Samo jednom se živi

 


Lijep je, topao  i sunčan zimski  dan. Prolazi , Ponoć se bliti.

Nekako po običaju se zvjezdano nebo  u naše misli uvuče tragove prošlih snjegova , koji nose sjećanja, kap po kap. I tada nismo raspoloženi da budemo blesavi, nadobudni i pametni.

Dok srebreni mjesec ludi u srcima zaljubljenih, a žmirkave zvjezdice svjetlucaju o čima onih koji se ljube,  mi smo tužni i sjetni.I ne želimo da bilo kome  pokvarimo dan.

Nošeni tugom nam   misli   klize ka nekim vremenima koja se vratiti neće.

Čuli ste  izraz : samo jednom se živi.

Jedna pjesma je dodala poentu:

Sve je ostalo varka.

Čujete taj izraz u mladosti, čini vam se trivijalan i dosadan i pomišljate  baš i nije neka pamet.

Tada ne znate da jeste. Velika je to pamet.

Kako skontali tako ste i živjeli. Nepametno.

Mnogo , godinama decenijama kasnije shvatite  da se ipak samo jednom živi. Tada je već bilo  kasno . Život je prošao pored vas , a da vas skoro nije ni okrznuo.

Sjetite se da ste jednom davno htjeli uzeti očevu  limuzinu i kupiti buket cvijeća.

Urediti se kao Mali Princ  iz bajke.

Zastati pred njenim kapidžikpm i strpljivo, ako treba satima čekati, bojeći se da vam crvene ruže umotane u novinsku hartiju ne uvene.

Ako treba i do kraja života buljiti u prozor u kome se blista bijela , cvjetićima šarenim, njenom rukom izvezena,  lelujava stora . Buljiti i čekati da vam iznese mirisne  žute dunje ,koje nikad neće sazriti i ljubavlju biti bojene.

Jer vijedilo bi. Znali ste to. I tada i sada.

Ta neka bila je najljepša, najmilija i najčestitija  djevojčica, a žena čiji je osmijeh zakačio vaše srce i dušu.

I danas vam srce zadrhti pri pomisli  na tu snenu čednost i umilnu ljepotu. I zaboli vas. Jer…

Samo jednom se živi.

Pa eto, nekako niste imali vremena da zastanete.

Nekako se niste obazirali na   živi krvavi grumen u grudima.

Ili ste bili previše muško da vas mahala vidi sa ružama u rukama.

Ili vas je bio strah da dobijete nogu pred svjedocima.

Ili ste pomislili da je nisti dostojni.

Ili su vam je  branili.

Mnogo je tih ili, a vi mladi i u mislima vam običnost života,  koji samo jednom se živi. Htjeli ste krenuti stopama onih dugih, odraslih.

Godinama poslije , saznate da je njeno srce kucalo za vas  i umrlo sa vama.

Da vas je voljela .

Čekala i čekala, čekajući venula i pisala pjesme i neposlata  pisma ljubavna u kojim ste vi glavni lik. Da je samo jednom živjela za vas , i umrla tiho ,misleći na vas i ono što je trebalo biti. A nije.

Samo jednom se živi.

Niste to učinili, uzeli limunzinu ili barem taksi. A ništa vam ne bi bilo , da ste i pješke klepnuli na kraj grada. Nije to na kraju svijeta.

Niste ništa učinili jer , neko vas je naučio da budete ponosni i muško. Da budete dostojni svoga porijekla. Jer, ona je ipak samo sirotica sa vrha mahale, čiji je kućerak godinama  kopnio sa njom.

Na kraju svoga puta,  još uvijek zamišljate  da se zelena vrata njene kučice u cvijeću otvaraju. Ona izlazi, sunce joj se ljubomorno zaplete u kosu, pomiluje joj uzbibane grudi. Vama srce hoće da izleti. Izlazite iz limuzine, prilazite joj  , a njen osmijeh vas ogrne za čitav život.

I taj pogled , ta ljepota vas natjera da kleknete, primite je  za ručicu, poljubite je i šapnete:

-Volim te mila…

Ime nije sada bitno. Čitate ga dok stojite pred njenim meit tašom i oplakujete vas dvoje  i vaše nedoživljene snove.   .

Što bi poete rekle:

-Samo jednom se živi.

U prevodu:

-Ako pomislite da kupite cvijeće, obavezno ga kupite, da ga život ne bi spustio na vaš taš.

 

Merima Njegomir – Bol bolujem / Song – Lyrics

 

Srce ranjeno  Drvo samoće  Mjačina duša

 

 

Ljubila sam, majko moja

e, slomio mi snagu krila, sve

 

REF.

Bol bolujem

bol bolujem, majčice

bol bolujem

suze nemam ni jedne

 

 

Patila sam, majko, dugo

kriti više nisam mogla

 

REF.

Bol bolujem

bol bolujem, majčice

bol bolujem

suze nemam ni jedne

 

Raširi mi, majko, nedra

primi mene, negde sakrij

 

REF.

