Fata i Mujo – Pripovijest u četiri čina / Čin četvrti

 

Čin četvrtii                                                                                                             

          

 

Prođe četiri, pet godina i koji mjesec. U varoši ništa novo. Jedino se Meleka zadjevojčila i Fatma oporavila. Ni jedna ni druga neće za Bega da čuju. Beg se na majčino imanje povukao kada je ova dušu isputila.

I on brzo za majkom mandrknuo.

Begovica se malo usplahirila kad je čula da se Mujo iz vojne vraća. Od Fate poneki, ni dobar ni loš glas; podnošljiv. Muju  i nepominje.

On se iz vojne sa Kozacima , napokon vratio. Neustrašiv bio, život mu ništa nije značio ,  pa se i smrt od njega odmaknula. Činova se hejbet dograbio i agom se zakitio. Majci na vrata kuca, ona ga ljubi, sin jedinac se živ vratio. Osjedila ona skroz, ali ništa to spram radosti što je jedinac  ljubi.

Sa njim dječaćić od pet godina , isti on. Ništa ne objašnjava nego dijete za jednu ruku, dugom rukom jatagan pridržava, dvije kubure ga opasnim čine. Brkove kozačke zapustio, pogled mu se usurio. Da čovjeka ,tujina strah  spopane.

Pravac begova kuća. Kapidžik zatvoren , on zapovjedno kuca. Na dobro se lako naviknuti. Nekom dobro, nekom zlo.

Meleka otvara vrata, vrišti od radosti, Muji se ovrat vješa, nema bitno što se zadjevočila. To je Mujo , njene ,  neprežaljene Fate dragi.  Izlazi i begovica Fatma ,  čula radosti glasove.  Malo ublijedila, iz kuće ne izlazi, ali nije blijedilo od toga. Ovo je ono  blijedilo kad čovjeka bude , pa ne bude.

Ljepota bila , ljepota ostala. Koja sjeda je spotakla, ali ista Đul Fatma jedinica u majke. Pola Bosne se za njom u njenim djevojačkim danima okretalo. Druga polovina uzdisala. sada bi cijeli dunjaluk udovicu da ženi.  Ona ni mukajet.  Jednom je srce dala, dosta joj tuge za čitav život. Jedino joj kćer Fata ravna bila.

Muji zasuziše oči , on na koljeno kleknu, u ruku je ljubi i kaže:

-Sretan ti unuk neno. Evo ti Fatin i moj sin  ,da ga paziš i voliš, ja ne mogu, mene velike muke pripale .

Sjedoše kraj šadrvana, čijom je vodom Fatma svoju hanterijsku raspomamljenost prskala i hladila. Zna to Mujo, ona mu pričala o tom jadu. On krivac za to bio, sa ponosom se od srca smijao,  i ponovo je palio i gasio.

Ponude mu dadoše , kahvu i rakiju ne odbi.

Sjeća se i priča . Zbog Fatime i Fatme malo više akšamluku i rakiji sviko. Misli pomoći će, bol, snove i ljubav da ubije. Ne pomaže ništa, sve to njega i dalje čereči i  ubija.

Vojna sa kozacima se dobro završila. On aga postao , a Vezir ga zbog hrabrosti plaho poštovao i pripazio. Mogao je da bira gdje će agluk , imanje odabrati. On izabrao Efes ; čuo da se jedan agluk tamo prodaje.

Zna Fatma, zna i Meleka zašto se Efes bira. Meleka mu rekla za Fatine hareme. Neće ni jedan nego taj. Vezir svoje obećanje izvršio. Pokraj agluka sandžakbega Fatinog dvora, Mujo svoj čardak napravio.

Kad je Mujo došao u Efes,  Fata malo poboljevala. Glavna sandžak – begovica i dvostruka udovica postala.Pričala mu to, kada je obhodio. Obradovala se jako, neizmjerno. Nema suza sve ih za pet i po godina isplakala.

Ni on ih skoro nema, On je svoje ubijajući dušmane prolijevao. Žao mu insana; ne zna ih, ništa mu nisu učinili. Ni on njima, ali kidišu jedni na druge i sjeku se  , ko bijesne zvijeri. Ili oni njega,ili on njih,nema treće.

On uvijek imao sreće. Ubija on i plače. Malo za insanom, a najviše za Fatom,tek ponekad za Fatmom.

Jedino mu u srcu radost zaiskri,  kada na Meleku misli. Biće prelijepa djevojka , taj mali curetak, ta harambašica. Krvlju bol za Fatom pokušavao da umine.

Ima tu i krivnje zbog Fatme  , majke njene. Sve nešto misli da Fatu ne prevari sa majkom joj , ne bi se ništa  desilo. Svu krivicu na sebe privaljuje. Bol ne uminu ,  već se veća javila. Čuo sveti kitab brani i u nečist meće , sastaviti majku i ženu u poganluku.

Njen Mujo nju potražio , kapidžike i pendžere svoje kraj njenog dvora pristavio. Srce hoće Fatimi da iskoči. Sve ga pita da li je još voli, da mu nije koja srce ukrala. Zna ona da nije, ali se prvi da mu ne vjeruje. Pa  ga čika i miluje. Mazno ga štipka , provjerava je li san , melek ili njen Mujo.

Uletje troje djece, dva sina i kćerkica. Pet,četiri i tri   godine, jedno drugom do uha. Kad Mujo vidje ono najveće , srce mu zatreperi. Takvog on sebe u Bosni ogledao , kad je tih godina bio. Sjeća se, k'o da je juče ¸ Modrom rijekom gazio.

Upitno gleda u Fatu , ona potvdno klima glavom. Neće pred djecom da priča. Djeca joj po bosanski pričaju, dvoje mlađih nešti i turkiš čavrljaju, ali stariji neće da čuje. Gleda u Muju i drsko i znatiželjno. Drsko jer je stranac,a sa majkom mu veselo priča. Znatiželjno jer mu poznat i pomalo blizak taj lik.

Poslije ,  kada je dojilja mlađu djecu odvela na spavanje, Fatima uze petogodišnjaka za ruke,posjede ga u krilo i reče mu :

-Mili, evo  ti babo  napokon došao, poljubi ga u ruku maleni  , siročiću moj!

To joj dijete jedina radost svih ovih godina bila. Pričala mu ona o njegovom ocu, majci Fatmi , svojoj sestri Meleki. Pogan, očuha i svoga oca nikad  pomenula nije. Teškom mukom je prihvatila ovo drugo dvoje,i još ne zna da li ih  voli ili sažaljeva.

Dijete se ustručava;Mujo ga nježno za ruku prima i cjelov u kosu pa na obraza stavlja. Jedna suza kanu na djetinje lice. Zacrveni se kao krv i polako na djetetove usne siđe. Dijetetu neugodno , kuša, suzu , slana je i slatka. Smiri mu srce i prihvati nježnost  ove strane ruke,  kao da je nešto njegovo. Ubrzo ode i on na spavanje.

Danima se Fata i Mujo viđali i ponovo upoznavali.  Nigjde im se žurilo nije.

Da su znali ono što nisu ,  ni sekunde ne bi gubili.

Ona kaže doveo je sandžakbeg u ovaj harem , što je dao da se njojzi napravi. Ona već u putu , prije Stambola , saznala da je sa Mujom trudna. Ništa više ne bi pomoglo da bilo kome kaže.

Ako kaže sramota, svašta može biti. I vrnut je doma, i kamenovati i bičevati, u roblje prodati. Šuti ona i u Smirni o vaktu rodi. Dojilje i dadilje se uzvrtjele i usplahirile, nešto se računica ne slaže. Beg prekinu tračeve, reče sedmanče je i njegovo. Tačka nema više munđijanja. Plaho mu se ljepota Fatina dopala i on po stare dane pošandrco i zablejio se u Fatu.

Ipak  se ili od jeda ili od  slabog srca u neki brzi  vakat  prevrnuo. Obradovala se Fata, eto kući može hodit. Ne prisni joj se. Brat begov je sebi za ženu na silu uze. Bio koju godinu mlađi od beya, i ona izrodi sa njim ovo drugo dvoje djece. I ovaj mandrknu , ha se kćerka rodila.

Fata slobodna ,ali kasno.Dva tereta pride ima.Ne zna kako bi na udovicu sa stranjskom djecom u varoši gledali.To joj najmanja briga.

Šta će Mujo njen na dvoje stranjske djece reći? Stid je bilo. Hej , ona dva braka imala, dvaput udovica postala, troje djece porodila, a on jako momak. Ih kaki je, jedna li mu udovička majka. Svaku djevojku može dobit i oženiti, i još koju pride.

Vrijedan je on. Kod njega nema ništa labavo, več čvrsto, odrešito , pravo muški ; joj mamo mamice. Zato se iz Efesa nije micala, a i čula u vojni je , oko turskijeh se krajeva mota. Za majkom Fatmom i sestrom Melekom žalovala ko za Mujom. Tri su to rane, grdne, neizlječive.

Kako to boli nikog svog da čuješ, vidiš ili dotakneš, dušu, srce da ispunuiš.  Tako šest punih godina. Praznina se neka stvara. Iznutra nešto rovari, truje, slama i izjeda. Boli to mili moj,ne može se insan nikako naviknuti na taj bol.

Živi čeljade, mora se,  život kao ide dalje.

Mujo njoj  ništa nije imao za pričati: bolovao i ratovao ,  pa opet bolovao. Vremena neka neobuzdana , stampedasta. Sjeća ih se kao kroz maglu. Više od pet godina prođe dok je nije našao.

-Bona da si ih stotinu rodila ja bi   sve prihvatio. Tvoja su , znači i moja su .

Poslije te priče sve je bilo nekako drugačije i lakše. Ona poče anterije oblačiti. Sve neke nove. Imala vremena pa vezla i vezla. I majci i sestri mnoge izvezla. Veze  a misli,  ona ih nikada neće obući.

A opet , šta zna ,možda će Mujo nekad navrnuti. Osjećaj je ne prevari.

Jedno veče sjede  u njenoj sobi. Ona je namjestila kao onu , svoju, djevojačku sa prerezanim demirom.

I demir prerezala. I stoji joj u uglu sobe. Muji  se oči zasuze , mislila je njegova Fata na njega svaki dan. Odjednom mu ugodno, osjeća se kao kod kuće.  Dobro Fatine , ispravlja se on i nije mu žao. Što to bijaše vakat!

Akšam samo što nije zatamnio. Vazduhom se probija onaj čudesni ljudski glas, koji svojom umilnošću sve smiruje i tjera ljude da se okreću nebu i mole. Takvih ezana odavno nema. Ogromna šteta. Neko će to debelo zaplatiti.

Njih ta ljepota obuhvata, pomole se Bogu Milostivom, vrijeme ih naučilo nekim datostima i  stalnostima. Hvataju se za ruke, miluju ih i šute. Zamišljeni su, molitve su odavno završene , muče.

Ona se trgnu, prima ga za lice ljubi i šapuće.

-Dobro mi došao,mili moj.

Njemu suze u očima.

Šeret se u njoh poslije vijeka studeni budi , pa ga pita:

– Da li ti je otpao još koji nokat, mili moj.

Smijeh, vriska i gurkanje.

Ho,ho,ho brunda Mujo:

-Upravo mi je otp'o jedan nokat .Hoćeš ga pogledati, mila moja, bolje te našao?

Bijela hanterija neće više da se sa njima igra,na nju niko ne misli,ljuti se i širi. Polako ispadaju grudi,ruke,noge. Bjelasa i tamni nešto između nogu i pupka. Fatima se na anteriju ljuti što je otkriva i slasti , Muji u zagrljaj baca.

Skida izdajicu i predaje se. Mujo lud od sreće gubi se u dobro poznatim izvorima, udolinama i uzvisinima. Stiže svaki brežuljak i svaki dol da obuhvati, miluje i ljubi, nigdje mu se ne žuri. Ali tijelu ti ne možeš naredbu izdati ;četo stoj , juriš, povlačenje, u napad. Jok , nikako.

Tijelo to čini kako je sviklo i kako mu se drugo tijelo daje i otima. Usne su spojene, ruke su spojene, tijela su spojena. Mujo se uspinje ,ona ga grčevito steže i sebi vraća, on polako sa šestogodišnjom čežnjom i bolom   prodire ,  u isto toliko godine suza i tlapnje. Ona ga prihvata,  pa ga iznenađeno vraća, još je većma očvrsnuo, pa opet prihvata i ječi.

Opet je sve u redu. Šilte je dugačko i široko, a oni bezbrižbni i još isto zaljubljeni .

Sve je tako lako kad muzika i ljubav akorde strasti tvore i kroje. Malo su grčevitiji nego nekad prije, boje se da im san ne utekne. Ne znaju da li je java ili  im bol  miline , snove snije. Novo oslobođeni krik i jecaj i brundanje:

Joj,mamo mamice i uh, uh, uh.

Isključuju mogućnost sanja i oni znaju da su oni opet , ona nestašna djeca ,  Mujo i Fata; samo im trešnja i tunja ispod prozora nedostaju. Tako je vrijeme brzo ludilo , da je skoro odjednom jutro preteklo noć.

Ona ,  prvi put u njihovoj ljubavi  , može slobodno da položi glavu na njegove grudi, uzme slavuja u ruke i mirno, premirno zaspe i sanja kako opet vrišti: joj mamo, mamice.

On ne smije da zaspe, boji se da mu grlica ne pobjegne. Zna nikad je više ne bi mogao naći. Stišće i ljubi je u čelo, nježno polako da Milu ,  meleku ne probudi.

Niko ih nije uznemiravao, poslije podne se probudili, nešto jeli , sa djecom se pograli i eto ga akšam pada i novi se ezan javlja.

Opet su sami, ona u rubinovoj anteriji, on gol, golcat ,  gori od sinoćnje večeri,u bunilu vri, odjeća mu smeta. Fatimu dva puta ne treba nagovarat i ona je gola. Više nema grčevitosti i nervoze, sada su svjesni da ova igra nije san.

Ljubav klizi ,oni su brod po uzbibanoj pučini kojeg vode vješti mornari, za trenutak zastaju da brod sidro baci pa ga vade. Pustimo se sidra i mornara.

Njih dvoje su sada Fatima i Mujo i ta im igra najviše odgovara. Mujo na Fati, Fata na Muji.To se djeca ponovo vole, igraju i jure. Mujo sa tugom osjeća da nije važno njegovo uh,uh i uh, već se dao na saučesništvo ,  u rađanju onog: joj mamo, mamice.

Fatima vrišti i vrišti i jauče, kao da joj je svaki put poslijednji.

Sabah ih obuhvati, ali oni igru ne prekidaju. Dođe i podne, a oni bjesomučni i izbezumljeni; obeznanjuju se iznova i iznova.

U akšam, ezan se nekako usporeno , tužno ,  jecajući javlja.

Oni predah napravili, strasti smirili.

Mujina Fata Fatima, ničim izazvana zajeca nekako slabašno: joj, mamo mamice.

Mujo se na lakat naslanja i gleda je. Njoj se čelo orosilo,očajnički guta vazduh, daha nema. Potres je nagli zdrma, ona iznenada malaksava, grčevito se steže  i pribija uz Muju svoga, ljubav svoju jedinu.

Nokte mu u grudi, srce zariva.Iz očiju joj suze bespomoćnice klize, ljubi Muju poslijednji put, reče volim te dušo moja i umire.

Grlica safirove boje ka nebu leprša,krug  ka nebu pravi , maše krilima i poručuje:

-Čekaću te ,  Mili moj.

Što ti je život. Dvoje se našlo, pa se nije našlo, posle mnogo jada i bola se ponovo našlo i nakon par časaka iz čista mira ponovo se zauvijek izgubilo.

Neko bi reko tuga je to. Ipak to se samo život ,  jedan jedini  , tek tako dogodi i slomi.

Svjestan je Mujo , nikad bistriji. Svisnu mi Fata ljubav njegova jedina. Svisnu ko mirisna  djevičanska ljubičica. Jedno jedva čujno joj, mamo mamice  izusti, samo jedno volim te i nesta.

Vojničina, asker, janjičar, aga , vezirova desna ruka Mujo Fatimin i Fatmin,  plače ko malo dijete , kojem sise iz usta otimaju. Mislio je da je sve suze isplakao. Ni jedan čovjek ne zna koliko  suza za isplakat ima.

Ećim rekao da je od nabijene sreće presvisnula.

Puno je to zbijene sreće bilo za moje milo napaćeno čeljade, kaže Mujo.

Jebo ja takvu sreću i takvog hećima.

Ne kaže to Mujo , već pripovjedač.

Nikad ga niko nije čuo da je lanuo ili neku nepristojnu riječ rekao. Sada mu se činilo da je vakat i da je morao i on jednom lajnut.

Mujo šutio i guto, naučio se, što se srdit ,  kad će biti kako će biti. Moš zaplakat, tugovat i jaukati, ali psovati i ružnu riječ nikako. Nije to za dobre ljude. A i  pogano je.

Mujo Fatimu sahranio u đul bašti svog agluka , u hladu trešnje , pored bijelog mramornog šadervana sa šest česmi.

Htio i ono dvoje Fatimine djece povest, ne dade rodbina i vlast. Rekoše, ono svoje kopile vodi sa sobom, nama našu djecu  ostavi.

Ovo Fatmi i kćerki Meleki joj ispričao. Ne ovako,već vojnički, ugrubo, bez detalja koje nisu za druge.

One te detalje znale i neispričane. Fatma ih doživila sa Mujom. Kćer i majka se rasplakale i neutješne bile. Ode naša Fata, ona je zvjer, otac njen ubi. Plaču pet0godišnjeg Fatmira grle i ljube. To je sve što im ostade od Fatime .

Mujo poljubi Meleku u čelo i reče joj :

-Čuvaj mi sina, jaka si ti ljepoto moja.

Begovicu ljubi u usta, ne stidi se, mnogo ih je ljubio i volio i šapuće joj:

– Drago moje za nas, sve sa Fatom umrlo je.

Fatmira, sina jedinog pomilova po kosi. I ode . Ne osvrnu se.

 

Mujo nestao, dugo ga niko nije vidio. Svašta o njemu pričali. Ponovo se u vojnu vratio, te se oženio, pa se propio, pa propao, pa u zindan otišao.

A Mujo se u Efes vrno. On , vojnik, aga i ljubavnik svojoj dragoj Fatimi ,ljubavi svojoj, Nevjesti , Ženi svojoj ,počasnu stražo davo. Dvadeset četiri mjeseca duga dan za danom, noć za noći, bez prestanka, bez predaha.

Gleda trešnju,  gleda behar i đule i baštu. Na mezar  gleda .Pogled  mu se ukočio. Nema mu Fate. Tišina. Ni u san da mu se javi. Jok , nijednom.

Mjesec , zvjezde i maglice više ne svijetle. Ublijedili se i žaluju.

Zatim  okrene pogled na mramorni šadervan sa šest česmi ,on tiho žubori, prelijeva se i klokoće , kao da ga pita:

-Bolan Mujo kad ti je nokat otpo.

