Dan četvrti
Bili smo u moru, sami ,daleko od obale.
Tog dana sam te prvi put poljubio.Blago,nježno,skoro ovlaš.Nisi se bunila.
Oči si zatvorila ,da bi taj srećni tren u dušu utkala.Bio je to tvoj prvi poljubac.
Kasnije si mi to priznala.
To sam odmah osjetio,kao i to da si za ljubav,za poljubce rođena.
Nadam se da ti je još u sjećanju. I onaj drugi malo duži. Još nježniji i sneniji. Nisi se plašila.U srce si ga unosila.
Tada si oči otvorila. O kakve su ti oči ljubavi moja. Prelijepe ,čiste , jasne i prozirne,
nalik mojim. Smeđe i crne i sa nekim ljubičastim sjajem koji hipnotiše.
Gledali smo se. Neko bi rekao blizanci smoi vrisnuo incest pravimo,takav je svijet.
Duboko smo disali,zaronili bi i dodirivali se. Ne,to si me ti u vodu gurala. Možda si
se svetila za krađu prvih poljubaca. Zatim bi izronili, mokru kosu sam ti sa lica
sklanjao, ti si se uz mene pribijala, pogled sakrivala.
Nismo ništa govorili. Riječi su bile suvišne. Naša srca su ubrzano kucala,
priljubljena jedno uz drugo. Iako malo toga znamo o duši, vjerovali smo da su
se naše tada stopile.
Kažem naše duše se stopile, jer sve oko nas je bilo blještava svjetlost.U toj
svjetlosti tek otkrivene blagosti osjećaja polako nadolaze, izviru iz podsvjesti bića ,
koja prvi put kroče putevima iskrene i vječne ljubavi.
Jedno od nas zasigurno jeste. Ono drugo još uvijek šuti. Šutnja je rijetko znak odobravanja. Najčešće znači bol.
Iznad nas galebovi lete. Gledamo u nebo, u sunce, možda i u nešto iznad .
Pod nebom mnogih galebova krik, spuštamo poglede, još uvijek se držimo za ruke,
zbunjeni samo, gledamo se i smješkamo.
Tvoj glas je promukao:
“Te ptice pjevaju o ljubavi i proljeću.“(mlađahna poetesa ti)
Moj je nešto dublji:
“Žele da se okrznu o našu sreću.“(ko'fol poeta ja)
Bili smo naivni. Iako ne izgledaju tako, galebovi su samo ružne i zloguke ptice,
Strvinari i ubice.
Prsnemo u smijeh. Ponovo sve je u redu, nema više zbunjenosti. Život teče
dalje, rekla je prošlost, sadašnjost je trepraj oka , budućnost je iza ugla vrebala. vrebala.
Ovaj put život nije tekao dalje, stao je. Bio je to jedan od rijetkih izuzetaka
kada sadašnost ne traje samo jedan časak.
Ćasak se produžio na još čitavih čitavih jedanaest dana. Dakle usud nam je poklonio petanest dana proljeća , usred prelijepog ljeta.
Možda zbog hira nekog anđela koji želi da to bude zbog te djece, tebe i mene,
da djeca imaju sekundu-dvije više vremena?
Možda je izazvan neki ajštajnovski procjep u vremenu kada se vrijeme savija
i gubi u nekim nepoznatim lavirintima, ne nalazeći izlaz ni ka prošlosti ni ka
budućnosti?
Činilo se da je neko jako moćan sve vremenske portale zaključao.
Čuvari vremena upućeni u Ajnštajnove teorije i smicalice anđela , nisu ostali nimalo ravnodušni, pokušali su stvari dovesti u red. Kasnije ćemo biti kažnjeni.
Kako je naš anđeo zaštitnik prošao nismo sigurni. To ćemo jednog dana saznati.
Mnogi misle da je srce centar ljubavi. Tog dana smo otkrili da griješe. Duša je ono mirisno i opasno minsko polje u kojem ljubav obitava ,živi i sanja.
Srce samo manifestuje ono što se u duši zbiva.
A tko će ti reći šta je to duša, to samo Bog zna. U njega je tajna svih stvari.
Kad bih bio siguran šta je duša ja bih je tebi poklanjao, a tebe svojom zvao, zato sam tebe u svojoj zaključao.
Glupko kako je to providno, smejala si se ti.
Šta mogu,prirodno sam takav, buio sam ozbiljan ja. Ono k'o fol.
Duša se nalazi malo iznad srca, lijevo ka vratnoj žili kucavici.
Uplašio sam se kada se pojavio miris koji me podsjetio na tebe.
