Bajka – Petnaest dana proljeća / Deseti dio

 

Dan deveti

 

Ja ,mladoženja, sjedim sam u hotelskoj sobi.

Uz curvoazije i gitanes.

Takav je život.

Leptir kravata blago opuštena.

Bjela košulja blista ko da je iz sanatorijuma za mentalno popustljive.

Samotni sakao na bjelini francuskog ležaja pravi plavetnu ružu nevinosti.

Kome.

Čemu.

Mlada u Sali obješenih ,sama pleše svadbeni  tango.

Zvanice se zalijevaju žesticom i slasticom.

Žesticom desnom,jačom rukom.Radi uroka.

Lijevicom sisaju slasticu.Radi ljubavi.

To je dio konzilija i neke ženske.

Sve same Mojce,Nece  i Mace.

Ni jedne kuje ili barem kujice.Ima jedna pudlica,ali nju matičarka dovela.

Deba pijano  konta,: Dobri će je većeras dobro zveknut,do balčaka.Samo mu ne pada na pamet koga i zašto.

Lenji ga razumije i šareti rukom. U prevodu:  Dobri je sad sigurno u zijanu.Nikad nije volio formu.

Herco u uglu,okrenut zidu traži Lelu Jelu Jelenu .Zna da je zabrljo i da je neće nikad više naći.  Krišom briše suze.

Baška Baša u inostranstvu,neka ga udovica ko budalu munta.

Oma je odavno u ilegali.

Mojsije duboko konta odakle može heknut harmoniku od slonovače sa sto pedeset basa.Dobri ga opet natalambačio.Novi je u ovom Sunca gradu zidina.Ne zna smije li  se tek tako na Lovrijenac popeti i heknut harmoniku. Možda  treba ganjat neke dozvole.

Ženski dio kolegija se uljudno izvinuo.

Zlatu sin ne pušta.Boji se zaplesat će i trznut koju i eto je ponovo u starom jatu sa Mojsijom i bolerom..

Lela Jela Jelena ne smije vidjeti Hercu puklo bi joj srce.Joojj, ne mre disati bez njega.

Frka Frkica ne može mrdnut. Troje male djece , a  muž vazda u meanu sa drugari.

Ana Hana vratila pozivnicu neotpakovanu.

Sve je opravdano.

Međutim srca ne izgovoriše pravi razlog.Nisu begenisali mladu.Gora šmizla od Hane iz lošijih dana.Žubori kolonjsku i prdi miris bagrema.

Žao im Dobrog.Nisu mu ni one mogle naći bolju.Opičio se i opustio do kragne, i šta ti one znaju još.

Jedino je Kosa mila bila tu kratko,za vrijeme onog da.Samo je Dobri primjetio.Umjesto da izgovori DA  mahnuo  joj i poljubac poslao.

Svi pogledali u vrata koja su se sama otvorila i sem jake svjetlosti nisu vijdjeli ništa.Skontali Dobri se pozdravlja sa dušom koja odlazi u slobodu.

Niko, ni matičarka, nije primjetio da Dobri nije rekao DA.

Umjesto toga matičarka ,je dobacila;

Dobar pliš ,mili moj.

Vrijedi svake pare,mila moja.

Ona reče ako nema primjedbi ,neka se potpisi daju.

Alelujah i Amin.

 

Dok ovo tabirim,djednom tačno pored prozora zacvili  neka gitara.Nježno,onako kako samo žemska ruka prebirati može.

Zvuk gitare mi poznat.

Znam to je ona gitara koja se svira samo jednom.

Mene zapala onu veče kad se Frka Frkica skršila.U djeliću sekunde mi proleti čitava scena sa tom gitarom rubinove boje.

„Frka se odjednom više ne uvija i grči, prestaje da se tuče i nekako drugačije vrišti.Kao dijete koje se rađa.Dobri je za ruku prima, diže je i na stepenice sjeda. Odjednom ispod trešnjinog stabla, na ljuljački što se sama od sebe njiše zasja gitara rubinove boje.

Dobri je često u nedoumici bio.

Tada bi zastao, zamislio se , desnom rukom kosu iznad lijevog uha počešao i uvijek bi se nečega dosjetio.

Odlazi do trešnje uzima gitaru vraća se do Frke nježno,sasvim lagano   žensku ruku u svoju primi, primakne usne i srednji joj prst samo očeše i orosi.

