Nekad vrlo davno
rekoše mi blentovija
opičen ko teslina struje
šutjeh šta ću
nema mi druge
bijah mlad
tanak sa godinama
uvijek zaljubljen bjeh
u te žene magične
Prije nekog vremena
rekoše mi blentovija
nikad pameti ne dođe
prešutjeh šta ću
nema mi druge
moji kalendari
sa mnogo listova
navsegda su zaljubljeni
u te žene čarobne
Bila je prelijepa. I danas je.
Bože mili kako je imala duge ruke i nježne prste. Uh , i kako je virtuozno prebirala strune ; gitare i moje mladosti.
Oh, kao svaka princeza svirala je i klavir. Izvrsno.Ali klavir joj nisu dali iznositi iz dvora. Pogotovo ne da je nosi ,tamo negdje , neznano gdje , u ulicu i snove nekog mahalaša
Čuj molim te klavir i mahala?
A ona je znala i u mahali spoznala:
-U mahali sve muzika je. I snovi i ljubav . I Bog i milost. I nada. Vjerovanje u dobrotu ljudsku.
-Šta će ti više, frajerko – rekoše joj!
Sa zlom Dostojevskog sam se prvi put susreo u šestoj godini, pa onda u osmoj , opet u desetoj, nakon toga…hejbet puta. Bili su to kratki susreti koji se urežu u pamćnje i nose se do kraja života
U mojoj šesnaestoj godini, ona je imala koju dekiku više , rekla mi je čitaj Dostojevskog i možda naučiš nešto. Neka joj je sa oprostom – sretna tujinska zemlja.A bila je – tako lijepa. Vječna i pametna.
Bio sam poslušno dijete. Nauk dobrih roditelja ili dar od neba. Svejedno je. I čtao sam ga. I čitao. I ponovo čitao . Godinama. Od rođenja nisam bio od velike priče. Zbog ljudi. Iskrene riječi ih povrijede , zabole i najčešće burno i neprimjerno reaguju.
Kada sam shvatio da nemam više šta naučiti, nakon par godina rekoh joj:
-Malena , ja ovog čovjeka ja znam.
-To je dobro. Čitaj sada Stendala.
Za njega mi nije trebalo mnogo vremena. Ona je ipak usko ograničio svoja interesovanja . I bio čitljiviji. Rekoh joj da i njega znam.
-Poslije Dostojevskog i Stendala sve je lakše.Idi sad i druži se sa Poom.
I družio sam se. Njega sam osjetio i zavolio njegova onostrana putovanja i poetiku iz njih rođenu. Shavtio sam da ljubav nema granica , ni podjela. Ako se iskreno voli onostrano nije granica ovostranom.
Tada mi reče da sam zreo za nesretnu poetesu Cvjetajevu i mahalaša Jesnjina.
Plovio sam po oblacima i stepama, Milovao strepnje i nade. Žalio za danima koje mladost bespovratno gubi. Tugovao sa danima koji bol i nepovrat rastanka nose.
Na kraju , kada je znala da odlazi , reče mi tužnim glasom , očima punim očaja i suza , nježno mi milujući lice , tamo gdje će se godinama poslije javiti bore:
-Idi sad Preveru i Maku. Znam , neće te zbuniti,I njih ćeš znati. Jedan je tako jednostavan i pitak . I drugi je , ali na svoj način.
I poslije dugog razmišljanja dodala:
-I oprosti mi mili moj. Niko, na ovom dunjaluku nema pravo govoriti drugom šta da radi . Morala sam te uputiti na njih. Oni će ti pomoći da nađeš druge slične meni. Njihova sjećanja su zarobljena i nepvratno izgubljena u prošlosti. Ti ćeš ,uz Božiju pomoć oplemeniti svoja sjećanja i nećeš zalutati. Sretaćeš svoje jedine ljubavi i mnogostrukog sebe.Ljubavi će se vremenom replicirati, a ti ćeš se sve više unificirati i opstati. Takav ti usud , Dobri moj.
To veče nismo mnogo pričali , još manje spavali . Opraštali smo se; a ja , budući jetim i merhum nisam to znao.
Noć je bila blaga , umilna , obasjana punim mjesecem i nježnošću. Njena gitara boje zrele višnje je plesala i jecala poslijednja tanga za nas. I ostala da počiva u mome domu, svih potonjih godina. Mislio sam – dozvaće je da se vrati.
