Žal za majkom

Majčina duša

Suze majke duboke ko uzbirkano more

Majčina brižnost

Majčina tuga

Majčine suze

Majčina svjetlost

Majčina radost

Majčina ljubav

Majka

 

Prođoše godine

sretnik a siroče

još uvijek tuguje

majku svoju

usnulu

nerazumom njegovim

ima vremena

 

a nema

nikad nema vremena

nikad dovoljno izrečenih riječi

nježnosti i ljubavi

dodira

 

a jednog dana tuga navre

rečemo biva iznenada

i doziva sretne dane djetinjstva

 

samo četiri  riječi

volim te majko mila

kucaju na penđer

kućerka starog

u   mahali pustoj

 

majka ne otvora vrata

predugo čekala

pa se umorila 

pusti sanak usnila

siroče  željnog njenih riječi

nježnih milovanja 

tužnog ostavila

 

eh mati mati 

da ti je samo znati

koliko je ljubavi i časti 

utkano u me od tvoje blagosti

 

oprosti mi na tuzi

proći će znam

hvala ti

jer i sada

želiš radost

na licu mom

 

tako si me učila 

mrijeti se mora 

da bi se drugi rodili

radosti Božije darivali

 

 

















































												

Jedan slučajni susret sa Vehabijom, našim bivšim drugom

Nedavno smo sreli  jednog jednog našeg druga, koji se odmetnuo od nas. Ćafira. Svako ko se odmetne od svojih drugova je nevjernik. To je u mahali zakon. A sve je relativno . Čak i pojam čafir.  I ko je  nevjernik i ko se  dometnuo i ko je koga izdao.

Vidimo debelo zabradatio, ne liči na insana kojeg smo mi poznavali, Više je nalik  na bradate kreature, koje su sa okolnih brda , ne tako davno prije, pucale po nevinosti prelijepih Saraj zidina i njegovim mubarek mahalama i nevinim insanima.

Sada je vehabija, koji je sam sebi odabrao ime pa se sada vabi Vehabija Kavaz Kavonoz . Nimalo  ne krije da je mudžahedin.   Mora mu se priznati, uvijek je malo zatucan i iskren bio.

A bolan ne bio ,kakav mudžahedin te spopo? Jaran si nam . Rođen , odgojen i odrastao. sa nama. Četiri krvave kuke si se sa nama trebo smucat od rova do rova. Krvcu proljevati , plakati i revati ; ko vo koga zvjeri kolju , za desetinama , stotinama tisuća nevinih koje monstrumi na bigajri hak klaše i nestajaše.

Dobar je to čovo, pomirljiv i skrušen. Ne bi ti taj mrava ni nenamjerno zgazio. Znamo to.

Mi neuki i blentavi , ponekad i jalijaški mutavi kaki jesmo , pitasmo ga:

-Šta je to mudžahedin?

Razložno je pokušavao da nam objasni nešto što je strano ovim prostorima i  što mi ne možemo ufrštuljiti i svariti.

-To je borac koji se bori na Božjem putu.

Ne pitasmo ga gdje je bio za rata 1992.-1996. Znali smo, pobjegulja u Turskoj mir našao. Neuki i radoznali mi ga pitamo:

-A  šta je to borba na Božjem putu?

-Boriti se protiv nevjernika na svakom koraku.

Zaista smo neupućeni kad ga moramo pitati :

_Kako to da se o tome ne govori u pet osnovnih ibadeta i ko su ti nevjernici.

-Kakvi vas ibadeti spopali. To su vjerske dužnosti koje nemaju nikakve veze sa borbom na Božijem putu. Ćafiri su svi koji ne misle kao mi.

Sada nam je već lakše. Nismo više neuki i neupoznati. Vehabija zna manje od nas. Za njega ibadeti nisu borba na Božjem putu. A osim toga i  od malih nogu nas u školama učili istini  da oni koji ne misle ko mi ili su truli kapitalisti, ili informbirovci, fašisti ,četnici i ustaše ili samo  izdajice. Ali to nema blahe  veze religijom. Ipak želimo da pojasnimo stvari, pitajući koji su to oni koji istovrsno misle.

-Hanefije ,Vehabije i na kraju ,krajeva talibani i ISIS.

Skontamo, srce mu zamotano u crnu zastavu u kojoj ljudskosti nema. No ,možda smo preuranili sa zaključkom i pogriješili , a ne valja dušu griješiti.

Pitamo ga :

-Da li je borba na Božijem putu ,opasati se bombom i u džamiju ili školu, punu nevine djece i žena , ući i raznijeti ih?

-Da li je borba na Božijem putu ostaviti svoihu zemlju i svoj narod na milost i nemilost koljačima i ubicama?

