Ljetna ljubav
*
Svi nijeme , najviše pizdunčica , zinuli ko peševi , ko da dah hvataju . Jedino sam ja smirena i tužna. Ne može mi niko ukrasti ove riječi što ih Dobri poput bisera niže. Moje su. Obećao je . Lažovčina! Rekao je : srešćemo se. Ja sanjala anterije i ovu noć. Meni se obraća i meni se predaje. I niko ne vidi suze na mome licu. Osim Dobrog!
On zna da me bole njegove riječi. Ali zna da mora nastaviti gdje je stao. Tu mu ulogu Zlata večeras i usud životu nanijetili. Dođe mi da vrištim nad svojom sudbinom i bježim u mrak , u beznađe, da me niko nikad ne nađe. A opet ,ostajem i gledam ga zaljubljeno,hoću da čujem riječi meni nanijećene, a ih druga krade .
Mojsije tiho bolero Modrom rijekom valja. Lenji krnetom uzdahe zaljubljenih mili . Deba def talasa kao šum lišća što po zaljubljenoj djeci plazi. Baška baŠa leutom cijuće uzdahe uzavrele anterije.Sve kajde se stapaju u tihi žubor koji Modra rijeka prinosi iskonu.Da , tako vam titravi mahalski zvuci miluju đardine ljubavi i sna!
A riječi klize…
To djevojče nije nikako k'o one , neke pređašnje Omine procvale hevine ili Baška baŠine raskalašne ljubavi.Sa himenli Niko Tako djetetom moraš biti i nježan i obazriv. Polahko, malo po malo je uhavizavat, u jaram ljubavi i strasti uvoditi.Ako fuliš eto još jedne frigidne tribadije, kojoj su truhle „muškinje“ kumovale i na krivu stranu gurnule.
Prvo malo bajki pričat treba. Tomu palčića ili Pinokia ni slučajno pominjati.Većina pomisli Pepeljugu i Snježanu treba nabaciti. Ja se opredjelim za Šeherezadu i Sinbada lutalicu. Nije da mi Bokačo i Balzak ne padnu na um, ali ih uvijek zaobiđem.Groteskno i sirovo štivo za krhko čeljade.
Dok ispričaš bajku djevojčica okasni kući .A ti jadnik šta ćeš?Povedeš je domu svome na konak. Da se djetetu ne bi šta desilo.Da je tamo negdje nešto , gluho bilo, ne satare.I tako hud i naivan , ti joj iz večeri u večeri praviš'društvo i dvoriš.I bajke pričaš i bajku novu stvaraš.
Bajkama dakle led treba probiti, djevojčica je to, osjetljiva i nježna.Zaljubljena u ljubav i poetiku.Zatim je onda , lagano , sneno i zamišljeno po kosi pogladiš. Onako, očinski ili bratski. Ako se trzne ,treba se izviniti i još nježnije nastavit gdje se stalo. Pa onda neku laganu bedastoću, opasku o poljubcu sročit.
Nešto – k'o vidio ti kako se dvije grlice ljube…pa te stid bilo što glavu nisi odmah okrenuo.
Ako ona ćuti i crveni se,nije dobro,nije se led počeo topiti.
Ti onda kažeš da si i golubove vidio da se ljube, ali nisi glavu okrenuo. Interesovalo te šta će biti dalje.Tada će djevojče oči bolje otvoriti i uši načuliti.
Ti je tada pitaš , da li je ona grlice ili golubove gledala kako se ljube? Ako kaže da nije, ti joj ne vjeruj. Laže lažljivica mila, k'o himenli nevinašce , što u oči gleda i zapliće i vrti uvojke kose, ko da je to najvažnija stvar na svijetu.Ti se njoj čudiš i pitaš je, onako uzgred ,ne direktno već više sebe :
-Ko to nije vidio da se grlice i golubovi ljube? I vrapci u žbunju o tome cvrkuće.Što vrabac vidi to vrabac imitira.
Ako kaže da jeste i ne crveni se i ne okreće glavu u stranu,znaš da je spremna za dalje.Suguran si da vidjela je šta poslije ptice rade.Leti perje na sve strane.
Ti onda curetku kažeš da to nije ništa strašno i sablažnjivo, da je to sasvim normalno i prirodno. To se ptice samo vole. Kada se neko voli ništa nije ni sramota , ni grijeh.
Zatim joj kažeš da ti se sviđa i da ti se čini da je malkice voliš i po ruci je dodirneš i pomiluješ, na lice joj očinski poljubac spustiš. Neće ona negodovati; ni jedna ne bi.