Nije! Sada je ta gitara svjedok… duga priča i druga bajka.
A bila je tako lijepa.
Pet decenija tišine . Pedeset godina nesusretanja. Nebrojeno nesanica i utjeha. Živ čovjek se navikne na sve . Dijete malo teže .
Godinama sam tragao za njom. Slijedio stope njene. Cigani čergari mi bili družba. Vodili me iza Željezne zavjese, do Podmoskovlja , Nevskog prospekta i vječne Volge , da u njenim sjetnim talasima , sa milostivom Asjom šumim i bolim njene i naše izgubljene tragove.
Bježala mi je. Kao da su je tihi i tužni zvuci ćemaneta La kampanele i velikog ciganskog doboša upozoravali da je stižem. A ona je sveznanjem znala da nam vrijeme nije. I da nikad neće biti.
U muzici duše koja ljubav i bol prizivaju Janis Joplin i Djevojčice cvijeća pute mi vodile Peni lejnom, Hajd parkom, Oksford stritom i Sohoom . Buka i užurbanost , blijedilo i nesuvislost ,strane mom merhametu , su zamaglila moja čula i nisam je osjećao. Svatio sam da se London ugasio na praznini koja je nastala nestankom njenih stopa.
Normalno i sasvim izvjesno nisam je našao na Majorci. Kasno spoznah zaboravljeno; previše je tu sunca i buke. Mi smo više voljeli usporenu sjenu , naše tišine,hladovite sjene i noć.
Najbliži sam joj bio u čudesnoj Alhambri, dok sam ruku pod ruku sa Alba Majom od Granade učio tumačenje oblaka, poklanjajući joj krhke ljubičice. Pri dnu jednog zida primjetih svježi otisak cipelica sa visokom štiklom. Andalužanka se naslonila na zid i prislonila svoje cipelicu na trag druge ciganke. Vidjelo se , istovjetne su.
Djelilo nas pogled iza aleje arabesknih , čipkanih stubova. Zakasnih tačno jednu dekika. Nisam potrčao za njom. Znanje predaka. Ako potrčiš, naročito u Alhambri , obavezno se izgubiš.
Tada sam prvi put pomislio da je to znak da je nikad neću stići. A i grehota je ostaviti Albinu mladost u cvatu , da usred crvenila samuje i razmišlja o bijegu još jednog nerazumnika.
Nisam odustao. Nastavio sam. Vidio sam da je moja čergarska družba umorna, da posustaje.
Ne i družice moje, čudesna bića Grada svjetlosti. Dvije Žane i jedna Nadin. One su mi pjevale i igrale, nevidljive rane vidale. Pjesmom bol pariškim noćima po trgovima Sen Mišel, Sen Denis i Pigal iz mog srca raznosile. Najprisutniji sam joj bio, odnosno najnježnije osjećao mirise njene kose u sjaju Monmartra i nevinosti bazilike Sakre Ker, tišini Versaja i mistici Bulonjske šume .
U Parizu , najgore me pritiskala samoća pred svitanje. Umoran od lutanja , ostavljam pratilje, koje moraju na počinak poći. Umorne su. Ja , neumorni lutalica sviko traganju , naslonim se na ogradu mosta Aleksanrda III i slušam Senu kako žumori priče zaljubljenih.
Ponekad zasjednem na klupu između Pont Marie i Pont Luis Filip i čitam tragove zaljubljenih. Pont Neuf me je zamarao svojom ružnoćom i starošću. Znao sam da je tamo neću naći , jer su tu tragovi rastanka još uvijek svježi i nečitljivi.
Mjesec se nadvio nad Senom. Imam osjećaj da ga mogu dotaći ,ali ne pokušavam. Bojim se da dodirom mogu izgubiti milost prelijepih sjećanja, koja blijede sa svitanjem , ploveći njenim mreškastim talasima , koje žure da zaveju tragove nesrećnih ljubavi.
A mile vještice nema , pa nema. Tada mi se umor već primiće. Ja sliježem ramenima:
-Šta se može? Još jedna prelijepa noć punog Mjeseca prolazi. Život je bajka.
Tada korak po korak do Nationa ili nazad na Monmartr gdje me tople postelje raskošnih čednosti čekaju.
Bistroi već rade , uskoro se život ponovo budi.
