Frka Frkica – Deseta epizoda : Hiljadu pahulja bijelih

Nazvala me najljepša Marija , Frka Frkica , neprežaljena i nezaboravljana , nikad savršenstvom okrunjena ljubav moga života.   Zamolila da se vidimo.

  Pripeklo. Mađar blješti i dere ko da je neko bacio atomsku. Ne bi mi se izlazilo , no radosno srce ne časi ni časa . Eheej , to me  Marija čudesna žena zove . A čednost mila  je mnogo toga , i više od toga zaslužila. Zaslužila je beskonačnost koja se može ogranićiti u riječi – S V E .  

Uvijek je mudra i čestita žena bila, osim jednom. Prvi pu je njenoj nevinosti zlo zulum učinilo. Drugi put su je u njenoj naivnosti prevarili.

To jednom ili dvaput nikad sebi oprostila nije. A trebala je.Mladost , ludost.

I mi smo  svoje tajne imali. Znalo ih još četvoro i niko više. Trač se nije širio.

Sjeli mi u onu birvaktile Galeriju, sada neko carsko ime nosi. Poljubimo se u obraz,kao stari znanci . Il ljubavnici . Nema veze , svejedno je . Bitno je da s,mo opet skupa.  Svijet budno škilji . Neko ispod oka gleda ..

Ona čašu vode. Ja štok,mislim alkohol , ne od vrata.Gdje ćeš ba uprtiti tahte  na se ,usred kafane.i po ovom zindanu?

Šutim,ništa ne pitam.

Kaže ni kap nije okusila od rata i momenta kako joj je sin poginuo.. Predomisli se:

 -Hoću kurvoazije.Nostalgija.

Može kažem, konobarici; ma ista ona Esma D. iz Šekerove što mi je srce htjela da  dere ko Musa jarca; na živo; donekle i uspjela:

-Donesi nam malena  dva kurvoazijea, jednu tulumbu  i jednu ružicu.Može i baklava sa dvije kafe sa strane. Žao mi što rozaklije i  ribizli u fišek nisam zamoto. Ostarilo se . Čo'ek  zaboravio što i kako  se nekad guštalo.  I šta se jednoć nije havljalo. Ah, ta prelijepa vremena. Neće se nikad ponoviti. O vraćanju nema ni govora. Neko je najčvršće zamandalio pute bez povratke.

Ima još jednog sina i kćer, pa je nekako na noge stala. Morala radi djece. Oboje se ubračili. Nek su joj živi i zdravi . Sada sama živi. Muža  više ne pominje, već mi rekla, neki put prije , od pijanca se davno  rastavila. No , drago joj . U tujini došo sebi.

Tužno; mislim,takva predivna i prelijepa žena,a sreće sa muškarcima nije imala. Sve neki idiot, mahnitov , kreten  ili slično.Da je barem srela  neku  budalu  ili blentoviju, bolje bi joj bilo. To mu dođe kao neka navika baksuze birati. Neko bi rekao usud. Nije birala, tako joj nematali; je’ orkuženje , jal otac.

Samo jednom njeno srce jednog  odabralo.U nevakat., a za čitav život. Ona neuko dijete žejjno ljubavi. On mladić , skoro čojk , ali častan. Čeko da odraste  , U čekanju voz prošo. Žali Bože! Mahal je šaputala :

-Joj ,kakav bi par bili , samo da je malo više sabura bilo. Sreća bi ih potrefila . Na  ovom , a i onom dunjaluku im ravnog ne bi bilo.

A sa srećom je lako. Mislimo mi. Il’ je imaš ili nemaš. Nekad je imaš, a nekad nemaš. Pođeđe  te ostavi , na drugom mjestu te sačeka i nevino se  smješi. I uvijek zavisi od naših izbora. Zapravo sreća nam se uviejk smiješi , ali mi ne znamo  uvijek ootrefiti pravu stranu.

Kaže, čita redovno sve što pišem. Sve gola istina i plaho joj se dopada, pogotovu ove nježnije i ko fol  smješnije stvari. U politiku se nikad nije razumjela, sada još manje, ali mi vjeruje.A tek slike !?Dah joj stane. Sve ih razumije , sve joj vizije mladosti i snove prošlog života vraćaju. U mnogima prepoznaje sebe. I druge. Ponekad  , poneku oplače. Od dragosti , ali i tuge.

