Čitav život sprcan u jedan kufer

Tragom kiše

*

Čitav život tegarim samo jedan , ohrdani , kožni kofer , srednje veličine. Ispran tragovima kiše čami na tavanu stare roditeljske kuće koja je vidjela i bolje dane , a sada samuje mnogo života, ljubavi, dobrote , radosti i milosti. Mnio sam , ako iznenada budem prisiljen na selidbu , bilo gdje, u njemu imam sve za lagodan život.Ne treba mi ni neseser . Pederski djeluje , a i višak je.

Neko bi rek'o :

-Siromah si ako čitav život možeš sprcat u jedan kofer !

Aha , kako ne!- mislim ja i sliježem ramenima.Ne valja se sporiti sa neukim. Neće razumjeti, čak i ako protabire sadržaj kofera. A u njemu na priliku za svaku nepriliku obavezno turnuto:

-Dva para kratkog veša. A par su vam gaće i majica. Uz oni par na sebi , dovoljno za četiri dana . Ako se jedan dan čojk malo uščuje ,nije grede , putnik je , a vremena su svakakva , počesto nikakva. A valjda će se u četiri dana naći bar neka bara , da se osafunjanoj žutini vrati bar malo bjeline..

-Jedan par dugog veša. Nisam ljubitelj dugog veša, jer glupavo izgleda očekivana scena – gologuzo žensko i čojk u dugom vešu , sa natakarenim i kofrčavim atributom. A i kakav sam lajav , mere mi se usput zalomiti neki zindan. Gluho ne bilo , polove i Sibir ćemo preskočiti, ako ikako mere, makar moro na kratko zakapijati labrnju.

-Dvije jednobojne košulje , dvi-tri kravate , jedne pantale sa špic peglom,rezervni par salonki i četiri para čarapa.Pristojni insan mora svaki dan mjenjati pokrivke za noge, da se insanke , umjesto od pogleda na atribute , ne bi bandačile od “aromli” nafajtanih čarapa. Iz istih razloga izbjegavamo muške insane. Većina tukne ko kolera.

Ali to je dovoljno samo za po kofera,primjetiće neko.

Jes vala, istina živa.

-U drugu polovinu uturim jednu uokvirenu sliku.Zlu ne trebalo, mere se prodati ako bi ovi bakso sprca penezi na neke sitne potrepštine, recimo: bokor kamelija , chanel 5, dior 999… Ovo bakso mu natandariše pajdaši. Kažu ; baksuz totalitaris ! Gdje god sjedalicom mrdne, mora ga neka neka ljepota ščolit. A njega učili da bude dobar i fin. I da pomno pazi : Bogu Božije, a ženi …ma znate već. Ono što najviše voli. Ni slučajno krpice.Nije naviko oblačit, već …,već bezbeli – bezmirisne kamelije da uokvire nagost raskošnog ženskog tijela , osjenčenog mirisom petice i pokrivenog bojom 999-tice. Joj ljepote judi moji.Boli glava!

-Zatim dva platna za nabrzinu slikati , jer lova u čaroliji brzo kopni , ko snijeg u avgustu. A ponekad valja usnulu ljepotu namah ovjekovječiti i koji prekoredni sevap zaraditi.

-E sad, treba i pet osnovnih boja ponijeti. Jer natakariš platno ako nema boja.

Eno neuki nas šenkrat plaho ispravljaju:

-Crna i bijela nisu boje.

-Joj levata mile moje. Eto, nek oni naslikaju crno bijeli svijet u koloru, bez crne i bijele boje.

-Kad već tegariš pet boja , moraš im prikantat i pet kistova minimum i jednu alkoholeru sa kurvoazijeom. Ne kao razređivač boni bili , već radi uroka. Ako te pogled na žensku nagost i ljepotu ostavi bez daha, a hoće garant, jer svaka je žena stvorena savršenom , da mereš grlo i pluća pročistiti žesticom i povratiti dah. Ono kažu grijeh je. Jes, kako ne!A nije ljepoti grijeh ljepotom svojom baksi fraz izazivati. A sem toga , moj otac , čuveni akšamlija , čitav život dokazivao da grijeh ne ide u usta , nego iz usta. Da li je bio u pravu saznaću kad mu se pridružim; jal Ah tamo , jal UUHH anamo onamo. Sve ostalo što mi je potrebno imam memorisano jal u blentari. jal u rukama i nogama, jal između… šta ga znam.Zaboravlja se. Krečana ipak još nije ,hvala Bogu, šljegla na mubarek sjedine.

I šta sad ?- pitaće neko misleći na hejbet prikalemljenih kalendara.

-Ma ne znam kako sam sprco tolike kalendare.Da nisu prelijepi i unikatni reko bih da mi je neko svoje podvaljivo.A jopet, možda se prebrzo živjelo. Možda se san za snom , bez predaha kalemio.

-Ma ne pitamo to . Nego šta je sa kuferom!

Aba zo. Što ne kažete? Ništa ! Kasno , u ratu anlaisah , kufer mi nikad nije trebo. Gdje ću ja bez svoga Grada čednosti. Šta bih ja bez Sarajeva. I Sarajevo bome , bez mene. Svisnuli bi načisto.

Sada je kofer skoro prazan.

Krpice u ormaru uredno poslagane i po redu i tabijatu dunjalukom svjetlo dana , jal noći gledaju. Il ne gledaju.

Platna prodana ,poklonjena, obješena na zidove ili u sehare snova pohranjena.

Kistovi se uglavnom u razređivaču kisele. Ima se pametnijeg posla.

Miris i karmin kupujem barem jednom godišnje. Ko da ih neko krade? Svako malo prhnu. Joj jesu nestašne ljepote mile

U vrtu zasadio tisuće raznobojih ruža. Nek ih beru same. Jer meni je grehota cvijet , ako nije žena , brati.

I jedna novost. Rat me naučio. Bijeli , pamučni čefin, dva u visinu a ležećki , se šest metara u duljinu ,a poravljeno i smotano , uredno ispeglan i složen ,kao jedini gost , na dnu kofera čami. Udomaćio se. Ko velim, nikad se ne zna. A jopet, damast mi se jaranski smješi ko da me tješi:

-Kad, tad! I nek znaš nisi bakso.

A ća mu ga ja znan. Moram mu virovati, jer život je prelip.A jopet , u zakutku malog mozga , imam skrajnuta još dvi tri sna i koja dobra želja. Uh ,da me oće podobriti i zapjevati … bilo šta. Ne bih se žalio.

Bookmark the permalink.

Komentariši