Završila se igra:
vatra početka,
slast i tajanstvo tvog prvog grijeha;
gotovo je.
To nije više ni veselje ni slatka dosada.
Ti, mala moja,
ženska sa žura, flićko, džepna damo,
nasmijana i onesviještena ljubavnice,
moje dijete i moja majko –
postala si neizreciva,
a počelo je beznačajno:
zatekao sam se kako ti telefoniram
u ljepoti večernje kiše,
koja je samo provalija nada mnom
i potreba da te dotaknem,
i tvoja usta.
Pokućstvo, topli namještaj mojih starih ljubavi
osipa se.
Zatekao sam se u nježnosti koja je već spavala,
u riječima koje su mi pripadale,
ali me nisu mogle naći.
Ti si postala moja obrana,
dobrovoljno proganstvo,
pobjeda nada mnom, moja muka,
ljubomora na život,
moja mrtva sestra uspavana u velikim ružama,
nemoguća zemlja, potrebno tijelo,
moja ruka i glava.
I zagrljaj u kojem sam se jučer igrao,
sada me obuhvaća ovdje, daleko i zauvijek –
u svim uglovima mog života.
Postaješ bezimena, nepoznata i smrtonosna,
moj život i spas od života –
moja ljubav.
A tko je ispraznio pijesak iz vaših cipela,
Kada ste morali ustati za smrt?
Pijesak što ga je amo donio Izrael,
Pijesak njegovih lutanja?
Gorući pijesak Sinaja,
Pomiješan s grlima slavuja,
Pomiješan s krilima leptirovim,
Pomiješan s prahom zmijske žudnje,
Pomiješan sa svime što je otpalo od Salamunove mudrosti,
Pomiješan s gorkošću tajne pelina –
O vi prsti
Koji ste ispraznili pijesak iz mrtvačkih cipela,
Bit ćete već sutra prah
Na cipelama dolaznika!