Zatim počneš upisvilnu priču: lijepe, bistre i te i te boje zavodljive oči, take i take rumene obraze i rupice ,što se iza osmijeha kriju, visoko pametno čelo, sočna usta, joj uzbibane med medene usne , ruste kose svilenkaste, prsti za klavira i tu staneš.
Ako se zajapurila,znači skontala je čupri o medu i rupicama.
Ako se nije bunila,a vidiš da nije,ti polako bez žurbe,dalje kotrljaš blagorodne riječi.
Ne smiješ se grudi, ni išta dalje i dolje ni za živu glavu; ni riječima, ni rukom , ni okom dotaknuti. Rađe ruku otkini ili oko iskopaj.Tako Isus Nazarećanin reko. Da ne bi bilo spoticanja na putu do raja.Ih ko da je to ikada ikoga odvratilo od branja jabuka i paradajza.
Mislima , ako se šta ima, može se ko okom diskretno dodirnuti, pa ti dodirneš. Ako nema, ti se pripremi i gledaj ili bolje zini kao da ima.
Žensko je to. Svako je lijepo, poželjno, slatko, umiljato i srcu drago. I lijepih , nježnih riječi željno . Ne može se tu birati. Ti tu ništa ne odlučuješ. Neko drugi umjesto tebe to radi, a vama dvoma se to u zasluge prikanta.
Ona očekuje dalje farbanje impresivno nadrealne slike, ali ti tren očutiš. Ona malo zarumljena i zadihana gleda u tebe, a ti skrećeš pogled. Ono ko fol ili stvarnom nelagodom , nije bitno, je ispod oka pogledavaš. Kažeš da te je pomalo stid dalje gledat je i pričat, jer ti na um palo da je poljubiš , kao neku svoju malu prelijepu golubicu ili barem grlicu.
Dobri, kao slučajno od mene odmiče pogled, šalje sneni pogled u baštu, onaj dio tik pored Hane , što ubečila oči u njega i svjetluca ko zrikavac u tami. Vraćajući odlutali pogled kači ga za Hanu i vuče njeno rumenilo za sobom. Ona se meškolji i nesvjesno se primiče koju dekiku bliže.To drago dijete, ljubičica mala, se sanjivo smješka.Koža joj nasrhnula i znatiželjna je: kako priča gre dalje.Jal karocom kroz đardine gre il’ će fijaker stari ulicama lautat.
Čini se , Dobri je uzbuđen.(Malo njih zna da je nekad u dramskoj glumio.)Ustaje,malo ramena strese, kao da se ježi , stavlja ruku na srce , afektira . Gleda u nebo, pa u Hanu,zatvara oči, zamišlja. Sve oči uprate uprte u njega. Oni to ( skoro ) ne primejćuje, ali grlo mu ko promuklo. Nesvjesno se (jes'kako ne!)približio Hani i na divan pored nje sjeda i nastavlja.
Ti joj se primičeš, grozničavo je gledaš u oči. Otvori svoje oči Dobri , a pred njim plaventilo Haninih očiju uznemireno ga miluje i trepti.
Gledaš je u oči , onda u zadnji tren zastaneš, kao nešto hoćeš, pa nećeš, pa se dvoumiš. Ali vidi čuda, ona ne želi odmicanje,ni dilema,već ti usne, i sebe nudi. Ti prislanjaš usne polako, nježno. Njene su već vlažne i ona ih nesvjesno(?) otvara i ti je ljubiš,snažiš pritisak, ona ti uzvraća. Oči se same zatvaraju.
Oni možda ne bi, ali je to neko jako pametan skonto: otvorene oči, uključen mozak, zatvorene oči mozak u mraku i daun , u stranu na pašu.
Hana zatvorila oči . Želi, čeka i osjeća poljubac iz priče, i uzvraća ga .Iščekuje zatvorenih očiju šta se dalje zbiva. Svi zatvorili oči i slijede priču kao uputu, testament , a neki muški bez stida i srama ljube svoje jube.
Ti joj oviješ ruke oko ramena, ništa drugo i čvrsto je prigrliš. Ona i bi i ne bi da se odmakne, ali poljubac traje, i ona zaboravlja da je grliš. Poljubac, dva, tri ,četiri. Nikad pet. Previše je to poljubaca za prvi poljubac jednoj mladoj djevojci.
Dok dolazite do daha, malo se , bocu odmakneš od nje,preplićeš prste svoje lijeve ruke sa prstima njene desne ruke ,i ljubiš ih i tiho prošapćeš: milo moje,zastaneš, udahneš duboko, pa dodaš :
-Tako…tako si mi lijepa i blaga.
Obgrljena desnom rukom preko ramena, ona izbora nema, refleksno lijevu ruku oko tvoga struka steže i na grudi ti se naslanja.
Riječi ljubavi ostavljaš za kasnije, ne želiš je preplašiti. Sada ste vrlo bliski, jedna statua okovana rukama. Četiri ruke, lijeva u desnoj,desna na ramenu , lijeva oko struka. I ona već zna da to samo ljubav može biti. Ruke su ljubavi to.To je već muzika znana. Da, i poljupci i zagrljaj ljubavi su to.
Sad ljubav čini da su dodiri sve češći, kao i poljubci i milovanja. Ponekad i ruku niže ramena kao slučajno nasloniš i staviš . Zasad ništa ispod struka. Dok joj pričaš o njenom poprsju i mramornoj bisti , ogrnutom atlas anterijom, bjeljom od nevinosti, blijeđom od snijega, izvezenom i opšivenom đuvezlijom, safir i srebrenom svilom Niti kao iskrice tisuće pahulja bijelih što ispod svetiljke ,na trgu nove ljubavi, klize i svijetle.To nije bilo kakva haljina, to je jedan čarobni i uzburkani krajolik, jedinstveni veo prirode i mladosti koja željna ljubavi i dodira – diše i buja.
Kažeš joj – više ne znaš da li sanjaš ili razum gubiš, samo želiš da se uranjaš u tu ljepotu i upijaš mirise djevičanskih ljubičica.:
-Vjeruj mi, malena moja , čulnijih i mirisnijih zanosa nema.
Nježne , iskrene riječi tkane poetikom su ubojice mladosti, ubojice nevinosti. Djevojčica, dijete što u život tek treba da kroči , sluša otvorenih, orošenih očiju . Čak i ona vidi kako iz bijele anterije lebde njene nježne ruke , od ramena oko vrata do kose, uvijajući se i mrseći je. Lepršaju blijede ruke nalik anđeoskim krilima, povlača kosu na lice i sklanjaju je, čas otkrivajuči rumen usta, čas zagušujići vatre plam što bistri u očima
Ruke lagano klize do grudi, mazno, treperavo prelaze preko njih, one hoće da iskoče, ona ne da. Iako dijete – instikt lukavica je to. Dovoljno i previše se vidi. Sve mimo toga je vulgarno.
Ruke se spuštaju niže i preko stomaka, pa još niže do bedara. Slike neumoljivo klize do njenih dugih vitkih nogu, iz procjepa što vire i sežu do đardina slasti. Do riječi ovih,dragana svoga, nije ni znala koju ljepotu , bjelinu, vatru i neugaslu mramornost ima.
Anterija, ne nikako ona sama, je sva u bunilu, dolijeću odnekud velovi bijeli, plavi , žuti , zeleni ,ružičasti , ljubičasti i jedan srebrenkasti , što se uvijaju, plešu i grče na makadamima i travkama budućih dodira, milovanja i obeznanivanja. U ludili sve leprša, igra, vije i leti na sve strane. Jedva čujna čarobna muzika bolera, njoj nepoznata, kao opsjena se uvlači u čula i opija je.
Svi se otvori zabunili i pobunili, pomaknuli i razmaknuli, ovlažili i razigrali. Dodira, milovanja, strasti i još svašta nečeg neotkrivenog i nedoživljenog a prelijepog su željni. Nudi se sve, i raspada. Rasplesane noge, lepršave ruke, uskomešana srcolika kadifica, rumene usne i medna usta, sedefaste cvatajuće grudi, labuđi vrat i ruste kose.I napose oči koje gore od čežnje.
Ne može se ni opisati ni nabrojati tu milinu i ljepotu,još manje na juriš osvojiti.
Sve hoće da se preda, da se izgubi, da se bjesomučno daje. Predaje se šuma, predaje se žbunje i grmovi, vrtovi i gajevi, med i rumen, kadifice i svilinkasto cvijeće. Sve hoće da se uznese, da izleti.do neba i poleti do mjeseca i zvijezda i još dalje do maglica. Sve je orošeno mirisima snova , da se u njih , u tijelo nevinosti, strasti i čežnje njen pjesnik zagnjuri, utopi i izgubi.
Jer njen dragi sada je i poeta, koji sa njom na javi sanja buduće njihove ljubavne dane.
Pjesnik iznenada i neočekivano, lagano i blago sakuplja skute anterije, ovlaš, vrškom ruke prelazi preko đul medenog brežuljćića. Sve je vlažno kao cvijetno bujanje od jutarnje rose. Sve je uzdrhtalo, ustreptjelo, pomahnitalo , kao vjetar pred buru..
Tijelo se grči i uvije, pa srce i nestali um odgovor tijelu daju , vape, vrište i mole:
” Joj,mamo joj, mamice, crven fesić u dragana moga, joj da mi ga hoće jako nakriviti oj mamo,mamice…“
Pjesnik joj tada dodiruje , skoro bestežinski bjelokosne grudi i diže ih i nosi. Grudi cvile, ječe, jauču i izdišu; poljubaca su, dodira,stiskanja, muških ruku željne.Hoće da se raspuknu.On skida poglede sa te ljepote, jer i njegovo srce hoće da se slomi i u pakao ga prevede. On nimalo ne mari za ono čime mu se prijeti.Navodeći djevojčicu da se zaljubi i on sam postaje žrtva njene ljepote i nevinosti.
Jedva osjetilno milujući i ljubeći grudi, pupoljke i cvijeće, sve u anteriju potiskuje, vraća i ušuškava. Skoro nečujno, promuklo kao da avaza nema, kaže:
-Nećemo sada mila, vrijeme ti nije.
Sklupčava se niže uzdrhtalih grudi i malo iznad uzbibanog đardina mirisnih ljubičica i samo u vjetar šapuće:
-Volim te mila moja, krhko proljeće života moga.
Ona raspomamljeno diše, više ne želi ništa da brani i odbija. Ona samo hoće da se daje, da je dragi uzme i uzima, i anterije mnoge i mnogo, što češće, svaki dan i noć želi da oblači i svalači.U njoj se žena rađa.Usud anđeoskih bića je to.
I zbog toga, dijete već slijedeći put mora da se izgubi, izbezumi i preda.Misli jedva skreću od tog nekog skorog trena i ona sneno i zaljubljeno progovara:
-Znam mili moj i ja sam tebe večeras zavoljela.“
Tu je Dobri zastao , u Hanine safir oči pogledao, pa pogled niz tijelo spušta. Ona njegove oči prati i vidi, sva je raskopčana, ustrepatala i uzvarela. Nije je Dobri raskopčavao i skidao. To je njena crna školska kecelja , umjesto anterije pratila tok priče i sama se rasplitala.
To je Dobri njen plam uznosio i na vrijeme ga prekinuo. Zahvalna mu zbog toga. Nepoznati su joj ovi ljudi, sramota bi joj bilo. Nije ona osjećala stid i nelagodnost zbog doživljenih dodira. Ne, to je tako prirodno i očekivano došlo. U ljubavi je , sada to zna , zaista sve prirodno i prelijepo . Baš kao poljubac grlica malih. I ona želi da i njeno perje leti i da je Dobri čerupa, još isto veče. U sebi osjeća vatru, ne vatru nego vulkan,što hoće da je nebu vine.
Tu je Dobri priču prekinuo, cigar Drine zapalio, konjaka neuobičajeno jak gutljaj coknuo. Kurvoazije je tada pio, dim otpuhnuo , pa se nešto zamislio, neko bi dodao i očima zaiskrio , ka Frki Frkici pogled skrajnuo. Pogled ka nebu digao,slegnuo remenima i samo jednu suzu safirnu ,iz oka bližeg srcu niz lice pustio.
Kod Zlate, Lele i Frke suze i anterije lahore dugo već. Snoviđenje ih zbunilo i uskomešalo. Frka je neutješna. Rida. Nije da anterije nema ,ima je, ne ovu Zlatinu brilijantno bijelu,već bagrem bijelu i mirisniju. I safirmu i rubinovu ima. Spremala se za ljubav ona. Nikad ih nije i nikad više obući neće na način ove male djevojčice kojoj Dobri večeras poklanja njenu priču .
Bujice suza, podsjetile ih na djetinje dana i žao im sebe samih. Nisu ni ljubomorne na to malo djete , plavetnih očiju, što hoće da se da i ženu da rodi. U tren im bliska posta. Sretnica je to. Tek tako, reda radi, malo zavisti ima.
Lenji zino, otežala mu krneta, par ženskih suza na ruku mu kapnulo. Mala Guza suze pustila . Liže ih i konta baš su slane, kao što kažu. Puno je to misli, pa se umorio. Ne progovara, ne zbog lenjosti, sada zaista ne nalazi ni misli ni riječi. I još misli ; ova Mala guza, glupa je ili pojma nema. Ni mukajet, samo plače.
Oma nije ni slušao, apetitu pažnju posvetio i udovoljio ,kavonoza se ostavio i čudi se odakle ta tuč tišina odjednom. Sve nešto misli da se drugi ibrete njegovom apetitu. Nije ga briga. Sit je.Svu je mezu popasao.
Deba poput činela zatitra def i naglo ga utiša ,kao da najavljuje akrobatsku tačku, prvi put te večeri, pametnu progovori:
-Sve je to krasno i bajno. No , mani se šuplje priče.Ne reče nam, jesi li ti nju zvekno?“
Niko ni riječi.Svi oboriše poglede.
Samo se Hana zarumenila i pogled spustila,kao da joj čitaju misli.A onda poče mrmljati:
-Kojeg li I..?
Tu je Dobri prekide , stavljajući joj prst na usne:
-Nije vrijedno milo moje ,a i kasno je.Vrijeme je da te otpratim kući. Hoćeš li?
Blaženi osmjeh joj preleti licem , okrenu glavu prema Zlati i molećivo je upita:
-Mogu li?
Zlatinom čehrom se objesi zadovoljni kez. Ona priđe Hani.Vidje se – iskreno i srdačno je zagrli i šapnu joj:
-Idi mila sa mojim blagoslovom.I nemoj ga iznevjeriti. Dobar je on čovjek.
Odoše Hana i dobri čovjek.
Mojsije se pravi nevješt.Zlatu pored sebe posjeda.Sumnjičavo mjerka harmoniku.Konta,skroz naskroz je nova.Nije pošteno je lomatat zbog anamo onog dembela.A i Dobri mu malo popravio raspoloženje.Malo hinjski mu drago, što mu se drug pokazao đentlmenom.Taki je on.Vazda je bio dingospo.
Ponovo uzima harmoniku,svi u nekom iščekivanju.
„E tako vam ja i sa svakom mojom harmonikom.“-cijedi Mojsije i otpuhuje.Nevoljno ,sa ramena Zlate ruku skida.Ponovo se prihvata harmonike , onako, nježno kao sa ženom.Ispred sebe je stavlja.Otkopčava je polako kao da je svlači. Lijevu ruku ispod remena do sto dvadeset basova primiče i titra kao po rumenilu, lijeve nabrekle dojke. Desna ruka slobodno po klavijaturi klizi, desnoj nabrekloj sisi kao da se nježnost imputira.
Akord prvi se javlja, pa zatim drugi i treći, to je već muzika koja se prepoznaje.Druga ćemana ga prate.
Prvo Frka,zatim Lela i na kraju Zlata puštaju zvonke, biserno čiste, nestašne, radosne, vrckave i poletne glasove:
‘Joj,mamo mamice
Crven fesić u dragana moga
joj mamo mamice
da ga hoće nakriviti
joj mamo mamice…
dala bih mu medna usta…
srce iz njedara
joj,mamo mamice…
Noć po ko zna koji put miriše na anterije i ono što one nude.Nevinost, sevdah, bolero i ljubav. Mogu se tu naslutiti neka buduća tanga.A od tanga do tragedije je samo jedna mala krhka beharli grančica.No , to u ovom sada nema važnosti. Ljepotu ove večeri ništa ne može zasjeniti.
Hana ustaje ,naslanja se na Dobrog i njih dvoje se gube u tamom obasjanom obzorju. Ona , čini se , počinje da uči tajne srebrene mjesečine.
Frka tužno gleda u njih. Njeni su snovi ukradeni. Ništa ona tu ne može učiniti.
Trinaest godina poslije Luce je saznala epilog te večeri.
-Znaš li mila , zašto je Dobri tako često tužan?
-Hajde,iskušaj me!
-Ne smijem ti reći.
-Zašto?
-Nije mi on reko.
-Pa kako znaš?
-Znaš onu pizdunku, Hanu , Zlatinu rodicu?
-Znam , kakve veze ona ima s tim?
-Ima , kako nema.
-Dobro pričaj.
-Ništa ti ne znaš. Uvijek si za te neke, muško ženske odnose – naiva bila. Dobri je , da prostiš, kao što znaš ,moja jedina ljubav. Uvijek,Još od kada mi je prstiće poljubio. A onda nam se u Ašikovcu,poslije nazvan Đardin skršenih srdaca , u večeri anterija i nevinosti, upetljala ta Hana, nevinašce. Ma kakvo nevinašce, pizdunka , sto postotna. Upečila se ko da kolonjsku žubori. Mi joj k'o ni do koljena nismo. Tu večer , po običaju bila fešta i u zraku se osjetilo da će Dobri biti moj.
Jes , kako ne!Zlata ti zamolila Dobrog da Hani malo potkreše krila, da ne špija fešte i ne širi priče o đardinima krcatih zabranjenim voćem. Kaže treba srediti zlobnu junfericu. A jes’ i zlobna , i junferica ,ali i prelijepa bila. Ima je šta vidjeti . I vako i nako. Zrela za branjue , da ne mre biti zrelija.
-Hej , ode ti daleko. Nije njegova tuga od neke pizdunčice , kako je ti zoveš .
-I nije , nego je moja tuga počela od nje. Umjesto mene , Dobri ubro nju. Istu veče. Nismo znali. Kaže ide dijete otpratiti doma , ne može ići sama kući poslije ponoći. Đentlmen kontam ja , polutiho.
-Aha !- smijuri se Zlata – Pravi. To mu je u krvi.
-Uvijek sam ga cijenio zbog njegovog gosposdskog odnosa sa ženama.Malo je takijeh.Ne moš ti to naučiti.Taki se rađaju.Valjda je sve u genima.- Plaho se raspričo Mojsije.
Poslije sam čula da je Hana trebala danima ostati kod Zlate, ali je nekim “proviđenjem” danima i noćima zaglavila kod Dobrog.
On je umjesto Zlate pazio na nju. Znaš moja Lucija , kako je on plaho pažljiv. Svaka bi mu i srce i dušu dala.I dabome i tijelo pride . I sve svoje ukrase i atribute, bez razmišljanja. Da ih on -‘nako pažljiv i brižan , gospodstveno pazi i đentlmenski pripazi.
Zlata mi reče, ispalo je bolje nego što je mislila. Kutarisala se velikog i to kakvog beleaja. Hanu joj Dobri skino sa vrata , da ne gleda kako se ja baildišem sa Mojsijem. I njoj dobro , Hani mere bit da bidne , još bolje.
Meni se namah upališe reflektori:
-To je Dobri odveo svojoj kući?
-Ništa ti ja ne znam. Nisam svjedočila. Vidiš da moj Mojsije i ja njegova Zlata , otkako su oni otišli ne izbivamo iz kuće. Zadeverali se , imamo nekog, mnogo pametnijeg posla , po vas dan i obnoć..
-Ne mere to tako! – tiho da niko ne čuje arlaučem:
-A ja? Šta je sa mnom Dobri?
Očiju punih suza , namah se zaputih Dobrom.Bez razmišljanja .Totalno , dječije nerazumno.
Bilo je rano poslijepodne.Ljeto kao i uvijek. Što bi Dobri rekao, uvijek prelijepi avgust, u kojem se anđeli dodiruju. Prokleti poeta , misli mi probijaju suze.
Sva su vrata u njegovih roditelja uvijek širom otvorena. Nisu se ni noću kapijala.Nisam znala za gostoprimljiviju kuću od njihove.Tisuće musafira je na akđamluk gozbama obitavalo i prodefilovalo. Kad je Dobri bio “sam” kod kuće, dvorišna vrata vijek bila otvorena, kućna nikad.Niko se nije pitao zašto.
Pozvonim. Malo komešanja i eto ga otvara vrata:
-Odakle ti Malena. Vidi suza ko beharli grana usred pupanja. Čemu suze Mila? Ko te povrijedio? Ko je ružio moje maleno?Ulazi u kuću , molim te. Budi mi gošća.
-Ti ,lažove jedan. Ti si me povrijedio.
-Povrijedio možda – nisam siguran ?Ali šta sam ti slagao?Pričaj polako i obriši te suze. I Dobro mi došla.
Vadi maramicu iz đepa na strani srca otkopčane košulje ,daje mi je. I dok brišem suze zakopčava je , okreće leđa , uvlači je u pantalone i izvinjava se:
-Oprosti nisam se stigao urediti. Po zvonu sam znao da si ti. Nisam htio da čekaš ili pomisliš da ti ne želim otvoriti .
Jes, lažov i povrijedio me , ali je fin i miran, ko da se ništa nije desilo. Prokletinja šarmira i kad mi se duša kida.
-Obećo si mi da ćeš biti moj.
-Nisam mila. Obećao sam ti da ćemo se sresti. I sreli smo se. I evo sad ti obećavam, ako Bog da, biću tvoj , ali kada vrijeme bude za to. Moraš neke rane odbolovati, neke situacije riješiti i vazduha dobrano u te prelijepe grudi udahnuti…
Uto na vrata banu Hana. U nestašnoj, svilenoj bebi dolki , veselog dječijeg cvijetnog dezena , sva ustalasana i uzbibana . Vidim nije više pizdunčica. Postala žena. Rasna i ljubomorna.Oči joj pune bijesa i ljubomore. Upire prstom na mene.
-Šta će ona ovdje?
-Hana, ti si lijepo vaspitana djevojčica. One nikad ne upuri prstima u ljude , pogotovo ne u drage goste. Frka je moja omiljena gošća. Došla me podsjetiti da imam nekih obaveza. Da sam nešto zaboravio. Zapravo jedan nesporazum za riješiti. Ti ćeš se sada obući, malo upristojiti. Izaći na vazduh jedan sat i smiriti. Pa se poslije vrati. Evo ti ključe. Ja ću doći tokom večeri. Hranu sam ti spremio. Jedi, ili me čakaj da zajedno guštamo. Ništa se ne brini. Sve će biti u redu.Neću uraditi ništa što bi te moglo povrijediti. Vjeruj mi!
-Ali ja neću…
On joj nježno stavlja prst na usta.
-Pst, tiho djevojčice. To je moja molba.Molim te.
Ona se pokunji . Vidim ,vjeruje mu. Ode da se upristoji. Evo je .Smirena i dostojanstvena. Gospodska svjetlosna kombinacija. Ruste , nestašne kose, blijedo lice posuto sitnim,skoro nevidljivim pjegicama i nebesko plave oči, nadvile se nad rumen usnama. Dug labuđi vrat strši iz bujnih grudi ,koje pokušava ukrotiti prugasta , azur plavo – bijela košulja , uzdužne pruge pola centa, ležerno u čvor zavezanih krajeva . Bijele pantalone špic pegla , bijela šanel torbica i bijele baletanke iste marke na bose noge. Besprijekorna elegancija . Vidi se gospodsko dijete. Poljubi ga u obraz. On je nježno pomilova po licu. Zagrli je, poljubi u kosu.
-Idi sad, mila djevojčice.
Bilo je toliko nježnosti, blagosti u tom pokretu. Natakariš ga;što jes jes i ljubavi. Moja zloćasta strana mi šapuće – ali ne one prave ljubavi, iz duše. Osjetila sam to. To je bila neka pokroviteljska , razdragana, svježa ljubav. Kao kad se posjeduje neka svaršena lutka, koja će jednog dana odrasti i izgubiti se, jer mora svoje pute tražiti.
Ode ona.I on za njom.Da je isprati – kaže.
-Izvini sa'ću ja.
Vrati se. Nosi poslužavnik. Gusti sok od kajsija. Moj omiljeni. Hurmašicu i tulumbu. Grozd grožđa i pregršt ribizli. I cigarete. Sedam in pedeset, moj otrov. I Camel bez filtera i šveps. Začuđeno ga gledam.
-Preko dana nikad ne pijem. I ne pušim Gitanes . Prejake su za obdan. Kamel mi je po mjeri. Ili Drina bez filtera; ali nje mi ponestalo.A šveps je dovoljno iritantan za moje glasnice da mi zamjeni žesticu.
Otpakuje cigare, vadi po jednu iz svake kutije. Obadvije u usta stavlja i pripaljuje. Meni moju stavlje među moje usne. Uvlačimo dim i otpuhujemo istovremeno. Ja suzna , on sa blagošću u očima.
Uzima me za lijevu ruku, nježno je pomiluje i poljubi je , isto kao onaj prvi put.
-Reci mi Malena šta sam te ja to slagao.
I zagleda mi se u oči. Nježno , duboko , sa tugom.
Meni sjećanja naviru.
“Ispred moje škole smo. On stranac, slučajni prolaznik je upravo pripalio od mene, mojim upaljačem. Ja zurim u njega, mislim neki anđeo mi se pričinjava.
