Dan deveti – ponovljen zadnjeg dana juna 1980.
Ja , mladoženja, sjedim sam u hotelskoj sobi. Uz curvoazije i gitanes. Takav je život. Rapaticio est mater studiorum. Aha!
Leptir kravata blago opuštena. Bjela košulja blista kao da je iz sanatorijuma za mentalno propustljive. Teget plišani sakao na bjelini francuskog ležaja pravi plavetnu ružu nevinosti i sanja.
Kome?
Čemu?
Mlada u Sali obješenih , sama pleše svoj prvi i jedini tango svadbeni tango.
Zvanice se zalijevaju žesticom i slasticom. Žesticom desnom, jačom rukom. Radi uroka. Ljevicom stiskaju i sisaju slastice. Radi ljubavi – prošlih, sadašnjih i budućih . Neumitni zakon nalaženja i rastanaka.
To je dio konzilija i neke nove ženske. Sve same Mojce, Nece i Mace. Dobre su one i lijepe, ali… Ni jedne ljepote ili barem druge njene iz đardina skršenih srca. Tek jedna ugodna i merhametli pudlica, ali nju je matičarka dovela da bilježi ono što je usud spakovao.
Deba pijano konta:
-Dobri će je većeras dobro zveknut, do balčaka.
Samo mu ne pada na pamet koga i zašto. Mozak mu otupio od posijanih bisera.
Lenji ga razumije i šareti rukom i sliježe ramenima.
U prevodu:
-Dobri je sad sigurno u zijanu. Srećo! Nikad nije volio formalizam , učmalost i uštirkanost malograđanštine.
Herco u uglu, okrenut zidu , u pukotinama traži Lelu Jelu Jelenu . Zna da je zabrljo i da je neće nikad više naći. Krišom briše suze. Od kada je nema srce ga prestalo zezat. Naprečac ojačalo.
Baška baŠa u inostranstvu, neka ga udovica ko budalu munta, pa zaboravio da mu se brat ženi. Što ti je moć ženskih atributa?! Natjeraju te da zaboraviš rod rođeni.
Oma je odavno u ilegali. Nigdje nema leća za njegovu dioptriju , a i dva sina već nabešo. ne mere mrdnut. Mora apelene svako malo mjenjat. A i žena mu se zainatila. Hoće curicu. Ne potrefi joj se. Jopet, treće pa muško. Omi laknulo. Naviko muškim bebama pelene mjenjat. Bilo bi ga stid, a i jazuk da babo ćeri donji veš presvlači. Makar to bile i pelene.
Mojsije u dubokom halu. Osto jedini neoženjeni član konzilija. A najstariji. Konta odakle može heknut harmoniku od slonovače sa sto pedeset basa. Dobri ga opet natalambačio. I sa poteškom ramunik i sa lokacijom. Prvi put je u ovom Sunca gradu zidina. Ne zna smije li se tek tako na Lovrijenac popeti i heknut harmoniku. Možda treba ganjat neke dozvole. Čuo ne vole tujine koji se prave Lere.
Ženski dio kolegija se uljudno izvinuo.
Zlatu sin , sad već za ženidbe ko jesenja kruška bio, ne pušča. Boji se , zaplesat će , raširit velove , trznut koju i eto je ponovo u starom jatu sa Mojsijom , harmonikom i bolerom.
Lela Jela Jelena ne smije vidjeti Hercu skršilo bi joj se srce. Joojj, još uvijek ne mre disati bez njega. I nikad neće moći. A ponos priječi da srce ljubavlju liječi.
Frka Frkica ne može mrdnut. Troje male djece , a muž vazda u meanu sa drugari. A sebi ne može oprostiti što se Dobri ženi. Mogla je…ili nije? Sudba popravlja grijehe koliko mere.
Ana Hana vratila pozivnicu neotpakovanu. Marija Magdalena krasotica poslijednje bitke sa uspomenama bije. One druge , kako koja. Dobri se zagonetno smješka. Duga priča.
Svakoj je Dobri dao najviše ocjene za utvrđivanje gradiva, najbolje vladanje i opravdano za izostanak..
Međutim srca ne izgovoriše pravi razlog. Nisu begenisali mladu. Gora šmizla od Hane iz prvotnih dana, dok se nije podobrila. I ova žubori kolonjsku i pošta vjetrove sa mirisom bagrema.
