Basna o Orkici
“Nekad davno bijaše jedan umiljati Usamljeni vuk,
dio raskošne menažerije, oliti života zvanog Cirkus.
Na njegovu sreću on ne igra u njemu , vec upravlja njime.”
Nekoć zapljeskaše neuki:
” “Vuk” se umorio i ne mere ganjat’ “ovčice” po areni.”
Oblajhan inatnim srebrenim nitima napravio je Kučicu u cvijeću,
otvorio čudesnii pansion , zvani Galerija Bosna zemlja Božije milosti za
prelijepa krhka bića, da mu djevojčice ,privučene mirisom cvijeća i ljubavi,
dolepršaju na dlan, poput ružičaste grlice sa rubinovim ogrlicama .
Ne m're se požaliti. Život je i dalje prelijep.
Ipak u svitanju svakog dana on sa tugom gleda u bjelinu
opustjele ljuljačke na trešnjinom stablu,na kojoj još uvijek
treperi sjena one , čije ime ne smije izgovoriti…
Čekajući Princezu , plemenitu a nježnu Orku.
koja se ne vraća ,iako je obećala,sjećajuć se zakletve;
Moja si i ti to znaš…
Nešto u ovoj Basni ne štima!
Još nismo sreli Orku koja se plaši.
Dobro , d'bro šta se može.
Sutra je novi dan.
Naravoučenije:
Ili plemenite Orke nisu što su nekad bile,
ili Vuk nije Vuk ,nego Mali princ,
pa Orkici grehota na maksumče udarit’.
**
Dopisano
Razum zbori da je Ljepota, onomad greškom zalutala u
razigrani, ljubavlju i cvijećem obojen vrt.
Srce treperi : Malena me još uvijek voli.
Pa vi vidite šta vam je raditi!
Jal’ vjerujete, jal’ ne vjerujte!
Bajke su uvijek bajke,
osim kada su basne.