Na nježnim prtinama proživljenih zanosa
sa bolnom čežnjom leluja život
kroz vrijeme trajanja
svi voljeni
u tragici prolaznosti
postaju sleđena djeca
Ljubav ne umije računati
i nije je briga za godine što minu
kao ni klepetava trošna vrata sjećanja
ni za klimave baglame koje okivaju prošlost
Znam
zapisano u zakutku suze
što palzi niz umorno lice
ogrnuta plišanim plaštom ljubavi
ti ćeš se meni vratiti
kosom do skuta
posutom pepelom
provući ćeš ruku malenu
kroz bjelinu blagim dodirom
da me ne uplašiš
ne brini
toplinom nadanja
odlediću rosu sa grudi
sutonom oprati tijelo
neljubljeno
nježnošću
mrsiti kose umorne
mjesečinom zelenog srebra
pokrivati skute željene
nevinošću bojene
ljubavlju
dahom drhtavim
posuti usne trešnjine
gledajući u odrazu očiju tvojih
ruke ljubavne
svitanjem
ninati damare srca bolnoga
što drhte našim milovanjem
a nečujnim krikom glasnica
oslobođena međ šiltetima spiš
Vremešnost je stvar blagoslova. Ponekad zaboli do iskona.
New York Times je objavio naslovnu fotografiju 26. marta 1993. kao metaforu stanja u Africi.
“Fotografija je šokirala cijeli svijet. Hiljade i tisuće ljudi je reagiralo prevashodno u želji da saznaju šta se desilo sa djevojčicom. Da li je preživjela?
Kojeg li licemjernog i bešćutnog svijeta. Šokiran i empatičan(?). Čuj molim te! Nuto jada. Imbecilnost van pameti.
Jedna djevojčica umire od gladi i svijet se šokirao. I umjesto da se moli za ubogu i izmučenu nevinu dušu ,posmatrače interesuje da li je djevojčica preživjela. Vrlo empatično!
Dijete nije imalo šansi da preživi . Bijafranski simptomi i sindromi pregladnjelosti do smrti su evidentni. Njeni roditelji , sestra i braća , i rodbina dalja i bliža su umrli od gladi. Dijete je prepušteno samo sebi i lešinarima jer nema nikoga da je spasi.
U svijetu se godišnje proizvede hrane za 20 milijardi ljudi. Znači baci se hrane koja može nahraniti još 12 milijardi nepostojećeg svjetskog pučanstva.
Svake godine u svijetu je desetina svjetske populacije na ivici života i smrti od gladi. Skoro šest miliona djece godišnje umire od gladi. 16.500 djece svakog dana umire od gladi. većina te djece je mlađa od pet godina.
I oni su šokirani. Jedno pregladnjelo , umiruće dijete je potencijalni plijen lešinara. Oni se brinu da li je to dijete preživjelo.
Gospodo diljem svijeta, pučanstvo zapada i sjevera , a bome i istoka i juga , boli li vas 16.500 mrtve djece od gladi dok vi svakodnevno bacate hranu dostatnu za sve umrle od gladi tokom eona?
Ako svake sekunde umire jedanaestoro nevine pregladnjele djece u najvećim mukama , budite humani i izračunajte koliko djece umire dok vi nehajno izvoljevate šta će te jest, a šta baciti.
I još nešto! Umrijeti od gladi je izbavljenje od velike pošasti i patnje za većinu te djece. Oni mjesecima boluju od gladi. Oni su mejsecima, očajni, iznemogli i bespomoćni. Oni su u agoniji, čitavo tijelo ih boli. Ni misli nemaju . Ni pomoći. Bol nikako ne može uminuti.
Mjesecima traje ubijanje mile iznemogle djece ,a vi se šokirate kada vidite snimak jednog umirućeg djeteta , I ne molite se za njenu malenu napaćenu dušu. Vas samo interesuje hoće li preživjeti.