-Da li je borba na Božjem putu    primati u svoje redove strane plaćenike i ubojice sa trulog zapada  i   boriti se protiv svoga naroda i svoje braće, silujući, ubijajući,paleći žareći sve pred sobom?

Da li je…

On nas prekida savjetom ;

-Uvijte žene u mikab to vam je najčistije.

Mi kažemo da mikaba u Kur'anu i Sunnetu nema,ni jednom jedinom riječju nije pomenut.

On se malo lecnu, pa nam kaže da su to njemu hanefije prišapnule ,da tako mora biti.

Zatim nam reče da je poželjno, po  dvije tri sirote žene vjenčavati. I više ako se para ima.

Mi ga pitamo :
-Koga će  dvojica,trojica ili više njegove braće tada ženiti, jer za njih nema žena. Hoće li ženiti koze, krave ili se među sobom ,muško sa muškim ,ženiti.

On se zacrveni, pa reče hanefije im kažu da je  kod njih  u nijhovim čitabima tako zapisano.

Malo se šalimo, pa ga pitamo:

-Da li ste vu hanefije   pijetlovi?

Njemu nije jasno zašto ga pitamo.Mi  mu objašnjavamo da samo pijetao može podmiriti više koka, a i žena više muškaraca. Naše historija i tradicija nam kaže da se nije rodila  ta muškarčina  kojim može redovno više od jedne žene podmirivati.

-E ja mogu!

-Kako znaš?

-Tako mi hanefijci i reis kažu!

Nećemo mu reći da mikab zaduhu stvara i prenosi sa pokoljenja na pokoljenje. Da mikab Bogom datu ljepotu krije od Boga. Nećemo mu reći da nezadovoljena žena, svoje strasti ne može stišati, da će drugog pjevca tražiti. A ako ne smije i ne nađe, može se lako u tribadiju pretvoriti. Uvijek ih ima više od dvije u domu hanefijaca.

Da bi nas na “muke”  stavio ,on  nam još reče da se ne treba sa inovjerkama ženiti.

Ne pitasmo ga ko odlučuje ko je inovjerac. Znamo reći će nam o tome odlučuje hanefijac. Ali ga pitasmo kako to da je Muhamed A.s.,vjerovjesnik , pomazanik Gospodara svjetova oženio kopćanku hazreti Mariju, časnu hrišćansku kćer.

Nije ništa progovorio,samo je zube stisnuo.Vidjeli smo da vaga i da se pita šta mu to još hanefijci podmućuju  kriju i lažu . Negdje pročito da se u Islamu nakotilo preko dvjesto sekta. Isto kao kod hriščana i cionista.

Vidimo neugodno mu,pa se odlučismo na jedno manje provokativno pitanje.

-Ko su ti ,da prostiš , hanefijci koje mnogo spominješ i na koje se pozivaš.

-Ne znam,ovi moji iz „islamske zajednice „ mi se dodvoravaju i tetoše me, samo da bih prihvatio te njake  hanefijce i njihov šerijat.

Mi ga više ništa ne pitasmo.Neugodna tišina.

On htjede nešto reći, ali slegnu ramenima ,pa ode svojim putem,bez selama.

Ne pitasmo ga :

-A gdje si ti mudžahedinu , jado jadni bio kada su časni ljudi  branili  , krvcu proljevali i umirali sa Božjim imeno na usnama ua Bosnu zemlju Božije milosti i njene nevinost?

Znamo – ne pije vode! A Bog Milostivi će ga to pitati.

Ode onako kako to vehabije hode. Polako, pomalo pognuto,kao da teret grijeha na leđima prte. Jal svojih,jal onih za koje su plaćeni.

Obučen u skromnu odjeću, trofrtaljne patalone, gumene kundure slične opancima, tri broja veće klepeću po usijanom asvaltu. Kontamo bio bi lijep i ugodan čovjek  Bogu Milostivom ,samo da nije zapustio bradu i mozak.

Još kontamo, valjda je lijen da se ebrije, jer nije ovo početak ere pećinskih ljudi ,kada nije bilo britve, brijača, žileta i trimera.

Mi se takvih brada ježimo:

– od vremena kada su nas tjerali da napamet bubamo Mraksa i Engelsa,

-otkako su nam dokazivali da je Čarls Darvin gatao da je čovjek nastao od majmuna,

-otkako  su razni  Mensoni kasapili žive trudnice i iz utrobe im vadili  živu djecu,da bi ih ubijali,

-otkako su  bradate kreature, tvorovi , monstrumi  i pogan krenuli da unište Bosnu i njen narod,

-i još otprije otkako su …

Ali mi nemamo vremena za tužbalice i nevjernike. Nama je svaki brat mio , bilo koje vjere bio , ako se za Bosnu zemlju Božije milosti borio.

