijev ahbab). Jelena je bila njegova tiha patnja za koju ona nikad saznati neće.

Donedavno smo je viđali kako lepreša po ulicama koševskim, na dnu Bjelava. O Jelo, Jelka, Jelena,gdje si sad. Da li nekog iz mladih dana sanjaš i za njim uzdišeš ti ?

U principu rijetko koja tiha patnja sazna da je voljena i da je u pjesmama mnogim pjevana i opjevana. Pozovite Indexe, Pjevača i Montena za svjedoke!

Dakle, pjesma ide dalje, tek je malo od pola puta odmakla, ali pomen Grbić Jelke daju nagovještaj da će ona Anđa i ona Jelka iz Balade, tugovati i suzu koju proliti. Možda i Grbička ako ovo ikad pročita.

Ali, ehej , dragane su voljene to, jake su one, puno, jako mnogo im je milošte dato, preboljet će bol!

Novo prelijevanje nota i glasa vode nas ponovo uz Kovače, na Kovače, nad Kovače, podno Vratnika, kroz Vratnik, nad Vratnik do Jekavaca na ičkalu – Vratnik kulu do Bijele Tabije. U molitvi,Morići su  smireni su i predani Bogu.

Nit gajtan kara svile , tanje od niti koja razdvaja noć od dana, čini dvije mladosti, dva života besmislenim. Ni zlato, ni boli, ni krici, ni tuga ne mogu promjeniti, ni ublažiti majčin usud. Tragična smrt dva sina u deset dekika, puno, previše je to sekundi za krhke majačine damare i ona tiho mre.

Smrt često sasvim mirno i tiho  pobjedu nosi. U njenoj veličanstvenosti braća Morići dozvaše besmrtnost. Evo i Mojsije pjeva o njima dva i po vijeka poslije.

Posljednji akordi bruje, jedan neposlušni bas se otima, pada…

Svi zamišljeni, sve oči uprte u crnu Bijelu Tabiju.

Dva muška tijela u crnim pamučnim čakširama i bijelim svilenim košuljiamo spokojne leže na sedefastom mermeru. Kao da su prilegli jedno uz drugo da počinu. Dva lica mirna, skoro nasmješena, bez grča mnogo slična. Dopadljiva su, gavran kose i okrugla lica; jedno je malo starije drugo mlađe. Preko njih ruku raširenih leži žena kao da ih grli. Bijela , široka , damstna udovička haljiina, pokrivena anterijom od zelene atlas, tanke svile , lelujaku na vjetru. Čini se, to anđeo neki plavi, sa šamijom u ruci; od nevolje štiti djecu.

Prvo glas, a zatim još samo par akorda pianisimo i muzika staje. Gledaoci shvate da su Morići i majka im mrtvi. Uzdasi duboki budni. Poneki jecaj i suze se brišu, mora se to, Sunce Bosansko se rađe. Ne m'reš gledat u njegovu ljepotu.

Najdebljeg, tišina budi iz dubokog sna. Proteže se gleda okolo čudi se – svi ukočeni i ublijedili ko ćefini. Blentoviju kakva je bio, taj tajac ne dira, ništa mu čudno nije. Jako probuđen , , a nerasanjen, češka se po mramornoj glavi i ko’ iz topa oteklim mamurnim glasom zabrunda:

– A , jel’ onaj visoki letač bio živ kad je hitna došla?

Mojsije polako zaklopi harmoniku , stegnu je kaišićima prvo gornjim, pa onda donjim. Ustade prebaci harmoniku preko desnog ramena, polako hodi kraticom niz livadu, preko plota do sokaka. Pređe sokak, dođe do ograde vidikovca. Daljina ga čini sjenom na hamala , sa sepetom na leđima , sličnom .

Sjena još tamnijom posta, kada do ivice vidikovca dođe. Tu se tama sa svjetlom grada spaja. Sjena mala na vrhu brijega, trznu desnim ramenom uvis, pa ga naglo spusti. Odleti harmonika zelena niz ledinu u jendek. Više čusmo nego osjetismo, dubok je jendek bio, razbi se ona na sto dvadeset svojih basova. Dugo se odjek umirućih basova glasao.

