Noć je
početak ljeta mili
a iznenada sniježi
čudo jedno
neviđeno
hiljade pahulja bijelih
prošlost doziva
tamo negdje u plaveti
mora beskrajnog
jedna kučica mala
u cvijeću obitava
upaljena svijeća
jedina dogorjeva
blaga je nevera
peć ne gori
ugasle su vatre čežnje
tvoje usne se smrzle
snove tražiš ispod kavala
daleko sam od maslina
iza nekog visokog krša
star i nemoćan
srebreni mjesec poručuje
nemoj biti tužna Jube
ljubav će ti doći
jednom…
obećavam
( Otrgnuto iz neobjavljenog romana )
Četrnaesti je sptembar/rujan.Umilni je jesenji dan , okupan plavetnilom nebeskog prostanstva i Božijom milošću. Nestvarni krajolici odišu vječnošću i bude emocije , zapretene u najbolnijim zakutcima srca. Tada shvatam lakoću ljepote i prolaznosti života . Nadiru sjećanja obojene mirisima smrtnosti ,vječnih djevičanskih ljubičica , prohujalih kiša i pahulja bijelih….
Sjećanje na Mariju Magdalenu
Prođe godina , dvije , tri… Tihu idilu je poremetila vijest da Dobri ide na operaciju neke izrasline na jeziku. On se pravio nehajan i govorio da je to neki nebitni benigni tumor. Mahalom je kružila priča da je melanom. Mahalaši to nisu mogli prihvatiti. Bili su utučeni. Ali nisu se predavali.
Kada je Dobri otišao na maksilofacijalnu hirurgiju radi ekstrakcije neprirodne izrasline , mahalaši , njegovi drugovi su smislili plan. Nisu mu smjeli dozvoliti da se bez njih uvali u bulumentu prelijepih sestara , među kojima je bilo i časnih , a sve su bile milosrdne.
U stvari pravi razlog je bio drugačiji. Nisu mogli zamisliti da Dobri ode na viši nivo , a da oni ne zamuhuraju feštu svojim prisustvom . Odjednom , iz čista mira ,svi su se razboljeli . I viđu čuda i jada , svi su imali istu boljku :
-Lat .Dg.Papilloma linguae
Grdelinka i ja smo se i pored svog strahovanja za Dobrog morali smijati mahnitovima i njihovim budalesanjima. Dobro upućeni , podzemni mahalski sos sistem je obznanio da su nezapamćena fešta i cirkus trajali skoro deset dana. Ono , da budemo precizni ; deset dana i devet noći.
Kako nenadano došla epidemija Papilloma linguae je preko noći o'šla . Da li je misterioznom izlijećenju kumovala nesebična i stručna skrb elitnog tima medicinskih sestara ili su mahalaši skontali da je vrijeme da se otrgnu opijajućem zagrljaju pokroviteljki; niko ne zna. Nu , u svakom slučaju nogatrans je došao na vakat , jer je bilo krajnje vrijeme za osvješćenje i nagovještene ekstraktilne reakcije zbunjenih dotura .
I svi su dobro prošli. Osim Dobrog; naravno .Niko nije ni rikno , crko ni krepo , a sukladno tome ni odavriječio. Jedino je Dobri , po običaju naj..grabusio . Da li iz puke osvete ili iz potrebe jedan primarijus , mošte misliti Dobričin bliski rod , uz asistenciju sedam sestara uradio mu je operativni tretman u smislu ekscizije oralnog skvamoznog papiloma (OSP) odnosno benigne proliferacije slojevitog skvamoznog epitela, koja rezultira papilarnom ili verukoznom egzofitnom masom.
Kako Deba reče , ono po mahalski:
-Dr.mr.pr.fr.sc.Prim . Vranić je na Dobričinom jeziku uradio postupak Kiretaže (prema franc. curetage – struganje) i otfikario bezgrešno začetu , sad već mitsku izraslinu na jeziku .
Tih dana , u toj frtutmi i stampedanju , ničim izazvan zagubio se jedan prelijepi , nestvarni san. Ne i izbrisao.
