l
Vikont Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Mon – Zapis u 10. Poglavlja
Poglavlje 1.
Uvod
Vikont Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Mon , slikar i aristokrata.
Najveći slikar među aristokratama. Najveći aristokrata među slikarima.
Po mnogima – jedan od najvećih slikara svjetske likovne umjetnosti.
Dojmljivo.
Malo buni kako se pravilno piše njegovo ime. Genije je u pitanju, ne smije se griješiti na osnovnim stvarima.
Tuluz Lotrek ili Tuluz-Lotrek ?
I pronađemo odgovor. Tuluz-Lotrek.
Sa tim imenom se rodila magija jednog slikarstva koje svojom jasno izoštrenom poetikom plijeni dunjaluk već treći vijek uzastopice.
A tko mu bijaše taj čovjek , ili čovječuljak kako obavještavaju učenike i ljubitelje umjetnosti?.
Tužni gegavi smotanko ili raskalašni veseli čovječuljak?
Teško je sa ove distance biti jasan i određen , pričajući knjiški i na osnovu na nasumično odabrane građe. Moraju se pretražiti mnogi izvori , zaroniti u mnoge sehare koje skrivaju tajne o velikim ljudima.
Srećom, njegova ostavština je bogata i raznovrsne. I veoma slavna. A uvijek ima onih koji žele da se uklope u neki mit. I oni pišu. Pišu svašta, i istinu , i senzacije i tračeve. Ne prezaju ni od laži i podmetanja. Treba pronaći prave riječi i napisati vjerodostojan zapis o slikaru , o kojem je iznešeno obilje podataka, vrlo često kontraveznih i neutemeljenih.
Mnogi se slažu da o Tuluz: Lotreku najiskrenije govori njegovo djelo.
Kažu ima mnogo zagubljenih radova. Zagubili se u vrelim Monmartskim apstinskim noćima , kad je čovječuljak zemljotresom kosio prijatelje. Jednog po jednog. Svi veći za glavu od njega i za istu visinu manji od njehovog genija. Izuze dvojice, trojice.
Još rekoše , ima mnogo bespovratno izgubljenih slika. Izgubila ih mnoge žene koje su voljele malenog slikara. Nisu ih imale vremena skloniti , jer dolazi im slikar posjetu. Smotane u rolu, zapale bi u neki čošak i eto fešte malim miševima.
Pa šta ako su redom bile prostituke? Dobro , i poneka pralja – prostitutka. Ili igračica i pjevačica. Možda i one „potajne“ prostitutke. One su bar znale pravu razliku između ljubavi i podavanja za novac. I nepogrešivo su znale u ljudima prepoznati tugu i dobrotu.
A to je sve što je maleni genije trebao. U svijetu koji je jako surov prema ljudima koji imaju bilo kakav vidljivi hendikep Tuluz-Lotrek je tražio svoje mjesto , i samo malo topline i ljubavi.
I našao je Monmartr . Raj za umjetnike , avanturiste, boeme , posrnule ljude,ljude koji žele pobjeći od okrutne stvarnosti. Normalno , u sve to se savršeno uklapa polusvijet. To je i njihov milje. Nad Monmartom dominira čuvena prelijepa bazilika Sakr Ker , kao čuvar koji bdije na čitavom okolicom i Parizom.
Vrlo kontarstno i simbolično . Bjelina Sarkr Kera, nasuprot polutami Monmartra.
To je postao svijet snova i života jednog hendikepiranog čovječuljka, koji nije ima djetinstvo. Čovjeka koji je iz agonije lomova, groznica i bolova preko noći postao čovjek sa dječijim nogicama. Vrijeme će pokazati da fizički nedostaci nikad ne utiču na veličino sjenke koju čovjek ostavi za sobom.
Poglavlje 2.
Biografija
Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa je rođen, 24. novembar 1864 u Albiju, nadomak Tuluza. Rođenjem je postao pripradnik stare aristokratske porodice koja porijklo vodi od Karla Velikog.
Jedini sin grofa Alfonsa i grofice Adele de Tuluz-Lotrek imao je sve predispozicije da postane uvaženi posjetilac salona najčuvenijih i nasjlavnijih francuske ariastokratije i visokog društva.
Blisko krvno srodstvo supružnika, djece brata i sestre je poremetila porodične planove. Zakoni genetike su neumoljivi. Umjesto da pojača i stvori što čistiju aristokratsku krv i sačuva porodično bogatstvo na okupu, taj neuko skovani plan se kao mora nadvio na živote čitave porodice. Prvorođeni sin Anri Mari Rejmon se rodio sa svim mogućim incestuoznim bolestima i manama.
Tri godine poslije mu se rađa brat , ali ubrzo umire. Tuluz – Loterek ga se ne sjeća i nikad ga nije pominjao,. Iako mu je majka pričala o njemu , nije se osjećao vezanim ,više je bio začuđen činjenicom da je imao brata.