U 30 Rue Vieille du Temple , u bistrou Mala potkova naručujem doručak za ponijeti. Ne moram naglasiti – za dvije i po osobe. Čekajući pijem kafu , žmarim Gitanes , mrvim gužer vrapčićima koji slave novi dan i slušam „Non, je ne regrette rien” ( Ne , ni za čim ne žalim ja). Dok odlazim – Edit , taj krhki Vrapčić mi maše , pokazuje na nebo , poljubac dječiji šalje i poručuje :
-Au revoir mon ami . La vie en rose.
Bio je to znak za kojim sam tragao. Ona se vratiti neće. Nisam odahnuo , neznanja ću prtiti ćitav život, ali moje traganje se završilo. Ja sam svoje učinio.
U lutanjima mojim , često mi je i Holandija padala na pamet.ali ništa me nije vuklo u tu nedođiju. Mnogo je vlage i soli u sumornom vazduhu , a ni cigana čergara tamo nema. Sa drugim velikim ratom sve su ih nestali. A gdje njih nema , tamo ni moje pamcenje, ni damari srca moga ne dopiru.
S kraja avgusta na početak septembra ‘dvasettreće ovog najnovijeg milenija, po tam tam depeši , ostavštini Ibre Piljka namjerom je sretoh u Roterdamu. Napokon je došlo vrijeme da nam se stope sjedine , da se izgrlimo i da sebi oprostimo. Za vremena prošla i sadašnja . Buduća? Tko da zna? Ali osjećam da Suđaje sumnjičavo vrte glavom.
Sedam dana je njena druga, novija gitara, boje trule višnje, bila naša druga. Nenadano poslije decenije čamotinje, oživjela je u rukama meštrice,. Radosna i razigrana – svirala je bolero, mjesečevu sonatu, cry baby cry , mojoj jedinoj, jesen sedamdeset i neke poput sinoć mi je ruža procvjetala … i najnormalnije – jedan mangup i jedna cura čedna…
Da, da! Ponovo u nekoliko , što bi mahalaši rekli : u hejbet navrata bi se sjetila se da joj je Sinoć ruža opet procvjetala. Tada uvijek slijede sine Dimitrija i Mito bekrija , poveznica našeg usuda. Otvorila je dušu i neutješno isplakala naših crno dijamantnih pedeset sedam godina …
…i normalno , sedmu veče , u pauzama oprosta i opraštanja, plesali smo poslednji Drugi valcer za nas.
Znali smo da se vjerovatno više nećemo sresti.A nismo bili tužni, jer:
-Bila jednom ljubav jedna , ali kratko vrijeme , djetinja i vječna; svjedočanstvo bola….
Oni zluradi bi rekli ; eto ti na – ne vrijedi ono tvoje mahalsko:
-Dvoje se nađu pa se poslije ne nađu.
Kao i obično griješe , jer su neuki i prepisivači , pa ne razumiju – Život.
Kad se dvoje u srcu nađu , oni žive u njemu čitav život, i malo više , koji vakat pride.
A ovo dvoje je život naučio :
Princeza (holandska mis ljepote i časno dijete ) i Canis Mahalis Vulgaris ( dobra lutalica i časno dijete ) se daškom anđela dodirnu ,podjele i prime ljubav i milost svoju , darove što čitav život treba prtiti,ali ne ostaju zajedno. Bilo bi mnogo suza , tužnih i povrijeđenih. I mnogo neprebolnih rastanaka.
Ona ne može izaći iz svojih dvora. Ne daju joj. On je mahalaš , avlijaner i nije navikao da mu , tamo neki, neuki slugani odjeću kroje.
A u tišini bola, zvuk gitare , plamen kamina i miris besanih noći u ljubavi , u milosti , u srcu , u sjećanju ne prestaju da plešu tango. Ili možda neki drugi novi valcer.
Tko da zna? Sve se prelijepi život zove.
***
Epilog ove priče je vrlo frižak i zelen, a slike se nisu još osušile za seharu uspomena. Čim sazrije i dobije patinu starog dobrog vina , ukrasićemo je zlatnim slovima, dijamantnog sjaja.
l
Poglavlje 1. ili kako bi to uvodničari rekli Uvod
Vikont Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Mon , slikar i aristokrata.