Deba je morao priznati da je on mahali proturio baju da Dobri ima melanom , jer se u njemu ništa nije moglo zadržati na duge staze. Njegova iskrenost ima veza sa sistemom usta i zadnjica , ali ne u smislu funkcije probavnog trakta. To je bila osveta Dobrom što se u traganju za Lucom udaljio od konzilija , a i prilika da se mahalaši , možda i poslijednji put skupe na „oproštajnu“ feštu. .
Kako nije volio da ikome bude dosadno , ponajmanje njemu samom , a mrzio je da se ništa ne dešava , deba je po izlasku sa maksilofacijale mahalom proširio drugu novost. Ne zna on kako , ali Dobri je priheftao papilome lingve na jezik , samo da bi manje pričao. Da ne bi morao objašnjavati zašto se Luce zaredila i otišla od njega , i da zaista ne zna gdje se izgubila.
Možete misliti kako se Deba zabezeknuo kada je na maksilofacijali ugledao kako časna Luce i Dobri u doktorskoj sobi sjede i tužno se , bez dodira gledaju i ćute. Tad mu još nije mu bilo jasno : da li je Dobri natakario papilom radi Luce , ili je Luca postala časna medicinska sestra da bi ga mogla liječiti. A mere bit da bidne da su tu dobri duhovi zvani Erosi imali posla .
Svašta u Božijoj bašti konta Deba. Njega nikad ništa nije moglo iznenaditi , i za sve je imao odgovor i takar. Ali ovi put je osta bez teksta i sa strahom klimao glavom:
-Ovo neće izaći na Dobro !
I nije . Ali otom potom , u nekom drugom zemanu koji se , možda ,mimoilazi sa ovom pričom.
Nekako o tim dešavanjim , primjetila sam da Grdelinka nikako nije dobro. Vidjelo se na njoj . Bolovi su postajali jači , ona ih nije ublažavala lijekovima. Trpila je bol kao neku milosrdnu pokoru.Ujutro bi ustajala neispavana i manje bistrog senzorja. Dugo joj je trebalo da shvati da se je još uvijek na dunjaluku i da se rađa novi dan. Kada bi se pribrala , pravila bi se da je sve u redu. Za nevjerovati , njena ljepota ni jednog momenta nije venula , niti se mjenjala. Samo je postajala još svjetlija , skoro prozračna.
Morala sam joj pomagati da se presvuče i uredi do pristojnosti. Brzo se umarala i mnogo je spavala. Kao da joj je san pomagao da zaboravi bol i bol.
Još jedan znak mi je govorio da nije dobro i da joj se bliži kraj. Sve češće se sjećala Dobrog i prizivala ga , mješajući snove s javom.
Tako , jednom iznebuha , tihim glasom progovori. Nisam bila sigurna govori li meni ili sebi , ali riječi drhteći zatitraše sobom :
-U mahali kruže priče budnih , da me je on godinama pokušavao spašavati od karanluka , a da sam ga je tjerala što dalje od sebe , tako što bi ga svaki put povrijedila , za malo ubila ili osakatila. A nisam ! Bar ne sa namjerom . Nikoga ja ne bih namjerno mogla povrijediti ili ne daj Bože ubiti. Njega ponajmanje . Samo sam ga željela kazniti da i njega bar malo fizički boli moj nerazum, jer za nerazum je potrebno dvoje.
Kada sam letjela sa drugog sprata nisam bila ni blizu njega. On se ispruženim rukama sam podmetnuo da me spase. Glupan ! Mogla sam ga ubiti . Spasio me , sebe zamalo ubio , a ja sam postala sirotica i Grdelinke.
Ovo tijelo više nije sasvim moje i sa ovog svijeta .Njegovo je . On ga je volio , mirisao , milovao , uživao u njemu, obljubljivao. I ono ne vene niti stari. Niti će, jer ja sam , uvijek za uvijek , njegova krasotica.
