Kojoj dugujem što radošću sam ispunjen I što se moji osjećaji bude kad budimo se mi I što istog trena počinak dolazi kad vrijeme je sna, Skladno disanje
Ljubavnika kojih tijela mirišu jedno drugom Koji misle iste misli bez potrebe da se zbori I tepaju iste riječi bez potrebe da se neki smisao rodi.
Neće od zlovoljnog vjetra se zalediti Nit’ od sumornog tropskog sunca uvenuti Cvijeće u cvijetnjaku koji je naš i samo naš
Al’ posveta je ova da je drugi čita: I bliske su ovo riječi u javnost tebi upućene.
Suncokret se prigiba ka zapadu i dan se nestanku sprema u svome oku, a ljetni zrak se zbija te povija lišće i dim sa ognjišta. Odmiče sa suhim putima oblaka i bljeskanjem munja ta posljednja igra neba. Još uvijek, i godinama, draga, privlači našu pažnju izmjene jarbola zbijenih u krugu Kamala. Ali naš dan uvijek traje i uvijek to sunce koje odlazi sa tkanjem svoji umilnih zraka.
Nemam više uspomena, ne želim da se sjećam; sjećanje od smrti dolazi, život je beskonačan. Svaki dan je naš. Jedan će zauvijek stati, i ti sa mnom, kad slutimo da je kasno. Tu, na brani kanala, njišući nogama kao djeca gledamo vodu i prve grane u njenoj zelenoj boji koja tamni. A čovjek što nečujno prilazi ne skriva nož u rukama već cvijet geranija.