Najveći slikar među aristokratama. Moguće? Najveći aristokrata među slikarima. Vjerovatno! ako ne računamo vatrenog Nerona. No taj je vatrom pejsaže risao.
Po mnogima – jedan od najvećih slikara svjetske likovne umjetnosti. Vrlo dojmljivo. i nimalo diskutabilno.
Malo buni kako se pravilno piše njegovo ime. Genije je u pitanju, ne smije se griješiti na osnovnim stvarima.
Tuluz Lotrek ili Tuluz-Lotrek ?
I pronađemo odgovor.
Znači možemo početi.
Tuluz-Lotrek.
Sa tim imenom se rodila magija jednog slikarstva koje svojom jasno izoštrenom poetikom plijeni dunjaluk već treći vijek zaredom.
A tko mu bijaše taj čovjek , ili čovječuljak kako obavještavaju učenike i ljubitelje umjetnosti?.
Tužni gegavi smotanko ili raskalašni veseli čovječuljak?
Teško je sa ove distance biti jasan i određen , pričajući knjiški razmljivo i na osnovu nasumično odabrane građe i ličnih implikacija i opservaciuja. Moraju se pretražiti mnogi izvori , zaroniti u mnoge sehare koje skrivaju tajne o velikim ljudima, ali i do u tančine protabiriti bar , neka djela koja je ruka tog umjentika izbojila.
Srećom, njegova ostavština je bogata i raznovrsne. I veoma slavna i neponovljiva. A uvijek ima onih koji žele da se uklope u neki mit. I oni pišu. Pišu svašta, i istinu , i senzacije i tračeve. Ne prezaju ni od laži i podmetanja. Još manje od prepisivanje.
Treba pronaći prave riječi i napisati vjerodostojan zapis o slikaru , o kojem je iznešeno obilje podataka, vrlo često kontraveznih i neutemeljenih. Čini se da je sve rečeno. a možda i nije baš sve. Uvijek postoji drugi hastal , neki drugi , osamljeni ugao u nekom bordelu ili barem pomokrena crvena svjetiljka koji nisu ispričali svoju priču.
Poznavaoci umjetnosti se slažu da o Tuluz: Lotreku najiskrenije govori njegovo djelo. Kažu – ima mnogo zagubljenih radova. Zagubili se u vrelim Monmartskim apstinskim noćima , kad je čovječuljak zemljotresom kosio prijatelje. jednog po jednog. Svi veći za glavu i po od njega i za istu visinu manji od njegovog genija. Izuzev dvojice, trojice.
Rekoše , ima mnogo , bespovratno mnogo izgubljenih slika. Izgubile ih žene koje su voljele malenog slikara, ili se bar družile sa njim i češale se o njegovu opičenu slavu, a neke i o bogatstvo. Maleni čovjek je bio rastrošan i galantan. Moglo mu se. One ih nisu imale vremena skloniti , jer dolazi im slikar u cvikama velike dioptrije u posjetu. Smotane u rolu, zapale bi u neki čošak i eto fešte malim miševima.
Pa šta ako su redom bile prostituke? Dobro – i poneka pralja – prostitutka. Vrlo rijetko samo pralja ili spremačica. Ili igračica i pjevačica. Možda i one „potajne“ prostitutke. Sve one su bar znale pravu razliku između ljubavi i podavanja za novac. I nepogrešivo su znale u ljudima prepoznati tugu i dobrotu. Ali i ljudsko zlo i bijedu. Nudile su toplinu i ljubav za novac , želeći isto za uzvrat.
To je sve što je maleni genije trebao. U svijetu koji je jako surov prema ljudima koji imaju bilo kakav vidljivi biljeg Tuluz-Lotrek je tražio svoje mjesto , i samo malo topline i ljubavi.
I našao je Monmartr . Raj za umjetnike , avanturiste, boeme , posrnule ljude – ljude koji žele pobjeći od okrutne stvarnosti. Normalno , u sve to se savršeno uklapa polusvijet. I obavezni pretilac tog miljea – najstariji zanat na svijetu. Mi nismo nazočili postanju zanata ,pa vam ne možemo zasigurno potvrditi pređašnji navod. U svakom sliučaju ulične pjevačice ,prodavačice cvijeća i ljubavi su bili neizostavni i bolji dio tog miljea.
