Dan peti
Sutradan nismo bili zajedno.Strašna teta nas je sinoć vidjela. Nije te puštala iz
vidokruga. Iako bajke su govorile o tome, tek tada sam shvatio zlo i tamu koje
neke spodobe nose.
Tih dana su se neke riječi javljale ,a nekih dana poslije uobličile u misao da su
dobro i zlo poput sportaša različitih atletskih disciplina:sprintera i trkača na duge
staze ili maratonca.
Zlo je sprinter na kratke staze:jako, brzo,eksplozivno,ulickano i utegnuto,uvijek
simpatično i zavodljivo.Pobjeđuje na kratke staze i razara.Pomisao na zlo upućuje
na njegov izvor.
Da li si čula za Bessie Smith.Iskrvarila je na smrt 1937. god u 43 godini života.Nisu
je prihvatiti u bjelačku bolnicu da zaustave krvarenje nakon saobraćajne nesreće.To
je još uvijek normalno u SAD deklaratoru demokratije.
Inače čitav svoj život,Bessie kraljica bluza je u ime naroda svoga i svih porobljenih
i potlačenih krvarila u svojim pjesmama.
Dobrota je poput maratonca:sporo,dosljedno,uravnoteženo,spokojno,uglavnom
dosadno i sistematično.Pobjeđuje na duge staze i smiruje.Dobrota je utkana u biće
svakog časnog čovjeka.
Ko se sjeća ili ima vremena za priču o Malom Princu St.Egziperija.I njega su te
davne hiljadu devestotina šezdeset osme godine nestali.Krio se.Od te godine većina
se ljudi plaši ili strahuije za budućnosti.Ja ne,mene brine nepoznata prošlost:
-Šta ako me se ne sjećaš?
-Šta ako me se sjećaš a zaboravljaš uspomene?
-Šta ako ni snova nemaš?
-Šta ako si ravnodušna?
-Šta ako…/dalje ne smijem da mislim/
Ta ako se kotrljaju,dupliraju.Prekidam sa ako,to je bar meni lako.Kad krene to
malo – sitno – ako ,ono ne zna da se zaustavi.Kotrlja se kao lavina brzinom
neupitnom, mnoge sumnje,strepnje,nesreće,bol i krik doziva.Rijetko nešto
lijepo od ako ispliva.
Mnogo puta sam htio bih nešto da ti kažem, neku utješnu riječ prenesem ali
nisam znao ni kako ni gdi!Kako telepat nisam,ostajali su mi samo sni nadajući se
da još uvijek krik onih naših zloslutnih galebova ponekad sniš i da me oni do tebe
mogu dovesti.
„Ništa se ne boj mila moja,ništa loše ti se dogoditi neće.Ja te čuvam ljubavi moja.“
Ti si uvijek bila tako čvrsta,tako hrabra,činilo mi se da se nisi ničeg bojala.
Ponekad si se tako grčevito uz mene privijala.
Djeca se ne boje ničega,strah dolazi kasnije.Tome služe tate i mame,i one tamo
neke tete i čike.Dežurni šljam zlih neljudi prije ili kasnije upotpunjuje kolekciju
sijača straha.
„Obećanja su šuplja priče.“ kako bi ti govorila.
„Obećanja su potpora snovima.“ kako bi ja šupljao.
Nisam te uspio zaštiti dijete moje,obećanje nisam ispunio.Život onaj drugi,stvarni ti se dogodio.I stigao je prerano.
Pričati o tvom životu mi teško pada,boli,i ne mogu to učiniti odjednom,na jednom mjesti.Moram sebe radi polako crtice dati,kap po kap,dozu po dozu kao čovjek
na infuziji od koje srce ne smije da mu stane.
Nisam ti stigao reći da uvijek budeš svoja kao što si tog ljeta bila.Sada je kasno ali
nadam se da si bila.
Nekad kasnije sam saznao da si šest godina gledano od ljeta naših proljeća otišla na
zapad.