Žao im Dobrog. Nisu mu ni one mogle naći bolju . Opičio se i opustio do kragne, i šta ti one znaju još. U trganju za nestalim grlicama, mere bit da se u skitnjama zaledio i prolupo
Jedino je Kosara Marija Magdalena, usnula ljepota bila tu za vrijeme onog neizgovorenog – Da. Na tren. Kao prozraćna izmeglica koje ima i nema. Samo je Dobri primjetio. Umjesto da izgovori DA mahnuo joj i poljubac poslao.
Svi pogledali u vrata koja su se sama otvorila i zatvorila. Osim jake prozračne, plavkaste svjetlosti nisu vijdjeli ništa. Skontali – Dobri se pozdravlja sa svojom dušom koja odlazi u slobodu, tamo gdje joj je mjesto. Da li su bili u pravu? Tko to zna? Oni nikad ne griješe.
Niko, ni matičarka ni njena pudlica, nije primjetio da Dobri nije rekao DA.
Umjesto toga matičarka , je dobacila;
-Dobar pliš , Dobrice mili moj.
Dobri uzvratio:
-Vrijedi svake pare, mila moja.
Ona reče; ako nema primjedbi , neka se potpisi daju.
Alelujah i Amin.
Dok ovo podsvijest tabiri, odjednom tačno pored prozora zacvili neka gitara. Nježno, sjetno, milo… onako kako samo žemska ruka milovati može.
Zvuk gitare mi poznat. Prepoznah ga. Znam to je ona gitara koja se svira samo jednom.
Mene zapala onu veče kad se Frka Frkica skršila. U djeliću sekunde mi proleti čitava scena sa tom gitarom rubinove boje.
„Frka se odjednom više ne uvija i grči, prestaje da ga tuče i nekako drugačije vrišti. Kao dijete koje se rađa. Dobri je za ruku prima, diže je i na stepenice sjeda. Odjednom ispod trešnjinog stabla, na ljuljački što se sama od sebe njiše zasja gitara rubinove boje.
Dobri je često u nedoumici bio.
Tada bi zastao, zamislio se , desnom rukom kosu iznad lijevog uha počešao i uvijek bi se nečega dosjetio.
Odlazi do trešnje uzima gitaru vraća se Frki i nježno, sasvim lagano djetinju ruku u svoju primi, primakne usne i srednji prst, na mjestu gdje će jednom vjenčani prste sjati, samo očeše i orosi.
Vrišti dijete i dalje, a on je mirno, kao da se ništa ne dešava, u prstić ljubi. Ona u njega zableji. Više ručicu ne otima i više ga ne tuče.
Jeza da se gledaocu javi.
Nijemim pokretom moli dame da sjednu. Za muške ga nikad nije bila briga. Nek se snalaze. Jesu li muškarci ili nisu?
Zatim Frki dubok naklon pravi. Ona prestaje da vrišti. Ne shvata šta mu to sve znači, ne čini joj se da bajaco postaje on. Znala je da će neku fintu izvesti. Uvijek bio takav. Kad je najteže skonta neki fol da se bol i jecaj zaboravi.
Sad je u drugoj vrsti šoka.
U nevjerici.
Odakle gitara i šta će ona u njegovoj ruci. On ne zna da svira niti da pjeva. On samo divno srce i prekrasnu dušu ima. Ipak nekako mu , kao salivena stoji.
On je večaras prvi put u životu obukao crnu odjeću. Crna košulja, crne pantalone, crne čarape i crne cipele. Još mu samo fali crna ruža u reveru. Tamnu kosu je imao od rođenje. Jedino srebreno siva kravata sa sitnim crnim romboidima sve to resi . To je ona crnina što na mjesečini svjetluca i uzvišenost priziva..
Taj put je obukao crninu i crno i nikad više. Krvate je inače uvijek samo jedan jedini put oblačio i poklanjao. Kaže nije više za njega da jednu istu kravatu dva puta obuče, odrastao je. A nije, samo to niko nije znao; skoro. Poput Malog tugujućeg Princa je blagi i zamišljeni lik imao. Samo što se nije smješkao.
