Prošlost se ne vraća
greške se plaćaju
ljubav niko ne krpi
ni za šaku zlatnika
sjećam se
progoni me slika njena
krhka je ko čaša od kristala
kad nestane jantara i žada
sada pokisao stojim
ispod trešnjinog stabla
kiša pere tragove suza
dok muzika tanga
još uvijek srcem pleše
vrijeme je izbrisalo behare
Usud je ubrao sve moje trešnje
i onu najdražu sobom odveo