Vrišti dijete i dalje, a on je mirno, kao da se ništa ne dešava, u prstić ljubi. Ona ručicu ne otima i više ga ne tuče.

Jeza da se gledaocu javi.

Nijemim pokretom moli dame da sjednu.

Za muškarce ga nikad nije bila briga.Nek se snalaze.

Zati se Frki  dubok naklon pravi.

Ona prestaje da vrišti. Ne shvata šta mu to sve znači, ne čini joj se da bajaco postaje on.

Sad je u drugoj vrsti šoka.

U nevjerici.

Odakle gitara i šta će ona u njegovoj ruci.

On ne zna da svira niti da pjeva.

On sanmo ima divno srce i prekrasnu dušu.

Ipak nekako mu ,kao salivena stoji.

On je večaras prvi put u životu  obukao crnu odjeću. Crna košulja, crne pantalone, crne čarape i crne cipele. Tamnu kosu je imao od rođenje.Jedino srebreno siva kravata sa sitnim romboidima sve to  resi . To je ona crnina što na mjesečini svjetluca.

Taj put je obukao crninu i crno i nikad više. Krvate je inače uvijek samo  jedan jedini put oblačio i poklanjao. Kaže nije to više za njega; odrastao je.

A nije, samo to niko nije znao; skoro. Poput Malog  tugujućeg Princa  je blagi i zamišljeni lik imao. Samo što se nije smješkao.

 

Dobri ne zna šta će sa gitarom. Samo zna da je njemu  na tren darovana.

On se spusti se na koljeno, neugodan položaj. Prevario se, početnička greška.

Traži bolji položaj  i onda sjedne  na dno Frkinih nogu, malo lijevo bočno, ali sasvim prema njoj i u oči joj gleda.

U oči je gleda, pogledom blagim miluje i ona vidi, on lijevom rukom hvata gitaru za uski dio, desnu ruku diže.

Znači dešnjak je misle svi.Nikad to nisu znali.On se jednako dobro služio obadvjema rukama.I oni mislili je i dešnjak i ljevak.Neki da je dešnjak.Neke da je ljevak

Nevoljko rukom kliznu preko žica  i jednom, drugi, pa treći put. Zvuk sličan katedralskom zvonu javi se, kao da otkucava treću uru.

Deba gleda na sat i konta baš se uskladiše Dobri i katedrala. Istovremeno Isusovo srce zaigra tri puta.

Kao neki virtuoz zaplete prste sa žicama , tonovi nejaki, kao potoćić srca što krvari , počeše da klize.

Muzika je bila poklon neba, znali su to. Blaga, tiha , nježna, a tužna.Ta muzika čak nema gitare zvuk.To se dvije harfe susreću i prelivaju tonove jedna  preko druge da se u sred svakog akorda susretnu.

Sa neba maglice nešumno bruje i titraju poput  tisuće orgulja. Kada se susretnu sa harfama  zalepršaju i osjeti se da to akordi neki čudesni bolero ; mrven zemaljski, više nebeski; plešu.

Čuda se večeras dešavaju.

Svi znaju, večeras je blagoslovljena noć. Noć nad noćima, kada se meleki spuštaju, pomno motre  i sve želje uslišavaju.

Dobri počinje da pjevuši, više recituje.

Glas malo promukao, duvanski i ljubavnički, sjetan i pomalo začuđen:

 

Dođi i plači djevojčice

Dođi i plači malena moja

Ništa se ne brini

Ja sam tu kraj tebe

 

Dok spiješ snove

jednom ću ti doći

sunčice moja

pokloniti ljubav svoju.

 

Ispod mostova  duge

na ležaj bola i tuge

pod glavu staviti

jastuk od snova.

 

Djevojčice malena

kraj mene tužnoga

djetešce je zaspalo

umorno čedo slomljeno.

 

Ležeći spojkojno mirom

snove  će pronaći

pokrila se tamom

pokrivačem neba.

 

Kosu ti prelijeva mjesečeva sjena.

dok odmaraš bolne snove

ja ću se prikrasti

zaći u njih odagnati bol.

 

Skršena grlice moja.

da obradujem srce tvoje

Spij umorno dijete je spij

milo moje je usnilo.

 

Možda je na tren umrlo

to nije važno

ona mirisna polja

djevičanskih ljubičica sanja.