Kada se duša ispuni ljubavlju pritišće srce koje otežano kuca i suprotno
uvriježenim mišljenjima ne proizvodi dovoljno kiseonika.
Srce ubrzanokuca ali kratkim pokretima nedovoljnim da pumpa bude efikasna.
Dovod kisenika mozgu pada jer duša kucavicu pritiska,dotok krvi je usporen i
javlja se nesvjestica.
Povremeno srce stvori kontra pritisak na dušu koja udara u grlo i tada ponestaje daha. Kada se uspostavi balans između duše i ljubavi.
Stvari se povemeno mogudovesti pod kontrolu. Balans se uspostavlja izlivom osjećanja, bilo emocijama, bilo strastima; napoželjnije zajedničkim, uravnoteženim sadejstvom emocija i strasti.
Međutim tu voljni dirigent u svakom slučaju gubi posao i palicu…
Dakle, ljudi misle da srce izaziva manifestacije ljubavi:ubrzano disanje, privid nesvjestice,
gubitak glasa ili otežan govor, nekontrolisano treperenje ili drhtanje.
Kao što sam pokušao da dokažem, sasvim dobro izgleda teorija da to čini
duša ispunjena ljubavlju. I duša i ljubav imaju istovjetnu osobinu: mogu opstati
u vakumu. Zbog toga mislim da samo duše ispunjene ljubavlju mogu da odlete
u nebo.
Ponekad se desi greška u sistemu pa i neka duša bez dovoljno ljubavi odleti u nebo, no ubrzo
biva vraćena na zemlju, na popravku. Srce nikad nije i nema šansu da uzleti u nebo.
Srce je previše teško za to, jer materijalno je.
Ne vjerujem u reinkarnaciju. Vaćanja u život neograničeno puta nema smisla.
Ljudi vjeruju u reinkarnaciju i zbog straha od onostranog života i željom za produženjem
ili nastavka ovozemnog.
Lako je biti zao. Ispaštat grijehe i podnosit zaslužemu kaznu je nepodnošljivo.
I na kraju krajeva zašto se se vraćati u život i recimo živjeti životom ameba,
crva,krava, ili majmuna. Pa čak i biti papa to i nije neko čudo. Za prvog života
svega toga ima u izobilju.
Vjerujem udobrotu, milost i ljubav to su sve sinonimi koji objašnjavaju datost
Božjeg Bića .
Bog je ljubav, Bog je dobrota, Bog je milost. Bog je sebi odredio da bude Dobrota,Ljubav i Milost.
Tim odrednicama pokušava nadahnuti ljude.Vjerujem u život i onaj koji slijedi. Inače bi ovozemni život i mnogo toga bilo apsurd i prevara. Skoro sve-
U ovom sam životu dobro prošao. Nadam se iskreno,sa određenom dozom straha,
i vjerujem, žarko želim da povjerujem da sam bio od onih dobrih jer u sebi nisam nikad
primjetio neko zlo, a primao sam mnogo toga dobroga. I davao.
Ti si me naučila dobroti i davanju, prije će biti razvila ono što mi je od Boga Jedinog poklonjeno.
Volio bih da ne griješim!
Ako griješim tada bih izgubio tebe. Poslije pet decenija strpljenja i čekanja to bi bilo porazno,
Dobre čeka nagrada. Ako sam od dobrih vjerujem da si ti moja nagrada. Moj odabir si ti.
Vjerujem da me Bog našao strpljivim, podario mi usud susreta sa njim, kao što
je nama podario ovih petnaest dana proljeća o kojim sanjam i pišem,pišem i
sanjam.
Čovjekov život je zbir njegovih iskustava. Pored iskustava o kojima se riječi ove Bajke najčešće
nose, teško je u sve to ubaciti mirnoću i strpljenje.
Tokom vemena sam zapazio jedno pravilo koje je uspostavila ova Bajka. Uvijek, baš uvek,kada sam krenuo voljeti neku drugu ti bi se počela isključivati iz Bajke.
Ne vjerujem da je to bila ljubomora. Ti si me voljela i željela si mi samo dobro.
Možda si smatrala da se naša ljubav jednom treba završiti. Ja na to nikad nisam
bio spreman, znao sam da bi me tvoj odlazak ubio. Nisam bio spreman i grčevito
sam se držao Bajke i tebe. Zbog toga sam te svaki put privolio da se vratiš u nju,
najčešće ostavljajući onu drugu. Uglavnom se nisi bunila, Bajka nikad.
Nije bilo pošteno: ni prema tebi, ni prema onim drugim. No,moraš priznati da ti
je glavna uloga u Bajci savršeno pristajala, vjerujem i ljubav naša, tvoj i moja.
Ni ja se nisam bunio.