Logor smrti

 

 

 

Bosna je  zemlja Božije milosti

 

Sarajevo Grad čednosti

 

 

Modra rijeka sanja

 

 

Ulica prkosa

  

 44 mjeseca , ili tačnije 1425 dana u logoru smrti se dešavale monstruozne , ljudskom umu nezamislive stvari.

Logorska statistika broji:

-14.o11 ljudskih bića ubijeno

-1601 dijete razneseno

-50 000 ljudi izmasakrirano

Vi mislite radi se o nacitičkim konc  logorima najcrnjeg fašizma.

Varate se!

Ipak, možda pogađate?

To se dešavalo u Sarajevu , Gradu čednosti , najužasnijem svjetskom logoru smrti , a na očigled hriščana, Vatikana, SAD, EU i ostalog “demokratskog “svijeta

Svaki dan 10 ljudi je ginulo, jedno i 1/10 dijeteta razneseno, 35 ljudi ostavljeno bez udova i nade.

Sve se to dešavalo u New age vremenu na pragu trećeg milenijuma.

Zvijer projicirana iz grada, smještenog na sedam brežuljaka, se okomila na Bosnu zemlju Božije milosti i Sarajevo Grad čednost.

Zlo skupljenu na još jednu krstašku bojnu protiv iskonskog  Dobra.

Slabo im znanje, još tanja snaga.

Ne mo'š ti bolan Bosni i Sarajevu , ni Bogu milim ljudima opepeljiti.

Na današnji dan 5.Aprila/Travnja 1996., monstruozna kukavička neman je podvila repove i otperjala u guslarske vukoderine iz kojih je izmilila.

Milostivi svoja čeda štiti, a zlo vraća putima odakle dolazi, da tamo pokaže snagu.

Učinci su već uveliko  vidljivi , iako se slijepci prave nijemi i gluhi.

Ali to još nije kraj.

Čekajte vi , a čekamo i mi!

Milostivi su puti Gospoda Silnoga.

Dopisano

Prelijepe, proročke stihove uvodne pjesme – Sarajevo će biti , sve drugo će proći ,napisao je i uputio opkoljenom Sarajevu, veliki čovjek Đorđe Balašević.

Sarajlije nisu imale izbora. Uglazbili su ih i otpjevali.

 

 

 

Oni jašu Mojsije harmoniku baca / Epizoda III / Drugi dio

 

 

-Skrati malo bona,evo akšam će, a ti razvukla ko pretili hodža teraviju.

-Hoš najkraće , jel tako.

-Valjalo bi.

-Jebi se , to bi ti ukratko , najkraće bilo.

Mojsijev otac iskolačio oči ko magarica , kad je arapski doro dora.

-Ne valja ti ta spika mala.Mlada si ti za to, a i nije za žensko?

-Kakva te S pika spopala.Nisam ni Semka ni tvoja Simka ,a ni  curica, da mi je anamo ona kao bulina za ramazana.Kod mene se grm već rascvjeto, malo me ko svrbi ali ništa strašno, vjerujem proći će.

Tamo u bašči , iza ograde od ćeremide  javi se neki vrisak , ko da neko zapomaže.

-Idi bona vidi šta je onom čeljadetu.

-E u inad tebi neću,a i ne zovem se bona i ne traži  onaj neko mene, već rahmetli materu. E pa kad je zove,  neka joj ona pripomogne,mater joj je. A onoj ,  alajmanet Simki , partizani upucaše čovu, ona ni suze nije pustila, samo promrsila; pogančer.

-Ovi katil što je bio zadužen da ga upuca došo Simki na žalost.Kažu u partizana . Upucaš čovjeka, pa mu zapucaš po ženi,ono ne za prave. No Simka nije mutava bila ,pa komunistu omađijala,pa je ovaj oženio.

-Znači Simka se ponovo udala i ja mogu pjevati borbene.

-Kako hoćeš,ali se i prije mjesec dana rastala,čula da ti dolaziš,

-Pa što to odmah ne reče jadna bila.

-Nemoj se rano radovati.Simka se prije neki dan i treći put udala. Kaže sad je pravo zasvrbjelo, ne mere te čekati.

-Znači sad sam načisto propo.

-Kako ti kažeš. Zato ti ja bolan rekla da nema Simke, da je umrla ne bi li se ti okreno i otišo, da se okupaš i uspristojiš. Možda na insana ličiš. Vako si ko duh koga su nagaravili brašnom. Ajd, zdravo.

Heknu lajavica kapiđik brašnjavu insanu pred samim nosem.

Poslije on sazno da je Simka umrla ,ha je kod cionista  otišo. Neki kažu od sušice,neki od tifusa. A ima hin koji jopet misle , da je tu  damar i dert presuđivo.

Sažalio se Mojsijev otac sam na sebe, ko siroče nad siročetom. Sada više nikog na ovom dunjaluku nema. A možda ima. U glavi mu se rađo plan. Skonto, ono goluždravo tiće zbog njega belajli lajala i sebe sramotila, samo da ga pripremi i njemu bude lakše.

Odmah po vjenčanju , nakon sedam mjeseci se rodio Mojsije. Mnogi sumnjaju da je sedmanče. Ima i onih koji vjeruju u teoriju zavjere i kažu d aje neko preveslan.

I eto to sedmanče , taj  Mojsije  zeo  godišnji, uzela  i  Zlata, mislili se malo osamiti. I šta ti mi znamo, jošten nešto svašta raditi. Ali samo ono što priliči kada golubica i golub ostanu sami, a nešto ih zasvrbi. Tada oni nisu krivi za svoja djela. Jok, nipošto. Krivi preci što su ih take rodili.

Dobar plan,ali imo jednu falinku¸. Zlata se povjerila Leli Jeli Jeleni. Ona Herci, Herco Omi, Oma Kosi, Kosa Frki, Frka Debi, Deba Omi, Oma Lenjem. Ovom bilo mrsko dalje novost širiti.

Al'mahala ko mahala. Po čaršije je očas znalo da se dobri akšamluci kod Mojsija nijete. Dođoše skoro svi. Njima pozivnice u principu nisu ništa značile. Za muziku se da srediti. Dobri nešto sa nekom Vesnom iz Avde Jabučice na br.4  petljo.  Ženska aman ciganka čak i sefardske pjesme pojila ko Zlata. Gitaru dobro prebire i još štošta.Merak joj jojati i cvrkutati.

Prvi dan Dobri ne dođe. Nije bio sa Vesnom nego slučajno sreo Ljilju i sa njom zaglavinjo kod rođaka joj Ibre Piljka i njegove porodice. Cigani ko Cigani, samo im trebo razlog za slavlje. Nekada ni on. Samo zasjednu i iz čista mira nešto slave.Tako ih život naučio. Kod njih je vazda Đurđevdan  ili barem rođenojdam. Nikad se ne zna koji belaj sutra može iz zasjede iskočiti.

Došo Ljiljin momak u švrakin čergeraj, pa hajd ti sada ne slavi i ne tandaraj. Tandaranje vako i onako se razvalilo na sedam dana. Zaključali Ljilju i Dobrog u jedan halvatić, kroz prozor im hranu doturaju.  Boje se pobjeći će i natakariti im slavlje. Ibro i njegovi se vesele  i provode. Opšti takeraj.  A djeca u halvatiću? Jašta će  nego se igrati Cigana. Sve , i da nisu mislili igrali se grlica. Ciganska posla.

Eh, da čitav svijet slijedi Cigane, ne bi bilo krvavih jebada.

Šestog dana blagdana slavlja, slavljenici malo posustali. Neka anđela, jedna mala cigančica ključ ukrala i Ljilji kroz  penđer dodala. Ljuilja u nedoumici. Za tijelo i liniju bolje se igrati grlica. Za dušu istina i sloboda melem. Misli takariš tijelo ,duša je preča, a tijelo je lako nadolmiti. Uglavnom. Ni njoj ni Dobrom nije vrijeme za bukagija, a mere im se okliznut. Sedmog dana takara, niko se živ ne čuva i ne boji ničega.  Sve živo pošandrca.

