Deba je svojom nezgrapnošću skoro zapečatio naše druženje. Meni se nije više družilo ni sa njim, ni sa drugima. Bez Dobrog je sve prazno. Dani su prolazili. Ništa se nije dešavalo.Neki tamni oblaci se nadvili nad naše đardine.
Kosa nije dobro , nikako nije dobro , ali to vješto krije, par puta mi je šapnuo Dobri. Bio je tužan , dalek i zabrinut.Znala sam da osjeća da će se nešto loše desiti , ali nisam mogla proniknuti u njegovu misao.Kao da je Debina i moja veza , činila da Dobri bude nijansu tužniji i udaljeniji. Nikad nije ničim nagovjestio šta misli o o nama , ali znam srce mi je govorilo da sam debelo pogriješila.Trebala sam mu vjerovati i biti strpljivija. Kasno sam saznala da se neke stvari i osjećanja ne mogu na silu desiti i dozvati.
Onda neočekivano Mojsije zamolio mene i Debu da se u mojim baštama više Sedernika skupimo i provedemo akšamlijsku noć. Meni srce veliko , ko puni mjesec u ponoć. Mislim , bar malo ću im uzvratiti. Kada su došli vidim društvo nije kompletno.Nema Zlate , Jele lele Jelene , ni Herce, ni Kose. Bila sam začuđena i razočarana Samo muški . Jedini je Dobri došao sa Hanom.
Ne bi je on doveo u moj dom , da me ne povrijedi;ali slutio je da se nešto opako sprema , jer je Mojsije rekao :
-Idemo kod Frke i Debe bez ženskog roda.
A Dobri ne voli da mu neko naređuje ili upućuje šta da radi . Instiukt mu govori , nisu to čista posla. Čuj ; Mojsije bez Zlate. To se nikad nije zbilo, i mislilo se nikad neće. Aha , kako ne! Jedno je misliti , a drugo … život živjeti.
Par mjeseci poslije te noći sam saznala sve. Mojsije zamjerio meni i Debi što smo mu poravnali i potrgali cvijeće u bašti.Bilo je to kada su on i Zlata nanijetili provesti godišnji u osami , bez svjedoka.Zlata se kolosalno rješila Hane , majku i sina joj poslala na more . I Mojsijevi su otišli na more. Svako na svoju stranu. Otac u Dalmaciju sa ljubeznicom.Majke sa bratom mu i sestrom u suprotnom smjeru, na crnogorsko primorje.Sigurno je sigurno. Tada se mnogo pazilo na psihu djece.Danas bi to rekli:štedili ih od stresova. No , uzalud.Za sve krivi vrapci.Ne mere se od njih ništa sakriti ,još manje ostat.
Jes kakao ne. Čuj u mahali se osamiti pored toliko ljepote u Mojsijevoj bašči i kući. Fešta po ciganski potrajala sedam dana . Izgubio se kompas. Deba i ja se mirili.Išlo nam očajno loše. Nismo bili jedno za drugo, pa to ti je. On neotesani i prizeman , jes smiješan i zavodljiv , ali pomalo grub i često nerazuman. Jednostavno dembel .Nisam osjećala ništa. Ni u srcu, ni dole. Led ledeni.
Opet , onomad kada sam upoznala Dobrog u meni se probudila nježnost , milina i uzvišenost. Samo bih sanjala.
Ja mislila – mi se zaigrali u bašćama , u cvjeću,brojeći listove centifolija, ali jok . To se Deba svetio Nećkovom oću , doktoru Živanoviću i Mojsiju što oni imaju bašče i cvijeće , a on nema.A više zbog toga što ga je svaki od njih na neki način, više puta natakario.
A Mojsiju dirnuti u cvijeće , isto ka si mu dirnuo u harmoniku ili zlo ne bilo , u Zlatu.Njegovo sveto trojstvo – cvijeće , Zlata i harmonika , nije bitno kojim redom , samo je on mogo dirati, razvlačiti i mirisati..
Dogovorili se Mojsije i Lenji da naprave meni i Debi belaj. Mojsije će zapričavati Debu , a Lenji će pokušati , da me natakari .Pokušali su , ali nisu uspjeli. I to je donijelo zlo u sveukupnost konziliskih odnosa. Dembel Deba nikad ništa nije skonto. On mislio da mu Lenji najbolji jaran. I bio je. Ali Mojsiju niko osim Dobrog nije mogo reći ne. Valjda ona stara mahalaska – po starini.
Dok je Deba nabrajo i analiziro anamo onu na stotinu i kusur načina i zarađivo novac , nije ga ni briga bilo što je Lenji pokušavao da me povali.Ušo je , kao da mi pomogne oko meze.Ja sam bila zaprepaštena šta Lenji radi. Nikad guzicom nije mrdno iz bešike gdje god se išlo. A i meza je , znalo se bila ženska stvar. Vjerovala sam im. Pripremam mezu , izbjegavam Lenjeg , vrata kuhinje odškrinuta, , Hana gleda šta se u kuhinji dešava.Tako je Dobri zamolio . I njemu sve bilo ašićare sumnjivo.
Lenji , moram mu priznati , vrlo nevoljko , bez ikakvog žara i ideje , kao neki programirani zombi usporeno ali uporno kidiše na mene. Vidi se nije mu nimalo drago. Bilo šta da uradi , iznevjeriće jednog jarana. Ja sve okrećem na šalu, i bježim od njega .On je uporan i kada su bubrezi , jedni i drugi i brizle bili gotovi – odahnuh ! Još samo da ih presložim na ovale i ova mora prestaje.
I dok su mi obe ruke bile zauzete serviranjem, Lenji me ščepa sa leđa .Jednom rukom obrglionu desnu frljavu sisu , a jačom lijevom rukom pođe mi zadizati anteriju.
Meni se vrati slika od prije nekoliko godina, kad sam dijete bila. Kada se nisam mogla odbraniti , kada nikoga , osim grlice nije bilo da me brani, kada se srušio moj život .Zavrni mi se pred očima.Vrisnuh :
-Ne opet majko mila. Šta vam je ljudi dobri.Ništa vam ja nisam kriva . Ja sam samo malo diejte koje hoće da voli i da bude voljena.I počeh plakati . Ko godina . A malo ko zna kako je plakati ko godina.
Hana širom ragorači oči , zatomi vrisak rukom i zanijemi od zaprepaštenja, mada u njenim očima zasjaše iskrice zluradosti .
Dobri uleti ko furija ,iz sve snage godurnu Lenjeg od mene , Ovaj se zabaulja i složi na pod prevrnuvši i bubrege, i jene i duge, i brizle po sebi , i to baš po farmerkama u predjelu prepona. Mislim da ga je vrelina toliko zaboljela da je za čitav život zapamtio pokušaj nasilnog belaja .Od svog vriska ne čuh šta mu Dobri pripjeti.
Od bola i stida što me Dobri zatekao u tom krajnje neprimjernom i meni odvratnom klinču , skljokah se na pod i vrišteći zaplakah.