Čežnja me mori . Strast me mori . Ljubav me mori. Duša me boli. Ne mogu nikako ugasiti svoje želje i ljubav , a ne smijem ga zvati. I ne želim . Uništila bih oboje , a možda još neku nevinu dušu. I hoću da mi to bude kazna , što sam pobjegla od njega. Slaba je utjeha – morala sam ! Radi njega , njegove mladosti , njegove dobrote i nevinosti.
Onu veče kad sam ga skoro ubila , napokon sam shvatila dubinu i nevinost njegove ljubavi i njegovu bit. On se nije mogao predati drugoj i voljeti je ,dok onoj prethodnoj nije dao ili pokušao dati sve i više od toga.
Poslije toga nikad više nisam poželjela da moje tijelo itko takne ili gleda. Moje tijelo je postalo svetište naše ljubavi. U njemu su , obavijeni tamjanom čudoređa , obitavali svi naši dodiri , ćežnje , zanosi , uspomene i ljubav . Željela sam da taj moj , skoro smrtni dodir i sva ona ljubav koju sam u tom trenu osjetila ostanu ono što će me hraniti u danima samoće , koji su skokom postali neumitnost.
A onda bi zastala , svjesna da govori naglas , niz lice bi joj klizile suze . Nije ih brisala. Vidjela bi da ja širim oči jer i mene muče iste boli i ista razdiranja. Shvatala je da je njena bol samo njena i da nema nikakve veze sa mojom:
-Oprosti mi ,molim te . Nekad zalutam u prošlost , u dubinu moga mraka i govorim nesuvislosti , bez ikakve veze sa stvarnošću. Ti si mlada i zdrava . Samo uči i osluškuj . Milost Božija će te uvijek doticati. . I pazi se – ljudsko zlo nema granice i težiće da ti otmu Božje milodarje.
Jednog dana u svilenkasto rano predvečerje mi sa osmjehom i živošću , koji nisu slutili dobro , reče , zapravo zamoli:
-Mislim da je došlo vrijeme da ja i Dobri zakopamo sve tužne aveti prošlosti. Molim te dovedi mi ga , što prije .I uredi me najbolje što umiješ. I oprosti mi .
Uredila sam je .Okrenula joj lice tako da se ne primjeti njena blaga pereza facijalis . Zaista je izgledala kao u najboljim danima , kao ljepotica iz najtananije bajke. Umorila se i zaspala. Ja sam se na brzinu presvukla , djecu za ruke uzela i pravac , stotinjak metara nizbrdo do Dobrog.
On me čekao na vratima. Sređen kao da ide na vlastito vjenčanje. Nije bio tužan . U ruci su mu bile ljubičice. Čudila sam se . On nije volio da se cvjeće bere.
-Malena , uvijek ima izuzetaka kada se neke norme moraju bar na tren zaboraviti!
Hrabro , bez ustručavanja uzela sam ga ispod desne ruke. On se nije bunio . Samo je slegnuo ramenima i pogledao me malo tužno. I on i ja smo slobodnim rukama uzeli djecu za ruke. Ja sina , on moju kćerkicu. Neki neupućeni posmatrač bi pomislio :
– Vidi čiste , lijepe i predane porodice!
Tiho uđosmo. Odvedoh ga do njene sobe. Ona je spavala. Bila je tako smirena i opuštena kao da je neku ogromnu brigu prebacila preko mora , na neko daleko pusto ostrvo , bez mogućnosti da joj se vrati. Blistala je onom nedostižnom svjetlošću anđela i bića koja su sve tajne saznale i više nije im mjesto na ovom prolaznom dunjaluku.
On kleknu pored kreveta , tiše od najtišeg , Položi joj ljubičice uz uzglavlje . Gleda u nju . Ne trepće. Znam da se moli , jer čujem meni strane riječ , iako on skoro ne otvara usta :
– Bismillāhi-r-rahmāni-r-rahīm.