Oni u prvi taksi, pa pravac Bjelave  obići njegovu kuću. Prazna zvjera , nama mu staraca, i oni na morju. Putem ih taksista Šaćir Šok obavjestio o akšamluku kod Mojsija. Šok , to vam je onaj hrvač što je jalija i izbacivač bio.

Ljilja  i Dobri nemaju kud, usput im bilo svratit kod Mojsija na kontrolu.

Na Čekaluši naletješe na Malu Guzu. Samo jedno upadaj, pa na desno , zamal ne bubnuše u drugi taksi. Tada su sve ulice bile dvosmjerne . U tom taksiju Baška Baša  sa nekom starkom. Ma , nije ona starka . U cvijetu je mladosti. Ima nekih dobrih , uzbibanih četiri banke .

Baša  postavio limit . Do dvadeset osme ima da fura sa dvadeset godina starijim.  Ne m're ga glava zaboljeti.

Kad uleti u treću deceniju, smanjivati razliku: devetnaest, osamnaest… Unatraške odbrojavanje i ispaljivanje.

Šaćir Šok mudro zaključuje:

-Svi putevi vode u Mojsijevu obećenu zemlju. Sad mi je jasno od koga su stari rimljani čopili svoju izreku : svi putevi vode u Mojsijev đardin.

Na vratima Mojsije stoji. Nikoga ne frštulji,  jer se niko ne obazire na njega. Samo upadaju ko tatari, a poneko kao padobranac. Niko još tako ulećeo nije, ali nikad se ne zna.

Zaustavlja Dobrog , vodi ga ustranu pred kapidžik ispred Pavićičkine kuće.

-Ko ti je reko da je kod mene ko fol akšamluk?

-Šaćir Šok.

-Ko je njemu reko?

-Niko konkretno,kaže čaršija bruji.

-Ma nije važno, imamo problem.

-Koji?

-Deba zakuho sa Frkom.

-Ko mu kriv,sam pao pa se ubio.

-O čemu ti to?

-O Slovenki.

-Kakva te sad Slovenka spopala?

-Ona Ditka.

-Koja Ditka?

-Šalim se,odakle Debi šenkrat plaho Slovenka?

-Natakarim Slovenke.

-I Deba je.

-Ti se opet šališ.

-Jok,ti se šališ.

-Pusti šalu,vrag je odnio.

-Koga vrag odnio,šalu ili slovenku?

-Frka i Deba se zakačili oko centifolije.

-Pa šta ima veze, nije im prvine. Mogu se oni kad im je ćeif zakaćiti i oko komarca .

-Kakav te sada komarac fištio?

-Nikakav, ja to onako ko primjer.

-E , jesi mi pametan, ko da si ilmija posto.

-Pametan, nepametan ima ta centofilija , oko nje se ne valja kačiti.Niko neće biti u pravu.

-Eto vidiš , tu je belaj. On kaže da ta   ruža sa sto lista . Ona tvrdi da je to nemoguće , već da svaka ruža uvijek ima  sto jedan ili devedeset devet lista ili koji manje. Nikad sto.

-Oboje su u pravu.

-Kako obje blentovije  mogu biti  u pravu?

-Za centifoliju je narod reko da ima sto lista,pa je Deba u pravu. Centifolija samo  jednom u par tisuca cvjetova ima sto lista, pa je i Frka u pravu.

-Sad  ga ti nagrdi, ja mislio da ćeš pomoći. Hajd sad upadaj i ni jedne o centofiliji.

-Jakako ni jedne,kako ti kažeš…

Ono kad bi se zezali ,u sebi dodaje Dobri.Uleću usred Hercine filozofije:

-…  nisam lud ništa poklanjati jer slijedi  belenzuke na ruke ,bukagije na noge.

Baška Baša se nadovezuje:

-Poklanjam ti ružu za jedan dan,ljubav za uvijek kaže Prever.

Deba  će:

-Poklanjam ti ovaj ljiljan na jedan sahat,pa ći ti pokloniti drugi za drugi sahat i tako dvadeset četiri ljiljana  obdan ili obnoć kako voliš. Nema tu život nikakve veze. Ako proživiš čitav život najebo si. Ili te herc bubne ili te Frka đugumom zvizne, na isto mu dođe. A, ako  kojim slučajem  , ne doživiš da te hercika ili Frka džugumom hekne , opet si najebo. Ili te šta satralo, ili si rikno,crko i krepo na pravdi pravde.

U prolazu se moro i Dobri upetljati.

-Cvijeće nije da se bere,a ljubav je da se daruje.

Oma je konkretan:

-Natakariš cvijeće, hoćel’ ta meza.

Lenji :

-Ah, cvijeće…aha.

Mojsije, još uvijek stojećki:

-Vas peterica bilmeza ni je'ne, a ti Dobri za neku dlaku prođe. Cvijeće ne gazi, ne beri i ne trgaj. To je prva i jedina zapovijed u ovom đardinu. Ostalo vam na volju. Cvjet  je Božji stvor. Sa cvijećem treba polako, pažljivo  i nježno i samo mirisati i udisati isto ko sa harmonikom i ops, ženom. Lijek je to. Nema veze ako se ponekad ušćuje. Vručina svaki cvjetak ušćuje.

Smjestiše se  napokon. Mojsije kod Zlate, Dobri do Ljilje.

Neda Mojsije , ni da se dira  ni  da se cvjetić bere. To ti je ko insana ili hajvana ubit. Cvijeće ti je bolan,  Božije stvorenje; diše, raste, ljubav i mržnju osjeća, plače i  rađa,  i umire.

– Kako bolan plače, kad si vidio da cvijet plače.

-A šta rosa  , bilmezu blesavi  , nego cvijetne suze .

Deba je danas šenkrat plaho dumo. Cijelu prošlu veće eno kiselico i  filter šezdeset in sto  žmario njakom Slovenkom . Džabe  mu ona govorila da je Slovenka. Bojo se ima pomenut, jer mu može, naopako bilo, pred Frkom izlećet i eto belaja. Ako kaže Slovenka  mi rekla to i to,ili radila mi to i to , to mu dođe nešto neodređeno . Ditka  mrzila alkohol, kaže skup i trošak, a kiselica podiže zdravlja.

Deba klima glavom i konte jebote zdravlja ako nema brizli ili bijelih bubrega i oka rakije. Ona imala sedaminpedeset ali Deba ga bacio. Bojao se; mogu  Ditka i  Frka nekako sa kutijama stupit u neku vezu  i ode mu glava. I Frka pušila iste, ko i Ditka. Sve se dobro završilo, više puta nego što je to Ditka očekivala. Kad je otišla obećala se javiti ha, stigne. Nije.

Uhapsili je slovenci čim se vratila. Slovenkama  bilo zabranjeno sa drugim narodima se mješat, zato su izmislili svoj govor da se podvajanje vrši. Ipak Ditka svako ljeto: sedam dana kod Deba, mjesec dva u  Prevzgojni Dom Radeče.

Radeče ništa ne pomaže. Ona kod Debe naučila i brizle i bubrege prviti i sama ih biberiti in in se radeče nabijati . Ne može Deba na dvije strane biberiti. Plašio se on đuguma,  iako mu je   Frka davno poslije ovih o bubrega,  a  poslije onih dala nogu . Poslije  ovih brizli , a i poslije onih brizli. Jasna računica. Hoće se raći šenkrat plaho brzo nasudjelovanje u razdvojbi, jerbo štreka po život  navarno.Ili u prevodu neko će skroz naskroz najebati.

/Kraj drugog dijela treće Epizode/

Trebević , Grad čednosti , Zlo i Poslijednji Bogumilski monoteisti

 

Harmonični zakoni Bogom date prirode su neumoljivi.