Mojsije ni mukajet, nimalo zadihan, vrati se na svoje mjesto, sjede, zapali cigar, podiže čokanjče, otpi meraklijski gutljaj šljive. Pljesnu Zlatu po sjedlici. Suzne mu oči. Ponovo nadrka onu obrve desnu, iznad oka desnog, zatim mirno pogleda u Debui blago, pokroviteljski mu reče:

– Fićfirić, stvarno mi je žao što ti rametli mater za života , nisam još koji put bolje ‘pozno.

Osmi mart i karanfili – reminiscencije









Ah to proljeće

Lebdeće ruže

Ah , ta magična žena

Osmi mart je kompleksan i veoma svet pojam i opomena bešćutnom svijetu , izgubljenom u neprestanim izlivima mržnje i nasilja. Ali i tanani i vječni stećak nježnom , ali veoma hrabrom i presvjetlom liku i djelu svake žene.

Nije naše da učimo druge koje implikacije i tragiku nosi taj dan . To se milošću otaca uči , nauči , slavi ili zaboravi , sjeća u dobrim dušama ili zakopa u tabula raze umovima neukih i neosjetljivih.

Naše je da saosjećamo sa ljepot anđelima i da im darivamo ljubav , milost i zahvalnost za svaki dan koji provedemo na dunjaluku . I poklanjamo osam krvavih karanfila .

Ah da , i svjedočimo o uzvišenoj i jedinstvenoj ljepoti divnih bića, koje u molitvi , skrušenosti i tlapnji rađaše nevinu djecu ovom dunajluku.

Davno rekoše : Žena je mirisna ruža !

Mi širimo pojam i kažemo : Žena je najmirisaviji, najnježniji i najuzvišeniji nebeski cvijet.

I kakvim god mi cvijetom željeli potvoriti našu ženu , ona se boji i miriše onako kako je naše blesavo i nestašno srce ljubavlju miluje u njenim očima.

Pramajka , baka , majka, sestra,voljena žena , kćerka, unuka … nam čitav život ulijevaju milost i ljubav , učeći nas kako se postaje milostiv čovjek, koji zna da voli i da prašta.

Što više tih milodarja prihvatimo , usvojimo i naučimo – šanse da budemo ljudi dostojni Božanske milosti i stvaranja su veće .Ako nas kojim slučajem povrijede praštamo im , jer znamo da smo negdje pogriješili i nanijeli im bol.

Ako tokom života uspijemo usrećiti bar jednu ženu ,koja nam rodoslovljem nije data u radovanje, ako zavirimo u nutrinu njenu , shvatićemo bol svih žena svijeta i svetost svih onih dana , ne samo 8.marta , koje su one krvlju ,hrabrošću i ljubavlju izborile za potonje naraštaje.

Muškarci su kao djeca , ili barem leptiri. Vole cvijeće i opojne mirise kojima mame . Leptiri nemaju vremena da nauče istinu . Poneko dijete se pretvori u Malog princa i shvati da je miris jedne ruže , ponekad opojniji i iskreniji od bokora. Tada , uglavnom , kasno je za sve – i za ljubav i za sreću i za tugu …

Ali blentovije razigranih srca se prave hrabri i čini se da nisu naučili lekciju.A jesu! Samo se prave jakim .U njima ostane toliko ljubavi da je moraju poklanjati i drugom cvijeću.

Kad god vidim suze , tugu ili bol na ženskom licu dobijem poriv da kleknem , dodirnem joj haljinke i izustim :

-Oprosti mi svoj bol mili Anđelu, bio sam neuk i sačuvaj tajnu ljubavi naše…

Mnijem , njeno srce bi zeru zacijelilo, mnoge rane bi nestale…a ljubav i nada našim srcima pjevaju:

-Nikad , nikad , ne reci za ljubav i sreću kasno je…,il” nešto slično , baš o nama lično.

Osmi mart je jedini dan kada poklanjam cvijeće . Osam mirisnih karamfila i sebe hudog , ustreptalog i opijenog ljepotom i mirisima ŽENE , najljepšeg cvijeta srca moga.

Odakle ti vrijeme za tugu , pored toliko prekrasnog cvijeća na dunjaluku ,frajeru jedan srećni , govorili bi moji mahalaši. i sjetno dodali:

-Dvoje nađe , pa se onda ne nađe!

A bilo je to vrijeme ruža…

Sretan Vam praznik prelijepe dame!