Svaki dan idete u crkve, sinagoge, džamije i Božije hramove. Molite se i slavite Boga Jedinog. vjerijete u Boga milostivog i ostavljate veliku milostinju hramovima i sveštenstvu, a djeca i dalje umiru. I njihovi najbliži.
I malo vam to što umiru od gladi. Treba ih još nemilosrdno i neštedimice granatama, bombama, mecima , noževima ubijati , klati i silovati.
Pitali bi vas gdje će vam duša jandi , bešćutni , licemjerni svijete da je imate. Prodali ste dušu za lažnu toplinu svoga doma u kome ne stanuje milost i ljubav.
Tako nas Bog Milostivi ne uči.
Trideset jednu i po godinu me tišti ta fotogragija. Podsjeća me na stravične fotografije djece Bijafre s kraja šezdesetih godina prošlog vijeka. Podsjeća me na djecu Sudana, Jemena,Somalije i Palestine…
Podsjeća me na Bosnu i djecu Bosne.
Podsjeća me na bol svijeta od kada se u Vatikan, đavolji sluga , ustoličio za gospodara Urbi et orbi.
Podsjeća me na Leopolda II belgijskog kralja osnivača i jedinog vlasnika Slobodne države Kongo. Na masovna ubojstva i genocid desetine miliona Kongoanaca zarad eksploatacija gume i bjelokosti .
Podsjeća me na genocidnu Britansku imperiju i zapadne evropljane i njihove pokolje Aboriđana , Azijata , Afrikanaca , sjeverno i južno američkih domorodaca.
Podsjeća me na Vatikan i inkviziciju koji du ujednili zapad i cioniste u istrebljenju i genocid svega što nije hrišćansko i jevrejsko.
Ti demokratski ideali – odnosno porobljavljanje svjetskog pučanstva i danas traju pod okriljem novog svjetskog poretka.
I zato djeca, žene, ljudi širom svijeta umiru od gladi,. Kada to ne daje demokratski očekivanog efekta, onda se ubijaju bombama, kamama, plinom i virusima.Računic aje jednostavna. U ime dekadentno i bezbožničke demokratije i bolesnih ciljeva treba nepodobne i neproduktivne robove smanjiti na najneophodniji minimum.
A svijet šuti . I uvijek biva zatečen i šokiran kada se pojavi fotografija djeteta koje umire od gladi i koje siti i monstruozni nude kao hrana za trpezu lešinara.
I zgražavaju se. Ta hajte molimo vas! Nemojte nam kasti.
Zelena boja
ili,
kako me je otac učio slikati aktove.
Svašta će vam napričati o bojama, pa i o zelenoj. Te Boja uskrsnuća i ponovnog rađanja – boja hrišćanstva , pa boja života i besmrtnosti uvijek mlade prirode i islama… ,jošte simbol ravnoteže i harmonije …
Vi ćete odabrati njena svojstva prema sebi. Da li će se ona prikloniti vama – do vas je?!
U potezu , u zahvatu kista oživljava sve što ste čuli o njoj, ali i dodaje neke nove vizure u zavisnosti od umjeća, maštovitosti i avangardnosti u sprezi sa “slobodoumljem” umejtnika.
Učili me profesori – zelena je vrlo zahvalna , ali istovremeno i zahtjevna boja. Ja spoznao ne može se zelenoj ( kao ni drugim bojama) prilaziti ,dodirivati i iskroštavati je (ih) bez ljubavi , velike obzirnosti i nježnosti. Jedna pobjegla ,sićušna kapca mijenja njenu dubini , širinu, tonalitet ,značenje , osvetljenje i nijećeni kontrast.
Njena velikodušna kompozitnost koristi umjetnicima da u najiznansiranijim valerime pokušaju uhvatiti bit prirode koja svojom harmonijom i čarolijom plijeni pažnju smrtnika.