Svako živo biće ima svoj početak i kraj.

Ima srce i dušu

Između toga život.

 

I ovaj Grad. I ovaj narod . I ova mala plava planeta.

Na kraju krajeva i Univerzum.

 

Ko te udari po obrazu ti okreni drugi. Bolje ti je.

Božja zapovijed , sasvim logična poslovica, izgovorena ustima Nazarećanina.

 

Trebević .

 

Ta malena planina iznad Sarajeva grada čednosti peristira i prije nego se grad ,

prije nego se On rodio.

 

Nikad mu nisam poklanjao veliku pažnju. Prihvatao  sam ga  onako prirodno.

Jednostavno postoji

Jedna planina iznad grada.

 

Ali…

Jednom u mom potonjem životu , vraćajući se poslije dužeg odsustvovanja , zanijemio sam.

 

Odmah poslije Blažuje   nadvožnjak  se naglo spušta ka Ilidži , tim ugodnim vanjskim vratima Grada . U njegovoj blizini vri mnogo hladnih i bistrih , modrozelenih vrela, kojiima počinje Modra rijeka da plovi i sni kroz  zemlju po kojoj dobi ime – Bosna zemlja božije milosti.

I saputnici rekoh da zakoči na vrhu  tog nadvožnjaku. Moradoh stati i izači. Želio sam pogled smiriti. Nisam želio fatamorganu.

Bljaštao je taj Trebević Suncem okupan. Odjednom me zapljusnu njegova istina.

 

To nije planina , to je dobra , nježna,  plodna žena prekrivena plavetnim velom , u čijem se krilu, skoro stidljivo smjestio moj Grad.

Obronci , razliveni u jednu čvrstu, a ipak, titravu bjelinu ženskih skuta obgrlili su Čednost poput nezaštićenog dojenčeta.

 

Okolina i više planine mi se učiniše kao neki dekor za nadrealističku sliku bremenitosti:

-Dobrota majke , i  blagost njenih bedara u njima uronjeno nejako dijete, štićeni okolnim planinama , pretvaraju se u sliku iskona.

 

Ipak me tuga preplavi.

 

U neko doba , dekretom nekog nadobudnog došljaka, koji se močugama i opancima uspentrao na čelo došljačke oligarhije koja je uzurpirala vlast , u kojoj nije bilo rođenih Sarajlija , zabiše u vrh glave , u čelo usnule planine Majke, ružni  TV toranj. I dan danas strči, kao glogov kolac zabijen u grudi nevine žene, umjesto u grudi mentora projektanata zla.

 

Tako se ,  godina unaprijed označi skrnavljenje, mučenje, silovanje i ubijanje Majke – planine i djeteta – grada čednosti.Silna želja za ubijanjem Majke progovara nakana  da se taj Grad – nevina beba učini nebranjenom  i nehranjenom, ugušenu u vlastitim suzama.

I na tom nadvožnjaku od željeza i betona On zaslijepljen zatvara oči.

Zatvorivši oči , On vidi sve, jer zna sve, zna to iskonsko znanje koje Majka i beba Grad nutrinom svojom prenose dušama svoje krvi.

A te duše , ta srca , lete letom čudesnih gradskih visokoletača , golubova vjernika i vjesnika sa grančicom malsine u kljunu.

Maslinu skidaju , golubove na roštilj bacaju , sa svih strana nadolazeće horde zla mračlnih sila neolita , krede i jure, homo primogeniusa , aveti i pošasti starog i novog vijeka. Zatim rimljani, avari, huni, slaveni , hadumice  Vatikana i  krstaši , bijeda srednjeg i kasnijeg vijeka, opet krstaši, turci,austrougari, srbalji i kroatjanci te Njemačka bagra,pa opet četnika i ustaša, raznih biljalj aljija,Izetija.Sve sami nacista. Neprimjetno se privukoše svjetske i bjelosvjetske kurve,ubice, zločnici i silovatelji pod maskom mirotvoraca.

 

Molimo vas prestanite, dosta dosta više.

U ime Boga ,prestanite.

U ime ljubavi i prirode zaustavite se i idite svojim kućama u miru.

 

Tiho jeca bremenita Majka. Jauče beba grad Čednosti. Vrišti Bosna zemlja Božije milosti.

 

Niko se ne obazire na izbezumljenu i epohama izmučene duše.

Pomen Boga Jedinoga , prirode i ljubavi još više raspomamljuje pobješnjelu rulju izniklu iz đavolove glave.

 

A kada se nekim čudom , jedni bezbožnici zamore od brutalnih radnji, a drugi bogohulnici joj ne skupiše snage za zverinje rabote, malo se odahne.

 

Majka planina i Dijete Grad i njihova rijeka i zemlja koja po njoj dobi ime , malo se odmore , prikupe snagu. Valja opet vojevati i čednost braniti.

Ta čuda , ti potomci Bogu milih od iskona,  postanu mlađi , ljepši, nježniji,   , neviniji. I mogu biti i goli i gladni i žedni, ali prkosni od sna.

Zlo ne može se ubijati , u crno zavijati, koliko ta nevinost može voljeti i Bogu jedinom se klanjati.

 

Ta ogromna , čista , iskrena vjera i ljubav , široka , Univerzalna , neuništiva , ozeleni ,olista,

išara se prelijepim , nježnim bojama svoje krajolike, nadomak plavetnog neba i zlaćanog sunca.

Zatitra osmije čedne majke jer čuje veselo gudutanje svoje bebe  Grada čednosti.

Nebeski glasnik mira može da odahne i gleda rađšanje mobvih bogumilskih života i novih ljubavi.

 

Sharif Dean – Do you love me / Song – Lyrics – Prevod na Bosanski


Nježna iskričavost  Raskoš jednog sna Okovi nevinosti

 

Do you love me

 

Do you love me?

I love you more than words can say

I love you, yes I do

 

Do you need me?

I need you like a rose needs water

I need you, yes I do

 

The years will never change these feelings

Our love grows stronger and stronger

 

With you, my new life seems worth living the times when you're beside me

 

Do you love me?

So much that I'd hurt myself

I love you, yes I do

 

Do you need me?

I need you like a rose needs summer

I need you, yes I do

 

The years have cut in you and I a love deeper and deeper

Your eyes, they give me such loving

I hope you never hurt me

 

Do you love me?

I said I love you more than words can say

I love you, yes I d

 

Do you need me?

I need you like a rose needs water

I need you, yes I do

 

The years will never change these feelings

Our love grows stronger and stronger

 

With you, my new life seems worth living the times when you're beside me

 

Do you love me?

Yes I do

 

 

Da li me voliš?

 

Da li me voliš?

Volim te više nego to riječi mogu reći

Volim te, zaista te volim

 

Da li me trebaš?

Trebam te kao što  ruži  treba voda

Trebam te, zaista te trebam

 

Godine nikada neće promijeniti te osjećaje

Naša ljubav raste jača i jača

 

Sa tobom, moj novi život čini vrijedan življenja  vremena kad si pored mene

 

Da li me voliš?

Toliko da zaboravljam na sebe

Volim te, zaista te volim

 

Da li me treba?

Trebam te kaošto  ružu treba ljeto

Trebam te, zaista te trebam

 

Godine govore   da smo u ti i ja u ljubavi  sve dublje i dublje

Tvoje oči , daju mi tako mnogu ljubavi

Nadam se da me neče  boljeti

 

Da li me voliš?

Rekao sam ti  da volim te više nego to riječi mogu reći

Volim te, zaista te volim

 

Da li me trebaš?

Trebam te kao što  ruži  treba voda

Trebam te, zaista te trebam

 

Godine nikada neće promijeniti te osjećaje

Naša ljubav raste jača i jača

 

Sa tobom, moj novi život čini vrijedan življenja  vremena kad si pored mene

 

Da li me voliš?