-Ništa se nije desilo Dobri , nevinosti mi moje . Vjeruj mi.
-Znam ljepoto moja , Milostivi me poslao da pazim na tebe.
Sagnu se ,nježno me poljubi u lice, pa u kosu,podiže me, na ruke , u zagrljaj me primi , i ponese me kroz dnevnu sobu.U prolazu jedva čujno Mojsiju dobacio.:
-Mojsije , ti bi bar treba znati , ako ubiješ jedno biće ka si ubio cijeli svijet.Moli se, mnogo se moli za oprost.
U njegovom zagrljaju , osjećajući se zaštićenom, još jače sam sebe žalila. Sada sam prvi put isplakala moju djetinju kalvariju, bol i tragediju. Nisam se mogla smiriti. Vrištala sam .
-Nikome ja nisam ništa skrivila. Zašto mi činite zlo dobri ljudi. Ja sam samo malo dijete.
To sam je pokušala vratiti djetinju nevinost . To sam ja željala vratiti bjelinu pred Dobrim. Jer njemu sam jedinom vjerovala. Samo njega sam željela. I plakala sam i vrištala.
On me čvrsto i usporeno nosi ka trešnji i ljuljački , kao da je znao da je to ljuljačka na kojoj sam njega sanjala i dozivala.I bol svoj sakrivala i nebu prinosila. On me nježno u zagrljaj privijao i govorio.:
-Ne plaši se mila . Tu sam . Ništa se nije desilo . Došao sam ti. Sada će sve biti u redu.Samo se ti isplači, djetence moje.
Stigavši u dno bašte , sjeo je na ljuljačku sa mnom u krilu i počeo da je njiše. Ne znam šta se desilo. Njegov zagrljaj i blizina , njegove riječi su me smirile. Lako njihanje i blagi opoljubci u vrh kose , gdje se ona spaja sa čelom su me povukle u san. Ja sam zaspala . I sanjala mene i Dobrog kako letimo do zvijezda , na neku prelijepu nebesku poljanu pored bistrog modrog potoka , koja samo cvijeće , ljubavlju i Božanskim plavetnilom sni.
Ništa nisam osjećala ni znala. Samo se taj san ponavljao.Dobri i ja , neka bestežinska , lebdeća tišina i mir , u kojima samo ljubav i snovi obitavaju.I osjećala se ugodno znajući da sam u njegovom zagrljaju. Ništa mi se loše ne može desiti dok me on drži u krilu.
Tada si ti Luce došla. Neko je prijavio da neka djevojčica vrišti i plače ko da je siluju.I da neko harmoniku niz jendek baca.To jutro kada sam se probudila sam prvi put upoznala moju dobročiniteljsku. Ostalo sve znaš.Nešto si mi sama svjedočila. Nešto sam sama raskopala.
I tako je ,pred sami sabah potonjeg jutra, Mojsije postao svjestan da je zamalo ubio jedno nevino dijete.Poslije je čitav život pokušavao da se iskupi , No, samo nebo i on znaju da li mu je uspjelo.Deba nije nikad bio svjestan šta se desilo , jer se o tom događaju nikad više, ni jedne riječi nije progovorilo.I u toj nesvjesnosti mu život prošao. Lenji je od stida ponovo zanijemio i skoro da nije disao. Mala Guza ga je ostavila. Nije voljela nerazum i počela ga se plašiti. Bez nje mu se život činio nikakvim. Počeo je skretati i udaljavati se.
Kosa nas je uskoro napustila.Priču o njenom stradanju znaš, jer si bila prisutna.Ipak ljepota mila , Anđeo naš zaslužuje da ponovim šta se desilo sa njom tog jutra , kada sam se probudila i vidjela da sa Dobrim bdiješ nad mnom. I saznaš da sam ja tu prethodnu veče isplakala svoju sudbu i sudbinu svih nevinih Božijih anđela koje radi njihove dobrote i čednosti zlo povređuje , siluje i ubija .Šta god ti drugi pričali sve se ovako desilo i nikako drugačije. Bog mi je svjedok..
Dakle Luce Malena , u pravu si . Sve se nakako dovede u red. Svako dobije ono što je zaslužio.A neko izgubi skoro sve , samo zato što sabura nije imao. Ne mogu ja sada reći : da sam bila malo strpljivija sve bi drugačije bilo. Da sam bila manje lijepa i prozračna niko me ne bi poželio i zlo se ne bi desilo. Nema tu eh ,šta bi bilo kad bi bilo . Stvari se dese. Nečijom nebrigom , previše povjerenja,nečijim lako ćemo, nečijim nerazumom , pogrešnim izborom se dese loše stvari. Zlo nikad ne miruje. Uvijek vreba i najčešće kidiše na najslabije. Ali prelijepi život odi dalje. Vremenom postaje podnošlji i ponekad vrlo lijep. Na neki način nam kompenzira ono što nam ljudi ukradu i odnesu.
A sebi i tebi samdužna još par osvrta na Kosinu smrt i moju i Dobričinu noć, kako ti pogrešno reće , noć skršenih srca. A iz ovoga što ti pričam , vidiš da je sve vodilo onome što se dešavalo.I da sve ima uzročno posljedične veze na svim nivoima i relacijama.Ali pošto sam ja veći dio toga prespavala, nikad nisam u potpunosti zaokružila šta se desilo sa Kosom.Ovi razgovori sa tobom su mi pomogli u tome.
Kosa je je odlepršala nježno,nečujno i lako kao anđeo prozračnih krila.Takva je i ona bila.Prelijepo kristalno tkanje , vazdušaste ljepote ,prekrasni tihi anđeo velikog, nježnog srca . Kažu tuč je težak? Nije, lagan je ko mrvica hljeba koju dživ-dživ krade golubu ispred kljuna. Eh, tako se i Kosara ukrale,i još lakše od toga .Samo jedno bolno puf i nema je, a osta u srcu svih nas , gromadna santa leda, teška ko tuč neprebolni .
Ono jutro kada je Luca umarširala u naš život i kada su se svi razišli ostala ona sama sa Dbrim. Mene unijeli , Luca me presvukla i ko plišanu lutku povalila na roditeljske bračne krevete.
Izašli njih dvoje na verandu , da me ne smetaju, i u miru i snu život krpim. Zapravo , iako njihovo poznanstvo seže više od trinaest godina unazad, progovoriše prvi put više od one dvije dugovječne riječi: :
-Dobar dan!
(Lucina pripovijest o onome što se dešavalo tih dana poslije Frkinog slamanja.)
-Malena , zašto si bila gruba prema Kosari, kćerki onog milicajca .To je najtananija, najfinija i najljepša djevojčica. I najčestitija , koju znam, osim tebe. Anđeo. Oprosti na ovo Malena. Izletjelo mi. Tako te osjećam. Od prvog dana. Kao krhku djevojčicu koju je bol slomila, a junači se. Ti jesi i hrabra i ponosita. Ali pusti bol neka iscuri. Neće ti biti lakše. Ali ćeš početi da dišeš i možda grč u srcu popusti. I oprosti mi , molim te , možda je pitanje bilo grubo. Nisam razmišljao i nije mi bila namjera. Brine me Kosara. Nije dobro , slutim . Ona to možda još ne zna.
