Ležah kraj potoka
zaključan u dverima smrtnosti
dama sva u bijelom
vrč vode sa izvora modrog zagrabi
mislim evo spasa
bijela nevinnost otkri grudi
bjelokosne
zali ih vodom
kristalno hladnom
ote joj se glas čarobni
zanijemiše slavuji
čuše pjesmu o ruži
suzama zalijevanoj
i onom nesretniku
što ne vraća se
vidjeh bjelinu u očima
prepoznah je
moja draga
mene nevjernog čekala
oči i život isplakala
i evo samrtni roptaj
me nosi voljenoj
da joj ljubavlju život vratim