Crno – Tinejđerske reminiscencije – Crno i crnilo

 

Crno i crnilo 

 

Stendal je preteča Ničea. Umro je dvije godine oprije nego što se rodio filozof koga je Benito Musolini neobučno cijenio. Ni Niče nije mogao crniti stvarnost kako ona sama sebe ocrni. Zapravo stvarnost je malo kriva. Ona je saučesnica poganih, pohlepnih i bešćutnih ljudi.

„U početku lagani pad rasta svjetski vodećeg gospodarstva SAD-a doveo je spekulativno precijenjeno tržište dionicama i drugim vrijednosnim papirima u oktobru 1929. do sloma (“crni utorak”). To je dovelo do okretanja tokova kapitala. Kapital, koji je u godinama prije toga bio investiran u druge nacionalne ekonomije, na brzinu je povlačen. U Europi (ali i u drugim zemljama svijeta) je to povlačenje kapitala izazvalo najteže oblike krize u njihovim ionako slabim ekonomijama. U cijelom lancu događanja došlo je do masivne nezaposlenosti i ogromnog pada međunarodne razmjene.“ ( Izvor vikipedija – Velika gospodarska kriza)

Skoro se niko ne sjeća vremena tih događaja kada se samo u jednom danu „crnom utorku“ promjenila demografska slika širom svijeta, posebice u SAD. I tumbe okrenula živote desetine miliona ljudi, gurnuvši u najdublje ponore  tame i crnila. Do gladi i umiranja od gladi.

Amerika tih godina (1929.-1933.) više nije bila zemlja velikih gradova. Postala je zemlja kolone koje su lutale širom kontinenta u potrazi za poslom, kojeg nije bilo. Kolone su se razlijevale na sve strane poput paukove mreže. I zaista ljudi su ličili na muhe bez glave.

Pomoći nema, ali se ide naprijed. Tvrdoglavo i beznadežno.

Ljudi marširaju sa sjevera do juga pa se vraćaju nazad na sjever. Oni drugi idu sa istoka na zapad,pa se ponovo vraćaju. Mimoilaze se, nemaju snage ni da razmijene koju riječ. I boje se. Da jedni drugima mogu reći samo tri riječi:

 

Nigdje nema posla.

 

Prvo su započeli traganje za korom hljeba u automobilima i kamionima. Brzo je nestalo novca i benzina, okrenulo se na lutanje zaprežnim kolim, civarama ili jednostavno i najmasovnije i najrentabilnije: lagano – pješice.

Tako se lakše umire. Od gladi, malčice i od iscrpljenosti. Korice hljeba nigdje nema. Ni mekinja. Svuda je crnilo i tama. I smrt na svakom raskršću. I prije raskršća. Da, i poslije rakršća i na sredini puteva i na svakom koraku. Smrt je imala toliko posla da se umorila. Često je pogledavala ka nebu tražeći pomoć. Nikakvog znaka. I šta će, nego nastaviti raditi svoj posao. Čini se da  u takvim vremenima samo smrt ima stalno zaposlenje.

Pored puteva, ostavljeni kamioni, automobili, motori i krstovi. Mnogo krstova. Milioni. Veliki krstovi za odrasle. Mali krstovi za malene. Oni su višestruko mnogo brojniji.

Dugo sam razmišljala da li da vam ispričam priču koju sam slučajno saznala. Boli me i sama pomisao na nju.

Zapravo, ne znam kako u ruke mi je dospjelo par listića, ispisanih nevještim rukopisom koji je miješao američki i talijanski jezik. Američki Italijan piše nekome (vjerovatno roditeljima ili sestri):

„Znate li kako je to kad vam ljubav umire na rukama.

Ne, ne znate.

Malo vi znate.

Malo ih je koji to znaju.

A možete li zamisliti kada vam četiri male ljubavi umiru na rukama.

Ne, ne možete ni zamisliti da toga  ima.

Znate li vi kako vas sve boli, a vi se igrate radosti. I to četiri puta.

Ne, ne znate.

I bolje vam je.

Vi vidite život, male ljepotice se polako tope.

A vi morate pjesme ljubavne da pišete

Prerasle su uspavanke i bajke.

Hoće da  im čitaš. Jer u njima je čitav njihov život, koji neće proživjeti..

Znate li to kad joj pjevate, voljećete do kraja života, jer one tako žele.

Ne , ne znate.

Malo je sretnika koji to znaju. A znaju da voljeće se i poslije života.

Imao sam četiri grlice mile. Sve jednako lijepe i ne zna se koja je ljepša od koje. Male očeve bebice.

Imao sam ljepoticu ženu.

Znate li kako je voditi ljubav sa jedinom ljubavlju, a znate da je to posljednji put.

Ne ne znate.

Nemojte ni pokušati.

Sve u vama vrišti, a vi ste delfin što uranja u plavet dubine, dok njena neugasiva ljubav izvlači iz vas vulkan koji koji hoće da plače i raznese vam tijelo u paramparčad.

Znate li kako je biti bespomoćan dok njih glad boli, a neće da vrište, jer ponosne grlice su ona.