U nekom vaktu, ,kada su anđele hodile terrom ,a vrlo rano , negdje od šeste godine sam krenuo stazom odabira ličnih uvjerenje. Vremenom uvjerenja jačaju ili se brišu. Nema tamte – vam te. Kolebljivost nije nik'a odlika , ni preporuka. Isto kao ni šućmuraste boje i osjećanja.
Kako slikar impresivno oponaša prirodu i društvo , da ne bih postao prepisivač , imitator ili reproduktivac svojevoljno i sa olakšanjem sam odlučio:
-Nema lica, insanki, aktova ili bilo čega konkretnog što bi moglo povrijediti uzvišenost i nevinost anđela sa kojim se susrećem.
Dobro, moram prizanti da je rezolutnost i obvezatnost razmišljanje mog rahmetli Oca imalo uticaja na moju devijaciju:
-Nemoj da ti slučajno padne na um da slikaš žene , bilo lica , tijela ili njinih dijelovaa , obučene ili razodjevene . Grijeh je veliki. Imaš majku i sestru. Ako Bogda imaćeš i kćer. Kako bi ti bilo da ih neki pohotni stranac kistom razgoličije, slika i blati?
Na moju sreću , a na žalost pučanstva uz žene , jedini ktitor , najveći i najverniji učitelj i najveća pošast za moje maleraje je bio moj rahmetli otac.Trebam li vam dosađivati i reći da on , Bog da mu dušu prosti, o primjenjenom slikarstu pojma nije imao.
A da je bio najveći esteta kojeg ja znam – bio je. Tome su svjedočile mnoge Emine, Koštane, Lepe Brene… , a bome i ja. Onako uzgred po jednoj od njih je i ovodunjalučka Lepa Brena dobila ime.
Otac u svojoj očinskoj i životnoj ulozi nikad nikad nije bio nadobudan i ohol. Ponajmanje ponizan. Bio je izuzetno samosvjestan. Nikad nikoga nije molio za pomoć.
Jednog dana u vrijeme obaveznog akšamluka, u intermecu između dvije zgode, neuobičajeno za njega me znatiželjno , možda neprimjetnu bocu ironično pogledao::
-Više ne slikaš žene , ni aktove?
Tada sam imao dovoljno godina da znam da odraslima treba odgovarati što kraće i što jasnije. Opreza nikad dosta. Tada nema zabune , ni neke velike priče i propitivanja:
-Ne!
-Uh , izgleda da sam naj…grabusio ?
Šutim. Gledam kroz njega. Znam da će u eter istovariti sve što mu kraula umom.
-U pozadini jedne vehte rasprave o umjetnosti svi se složili da nikad ni jedan slikar nije naslikao zeleni akt. Kažu – nemoguće jednom bojom naslikati sve ženske atribute . Heravo nasađen kakav jesam ,a koji mrzi čoporativnu homogenizaciju ili zbijanje u redove u bilo kom smislu , bespogovorno rekoh :
-Moj sin slika aktove u njegovoj omiljenoj smaragdnoj boji.
Šutim i dumam kako on zna da mi je to omiljena zelena boja? A onda se sjetim da očevi svojim sveznanje sve konce povežu. Meni su sve boje omiljene. A ja svojim djetinjim neznanjem slutim da ima još.
-Na kraju je to ispala mala oklada. Oni kažu nemoguće je slikati zelene aktove , jer nema zelenih žena. ja se nasmijem i kažem im da nemaju pojma o ženama i da moj sin zna mnogo više o ljepoti žene nego svi oni.
Dižem pogled , gledam ga u oči i znatiželjno čekam da prelomi suštinu i pukne muhur na ovo prenaglašeno hvastanje sinovog “umjeća”.
-Opklada je mala, ali u velike zlatne šorvane; pa ti vidi šta ti je raditi.
-U redu. Treba mi penezi u protivrijednosti jednog šorvana i minimum sedam dana odmora od svih hamalskih obaveza i imaćemo zeleni akt.