Ja nisam nikad htio da prihvatim da je ljubav samo posao sa punim radnim vremenom
sve dok mu ne istekne ugovoreni rok.Prava jubav je jedina moja laka kao tračak sunca ,
kao smješak mjeseca iili dašak povjetarca.Traje non-stop dvadeset četiri sata na dan i nema rok trajanja.Vječna je,pitaj mene.
Samo si me jednom,neodređenim klimanjem u zabludu dovela.Nesigurnim klimanjem što
sugerira zaobilazak istine.
Ako se sjećaš ,tog ljeta prvog od petanaest dana proljeća, sreli smo se tik kod tvog ulaza dva na plaži onog gradića na jugu nam mile i ubijene domovine.Kažem tik do ulaza dva u smjeru mog ulaza jedan.Sreli smo se,a istina je da smo se sudarili,bubnuli jedno u drugu.Nije bitno kako,zašto ni tko je učesnik u gurki toj.Usud je to, neki anđeo tvoj ili moj,vjerovatno oba htjela su i učinili da se sretnemo,da se pogledamo, pogled zaledimo,i kažemo:
“Pardon mili.“
„Pardon mila.“
Skoro istovremeno,djetinje bezazleno,riječi nježne su jednostavno,tek tako izletile same od sebe, prirodne, blage,sočne i naše i odredile nas.Nije bilo ni izvinjenja,ni crvenila ,ni zbunjenosti,kao da su to naša imena bila.
Bila si u crvenom bikiniju od poliestera koji je tih godina bio u modi,dražala si petogodišnje dijete za ruku.Kroz tvoju kosu su se probijali zraci zalazećeg sunca, tvoreći plamene bljeskove koji uokviriju anđeosko lice na kojima su iskrile oči duboke i tamne kao ono naše nadolazeće večernje more.Ti i brat ste u ruci imali i ozbiljno kao i sva djeca lizali vanilin sladoled iz slastičarnice preko puta.
Ja sam uvijek bio diskretan,nisam volio buljiti,iako sam ovaj put imao u šta.Više sam volio gledati u oči, upoznavanje krajolika i obrisa je dolazilo samo po sebi,sasvim nenametljivo i kao fol logično.
Valjda začuđena što te ne odmjeravam,izravno bez uvoda,kasnije ću upoznati tu tvoju odliku,pitaš:
„Šta misliš koliko godina imam.“
Ja kao iz topa,samouvjereno,ubjedljivo,više želeći nego misleći:
“Šesnaest.U,pravu sam zar,ne?
Želim da budem u pravu i ti to sigurno znaš,jer me čitaš i vidiš mojih sedamnaest godina,kao mnoge druge stvari stvari koje si unaprijed vidjela i znala.Samo što nisi bila vidjelica. Moguće da si to kasnije mogla usavršiti.
Zatečena si,(ja to tada ne znam),okrećeš glavu gledaš prema bratu,pa opet prema meni mislim još jedan okret i to je odgovor :ne, ni slučajno.U pola tog okreta presijeca te mali brat,anđeo nas opet spašava,reče tvoje ime, zaustavi tvoj pokret glave i pita:
“Mogu li sad mami ići?“
Gledajući u mene ti klimnu brzo i potvrdno dva tri puta i reče,kratko:
“Da.“
Brat otrči,ja pomislih da tvoje klimanje i to „da“ upućuješ meni a ne djetetu koje mami trči. Istinu o tom klimanju ćeš mi dati na kraju one noći kad sve je vrilo..Poslije sam saznao da njegova mama i nije tvoja,da vam je samo otac zajednički.
Spoticanje,naizgled nonsensi mili moj – mila moja i vanilin sladoled,žurba brata roditeljima, klimanje i neko nejasno „da“ su bili samo jasni znaci kosmičke zamke.Koliko smicalica da bi se zapisani usud obistinio.
Onako usputno zapažanje; ti i Mali Princ ste me učila dobroti. Milostivi i vi.I još neke kojih se često sjetim.
Nadam se da si uspjela naučiti i nekog drugog jer bila si tako dobar, ne učitelj , vać profesor dobrote.I molim se da se nisi zagubila u stranom svijetu.