A onda kao da se sjeti da sam ja tu , progovori tu molitvu da je ja razumijem:
-U ime Boga, Sveopćeg Dobročinitelja , Milostivog…
Bilo mi je malo čudno. Nisam znala da Dobri ima te molitve u sebi . Kasnije sam naučila da svaki prvovjernik pominjanjem Boga počinje svaki dan , svako novo poglavlje , svako novo čak i najsitnije dešavanje u svom životu.
Čujem i riječ :
-Amin !
Ali to ne izgovara on , već Grdelinka koja se u tom momentu na tren budi i ponovo usni.
Ne znam , neka ljepota me ganu i ja zaplakah i glupavo pomislih:
-Joj , čudnog li skupa , još nam samo neki Kerubin ili Mojisjeva Zlata fali . -reko bi Deba.
Sakrijem misao , jer sam naučila da mahalaši skoro uvijek pogode šta drugi misli. Moja misao kao da nanovo probudi uspavanu ljepotu :
-Dobro mi došao ljubljeni moj! Oprosti mi što sam zaspala .Malo sam umorna.Pričaj mi o ljubavi. Pričaj mi o danima kada su anđeli hodali Bosnom zemljom Božije milosti i Sarajevom gradom čednosti , a zaljubljeni bila djeca koja žele samo da se vole , igraju i jure. Pričaj mi kako se dvoje vole i zauvijek žive sretno. Pričaj mi kao da se nikada rastali nismo.
I on joj je pričao. Gledao je radosnim i nježnim pogledom punim ljubavi i čežnje .
I pričao … nije prestajao pričati.
Pričao joj je četrdeset dana i noći , skoro bez prestanka. Pričao i držao joj ruku . Ponekad bi je poljubio u usne , u kosu , u obraz , jedva čujnim lahorcem da je ne probudi. Glavu prislanjao na grudi da čuje kako diše. Znao je koliko je umorna.
Oplemenjene riječi su se nizale u đerdan nasvjetlucavijih dragulja , svjedoka jedne prošlosti , jednog snu , jedne bajke koja je živi i miluje dvoje mladih . Bajka koja se nikada neće moći izbrisati i biće zapisana u vječnost.
-Bila jedna kučica u cvijeću .
U kučici živjelo dvoje mladih . I ljubav čedna i vječna .Godinama .jedan mangup i jedna djeva čedna.
Kučica , svjetlošću i mirisima cvijeća obasjana , dozivala je cvrkut ptica , sutone i svitanja. Strast , milovanja , ljubav , dodiri , poniranja i uzleti obavijeni čežnjom i bolom ljepote , sve su pretvorili u jedan tren, bez prošlosti i budućnosti. Ona i on , dječak i djevojčica i beskonačnost. Ona i on , djevojka i mladić i vječnost. Ona i on , muž i žena i iskon.
Nisu smjeli stati. Nisu smjeli jedan jedini poljubac preskočiti. Nisu željeli jecaje predavanja kriti. Smijali se i plakali. Znali su – ovoliko sreće i ljepote ne sluti na dobro. Grčevito su se zbijali u jedno klupko , u jedno biće , da ih ništa ne rastavi.
I bi kao što stari kažu :
-Sve ima svoj početak i kraj?
Niotkud , ničim izazvan dunu strašan vjetar. Nadviše se crni, zlokobni oblaci. Zapadala je velika kiša. Zavlada tama. Dvoje mladih usnuše i razdvojiše.Devet godina je vladao nerazum i mrak. Devete godine smilovaše se Suđaje . Dvoje mladih su svoje grijehe molitvom , pokorom i dobrotom iskupili.
I evo njega , na koljenima kleči i prsten zlatni na četvrti prst njene lijeve ruke stavlja , do vena amoris srcem , a svešteno lice u bijeloj mantiji svetom knjigom u ruci , svjedoče njihovom zavjetu.
Prelijepa nevjesta sva u bijelom otvara oči , pridigne se , ljubi ga i izusti:
-Lijep dan i divan prsten , ljubljeni moj. Hvala ti .Volim te . I da , da svim srcem te uzimam za muža.
