Ana Ahmatova – Luna u zenitu

 

 

Taškent 1942.-1944.

 

1.

 

Usnut rastužena,

ustat zaljubljena,

ljepotu vidjet u maku.

nekakva je sila

danas ulazila

u tvoje svetište, mraku!

S mangalom dvorak,

tvoj dim je gorak

i jablan ti je visok…

Šeherezada

iz vrta sada

ide… Takav je Istok!

 

 

 

S groznih trgova u Lenjingradu.

ili s blaženih Letinih polja,

jesi li ti poslao zahladu,

okitio jablanom ogradu,

i azijskih luči milijardu

razlio iznad mojih bolja?

 

 

3.

 

Kad bi mi se opet vratilo:

ta užarena noć i mučenje

(kao Azije u snu bunilo),

 

Halimino slavujsko pjevanje,

i biblijskih narcisa cvjetanje,

i nevidljivo blagoslivljanje

kao vjetrić bi zemljom šumilo.

 

 

4.

 

I u sjećanju, dnu kovčega išarana:

sveznajućih usta sijeda smješkanja,

plemeniti nabor nadgrobnog turbana

i carski patuljak – bokor mogranja.

 

 

5.

 

Treće proljeće čekam daleko

od Lenjingrada.

Treće? I ono, čini mi se,

bit će posljednje.

Al’ nikad neću zaboraviti

do časa smrti,

kako zvuk vode bje utješan

u sjeni granja.

Breskva procvala, a dim ljubica

sve mirisniji.

Tko smije reći da sam ovdje

ja u tuđini?!

 

 

6.

 

Sedamsto ne bjeh tu godina

ovdje, a sve je kao prije…

Ista se božja milost lije

s tih neporecivih visina.

 

Sve istih zvijezda kor će sjati,

sve isto nebo svoda crna,

i vjetar isto nosi zrna,

i istu pjesmu pjeva mati.

 

Moj azijski je dom još trajan,

potrebe nema strahovati…

Još ću doći. Ogrado, cvati,

neka je prepun bazen sjajan.

 

7.

Pojava lune

Od sedefa i ahata,

od zadimljenoga stakla,

ukoso lebdjeti nagnata,

tako je čudnom postala –

kao da “Mjesečeva sonata”

ispred nas je na put stala.

 

 

8.

 

Kao u trpezariji – klupe, sto, prozor

s ogromnom srebrnastom lunom.

Kavu pijemo i crno vino,

muzikom smo zaneseni…

Svejedno…

I procvala je grančica nad zidom.

I u tome je bilo oštre slasti,

neponovljiva neka slatkoća.

Besmrtnih ruža, i suhoga grožđa

domovina nam utočište dala.

Bookmark the permalink.

Komentariši