Da, zaista činim to

 

Oni jašu Mojsije harmonike baca / III Epizoda

 

Kadifice

Zasjeli oni kod Mojsija. Otac na moru sa ljubeznicom, majka kod svojih sa suzama. Nisu zasjeli onako po redu kako to običaj i mahalska  pravda nalaže. Zasjeli ko pravi mahalaši, na prepad, ali laganice tabijatli, jedan po jedan , ili dvoje po dvije.

Dul bašta i dvorište,  velika  kamena česma , odmah kraj kapidžika. Od česme gore veliki hajat duž zida do kuće vodi. Od česme dole kadaifice razbacale boje, sunca hvataju, odgovara im. Na drugoj strani, jugu leđima okrenutoj ruže i nježnije cvijeće hladovinu biraju, da bi bezbrižne  i rosne  mirise pustile.

Svjetlosti sunca  bašta više ne hvata mnogo. Haustor se počeo širiti i mahalu grditi. Izdigla se trospretnica i svu ljepotu bašte u sjenu bacila. Nikla tu,tko zna otkad i otkud, dva oblakoder jablana još za turskog zemana. Ne zna se koji je veći i ljepši, blizanci bili. Jedan srušili ,smeto im. Cijela se mahala na đenazu jablanu skupila.

Nudili im ogrev meita. Mahala okretala glavu i za leđa pljuvala: pih, pih , pih nalet vas bilo. Kako ćeš rod rođeni gorit.

Ono siroče što mu brata streljaše i dan danaske živi. Tužan počesto, malo oćosio, ali se inati , kaže nadživih ja ustađe i četnike, komuniste , nadživiću ja i ovu  nacionalističku bagru. A  moram i dva života izdurat. Svoj i bratov;  još kuveta imam bar za ovu pljačkašku vlast.

Niko Jablana više ne osluškuje , nema njegovih mahalaša. Pola ih pobiše, četvtinu međ kontejnere baciše, osmina presvisnu što od gladi, što od sramote, Ona šaka opičenih, dura upravo zato što su opičeni.  Zbog njih mu ponekad  žao, što nije noge imo da tutnja sa njima po milosnom gradu.

Joj, al’ su ovi mahnitovi  znali…Zastaje. Vrlo je fin i obazriv avaj Jablan. Pušta da se pisanija sama piše. Al mora barem jednu saučesničku beknut.

Joj ,što su ti tovari dobrijeh zijana činili i vjerovatno ulaznicu za pržun zaradili. Vala i ja se ne bi pržuna plašio da sam na njihovom mjesti. Oprostiće im se. Gdje ćeš zijan ljubavi vatrom  kažnjavat. Ne ide to tako. Time su hodže i svećenici pučanstvo uvijek  strašili. Šta će drugo hadum ili peder raditi nego prirodnu i čistu ljubav braniti.

Da sakrije od pogleda stranjskih i zlih, sebe i život svoj,  Mojsijev otac podigao na sve tri strane oko kuće hajate  i doksate. Malo grdi dvorište, na kaubojski ranč podsjeća. Bolje i to nego da ti grmalj u familiju i život zaviruje.

Ima tu i dobroga; za mlađariju. Hajati i doksati umreženi, lavitinte prave tvore, ni minotauri se ne bi snašli. Pokušavali stariji ufatiti djecu u zijanu. Nikad ih nisu mogl pronaći. Čuje se frka trka, nekad i cika,  neko ko zapomaže:  joj, mamo mamice; ali da uhvatiš nekoga to nikad. Odustali od traganja, na vrijeme.  Zamalo ih mahala nije  prozvala udbaškim njuškalima. A to jazuk, jal na poganu hajvansku njušku tuhne,  jal na komunističke žbire miriše. Mogli  se labirinti srušiti  ali nisu. Bolje pustit djecu da se ćerinjaju, nego da ti petokraka dan obnoć , po bašči  farovima kuži.

Prvi put Zlata uzletila u Mojsijevu kuću. Godišnji uzela; što će ti more kad ima bašća i cvijeće, čak ni troška nema. Uštedi se, dobro je to, kada se  ponešto uštedi. Tako je mama naučila, otac mandrknuo dok je mala bila. U bašti puno buketa i kita cvijeća, neubranih i neusađenih. Pobraće se i usaditi šta treba.

I posaditi kako to priroda zapovjeda. Jašta nego usađivati i posađivati. Ima omlatina petnaest dana mira. Jašta će nego nasađivati. Nisu blesavi da im vrijeme prolijeće a da ne usađuju. Komšiluk neće imati mira,načisto ograisao. Zna biće zapomaganja i  svašta još nešta. Skontali šta slijedi, bale pamuka sa Orijenta uvezli. Nek se nađe. Pride durbine nabavili. Neki bome nisu lijeni bili, ni penezi žalili. Kupili prave pravcate đozluke za nebo. One što se teleskopom vabe.

Kupio Mojsije harmoniku, na tavan je sakrio. U mušemu, pa u bošću zamoto. Pa , u tri četiri čvora smoto. Tavan sa dva katanca spengo .Ključ progutao, valjda će izlećet.  Preventiva. Sve što ima veze sa muzikom, u sanduk limeni zakatančio,  pa na tavan natandario. Neće njemu niko kvariti petnaest dana ćeifa sa sefardicom. On za se ne zna , od kojih je ješa bio.

Djedove i babe mu ustaša i četnik Njemcu prodo, ustaša za trideset kuna,četnik za trideset dinara. Svako svoju valutu išće. Obrazli bili. Neće ti oni tuđe. Dakako  valute. Oca mu jedva spasili; u Crnu goru pa u Albaniju, pa u Palestinu kod nekog roda poslali.

Tamo ga zvali mulac. Ni je'ne izrailjske da promuhabeti. Kad se rat strahote završio on se pješ'e u Bosnu vrno. Neće on u stranoj zemlji jezik učit’, niti   dana više dana ostati, pa sve da ga Mojsije pločama tuleha.

Nije bolan to razlog bio. Jok.  Nego vam  se momčić od trinaest ljeta zableno u lijepu Simku. Njegova i nijedna druga.  Šest godina poslije on  je šest mjeseci pješačio. Sa vukovima spavo, međede ganjo, ničega se nije bojao. A nema ga šta vidjeti; metar i žilet i jedan cenat. Sve se bojo da ga Simka nije prerasla. Ako jeste samo jedan cent on je gotov.  Đe će žensko biti veće od   čoeka, to ne vodi na dobro. Jal’ on jal’ ona komplkse neke fasuju.

Kad se vrno , onako pljesniv,  pravo na Simkina vrata. Izleće joj sestrica,   on pita gdje mu  je Simka. Curica ga blijedo gleda. Misli on; zaboravilo djete sestrinog mlađahnog interesđiju.

Kaže joj on taj i taj.

Ona njemu:  Ti i taj , sjedi tu i ne mrdaj ,dok babu ne zovnem; Simka se udala.

Razvali junačina plakat ko godina, ali ono muški , na suho , suza suzu goni u duši, a insan  muči i u nebo bleji.

Sažali se sestrica pa mu reče:

– Ih jesi neki muškarac, samo što se nisi rasplako ko pizdun. A koju ti Semku trebaš?

-Ne trebam Semku nego Simku.

-Nema ti kod nas nikake Simke.

-Pa kako znaš da se udala ako je ne znaš.

-Morala se udati kad si je ti pošo tražiti.

-Dobro ako nema Simke, daj bar zovni Semku . Da nju pitam za Simku.

-Ovdje ti nema nikakve Semke.

-Pa ko ima?

-Nema niko doli ja?

-A gdje su ti materr i babo.

-Eno ih u bašči kod šadrvana, jastuče se.

-Pazi kako govoriš ,mlada si ti za taj zbor.