Fataljist – Igrokaz 3.Marta / Ožujka

Danas je  Nedelja 3.Mart / Ožujak 2024.

Dani su se naštelili na 62  otfikarena  nasuprot 304 takarli dana koji vrebaju u zasjedi.

Danas smo poetski raspoloženi.

Pričaćemo vam jednu kratku štoriju o fatalisti.

Zapravo uvijek smo bili u dilemi da li su fatalisti ikad  razmišljali o ekologiji.

A kada insan  razmišlja , kažu to je filozofija ili bitak.

Glupaci. Pojma oni nemaju.

Čista filozofija je kada čovjek razmišlja o ničemu.

Pun mu mozak ničega.

Ma kakva filozofija?

Nirvana!

Da vidimo:

Fataljist  ili ekolog

Nekad , je'nom naki  čojk , ispod jednog drveta ,sjeo na travu naslonio se na drvo da predahne.

Malo umoran bio pa zalego.

Kako zalego  namah zaspao.

Kako zasp'o tako usnio.

Sanja listove , mnogo lišća kako pada , sve više  po njemu aterira , na njemu se skuplja , pa ga zasipa.

I sve više  i još više.

Zatrpava ga i pretrpava.

Guše ga , nema vazduha.

Prolaznici vide čovjeka kao se grči i batrga.

Jedan od dobrih ga prodrma:

-Da li ste dobro?

-Dobro sam , Ja fataljist, kak bi rekla filjozofi.

-U redu je biti fatalist,

nisu filozofi što su nekad bili,

ne treba im vjerovati.

-Ja fataljist,

kak bi rekla fillozofi,

ništa to loše.

-Dobro , kako ti  rečeš, – tješi Dobri – nije to ni tako loše.

-I nije , plaćaju me za to.

Usta fataljist , uzme šiljak polegnut u travi,

i nastavi raditi svoj ekološki posao

Što bi poete rekle:

-Bolje biti fataljist nego šuplji  filozof .

U prevodu:

-Kuku filozofima, pocijepali se u neumlju , haman – taman  dostatno za pržuna.

Bosna Zemljo moja

 

Eh,

Da  , da

ima taj jedan san

da prostite i ne prostite

ima ta jedna čednost snena

neuništiva Bosna zemlja Božje milosti

 

Ah ,

Da , da

u dobroti svojoj

moleći  i ne moleći

milodarje svoje nudi svima

znanom i neznanom uvijek dobrodošlom

 

Uh

Da , da

u tuzi svojoj

prašta i ne prašte

zlu što bi da skrnavi čednost njenu

vjekovnim jahačima paklene apokalipse

 

Ih

Da , da

u ljepoti svojoj

viđenoj i ne viđenoj

čudesne latice svoga bića

širi plavetnim svodom nebeskom

 

Oh

Da , da

u vječitosti njenoj

ko je ne bi volio i volio

mnijem modrom još luđe i još huđe

u iskonskom  beskraju ljubavi i milosti Božije

 


												

Tragovi





Tragovi neki

blješte iz sjećanja

pomalo mutnih

nestašno blijedih

čine jednu mladost dalekom

nisi znala šta ti rade

nisi ni mogla znati

bestijalni nagon prazne





Kako si mogla znati

da nije ih briga

prekrasnom cvijetu

da utrobicu deru

blate

ubijaju

tek procvale

djevičanske ljubičice

Tebe malene djevojčice





Krpice sreće

satkane samoćom

i tugom

prišivene bolom

lepršaju u duši

mašući ka nebu

prkosno dižeš glavu

vedrom i dalekom

ipak tebi crnom i bliskom.

Milostive riječi

Neke riječi

Božjom dobrotom date

oprosti

molim

volim

tebi su poklanjane





Praštalo se

molilo

voljelo





Nisi slušala

kužiš

vidi idiota

voli

moli

prašta

baš je fini

i dobar





Malo je to dosadno

ne on

dobrota je dosadna





Samoće vrisak

boli

povratak iskonu

plaši ga

Klekne  i moli

Bože mili

sačuvaj nadu

i ljubav duši njenoj

Čitav život sprcan u jedan kufer

Tragom kiše

*

Čitav život tegarim samo jedan , ohrdani , kožni kofer , srednje veličine. Ispran tragovima kiše čami na tavanu stare roditeljske kuće koja je vidjela i bolje dane , a sada samuje mnogo života, ljubavi, dobrote , radosti i milosti. Mnio sam , ako iznenada budem prisiljen na selidbu , bilo gdje, u njemu imam sve za lagodan život.Ne treba mi ni neseser . Pederski djeluje , a i višak je.

