Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna galerija

Autor

Hajro Šabanadžović

 

Modro zeleni krajolik                                                           Oluja se sprema

 

Cvijetna bašta                                                                                   Novogodišnje drvce

 

Jabuka u jesenjm cvatu                                          Idilični djelić neba

 

More ruža                                                                         Novogodišnje radovanje

 

Violetna nemoć u turkiznim snovima                             Povjetarac

 

Sunčeva rapsodija                                              Dan ruža

 

Snježna kiša iznad Modre rijeke                               Snoviđenje

 

Mistično predvečerje                                                    Ples na suncu

Vesna Parun – Nikad

Neznam gdje pocinje praznina mora

Ali slutim sto je taknuo u tebi ili meni glas

koji je blizu negdje rekao:

Nikad

 

To je rijeka koja se ne ,vise ne vraca

u svoj izvor

jer su joj obale dogovorene s nekim nepoznatim

koji ceka u daljini.

 

To je cvijet koji ne silazi vise

u svoj korijen

jer se ondje naselila buducnost

Nikad.

 

Sumna trava neizgazenih visoravni,

snijeg na planinama ,ljubicastim.

Osvrni se za sobom i gledaj svoje Nikad

u travi sluha i vida naraslo

u sjeni ruku sustalih,u sjaju zelje neugasle

 

Obazri se ,prepoznaj svoje Nikad

po iscezlim nizinama prostrto

I teska misao ,koju si zanjihao

postat ce blaga ,

jer je kraj nje covjek nerazumljiv

u svojoj samoci .

 

A kad se on pomakne u Noc

i u veliki uspavani prostor,

ispruzit ces za njim svoje ruke

i viknuti ;

Ne odlazi






												

Touch & Go – Straight To Number One / Song – Lyrics – Prevod na Bosanski jezik

Straight to number one

 

Ten… kiss me on the lips

Nine… run your fingers through my hair

Eight… touch me… slowly

Seven… hold it! let`s go straight…

 

To number one

 

Six… lips

Five… fingers

Four… play

Three… to number one

 

To number one

Number one

To number one

 

Kiss me on the lips

Run your fingers to my head

Touch me

Let`s go straight to number one

 

To number one

Number one

 

Pravo do broja jedan

 

Deset… poljubi me u usta

Devet… pređi prstima po mojoj kosi

Osam… dodirni me… lagano

Sedam… drži me ! Idemo pravo…

 

Do broja jedan

 

Šest… usne

Pet… prsti

Četiri… igramo

Tri… do broja jedan

 

Do broja jedan

Broja jedan

Do broja jedan

 

Poljubi me u usta

Pređi prstima po mojoj kosi

Dodirni me

Idemo pravo do broja jedan

 

Do broja jedan

Broja jedan






												

Ko koga vara: Nauka nas ili majmuni nauku / Mahalski kroki ekspoze o ravnoj zemlji

Oni nama ne vjeruju da vrijeme leti kao letjelica Zemlja. Možda sekundu brže od 107.200 km na h.To bi značilo 29, 79 km/s. Ono kad bi vrijeme postojalo. Kako će postojati kad univerzum nema jedinstvenog časovnika ? Šta će mu ? U kosmičkim relacijama vrijeme je zanemarljiva stavka. A u životu ujudurma da ljudi kupuju satove koje će jalijaši klepati.

Pride , oni nama – zemlja je ravna.

Ako je ova tuhafli premisa točna ne piše nam se dobro. Kad bi puhno malo jači vjetar svi bi insani popadali ko olovne kugle izbačene iz topa koji slijepljuje eskadrile dronova  u jednu palačinku. . Ovu metaforu smo skontali da bi se neuki ibretili odakle nam i š'a nam to znači.

Mi pametni kao i uvijek, mudro šutimo o mudrim stvarima. To nije za neuke uši. O ljudskoj gluposti meremo po vazdan tabiriti i naglabati, ali čemu. Budala nikad pameti doći neće. a neuki prepisivači se nikad neće doohavizati i doći tobe.

Ljudi nas svaki dan oduševljavaju svojom glupošću.I to ne bilo kakvom. Nego jako ozbiljnom glupošću. Ozbiljnom do neke najozbiljnije luđačke bolesti.

Oni nama ponovo :

-Zemlja je ravna.

Mi njima :


-Pogledajte oko sebe! Šta vidite? Boni ne bili , zemlja nije ravna! Svuda oko nas sve sama brda i uzvišice i isto toliko udolina i dolinica.Pukne i neka racnica sa žitom , kao mamac za insanske hajvane.

I mogu oni gubiti vrijeme u “naučnim” istraživanjima i dokazivanjima ravnogorskih i ravničarskih pokreta, koje osnovac nižih razreda u trenu može pobiti.

Ali , mi um se divimo.

