Daily Archives: 6. Jula 2026.

Mila,

relijepa li su ti imena

podjećaju na plavo utočište

naše đardine i miris ljubavi

ne znaš naša si družica bila.

noći si provodila u vrtovima naših ljubavi

imala si svoje mjesto

između šadrvana i đula smo postavili mali ležaj

od snova prekrili  ga modrinom neba

išarali zvjezdicama i obasjali  putanjama maglica

mjesec smo obojili čežnojm.

Večeras je sa nama u društvu ti vječiti tragalac

malo predahnula na tren,

svoju bol bi  sa nama podjelila

bilo bi ti  lakše mrven

ali i to je nešto zar ne.

Cvijete naš

čak bi se i nasmijala onom blesavom Debi kad  bi  rekao –

zbog tebe bih salto mortale bembašćanske brane

Mojsije bi ti zasvirao Podmoskovske verčeri

 Zlata zapjevala Frka zaplesala

Lela Jela Jelena bi te pogledom milovala

I njoj je Herco herc slomio.

Boljelo te – rodni grad te nije uspio zaštiti

kao naš nas: No. stihovi i muzika su lijek.

Dobri bi ti prišao , naklonio se, ruku prižio

ti bi se časak dvoumila.

Njegove djetinje tužne oči bi te ubijedile:

ruka u ruci i  lagani valcer bi počeo.

Ali Dobri je dijete hoće dodir,

valcer prelijeva u tango.

Ti ga gledaš poprijeko zakrečeš glavu

on te pogledom moli:

-Malena ,molim te budi dobra

ovdje obitavaju i mirisi našilh ljetnih podmoskovski večeri.

Ti kao da  bi se nečeg prisjetila

prislonila lice uz njegovo,

 pokreti bi postali  ples dvoje zaljubljenih.

Herco bi nešto šapnuo Mojsiju

ovaj  bi dodao malo bolera.

Ti bi se nasmješila  predala se pokretima

i zagrljajima sjećajući se ljubavi svojih.

Pogledala bi u oči djeteta što lebdi sa tobom

jer tango bez pogleda – oči u oči i nije tango.

Vidjela istu bol koju ti nosiš.

Pomislila bi – evo još jedno biće što tuđe terete prti.

Prvila bi se jače uz njega ,

neka te sjećanja tjerala u očaj

ali čula bi kako ti taj bekrija

sa kojim lagano kliziš šapuće:

“Kao desna i leva ruka

Tvoja je duša mojoj duši bliska.

Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,

Kao desno i levo krilo.”

Tu bi on naglo zastao  i prekinuo.

Ti bi se nasmješila i šapnula mu

 tu znam i nastavila gdje je on stade:

“Al vihor se diže, ponor se otvori

Od desnog do levog krila.”

On bi se postidio

iako je znao da samo si nestašna.

 Stid djetinji uvijek poljubce mami.

Ti mu ga poklanjaš i njega više nije stid i kaže:

Ja, ljubljuju Vas Marina Cvjetajeva ,

prijateljice naših tuga.

Tebi bi srce malo omekšalo,

 još jedan poljubac daješ,

i vi ste već par.

Misliš nisu ova djeca baš bezazlena,

kradu te malo po malo,

snove neke nove nose.

On bi vidio bi da si se umorila

odveo te do  malog ležaja sanja,

sjeo do tvojih nogu obgrlio ih ,

gledao te ne trepćeći,

bojeći se da mu ne pobjegneš.

Tvoje  ruke bi  prinosio usnama

grijeo mekim dašcima

ti bi polako tonula u san

željna odmora.

Mojsije je u elementu

večeras Veliku Damu Tuge za gošću imaju.

Podmoskovskoj večeri i Boleru nikad kraja.

Sada imaju prizvuk valcera sa Sene,

 Rjabinjuške i Kaline.

Lela Jela Jelena  bi uzela Frku za ruku

povela je do Zlate.

Sada su one razigrane ruskinje,

uzbibanih grudi, raspojasanih kukova

u  haljinama žarkih boja,

oplemenjim stotinama ruža,

što se iza velova tananih boja kriju i izviru.