Dijete je svo djetinjsto probolovalo sve moguće infekcije i groznice, zbog izraženo oslabljenog iumuniteta. Pubertetske godine odrastanja , 12 i 13 godina dogodile su se nesreće koje će Anrija Tuluz.Lotreka obilježiti za čitav život. Skoro iz čista mira lomi prvo lijevu , potom desnu nogu (kuk) Neko bi reako Usud. Možda. Ali to je bilo sasvim logično . Uzročno posljednićna veza rodoskvrnuća.
Genetske mane, nemogućnost pravilnog zarastanja, možda i neadekvatni tretrmani čine da se mladi grof razvije kako to nalažu fiziološki principi, osim u nogama. One prestaju da rastu . Postaje čovjek sa zakržljalim i nepravilnim dječijim nogama.
Ali Pariz mu se dopao. Bila je to ljubav na drugi pogled, ali ostaće jedina ljubav koja mu je podarila svoju milost, bezuslovno.Skoro. Morao je osvojiti svoju ljubavnicu. Ona mu je pokazala put kako da to učini.
U Parizu je živio njegov otac. Poslovi, odvojenost od porodice.Možda bijeg. Njegova žena je vodila usamljenički život. Crkva , klupica za molitvu u spavaćoj sobi. Grof Alfonso je bio markantan čovjek pun života. Englezi bi rekli: pravi dendi. Ah ti aristokrati. Supružničke sobe su bile odvojene, kao i supružnički odnosi.
Škola mu je već prvih dana dovela doživotnog prijatelja Moris Žoajan., koji će postati bitan faktor u njegovom budućem životu.
Živjeli su na bulevaru Malerb u velikom stanu , u raskoši. Okolo aleja kestenova.Ali ipak to je iugledalo tako sićušno i siroomašnu prema njihovom zamku u Albi.Život mu se odvijao po majčinim zamislima. Crkva i molitva su bili u prvom planu. Čak je imao pričešće. Igrom slučaja nedugo poslije pričešća počele su glavobolje i groznice.
„Glavobolja,a ? Neveljala gadna glavobolja?
Doktor se glasno smijao u svoju četvrtastu bradu.* (* Mlen Ruž – Pjer La Mir , Alnari Beograd 2004.)
Poslije su se i doktori i porodica hvatali za glavu. Nisu znali šta je djetetu. Groznice i glavobolje su se smjenjivale . Razmaci između glavobolja buili su sve kraći. U tim razmacima liječenje po banjama, bolnicama, sanatorijumima, širom francuske. Nema pomoći.
„Ozdravio“ je nakon dvije godine. I onda je pao. Bezazlrn pad ,u kućnoj biblioteci. Lijeva noga je kvrcnula kao suha grančica.Mjeseci oporavaka , nezarastanja, i napokon pobolkšanje. Hod sa štakama.
I kamenćić , veličine graška , kažu biografi, se našao na putu jedne od štaka. Novi pad i samo jednan užasni vrišteći krik :
-MAMA!
Dvije godine bolova, doktorskih namještanja, izazvanih lomova, novih bolova vrištanja do iznemoglosti. Majka je otupjela, sleđena, shvatila je majčinskim instiktom da njeno milo dijete neće neće nikad ozdraviti.
Ipak nakom dvije godine Riri se probudio bez bolova i temperature . Kao da je došao sebi. Ubrzo je skonut gips sa obje noge. Bilo mu je bolje. Uputio se na stranu ozdravljenja. Za svo vrijeme bolesti,groznica i lomaova skoro da nije rastao.
Tada je već imao četrnaest godina . I odjednom počeo je rasti. Nesrećama nikad kraja. Rastao je gotrnjom polovinom tijela. Grudi, ramena, su poprinmali konture odrasle muške osobe, ali noge su ostajale krhke, pune ožiljake ,dječije.Lice mu se izobličilo. Usne su mu odebljale obojene nezdravim skarletnim crvenilom, nos bezlična mesnata izraslina sa velikim nozdrvama. Oči si mu krasile naočale velike dioptrije jer mu se vid raspidno pogoršao.
Kada je ocu saopštio da će prohodati Anri je dobio čutljivu reakciju svoga oca grofa Alfonsa de Tuluz-Lotreka:
„Otac ga nije čuo.Ko je taj stranac? Taj odvratni bradati kepec koji se smiješi na njega iza svog smiješnog cvikera? Ne, to ne može da bude njegov sin! Njegov sin, njegov jedinac, poslijednji od njegove loze!
Iskrivljene noge i patkoliko geganje pri hodu su specifikum , koji je Anri morao kao težak krst nositi čitavog života. Propali su planovi grofa Alfonsa za Anrijevu vojničku karijeru , dobru ženidbu i produžetku loze.
Tu se završava biografija grofa Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa i počinje život i uspon slikara Tuluz Lotreka , visokog 150 centimetara.
(-3. poglevlje nastavak sutra 01 . 06. u 20 08 h )