Tako smo skontali da brade nemaju veze sa  Bogom Jedinim , ljudskošću i  razumom, i da se rugaju svemu dobrom i čestitom. 

Vikont Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa – Zapis u X. Poglavlja / Poglavlje IV





Pariz , Monmartr i Pozorište

Izabrao je umjetnost kao svoju profesiju. Bolje reći bolest i opšte fizičko stanje mu nisu ostavljali drugu mogućnost. Sklonosti ka crtanju i slikarstvu , koje mu je od djetinjih dana potspješivala majka , su postale osnov njegovog života.

U traganju i odabiru građe za rad , često se pominje jedna rečenica:
-Usled nemogućnosti da se u potpunosti koristi svojim telom poceo je da živi za umjetnost.* ( *Enciklopedija Britanica 2004.).

Pogrešno. Iz više razloga.

Mnogi će pomisliti da je živio od umjetnosti. Zaboravljaju da je porodica Tuluz-Lotrek bila među najbogatijim aristokratama tog doba. Ono važnije , umjetnost bio bijeg Tuluz-Lotreka od nesreće i usuda u vrtlog života.

Grad svjetlosti  Anatol Fransa   , Pariz je bio njegovo životno opredeljenje od najranijih dana djetinjstva. U njemu je počela njegova bolest i završila.
Pariz je u to vrijeme bio centar svijeta. Veliki koloseum svih kulturnih dešavanja, i što se tiče same umjetnosti a i svrukupnog života i provoda na ulicama. Monmartr je bio središte umjetnosti i srce Pariza . U isto vrijeme na ulicama Momartra, bolje reći u zagušljivim lokalima , pozorištima, bordelima Monmartra i Pigala  su se susretali slikari Van Gog, Pol Gogen, Žorž Sera ,  Tuluz Lotrek ( i svako umjentik koji je držao do sebe ) .

Njih četvorica su bili sasvim različiti po svojim karakterima. Ipak imali su nekoliko zajedničkih imenitelja: ljubav prema slikarstvu, apsintu, noćnom životu i lične tragedije. Sve  to je stvorilo neke spone među njima, koja je dovela do male revolucije u slikarstvu i umjetnosti. Lične tragedije su prijemčive za sveopopštu neprevdu i bijedu. A to su već neiscrpne teme za rad.

Zahvaljujući tim umjetnicima, još jače se nastavlja probražaj umjetnosti i rušenje krutih načela akademizma , koji su započeli impresionisti.
Monmartr postaje kulturno umjetnički centar epohe na prelazu dva vijeka u kome su se desile revolucionarne promjene u slikarstvu i umjetnosti. Umjetnost je izašla iz uskog kvira ateljea. Oslobođena, lutala je po prirodi , po kafanama, trgovima , parkovima i pločnicima.

Kist i boja su postali oružje koje kritikuje i upire prstom u sveprisutnu nepravdu . Istovremeno ruše se i krute umjetničke, slikarske forme i shvatanja.

Ulica, kafana, javne kuća , pločnici crvenih fenjera, scene svakodnevnice polusvijeta postaju nepresušni izvor motivacije, ali i druženja. Ogromne količina apsinte su kolale krvotokom umjetnika. neki su zastranjivali u jačim formama opijata.

Slikarstvo i zabava , bjesomučni noćni život u tami polusvijeta , kao jedini mogući vid življenja zarobio je i grofa Tuluz – Lotreka. Cinici bi rekli – smrtonosno.

Vremenom Tuluz Lotrek  postaje nezabilazan činilac u dešavanjima u kvartu umjetnosti i nazivaju ga „dušom Monmartra“. Ružni , metar i žilet čovječuljak ima duha da postane duše jednog neponovljivog vremena.

Odjednom njegova umjetnost nije samo puka faktografija, plakat ,poster, ilustracija ili print za časopise. Odjednom slike dobijaju dušu, umišljaj, poetiku  , autentično viđenje ili snoviđenje slomljenog , ali nestašnog i života željnog čovječuljka.

Tuluz-Lotrek postaje vjerodostojni dokumentarista koji predstavlja avangardu svoga vremena. Njegovo djelo postaje poziv na putovanje kroz život pariškog noćnog života, osvrt na  kontraste sveprisutne ućmalosti  i dekadencije života. Opomena  i tadašnjim i budućim generacijama:

-Život je iluzija koja traje jedan tren.

Postavši neodvojivi dio slikarevog bića, noćni život Pariza, postaje  centar  svijeta i rada. Upoznavši sve njegove velove i valere Tuluz – Lotrek omogućuje posmatraču sudioništvo u tim šarolikim i opijajućim svijetovima pozorišta, kabarea, bordela i trotoara ulica crvenih fenjera.