Neko bi rek'o :

-Siromah si ako čitav život možeš sprcat u jedan kofer !

Aha , kako ne!- mislim ja i sliježem ramenima.Ne valja se sporiti sa neukim. Neće razumjeti, čak i ako protabire sadržaj kofera. A u njemu na priliku za svaku nepriliku obavezno turnuto:

-Dva para kratkog veša. A par su vam gaće i majica. Uz oni par na sebi , dovoljno za četiri dana . Ako se jedan dan čojk malo uščuje ,nije grede , putnik je , a vremena su svakakva , počesto nikakva. A valjda će se u četiri dana naći bar neka bara , da se osafunjanoj žutini vrati bar malo bjeline..

-Jedan par dugog veša. Nisam ljubitelj dugog veša, jer glupavo izgleda očekivana scena – gologuzo žensko i čojk u dugom vešu , sa natakarenim i kofrčavim atributom. A i kakav sam lajav , mere mi se usput zalomiti neki zindan. Gluho ne bilo , polove i Sibir ćemo preskočiti, ako ikako mere, makar moro na kratko zakapijati labrnju.

-Dvije jednobojne košulje , dvi-tri kravate , jedne pantale sa špic peglom,rezervni par salonki i četiri para čarapa.Pristojni insan mora svaki dan mjenjati pokrivke za noge, da se insanke , umjesto od pogleda na atribute , ne bi bandačile od “aromli” nafajtanih čarapa. Iz istih razloga izbjegavamo muške insane. Većina tukne ko kolera.

Ali to je dovoljno samo za po kofera,primjetiće neko.

Jes vala, istina živa.

-U drugu polovinu uturim jednu uokvirenu sliku.Zlu ne trebalo, mere se prodati ako bi ovi bakso sprca penezi na neke sitne potrepštine, recimo: bokor kamelija , chanel 5, dior 999… Ovo bakso mu natandariše pajdaši. Kažu ; baksuz totalitaris ! Gdje god sjedalicom mrdne, mora ga neka neka ljepota ščolit. A njega učili da bude dobar i fin. I da pomno pazi : Bogu Božije, a ženi …ma znate već. Ono što najviše voli. Ni slučajno krpice.Nije naviko oblačit, već …,već bezbeli – bezmirisne kamelije da uokvire nagost raskošnog ženskog tijela , osjenčenog mirisom petice i pokrivenog bojom 999-tice. Joj ljepote judi moji.Boli glava!

-Zatim dva platna za nabrzinu slikati , jer lova u čaroliji brzo kopni , ko snijeg u avgustu. A ponekad valja usnulu ljepotu namah ovjekovječiti i koji prekoredni sevap zaraditi.

-E sad, treba i pet osnovnih boja ponijeti. Jer natakariš platno ako nema boja.

Eno neuki nas šenkrat plaho ispravljaju:

-Crna i bijela nisu boje.

-Joj levata mile moje. Eto, nek oni naslikaju crno bijeli svijet u koloru, bez crne i bijele boje.

-Kad već tegariš pet boja , moraš im prikantat i pet kistova minimum i jednu alkoholeru sa kurvoazijeom. Ne kao razređivač boni bili , već radi uroka. Ako te pogled na žensku nagost i ljepotu ostavi bez daha, a hoće garant, jer svaka je žena stvorena savršenom , da mereš grlo i pluća pročistiti žesticom i povratiti dah. Ono kažu grijeh je. Jes, kako ne!A nije ljepoti grijeh ljepotom svojom baksi fraz izazivati. A sem toga , moj otac , čuveni akšamlija , čitav život dokazivao da grijeh ne ide u usta , nego iz usta. Da li je bio u pravu saznaću kad mu se pridružim; jal Ah tamo , jal UUHH anamo onamo. Sve ostalo što mi je potrebno imam memorisano jal u blentari. jal u rukama i nogama, jal između… šta ga znam.Zaboravlja se. Krečana ipak još nije ,hvala Bogu, šljegla na mubarek sjedine.

