Osmi mart i karanfili – reminiscencije









Ah to proljeće

Lebdeće ruže

Ah , ta magična žena

Osmi mart je kompleksan i veoma svet pojam i opomena bešćutnom svijetu , izgubljenom u neprestanim izlivima mržnje i nasilja. Ali i tanani i vječni stećak nježnom , ali veoma hrabrom i presvjetlom liku i djelu svake žene.

Nije naše da učimo druge koje implikacije i tragiku nosi taj dan . To se milošću otaca uči , nauči , slavi ili zaboravi , sjeća u dobrim dušama ili zakopa u tabula raze umovima neukih i neosjetljivih.

Naše je da saosjećamo sa ljepot anđelima i da im darivamo ljubav , milost i zahvalnost za svaki dan koji provedemo na dunjaluku . I poklanjamo osam krvavih karanfila .

Ah da , i svjedočimo o uzvišenoj i jedinstvenoj ljepoti divnih bića, koje u molitvi , skrušenosti i tlapnji rađaše nevinu djecu ovom dunajluku.

Davno rekoše : Žena je mirisna ruža !

Mi širimo pojam i kažemo : Žena je najmirisaviji, najnježniji i najuzvišeniji nebeski cvijet.

I kakvim god mi cvijetom željeli potvoriti našu ženu , ona se boji i miriše onako kako je naše blesavo i nestašno srce ljubavlju miluje u njenim očima.

Pramajka , baka , majka, sestra,voljena žena , kćerka, unuka … nam čitav život ulijevaju milost i ljubav , učeći nas kako se postaje milostiv čovjek, biće koje zna da voli i da prašta.

Što više tih milodarja prihvatimo , usvojimo i naučimo – šanse da budemo ljudi dostojni Božanske milosti i stvaranja su veće .Ako nas kojim slučajem povrijede praštamo im , jer znamo da smo negdje pogriješili i nanijeli im bol.

Ako tokom života uspijemo usrećiti bar jednu ženu ,koja nam rodoslovljem nije data u radovanje, ako zavirimo u nutrinu njenu , prepoznamo njenu iskonsku nit, shvatićemo bol svih žena svijeta i svetost svih onih dana , ne samo 8.marta , koje su one krvlju ,hrabrošću i ljubavlju izborile za potonje naraštaje.

Muškarci su kao djeca , ili barem leptiri. Vole cvijeće i opojne mirise kojima ih privlače . Leptiri nemaju vremena da nauče istinu ., jer život je kratka , kak bi rekel filozofi i fataljisti.

Poneko dijete se pretvori u Malog princa i shvati da je miris jedne jedine ruže ,utkane u vlastitom srcu , ponekad opojniji i iskreniji od bokora, koji opija i mami , ali ipak ne može priuštiti čaroliju one , srcem obasjane ruže.. Neko se prevari i avaj …Tada , uglavnom , kasno je za sve – i za ljubav i za sreću i za tugu …

Ali blentovije razigranih srca glume hrabrost i čini se da nisu naučili lekciju.A jesu! Samo se prave jakim .U njima ostane toliko ljubavi da je moraju poklanjati i drugom cvijeću.

Kad god vidim suze , tugu ili bol na ženskom licu dobijem poriv da kleknem , dodirnem joj haljinke i izustim :

-Oprosti mi svoj bol mili Anđelu, bio sam neuk i sačuvaj tajnu ljubavi naše…

Mnijem , njeno srce bi zeru zacijelilo, mnoge rane bi nestale…a ljubav i nada našim srcima pjevaju:

-Nikad , nikad , ne reci za ljubav i sreću kasno je…,il” nešto slično , baš o nama lično.

Osmi mart je jedini dan kada poklanjam cvijeće . Osam mirisnih karamfila i sebe hudog , ustreptalog i opijenog ljepotom i mirisima ŽENE , najljepšeg cvijeta srca moga.

Odakle ti vrijeme za tugu , pored toliko prekrasnog cvijeća na dunjaluku , frajeru jedan srećni , govorili bi moji mahalaši. i sjetno dodali:

-Dvoje se nađe , pa se onda ne nađe!

A – bilo je to vrijeme ruža…

Bookmark the permalink.

Komentariši