I zatvori oči .
Svešteno lice izgovori : Amin , promrmlja – ostalo znate i u žurbi ode .
Ona još jednom otvara oči . Uh , koliko je neodoljive ljepote , radosti , čežnje i nježnosti bilo u tim prelijepim svjetlucavim očima boje tirkiza. Zovnu ga rukom. Čeka ga .
On se izu , leže kraj nje . Normalno sa njene lijeve strane. Okrenu je sebi , čvrsto je zagrli i ljubi . Ona mu uzvraća. Ljubavnički poljubac . Dug , nježan , strastven , malo grčevit. Znaju znanje i znanje . Poslijednji oproštaj je zakucao .
Osjećajući da ostaje bez daha , on se odvoji od nje . Prime se za ruke, ponovo spojene za života. Lijeva u desnoj , desna u lijevoj. Jedno srce i jedna duša svjetlošću iskre.
Ona ne povrati dah i prestade disati. Tek tako , kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
On je i dalje drži za ruke. Zna da je još tu i čuje ga . I priča joj:
-Bila jedna djevuška bajna . Zvali su je Marija Magdalena sjajna. Na ovome svijetu nije bilo ništa ljepše od Krasotice te. Svom čednošću srca čistog i blaženog voljela je Nebo , slobodu i djevičanske ljubičice i mene sretnika . I mi nju . Očaran ljepotom njenom , sa njom sam snivao najljepše snove i evo nudim joj svijet na dlanu.
Tugo moja , ona ne odgovara.
Međutim , jedna prelijepa grdelinka izmili iz grudi njene vjenčanice , nježno se pope na njegovo lijevo rame , primiče mu se usnama ,nestašno ih kljunom dodiruje i kroz otvoren prozor prhnu ka nebu.
Marija Magdalena Grdelinka je imala trideset jednu godinu kada je Božijom Milošću uznesena na nebo .
Dobri je imao dvadeset sedam godina kada je u jednom sretnom , svjetlosnom jesenjem danu postao voljeni muž i udovac.
Tako nas čudesna sudba raduje i tuguje . I liječi rane jer život je prelijep.
…
Ih! Jes kako ne ?- hulili bi skeptici.
Odrednice umjetnosti slikara Henri de Toulouse-Lautrec možemo okvirno odrediti sa nekoliko pojmova koji će sveobuhvatno pojasniti koncepciju njegovog stvaralaštva : Impresionizam ,Postimpresionizam , Ekspresionizam i Individualnost.
I.Impresionizam (*francuski impressio- utisak,)
Impresionizam kao umjetnički pokret u slikarstvu, muzici i književnosti, je nastajao u vremenima kada se Tuluz-Lotrek rodio.
Impresionizam u slikarstvu je nastao druženjem grupe mladih ljudi koje je „vezivala jedna ista ljubav prema slobodnom studiranju prirode, a koji su prezirali kruta akademska pravila“(* str. 30 .Ljiljana Mihač , Impresionizam , IP RAD,,Beograd 1960,)
Težnja umjetnika je da u svome stvaralaštvu unesu subjektivna raspoloženja i dojmove kao formu izlaganja i izražaje. Ta subjektivnost je zasnovana na realističkom i naturalističkom promatranju prirode, preuzimanjem i nadogradnjom tehnike rensesansnog „tonskog slikarstva“ , kroz modluaciju predmeta postepenim prelazom od svijetlijih do tamnijih tonova.
Taj vjekovni kliše su impresionisti potpuno izmjenili , nastojanjima da sjenku zamjene bojom. I to po po krutim shvatanjima slikarstva stavljajući svijetle tonove jedan pored drugo, unoseći svjetlost kao bitan faktor, ravnopravan igri boja.
Osnovna filozofija impresionizma je za cilj imala poticanje unutarnje emocije – impresija putem vanjskog poticaja (stimulansa) da bi se prikazao doživljaj datog momenta.