I šta sad ?- pitaće neko misleći na hejbet prikalemljenih kalendara.

-Ma ne znam kako sam sprco tolike kalendare.Da nisu prelijepi i unikatni reko bih da mi je neko svoje podvaljivo.A jopet, možda se prebrzo živjelo. Možda se san za snom , bez predaha kalemio.

-Ma ne pitamo to . Nego šta je sa kuferom!

Aba zo. Što ne kažete? Ništa ! Kasno , u ratu anlaisah , kufer mi nikad nije trebo. Gdje ću ja bez svoga Grada čednosti. Šta bih ja bez Sarajeva. I Sarajevo bome , bez mene. Svisnuli bi načisto.

Sada je kofer skoro prazan.

Krpice u ormaru uredno poslagane i po redu i tabijatu dunjalukom svjetlo dana , jal noći gledaju. Il ne gledaju.

Platna prodana ,poklonjena, obješena na zidove ili u sehare snova pohranjena.

Kistovi se uglavnom u razređivaču kisele. Ima se pametnijeg posla.

Miris i karmin kupujem barem jednom godišnje. Ko da ih neko krade? Svako malo prhnu. Joj jesu nestašne ljepote mile

U vrtu zasadio tisuće raznobojih ruža. Nek ih beru same. Jer meni je grehota cvijet , ako nije žena , brati.

I jedna novost. Rat me naučio. Bijeli , pamučni čefin, dva u visinu a ležećki , se šest metara u duljinu ,a poravljeno i smotano , uredno ispeglan i složen ,kao jedini gost , na dnu kofera čami. Udomaćio se. Ko velim, nikad se ne zna. A jopet, damast mi se jaranski smješi ko da me tješi:

-Kad, tad! I nek znaš nisi bakso.

A ća mu ga ja znan. Moram mu virovati, jer život je prelip.A jopet , u zakutku malog mozga , imam skrajnuta još dvi tri sna i koja dobra želja. Uh ,da me oće podobriti i zapjevati … bilo šta. Ne bih se žalio.

Palestinska strava i smrt Alekseja Navaljnog

Svako zlo je usporedivo i neusporedivo.I uvijek diolazi iz istih izvora.Od neljudi, monstruma i ubica koji se regrutuju iz umobolnica zla.

Zapadnjački arijevski demohrišćanski svije je stvori sva zla unazad dva milenija. Na lažnoj ,neutemeljenoj dogmi o superiornosti zapadna “civilizacija” je uništavala čega god bi se dotakla , a to nije bilo po modusu antihrista i bludnice sa sedam bregova.Tako je Zapad , plaćen i kupljen od Cionista stvorio genocidnu tvorevinu Izrael , kao razarajući hrišćansko-jevrejski bastion usred islamskog svijeta.

Podržavajući Izrael i Cioniste ,Zapad predvođeni SAD I Velikom Britanijom, vodećim genocidnim nacijama i najvećim teroristima od II svjeskog rata , podržava stravični genocid i razaranja nad nejevrejskim stanovništvom , širom Bliskog Istog , sa najsmrtonosnijim aspektom na tlu Palestinske države u Gazi.

I Zapad , zapadni mediji, establišmenti , većina političara i naroda ostaju nijemi gluhi na sustavni i planski genocid , ubijanja i silovanja, pljačku i otimačinu ,razaranje i pustošenja svega što nije Jevrejsko.

Toliko besčutnosti , beskrupoloznosti, ignorancije , bijede i nehumanosti u stradanju Palestinskog naroda nije viđeno od ratova u Bosni i drugog svjetskog rata i stradanja Jevreja u holokaustu.

Rusi ubiju jednog čovjeka;zatvorenika, političkog disidenta Alekseja Navaljnog čitav Zapad se najglasnije što je moguće sedigao u ime odbrane demokratije žigošući Putina i Ruse.I u pravu su.Svaki nepravedno ubijeni čovjek traži pijetet i zaslužno kažnjavanje izvršioca likvidacije.

Međutim ono što boli iskreni demokratski svijet zasnovan na humanim, civilizacijskim premisama je najcrnje licemjerje Zapada i odsustvo bilo kakvih moralnih ograda.

Jedno palestinsko dijete , jedna palestinska žena zaslužuje isti tretman kao jedinka A.Navaljni. Nevini život je nevini život bez obzira na zvučnost.

