Daily Archives: 14. Maja 2024.

Nije ti Sofka , niti Koštana , a ni prelijepa Jela Jelena suđena, već najljepša Jovana mori Jovo Jovanka .

Tako mi gatala Jedna Ciganka , krtasotica kakvu više nikad ne vidjeh . Normalno vremena se mjenjaju , pa se umjesto na travi gatalo u ubrzanim vozovima.

Sjećam se dobro , bijaše jednog maja , olimpijske 1984. godine u predvečernjim satima. Voz je ulazio u Rumu . Sunce je bilo nisko polegnuto, zarobilo nepreglednu ravnicu , krvavo i zloslutno . Čitav krajolik je gorio vatrenim plamenovima , kao da se sprema Sudnji dan.

Ciganka mi gatala , u oči me gledala i plakala . U dlan mi nije gledala, Nije dolazila do riječi od suza koje nije štedjela ,koje su se niz lice slazile u vezenu haljinu se upijale . Grlila me i molila , uzmi me momče ubavo , biću ti bolja od svih onih koje će ti nestajanjem srce čerečiti .

Tuga u oku , bol u uzdrhtalim grudima , očaj u stisnutoj pesti … sve prekri milovanje nježnim usnama boje višnje , čudesni šestororučni zagrljaji i zlokobni zvuk lokomotive.

Jovano mori Jovanke cvijete moj , krhki prelijepi , Jube moja što kratko , djetinjom ljepotom, nježila si tišinu moga čardaka bojama i ljubavlju tkanog .

Tišinu milostivu čednošću zalivenu , tad remetiše povremni krikovi stakla što se tumba i krši , niz drvene basamke , na putu do počinka , što dijele san i javu.

Devedeset i dva dana srcem se smješi i leprša , i tada veselo , dječije zacvrkuta – odoh ti ja!

I ne vrnu se jadna li joj majka . Ode iz doma svog da tujinske jasle sprema.

Vrne se ponekad , kada nepogrešivo zna da je trebam u milosti njene djetinje dobrote..

Nisam je zaustavljao . niti je ikad molio da se vrati . Znala je , od prvog dana je znala , čardak , galerija ni na nebu ni na zemlji je njen dom , jer njemu je poklonila srce i ruke svoje. I djetinju nježnost svoju.

Eh , Jovano Jovanke jube ubava.

I još je znala sedamdeset i dva dana , godine mnoge pride , tugujem za njenom mladošću , za njenim rukama , za umilnim pogledom djetinje nevinosti. Ne rodiše se njene ručice za podove tujinske ; ne bjehu njena koljena za podove drvene, ne bješe njeno tek procvalo pupoljak tijelo za bjeljenje haljina tujinskih. Nije njeno srce djetinje za ćemer jasle komšijske , već za ljubav nježnu , iskrenu .

Nisam joj trebao reći , znala je , da je nužno bilo – livade pelina bi usnama brao ,samo da me njene ruke miluju . Da se moralo na tutun polja bih odio , sa mladim tutun beračicama bih pluća crnio , samo glavu umornu na skute da joj prislonim.

Nisam joj smio reći koliko je voljena . Trošan poeta i slikar , ne bašna dobrom glasu , bijah ja . Mnogo sam volio , cjelivao i lutao. Ona dijete u cvatu , nektarom i mirom nebeskim orošena . Znala je , iza sedam gora i sedam mora Feniks ptičije mlijeko bih joj donio , samo da me njene oči , boje nevinosti i nade miluju.

Bijahu njene ruke za razboj da tkaju anterije i košulje mladenkine , da vezu postelje i čaršafe mirazne i da poje ašik pjesme svatovske. I razboj bih joj kupio i snove ispunio. Bijaše njeno srce tanano za ljubav iskrenu i piće selsebil izvora mladosti .

Prođoše sedamdeset i dva dana, a rana nije od bolesti , ni od tuge i žalost , već od nedolaska ljepot anđela.

Prođe prva godina ona ne dolazi , mene tuga izmori , teret nezdravi na leđa natovari. Ona neupućena doleti , rukom me dodirnu , rane mi povi i zlo mi odagna.

Reče dobro je , d'bro i sa osmjehom i bez riječi opet ode . Ovo d'bro je značilo – čuvaj se , inače ću se ljutiti. Kako poput leptirice tiho došla , tako još tiše , poput grlice sramežljive ošla.

Nisam je zaustavljao , jer znala je , srce živo krvavo , da je trebalo , na dlan bih joj položilo . Da je trebalo i mrijet bih mogao , samo vodu vječne mladosti da bih joj donio.

Eh Jovano Jovanke mome more ubava .

Nisam je zaustavljao , ali sam ime njeno šaputao :

” Jovano , Jovanke jube moja ubava što mi ne dođeš , vrata čardaka da otvoriš , da Božije ime ljubavlju slavimo.”

Šapćući njeno ime , srce jedva izdržalo , al’ grlo nije. Ne znam , od tuge , od umora , od nedostajanja , od šaputanja imena njenog il’ žalosti, na grlu zlo me potkači drugi put.

Ne smjeh je dozivati :

” Mori Jove Jovano , djevojče ubavo , samo još jednom dojdi , za ruku me primi , na čardak me povedi, sa eden baknež lice umorno pomiluj . “

Ali nebeskim znanjem ponukana – dođe i rane mi povi i za sedam dana sve zacjeli. I ode.

Dijete je , a ne žalujem ja za mladošću! Život je prelijep bio. Eh, da znaeš mori mome Jovana , Jovanke ?

Da znaeš mori Jube ubava kolka je žal za tobom , namah bi se vrnula , rukama blagorodnim rane srca krvavog zacijelila. I mirisom jasmina mi dom obasjala.

I evo mori me treća rana , na leđima otvorena , rana od teretli damara , odlazaka ljubavi neprebolnih i ljepote mile cigančice , što jednom mi život izgatala i sebe nudila.

Ej , Jove Jovane , Jovanke , cvijete najljepši , miči ruke iz kabašli vode tegobne , stavi platno ke ga beliš za tujine . Dojdi meni na čardak ,uzmi košulju bijelu svilenu , izvezi haljinu svatovsku. Poji mi pjesmu ljubavnu dok ranu prebolim , jal ne prebolim i tebe mladu udovom ostavim.

Naživo mi rezaše četvrtu ranu . Zamalo bejaše neprebolna . Devedeset i devet dana na na slamčicu disao , na pola kašikice vodu pio , na kapaljku me tujinke hranile.

Pogled slikama lutao . Tražio zaboravljene sjenke odlutale djeve . Iz rikavale me vraćala pomisao da ću , jednom , iznenada čuti dvije riječi tihom djetinjom radošću i bezezlenošću na portu , čardaka našeg položene :

-Ja došla !

Ali ne dolazi Jovo Jovane , Jovo Jovanke, rana moja , neprebolna .

Al’ ‘nemam žal za mladošću , jer osmijeh njen je moja mladost.

Neka . Ako i ne dojde , Bože Jedini molim te , podari joj sreću , dijete je.