Dobri ne zna šta će sa gitarom. Samo zna da je njemu na tren darovana. On se spusti na koljeno, neugodan položaj. Prevario se, početnička greška. Htio bi da pred bolom kleči i da zvukom bol otima. Traži bolji položaj i onda sjedne na dno Frkinih nogu, malo lijevo bočno, ali sasvim prema njoj i u oči joj gleda.
U oči je gleda, pogledom blagim miluje i ona vidi, on lijevom rukom hvata gitaru za uski dio, desnu ruku diže.
Znači dešnjak je misle svi. Nikad to nisu znali.On se jednako dobro služio obadvjema rukama. I svi mislili je i dešnjak i ljevak. Neki da je dešnjak.Neke da je ljevak. Ne moš ti ljudima ugodit , pa to ti je. Svako obrće viđeno kako mu paše.
Nevoljko rukom kliznu preko žica i jednom, drugi, pa treći put. Zvuk sličan katedralskom zvonu javi se, kao da otkucava treću uru.
Deba gleda na sat i konta baš se uskladiše Dobri i katedrala. Istovremeno Isusovo srce zaigra tri puta.
Kao neki virtuoz zaplete prste sa žicama , tonovi nejaki, kao potoćić iz srca što krvari ,hoće neće , pa počeše da klize. Muzika je bila poklon neba, znali su to. Blaga, tiha , nježna, a tužna. Ta muzika čak nema gitare zvuk. To se dvije harfe druže i prelivaju tonove jedna preko druge, da se u sred svakog akorda susretnu.
Sa neba maglice nešumno bruje i titraju poput tisuće orgulja na velikoj santi leda.. Kada se susretnu sa harfama zalepršaju i osjeti se da to akordi neki čudesni bolero ; mrven zemaljski, više nebeski; plešu.
Čuda se večeras dešavaju.
Svi znaju, večeras je blagoslovljena noć. Noć nad noćima, kada se meleki spuštaju, pomno motre i sve želje dobrim uslišavaju.
Dobri počinje da pjevuši, više recituje.
Glas malo promukao, duvanski i ljubavnički, sjetan i pomalo začuđen. Oklen njemu poj :
Dođi i plači djevojčice
Dođi i plači malena moja
Ništa se ne brini
Ja sam tu kraj tebe
Dok spiješ snove
jednom ću ti doći
sunčice moja
pokloniti ljubav svoju….
….Ne dam te maleno moje
ne dam da te biju i čereče
ti ljudi zvijeri i neljudi
tek procvali pupoljak neba.
U baštama ljepšim od đula sijaju
Zaspala djeca i o ljubavi snivaju
Za ruke male se drže cjelove biju
Bolom i tugom što pomalo vriju.
Gitara
piano
milo moje spije
san o ljubavi snije….
Harfe.
Pianissimo.
Srce moje maleno spije.
San o ljubavi snije…
Utihnu gitara koja se nikad više u njihovim đardinima nije pojavila , ni zasvirala. Dobri kad htjede da je spusti , samo je odlepršala, svjetlucavi trag za sobom ostavila…
Da savim sam siguran da je to ona ista gitara. Samo sada se pojavila da pomogne da se moje srce ne skrši. Vuče me ko magnet i ja iskačem kroz prozor.
Šalim se. Još nisam baš toliko zvizno , skoro. Iako nije visoko, samo tri metra i kvarat , oprezno se spuštam, izvijam ruke i visim. Još sam elastičan i još sam u trećoj deceniji. Njena poslijednja godina. Što no bi čovjek reko – još me nisu satrale.
Deba bi se pito koje bi ga to satrale. Lenji bi samo kratko klimno glavom: Srećo. Mojsije bi ih streljo pogledom, ne mere sad belajistati, nije prilika , ali da mere reko bi im znanje:
-Udunite konji konjski. Vidite čojk se ženi. Napokon mu jedna pizdunka dohakala .
Visim . Lako se otpustiti. A opet, čemu oprez.
Sada sam nogama metar i dva kvarta do zelenila pri ivičnjaku.Moram skočiti , jer osjećam da će glas izmiliti i utopiti se u muzici. Skačem i dobro je. Ništa me ne boli. Osim duše. Ništa nisam slomio Samo skršeno srce tiho jeca.