-Jašta radi, mlada ,a mogu grlice gledat šta rade i mamu, što po vazdan i svu noć cvili joj,mamo mamice, a nena mi odavno rhmetli. Hajd ja znam šta je takarenje, pričale mi druge dok smo vezli anterije. Ali ne mogu skontat zašto tolika cika i đefa. Malo se ljudi stisnu i žensko mamu doziva. Kaki im je to fol.

-Hajd mala ne baljezgaj i budi pristojna, ne valja ženskom  jezičinu puščat, nećeš se udat.

-Ko je reko da ću se udavat?

-Jesi pametna, svaki se insan, jal muški jal ženski mora udat, oli oženiti.

-Ja za inat neću, nisam budala da iz čista mira vriščim joj mamo mamice, a ona ili nije tu ili je rahmetli.

-Šut šejtane nalet te bilo.

-A ti si mi ko neki melek, biva. Vidi te kakav si . Ko da si prašinu , šest mjeseci,  po svjetskim  sokacima na se tegario i skupljo.

-I jesam bona iz, Jerusalima ti klipšem već  po'godine, sve letim Simki grlici mojoj.

-Tvoja se grlica udala. Ne rekoh li ti ja.

-Pa reče i da je ne znaš.

-Kako je neću znati bolan i jadan bio. To mi sestre Semke druga.

-Eto sad i Semka ima.

– Jašta , no ima. Od kako se rodila u ovoj je kući je ima, a ti bekan ništa ne znaš.

-A jel se Simka stvarno udala.

-Najstvarnije jeste,  ali se i razvjenčala. Bio joj muž domobran pa ga partizani malo potkratili.

-Znači sada je slobodna.

-Kako će biti slobodna kad je udata? Joj , blesava insana , majko moja!

-Ti reče da su joj muža potkratili partizani.

-I jesu.

-Znači udovica je.

-Nije nego je udata.

-Kako će žensko biti udata, a muž joj  mrtav. Valjda je udovica.Ja tebe dijete. nista ne razabiram.

-Kako ćeš me bolan razabirati  kad si sav prašnjav? Ništa ti ne vidiš . Eto, ti meni  ja dijete. A da nisi prašnjav ,vidio bi ,sve  kod mene  nabubrilo i biba se ko tek zalivene ružice.

-Kakve veze prašina i ružice imaju sa anlaisanjem.

-Imaju i nemaju, ali više imaju nego nemaju.

Muči Mojsijev otac u jetimku. Vidi obro bostan. Ne može je ni za vrat ,ni za rep dohvatiti.

-Haj’ ti meni sve fino objasni makar mogu čuti , ako ne mogu razumjeti.

-Vako je to na priliku i ne priliku bilo:

Ti se prašine nakupio,  pa ti ušla u usta ,u nos i  uši pa sve naopko razabiraš. A priča jednostavna. Ja ti bolan djevojka, vrela ko zalivene ružica, samo me neko treba pohavljat. Ono figurativno. Kontaš. A Simka se udala , rekla joj mama mamica da se ti nećeš vrnuti , a ako se i vrneš bićeš manji od nje barem  po glave. Kad te vako gledam meni se čini da si za glavu manji.

Onako usput ja čula Simka mami rekla; kad je tako , mene odavno  svrbi pa se moram pod hitno pošteno počešat.

Ja pitam jel to uši ima , pa je svrbi. Svi mi  se smiju i ja  zbog tvoje Simke budala  ispadoh. I još ne skontah šta je to svrbilo. Udade se Simka polovinom rata, a njenog jadu po sili mobilisali u domobrane. Simki nije žao bilo. Rekla Semki kakav je kiseo , ne bi se ni mlaćenica od njega mogla  napraviti.

Još je rekla, sve mi se čini da je grlice ili golubove pogrešno gledo, pa mi ga gura gdje se ženskoj ne tura. Svaki put mu šamarčinu zveknem. Ja mu vičem čing čang; on ništa. Kaže nije kinez pa me ne razumije. Kažem ja njemu nisam ni ja kineskinja,  ali znam da to znači rupa niže. Ja to ništa ne razabirem ,ali ti prenosim šta sam čula i više ništa ne pitam, da se ne bi sramotila.

-Skrati malo bona, evo akšam će, a ti razvukla ko pretili hodža reis i njegove svinjolike ilmije teraviju.

-Ho'š najkraće , jel tako?

-Valjalo bi.

-Jebi se , to bi ti ukratko , najkraće bilo!

 

Corona virus Nebeska kazna i proviđenje (Drugi dio) / COVID 19 – XII Dio

 

COVID 19 – poslijednja šansa zemaljske  civilizacije ?

Uz dužno poštovanje i izvinjenje  oboljelim od pošasti i svim znanim i neznanim borcima i herojima koji časno i pošteno rade  za suzbijanju pošasti i pomažu oboljelom stanovništvu.

Oni nas plaše Corona virusom , novim biznisom “gospodara ” novog poretka !?

Ne treba nama COVID  19 za uništenje.

Tronacionalistička bagra  nas uništava već trdeset dvije  godine.

Vatikan ,G7 i G 21 to radi milenijumima.

Corona virus je tek mala maca u odnosu na ove  naše lokalne  i globalne monstrume.

 

Ipak , mora se primjetiti da je Corona virus poslata kao Nebesko proviđenje i kazna.

Odjednom prvi put u historiji civilizacije svi su jednako ugroženi i svi jednako strahuju za svoj život.

Corona virus  pokušava da uspostavlja komnističke odnose . Svakom prema zasluzi, za činjenje i

nečinjenje.

Od Postanja se zna :

” Pred Bogom svi ljudi su jednaki.”

Ipak u ime Božije ljubavi , pravednosti i milosti odlučeno je da COVID 19. u najvećeoj mogućoj mjeri

zaštiti trdudnice , dojenčad  i mlađe generacije.

Logično.Oni su sasvim  nevini u onome što se dešava širom svijeta i budućnost  planete Zenlje.

Najviše su pogođa  i najveća smrtnost je među “ugroženim” kategorijama:

starijim osoboama, političarima, vlasteli, silnicima,bogatim bahatim,bludnicima, grešnicima ,

neodgovornim , sljedbenicima Sodome i Gomore …

Corona virus uvodi prijeko potrebni  red.

Otkriva jad , bijedu, bešćutnost i nehumanost  svih  onih niškoristi , zločinaca, monstruma i bijednika

koji vlada svijetom.

Zapravo ,corona virus je pravedna kazna za sustavno razaranje , pustošenje , ubijanje Zemlje i njenog

nevinog  stanovništva , flore, faune i ekosustava.

Zemlja se pobunila. Kaže dosta više; zastanite , razmislite šta vam je ubuduće  činiti.

 

Vi će te se pobuniti i pitati :

-A šta sa nevinim  koji  umiru , a nisu zlo činili zlo , da li je to pravda.

Mi ćemo odgovoriti protupitanjem ( iako nije pristojno):

-A šta su ti “nevini” učinili da se bilo koje zlo zaustavi? Zašto ne dižu svoj glas protiv svega što se

dešava a što je u suprotnosti sa naukom i ljubavlju Boga Jedinog , Milostivog, pravednog.

 

Božanski zapis kaže:

Ista količina  zla je i u činjenju i u nečinjenju.

 

Prizori iz života Gspodara života i smrti i njihove “demokratske vizije”  koji brane svijet od Gladi ,

Žeđi , Ratova i Virusa i drugih pošasti???

Lice i naličje svakodnevnog života.

 

Pogledajte neke prizore. Možda shvatite o čemu je riječ?

 


 

Chapter 21-The Dead Remember - A Shining Brainless Beacon  EPA

Bez rječi                                                  Katolička crkva u Ruandi izvinila se zbog učešća u genocidu

 

  Kju Kluks Klan - od tajnog društva do masovnog pokreta: Veličali ...

Naslijeđe inkvizicije .: Stratišta i lomače  važe samo za “obojene”.