Luca gleda u njega , ne zna šta reći. Sve je objasnio , izvinio se, to je on, takvog ga se sjeća, brižnog i uljudnog, a opet zabolilo je. Nešto je malo osjetljivija od kada ih je vidjela na ljuljašci. Tako su se ona i Dodo uznosili u snove i oblake i satima se ljuljali zatvorenih očiju, zagrljeni i lepršavi od silne ljubavi.Ona bi nekad usnila i sanjala čudne snove. Ponekad bi se iz sna trgnula preplašena, ali bi je Dodino prisustvo umirilo i još uvijek čuje kako joj šapuće:
-Ne brini se, maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu.
Hej! Nije li ovaj maloprije upravo tim riječima umirio Frku Frkicu. Rasani se, trgnu se iz sjećanja i pogleda ga. On , mnogo puši. Nije nervozan , ali vidi se da je zabrinut. Možda mu nezgodno što je ovako rano sama s njom. Možda je se ipak plaši, a malopređašnja arogancija je bila izlaz da se prebrodi taj strah.A opet , ono što zna o njemu, a zna skoro sve, joj govori da on nema nikakvog straha od ljudi , ali ni nadmenosti . Malo zazire od njih i sklanja se, da ga ne povrijede, odnosno njemu bliska bića.Ali to je sve.
-Nije to Malena, ne plašim se ja tebe. Nikad nisam. Anđela se nikad nisam plašio. Ja se zaljubim u njih i zavolim ih . Nego Kosa nije nikako dobro. Još ne zna, ali bilo šta je može poremetiti. Ona ti više nije od ovog svijeta. Nikad nije ni bila.Toliko je prozračna , uzvišena i dobra, da čovjeka zaboli ta dobrota i smjernost . Kao ti Malena. Dobro glumiš strogoću , a srce ti djetinje, kao u laneta. Drhtiš za svaku sitnicu, za svaku bol.
Zanemarim opasku o meni:
-Šta joj je?
– Ne znam. Samo sam sanjao . Leži ona u bolnici, sva u bjelini . Prekrasna i čedna , kao usnula nevjesta. U kosi joj vjenac raznobojnog poljskog cvijeća. Meni se čini na nekoliko mjesta krvav. Ali znam da to nije krv . To su crveni cvjetovi koji prizivaju krv ili ljubav. Meni u glavi oštri nož burgija . Nije ljubav, Kosa je ima. To je obilježje smrti! Kad umiru,dobra bića ili imaju cvijeće ili krv na glavi. Kosa je u mom snu nosila oboje. Tada sam vidio da je skinula vijenac, otvorila prozor, i bacila ga ka nebu. Vijenac se pretvorio u grlicu bijelu i ona je odlepšala u nebo.
U grlici sam vidio Kosu.Osjetio sam da je to ona. A bila JE prelijepa. Nije uopšte tužna . Kosa joj je blistala u svjetlosti sunca. I još sam vidio , legla je na krevet. Uzela krunicu u ruke ,prekrstila ih preko grudi. Nasmiješila se , duboko je uzdahnula , oči zatvorila , zaspala i usnila. I više se nije probudila.
Vidiš Mila, Kosara je najčestitije čedo Grada čednosti. Predivno čeljade. Vas dvije ste od onih najnevinija bića koja poznajem. I zato sam veoma zabrinut. I za nju i za tebe . i njeno drugo krsno ime ne sluti na dobro. Sve Magdalene koje poznajem obavije zla tama i tragike i ne pušta ih dok se ne uznesu.
Vidi ti njega , sada je prešao na viši nivo, misli Luca. Sada sam mu i mila. Jes , kako ne. Samo nek nastavi tako, neće se dobro provesti. Stišće Luca pesnice ispod stole. Da može zubima bi usne progrizla, ali još nije došao vakat da se oda. I misli šta to on može znati o njoj. Niko ništa ne zna o njoj. Svi koji je poznaju , boje je se i govore da ima kamen mjesto srca. Njoj to odgovara i takvu sliku gradi. A on njoj – ona anđeo . Pazi da te ovaj anđeo ne spenga. Šuti, jer je interesuje ova priča o Kosi i njegovom „ proročkom „ snu.A nije ni znala da se akterica njegove pripovjesti zvala Kosara Magdalena.
-Malena, nisam ti ja prorok. Ali vjerujem da se snovi ponekad obistine. Ako ih dobro zapamtimo i protumačimo. I ne možeš ti Mila, ni jednom dobrom stvoru ništa nažao učiniti. Kosa od Magdale je u našem društvu više od godinu dana. Skoro dvije. Da nije njene istinske čednosti , ne bi se sa nama družila. Blentovije smo ti mi, dokazane. Manje više svi. Ona je tako smjerna i dostojanstvena. Malo smo se plašili da ne uprljamo njenu čestitost i dobrotu, pa smo se prema njoj ponašali kao prema nestvarnom anđelu .
Sada mi krivo što smo takvi bili. Mislili smo da ima vremena. Nismo je ni upoznali kako treba. Štiteći je, nismo dali da se razmaše, zaleprša i poleti. Da smo znali ono što mladost ne zna , manuli bi se glupiranja i đardinskih snoviđenja, budalesanja i provoda i posvetili bi se tom milom djetetu. A opet, tako je usud htio.Možda je ona znala više nego mi. Možda nas je štitila da se previše ne zaljubimo u nju, jer je znala bi nas mogla debelo zaboljeti.
-Nije valjda da vjeruješ u te gluposti o snovima . Ne misliš ozbiljno da će se nešto zlo desiti. Mislila sam da si iznad tih mahalskih snoviđenja. Koliko sam je Luca vidijela – Kosa puca od zdravlja, a i ništa joj ne fali ,kada se može družiti sa vama blentovijama . I ostajati do kasnih sati ,a da joj jadni otac ne zna.
-Otac joj nije nimalo jadan. Vrlo je strog i prestrog. Skoro zao. Uživa u kažnjavanju. Ali nije moje da sada pričam o tome. I moliću se Bogu Milostivom da si ti u pravu , a valjda sam ja samo sujevjerni glupan , koji pojma o životu nema i koji …Mahalska snoviđenja? To je usud na kome počiva mit o mahali. Ma ništa. Sve će biti u redu. Dobro kažeš, gluposti…
Tu je priču naglo prekinuo . Ruke su mu počele drhtati, on to nije pokušao da sakrije i Luca je osjetila kako je njegova tuga duboko dira i taloži se na njenu, kao da hoće da je potisne i izbaci van .