-E ta ti valja! More li ova: Ja bacim zlatni cekin u vazduh , ti kažeš tura il jazija i ako pogodiš tvoj je. Ako fulaš ili ostane u zraku moj je.
Šta ću ? Slegnem ramenima . Znam da sam zijan. Moj otac je kao svaki hadžija, ponekad volio iskušavati sreću. Pritom je ispoljavao jednu malecku manu – nije volio gubiti. I nikad nije. Barem koliko se pučanstvo sjeća , a vlast bilježi.
Pretpostavljate , sasvim ispravno – Franjo Josip je ostao u vazduhu. Zbog toga vazduha ili nekog drugog lomatanja , smaragdni akt je bio gotov tek za dvije sedmice , pride nekih sedam dana.
Otac ga je primio u ruke, pogledao, obrno , okrenuo , nasmiješio se i svečano objavio:
-Ma, znan sam ja da ti to možeš. Moj sin. Likove svih žena epoha balizma i renesanse utjeloviti u jednu savršenu ženu . Bez imalo vulgarnosti i lascivnosti , u svoj ljepoti , plemenitosti i nevinosti predstaviti nagost uzvišenog bića zaslužuje nagradu.
Ponio akt sa sobom i bio je bogato nagrađen. Nikad ne saznah kolika su ukupno težili dobijeni dukati. Mene su zapala dva. Jedan za troškove, jedan da se provedem sa onom mojom.
Sve moje izabranice su za njega bile – one tvoje. Njegove su imale konkretna imena. Iako mi je Mati već odavno rahmetli , ne usuđujem se , duši da mi prosti , izgovoriti njihova imena. Majka se , sasvim izvjesno, nije odazivala ni jednom od tih imena.
I tako dođem do dvije spoznaje.
Mahalaš uvijek ostaje mahalaš i dingospo u izvornom smislu te riječi. Diskrecija na prvom mjestu.
Što se desi u obitelji to ostaje u obitelji. Osim većine mojih slika. One nastaju, ali se nekim proviđenjem tope i nestaju . Najčešće o svitanjima i sutonima.
Nikad nisam saznao gdje je završio Smaragdnii akt , koji je iz pijeteta prema anđelama i njihovim skrivenim ljepotama nazvan Raskoš leprša.
Tek u Očevoj ostavštini nađoh je zboksanu u dnu sehare. Godinama poslije smrti vlasnice ljepota sa slike, sam se usudio da je objavim i poderem. Neće meni niko doticari raskošni smaradni akt koji leprša u bezvremenu.
Gledajte i uživajte. I otkrivajte!
Nije to samo još jedan akt , makar on bio specifikum narisan svim nijansama smaragdnih boja. Dosta toga je udaljeno od uma i pogleda površnog posmatrača.
*
Ispod snježnog mosta ljubavi
u kovitlacu tisuća pahulja
bijelih
snenijih od cjelova naših
njena skrivena ljepota
damarima jecaja ranjenih
doziva nevinost prošle noći
Ni tuge nema
tek malo sjete
ostavljajući dio srca
ona mora poć
ka raskršću snova
gdje jedni umiru
a rađaju se novi
Eh jube jube
gdje si sad
okovani uspomenama
rumore kristalni stalaktiti
sa snježnog mosta ljubavi
iznad sleđene rijeke
koja tišinom sni
Ugodne godine prebrzo otrgnute sa starih kalendara mirišu na ljubav i sjećanja.
Iz svakog kutka Galerije Bosna zemlja Božije Izviru uspomene i snovi ,podsjećajući na vremena kada su ljepota , milost i dobrota bili osnovna mjerila prelijepog i raskošnog života.
Nema žala što sat neumitno otkucava . Živjelo se i voljelo. Radovalo i tugovalo. Ludovalo i bolilo. Molilo se Bogu i strepilo.
Djelići tih vakata su zapisani u srcu i stranicama koje u svjetlosti Galerije žive kao nijemi svjedoci prohujalog vremena.