Erdoğan – mini Hitler na Bosforu? | DEJAN LUČKA  Juriš u 'normalizaciju' - H-Alter - Udruga za medijsku kulturu

Demokratsko nalsijeđe  aba Ataturk

Kurdi i Armenci

 

KRALJICA ELIZABETA IMA 93 GODINE, A ODLIČNO SE DRŽI! OVO JE NJEN ...  

 

Živjeli!                                                                  Aha , baš su po britanski živahni.

 

hadž u mini | N1 BA COVID 19 – Dio II / Umiranje od gladi i žeđi – zataškavanja ...

5.000.000 vjernika = 75 ooo ooo ooo US $                      1 jedno dijete    =  oo,oo US $

plus kurban  po insanu                                                                         plus smrt

 

 Svake noći 600.000 ljudi u BiH ode na spavanje gladno | TNT Portal

Sebija zablistala na Umri u elegantnom hidžabu,                      Svake noći 600.000 ljudi u BiH                   sa tašnom od 4.000 KM i “Guccijevim” papučama od 1.300 KM    ode na   spavanje gladno

 

 

  

US $ 1 ooo 000 000 000 puta X na drugu                   Mrtvih   19.ooo na dan = o , oo S $

 

Fotografija korisnika/ce Sabina Nurkić.

Iran . Idolopoklonička  klika Ajatolaha Al Hamneija i njihov štićenik iz Jemena

 

Oni jašu Mojsije harmoniku baca / II Epizoda / Treći dio

 

” Kako ne bi,spasio mi život. Nije to banka germe. Inače bi najebo ko žuti. Slomila bi me Frka ko’ sepet. Zaibrećena mojim uletom, namah se natandarila ,ja stavio štipaljku na nos, ko velim šta ću moram slušat.

-Šta  ti je trebala ta heftarica za veš?

Periskop – jal’ na lakonski ili latinski, nije bitno, i odmah ‘oš'o dole i samo što nisam doš'o; a ono štipaljka mi smeta. Neću, velim sam sebi , sad odustati niti oči zatvarati kad neki piklić, neki crvić ko nezreli crveni dud mali, samo što mi se na nos ne natandari, oko ne ubode. Ja se okuražih, Frki rekoh: -Eto ti klitoris, jebo te on.”

Nije ni završio, a već po kile brizle u žvalje stavio k'o konta : vala naradio sam se, zaslužio sam. A i on velika poguzija bio. Ni briga ga,  što je to Deba za se rezervisao.  Polako havlja, maslo sa prstiju liže, pivu pije i meraklijski cokće.

Deba zino, deset minuta beknut’ nije mogo. Uvijek nešto sporije,  na tenane mislio.

-Nek znaš, da ću ti opet pricvrljit’ đugumašicu i reći joj da nisi pojma imo gdje je klitoris.

Nikad nije reko; ne zato što nije htio,već se o svom jadu zabavio. Spremala se vojska a Mojsije neće da mu svira onu:  Jesen dođe, jabuke i kruške zriju. Kaže neće papanluka u raji. Ima i toga, nego neće da Debi  vojsku   sluti, zna  natakariće se ko žuti.

Đugumuša nad Sedernikom iza Sedam šuma stanovala. Prije zore ustajala, krave nahranila i pomuzla. Pa mlijeko u đugum, pa đugume na konja, pa konjima do Podrastova, za drvo ih veži,  mlijeko po Bjelavama ,mušterijama raznosi. Brat mlađi joj pomago, ona u trgovačku školu išla,  godina prije završne godine, drugi razred.

Teška vremena bila, otac malo škole  imo, fizički radnik na gradilištu, svaku zarađenu paru bi propio. Majka domačica bila, četvoro djece. Morala se kao čitačica zaposliti.

Tamo na selu  , od Miljevine dva cigara hoda, trideset dunuma oranice i deset  šljivika ostavili. Tako je to bilo, opanke skini, kaloše obuci pa pravac grad. Jedan seljak, drugog seljaka u grad zvao, pitomio. To bila očeva joj priiča; za publiku. On iz vranjanske Gornje čaršije bio, ali se krio.  Aferimi neki. Ganjo ga neki Mutikaša, pa on ko tajni agent, ikognito u Sarajevu živio.

Za Debu je tautologija uvijek grana nauke koja proučava tute. On to nije krio. Za to vrijeme Lenji je pročavao Tautu i tautologiziro je. Teutu su i Mala guza zvali. A nije bila Taute nego Teuta. Otac joj jako kofrčan bio. Deba i Oma najćeše, kažu:

” Vid joj guzova ko dvije rumen jonatan/gold jabuke malo veće. Jedan guz zelen, jedan crven.”

Lenji se nije ljutio , iako mu pravo nije bilo. Što jes’, jes’ mogla joj oba guza u jednu šaku njegovu stati. Imo on veliku međeđu šapu, samo mu nikad nije bilo jasno , otkud su znali da su joj guzovi rumeni i zeleni ko jabuke.

Teuta se nije bunila zbog pogrešnog spelovanja njenog imena, jer ju je Lenji savršeno, dugo, preko nekoliko puta po uh- uh sistemu proučavao, ponavljao i spelovao. Ona se nije bojala spelovanja, čak ni ponavljanja radnji ni misli. Ime joj dobro pristajalo. Nije ni arnautka bila, nego sestra onog konobara Sude iz Bonusa.

Njega su muntali ko levata. Umjesto četrdeset cuga, naplačivo im četrnaest. Rekli mu , kako ćeš bolan ne bio ,četrdeset podijelit sa sedam. Četrnaest je djeljivo sa sedam.Svaki od nas popio po dvije tekučine i to je to.

Konobar se zamislio , prste nešto čeprka i računa i sam sebi kaže: Vidi Sudo što ti je škola.Da ne bi ovih Teutinih ,ja nikad ne bih sazno da četrdeset nije djeljivo sa sedam, a četrnaest jeste. Otad im nije račun donosio.Samo bi tražio lovu koliko daju,vjerovo im.Sve dok ga Deba nije pokušao natakarit.

Konzilij jako veseo,fajront je, oni neke potkačili, neke nisu.Sudo traži lovu. Deba kaže nema lova.

-Kako nema.

-Lijepo,večeras nismo cugali.

-Kako niste cugali, ja donosio svako malo. I zar ne rekoste četrnaest, onih djeljivih sa dva.

– Imaš pravo, četrnaest je djeljivo sa dva. Raja ovaj Sudo je Ajnštajn za kafansku matematiku. Ko bi reko da je četrnaest djeljivo sa dva. A i ti donosio, a gazda i njegova raja odnosili.

Zaboravio Deba da je gazda otišo u ribu,a mladu ženu kući ostavio da sa njima kuburi.No koment, udata žena. jes dobra ,  svi  bi se ćevapčina s njom igrali.

Konobar ovaj put ništa nije naplatio,ali sutradan otkaz dao.Našli mu manjak.Ni platom nije mogao dug pokriti. Sanašo se on.Otišo van dometa konzilija i štos djeljivosti sa sedam,proširio na dva tri,četiri,pet i šest.I lovu zgrno.Za dvije godine vikendicu zbokso. Kaže šta će mu škola, školovo njega konzilij.

Deba je još tvrdio da je eklektik čovjek majstor u klik-klaku, Lenji je oponirao, zamjenio Omu, ovaj se okuražio od kada je klitoris našao. Dakle Lenji je ustvrdio da je eklektik umjetnik koji u svom radu kombinuje moleraj, soboslikarstvo i likovnu umjestnost. Deba se zamisli i kao rijetko kad složi se sa njim:

” Vidi ti upravo opisao Mojsija, pravi Mikelanđelo.”

Lenji se smješka , gleda Dobrog pogledom ga moli , dodaj gas. Zna eto frke, biće tu bacanja harmonika. Uh, jebo ga pacov , nema harmonike. Valjalo bi da se ona pokupila i nekako nadoštiklala.