Riječi krenu i vidim ženu u bijeloj čipki i svili sa velovima i plavom ružom umjesto srca. Čudan izbor boja i tkanine za anteriju. Skontam , nije anterija, već vjenčanica odbjegle mlade. Sad sam na koljenima ispred te bjeline sa plavim srcem. Moja košulja nenadano krvari. Srce ispušta crvenu boju.
Ljepota ja naslonjena na zid koji pravi sjenku. Znam da je ljepota , jer sam navikao da samo ljepote nenadano ulaze u moj život. Taki mi usud. Ne sjećam se da sam išta zgriješio , a ko da me neko prokleo. Ljepota za ljepotom ulaze u život, kradu mi i čereče srce. I samo prhnu , nestanu. Nema ih.
Svaka Žena je ljepota Bogom data. Zar se onaj bekac Adam nije zatelembo u ljepotu pramajke nam Eve. I ništa drugo nije vidio sem nje.
Ja ovoj ljepoti ne razabirem lik. Vrlo je mračno. Tamu, očekivano, osvjetljava glas:
Ne ljuti se zbog riječi što ih nekad kažem
Nakon teške noći umorna i snena
Ne čudi se zbog suza kad u tami plačem
Ili kad te ljubim…
Ja sam samo žena.
Ne budi me zbog jutra, draže su mi noći
Šapat ili dodir, luda igra sjena
Ne trudi se da shvatiš, nikad nećeš moći
Čudna je to igra…
Ja sam samo žena.
Ja sam žena
Žena što voli
Žena od suza
Strasti i boli
Skršena ruža
Ja sam samo žena.
Žena od tuge
Žena u tuzi
Žena od duge
Bolom u suzi
Ne traži da ti pričam baš sve moje snove
Možda čuješ laži kad izlaza nemam
Ne žuri se da saznaš što je bilo jučer
Ne pitaj me ništa…
Ja sam samo žena
Ja sam samo žena
Što je drugi ljubi
A njen dragi je gubi
Samo nježna sjena
Što srce za njim gubi
Ja sam samo žena.
Čuh te riječi , žene krik, na Lapadu , jedne avgustovske noći, sad već davne osamdesete godine.
Dok su se zvuci gitare mješali sa blagim smješkom zvjezdica, koje su žurno zamirale u iznenadnoj oluji, vjetar mi donese miris. U mirisu prepoznah tebe, u bolu osjetih tebe ljubaviu moja.
Bijaše to tvoj glas i tvoj lik , uronjen u čežnju drugog prastarog grada i drugih prastarih, bijelih sunca zidina u istoj takvoj avgustovskoj noći, trinaest godina prije.
Ja te prepoznah. Ti si se pravila da nisi ti. Tako ti lakše bješe. Manje si varala.
Osjetila si da sam stavio prsten na ruku neke druge žene. Srce te boljelo, ali praštala si. Doletjela si da se oprostimo. Ništa više. I da me podsjetiš na onu našu davnu noć davanja. Kad postali smo jedno. I da je ponovimo kao pokuru i zavjet budućim decenijama.
I sam bio zatečen tin činom i boljelo me. Nije me umorilo čekanje. Umorila me samoća i traganje. Drugi su slavili moj udes. Ja sam se išuljao da sobe, da poslijednji put , još čedan od ljubavi tvoje, da pogledam u maglice i vidim šta mi govore.
Šutjele su i skretale pogled u stranu. Nije to nosilo ništa dobro. Možda mi nisu praštale izdaju. Izdaju tebe ,jedina moja. A možda si šumile rekvijum našoj ljubavi. To je već nemoguće. Ja je nikome ne dam. Zakopao sam je u najskrovitijem dašaku duše. Niko je neće naći.
Zvjezdice su mi žmirkale da se varam. Sve ih je ganula tuga plave ruže i krvavog otiska na košulji. Kao vjenčani dar poslale su mi tvoju bjelinu , gitaru i tugu znanu.
-Zdravo mili moj.Tujine.
-Zdravo mila moja.Tujinko.
To su prve naše riječi te sanjane noći.
Šćućurila si se u mom zagrljaju. Tijelo ti je drhtuljilo. Naslutih oblike žene. Čvrste,uzbibane i gladne ljubavi i dodira. Iznenadna hladnoća pred buru, probijala je velove tvoje bijele haljine i sanja. Sve je lepršalo.