Plava je boja Univerzuma , postanja , Zemlje, neba i mora, … i moje djetinje nevinosti
Mnogo je aspekata prirode, uma , psihologije, filozofije, muzike, … , i života koji se oplamenjuju plavom bojom. Svako živom biću poklanja nadu samo njemu svojstvenog značenja.
Meni su sve boje drage i na isti način ih volim i poštujem. To poštovanje je vremenom postalo uzajamno . Živimo u jednom nepomućenom skladu miroljubive koegzistencije i neprijepornog sklada. Pomažu mi da na najtananiji način pokušam predstaviti sraz ličnog mikrokozmosa i veličanstvene harmonije Božijeg stvaranja i Univerzuma.
Ali dodiri i prelijevanje plave boje ( u svim njenim valerima ) i svjetlosti ( bijela boja ) su nadahnuće i usud koji me prati čitav život.
Nadam se da će moje kreacije i evetualna ljepota ,zaintrigirati i izazvali bar mali titraj prepoznavanja u oku posmatrača.
Hvala na vremenu.
Uživajte…
Ah , skoro zaboravih , slika se zove – Život moj.
Moji praprapradjedovi , a bome i djedovi su bili primorci i pomorci. Nisam birao – rođen sam na kontinentu podalje od mora. Čitav život usud me vukao, vodio i vodao moru plavetnom, moru prelijepom , moru Jadrnaskom. I mirisima zatona , maslina , kavala, grožđa, vina , ali i brnistri.
Nakupilo se kalendara . Poprilično. Kod nas se to kaže hejbet.Bog mi podario milost da mlad (?) , sa skoro četeres'devet iskamčim mirovinsku ladovinu ili ako vam je draže državnu bešiku.
Trebalo se odlučiti:
-San – Dalmatinka,brodica ili realnost – Sarajka – Galerija.
Srce se nije moglo odlučiti.Usud ne trpi neodlučnost .Izgubih ljepote i san. Ostade mi realnost galerije.
I onda providnošću, pri kraju putovanja, ugledah vrlo lijepi i poetski video zapis divne slikarice i umjetnice Yossamin:
-Sea nad sky – one small boat.
Shvatih – to je to. Nikad ne odustaj od snova. I nisam.
More nježno , more jadransko, brodica Dalmatinka i galebova krik zovu – pravac jug.
Sarajevu i Galeriji sam nesebično davao i ugradio sebe . Vrijeme je da krenem za dječačkim snom. Ne bojim se i nije mi žao . Kamo ću dospjeti? Zar je to bitno? Bog Milostivi će biti sa mnom. A možda i…
Tko da zna? U tome je čarolija prelijepog života.
Bujice i poplave u centralnoj Bosni.Apokalistične i karaklizmične scene. Ima mrtvih , povrijeđenih i nestalih. Materijalne štete će se mjesecima sagledati i zbrajati. Slike su zasta tužne, nestavrno apokaliptične i bolne.
Na dunjaluku ništa novo.
Mrtvi će se oplakati i prežaliti, povrijeđeni izliječiti, nestali uz Božiju pomoć pronaći. Sredstva za obnovu će se kako tako pronaći. I prelijepi život će krenuti dalje.
Čitava zemlja će se solidarisati i zbiti u skoro jedinstvenu frontu. Doći će pet minuta onih koji čitav život nose glavu ispod miške. Većina će zalelekati i izraziti saučestvovanje ,empatiju i solidarnost. Idjelizti koju marku. Za sevap i iskupljenje od grijeha.
I život će ići dalje, kao i prije. Beu nauka i promjena.
Vi mislite , ama baš nismo empatični.
Griješite ! Grdno griješite.
Čitav život upozoravamo na ljude i neljude , dobro i zlo , činjenje i nečinjenje i konsekvence proistekle iz tog kolopleta.