Ponio ja ono puce što se u uho natandari, pa insan k'o fol bolje čuje. Ratna kolatelarka. Meni svejedno metno ga ja ili ne metno; mislim puce. Ništa ne čujem, gluv ko dva topa. Granate me oglušuile na obje klempe.

Tako to život odredi!

Jal nećeš slušati starije , pametne il bilo koga? Evo ti granata,jedna, pa druga, pa milione njih dok te dvije tri ne potkače. I grruuhh pa grruuhh ti gluv na oba uha, ko stari zarđali top iz muzeja revolucije.

Šuti’, gluhiš i nijemiš. Joj rahatluka ljudi mili.Niko te ne anlaiše niti zarezuje. Uzvraćaš reciprocitetom . Tante za tante , što bi novo  latini rekli.

E , eto ti , pa sad rahat belajiši i ne slušaj nikoga,

Osjeti se nije žena zaboravila govor mladosti. Kako će bolan. Nika dnije prestala da uči. I osluškuje. Nisam ni ja, mislim u sebi. I skidam bubu iz ušiju, Frku sve razabiram i anlaišem .. Ona uvijek razgovjetno, tečno i čisto govorila. Nije mumljala poput međeda, ko ovi današnji svijet. A i ne trebaju nam riječi. Još uvijek joj iz očiju misli kradem.

Uh , ni ljepotu nije izgubila .Oplemenila je i profinila se . Ko Princeza pred svatove. Zavodljiva i čedna , a nikad toga niej bila svjesna. U meni damari cvile:
-Joj , frko Frkice prelijepa djevuško života mog.

-Joj Bože koliko je lijepa. Eh , blento blentavai , da si onomad znao zeru onog što sada znaš  ne bi joj…

No, kasno je . Čini se. Sada je tako kako je: tugo moja , žalosti moja, Frko Frkice vječna. Gledam je i ježim se. Koliko je ljepote ,  plemenitosti i nježnosti  u tom djetetu , to se  jednostavno ne može bez ganuća i suza podnijeti. Oči mi zasuziše.

Primim joj lijevu ruku u moju desno. Pogledam je u oči . Ona se smiješi . Zna me. To u mome srcu bolero plešemo.Ja je u vrhove prstića  , dašak poljubcem ljubim  Prinosim ruku čelu, pa opet prstiće ljubim i prinosim ruku ćelu, i opet je ljubim.

U Imperijalu svima oči na drške iskočile. Većina i ne zna šta se zbiva. Bleje i vrte glavama. Misle ovo neki štos ili skrivena kamera snima.

Ima jedna molba,kaže, zna da ću joj udovoljit, ali red je zamoliti.

Ide  ona ovih dana u bolnicu; ništa opasno. Neka obična cista na anamo onoj.

Znam da laže, ali šutim. Nikad se nija naučila lagati. Uvijek je prokužim.Naučila je Marija Magdalena da se iskrenost uvijek isplati i da se dobrom vraća.

Nema laptop, a i šta će joj.Ima ona svoju seharu znanja. Biblioteku , ocean tišina i sni. I sjećanja. Glupo joj ga tegariti , samo da svijet vidi da ga ima. Provjerila;nema haber slikičnog radija u bolnici. Moli da joj  koju epizodu o jahačima, harmonikama i mere bit o njoj preko reda zapišem i nabacim. Ona bi to išprintala i u bolnici čitala.

Kaže nema takvog mahalskog  pisanja nigdje na dunjaluku . A njeno srce , misao i ljubav rođeni i živjeli u mahali..

Dok to priča , gleda me i smješi se. I radost i tuga se mješaju. Znam da joj sada umom sjećanja , prošlost i emocije titraju i griju je.Strese se . Šuti. Diže čašu  u visini očiju i gleda me.Dugo, mirno i jasno . Kao fotografske leće koje se spremaju da sliku zapišu za vječnog svjedoka..

Ja podigoh svoju čašu . I  gledamo se.Otpijamo gutljaj  kurvoazijea . I gledamo se. Zapalim  dvije cigarete ne skidajući pogled s nje. Ljepota njena kao magnet vuče mi misao u dane kad je ljepota bila moja. Čini se da i nju more iste slike, jer oboje se stresemo i isto vrijeme. Nak hladnoća nas obuzima , ali toplina srca je nadječa i mi se zatiđeni mislima crvenimo.