Od Monea, Renoara i Degasa Tuluz preuzima nesavršenost kao oblik ljepote. Tonalitet i svjetlost veoma slični, oblik tijela nijansu , dvije drugačiji , ali neupućeni posmatrač može steći utisak da se radi o istom autoru .
O aktovima je najviše učio i naučio od Dega. Ako pažljivo osmotrimo Degasove aktove , način na kojih je pravio kompozicije, boju i osvjetljenje vidi se veoma jak uticaj na Tuluz – Lotreka. Ne samo u aktovima, Tuluz –Lotrek to vješto primjenjuje i u slikama koji kokretiraju sa aktovima, ali i u slikama svakodnevnice.
Edgar Degas, The Tub, 1886,
Komparacija sa Tuluz Lotrekovom Toaletom / Crvenokosa koju smo opredstavili u prethodnom poglavlju je izlišna.
Oble , bujne , svijetlopute, punačke žene, uhvaćene kistom u prirodnim položajima i okruženju , konceptualno u suprotnosti sa uobičajenim akademskim formama, koje insistiraju na nepomičnoj, neprirodno mirnoj , nagosti žene u krevetu.
Henri De Toulouse-Lautrec, Elles, 1896.
Edgar Degas, “Femme se peignant 1885
Pierre Auguste Renoir Kupačica sa dugom kosom
( Baigneuse aux cheveux čongs)
Renoar , Dege i Lotrek , prestavljeni redom u jednoj , dvije i tri slike obnaženih žena.
Savim oprečne poze i dekori su odabrani sa namjerom , da bi se u toj različitosti spoznale jako velike sličnosti. Stiče se utisak da jedan autor , slika jednog modela u tri različita položaja, ambijenta , ali i osjećanja. Jedna žena tri događaja: jutarnja tolaeta odmorne i ležene žene, san žene koja od umora nije uspjela da skine elegantnu čizmu , koja naglašava vitkost nasuprot oble zadnjice i nevinost kupačica čija je djetinja podatnost u kontrastu sa okolinom.
Posmatrač ima osjećaj da autori kao jedan , nježno kistom prevlači po intimnim dijelovima modela , pokušavajući da , igrom svjetlosti i boja slave savršenu nesavršenost , kao osnovni objektivitet ljepote koja se fotografiše. Oni ne slikaju po ličnim željama, oni prenose posmatraču ono što njihova nutrina vide. Svako svojim stilom , a opet toliko sličnim. Nema pokušaja šminkanja i retuširanja. Kao da kažu:
-Moje viđenje stvarnosti je ovakva, a ako neko može ljepše, svjetlije i prirodnije prestaviti ženu, neka pokuša.
II.Postimpresionizam
Subjektivitet impresionizmaje bio ograničavajući faktor za neke impresioniste i oni su krenuli svojim pravcem. Zapravo postimpresionizam i sva moderna umjetnost „ počinje s prostodušnom odlukom jednog francuskog slikara (Pol Sezan – opaska autora rada) da svijet vidi objektivno“. (*Str.13 – Istorija modernog slikarstva od Sezana do Pikasa,Herbert Rid, IZ Jugoslavija , Beograd 1963
Jednostavnim riječima rečeno Postimpresionizam je pravac u umjetnosti kojeg oblikuju umjetnici koji su se razvili iz impresionizma, a koji su zadržali neke osnovne tonalitete impresionizma, ali su unijeli upravo tu Sezanovu notu: objektivnost.
Isključivši varljivo impresionističku svejetlucavost i nejasnu iznijansiranost stvari i objekata , prelazeći na objektivnost u scenskim poduhvatima, javlja se i potreba za dvodimenzionalnošću. Ta tehnika nije nova. Nastala je kopiranjem japanskog dvodiomenzionalnog slikarstva.
Okretanjem od impresionizma, postimpresionisti zadržavaju osnovno postulate impresionista razigranost boja, svjetlost, moduulacija . Uz impresionistička iskustva i upliv, zatim produbljivanjem , usavršavanjem i prilogođavanjem dvodomenzionalne umjetnosti evropskim standardima dobija se nova tehnika i stil , koju prihvata nova generacija umjetnika koji će , uz impresioniste, biti preteče svih kasnijih pravaca u umjetnosti i slikarstvu.