Sluša Mojsije Moriće, vinil verzija onog Saje i sve nešto hukće, k'o sova na parenju. Vrti se vinil, a Mojsije koluta očima, mrsko u Debu pogledava. Ovaj posta zamišljen,  ćuti,  vrpolji se, objema rukama trpa brizle u se, znoj obliva čelo, on se stolnjakom briše, đaba salvete na stolu, đaba maramica u đepu Dobrog, osjećaj ga nekog belaja dobro potkačio.

Dobri: Šta je Deba, šta si nervozan, malo se znojiš?

Deba mrmlje: Ma , ništa.

I svaki čas pogledava u Mojsija. Mojsije smoto cigar,puši i pijucka, izludili ga Sajini Morići samo što gramafon ne zatandara. Ne mre brez razloga.

Lenji gleda u Dobrog klima na Debu, potom na Mojsiju.

Dobri misli; nešto je ovdje dubiozno, i eksplozivno, ali proširuje malopređašnje pitanje:

“Ti se nešto umorio, diši malo,  maši rukama,pričaj nešto.”

To bio znak za Debu da malo ohane od meze, da popusti malo, da  ne kidiše k'o lav na baklavu.

“Mojsije bolje ti je da si presto da sviraš Moriće prije nego što si bacio onu prelijepu harmoniku, sad moraš Saju slušat..” -misli da je eklektičan Deba , gladi se po trbuhu , usta mu se objesila, pljuvačka samo što ne curi iz ušiju nastavlja:

” Joj majko mila koliko je tu cugebilo. Brizle ko bubrezi bijeli nestadoše , više ih nema, neko ih mazno, dajte mezu, ponestaje, a i onaj soboslikar, Mikelanđelo je cvajtaš bio.”

Gleda ga Mojsije, zapali cigar, čokanjče u ruku, mezu mu Deba ogadio. Nadrka desnu obrvu, otpuhnu dim, dva i blago skoro sa smiješkom u lijevom oku, onom nenadrkanim, objestan smješak iskri, pokroviteljski će Debi:

– Jel ti to meni?

Deba ga bijelo gleda, nejasno mu pitanje, ruke opet zaposlene, ne anlaiše, ipak , aha mrmlja.

Mojsije ustaje, na gramafon poklopac stavlja, ploču ne skida, za remen ga desnom rukom hvata. Ono iz struje , muško u ono žensko ne izvlači. Jok, trga. Na lijevi kuk vinil ćemane pristavlja.  Priđe hastalu, ruku diže, kuk u susret noj opusti i tres gramofon. Za malo Debu, za dlaku , anamo neku,jal ovu , jal onu maši, kroz prozor zatvoreni u hladnjak otvoreni , sintetik muzičara heknu.

Ovaj put se ni basovi ni Sajo nisu čuli. Što ti je elektronika. Ima basova ali se nijedan ne javi.

Mojsije odahnuo i kaže : Videste li to. Lakše tuđe gramafone , neg vlastitiu harmoniku bacat. Što ti civilizacija neće donijeti. Lakoću neku.

Zaboravljene ljepote Božije ljubavi i darivanja zaleđena kistom ( I dio )

 

 

 

Zaboravljena ljepota Božije ljubavi i darivanja zaleđena kistom u Galeriji Bosna zemlja Božije milosti.

 

Pitali nas kako nastaju mjesečeva i druge slikovne bajke.

Nismo sigurni da bi nas razumjeli, jer  ponekad ni sami  ne shvatamo kako nam boje pomute um

i prospu se na platno , zaleđene za vječnost.

 

Ako kažemo sve počinje s ljubavlju , u redu je, jer je istina.

Ali to nije sve!

Mnogo je ljubavi i poetike utkano u svaku sliku.

Prvenstveno Božije ljubavi i milosti, koje se posredstvom umjentikovih ruku i zabezeknutog uma

pokušavaju prenijeti na platno.

Fasciniranost  Božijim blagodatima ,stvaranjima i stvorenjima djeluje na boje i one postaju  razigrane,

nježne , plemenite , pune radosti i ushićenja.

No , to se  ne može  u jednom zapisu opisati, ako se ikako može razumljivo objasniti,

jer mi ljudi smo uglavnom neuki i nemamo vremena za takve sitnice.

A i  svaki zaleđeni kadar  ima svoju  priču i svoje boje.

 

Često se zamislima:

Odrekli smo  se Boga Jedinog  radi “egzistencije “!?

Trpamo i trpamo, preko tijela braće gazimo, samo da je nama dobro.

Zaboravljamo da se dobro  samo od Boga dariva, i dobrim vraća.

Dobra koja pribavljamo , a uz koja nije pomenuto Božije ime i Božija milost nije dobro.

 

Mislite da smo skrenuli od naših slika?

Nismo, nikako nismo. One su dio uvijek ustreptalih damara.

 

Svi mi imamo/nosimo Božije darove u sebi. Istovjetne i neslućene, od samog rođenja.

Još dok smo u majčinim  utrobama, dok smo  jedno krhko i prelijepo ništa , tek začetak jednog

posebnog mikrokosmosa  ,Bog milostivi nam  udahnjuje dušu i daruje ljubav ,milost i znanje.

Rođenjem počinjemo gubiti ono što nam je dato.

Roditelji, okolina, škola,društvo nas ( upravo tim redom ) počinju sputavati ,braniti nam i ograničavati

nas.

Dok smo djeca ne razumijemo odrasle – “učitelje”.

Želimo se samo igrati i “dječijoj” mašti , toj božanskoj iskrici pustiti na volju.

Budi miran,budi dobra,ne prljaj se,ako ne budeš dobar ili poslušna ukrašće te oni dugi zli ljudi…

Prosto sluđujemo djecu koja nevino i sa radošću hoće samo da uživaju u B0žijim blagodatima…

Oni koji uspiju sakriti ili sačuvati svoju djetinju dušu ili dio nje , kad “odrastu”nastave se igrati

i stvarati svoje nove , predivne svijetove .

 

U narednom periodu ćemo vas , vizuelno i riječima upoznati sa nekim  čarolijama i biserima Galerije

Bosna zemlja Božije milosti.

 

****

Slika 1.

Mjesečeva bajka

( Slika prodata)

 

Slika Mjesečeva bajka je vrlo neobična  , jedinstvena u poznatom svijetu slikarstva.

Po svim značajkama odudara od bilo čega do sada naslikanog , bijeg od bilo kog poznatog  pravca ,

teksture  ili tehnike.

 

Jednostvana kombinacija , dvije boje, bijela i plava  u tisuću valera .

 

Nebo, Mjesec , Planina   , golet (možda srebrena zimzelen)  i Modra rijeka u

zaleđenom zagrljaju snježne noći.

Sve se prelijeva i iskri , obasjano  mjesečevim srebrom, naizgled statično, a tako puno života.

 

Predah je između dvije sniježne oluje.

Snaga olujnog  neba koje prijeti , uzavrelost nabujale rijeke koja nosi  sve pred sobom ,

nasuprot mirnog ,tihog, dvozračnog mjeseca koji , uz pomoć snježnih kristala prosijava

planinu  nestvarnim čipkastomom bjelinom  , koja blješti i obasjava noć nadnaravnom svjetlošću.

 

Sve je u naznakama , a tako nježno i jasno tkano  pleteno.

Umjetnikov krhki  univerzum nema jasno bojenih granica.

Upitno je  gdje se završava planina , a gdje počinje noć.

Da li na obodima čipkastih zmijica ili visoko gore do samog mjeseca.

A možda , u tim visinima  snijeg ponovo počinje bojažljivo da leprša , bojeći se da ne baci sjenu na

Srebreni Mjesec koji se gospodarski ustoličio na blago osjenčenim zidinama i hridima u vrhu planine.