Nad Monmartom dominira čuvena prelijepa bazilika Sakre Ker , kao svjetlosni čuvar koji bdije nad čitavom okolicom i Parizom. Vrlo kontrastno i simbolično . Bjelina i sveta tišina Sakre Kera, nasuprot polutami užurbanog i raskalašnog Monmartra.
To je postao svijet snova i života jednog hendikepiranog čovječuljka, koji nije ima djetinstvo ni prijatelja. Slobodno se može reći čak ni oca. Nemojte misliti da insinuiramo na bezgrešno začeće. Ne! Njegov otac nije ispunio roditeljsku normu , osim što je donirao tekućinu za rasplod. Ostavio je slomljeno, unakaženo i bezgrešno dijete majci i usudu na skrb.
Čovjeka koji je iz agonije lomova, groznica i bolova preko noći postao čovjek sa dječijim, zli ljudi se šalili – pačijim nogicama. Vrijeme će pokazati da fizički nedostaci i unakaženost nikad ne utiču na veličinu sjenke koju čovjek ostavlja za sobom.
Poglavlje 2.
Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa je rođen, 24. novembar 1864. u Albiju, nadomak Tuluza. Rođenjem je postao pripradnik stare aristokratske porodice koja porijklo vodi od Karla Velikog.
Jedini sin grofa Alfonsa i grofice Adele de Tuluz-Lotrek imao je sve predispozicije da postane uvaženi posjetilac salona najčuvenijih i nasjlavnijih imena francuske ariastokratije i visokog društva.
Blisko krvno srodstvo supružnika, djece brata i sestre je poremetila porodične planove. Da li su se uzeli zbog mladalačkih zanosa i svrabeža , ili su ih natjerali na aspajanje radi očuvanja nasljedstva pod istim krovom nije poznato , iako je lako moguće? Takav je bio taj takarli običaj.
Međutim , zakoni genetike su neumoljivi. Umjesto da pojača i stvori što čistiju aristokratsku krv i sačuva porodično bogatstvo na okupu, taj neuko skovani plan se kao mora nadvio na živote čitave porodice. Prvorođeni sin Anri Mari Rejmon se rodio sa svim mogućim incestuoznim bolestima i manama.
Tri godine poslije mu se rađa brat , ali ubrzo, sa samo godinu dana umire. Tuluz – Loterek ga se ne sjeća i nikad ga nije pominjao,. Iako mu je majka pričala o njemu , nije se osjećao vezanim . Više je bio začuđen činjenicom da je imao brata , koji se nije udostojio da proživi i da ga bolje upozna.
Dijete je djetinjsto probolovalo uz sve moguće i nemoguće infekcije , boleščine i groznice, zbog izraženo oslabljenog iumuniteta. Pubertetsko odrastanje , dvanaesta i trinaesta godina dodale su svoje osobne biljege sa trajnim posljedicama. U tim ključnim i osjetljivim godinama dogodile su se nesreće koje će Anrija Tuluz-Lotreka obilježiti za čitav život.
Umjesto da raste , mutiri, grlati , poteže plavetne, crne , riđe ili smeđe kikice, skoro iz čista mira lomi prvo lijevu , potom desnu nogu (kuk). Neko bi rekao Usud. Možda? Ali to je bilo sasvim logična – uzročno posljednična veza rodoskvrnuća.
Genetske mane, nemogućnost pravilnog zarastanja, možda i neadekvatni tretrmani čine da se mladi grof razvija kako to nalažu osnovni fiziološki principi, svuda osim u nogama. One prestaju da rastu . Budući veliki umjetnik postaje mali čovječuljak sa zakržljalim i nepravilnim dječijim nogama.
U potrazi za lijekom , još kao osmogodišnjaka ,Adele Zoe Tapije de Seleran njegova , pokazaće se dugovječna mati ga je dovela u Pariz. Grad svjetlosti mu se dopao. Bila je to ljubav na drugi pogled. Prvi je prespavao izmoren dugim putem u truckavim kočijama. Ostaće zapisano da je Pariz jedina umjetnikova ljubav koja mu je podarila svoju milost. Bezuslovno i zauvijek. Skoro. Morao je osvojiti svoju svjetlosnu ljubavnicu. Ona mu je pokazala put kako da to učini. No , otom potom.