Navaljni je svjesno izabrao put u smrt.Nevinu palestinsku djecu i žene niko ne pita hoće li ( želi li ) umrijeti.Genocidna zvijer ih bjesomučno i neštedimice ubija.

Zapad je saučesnik u svemu tome.Zapadni mediji takođe.I ne samo oni. Cjelokupna svjetska zajednica je izdala vlastite domene civilizacijskih dostignuća, normi , morala, etike i pala na ispitu humanizma i pravednosti. Mediji takođe.

Svi su odustali od Božije riječi , ljubavi i milosrđa.Ubijajući nevine i nemoćne pokušavaju ubiti Božiju riječ i svjetlost.A to je nemoguće!

“Normalnom” čovjeku , ako ih još uvijek ima, je veoma je teško živjeti u ovim nečasnim, genocidnim , zlim vremenima i ostati uman.

Svake sekunda u svijetu biva ubijeno jedno dijete, silovana jedna žena, rasčerečen jedan nevini život a svijet nijemi.

Svakog trena jedno dijete umire od gladi, jedna djevojčica biva silovana a demokratski svijet i UN nijeme.

Život na ovoj planeti sve više postaje prazan hod bez smisla i svrhe.

Jedino tinja nada u Boga Milostivog da će se kao uvijek , u svom milosrđu smilovati ljudima i učiniti da zlo bude poraženo.

Gospode Ljubavi i Milosti molim Te pomozi iskrenim vjernicima , bijednim, siromašnim, bolesnim, potrebitim i potlačenim.

Neka vječno sjaji ime i djelo Tvoje, Gospode Vječni i Živi.

Alelujah!

Ništa novo na antihrišćanskom Zapadu

Denis Bećirović obratio se u Minhenu: Usporavanje širenja NATO-a može dovesti do opasnog scenarija

Minhen 18.februar 2024. – Evropska sigurnosna konferencija

Farizeji na sceni. Glamur , sjaj i duhovna bijeda.

Jednodušni zaključak :

Migracije, klima i Rusija su najveće prijetnje evropskoj sigurnosti.

Ah da ! Oslobađanje izraelskih talaca je jedina relevantna tema skupa , iz užarenog devet krugova genocidnog pakla i nestajanje Palestine i njenog naroda u izvedbi Izraela i SAD i punu podršku establišmenata Zapada i Sjevera.

Gaza 1917-2024. – Epilog

Totalno uništavanje Palestinskog naroda i kulture , glad i smrt ne dotiče site. Nestanak Palestine i njenog naroda je gurnut na periferiju zbivanja konferencije.

Ništa novo.

Uštirkana i sterilna kič atmosfera , u punom sjaju i bogatstvu sitih , neosjetljivih, umno poremećenih i nedodirljivih poklonika antihrista i pakla protiče očekivanim dvohiljadogodišnjim tonom.

Sitim,licemjenim poganima , fukari i bagri puna usta dobronamjernosti, ali u suludom vođenju i prizivanja ratova, i umobolno zveckanju oružja i poziv u novoj utrci u neoružavanju.

Ni riječi o dvohiljadogodišnjem ubijanju humanizma,civilizacijea i istrebljenja nehrišćanskih naroda na svim kontinenatima.

Ako oni (kao)zaboravljaju i prave se ćoravi i mutavi , Bog Milostivi i Silni sve vidi i zna. I sudi po pravdi.

Nećemo biti zloguki , ni proroci ako kažemo Zapadna ” demokratska civilizacija” ( koja nikad nije dostigla bar minimum civilizacijskog ) je na izdisaju.Korak je do urušavanja.Njena iskonska zla patologija je dovele do kraja. Jedino joj neprestani ratovi , razaranja , vještačke epidemije i … strašenje vlastitih porobljenih naroda vanjskim neprijateljima može produžiti vijek.

Ali ne dugu!

Sva ljudska pogan i smeće – Zapad, Sjever pod patronatom cionista i bezbožnika i razvijeni(?) Istok će se uništiti u međusobnim ratovima. Nevini i ugnjetavani narodi će se , kad tad , probuditi i uz Božiju pomoć doći do dugo očekivanog mira i blagostanja.

Tako je to zapisano u knjigama Nebeskim i Staroslavnim.

Amin Gospode !