Ko bi rekao da je vjernik? Nikad joj niko nije pomenuo da je pominjao religiju ili vjerovanje. Niko ga nikad nije vidio da ide u bogomolje, osim na ponoćku ili kad blentovije neke rusvaje u njima prave.. Tu su ove mahalske avetinje bili glavni glavni akteri i jedini svjedoci. Napasni ko jehovnjaci,mnogo bučniji , ali i iskreniji.
-I oprosti mi Mila, još jednom, molim te , na onom nesuvislom pitanju.. Zaista nikad nisam grub na takav način i ne prema ženama. Ne znam , šta mi bi.Imali smo naporno veče.No, to ne smije biti isprika. Frka baš nema sreće . Vrlo je naivna, vjeruje ljudima i od onog zla, o kome ne priča, kao da joj nije stalo do sebe. I nema Mila ništa među nama. Ne smije ni biti. Ja bih tada bio bijednik koji nije ništa bolji od ostalih pohotljivaca. I da , zaista iskreno vjerujem u Boga Jedinog, ali mimo bogomolja i sveštenih lica. Ali to je moja lična stvar, koja se nikoga ne tiče. Isto kao ni tvoje svakodnevne molitve. Jutrom i večerom.
Luca se pita , ko od njih dvoje radi u miliciji.
-Sudbina Mila moja. Od nje niko ne može pobjeći. I sve ima svoje vrijeme. Vrijeme za početak i vrijeme za kraj. A ono vrijeme između se zove život i proleti kao tren , a da toga nismo ni svjesni. Od čega ti bježiš malena?
Htjedoh konačno nešto odgovoriti, onako kako to policijskoj redovnici odgovara, oštro i nabusito, ali vidim on gleda preko moga ramena i ozareno se smješka, ali smješak mu se gubi u grču bijesnog lica. Tada je prvi put vidjela grč bijesa na njegovom licu i nikad više.
Dobri naglo ustaje, prolijeće pored mene , stipl čez preskokom preleće ogradu verande i trči prema kapidžiku. Tamo je jedna avetinjska sjena klonulo naslonjena na masivna hrastova vrata sa metalnim šarkama. Sjena počinje da klizi ka tlu. U to Dobri stiže , uhvati je ispod pazuha, ali zamah ga povuče i oni sjedoše. Više leže nego sjede. Osjeti se da ona pada u nesvijest. On je uspravlja, klekne na koljena sa njom u naramku i gleda ka nebu. Jednu ruku u nijemoj molitvi diže ka nebu. Prekrsti se. Znam da nije hrišćanin. To je od bola učinio za Kosaru Magdalenu učinio. Neku je veliku molitvu , prije će biti kletvu izustio, za koju će mu trebati sva Božanska pomoć.
Počinjem da mislim da ni on nije za ovog svijeta. Previše dobrote i tananih damara u njemu ima. Onih koji duboko ćute tuđu bol, a koja njega silno povređuju. Nešto joj govori. Ne čujem, ali osjetim da je tješi.
Primičem im se. On pruža ruku prema meni, gestom koji kaže stani , ne prilazi bliže. On je zagrlio jednom rukom, onom lijevom od srca. Drugom , onom izdajničkom , ne prestaje da je miluje je po licu, ne dotičući je . Zaklanja je od mene i od svijeta kao da kaže: ž
Nikome je ne dam!
Svaki čas je ljubi u kosu, gdje se čelo spaja sa korijenima i šapuće joj:
-Sve će biti u redu Mila. Više se ne plaši , ja sam tu. Ne dam da te zlo ikad više dotakne.
I nije ! Zlo nikad više nije dotaklo čestitu Kosaru Magdalenu
Prestravljena sam. Ja Luca strah i trepet grada. Zar u mom gradu da se ovakve stvari dešavaju. To je Kosara , ona čednost za koju je Dobri bio toliko zabrinut. Bosa je , noge su joj blatnjave i izgrebane. Sva je u neredu. Djetinja pidžama na njoj. Neke mede i zeke veselo skakuću. Poderana je , Otrgnuti djelovi vise sa nje i umazana je krvlju i blatom. Ipak sklupčana u njegovom zagrljaju, mirna je i diše malo isprekidano , ponekad se štrecne i zgrči. Kao da sanja da je tuku i zlo nanose .
-Malena idi budi Frku. Frki je sada bolje, a i pomoći će joj da bar malo zaboravi na svoju bol. Ugrijte vodu , peškira pripremite i čistu presvlaku. Sve stavite na peškun pored kreveta u kome je Frka Frkica spavala. Nemjte ulaziti i nemojte je gledati , dok je ja ne sredim. Postidjećete je i biće tužna. Nikad vas više neće moći u oči pogledati. Lice i tijelo su joj u neredu.Zlo je veliko potkačilo i pretuklo.
Zastane, pogleda me , dugo me gleda . Pogled mu postaje sve tužniji i zamagljeniji . Bespomoćno i izgubljeno zaplače.Taj smireni čovjek , to pametno i razložno dijete plače. Zapravo samo se suze nezaustavljivo slijevaju niz lice.Vidim užas i očaj u njegovim očima dok usopravlja pogled ka meni:
-Molim te pomozi mi Luce.Ne mogu više. Toliko je zla. Niko se ne osvrće, a ja sam tek usamljeno dijete, koga sve to boli i ubija.
Ne znam šta ću. Kleknem pored njih i zagrlim tu djecu. Oboje se smire. Danas nikako nije moj dan. Zaboravih svoje boli . Ma koliko duboke bile , ipak je djetinja bol najtužnija i najteža. Poslije trinaest godina leda – zaplakah, i to na tuđu bol.
On me pogleda. Vidim nije nimalo iznenađen. Prestade da plače. Onom slobodnom , izdajničkom rukom uze moju ruku, nasloni je na svoje čelo, pa spusti na usne i poljubi mi dlan. I još jednom. Šapnu:
-Bićeš ti u redu.Ništa se ne plaši . Pomogla si dvjema djevojčicama, milim anđelima.I meni.Ja ću uvijek biti pored tebe. Idi sad molim te. Kosa drhti , groznica je trese , tijelo je boli i postaje joj hladno.
Odem. Frka Frkica spava. Blagi joj smiješak na licu. Reče Dobri sada joj je bolje. Žao mi je buditi, ali moram. Uzmem joj ruku i stavim na svoje lice. Znam da je hladno. Nikad ga nisam mogla ugrijati od kada je Dodo poginuo. Dijete se promeškolji , protegnu se maznio, ko mala maca, koju je nešto lijepo trgnulo iz sna. Otvori oči i pogleda me , prepozna , nasmiješi se i začuđeno prozbori:
-Odakle ti Malena, šta te dovodi na moj ranč? Nisam ništa skrivila vjere mi. Nevina sam , još uvijek. Pitaj Dobrog.
Onda ga pogledom traži, sjenka straha joj preleti preko lica :
-Gdje je , nije mi valjda opet pobjegao. Koja mi ga sada krade?
-Ne boj se mila. Sve je u redu. Tako rekuć. Tu je , sada će on. Oprosti zato te budim. Moramo mu pomoći. Kosa nije dobro. Neko je pretuko. I nemoj me , molim te , još i ti zvati Malena.