Ne, ne znate.

Nemojte ni pokušati zamisliti.

Osim onih koji znanje u srcu nose. Njima će biti lakše. Vratiće im prizore davne. Nije važno što su tužni i što bole.

Jedino vam preostaje, da ih zagrlite, nježno kao bebice, jer sve ih boli. I život, i ljubav i milovanje i snovi kojih više neće biti. Ponajviše glad koju nikad neće moći utoliti, jer im vrijeme ponestaje.

Znate li kako izgleda kad bol od gladi umine i ljubavi male, i ona velika usniju.

Ne ne znate.

Jer niste se molili, četrdeset dana i noći pored raspuštenih kosa plavih i crnih sa rukom u ruci, dok ona odmara do sljedećeg jutra do sljedeće boli.

Ne, nikako se niste molili, jer bi vam se srce slomilo, što molite Nebo da je uzme što prije, samo da je manje boli.

Da li znate kako je to kad shvatite da one znaju da je zadnji dan je došao.

Uh, ne mogu vas u tu radost petljati.

Svjetlost je prisutna. Čitavog našeg puta nas je pratila. Nestavarna bjelina koja titra i sam za nama lebdi. Toliko je umilna i lijepa da bi se čovjek najradije uronio u nju. Ali ga strah, suviše je vezan za ovaj život.

Tu svijetlost ponekad oblije plavet i rosa. Naučili smo da je tada tužna. Neko je usnio dubok san i posadili su novi krst pored puta. Djecu su obično sahranjivali u sred neke mirisne livade sa cvijeće, koje bi preko noći naraslo. Ja sam pomagao koliko sam mogao. Zanat mi je to. Drvodelja sam. Lako je za djecu sanduk napraviti. Nema tu posla i treba samo malo materijala. Par daščica.

U mojim ušima je uvijek neka naša kancona, nježna i mirisna svirala dok su prelijepe oči mojih ljubičica u snu smiješile. Uvijek sam znao kad je ljubav pobijedila.

Najsvježije se sjećam smrti najmlađe ljubavi. Sjedili smo oko vatre. Sisali smo neke suve slamčice da zavaramo stomak. I do vode je sve teže bilo doći. Mjesec je lebdio. Zviježđe žmirkalo, lagani vjetrić je pirkao.

Ostalo nas je troje. Moja malena, moja mezimica. Najmlađa,a najduže je izdržala. Moja velika malena, moja  ljubav, mila žena moja više nema ni snage da gleda kćer koja mre. I  ja, luda koja je pošla u novi svijet, jer je čula da u njemu zlato viri, samo ga treba iščeprkati i pokupiti. Jeah’ kako nije.

Malo, sa strane,  nedaleko od svjetlosti kretala se smrt. Strpljiva i pokunjena. Svjetlost je prišla smrti i znam da je zamolila da prošeta u zvjezdanu noć i osvježi se. Niko joj neće pobjeći. Smrt bi se postidjela i izgubila u Crnilu .

I onda se muzika polako utišavala i mješala sa blagim noćnim povjetarcem gubeći se u preriji.

Malena je zaspala i više se nije probudila. Dvadeset četiri sata je spavala. Toliko je bila umorna. Želio da je to bude san ozdravljenja. I čitao joj pjesme njihove. I čitao i čitao, a muzika je sama lelujala.

Ponekad bi se čulo i Alelujah.

Ljubio sam joj rukice. Vodom kvasio usne, želeći joj dati godina svojih. Milovao kosu koja je sve manje iskrila. Glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale. Govorio da je voli. Da je ona moje malena što mu život  znači. Ali, bebica moja je postajala prozračnija.

Vatra se se skoro ugasila, pogledao u ženu. I Ona je usnila. Otvorio sam Evanđelje, moju utjehu i zalegao kod malene. Ona je još bila tu.

Postajala je sve blijeđa. Vidim svjetlost joj  prilazi i ljubi je. I suze koje ne žaluju, već slave život, na usne joj spušta. Ona zatrepće očima, u zakutcima njihovim i slutim riječ:

– Oprosti mi Oče.

 

Nije ih uspjela otvoriti. Samo mu je ruku blago stisnula. Znala je da sam tu.

Ni uzdah nije pustila.

Tek jedna grlica plava mu slijeće na lijevo rame. Kljunom mu dotiče usne, vesela je, razigrana, ali znam da mora ići.

Odlerpršala je.

Dugo sam ju je čeznutljivo gledao i mahao, dok se ona spajala sa tisućama pahulja bijelih, koje iz vedra neba zapadaše  i leprešala ka nebeskim dverima. Ne zna šta mi je. Nema sunca, a meni oči vlaže. A mislio sam da sam sve suze isplakao.

Moje su molbe uslišene.

Umrla je mirno u snu, pred samu ponoć; tačno u vrijeme kada su se prvi put spajali. I ovaj posljednji.

Smrt je kasnila jedan dan.

To je bio njen poklon mojoj malenoj. I mojoj ženi.

Ona je umrla sljedećeg jutra. Onako kako je to uvijek željela. Mlada i lijepa i poslije noći ljubavi.

