Dan sjećanja na Boga Milostivog

 

 

Najveća vrlina kojom je čovjek obdaren je sjećanje na Boga Jedinog.

Ima onih bolnih dana kada tugom zacvili vaseljana i potrese vaskoliki dunjaluk

i ljudi skupe ruke u nijemoj molitvi Stvoritelju.

 

Tada molitve ožive Oceane Ljubavi i oprosta

i ljepotom nebeskog beskraja

bruji tiha molba,

da se nikad ,nigdje i nikome više

ne desi

dan Srebrenice,

dan utiranja u krvi jednog naroda,

samo zato što su predani Jedinom Stvoritelju svome.

 

Danas se Ocean tišine i molitve nadvio nad Srebrenicu.

 

Umovima ljudi ,

što pognute glave kleče ,

okrenuti prijestolju

Onoga koji sve vidi i zna,

Jedinom i pravednom Sudiji

teku i nariču jecaji majki i sestara srebreničkih

 

-Pomozi Bože

umorna sam,

molitvu svih ovih godina,

ni jednu propustila nisam.

Suđenom času idem ,

a ne nađoh kosti ,

smiraj ,

sinu svome najmlađem.

Svih ovih godina

ta nada mi bijaše sve.

 

Grudi moje razidre vrisak

pomozi Majko

pomozi Sejo.

 

Utrobu moju razdire očaj,

iz tame krik

-Majko jedina,Sejo srebrena

 

Pomozite.

Oči moje pobiljelješe

od šapata

Sine Isa gdje si?

Gdje da te tražim, dobroto majčina najmlađi od sedam nestalih jabuka sine moj?

 

Tišina.

Tišina.

I vrisak…

 

Krv i mrak – užas strahota , aj

U jami , Bože milostivi – Užas taj

 

Sjekira i kama – strahota zverinjih užasa

U jami ,majko mila – užas naših nestajanja.

 

I opet Tišina.

Mnogo tišine.

Vaseljanom lebdi iskonske tišine zvuk

 

-Jao , ljudi i neljudi !

Kuku vama i kuku?

Za vijek vijekova.

Amin.

Bookmark the permalink.

Komentariši