Ona druga hladnoća bila je gora. Nje se za života nećemo moći riješiti. Nikad nećemo moći biti zajedno. Znala si da nas Mali Princ napušta. Možda zauvek.
Nekako si manje žalovala mene i tebe. Šta će ovaj svijet bez njega? Ko će bol dunjaluka nositi i malene grlice tješiti.
Vrijeme se pokrenulo i okrenulo. Mirisalo je kao i pretposlidnjeg dana naših proljetnih dana tog ljeta.
Da li ga se sjećaš ljubavi moja?
Susret je započeo vjetrom, kiša je počinjala, pa stala. Dvoumila se,kao da joj vrijeme nije.
-Veju veju pahulje snijeg po staklu šara – ja , tužno zimsko dijete koje rastanak sluti .
-Jagode i malina u polju, eto slatkog dara – proljetno nestašno dijete ti.
Te riječi i nisu bile tako čudne, bili smo okruženi snovima. Pomišljaš li da nikad se nismo susreli u zatvorenom. Bojali smo se. Zatvoriće nas , u bijele odvojene sobe bez prozora i svjetlosti , i neće nam nikad dati izaći. A mi smo djeca koja samo žele da se igraju i jure.
Dakle, počela je noć koju na jugu zovu noć coprnica, a ovdje noć beštija ili jednostavno noć vještica. U zraku je lebdjelo nešto moćno i svježe. Noćna tama je nosila nešto teško i upitno. Postaje tmurna, skoro jeziva. Nagomilani crni oblaci se ne kraću. Mi znamo , mi prepoznajemo tu noć. Mi smo dosanjali tu noć. To je naša noć.
Kiša prestaje padati. Mi nismo na plaži. Mi smo na kamenim pločama par metara od mora. Tidesetak metara od hotela Neptun. Nekad davno je to bilo ispod hotela Jadran.
Lijepa imena. Gospodar mora i najljepše more na svijetu. nećemo razmišljati o dekoru hladne turističke sobe za mladence. Nije naš. Tebi i meni dato da posjedujemo samo noći , more i pijesak. I ljubav.Ocean ljubavi.
Znamo nije udobno ni sobama, ni na hladnom betonu, a fantazija juriša. Moramo pronaći rješenje. Ponašli smo ga. Djeca još uvek stanuju u nama.
Nešto dalje ima pjeska. Kopakabana. Miriše na Rio i sambu i mnogo kreolske ljubavi. I dva grada zidina i sunca i mnogo plavetne bjeline.
Ovaj put sam se sjetio primaći onaj jedan suncobran od hiljadu. Savjet djeteta malog ,zlata vrijedi.
Mi smo znali šta slijedi. Grmljavina iz daleka ,s kraja nevidljive daljine najavi:
-A sada spektakl!
Ipak, ovo je samo ugrijavanje. Spektakl je čekao fanfare da bi umogao da počne. Ti si uzela gitaru i zvuk katedralskog tornja se prosuo niz talase, da bi se nama vratili.
Potmuli zvukovi su se približavali. Nejasne titrave sjene manje tamnog crnila previrala su sa najdaljeg horizonta.
Glebova nigdje ni, negdje odoše, sakriše se, izgubiše. Iako ih ni : krikovi, vriskovi ko da ih neko žive čupa dolaze. More krikovima bjesni. Vri škripa huka i buka. Bijes se stapa u zvukove koje um prazne. Misli nema. Mrak se može sijeći – gust je, tvrd, leden.U njemu nešto upitno lebdi. Znamo šta je to. iskusili smo u prošlom životu. Rastanak!
Nama je sve to poznato, a i nemamo se vremena plašiti. Zanmo da ovo nije neka dječija igra kojoj je cilj da se sve pretvari u karneval valera, huke , jurnjave i boja. Ne ovo je perpetum mobile, zvaršetak kruga započetog prije, na ovaj dan prije trinaest godina.
Odjednom, skoro u isti mah plažom se probi svjetlost tisuću vatri. Neke veće, neke manje napraviše od pješćane plaže odsjaj nasuprot nebeskog crnila. Sada se u morskom odrazu stvarala staza popločana plamenim pramenovima.
Ni ovu veče nam nije jasno kako je po onom vjetru i kiši moglo zasjati hiljadu vatri skoro u jednom trenu. U čudu skoro i nismo shvatili da više nismo sami na plaži. Stotine, možda hiljadu-dvije parova, i starih i mladih je izmješano, sve dvoje po dvoje.
