Daily Archives: 20. Jula 2026.

Autor

Hajro Šabanadžović

IV DIO

Dan treći

Subota 15.Avgust / Kolovoz 1971.

Još uvijek je prvi dan ,ali miriše na treći i sedmi

Rekoh , moja kučica mala je zaklonjena od pogleda iz grada sa Čoline kape , a ja imam Sarajevo na dlanu. Trinaest godina poslije Dodine smrti , malo lijevo od mene napraviše opservatoriju. Mogla sam, ali nisam htjela zabraniti gradnju, čak sam je ličnim zalaganjem malo pogurala. Moj grad je trebao opservatoriju još u prošlim vijekovima, ali se niko nije sjetio da podigne takav vakuf . Čak mi nije ni remetila intimu, koju iskreno rečeno, nisam ni imala.

Ponekad bih nenajavljena u očale za nebeske ljepote , banula. Gledala , ali krenula bih naopako. Dok nisam zvjezdane voajere naučila kako okrenuti farove u Sarajevo, nisam mira imala. Prvo bih Sarajevo prekontrolisala. Teleskop kazuje:

Čaršija mirna. Vratnik čist, Bistrik spava, samo se na Bjelavama nešto komeša. Znam to jahači jašu , pjesma, čoček , tango a i bolero sanjaju .Velovi , anterije lepršaju i pršte . Perje leti na sve strane. Mojsije jal’ baca , jal’ ne baca harmonike. Ako ima, čim je dobije, baci je. Ako je nema , ne baca je. Tako mu to ide.

Zatim ponekad na leđima pomoćni teleskop uprtim , jaka sam ja, mogu puno toga ponijeti i podnijeti. Neću da remetim pravila; puštam da drugi svoj posao rade. Svakom  se njegov posao  o vrat i na grbaču kači. Toga u mahali nema. Tamo su glavne izreke : pohiti – polahko  i pazi se , idi sredinom džade , da te šta ne satare. I nikome se nigdje ne žuri i nikoga ništa ne satire, osim žena .One za sve ograišu i nagrabuse. Taru ih i satiru , svi i sve . Dan i noć, i malo i veliko , i staro i mlado , i dobro i zlo . Satiranju nigdje kraja nema. I ne bune se. Ponosno stisnuu zube I bez riječi greju dalje.

Ono, neko ljepše satirnje im sasvim paše. Jedino ih ašik momci i đuvegije ljepotom tandaraju i takare . Poneki mahalaš i ljubav sa njima vodi. To satiranje je nešto drugo i željeno . Treba jad i čemer , bol i tugu u ljubav, muziku i velove pretopiti . I sanjati i gubiti se dok ne zapjevaš : crven fesić u dragana moga i ne vrisneš : joj, mamo mamice .  Jedino tako mogu zaboraviti sav jad – joj kuku mamo mamice. Tada sva tegoba umine , i žene žele samo to , da im se te nježnosti i osebujnosti rade,  da ta toplina i milina nikad ne prestne.

Kada se popenjem na vrh opservatorijske munare, gledam nebo i tražim u putanjama neki znak , neki lik koji bi me podsjetio na Dodu . Mislila sam da bi mi bilo lakše prigrliti zapretenu bol i tugu. On , baksuz nikako da se javi; nikako da mahne ili trepataj oka da mi uputi. Ni plavo bijele maglice, sa ljubičastim odsjajima, što nebrojne jure nebom mi ne pomažu i rijetko se javljaju.

U traganju srce mi ztreperi , duša se ushiti, misao zanijemi pred tom ljepotom i bojama Stvoriteljevih čeda. Moja ljepota i oholost se zastide i pokunje. Umislila sam da nad čednošću moga grada, što se kupa u ljepoti Sunca, Mjeseca, Neba , Zvjezda i Maglica; moram bditi i kada spavam. Svako jutro ustajem pred svitanje, da vidim da li je u redu sa tim Božjim čedom. Da li je noć lijepo probdio u dječijem snu i da ga pitam kako je?