 

Ne čuje pjesnika

što pjeva i tuguje

tiho,tiše moli ljude

što stupaju i  struje.

 

Uz umorne duge

o suzo iskre tuge

Dijete je zaspalo

i možda umrlo.

 

Ne dam te maleno moje

ne dam da te biju i čereče

ti ljudi zvijeri i neljudi

tek procvali pupoljak neba.

 

U baštama ljepšim od đula sijaju

Zaspala djeca i o ljubavi snivaju

Za ruke male se drže cjelove biju

Bolom i tugom što pomalo vriju.

 

Gitara

piano

 

milo moje spije

san o ljubavi snije.

 

I spavaju i  spavaju i miruju

Dok  ljubav daruju i miluju

I spavaju i miruju i spavaju

I snivaju ljubičice snivaju

 

I miluju snove miluju

I snivaju ljubav snivaju

Umorna miruju i miruju.

Djeca ljubavi zamiru.

 

I nježno lagano umiru.

 

Harfe.

Pianissimo.

Srce moje spije.

San o ljubavi snije

 

Poljubci sijevaju i sjevaju

Suze lijevaju i lijevaju

I miluju i miluju

I miruju i miruju

 

I spavaju i spavaju

I sanjaju i sanjaju

I umiru i umiru

Bože mili ta djeca umiru

 

Orgulje.

Pianissimo

Immpossibile

 

Ljubav moja spije

Dušo moja mrije

Ne dam je

nek sa mojom snije.

 

Bešumno diše

Dok sniš  snovi  ću ti doći

Sunčice moja malena.

 

Utihnu gitara koja nikad više u njihovim đardinima  nije zasvirala.

Dobri kad  htjede da je spusti ,samo je odlepršala, svjetlucavi trag za sobom ostavila.

Svi je pogledom do neba pratili.

Pogled vratiše, pa u Frku pogledaše,  zamalo ne vrisnuše. Umorno djete se na ogradu naslonilo i usnilo. Mirno spava anđelu nalik i pjesnikove ljubičice nevinosti sanja.Ukočena, sleđena je, mrtva se čini.

Dobri prst na usta stavlja.

Prilazi Frki, nježno najnježnije, i još nježnije, bestežinski je, toliko je krhka bila, u ruke je diže . Ona se meškolji i oko vrata mu ruke stavlja i pribija se uz njega. Osjeća da sigurna je.

Niko je više ne može povrijediti.

Jes’ ,kak’  ne.

On odlazi do ljuljačke, koja se sama njiše i zaustavlja, kad joj njih dvoje prilaze.On kretnjom blagom, ona zagrljajem mazinim.

Dobri sjeda, Frka baš ko malo dijete mu se u krilu meškolji, stišće ga i čvrsto ga grli..

Boji se djevojčica da snovi ne odlepršaju.Sve nešto isprekidano i nemirno diše i uzdiše, kao da jecaje i vrisak stišava. On joj kosu miriše i ljubi.

Misli ,još uvijek miriše na bebu.

Ljuljačka  se polako njiše i njiše.

Njih dvoje se miluju i miluju. I miruju i miruju.

On joj nešto šapuće. I spavaju i spavaju.

On joj još uvije nešto šapuće. I sanjaju i sanjaju.

On prestaje da šapuće. I umiru i umiru. Bože mili da li to djeca umiru?

Tišina i tajac. Svi utihnuli i gledaju u djecu što spiju.

Utihnuli i očekuju da Deba: pita hoće li ta milja.

On ih nimalo ne  iznenađuje i razočarano kaže:

-Da nije zaspala on bi je garant zvekno.

Da savim sam siguran da je to ona ista gitara.Samo sada služi da pomogne da se njegovo srce ne skrši.

Vuče me ko magnet i ja iskačem kroz prozor.

Šalim se.Još nisam zvizno , skoro.Iako nije visoko,samo tri metra i kvarat , oprezno se spuštam,izvijam ruke i visim.Još sam elastičan i još sam u trećoj deceniji. Njena poslijednja godina.

Visim .Lako se otpustiti.

A opet, čemu oprez.

Kar prvo dijela  dana devetok

/nastavak slijedi sutra 18.01.2016. isto vrijeme – 20 08 uri./

 

Bookmark the permalink.

Komentariši