Frkica odmah postaje Frka živa :
-Nije neko, nego poremećeni ćaća. Svako malo joj to uradi. I ne gleda gdje udara. A ne zna se zašto. Nema ti bona nevinijeg stvorenja od Kose. Anđeo. A zovem te Malena jer tako te on zove. Nekad kaže Malena Luce , ali najčešće samo Malena.
-Tračate me, nisam znala da znate da postojim.
-Ne tračamo te Luce , života mi. Nikad nismo progovorili o tebi ni jedne riječi. Ja te od sestre i iz njegovih dnevnika znam. A tamo samo ljepote … Nego pusti priču, Šta nam je raditi ?
-Treba nam tople vode, peškiri i presvlaka. I da se ne pojavljujemo dok nas ne zovne. Vidim oči joj se šire u bolnom strahu, smijem joj se:
-Ludice , nije to. Ne bi nam on to nikad priredio sve da je Kosa dobro i voljna. Nego , znaš ga , on ima neko svoje iščašeno poimanje stvarnosti i časti.
Ugrijasmo vodu, sve pripremismo i stavismo pored kreveta. Gledamo kroz prozor. Stoje njih dvoje kao neki spomenik u parku.On je obrglio čvrsto stitnutim rukama. Nadvio se nad Kosaru Magdalenu ko kobac i ne ispušta joj lice iz vida. Kao da zna da smo gotove, Diže pogled prema nama . Znamo da nas ne vidi, u sjeni smo, ali nam šalje znak da budemo tihe i da se sklonimo.
Ustaje, polako je uspravlja na noge. Ona se ne budi. Veća je od njega par cenata, Lagano je poduhvati rukama ispod ruku i nogu, glavu joj nasloni na svoje grudi i polako, korak po korak, da je ne trese , prilazi verandi i gubi nam se iz vida. Čujemo korake u hodniku i škripu vrata koja se zatvaraju. Tišina duga pola sati nadvila se nad kuću i u naše izbezumljene duše. Ništa. Ni glasa ni pokreta. Samo neka umirujuće tišina koja čini da je vrijeme stalo. Osjetih, ova djeca toliko vole i poštuju tu krhku ljepoticu i ne znajući zašto , i ja osjetih silnu ljubav prema njoj.
Eto njega. Mokar je, izmazan krvlju i malo raspoloženiji.
-Sada je , uslovno rečeno dobro i hvala Bogu što je spriječio gore zlo. Nije je bilo lijepo vidjeti. Još uvijek nije dobro , ali neće biti ožiljaka, da joj nagrde lice. One druge ožiljke već odavno ima i vješto ih krije. Nego, polako uđite , pazite na nju. Neće se buditi dok se ja ne vratim. Oprostite , iskrsnuo neodložan posao. Moram nešto obaviti. Brzo ću ja.
I ode. Onako neuredan, izmazan krvlju i mokar. Frka Frkica mi otima riječ iz usta:
-Šta mu je? Da nije zvizno? Nikad ovakav ne bi izašao pred dunaluk pri čistoj. Neka golema nevolja ga natjerala.
A gdje će većih nevolja od sinoćnjih i jutrašnjih, mislim u sebi , ali ne znam kakve veze odlazak može imati sa tim. Šta je ovim mahalašima , kao da ljudima čitaju misli, jer se Frka Frkica nadovezuje na moje misli:
-Ima to neke veze sa Kosom. Garant. Znam ja. Ne bi on radi sebe onakav pljesniv mako ni iz kreveta, a kamalo u svijet. Nešto silno će se desiti.
Sjedimo pored anđela i gledamo je i pogledavamo se. Prelijepa je. Dobri joj malo napuderiso lice puderom Frkine sestre . Znamo nije radi tena, nego radi ogrebotina. Manje su uočljive, a i zapušene su. Leži na leđima , rukama opuštenim niza struk.Crne duge kose su uredno počešljane i puštene preko ramena i grudi . Frkina bijela spavačica joj puno kratka , čini je usnulom ljepoticom , nalik nekoj skorašnjoj mladoj. I ovako ranjava najljepše je biće koje smo nas dvije vidjele. Nema tu nimalo ljubomore. Istina je istina.
Šta će biti ako se probudi a njega nema tu, mislim i strepim. Frka je rezolutna, i šapće mi , toliko tiho da je jedva razabirem:
-Ne boj se, neće. Ne bi je on ostavio da je i sekunde pomislio da bi se mogla probuditi. Zna da bi se ona uplašila i postidjela se nas. Ona je njemu došla, jer nema kome. Samo je on može shvatiti i pomoći joj. Onaj njen , Oma, je dobar, ali k'o kamen osjetljiv. Ne znam ni zašto su zajedno. Jes, on je nasmijava i začudo , ne ište joj. Gleda u nju kao u sveti gral. A opet ne bi je razumio i vrno bi je kući.
Prođe skoro sat , kad eto ti njega. Osvježen i sređen , presvučen u na vlas istu odjeću u kojoj je otišao. I neki mu samozadovoljan, skoro zlurad kez na licu. Ni prije ni poslije ga nisam vidjela. takvog .
-Mile dame moje , sve je pod kontrolom. Ništa se ne bojte.
Reče to kao da se ništa nije desilo, kao da je sve u najboljem u redu i sjede na ivicu kreveta u visini Kosinih bedara. Ona, ne otvarajući oči, samo ispruži desnu ruku , potraži njegovu lijevu, stisnu je, duboko uzdahnu i prošaputa:
-Hvala ti , Moj dobri čovječe .
Dva završetka : Jedan za Frka Frkica drugi za Kosaru ili Lucu
Čini se , sve je u redu.Dobri grčevito stišće i stišće trepavice, obara pogled i nježno prinosi njenu rukama svojim usnama.Okreće glavu i tužno gleda kroz prozor. Jedna bijela grlica sa safirnom ogrlicom zastaje ispred prozirnih čipkanih zavjesa. Par puta zaleprša krilima, poleti uvis , pa se vrati i ponovo zaleprša i nestade u plavetnom beskraju.
Frka i Luce je ne vide .Usredsređene su na nježnost dodira umornog para ispred njih. Dobri je u očima grlice vidio dvije suze , bistre i hladne ko izvor Modre rijeke.Sledi se.To mu maleni anđeo kaže da je došlo vrijeme kada Kosara Magdalena mora ići vječnom domu svome.
Kosi je isti dan pozlilo.Dobri je odveo u bolnicu.On i Luce su joj obezbjedili najbolju moguću njegu. I bili danonoćno uz nju.Nisu nikome dali da joj se približi. Ni majci, ni braći ni Omi , ni mahalašima.Otac nije mogao doći . Bio je spriječen. Ležao je na traumi prelomljenih ruku, nogu i rebera.Niko ne zna ko ga je pretukao.A on se niheg ne sjeća.
Čak ni meni nisu dali da je posjetim.Vehta im izlika :
-Budi kod kuće ako te budemo za bilo šta trebali.
Kosara nije bila voljna da ikoga vidi.Bojala se sažaljenje.A ona nije bila za žaljenje. Nije ni za čim žalila .Nije tugovala i nije se plašila, iako je bila svjesna neumitnog kraja.
Luce i dobri su je štitili od svakog dodira i zla.Ništa nije pomoglo .iako smo se svo vrijeme molili za nju.I jutrom i večerom .I preko dana i duboko u mrklu noć.Za četrdeset dana je ispustila dušu. Tiho i smireno, kakva je i ona uvijek bila.
Dan prije nego će umrijeti poželjela je da se oprosti sa mnom.Dočekala me veselo i raširenih ruku.Izgkedala je jako dobra.Licem joj je sijao anđeoski osmjeh pun ljubavi.
-Dođi da te zagrlim malecka.Tako si mi lijepa i svježa.Nadam se da te ne sekiram.Moraš biti hrabra i ne tuguj.Meni će biti dobro, a ti moraš biti jaka i hrabra. Uvijek ćeš biti potrebna Luci i Dobrom. Molim te pripazi mi na njih.Oni se junače ,a toliko toga im je na plećima.Ne daj da se slome.Tebi je suđeno da budeš njihov oslonac.I znaj da si nešto veoma posebno.Tvoja naivnost i nevinost me uvijek dovodila do ganuća..Tebe sam od svih onih drugih najviše voljela
Pravila sam se hrabra, a srce mi je plakalo.Šalila se kako se osamljuje sa Dobrim, a meni ne da da im se pridružim.Govorila joj da dobro izgleda ,kao mlada pred udaju,što je bilo istina.Kao da se preporodila.
Ona mi se srcem zahvalila na poznavanju i poklonila mi jednu svoju krunicu.Kaže da molitva i brojanice smiruju i čine da se svo zlo zaboravi. I dobre su u besanim noćima kada usud bdije nad nama.
Vidjeh joj umor u očima i htjedoh joj reći da će sve biti dobro i da ću zaigrati na njenoj svadbi, ali Dobri i Luce uđoše .
Dobri se pozdravi sa mnom:
-Vidimo se sutra Frkice.
Luce me izvede.Nismo se vidjeli sutra.Sutra je usnila Kosara Magdalena, moja imenakinja i najnježnija prijateljica.
Kažu :
-Dobri je bio čitavo vrijeme uz nju.Otvorio je prozor je je ona tako željela.Nebo je bilo čisto , prozračno i plavetno.Mirisalo je na Sarajevo.Kosara Magdalena ga je udisala tako željno i duboko kao bebica koja se tek rađa.
Dobri joj je prišao i držao je za ruke.Ona se smiješila.
-Oprosti mi dobri moj čovječe.Moram sada ići. Vrijeme je.Ne mogu ostati. I ne tuguj.Ostavaljam ti svu svoju ljubav.Imaćeš je kome poklanjati.Ajde, ajmo ono po mahalski, a magupski :
-Eden baknež za rastanak ,koji nikako ne znači kraj.
Dobri je sjeo pored nje,zagrlio je i bez riječi pritisnuo svoje usne na njene.Ona mu je uzvratila poljubac. Nisu zatvarali oči .Gledali su se .Dugo, nježno i tužno , želeći da upamte svaki treptaj oka . Neko bi rekao zaljubljeno.
Ne !
Tako se rastaju bića koja se vole i koja znaju da će se opet sresti .
Dobri je osjetio da joj ponestaje daha.Odmakao je usne.Ona ga je sa zahvalnošću i ljubavlju pogledala i usnila.
Da, da!
Tako umiru anđeli.Tiho,ispunjeni ljubavlji i Božijom milošću.
II završetak za Kosaru ili Lucu:
Obradovasmo se njenom povratku. Dobri , malo postiđen reče nesuvislo:
-Nije to ništa vrijedno zahvale.
-Jeste , samo si mi ti mogao pomoći . -tihim jedva čujnim glasom reče Kosara , polako se unoseći u novi san. Dobri se bojažljivo primiče licu i lagano je poljubi , u jedan obraz , pa u drugi. Onako kako se djeca ljube.
Okrećući glavu u stranu , da mu ne vidimo suze i bol u očima , reče nam tiho najtiše, da anđeo ne čuje :
-Sad je vaša . Polako i pažljivo , sve je boli. Otac , rod najrođeniji je slamao , i slomio kao krhku grančicu.
Ukočen , u nekom neprirodnom drhtaju , nježno da je ne probudi izvuče ruku , desnu prijateljsku iz lijeve ljubavne . U rukama mu osta požutjelo pismo . On ga nježno stavi u džep na grudima , onaj na strani srca . Pogledom okrznu Frku Frkicu i zaklima glavom u nevjerici. Ona obori pogled .
Zagleda se u Kosino blijedo , anđeosko lice , kao da urezuje u dušu njen mili lik , strese se kao da odagnava neki užasni san , zatvori oči , okrenu se i ode.
Nas dvije , ja “Malena ” i Frka Frkica oprasmo je , Rane očistismo alkoholom , namazasmo je uljem od smilja , presvukosmo je u novu spavačicu. Gačice i grudnjak bjeline boje nevinosti ,nismo skidali , jer vidjesmo da to ni Dobri nije učinio.
-Tako se čednost nezaštićene nagosti čuva . Grehota je zagledati golotinju koja se ne može braniti. – govorio je Dobri.
Dan se već uveliko zakopitio , Frka Frkica i ja bijasmo tužne. Kosa je popila dobre batine, ali hvala Bogu , ništa nije slomljeno , i nikakav veći zulum se nije desio, bez obzira što joj je sva djetinja pidžamica bila iskidana i krvava.
Nadale smo se da će sve prebroditi bez posljedica. Nismo shvatale zašto je Dobri izgledao izbezumljeno očajan i tužan. Izađosmo napolje , na verandu da ga potražimo.
Vrisnusmo ! Dobri je klečao ispod ljuljačke i grčevito povraćao . Zelena zindanska tekućina se pretvarala u jezerce .Doletjesmo do njega , ali on ustade , obrisa usta i lice maramicom . Uz jedno mimohodno ‘oprostite’ ode do baštenske česme , skide se do pasa , ledenom vodom opra grudi , vrat , kosu , usta , ruke … Pa još jednom.
Frka Frkica u međuvremenu iznese peškir , onaj poslijednji ,skoro neupotrebljeni kojim smo brisali Kosino lice i dade mu ga. On ga uze , pomirisa i vrati ga Frki. Veli ; ne može on nevinost svojom gređnim tijelom prljat. Maramicom obrisa vrat i lice i na vlažno tijelo obuče košulju i prsluk.
Uze nas za ruku , bez pravila desna u lijevu , već dvije ruke muške , za po jednu ruku djetinju . Odvede nas do ljuljaške , posjedne nas na nju i počne njihati. Polako , ritmično i uspavljujuće . Umirujuće jutarnje sunce i umor teške noći nas sustiže i nas dvije zaspasmo.