Začuđujuće je  da svaki posmatrač bez izuzetka poželi da postane dio života Tuluz – Lotrekovih pralja, pjevačica, igračica prostitutki , kao vodilja i opsjene boemima i hedinistima, lišenih predrasuda, oslobođeni okova učmalih molralnih društvenih normi i licemjerstva.

Rekosmo – Pariz je još u djetinstvu postao Tuluz-Lotrekov grad i sudbina. Blagodeti Pariza su odškrinuli vrata neobičnom  slikaru , a on ih treskom širom otvorio:  Grad i slikar su nastavili  živjeti simbiotičkim životom. Skoro svaki detalj te simbioze  ovjekovječen je  bojom i pokretom na  svakoj slici koju je poklonio javnosti.

Monamrtr bez Tuluz-Lotreka i njegovih muza, prijatelja, i svega onoga što što je tada značilo njihov život definitivno ne bi bio onaj Pariz o kojem se već stoljećima priča.

Čini se da nema dogođaja koji se desio u njegovom okolišu a da ga on fotografskim sjećanjem kista nije ovjekovječio i ostavio u naslijeđe generacijama koje dolaze.

Zaljubljenik u pozorište od mladosti , nikad se nije rastao od njega. Čitavo vrijeme umjetničkog djelovanja bio je aktivni sudionik u životu pariških pozorišta.Bezrezervno, ponekad i bez novčane naknade , često je svojim izdašnim prilozima učestvovao u realaizaciji mnogih avangardnih i redovnih programa. Brojnim  sačuvanim i izgubljenim posterima , printovima, panoima i slikama proslavljao je pozorište i pozorišne umjetnike , izvođače i scenu.

Neko reče ; dobro se dobrim vraća!

Prvenstveno zahvaljujući djelima posvećenim pozorišu Tuluz – Lotrek je stekao slavu, prvo na Monmartru, pa u Parizu i dalje je sve išlo svojim tokom.

No. njegovo djelo nije samo zaljubljenost u pozorište. To je bila prilika da iskoristi moć pozorišta koje je ono zauzimalo i pariškom društvu. Pozorište je bilo žila kucavica noćnog života i promenada skoro svih ličnosti od imena i značaja. U pozorištwe se dolazili da se posmatra , uči i sklapaju poznanstvai prijateljstva , i da se istovremeno bude viđen i prepoznat. Da se uživa u slavi i životu.  

Ponekad se u Tuluz-Lotrekovim djelima čini se da je scena pozorište, bordela, hipodroma, šetališta …, potisnuta u drugi plan, ponekad čak i potpuno izostavljena. On želi da nam predstavi kretanja bila jednog društva kojeg čine skoro sukobljeni pojedinci .Jedinke  koje skriveni iza maski posmatraju jedni druge, zaboravljajući da pogledaju u svoju grotesknu nutrinu

Radeći za pozorište otkriva tehniku Japanakih drvoreza. Da ali je to primjetio u djelima Degasa i Matisa na koje je ta vrsta japanske umjetnosti utjecala, ne može se pozdano tvrditi. Ali sasvim je evidantno da je Tuluz.lotrek otišao korak dalje.

Radeći na plakatu predstave “Japanska diva ” do maksimuma je iskoristio dvodimenzionalnost kao način prezentacije predstave. Velika jednobojna ravna ploha plakata i jaki efekti uzoraka kao da su preuzeti dirktno sa japanskih drvoreznih igrarija .Od tada ova scenska odlika je vrlo čest gost ne samo na plakatima nego i u njegovim ostalim djelima.

Zapravo činjenica je da je Tuluz – Lotrek na velika vrata uveo japansko dvodimenzionalno slikarstvo u tehniku plakata , ali pobunjene nizove novonastalih pokreta u slikarstvu od postimpresionizma pa nadalje, do današnjih dana.  


* Anatol Frans književnik , slikarev savremenik koji je prije svega bio esteta koji je objavljivao stihove u duhu Parnasa, impresionističke kritike i romane

Sjećam je se , progoni me slika njena

 
 

Prošlost  se ne vraća

greške se plaćaju

ljubav niko ne krpi

ni za šaku zlatnika

 

sjećam je se svakog osvita

progoni me slika njena

krhka je ko čaša od kristala

kad nestane jantara i žada

 

sada pokisao stojim

ispod trešnjinog stabla

kiša pere tragove suza

dok muzika tanga  srcem pleše

 

utragovima nestalim 

vrijeme je izbrisalo behare

Usud  je ubrao sve moje trešnje

ionu najdražu sobom odveo