Sjede zagrljeno i tiho gledaj u tmurno nebo čiju dubinu niko ne nazire. Blažen, upitno glupav osmijeh, se svakim promjenom vjetra i plamenih jezičaka pretvarao u demonski cerek.
Ti i ja se ne plašimo onog što vidimo; ni noževa, ni sjekira ni gomile zajedništva što razoružava. Ne bojimo ni prizora što slijede. Znamo da ono neobično, čarobno mora da se ponovi.
Niko ne obraća pažnju na nas.Mi ne obraćamo pažnju na ikoga. Niko ne obrača pažnju na bilo koga ili bilo što. Taka je svaka noć nerazuma. Svi se posvećuju sebi i svom ljubavnom alter egu.
Oni gledaju u more, u nebo, u prazninu – pozorno, bez daha i zvuka. Iščekuju.
Gledamo i mi. Iščekujemo.
Sve se stapa u muk To je Ocean tišina i sni. I tajac. Onda je sve prestalo. Noć je postala svijetlija . Oblaci su se naglo dizali. Maglice nas nisu dale. Ovo je ipak naša noć. Moja i tvoja.
Drugima mjesto nije ovdje. Oluja je skrenula ka Stradunu i malo lijevo prema Pilama. Masa je razočarana, moraju trčati da bi uhvatila koprnice koje za olujama hitaju. Valjda su shvatili da im noćas , na ovom pjesku mjesto ni.
Odoše , ostadosmo sami. Crna koprena se ponovo navlači. Munjevito.
I tada…
Prasak, ne prasak . To je rika saturn rakete, što šatl iznosi van granica zemlje, izvan misli ,u susret snovima i zvijezdicama. Mnogo je reskiji prirodniji od buke ljudskih izuma.
I odmah potom bljesak munje. Bljesak, prasak, bljesak. Prasak – bljesam. Kao ubrzani rafali topova prošlosti, sa bijele tvrđeve što uzdiže se nad Lovrijencom, nad oni davniim Starim gradom i vijekovima gruvaju.
To nam nebo poklanja vatromet boja, zvukova i mirisa koje samo Univerzum može stvoriti.
Munje lete ka pučini jedna za drugom. One usamljene su sporije za mikrosekundu od onih što se javljaju u paru. Svaki prestanak pojedinog bljeska u pozadini otkriva veličanstvenu ljepotu neke maglice i stapaju se sa morskom pučinom , kao da iz nje izviru.
More se zapalilo. Nebo je pozelenilo. More se crvenilo u rozim i ljubičastim primjesama. Munja – maglica. Kad munja zaroni u pučinu, eksplozije svjetlosti , kao spiralne igle spojene ušicama nalik spljoštenim galaksija, vijugaju u potrazi za družicom. U ružičastim, zelenim, u ljubičastim, žutim, u plavim, crvenim , u obodima svih boja i valera neba ka moru, od pučine ka nama do plaže, od plaže do neba plovi munja za munjom. Krik za krikom.
Mi se stišćemo. Grudi nam titraju. Tvoje igraju i bibaju. Bibaju i bujaju. Ja ih milujem i ljubim. Ruke više nisu ruka u ruci. Ruke su hobotnice što uzavrele plodove grijeha kradu.
Usne su jecaj što u slast rone , gube se i vraćaju poput vala. Veliki, veliki i još veći , pa maleni. da se predahne pred nalet orkana.
Pored nas bjela vjenčanica samuje traži druga. Da , evo ga . Satenska traka prva stiže, volani bijeli sa krvavom mrljom se pridružuju. Da tu su i radosne plave čakšire od samta, jednog smotanog, plišanog Malog Princa.
Kako vrijeme odmiče munje se sve više uparuju: jedna sa drugom ,j edna sa dvije , jedna sa tri… Blještave izvedbe vrckajućih likova na nebu, nalik tvome, mome,nalik na svakog od onih sretnika sa neke druge plaže.
Nekad sušto srca, nekad duše čini se da munje oslikavaju. Dvije sa tri, tri sa dvije i još dvije, tri sa četiri, dvije i pet, kombinacija mnogo. Sedam sa osam munja kao da je optimalan formulističan i fluerescentan broj.