U podne me probudi jačina sunca i vaskolika gusta tišina . Frka Frkica je još spavala i sanjala djetinje snove ljubavi i nade . Ožednjela odoh po bokal za mene i usnulo dijete.
U kuhinji , na stolu cedulja:
“Kosara nije dobro. Pozlilo joj . Vodim je doktoru. Najvjerovatnije direktno u bolnicu. Ako se uskoro ne vratimio , ti Luce preko svojih saznaj gdje smo. Frka Frkica neka za svaki slučaj čeka kod kuće , možda se od nje bude trebala potpora .”
Sleđena idem do policijskog auta , radio vezom nazovem Esu M. Moju uzdanicu vezanu za Bjelavske mahalaše i naredim mu da odmah , neizostavno pronađe gdje leži Kosara Bobovac i da joj pod hitno obezbjedi 24 časovnu zaštitu i obezbjeđenje. I da mi javi rezultate .
Bijah u svom uobičajenom elementu ; racionalna , službena , rezervisana i hladna , mada je u meni svaki djelić vrištao i neprestano se molio Bogu milostivom.
Frka Frkica se probudi i primi vijest vrlo ozbiljno i bez panike. Reče mi :
-Idi ti za njima , ja ću sve da pospremim.
Otišla sam . Bolje da nisam. Slijedilo je četrdeset dana galopa, nade , besanice , molitve i tuge. I tuge , i tuge , … Bože moj mili. Kosari je dijagnosticirana galopirajuća Akutna mijeloidna leukemija u kasnoj fazi. Pomoći nije bilo.
Dobri se njje odvajao od Kosare . To mu nisam ja sredila . On je to preko svojih uredio i sobu samicu i svoje prisustvo . Inače , rijetko je , skoro nikad molio ikoga, pa i svoje najrođenije za pomoć. Nikad za sebe .Samo jednom dnevno je jeo . Tada bih ga ja zamjenila, jer uvijek sam bila tu, na dežuri.Kosa je skoro svo vrijeme spavala . Činilo se da je mnogo umorna i da je san odmara . Ponekad bi drhtećim trepavicama dala znak da nas osjeća.
Moji plavci nikog drugog nisu puštali u blizinu. Ni braću njenu , mater i oca pogotovo , ni Omu , niti bilo koga od Mahalaša. To je bila Kosina poslijednja budna želja.
Jedino Dobri i ja. Samo je nama vjerovala . Najrođeniji je ubiše. Otac činjenjem , majka i braća nečinjenjem. Mahalaši i Oma je razočaraše zbog Frke Frkice . A htjela je makar malo mira , snage i svježine da skupi prije susreta sa Svevišnjim.
Bila je na infuziji . Ja sam je prala i presvlačila dva puta na dan , jutrom i večerom . Dobri bi je usparvio u sjedeći položaj i češljao joj vrane kose i voćkama kvasio usne . Nikad ne bi kliznula dole , niz jastuk . Osjećala ga je i voljela je da je tetoši.
Poslije bi joj čitao sve što je ikad pisao . I pjesme ljubavne , i pripovjesti , i bajke , i šale i ludosti mahalaše. Pričao bi joj o ljubavi i Bogu Milostivom. Jednostavno pričao joj je o životu , koji joj migolji i topi se , a koji ona neće imati vakta živjeti.
Dobri je postao nekako ozbiljniji , svečaniji i manje krut. Kosina bolest ga je , čini se , oplemenila i definitivno ukazala na smrtnost kao drugo lice ogledala u kojem se prelijepi život ogleda . Život je lijep i treba ga punim plućima živjeti . Ništa ne odgađati , ništa kriti , ništa glupava časnost i djetinji ponos. Samo ljubav , nježnost i milost dijeliti . Život je samo igra i zabava . Ali ne treba pretjerivati , i u bestidnosti glavu gubiti . Božiji dar koji se ne prekida.
Par dana prije smrti Kosa otvori oči. Dobri me zovnu . U očima mu beskrajna nježnost i tuga. Kosa je izgledala jako dobro i svježe . Činilo se da su svi ožiljci nestali. Na tom djetinjem licu bila je skupljena sva bjelina i čestitost anđela.
-Hvala ti Luce za sve. Žao mi , neću ti se moći odužiti . Molim te dovedi mi Frku Frkicu . Hoću da se oprostim od nje.
Htjedoh da se pobunim zbog opraštanja. Ona me molećivo pogleda i postadoh svjesna da ona zna da joj je kraj blizu. Uopšte nije bila tužna . Neka radosna blagost i uzvišenost u očima je govorila da je spremna za ono što slijedi.
Dovedoh joj Frku Frkicu. Svo vrijeme Kosarine bolesti ona je bila raspamećena i tužna . I ogorčena što se Kosa razboljela i što je ne može vidjeti. Dobro dijete nije znalo da psuje i proklinje . Sada je bila bijesna na to neznanje. Tako bi rado psovala i proklinjala sve i svašta. Kako da slome i ubiju jedinog pravog Anđela kojeg je ona upoznala i iskreno , djetinje zavoljela ?
Kada je ušla u Kosinu bolesničku odaju , mirno bez panike joj prišla , zagrlila dugo i jako i “prigovarala ” joj:
-Baš si me uplašila frajerko jedna. Ja mislila ti Anđeo , a ti mi se sa Dobrim , među četiri zida samiš. Sreća da je Luca tu pa vam ne da djetinjarije izvoditi.
Kosara se poslije godina tišine od srca nasmija. Takva vam je Frka Frkica . I kad nespretno laže i “ruži” smijeh i radost zagovara.
Satima smo sjedili , pričali , smijali se blesavim mahalašima i njihovim glupostima, i opraštali im. Utom osjetismo da se Kosa zamorila i ‘veselo’ se oprostismo od nje.
Frka Frkica:
-Čuvaj mi se Malena, i zovni me u svatove . Ima da ti čočekom u novoj anteriji razdrmam svatove do nerazuma . Odmori se mila . Vidimo se uskoro.
Luce Malena:
– Odoh ja sad. Tu sam ako ti šta bude trebalo.
Kosara i Dobri skoro istovjetno:
-Hvala vam na svemu mile djevojčice. Život i dunjaluk bi bio tužniji i siromašniji bez vas dvije.
Sutradan je Dobri po Kosinoj želji doveo Omu , a blento ko blento , ne shvaćajući situaciju poveo Debu kao potporu.
Kosara se nije mogla kako priliči ni oprostiti od njega. Smješila se obojici na glupostima i blentovluku kojim su razbijali tmurne oblake koji su se gomilali oko bijele bolesničke sobe. Kada su shvatili ozbiljnost situacije bilo je kasno. Kosa se umorila i zaspala.
Kada je Dobri kasnije ušao , primjetio je da je sa kreveta skinut list Kosine bolničke anamneze. Znao je da mahalaši žele muhuranje mahalskog konzilija šta na ćagetu piše.