Urođenike razaraju i ubijaju još od nastanka prvih nadmoćnijih plemena / civlizacija. U poznatoj historiji , počelo je sa postanjem i židovima Nastavljeno sa hrišćanima, Dolaskom muslimana stvar se do balčaka zakomplicirala. Više nema mjesta na kugli zemaljskoj koje nije osjetilo pošast i pogibelj uništenja.
Prije su se ti pokolji dešavali , gluho bilo da nam Bog oprosti ,u ime nekog samo njima znanog boga. Sada se to radi u ime demokratije i novog globalnog svjetskog poretka.
U svijetu koji prizvodi hranu za 20 milijardi ljudi , od osam milijardi izbrojanih, desetini stanovništa svakodnevno prijeti smrt od gladi. 800 miliona ljudi je na rubu smrti. Većina njih umire u tišini.U te brojke nećemo uključiti Palestinu,Jemen, Sudan , Somaliju , Aboriđanje, Mjanmar… Oni su decenijama, Palestinci skoro čitav vijek, svikli da se izbore i prežive. Koliko dugo tko to zna?
Nećemo pomiljati ekocid i genocid. Uzaludno je. Ljudski nerazbor je sve veći i nehumaniji. I onda kažu kataklizme i pošasti poput bakterisjkih ratova su opasnost za čovječanstvo. Porobljavanje pučanstva na globalnom nivou je završeno i čini se za ljude više nema nade. Osim… No , da li ima vremena i volje da se ljudi vrate svom iskonu.
Penezi , novac , šoldi su postali jedino božanstvo. A ljudi se bore za golu egzistenciju ne razmišljajući , jer oteli su im um . U nerazumu postaju sluge zlog gospodara, koji može dovesti do uništenja Plave planete i života na njoj.
Da se vratimo na početak zapisa i da pokažemo još malo “neepmatičnosti”. radi lakšeg razumjevanja progovorićemo u prvom licu.
Imao sam zemlju. Prodao je da bi vlast plačkala na gradnji puteva ili urabanizaciji. Kad se malo bolje zamislite i pogledate , shvatite da su ti tokovi postali glavna transverzala kataklizme bh scenarija ovih dana. Nećemo tupiti . Imate mozga i sagledajte šta se dešava prilikom svihtih građevinskih radova. Sveopća pustoš i sveopće uništavanje okoliša.
No ,nije to moj problem , nek se država brine o tome. Moje je da prođem i proživim što mirnije i jeftinije.
Da li je baš tako?
Državi , lopovluku koji stoji iza nje nikad nije dosta. Hoće još! A kako doći do tog još? Urbanizacija , cestogradnja, mostogradnja, tunelogradnja, elektrifikacija, bagatelne sirovine po svaku cijenu.
Tu dolazim do izražaja ja , jedinka. Državna pomno računa na mene. Pomažem državi da realizira svoje pljačkašče planove , ne shvatajući da me u stvari ona pljačka, dovodi do ruba provalije i urinira poput trenutne bujice. sasvim izvjesno i ljudo popiut mene .
Krećem ka gradu jer nemam svoga doma, a tamo se ljepše živi. Kupujem raspoloživo zemljište po što povoljnijoj cijeni. Treba je iskrčiti, posijeći drveće, minirati stijene ,poravnati , uništiti okoliš , zagraditi sve dotadađnje vodotokove i pristupe.. Moj brat će kupiti zemljište do mene. Naši rođaci i prijatelji bezemljaši će učiniti isto. Nastaje sveopšti kupleraj. Dozvole , ne dozvole, javno i privatno, legalno i ne legalno. Sve postaje opšta pljačka , korupcija i mito. Ne zna se ko… ma znate već. Nećemo prostakluka u našoj pisaniji.
Nema dovoljno struje. Idi uništiti vodotokove i jako široku okoliš. Nema dovoljno namještaja, ogreva , papira, prokletih daski za šalovanje.Sjeci šumu. raskrčavaj, gradi puteve , baš te briga za eko i higijensku infrastrukturu . Uriniraj sav otpad u vodene tokove . I nadzemne i podzemne.