U toj raspomamljenoj fešti boja i krikova sa početka nevidjela , skrivena tvrđava se odjednom pojavljuje kao avet ukletnog holandeza. Na zidinama titraju, plešu, dvije ružičaste uzdhtale sablasti.
Tvđava se sve više nadvija nad nama kao ogromni Aladinov đin, kao đinovski gonič robova il’ i kao sablasni čuvar plaže, sa punim radnim dogovorom na određeno vrijeme: do kraja noći.
Ta tvrđava si ti mila moja. A ja tek slabašno dijete, rob, koje je treba tvrđavu osvojiti. No šta se može to se i mora. Dijete ne za šta je nemoguće. Još uvijek nije naučilo zakone ljudi i njemu je sve moguće.
Kako se munje uparuju to se i usložnjavaju, i one i njihov ples. I naš ples, ljubavi moja. Ples kovitla oblake, oblaci uzvraćaju novim munjama. Oblaci ne mogu da nadvladaju munje, munje ne mogu da pobjegnu oblacima. Mi se tražimo i nalazimo.
Ružičaste aveti vrište.
Jedna je munja nalik na granu sa grančicama. Više grana, mnogo više grančica , stabla u vrtu. Sedam grana, šumarak. ja i ti smo šumarak u kojem krijemo jecaje i uzdahe.
Bljeskovi neprekidni niz bljeskova i boja, mahnitanje oluje hoće da zapali nebo , progutaju oblake i nebo. Ti se nebo , ja oblak što se u njemu krije i talasa.
Mi stopili u jedan đardin koji gori i uzlijeće. Pa zakreće, u krug se vrti kovitla. Sve jače i žešće.
Nebo se čini tamna dubina bez dna. Luda igra probadajućih munja im muti pamet i oni zaboravljaju, da je jače od oblaka i munja, i đardina što u njemu iskonske nestašluke dvoje djece rade.
Krešendo.
Neprestano pet , šest, pa opet pet, šest pa sedam munja. Bljesak, blic, bljesak. Sad su gore m pa dolje. Pa opet, pa opet i opet. Lijevo pa desno. Nikad kraja talasima munja i sanja. I evo u sridu i u sridu. Oh, mili moj u sridu. Nikad kraja stapanju , uzimanju i davanju.
Onda, odjednom , sasvim jasno osam munja , jedna za drugom, zasjaje na nebu, u nebu, u tebi mila moja. Boje vrište; modra, žuta, smeđa, zelena, roza, plava, ljubičasta i ne bježe. Drže se za ruku i vise u zraku, upletene u crnu koja ih poput potke, poput kvočke okuplja i sve se zajedno utapaju u moru. U tebe ljubavi moja.
Osam pucnjeva sa neba, pa sedam, pa šest, pa pet, pa četir i,tri, dvijee i jedan, kao rafal. Crveni bljesak oduzima um i boli. Kako samo slatko boli, joj mamo mamice. Nebo se potrese dva , tri, četiri puta. Ti se sa njim grčiš i pribijaš se uz mene. Grčiš i upjaš me. Krik jedan, pa jecaj , skoro plač, pa smijeh. Nisi više dijete. U tebi se ponovo žena rađa.
Tišina. Tajac. Zaglušene uši , boli ta tišina.
Munje su popadale u moru.
Mi se rasuli po pijesku, čvrsto stegnuti jedno uz drugo.
Totalna pomračina na nebu.
Totalna radost u nama.
Vazduh se puni ozonom, pa se u debelom sloju spušta na plažu i poput afrodizijaka uvlači u nosnice u usne šupljine.
Glupavi- demonski izrazi lica nestaju u ozbiljnoj igri zavođenja i parenja. To je ljubav radi ljubavi vodi. Nama se ne žuri, ponoć je tek prošla, do jutra se može…
Suvisle misli namjerno bježe, nije im mjesto na toj plaži, i ne osvrčući se lete u zagrljaj morskih dubina.
Vatre se gase. Tama prekriva i plažu i obzorje i nebeske čuvare plaže. Više nikakva svjedočenja neće biti moguća. Sve što se večeras desilo na plaži neće ostati na plaži. To ćemu zabraviti u srcima u srcima za čitav život.