Jedino se neukrotiva ljepota , uvijek nestvarne Modre rijeke , kao neki perpetum mobile , iznova

vraća da  upije milost Mjesečeve  bajke.

 

Posmatrač je u prilicu da sam povuče neke granice i svojom impresijom odredi da li se to bjelasaju

goleti planine ili srebrena zimzelen.

 

A možda neka zaljubljena sanjalica  prepozna  da se to Božija ljubav, milost i dobrota prelijevaju u

krajolik djetinjih snova.

 

Ipak uputićemo vas u jednu tajnu:

-Svaka ljepota je u oku posmatrača.

A mudraci nas od iskona uće :

– Oči su ogledalo duše.

 

Oni jašu Mojsije harmonike baca – II Epizoda ( Dio drugi)

Kota kod drvene džamije

U bližoj okolini je samo doktor Živanović toliku bašću imao. Šadervan nije , to nikom nije jasno. Sad bi Deba nešto religiozno,  možda nacionalno lano, ali ne zna da ovo pišemo,zasad,tako da smo dobro prošli.

Rekosmo ili nismo, 0tac Nećkov penzioner bio, al’ nešto mu se penzije malom učinila, a nije bila; pa je “moro” mutevelija džamije drvene postati. Preko veze. Jakako, nema  drugačije. Ovi naši hanefijski bilmezi ,što se na one koji su se pocijepali u vjeri lože, to tako rade. Samo između sebe talove dijele. Ništa narodu.

Džamija preko puta kuće, ulica Provare (nekad Čapajeva) pet metara ih dijeli, ali glavni ulaz u Himzarinoj sa strane. Sebi pomoćni odmah po muteveluku u ogradi izrezao i napravio. Objašnavao naširoko i nadugačko ; bliže mu. Mogo uletit u džamiju kad mu ćeif čak  i o ponoći , iako tog termina u vaktiji nema. Kaže  sve za kontrolu i pod kontrolu se mora  stavit.

Sad je tu glavni hodža i mutevelija, onaj što je u gumenim kalošama bez cipela; sa sela nekih godina poslije doselio, sihire bacat “znao”, veliku kuću niže Mulazimovića džab – džabe zdipio. Tako vam to ilmije rade , ko pijavice; prihvate se se jal insana , jal hajvana pa muzi , pa muzi dok sve ne isisaju.

Četiri kuće povrh Nećkove živio Oma sa roditeljima i sestrom. Zvao je Kanita,a kad bi se naljutio Kalamiti; ono Đejn zbog tarzana raznih ispuštao.

Debu od Nećka jedna kuća djelila, ali ulaz bio od Tahtali sokaka (nekada Jelene; ne Grbić, Ibrine ili Hercine već Vitasovićke).Nju Mojsije nije računo u Jelene.Kaže neko joj greškom ime dao.Gdje si ti bolan vidio  da neka Jelena bude partizanka.

Na drugoj strani , malo niže a preko puta Bogumil Časar sa ženom Lidijom, sinom Mirom i kćerkom Dijanom živio.Poslijednji Bogumil, imenom i vjerom.Nije dao Bosnu i od srkleta ga srce heknulo.Sin mu za čerečenu, nebogumilsku Bosnuživot dao.

Prva kuća ispod, raskršće ih odvaja stanovali Baška Baša i Dobri.Desno od njih već pomenuti dr. Živanović. Dolje , lijevo druga kuća niže  braće , bijaše Mojsijev, ne baš željeni dom.

Samo što su sjeli oko salonskog stola od mahagonija Deba upita Lenjeg dajući na znanje da je vrtio riječnik:

-Što si bio brižan, ili kako ti reče akuratan.Možda si brino što ti jaro glavu nije mogo dići.?

-Nije to bitno, htio sam malo da spasim atmosferu tog upeklog jutra.”

– Jebala te, da prostiš atmosfera, što ne skoči za Mojsijevom harmonikom da je spasiš, sada bi imali muziku uživo, a ne neku Jugoplastiku.”

Ljut Deba, nema mu žive svirke, ova vinilska ga još brže uspava. Hoće Mojsije bacat harmoniku,  pa raja nagrabuse.

Nije se druženje ni zahuktalo, drugi dan tek je, eto ti Ome , iz sobe uleće sav osafunjan, samo u fiskultunim gaćama,od parheta na pruge, gleda u Mojsija i pita:

-Ima li ko bateriju?

-Šta će ti baterija?

-Ma jebo ti onu blesavu Frku, jebo je pas!

Oma je inače po sočnosti i fleksibilnosti maternjeg jezika bio nenadmašan i u raji i šire.

– Ja u poslu, zašiljio joj ga do bubrega , a ona me gurnu dole. Pas mater. Ajd’ velim ja , šta ću, uzvratiti se mora. A dole tuhne, dušu za povratit; ja se baildišem, okrenem glavu pa ispljunem, pa nazad, pa opet u stranu i sve tako. A onda: krik . Jebo je krik ispusti, prepade me načisto, samo što nisam zatrzo ko Herco.

-Klitoris Oma,klitoris!- vrišti Frka.

– Prepade me bone, šta vrištiš misliće svijet da te silujem ili ti belaj neki radim.

A ona samo još uh i uh i ne zove više klitoris upomoć. Ma čuo sam ja da ima naki klitoris, ko ženski neki klinčić. Ja se zaviriv'o, uvirivo’, nadviriv'o, ma znaš ti Frku, crna rupa: ništa se ne vidi. Eto zato mi treba baterija.

Mojsije je uvijek imao bateriju, planinar bio, a i babi u zoru nije smio kandilje u bašći palit, da ne probudi đule. Izvadi je i bez riječi mu je dade. Zna on šta je belaj i gdje je klitoris, niti se nasmija , niti riječ ne prozbori. Samo mu se ramena tresu.

Oma se za par minuta vrati još crveniji,znojaviji i raspomamljeniji.

” Šta bi, ti brzo nešto.” – hinjski rovari Deba.

” Kako brzo , pizdo jedna hinjska. Jes’ da je Frkina ko crna rupa, ali nije ona prava crna rupa. Ni bateriju i glavu ne možeš zagurat u nju. Kad baterijom gore dole ,ni traga onog klitorisa. Ruku ko ginekolog  zavuko, pipkam, gurkam, tražim; a ono ništa. Sve nešto roskasto, meljavo baš ko teleće brizle pred roštilj.”- progovara Debinim riječnikom, a ovaj gleda sa žica tek prispjele brizle. One puste drhte, rumene i reš crvenkasto smeđe, baš ko jesen u punom  cvatu, miris se zavlači u mozak. Deba oblizuje usne, guzica mu igra ,ko rep kerčeta kad ga koskom vabiš.

” Ma pusti brizle Deba ” – vidi Oma nikakve vajde od Debe-“kako ću ba Frki reći da nema klitoris.”

“Fino, ti joj samo kažeš da nema klitoris i riješio problem.”- umuje Baška.

“Jesi pametan ko ricinus, idi ti pa joj reci, ima odnekud izvali đugum i tres ode glava. Znaš kakva je frkava, kad joj ne ide.”

” A ti je opet jezikom pomiluj, odozgo ka dole, pa ponovi, odozdo ka gore; što ako malo tuhne ništa ti ne fali, mark špicovske brkove imaš. Ako se malo sa grmom zapletu veze nema, samo gledaj i zapamti ne okreći se sine. ” – sasvim ozbiljno Baša, kao da nekom od toga život zavisi.

“Ja mahnitog li hajvana ,ljudi moji!”

Samo što to reče odleti, ne prođe ni minut, dva, evo Ome cvjeta i veselo priskače Baši i sve ga u obraze ljubi. Baš ko hajdučki junak , hajdučku kukavicu. Ovaj ga gura od sebe, briši peško, nešto u tom smislu.

” Vi se ko biva ižvaljiste.” dobacuje Mojsije.