Nema građevinskog materijala ili je skup. Uh, a ja trebam beton i svu mogući građevinsku građu.trebam betom.Isuši rijeke, kradi šljunak , pravi kamenolome, kopaj vepnenac i laporac usred Neretve , Bosne , Une, Save,Drine. Gdje god ti se prohtije buši ruši i kopaj. Prekrajaj rijeke i potoke. Šta te briga za eko sustav i ako rijeka postane ponornica i izgubi se na novom toku. Od šuma pravi pašnjake iako smo svu živinčad poklali i prodali. Ne bojiš se , jer imaš novaca i ljude koji bi dali guzice , pardon sjedalice za sitniš.
Ljeto je bilo sušno i vrelo. Ljudi se ibretili. Neretve u Jablanici nema. Bosne kod Rimskog mosta nema, a na Bjelašnici niču apartmani.Prokoško jezero se onečičistilo ,a Fojnica nema kanalizaciju. Jezera isušila, rijeka ni . Kiše ni za ilađa. Ljudi kukaju gdje se dala ta silna vodra.
A priroda ko svako živo biće. dobro za dobro , zlo za zlo. Što uzme to i vraća. Što joj se opljačka i uništi to obilno kažnjava.
I onda zapadaju nedostajuće i željene kiše. Nema drveća i korjenja , šljunka i kamena da ih uspore , da ih upiju na tenane , da je prime kako je to vijekovni običaj. Pojave se bujice koje ruše sve pred sobom. Ogoljena zemlja nije nikakva brana. Voda nosi sve pred sobon. Pojave se klizište i postaju stratišta. Ljudi su svojim neznanjem , nebrigom i pohlepom svoja imanje ostavili prirodi na milost i nemilost.Nastupi sveopšti haos.
I u vlastitom nerazumu pučanstvo okrivljuje surovu , haotičnu i nehumanu prirodu i vrlo često druge. Postaju očajni , izgubljeni u tragici i pustoši koja ih je strefila.
Jedino vlast zadovoljno trlja ruke. Evo novih investicija i para za nas i naše pulene.Daćemo 10 , maksimu 20% , uzeti resto do 1o0% investiranog. Par procenata u budžet, par procenat sirotanima , ostalo u vlastiti trezor bez dna.
Tako je to uvijek bilo. Uvijek nastradaju oni koji služe vlasteli. Uvijek zakukaju oni koji vjeruju da će ima poslušnost i vlast donijeti blagostanje. Uvijek stradaju oni koji ne razmišljaju , čija je glava u pijesku ili nečijoj sjedalici i koji ne vide dalje od nosa, ili već pomenute hojdane. To su oni koji ne razlikuju činjene i nečinjenje , i dobra i zla koja iz tog prouzilaze.
Dakle ja se osvjestih. Saznadoh da sam i aktivni i pasivni saučesnik u ekocidu, hidrocidu ,urabnocidu,katastrofamnim klimatskim i razornim ekološkim promjenama , u sveopšte uništavanju rodne grude i Zemlje.. Nek mi je Bog milosti i ljubavi na pomoći.
A vi? Šta je sa vama?
Vama se to još nie dogodilo. Kažu :
-Poklopiće vas od tamo od kuda i kada se najmanje nadaš.
I onda nam, reciti da nismo empatični.
Ma , bjaž'te ba!
Repeticio nikad nije bila učiteljica života, niti historija majka znanja.
A Bosna , jedna jedina , ponosna m snena i prkosna od sna i dalje svojom ljepotom i Milošću Božijom sja i opstaje.
Hvala Gospodu,
Haleluja.
Kedna slika naše zaboravljene prošlosti , potisnute sadašnjoszi sadašnjosti i merebitno neizvjesne budućnosti: