Tek dvije tri riječi izrekli smo bili
Slučajno u vrevi taštog svijeta,
I gle, kakav žar već ćutim u svakoj mi žili!
Zašto mi se um toliko tebi preda?
Vani već sviće, dan stiže već šumno,
A ja još bdim, sve više mir svoj gubim,
Bacam se u vatri i šapćem bezumno:
„O kako si draga, koliko te ljubim!“
Sjetiš li se l'jube svitanja plamenih
Svjetlošću sunca obasjanih jutara svijetlih
Pođeđe išaranih treperavim oblacima plavim
A milovahu ruže crvene u vrtu iza kučice male
U besanom noćima prošlim mirisne ruže jecaje čuju
Dok je stara ura otkucavala onaj poslijednji tango za nas
Eh tuže mirisne , ruže crvene , sleđene u trnovitom sjećanju
Što lebdeći traže zaborav prošlih dana a smiraja blahog nemaju.
Sjetiš li se l'jube vrta malog sunčevim zracima okupanog
Uvek punog neba . boja i cvata ruža lepršavih crvenih i plavih
Kojim mirisalo je tijelo tvoje sneno i toplo od ljubavi i milovanje
Dok nježno gubio sam se u raskoši i ljepoti uzbibanih milodarja tvojih
jutra plava još uvijek kristalnim nebom i ružama crvenim mirišu
dok krhki izdanci žalosnih bijelih ruža nadgrobni kamen ljubavi grle
u nevinosti zvijeda sinoćnjih tražeći tragove ljubavi narazborom ubijene
dok dvije sleđena okamine na izvoru prošlih dana ruke krvave suzama peru
Malo je sretnika vidjelo zemlju sa prostorne distance.
Svi do jednoga se slažu:
-Zemlja je nešto javeličanstvenije što se u u ovom dijelu univerzuma može vidjeti i doživjeti.
Pored uzvišenih osjećanja , javlja se i tuga zbog toga što tako malo volimo , cijenimo i poštujemo
tu jedinstvenu ljepotu koja je ljudima od Milostivog darovana.
Astronaut, Ron Garan, podijelio je svoju fasciniranost viđenja Zemlje iz svemirske perspektive :
“Vrijeme je stalo, a ja sam ostao preplavljen emocijama gledajući Zemlju,
tu očaravajuću, krhku oazu koja nam je data i koja štiti sav svoj život od okrutnosti svemira.
Odjednom me obuzela tuga.”
Zato, pogledajmo snimak i iako većina od nas neće imati priliku vidjeti Zemlju na ovaj način,
najbitnije da shvatimo da je to jedini planet koji možemo zvati svojim domom
i vjerovatno jedina Zemlja u poznatom univerzumu koja je ,
sa Božijom Milošću , ponudila prelijepo utočište , dom i sigurnost ,
jednom luckastom i čudnom biću kao što je čovjek.
Vodi me tamo gdje
ljubav prva pocinje za mene
gdje mi se srce raduje
kazi mi, kazi gdje
prva ljubav stanuje, caruje
jutro je, jutro je
nemoj sunce na mene
samo idi, pusti me
Svice dan radostan
a u meni jos je noc preduga
kamen na srcu ne spava
da mi je ljubiti
da mi te zaljubiti u mene
jutro je, jutro je
nemoj sunce na mene
samo idi, pusti me
Ref.
Starimo, duso, dan po dan
i ti i ja, i ti i ja
negdje na kraju pameti
uvijek si ti, cujes li
Svice dan radostan
a u meni jos je noc preduga
da mi je ljubiti
da mi te zaljubiti u mene
jutro je, jutro je
nemoj sunce na mene
samo idi, pusti me
Ref.
U jednom vremenu
a počinje i završava
zvijezdanom prašinom
i neistkanim snima
a krneta jeca damare
prozbori mi Djevuška bajna
moja jube sjajna
Kada uhvatiš ljepotu svojih boja
u mojim očima
kad osjetiš nježnost svoje riječi
u mojim prstima
kad pomiluješ srce moje
usnama djetinjim
shvatićeš da si sretnik
prigrli uspomene
koje ti protokom vremena
plemenito miluju dušu
klekni
čelom dotakni milost
grudima oćuti radost
zahvali sudbi
što smo se voljeli
Hallelujah
Da sam ja netko
pozvao bih sve djecake
dao bih im igracke
i pustio ih da se cijeli dan
igraju i jure
Radili bi divne stvari
prekratki bi bili dani
voljeli bi svoje skole djaci
da sam ja netko
Svim majkama bih izbrisao bore
ucinio da ocevi ih vole
davnu ljubav da im vrate
i da mirno zive svoje sate
da sam ja netko
Ref.
Ne bi, ne bi, ljudi zivot proklinjali
sve bi ruze zeni poklanjali
kako bi se zivjelo i kako bi se voljelo
i kako bi dobro bilo
kako bi se zivjelo i kako bi se voljelo
i kako bi dobro bilo
da sam ja netko
U našoj kući
niko više ne stoluje
Samo se tijelo sjeća
blagih dodira
odavno usnulih roditelja
daleki eho
radosti i cike
drže polegnuti krov
kao biljezi sretnog života
još uvijek šumi drhtaj vode
oplakujuć usahli djetinji žubor
u cijevima stare česme
što život nam darovaše
eh, gospode moj
pređen je put
prelijep i dug
u prašnjavamo oknu slike šaram
zahvalu Tvojoj Uzvišenosti
milodarju
blagorodnog djetinjstva
Amin gospodo
Svim pripadnicama ljepšeg i nježnijeg pola želim sretan Dan žena!
Autor
Vedad šabanadžović
Anđeo mi se javi
poput snova koji lepršaju
upali svijeće radosnice
donesi crvene karanfile
praznik je ljubavi
ljubav je duša oprosta
čedno srce moje sni
lepršave snove
što nade velove nose
i tada duša zatrepti
misli to dolaziš ti
vara se mila moja
povratka više nema
pogledam kroz suze
jer vidim haljine bijele
to se djevojčica moja udaje
maše mi i plače
0docnio si mili moj