U Parizu je već otprije , u bijegu od supružništva , živio njegov otac Alfonsa Šarl Kont de Tuluz-Lotrek -Monfe Poslovi. Odvojenost od porodice po smrti njegovog mlađeg sina se reflektovala i na sudbinu nasljendika , koji ipak plesom suđaja neće biti nasljendik.
Možda bijeg od obaveza, raskalašan aristokratski život, bračna dosada ili jednostavno nezainteresovanost za porodicu i roditeljstvo su učinili da ga sin nikada ne upozna na način kako to , obično , sinovi upoznaju očeve. Ako ikome , Anriju je trebala potpuna emocionalna podrška i prisutnost oca. Imalo je slomljeno dijete totalnu finansijsku skrb i na osnovu nje i sve moguće pogodnosti dostojne plemićke porodice . Ali novac je vrlo često proklet i ne može nadoknaditi nedostatka osjećanja potrebnih malenom , ranjivom i skršenom biću.
Da li nošen bolom i očajem , ili jednostavno ponešen ljutnjom i prezirom , Anri je vrlo rijetko pominjao oca. Odrastanjem i slavom učinio je sve da ga sablazni i iskaže svoj prezir prema aristokraciji i plebsu.
Njegova majka je vodila usamljenički život. Crkva , klupica za molitvu u spavaćoj sobi. Dosadni , bezgrešni život koji bi ponekad zaiskrio odlaskom u kazališće. Dostatno za bijeli udovički život? Valjda. Ali nedovoljno da se u potpunosti uobliče svi zdravi elementi dječije psihe.
Grof Alfonso je bio markantan čovjek , pun života i osjeta. Englezi bi rekli: pravi dendi. Grofica Adela skoro besprizorna ,uspravna i ponosna žena , predodređena da bivstvuje na donjim granicama dosade. Ah, ti aristokrati. Tako puni sebe ,a tako hladni i bešćutni.
Supružničke sobe su bile odvojene, kao i supružnički odnosi. Biti blizak sa suprugom , u mondneim krugovima se smatralo negospodstveno i vrlo pučanski, odnosno primitivno. Intima i strast među supružnicima se najčešće svodila na evolutivne zakone produženja vrste.
Kada je prizdravio Anriju su plaćana škole za bogate. Fizička obogaljenost nikad nije dobrodošla u druženju među djecom i mladima viših , a bome i nižih klasa. Djeca su uvijek preslika odraslih , naročito u mladosti. Što papagaj čuje i vidi to papagaj imitira. A ima ih koji nisu papagaji nego majmuni ili hijene.
Nije imao prijatelja među vršnjacima. O prijateljicama je izlišno govoriti , mada bi ženska bića , po Evinom materisnkom sustavu , morala biti većeg srca i empatičnijeg , a bome po grudima i širokogrudnijeg pogleda na nesrećnike.. No , kako kažu – uvijek ima izuzetak koji potvrđuje pravilo. Škola je Anriju već prvih dana u zagrljaj dovela doživotnog prijatelja Moris Žoajana, koji će postati bitan faktor u njegovom budućem životu, sve do smrti. Nećemo biti maliciozni , ali msje Moris , je postao njegov trgovac umetničkim delima, promoter njegove umetnosti i pobratim
Mati i sin su živjeli na bulevaru Malerb u velikom stanu , u raskoši. Bezbrižna dokolica je bila moguća . sasvim izvjesno u predahu iuzmeđu dvije boljke , između dva bola i očaja. Okolo aleja kestenova , cvijetni balkoni, promenada aristokracije , bjelih čipkanih rukavica i laganih kišobranićića koji su štitili od sunca, svile i šeširića svih mogućih impresionističkih boja. Ali ipak, to je Anriju izgledalo tako sićušno i siromašno prema njihovom zamku u Albiju.
Život mu se odvijao po majčinim zamislima. Crkva i molitva su bili u prvom planu. Čak je imao pričešće. Igrom slučaja nedugo poslije pričešća počele su glavobolje i groznice.
-Glavobolja, a ? Neveljala gadna glavobolja?
Porodični doktor se glasno, nesuvislo i bešćutno smijao u svoju četvrtastu bradu , koja je tuknula na ustajalo vinop , misleći da su to pubertetske bubice razmaženog aristrokratčića.
Poslije su se i doktori i porodica hvatali za glavu. Nisu znali šta je djetetu. Groznice i glavobolje su se smjenjivale . Razmaci između glavobolja bili su sve kraći. U tim razmacima liječenje po banjama, bolnicama, sanatorijumima, širom Francuske. Nema pomoći, normalno ni lijeka, osim oniuh tegobnih za ublažavanje bolova.