I evo trinaest godine kasnije u moju kućicu kroči muška, više dječija razložna noga. Nije kročila već je privedena. Dobri mi jednom poslije; kad sam mu prestala zamjerati što je dijete, mislim da je to bilo prije onoga; rekao:

-Ohani malo, popusti, opusti se , neće ti ta ljepota nigdje pobjeći. Grad čednosti je tu i uvijek će biti . Ne moraš brinuti, on bdije nad svom djecom svojom. Bdije i bori se da ih izvede na pravi put. Ako ne uspije, niko nije kriv. Tako zapisano. Djeca ko djeca! Ima ih dobrih i zločastih, nijedno ružno nije, sva su lijepa , a opet neka su preživahna , neka mirna. Grad ne voli krajnosti, ali ne mora biti sve po njegovom i zna sve je u parovima. Voli malo ovoga, malo onoga u jednom djetetu. Tako se dijete izbalansira i biva najslađe. Sva djeca su slatka i mila.

Tako je razložan, i pomalo sjetan. Pun ljubavi i saosjećajan. Otkako se Frkica udala, on sa lošijem društvom zglajzo. Zapravo nema više ko da ga sačuva od boli zbog Kosine smrti. To nije dobro; nikako. Ako zgriješi moram ga u pržun. Tako to ide. Žensko sam, simpatičan mi je, ali grad ne dam da mi iko dira. Više me brine da se njegova staloženost i pamet ne udruži  s razjedinjenim lopinama. I eto  belaja. To je pravi razlog što sam ga privela. Druge iz podsvijesti mi se rugaju:

-Aha, kako da ne. Morala si!

Privela ga u kučicu , jer znam da ne zaslužuje aps i da bi to povrijedilo čednost moga grada. Ja da hapsim njegovog “Princa Malog “. A neprijatelja treba ugostiti , pružiti mu ruku , upoznati ga i stalno ga na oku držati.

On u fotelji, ja na kauču , oboje uvaljani u meku kožu. Preostala dubina plave praznoće dnevne sobe u nas bulji , kao neki nijemi svjedok. Ustadoh. On sjedi , ja stojim, podređeni , potčinjeni položaj. Sva u crnom , odlika smrti i strogoće , još mi samo policijski kačket fali .

Ozbiljna crna bluza ima sitnu bijelu svilenu prugu preko nestašnih grudi , što se svakim dahom bibaju . Linea podešena preko samih bradavica što paraju plafon, hipnotiše . Stroge crne pantalone muku muče sa mojim dugim i ponosnim nogama. Hoće da se raspuknu i moju blaženost izlože pogledu pogana . Zato sam ih pojačala crvenom bočnim satenskom trakom , jedan cenat širok.

Štikle dvanaest i po centimetara mi neprikosnovenu visinu daju i prednost u odnosu na to dijete , tog mahalaša što hudi. To ja , pakosnica , hoću da je tako. Međutim, on je samo dijete koje se smješka . Njemu je sve ovo igra . Zabavlja se , a mene to ljuti.

On je u jednostavnoj bijeloj košulji i modrim pantalonama , ljubičasta traka od kadife nevezana , samo u nejasni čvor zapetljana . Na stolu policijski diktafon . To je u ono vrijeme bio megnetofon velik ko komoda. Taj magnetofon obično zbunjuje i plaši , a svaku riječ bilježi. Nisam ga preplašila , on se samo sklupčao i zaspao . Umorio ga život . Valjda.

Šta se sutradan desilo već sam vam ispričala . Kad sam počela plakati , on me preveo u dnevnu sobu , otvorio prozor da dim izađe . Ja mislila tako. Ničim izazvan on mi poče pričati nešto o bojama .Mislim ga prekinuti , ali on gleda kroz prozor , i zadivljen se unosi u priču . Slijedim njegov pogled i vidim kako Sunce polako dodiruje Igman i hoće da se išulja i ostavi moj grad u zagrljaju mjeseca i noći .