Bol bolujem

bol bolujem, majčice

bol bolujem

suze nemam ni jedne

bol bolujem

suze nemam u oku

 

Biseri bjelavskih mahala 283*- 288*

 

283*Nikad niko nije zapisao da jedan dan traje dva dana. A opet , ponekad nam se čini da nam je život protekao u jendom danu.

284*Valeri slikaju nečiji život; što ih je više, to je život bio vredniji življenja.A ako ih nema,kažu kriva sudba.Neuk narod.

285*Ljubav je sve što se imalo, bez obzira na bogatstvo i usud. Uz ljubav gre i sreća i nesreća.  Ih ,još’ te neki takarli  fol!

286* Ako nešto duraš , duraj do kraja.Kažu taki i taki red.Ništa prkeo reda.

287*Djela  mogu biti baš kao i ljudi ;i lijepa i ružna,kao i pametna ili blesava, a vrlo često i veoma zla.

288*Zapisano je : Sve je u parovima.Nije ostavljen veliki izbor.Pakleni pržun sa roštiljanjem ili ugodna hladovina , pored rijeka i voćaka na dohvat ruku.Sami birate.

 

Marina Ivanovna Cvetajeva – Babi

 

Tvrdoća duguljastog ovala.
Crna haljina ko zvono pada.
Čija su usta vam cjelivala
Nadmene usne, babo mlada?

Ruke, koje su sred dvorca mnoga
Šopenove valcere svirale…
Sa strana tog lica ledenoga
Lokne u vidu spirale.

Pogled prav, taman, zahtjevan jako,
Pogled što se braniti želi.
Mlade žene ne gledaju tako.
Mlada babo, ko ste vi, je li?

Koliko mogućeg odnijeste –
I nemogućeg – u tmice
Zemlje što nezasitljiva jeste,
S dvadeset ljeta Poljkinjice?

Dan bješe nevin, a vjetar svjež,
Tamne zvijezde zgasle začas.
Babo! Da ovaj žestoki metež
U srcu mome – nije od vas?

Vesna Višnjevac – Zaborav

 

 

Kad se pokrenu slike

neke muzike davne

poznate do dna srca

znaš li ti da ja ne dođoh

sa neke druge strane

nego sam uvijek bila tu

kroz istinsku dubinu znana

tvoj pogled na meni štrecne

bljesne svjetlost rana

I poslije kroz vrijeme

ja ne znam

ne znam ni gdje sam

gdje je moja kuća i hrana

kroz snjegove lutam

da nađem mjesto

gdje se sanja

Malo mora na mom dlanu – Meri Cetinić / Song – Lyrics

 

Lice milo u oblaku ljubavi Drvo nade Budi kao more

 

 

 

Zadržati nikad ne znam

malo mora na svom dlanu

Od četiri strane svijeta

Odabirem krivu stranu.

 

Zagrabim li malo više

Te valove što se lome

Zadržat’ ih nikad ne znam

Vraćaju se more svome.

 

Ref.

Htjela bih sve da ti kažem

Da ne ostaviš me samu

Da Ijubavi bude više

Nego mora na mom dlanu.

Htjela bih toliko toga

U jedinom jednom danu,

Al’ od svega ostalo je

Malo mora na mom dlanu,

Al’ od svega ostalo je

Malo mora na mom dianu.

 

Zadržati nikad ne znam

To što osječaš za mene

Kao da sve bježi kroz ruke

Kao da je sve od pjene.

 

Zagrabim li malo više

Te valove što se lome

Zadržat ih nikad ne znam

Vraćaju se moru svome

Ana Brnabić ,pogančerka , negira genocid u Srebrenici

  

 

Ana  Brnabić je progovorila za jedan ugledni evropski list.

Inormalno pokazala svoje pravo lice:

-Primitivitzam,neinteligenciju,neznanje,religijsku,nacionalnu netrepeljivost i mržnju i

nadasve necivilizacijski odnos naspram monstruoznopg zločina njenih mentora,

koju je savremni svijet i historija obilježila kao največi genocid od drugog velikog rata.

 

Ništa zabrinjavajuće niti nenormalno.

Koga Milostivi Bog prokune prokleo ga je za vječnost.

 

Njenu poslijednju izjavu ćemo povezati za jednu raniju samoreklamu/samoetiketiranje:

Ana Brnabić otvoreno priznala:

-Zovu me dečko, homopremijerka, sultanija…

 

Eto mi je ne zovemo tako.

Mi je zovemo po starinski tribadija ili jednostavnije pederuša, ili po narodski ženska pogan.

 

I šta se može očekivati od ženske pogani , kad vlada u paru sa dvojicom muških pogana,

osvjedočenih analnih intimusa Vučića i Šešelja i slijedi njihova pogana usta i djela?

 

A pogan je ,od kad je vijeka i svijeta žigosana mimo svijeta ,

i sasvim normalno upućuje se na jedini pravi put – pržun.