Slike djece pokazuje i unučadi ima, pa ih hvali.

Ne pita za nikoga.Sve zna . Naučila slušati šta mahala šumi.

Ja ne pričam o tim nikojim. Nema potrebe. Nema ih. Nestali ili zastali u prošlosti. Samo mahala ponekad nešto zašumi. I utihne. Jer i nju su budni skoro ubili..

Od kako je zanijela sina koji je poginuo , muško je dotaklo nije.

Puno je to godina nedoticanja; previše. Ali znam, ako iko može nešto durati, to  Marija zasigurno može.Mene nešto tjera da se ispričavam. Nije savjest , prije će biti časnost .

Htjedoh nešto progovoriti, ona me šutka, prst na moja  usta stavlja .Kaže ne pričaj, nije ono  zbog onog što ja hoću da kažem ili predložim ,već jednostavno zato što nikad nikome nije imala opjevati ono:

-Joj,mamo mamice.

Samo jednom  vrlo davno, one divne prošlosti ; one večeri anterija i nevinosti  tijelo joj bilo spremno.Ali jednostavno nam se nije dalo.

I ti me na  vakat prije  iznevjeri. Drugoj dade ono što je meni pripadalo. Ne žalim se; samo kažem kako je bilo.

A onda su joj se suđaje smilovale i dale joj da ubere  ljubav njenu, kada se  najmanje nadala. Da mili , iskupio si se i u belaj nas uvalio.Nije raznišljala i mamicala je. Mamicala i grijeh skupljala:

-Joj , mamo mamice.

I molila se , najponiznije i svakodnevno ,da sav grijeh ide na njenu dušu. Ja nisam bio ništa kriv , Nisam tada  bio svoj.Ona se u potonjim godinama nadala da ima nade za nas. Da će nešto iskrsnuti i ponovo nas vezati , ovaj put za čitav život.

-Ali , jedini moj , nama se zaista nikad nije dalo.

I suza joj kliznu niz obraz. Ogromna , kristalna rosna.

Ja bih da joj je usnama upijem , ali svi gledaju u nas. Pružim joj maramicu. Svijetlo plavu sa bijelim prugama oko ivica.Mirišu na njenu čednost.Ona je  uze , grčevito je steže.I gleda u mene. Ukočeno , ali s ljubavlju i nadom .

Banana sećija je široka Ja joj primaknem  i usnama , nježno i polako , kao da dotičem rosu sa njenih grudi  upijem suzu. Slatka je i pitka, kao tijelo njeno .Nema nimalo soli i gročine.Kao da je svaki njen djelić satkan od nevinosti njene  ljubavi.

Ona me i dalje gleda. Sada je pogled postao mekši , ali je i dalje uporan i smion.

 Sa tri prsta lijeve ruke prihvatim joj meku bradu. Podižem joj lice. Gledam u bijeli dugi vrat, polako mu primičem nos i usne , mirišem je. Da , sjećanje me ne vara , još uvijek miriše na bebu i ljubičice,Klizim dahom po vratu , skoro da je ljubim . Usporeno , slou mošn , davnih vremena rekli bi kinematografi ,.

Na tren se dah zaustavlja na bradi , a usne polako pritišću zaobljeni  vrh . Sada sam na kraju puta . Vidm  uči . Svjetlucavo crne , sa ljubičastim iskricama koje ljubavnu čaroliju sniju, mole me , vape.

-Poljubi me mili moj.

Usne boje   trešnje pred branje ,cvjetaju i nude se.Moje , suncem i vjetrom opaljene ,nemaju izbora, ne mogu se oteti toj magiji , rastvaraju se , i  polako , pipajući po mekoći , spuštaju se na njene. Vlažne su i osčne , nabrekle od decenija čekanja , živeći za ovaj tren , da ih njen dragi ubere.Spojiše se dva vrela, dva izvora ljubavi . Grčevito i očajnički. A onda se smiriše , jer prepoznaše se. Misle sada će biti sve u redu. Ima vremena i nade za njih dvoje.

Imperijalom se prolomi pljesak. Par djevojčice , sa suzam ganuća u očima  prepoznaše ljubav i zapljeskaše.Vide ; njihovi momci izbečili oči i nijeme . One se nadaju možda su nešto naučili.

Ona mi se nasmješi:

-Hvala ti ljubavi moja , Prinče moj mali.

Bookmark the permalink.

Komentariši