Lotrek nije bio impresionista. Njegov izraženo nervozni senzibilitet je odudarao od blagosti i pomalo sanjive uspavanosti impresionističke igre boja i svjetlosti. Vidljivo je da su impresionisti bitno uticali na njega . On nije krio svojom oduševljenošću Degasom. U nekim ranijim radovima se preklapa sa sa Degasovim koloritom i kompozicijom, naročito kod aktova.
Kako reći da je naginjao ekspresionizmu ( što mnogi nerazumno navode) , ako znamo da je on saživio poslije njegove smrti. Znači on je ili preteča ili začetnik ekspresionista , kao i svaki od postimpresionista.
Više važnosti je pridavao crtežu i liniji. To je ona njegova infatilna crta iz djetinjih dana kada je veoma uspješno, skoro u maniru odraslih crtao , skicirao, majku, sluge, psa ili konje .
III. Ekspresionizam* (*francuski expression,expresio znači izražaj, izraz.)
Ekspresionizam je nastao na izražajnim tradicijama impresionizma i post impresionizma unoseći neke specifične osobine koje ga bitno razlikuju od tih pravaca.
Iako potiče od francuskih umjetnika, pravac je najprije zaživio u Njemačkoj.
Ekspresionizmom se pokušava izraziti unutarnja stanja autora, njegove lične misli i emocije proistekle , iz njegovog pojmanja života i njegovo oblikovanje viđenja vanjskog svijeta.
U svojim počecima ekspresionizam je bio vrlo pesimističan i apokaliptičan i predstavljao je krik i vapaj čovjeka koji je proživio zastrašujuća ratna dejstva prvog belikog rata . Na osnovu tog prvog krika modernog čovjeka rodiće se mnogi umjetnički i filozofski pravci .
Po svojim obilježjima umjetnost Tuluz –Lotreka koketira sa impresionizmom, nosi sve odlike postimpresionizma , a jedan je od njegovih „osnivača“ i najznačajnijih predstavnika.
Sa ekspresionizmom je povezan samo utoliko što je njihov preteča. On među prvima slika ličnu tragediju ,. Njegovo viđenje svijeta je krik hendikepiranog čovjeka kojeg je taj hedikep gurnuo u jedan svijet daleko od njegovog „ prirodnog“ miljea stečenog rođenjem.
Danas , kada je sve pojeftinilo , izraz ekspresionizma se upotrebljava za svaki umjetnički rad u koji objektivnu stvarnost pomjera, iskrivljuje ili simbolički predstavlja, da bi pojasnila nutrina jednog umjetnika.
Tuluz – Lotrek je bio samo svoj slikar. Pripadao je epohi impresionista i postimpresionista. Bio je preteča ekspresionizma. Nije bježao od linija naturalizma ili simbolizma. Nikad se nije žanrovski odredio. Jer nije mogao. Crtao je od trenutka do trenutka, od rapoloženja do raspoloženja , od potrebe i naruđbe, gdje forme i nisu toliko bitne. Miksao je sve dok nije dobio djelo koje mu se sviđalo. Uglavnom se sviđalo i posmatraču.
Autor
Hajro Šabanadžović
Djetinji snovi
Đardin ljubavi
Neuzvraćena ljubav
Rastanak
**
Ćutim
poput djeteta
poput ptice
koja umire pjevajući
poklonih ti srce
krvavo i živo
sa usnama usječenim u bjelinu zuba
da oblacima druguju
dok tražih tebe u mirisima ljubičica
dana prošlih nerazumom ubijenih
i pjesama tvojih meni posvećenih
da se ogrnem snima
u nemirima tvojih beganja…
a
u
kriku
kapljica kristala
koje klize niz lice
čutim bol
i tananost
u uzvišenosti one koju volim …
odlazim mirom ogrnut