I onda shvatim zašto boje.

-Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana. Kad se prospe kroz prizmu , pojavi se spektar duginih boja , nijansirane valerima crvene , neranđaste , žute , zelene i plave boje. Kažu da crna boja predstavlja totalno odsustvo boje . Crnu ne razdvajam od drugih . Meni je ona najtoplija boja.

Svaki čovjek voli neku boju. Svaka boja je odraz nečijeg bića . Značenje boja od naroda do naroda se razlikuje . Negdje je crno žalost , a negdje bijelo. Negdje bijelo znači zaštitu od sunca , a crno od hladnoće. Svaka zemlja ovoga svijeta izabere neke boje za svoje znamenje . Šta su znamenja u usporedbi sa ljubavlju prema nebu , zemlji i ženi . Samo blijede krpice koje se tresu i trunu na vjetru i kiši.

A šta su boje ? One mogu značiti i označiti sve . I raspoloženje i osjećaje , ljubavi i tuge , boli i smrt .

Sa bojama treba pažljivo i nježno , kao sa ženama . Žene su bića iznijansirana u tisućama raznobojnih valera. Vrlo tanane i krhke . Kad posmatrate maglice , ne možete se oteti utisku da svaka o jednoj ženi priču priča . Sigurni smo da svaka maglica pripada nekoj ženi .Broj maglica je lako izračunati . I svakog se trena rađa jedna maglica i jedna žena . I umire , reciprociteta radi . Nastao bi haos kada bi višak maglice ili manjak žene poremetio parnu harmoniju nebesa .

A opet sa krhkim bojama i ženama je najlakše umjetnicima i poetama. Oni ne polažu nikome račune zašto su upotrijebili ovu ili onu boju ili riječ, ovaj ili onaj valer . Njih vodi njihov senzibilitet. I boje i riječi ih slušaju , jer najčešće o ženama sanjaju. Kad cvijeće , krajolik ili stare kaštele crtaju tu o tajnama žena snovi se snivaju.

Običnim smrtnicima ništa ne preostaje nego izađu u prvi dostupni đardin i uživaju u bojama . I oni su u pravu . Niti jedan umjetnik ne može uraditi da boje imaju sjaj i iskre prirode i vakta u kome svjetlucaju svim sjajem .

Nisu to stotine nijansi.To su tisuće i tisuće valera koji lebde pred očima sretnog bića . Toliko je nijansi dato ženinoj ljepoti . Ako taj smrtnik ima sreću da u u desnoj ruci drži nečiju lijevu ruku malu i osjeća vlažni dašak nježnih usana na svojim, može se sasvim slobodno reći :

-Sretnog li bića.Ima i boje i ono što predstavlja boje ; ljubav.

U svojoj bezgraničenoj milosti Bog ljubavi je boje , tu ljepote darovao svim ljudima svijeta. Svakom pojedinim biću i nikom posebno. Boje čovjek ne može posjedovati . Može kupiti litre boje i potrošiti je, ali ne može je posjedovati , ni njome vladati . Jer boja je vladar ljubavi.

Kojom god bojom vi poželite da naslikate svoju ljubav , ona se odjene bojom koju  vi i vasa odabranica zaslužujete .

Plavetnilo je boja neba i čednosti . Boja Bosna zemlje Božje milosti , Grada čednosti i krhkih bića koje plavi vitez voli i štiti . Tako vam je to u ovom prelijepom dunjaluku i ne može drugačije biti . To je dar sa nebe koji se ne prekida .

Život proljeće pored nas . a mi nemamo vremena zastati i pogledati one darove neba , koji nas umivaju čim se probudimo . Žalosno je to , jer propuštamo neke stvari koje život znače . I čine život ljepšim ili bar podnošljivijim.