Trenutak prije nego mi vrati šibicu, zastade , duboko uzdahnu. Znam , sigurna sam nije zbog duvana. Još dublje izdahnu i zagleda se u moje oči. Vidim uvlači se u moju dušu. Ja se crvenim i stid me je šta će tamo naći.
Njegove oči se boje tugom. Jedna kravava suza sa strane srca mu kliznu i on je upi ljubavničkim usnama.
Ne znam odakle mi taj izraz. Nikad ga prije nisam čula. Drugoj plavoj suzi , iz drugog oka ne dade da kane.
Reče mi :
-Oprosti nam za bol Mila djevojčice..
Primi me za ručicu , poljubi vrhove prstiju.
-Ne boj se Malena, sve će biti u redu. Srešćemo se opet.
Još jednom me pogleda , mnogo je suza u tim tužnim očima , kao da želi da me svaka od njih upamti. Okrenu se naglo i ode. Meni se činilo da su mu se ramena malo tresla. Čini mi se da je suze brisao. Čini mi se da je iza ugla zastao i satima povraćao.
Ali ko sam ja da mi se to sve čini. Samo nesretno dijete kome su utrobu čerečili.
Taj susret , te oči mi nisu danima , mjesecima izlazili iz glave…“
Nije me ništa slagao . Obećao je da ćemo se sresti i sreli smo se. Ja sam umislila da ćemo odmah , bezuslovno biti dvoje koje se vole i ljubavnici.Aman ko dvoje iz njegove priče o anteriji i nevinosti.
Zacrvenim se i pognem glavu. On mi sa tri prsta lijeve ruke primi bradu i podiže glavu, nježno ko da me svila dodirnula. Gleda me , prodire u mene i kaže:
-Bićemo mila , sve ćemo biti,ako Bog da,ne prolazno , već decenijama , ali ne sada. Kada dođe vrijeme. Samo malo oprezna budi. Insan lako pogriješi.Oprosti, idem nam nešto spremiti za jelo. A i onoj malenoj. Dala si joj smiješan nadimak.Ako je i bila ,nije više takva. Podobrila se.
Kako neće, kontam ja. I ja bih se i više nego tri četiri puta dobrila da sam na njenom mjestu. Ih , da me hoćeš podobriti.
On se zagonetno smješka i pomiluje me po kosi. Osjetim i poljubac mi na nju spušta.
-Dobrica si ti mila. Bićeš , ako Bog da , još bolja. Podobrićemo mi tebe.
Ode.
Crvenim se . Znam, ne znam kako , ali znam da mi je misli pročitao.
U meni još ljutnje i ljubomora ima. Nervozna sam. Gledam po sobi. Znam da je njegova.
Sve miriše na njega. Blagost i dobrota izbijaju iz zidova. Krevet njegov , skoro dječiju sređen i zategnut. Ugledam krajičak , centimetar neke knjige ispood jastuka.
-Joj ti ga oduljila kao pop na samrti liturgiju. Može li to kraće Frka, ako Boga znaš?
-Što nisi prije rekla? Ionako ne bih skratila. Sve se po redu mora. Moraš sve čuti. Jel ti đuvegija ili ni pomozi rod?
-Joj , kakve ste vi mahaluše. . Priča vam ko hiljadu jedna noć. Bisere nižete , a priči nikad kraja.
-Ma bona ja te štedim. Hoću da te otupim da lakše podneseš ono što slijedi. Sa'će.
Podignem jastuk. Vidi se debela sveska, najdeblja što se mogla u ono doba kupiti.
Njegov rukopis. Slova obla, dječačka.Dnevnik sigurna sam. Naliv pero zavučeno negdje u prvoj polovini knjige.
Jer to je bila prije knjiga nego dnevnik. Poslije sam je , kad god sam bila u prilici tražila , nalazila i kriomice je čitala. Sav sadržaj zapamtila.
Ali tog dana naliv pero je bilo zakačeno na stranici na kojoj je bio zapisan taj tekst. Voljela bih da ga nisam ni dotakla, a kamo li pročitala.
-I šta je pisalo?
-Polako ne žuri bona. Ima fras da te strefi. Daj naspi nam po je'nu. Š'ase stisla. Grlo mi suho.
I donesi bocu. Trebaće nam . Imaš ti kurvoazaijea na hladnom, garant. Za slučaj da oni lažov , ona mila lutalica naleti.
*
Patricia Kaas – If You Go Away – / Song – Lyrics – Prevod na Bosanski jezik