Slijedeća dva dana Kosara nije oka sklopila. Bila je neobično živa , bistrog senzorja , pažljiva i vesela. U Dobrog je gledala sa divljenjem i zahvalnošću . Molila je da joj priča i pjeva o Bogu Ljubavi i milosti , o sutra , o trešnjama i ljubičicama , o ljuljačkama pokraj Modre rijeke , o ljubavi vječnoj i iskrenoj, o ljepoti njihovog Grada čednosti i sveznanju njihove mahale.
Dobrom se srce kršilo , zatomio je i zaledio vrišteći krik očaja , na snježnim i ledeneim prtinama bola , koji ga nikad više neće napustiti. A bio je raznježen da je može usrećiti . O tome što je Kosaru željela je najviše znao, jer to je bio i njen i njegov prelijepi život . Njegov , neodređene , sumnjive sutrašnjice i njen koji polako niz šljunčane obale Modre rijeke klizi , da se utopi u vječnost.
Pri kraju tog dana i djetinjeg usnuća , Kosara ga zamoli da joj pročita pismo koje mu je ono jutro kod Frke Frkice dala. Po rukopisu je znala da je to njegovo pismo , koje joj on nije uputio . Pismo je Frka Frkica u svojoj dobroti ukrala od njega i dala njoj , misleći da će je radovati.. Ona ga nije otvorila , jer nije bilo suđeno da joj ga on dariva .
Dobri ga bez oklijevanja izvadi iz đepa na strani srca i lagano poče čitati.
“ Kosara , ljepoto mila ,
čudesna drugo zviježđa i maglica , nježna prijateljice mojih besanih noći ,
Dugo se ne dodirnusmo. Čitav jedan život , svih tvojih svijetlih , nebom obasjanih , nevinih zemaljskih dana . A ostadoh ti dužan bar jedan lahor poljubac .
No , … ća se mere…suđaje …a prelijepi život gre dalje …
Poetika je veoma moćan ali i beskrajno strpljiv posrednik između sna i jave , radosti i tuge , jala za propuštenim i žala za iskorištenim . Moćan hranitelj iluzija i slabašan zaštitnik zaljubljenih .
Ne smijemo izbrisati i zaboraviti ruku prošenu , nemilovanu a isprošenu. Možemo malenu zlatnu bukagiju maljem lomiti . Uzalud! Ona zapret kliče.
Usud !
A vrlo često , čitav ovozemni život je utkan u onom nepostojećen i bolnom – SAMO JEDNOM !
I onom drugom : NAVSEGDA!
Ugh… kada bi bilo bar…
Ali nije Innocence moja ! Iako su lijepim anđeoskim imenom mnogi spelovali tvoje ime i u taš se pretvorili…
Eh , nekada nam ne bude dato ili nam korijeni nisu dali .
A ponekad se ne sjetimo da imamo moći da zaboravimo ( ono ko fol ) da imamo korijene .
Da možemo skočiti u vis i letjeti.
Ali časnost i nebo nas priječe. I zaboli nas … “
Dobri je čitavo vrijeme gledao u Kosaru dok je “čitao ” . Znao je pismo napamet. Upijajući njen lik za čitav život , primjetio je da jedva drži oči otvorene i da mu se smiješi. Tužni uzdah joj presječe mirno disanje.
Dobri nastavi da “čita ” , gledajući je , pun strepnje i dobrote .
” A mi se tada čitav život pitamo zašto bar JEDNOM nismo smogli hrabrosti i skočili sa litice koja ponorom vlada i poletjeli u visine Oceanu tišine koja sni i gdje nas ona , krasota mila i čudesna , s ljubavlju čeka.
Čak se i ne pitamo da li je to pravedno? Samo ko najveći tovari klepimo ušima i mučimo …
Nije važno ako nam se srce prospe u hiljadu ledenih kristalnih komadića i ako zaboli do suza . Naše srce je nevino i čisto . Opraviće se . Ili neće ! Ali biće zahvalno je što smo mu dali nadu i možnost da voli.
Neuki kažu da su riječi : Volim te zauvijek , precijenjene.
Nisu , Malena ni slučajno
Širom svijeta , kišom i suncem , bjeluju , samuju i mirišu mirijade stećaka i svjedoče : Voljela je i voljena bila .Navesgda! A svaki taj uspavani Kameni svjedok ima presliku u jednoj zvjezdici na nebu .
I budi sretna Anđelu mili što ti je lahorac snova i nade milovao i mrsio vrane kose.
Znači , voljelo se i živjelo se. Nije bitno koliko snovito ili sakriveno . Ili kojim dobrom ili bolom .
Vrijeme je tek jedna iluzija koju su izmislili ljudi i ne može da obujmi ljubav.
Sjećanjem i snovima , i poslije zemaljskog usnuća ljubav vječno živi , kao i miris kose , mršene i ljubljene.
… avaj …
Tako je to Innocence i nikako drugačije zapisano u mojoj hipofizi i nježnom djetinjem srcu.
Sretno i čuvaj se , ljepoto mila. “
Kosara još bijaše budna . Pruži ruke ka Dobrom i pozva ga . On joj se primiče , ona ga u zagrljaj prima i stišće jako , očajnički . Usnama njegove traži i dobija ih.
“Sočne su , šteta …” ona zaustavlja misao …
-Meke su i podatne sa okusiom tršnje , šteta …” on presjeca misao.
Njoj se dvije suze kotrljaju niz lice , on suza nema već ih je u danima ovim isplakao.
Ona lagano zatvara oči :
”-Umorna sam ti mili dječače moj , ti oprosti mi …
Ruke joj klonuše niz njegovo tijelo . On osjeti da još uvijek diše , ali sve tiše i tiše i … sve stade .
Dobri ne osjeća ništa , ni bol , ni tugu , u rukama nema težine . Mnije ; Kosara je tek grlica bijela koja hoće da bježi . On joj ne da , grčevito je steže i ljubi oči , lice , usne . udiše njene mirise … I naglo zastane i zastidi se sebičnosti svoje .
Dijete je umorno , leglo da spava i sanak nebeski usnilo . On mora pustiti Anđela da ode domu svom . Krajnje je vrijeme . Samo što nije svanulo.
Spusti je na ležaj , popravi joj bijele halje i kosu , kleknu na koljena , primi je za ruku , nježno kao da je tek rođena beba , poljubi je i zausti .
-Počivaj u miru Kosara Malena , milo djetešce moje .
Alelujah !
Tamo negdje u daljini , u nekom drugom krajoliku umilni Eezan se mješao sa jecajućim zvukom katedralskog tornja .
Sunce je stidljivo prodiralo u djetinjom nevinošću bojenu sobu , najavljujući novi dan.
Prelijepi život ide dalje.
Amin !
Ah , skoro zaboravih ,
Dobri je imao dvadeset godina kad je prestao krhko poljsko cvijeće brati …zatomljujići krik duše.