„Ozdravio“ je nakon dvije godine. nenadano i ohrabrujuće. Da li je u životu baš sve tako jednostavno? Neće biti. Zna se pravilo : Kada gre ono naopako gre.
I grelo je. Prvo je pao. Bezazlen pad u kućnoj biblioteci savršeno ravnog poda. Nije bio čak ni nešto uglancan. Tih dana Lotrekovi su tražili novu spremačicu. Pad ničim izazvan i bezrazložan. a možda je Anri samo postao smotanko koji se još nije prilagodio prelasku iz horizontale u vertikalu. Iz bolesničkog kreveta u svijet zdravih hodača.
Lijeva noga je kvrcnula kao najsuvlja grančica. Mjeseci oporavaka , nezarastanja, i napokon poboljšanje , su se protegli u godine. Hod sa štakama. Nada i radost. Aha ! Eh, kad bi život išao tako jednostavnim poslušnim tokom , po željama i nadama pučanstva , makar to bila i aristokracija, tada suđaje ne bi bile potrebne.
Kamenćić , veličine pola graška , kažu poznavaoci, se ove nove prilike našao na putu jedne od štaka. Novi pad i samo jednan užasni vrišteći krik :
-MAMA!
Mama se sledila , iako se već hobikla na te krike i zebnjom majčinog srca je spremno iščekivala te jauke. Nove dvije godine bolova, doktorskih namještanja, izazivanih lomova, prelomova , novih bolova, jauka , vrištanja i gipsanja do iznemoglosti. Majka je otupjela, sleđena i tužna obukla je crninu. Majčinskim instiktom , shvatila je da njeno milo dijete neće nikad ozdraviti. Molila se samo da joj dijete uzmogne hodati.
“Jednog sunčanog i lijepog dana ” nakon dvije godine agonije Riri se probudio bez bolova i temperature . Kao da je došao sebi. Ubrzo je skinut gips sa obje noge. Bilo mu je bolje. Uputio se na stranu ozdravljenja. Za svo vrijeme bolesti, groznica i lomaova skoro da nije rastao.
Tada je već imao četrnaest godina . I odjednom,potaknut adolescentnim hormonima , počeo je rasti. Nesrećama nikad kraja. Rastao je samo gornjom polovinom tijela. Grudi, ramena, su poprinmali konture odrasle muške osobe. Noge kasapljenje mnogo puta nisu reagovale na zov odrastanja . Ostale su krhke, pune ožiljake , umobolno dječije.
Nekad ljepuškasto dječije lice se izobličilo. Usne su mu odebljale , obojene nezdravim skarletnim crvenilom. Nos je postao bezlična mesnata izraslina sa velikim magarećim nozdrvama. Oči si mu krasile naočale velike dioptrije jer mu se vid rapidno pogoršao.
Kada je ocu saopštio da će prohodati Anri je dobio čutljivu reakciju svoga oca grofa Alfonsa de Tuluz-Lotreka:
-Ko je taj stranac? Taj odvratni bradati kepec koji se smiješi na njega iza svog smiješnog cvikera? Ne, to ne može da bude njegov sin! Njegov sin, njegov jedinac, poslijednji od njegove loze!”
Iskrivljene noge i patkoliko geganje pri hodu su specifikum , koji je Anri morao kao težak krst nositi čitavog potonjeg života. Propali su planovi grofa Alfonsa za Anrijevu slavnu vojničku karijeru , dobro ugovorenu ženidbu i veličanstven produžetku loze.
Tu se završava biografija grofa Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa, nasljendika loze i počinje život i uspon slikara Tuluz Lotreka , visokog sto trideset centimetrov, za kepeca sasvim dostatnih.
Meki ralasi jutra nadolaze
nježno dodiruju obale svijesti
otvarajući sedefaste hridine sna
po ko zna koji put treba ustati
ostavljajući za sobom dveri
noćnih puteva kroz ljubav
koloplet mirisnih snova koji nestaju
u bespuću šarenih iskrica svjetlosti
koje bolne probijaju kroz proreze jave
poput hiljada blještavih maglica
najavljujući ponovno rađanje života
u očima crnim očima lažnim