Ruže i žene se prelijevaju u tisuće boja,

njih tri odjednom više nisu ruskinje,

one su divlje  tatarke,

ljute kozakinje,

nježne jermenke.

Toliko ljepote  nježnosti i ljubavi,

malena naša,

ti nisi vidjela nigdje,

mi je tebi svu poklanjamo;

govorila su ružina tjela.

Lenji bi samo zavrtio palcem i izustio

Подмосковные вечера ,e'hej  sele moja…

tu bi mu glas zamro

umorio bi se.

Baška baša bi zagnjurio glavu u jedre

oho ho grudi nove dame

da mu ne vide suze

muško je on.

Ta nova se čudi odakle joj tolika sreća

 da zaviri u ovaj đardin

u kojem toliko milosti i ljubavi ima.

No ma koliko se trudio

Mojsije nije mogao izbjeći dva poslijednja stiha :

“Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,

Eh, rjabina , rjabinuška, zašto si tužna ti? “

Malena Cvijete moj ,

ti bi gorko zaplakala,

sjećala se najmilijih,

svi bi za tobom plakali.

samo  ne i Dobri

Mali Princ.

Ne , oni ne bi.

on bi poljupcima skupljao tvoje suze i tugu,

u svoju seharu bola ih skalanjao

znala bi da je srcem prihvatio tvoju poruku:

„ Ako se od sreće ne umire, onda se u svakom slučaju okameni.“

Malena naša,

mi smo dodali:

” Ni od tuge se ne umire

neko samo presvisne

a mi se zaledimo kao ti.”

Naučila si nas da se sa svojim tugama izborimo.

One su svako malo kucale na naša vrata.

I kod nas je bilo tragike ne i gladi,

Još si nas učila , da je lična tragedija samo pjena

u okeanima tragizma svijeta.

Otvorila si nam oči,

nismo hudili za svojim životima,

koje smo krojili po mjeri nas samih,

jer si nam pjevala o slobodi i istini.

Čudan je ovaj svijet!

Ne vide bol djevojčice koja samo može da vrišti i vrišti ,

ne bi li  njene riječi,

negdje u  pustinjama ljudsjkog uma ,

bar mali eho izazvale.

Ne vide  da je to bol krhke majke srne

koja djecu ljubi i gubi

a pomoći ne može dobiti.

Ne vide da je to bol svih majki od postanja,

koja od nečovječnosti djecu gube.

Ne čuju krik  ljudskosti žene

zaljubljene u život po mjeri neba.

Ne shvataju krik djevojčice koja

Istinu zna.

Tu negdje bi Mojsije morao završiti svoju simfoniju.

Tri Grlice bi popadale ne rosu đardina,

sluteći rekvijum.

Njemu su se ruke  počele kočiti

on pogledava ka gošći

ona hoće da spije

vidi on vrijeme za rekvijuma nikako nije.

Za Moriće još manje,

jer ovdje ubijena majka hoće da sni.

Vidjelo se ,

naša centofilija

Marina Cvjetajeva je   potresena i umorna.

Dobri  je nježno obgrli.

Laganu ko san 

bi  je podigao i položio na ležaj  nadanja

njjenih i naših.

Prekrio je velovima ljubavi

cjelov joj spustio na čelo

tamo gdje se sa bujnom kosom spaja.

Šapnuo joj ,

Malena naša,

nećeš se ljutiti ako Ti poneki stih ukrademo

ljudima u Tvoje ime poklonimo.

Mnogo  je ljubavi i milosti  u njima

potrebni su  ovom svijetu.

Djevojčice naša,

još čutimo istinite  riječi  tvoje,

 ljubav kojoj  si nas učila,

Sada se malo odmori i mirno spij

ništa se ne boj.

mi ćemo paziti na tvoje darove.

Volimo te:

Neko novo dijete hita da pita:

„- Gde su labudovi? – Oni su odleteli.

– A vrane? – Ostale su vrane.

– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.

– Zašto su otišli? – Da krila olagane.”