Ti i ja se priklanjamo govoru srca, mirisima ozona ,naumu tijela. Sve se čini sasvim jednostavnim , prirodnim. Nije nas briga što hoćemo činiti ono što ne smijemo ili što želimo.
Mi opet ne možemo da dišemo. Vazduh u plućima postaje sve rjeđi. Osjećaj kao da smo petom metru dubine i treba se vratiti na površinu. Ali mi se ne želimo vratiti. Nije nas briga. Tonemo, tonemo, davimo se gubimo svijest.
Polako otkopčavam dugme po dugme kože tvoje. Tisuću po tisuću utkanih ljubičica. Ljubim te i svlačim miris ozona iz tvoje kose , sa tvojih usana. Milujem te lagano, ti se opuštaš, ja se gubim u vatri što se u tebi ponovo rađa.
Ni daha više nemamo.
Kristalne perle poskakuju, ogrlice nas guše. Polako rukom dolazim do srca , hoću da otklonim još jednu prepreku, da se ušulljam u tvoju dušu.
Kažem ti :
-Mirišeš na djevičanske ljubičice.
Ti šapućeš :
– Čuti i voli ma – mili moj, jer te volim.“
Još kažem :
– Hoću – oprosti . Volim te , jedina moja.“
Poslijednje izgovorene riječi kao da su vraćale um, umirili perle. Novi vali su nenadano jurnuli. Nije više bilo neba, zvijezdica i maglica. Bljeskale su munje i grmili ljuti gromovi u nama.
Sve se povuklo , noć je pripadala nama. Mnogo kasnije bljesak i krik i nekakav ogorman teret pada sa prsiju, opet možemo da dišemo, blizu normale.
Ti se trgneš. Svijest se vratila. Ti se ne osjećaš nelagodno, samo užurbano. Ustaješ i brzo navlačiš haljinu. Grliš me, stišćeš se uz mene, čvrsto ,očajnički. Uskoro će svanuti.
Pepeljuga se prije svanuća mora vratiti domu svome.
Dug mekan, nježan poljubac. Ruka u ruci, one dvije ruke, lijeva i desna. Ona dva dječija srca, ona jedna djetinja spojena duša. Duša ljubavi naše. Snovi su srca naša. Lijeva i desna ruka su zavjet naš. Zagrljaj je rastanak naš.
Da li si jecala? Nisam siguran . Bila je mrkla noć. A ja sam bio radostan.
Znam – htjedoh reći – nije važno, mila moja, sve će biti u redu , jer srešćemo se ponovo. Neka sila me spriječi.
Bili su to naše poslijednje riječi uhom poslušane. Nikad više neće ništa biti u redu za nas dvoje milo moje. Nema ni zlatnog sata , ni djetinjeg glasa da prozbori:
-Od nje je.
Još uvijek mogu osjetiti tu konačnost :
-Od nje je.
Da tako je to bilo, te noći u Dubrovniku trinaest godina poslije one noći na pijesku ispod nekih drugih zidina.
Nije nam se snilo. Mila moja.
La vita e bella, zar ne.Ljubavi moja.
Univerzum i nebo sve znaju.
Potrudili su se spektaklu dati veličanstveni sjaj, slaveći nas, našu ljubav,ljubavi moja.
Poslije Indaxi nam poklanjaju onu mirisnu:
„Voljelo se dvoje mladih,dušmani im ne dadoše…“
Fatma je bila malo krhka.Mi se nismo dali i još uvijek sanjamo.
„Kad izgubiš sebe izgubiš sve“-ubjeđivala si me.
„Kada izgubim tebe izgubiću sve“-nisam se složio ja.
Mirisalo je kao i pretposlidnjeg dana naših proljetnih dana tog ljeta.
U vazduhu se osjećala konačnost rastanka.
Od pijeska tri traga vode.
Jedan prema moru.
Valjda sirena.
Drugi prema nebu.
Možda Mali Princ.
Treći nazad u život.
Vjerovatno u ljubav.To zaljubljeni blento sa krvavim srcem na košilji lutanjima odi.
Maglice se te večeri nisu vratile.
Danica je još neko vrijeme sijala, ali nije otkrivala tajnu koga će takar u ćelenku spucati.
Bilo je rano za sve,osim za snove i ljubav.Zar ne milo moje.