Kada sam malenu pokopao, malo dalje od puta u šumici sa ljubičicama. Bio sam umoran. Normalno i gladan, ali sam ipak zaspao. Odmah do žene, pazeći da je ne probudim. Nisam želio da i ona tuguje.

Probudio me glas  ljubavi i čežnje.

–           Mili dođi mi i zagrij me. Malo mi je hladno.

Legao sam uz nju, čvrsto je zagrlio, da mi  i ona ne pobjegne.

–           Mili moj, hoću da ti pričam o onoj noći kad smo prvi put ljubav vodili.

Htjedoh reći:

–           Nemoj mila, štedi snagu.

Znam ne bi bilo nikakve koristi. Kad moja ljubav nešto naumi to tako biva. Jer ona nikad ne griješi. A sad je dockan za sve.

Ili nije?

–           Znaš mili, u svoj dnevnik sam sve zapisala. Evo ti ga pa mi čitaj, evo odavde gdje mi je kažiprst legao:

 

Ustaje, malo mi pomiluje grudi, poljubi oba koljena i navuče ćebe koje je spalo. Meni toplo u grudima, vali se prosuše tijelom. Ja ga sa čežnjom gledam, on lagano priljubljuje svoje usne na moje. Znam šta misli. Nigdje nam se ne žuri.

–           Bože mili, kako sam bila sretna sa njim. Koliko me samo boli ta ljubav.

 

Ne znam odakle mu to, ali on nije htio da bude talijanski žigolo, on je htio da bude nalik francuskim ljubavnicima. Negdje je o tome nešto čitao. I uredio je da noć ide tim tokom.

Uzeo je flašu, zagledao je, obrnuo, okrenuo i nasuo dva kurvoazijea u kristalne čaše. Prvo onu lijevu do srce od srca. Zatim onu desnu nevjernu, lutaličku. Uzeo bi kutiju onih francuskih, blago bi pomilovao celofan do se Ciganka probudi. Onda bi nježno, sasvim blago odvojio celofan. Ciganka bi zaplesala. Otvorio bi kutiju, stavio dvije cigare usta, pripalio ih. Meni stavio među usne jednu, sebi drugu. Meni lijevu, onu ljubavnu od srca. Sebi onu desnu, nevjernu skitalačku.

 

Povukli smo dim, istovemeno i otpuhnili ga neistovremeno. Ja ga nisam otpuhnula. Ja sam se zakašljala, nije mi prijala.

–           U zadnje vrijeme cigare su sve lošije, neku krđu stavljaju u njih. Pokušaj manji dim.

Poslušam ga i više ne kašljem i uživam u njoj.

Tada počinje igra rozaklije ,ribizli, baklave i tulumbe.

Jedno zrno grožda ja njemu,on zrno meni. Komadić baklave ja njemu, komadić tulumbe on meni. Ja njemu zrno ribizle, on meni i tako dvadeset dva puta. Između svakog po dva poljupca. Ja njemu jedan, on meni jedan. On bi kao nespretan bio, ispala bi mu rozaklija ili ribizla. Nije se stidio da mu i tulumba ili baklavica ispadnu. Onda bi ih tražio, dotaknuo bi mi butine, nekad grudi, nekad stegna, ništa nije ostavljao na miru.

 

Nespretnjaković jedan. Čak bi ponekad i usne promašio i u lice, uši, vrat i grudi me ljubio, kao da traži ono što mu ispada. Ja sam se smijala, odgurivala ga. Govorila mu da je smotan i blesav. Njegove su oči iskrile, sve bi mi je bliži bio .

Odjednom sam  naga i uzbuđena, a da toga ni svjesna. I onda mu je bilo lako da me ubere. Tako je bilo te večeri.

 

I dok završavam čitanje, vidim da ona stvarno vidi i ležaj, i svijeće, i grožđe i ribizle, i Curvoasier i Gitanes i da se zanosu uvija kao da je mazim. Znam da me želi i ruke mi pruža i ja joj se priključim.

 

Meni nije padalo na pamet da bih mogli voditi ljubav. A evo mi je vodimo, i isti žar iz nas izbija, kao onu našu prvu veče, prije trinaest godina. Valovi ljubavi iz mene biju, ona ih prima i jača ih i šta ću nego se predati i vrisnuti:

–           Mili, moj. Dobri moj, volim te.

Ona me ljubi i ljubi, nježno miluje i pripija se uz mene  se još samo tren i onda me preplavi zahvalnost i ja je stišćem i ne dam da mi i ona ode.

Otvaram oči, i vidim da se ona smješi i kaže mi:

–           Volim te ljubavi moja jedina.

I klonula. Da i ona je usnula.

Pokopao sam je pored kćerke. Na grob sam joj mali krst stavio.

I ona je bila moja malena djevojčica.

Rastali smo se se u blagoslovljenoj noći.

Bože molim te, uputi me da ti se zahvalim na blagodatima kojima si me darovao.“

****

Nije mu srce prepuklo. Valjda je imao dovoljno uspomena da nastavi živjeti i sanjati.

 

Bookmark the permalink.

Komentariši