Vidi šadervan da  šala nije uspjela i gleda u insane koji ne prestaje plakati. Što ti je insan? Njegove dvije česme mogu preliti  vode ko sve moje. Nešto se tu računica ne slaže.

Kako će se ba složiti? Ne zna insan koliko suza može proliti. Isto oniliko koliko ih može ne proliti. Sve je u parovima.

Jes ovaj što blebeta pametan, čudo jedno.

Begovica Fatma se razbolje . ćerku nije mogla prežaliti. Kopnila, lijeka joj nisu mogli naći. Ona ga nije htjela , ni tražila.

Pročuo se glas, Mujo se u varoš vraća. I zaista jednog sunčanog  zimskog dana u vrijeme đenaza,vrati se Mujo. Vrnuo se iz Efesa. Konja ,vranca jaše, ovaj silno poskakuje.

Odlučio Fatimin i Fatmin dragi ; dosta žala za Fatom. Ljut na nju,  ni da mu bilo šta u snu šapne. On sam sebi u inat njoj progovori: živima treba život posvetiti. Mislio na Fatmu.

Ispred begovske kuće tabut iznose. Vidi  Mujo ,  Meleka čvrsto drži Fatmira i suze štišće.

To Fatma  , garant , na tabut tahti mrtva leži. Nema druge; mnije on.

Mujo se čini se hladan kao hiljade pahulja bijelih . Polako konja zauzdava, iz bisaga tri stambolske tunje vadi i silazi. Na rame bisage uprtio. Gomila se miče u stranu, oslobađa put gajretli insanu.

Prilazi Meleki i sinu , oboje ih sa ogromnom tugom u očima u ruke ljubi, daje im po tunju jednu i bisage Meleki o rame kači. Uzde vranca sinu u ruke kači. Iz đepova pune šake dukata , u dva tri navrata vadi i što dalje od tabuta baca. Gomila za dukatima stampeda.

Prilazi tabut tahti, čohu skida  i marame sa anđoskog lica miče i gleda je.

Anđeo samo spi. Malo ublijedila , ali prelijepa je. Moli se da je njega ili Fatimu u trenu smrti sanjala. To bi za nju najlakša smrt bila. Poljubi je u jedno oko, pa u drugo, onda u usne, polako nježno i dugo. Pogleda i Meleku i sina, slegnu remenima.

Sjeda . Naslonja se na kapidžik Fatimin i Fatmin. Jako je umoran, ali rukama čvrsto, najčvršće steže tabut, ne popušta ga. Dvije grlice bijele lepršaju zajedno ka nebu,i to je to.

On im maše, zatvara oči i spokojno za Fatimom i Fatmom krenu.

Iz desne mu ruke klizi mirisava žuta stambolska tunja , kotrlja kroz kapidžik, preko bijele šljunčane staze , ispred šadervana  zastaje. Đul baštom se šire mirisi žutih dunje i ljubavi.

Ode i Mujo.

Meleka je dugo na Fatmira pazila. Nikad se nije udavala i zaljubljivala. Nije htjela nesrećnu kob majke,  mame, mamice i sestre seje, sejice.

Željna ih uvijek bila, seje malo više. Možda je ponekad vatru u sebi osjećala, ali je mašicama tjerala. Neće da se sjeća da je i ona u Muju zaljubljena bila; onako dječije, nevino.

Fatmira ona mnogo voljela i pazila. On razmažen i sebičan postao. Jednog dana u Smirnu se vratio da potraži brata i sestru. Meleki odlazak nije prijavio. U varoši su ga uvijek tujinom smatrali.

Više se nije čulo za njega.

Meleka se par dana po njegovom odlasku u meleku pretvorila.

Sabah ezan blagoslovljene noći je pozvao i ona je , tek tako , jednostavno i lahko , bez imalo straha  , odlepršala ka nebu  u susret mami, mamici i seji, sejici.

Nešto nije previše vjerovala da će Mujo sa njima biti.

Djeca sve znaju,zar ne?

 

 

Bookmark the permalink.

Komentariši