Toliko gluposti, morbiditeta, mazohističkog takaranja vlastitog uma , može podnijeti samo ljudsko stvorenje koje ima izuzetno razvijen smiso za rušenje svih dostignuća vlastite maloumnosti.

Dobra im ona sa ledom. Zemlja je ravna jer je na kraju led koji spriječava da se voda izlije van. Jošten, iza tog ruba je svijet divova i čudovista koji lete preko zemlje u NLO-ima.

Valjda da rashlade teoretičare i pušače kada počnu misliti svojim ganglijama. Ili da ne kupujete frižider.

Što će vam?

Zamoliti one stanovnike antartika, koji svaki dan lete sa NLO i zadivljuju nas ko najveće hablečine, da nam dostave leda , svakom po praznoći moždane špljine.

Plaćanje po dostavi , na naš račun.

Vi mislite da nešto znate.

Napriliku ko “pametni” učeni ljudi, nešto kao naše ilmije ili ostala hadumska sveštena lica, koji sve “znaju”. Toliko toga napričaju da se u međuvremenu od njihovih gluposti i so obljutavila. Njih nije briga ako ispadaju kreteni ili glupani. Njih plaćaju da zbunjuju pučanstvo. Da se narod zabavi sobom, da bi nalogodavci lakše vladali.

Preplavljeni smo pričama iste ili slične sadržine. Kopija kopije, pa onda kopje kopija i sve dok vam se na zavrti u glavi.

Dobri stari Gering.

-Dajte mi navjeću laž i stvoriću od nje istinu.

Ponavljanjem , upornim i napadnim ponavljanjem.

Tako vam je to.

Što bi poete rekle:

-Lud ili zbunjen insan je uvijek natakaren,

U prevodu:

-Klonite se “pameti” od nepameti.

Blećci i levati se dofate digitrona , abakusa , majanskuh čvorova , egipatskih pirmaida , aboriđanskih katamarina … i misle da mogu sve izračunati. Čak i zakrivljenost ravne zemlje.

U plićaku – ravnini vlastitog  uma ne mogu skontati ono što mi prostim okom vidimo.

Zamlja je uglavnom , doista ravna!

Ja kakva je doli ravna?

Da ja kriva, nahera, naopaka ili zakrivljena bilo bi nam belaj po njoj hodati.

Kako će boni drvo rasti ako je plodno tlo sa strane ili odozgare.

Hajd , recimo ,  ono to može  nekako. Bilje je to. Raste kako mu pane na pamet. Haman ko u čojka stifne dlake kada se zapusti , pa mu rastinje klija iz nosnih , moždanih i drugih šupljina.

Ali čovik ili hajvani brez krila  , na plafonu ili bočnim straniama ne mogu ni nosom opepelit. Dajte da gledamo taj film.Isključujemo svijet žohara i sličnih  inkseta.Oni nisu teoretičari ni sfumato teorija o ravnoj zrmlji.

I oni nama uvijek isponove – zemlja je ravna. Zato drvo raste na zemlji , a ne na oblacima.

Kako neće biti nije ravna kad i planine uvis rastu. Neće valjda odozgo rasti i pasti hajvanima na glavu. I insanima ako ih poslije bude.

-Ne misle oni o toj ravnoj zemlji?

Dobacuju pametni i učeni. Napriliku oni gmizavci što se zovu ilmije i oni što se kreću po zakonu  glagola kretati . Kreteni.

Ma, znamo mi o čemu oni misle. O ničemu.Ali oni ne misle , jer ne mogu misliti. Kako mogu misliti ako mozga nemaju.

I ako oni mogu čitav život ne misliti, zašto mi sebi ne m'remo dozvoliti pat minuta nemisliti.

Jedino smo se plaho zadeverali takarli dilemom ko ravnu zemlju nosi na svojoj grbači:

-Slonovi, kitovi, Atlant , suđaje  ili vakumirani mozgovi onih koji misle da je zemlja ravna. Od hamala zavisi kako zemlju tresu zemljotresi.

Normalno je da će pučanstvo skontati:

-Ko koga vara – Nauka nas ili majmuni nauku ?

Valja ova, narode?

Unatoč tome , danas nećemo reći da ima hajvanskih insana, niti insanskih hajvana. Dobre smo dobre volje, oliti fleksibilni. Pokušavamo naučno utvrditi domet nauke o ravnoj zemlji.

Izašli u šetnju i krenesmo putem desno.

Zemlja ravna ko polirani hastal , postavljen za švedski sto.

Krenemo putem lijevo, isti krajobraz..

Zemlja ravna ko nov novcata tisuća u KM  natandarena na polirani hastal, postavljen za bosansko meze.

Krenemo lijevo od desnog puta , ista stvar. Jedino nam miris đula , zumbula i mehke šljive remeti ravninu misli.

Krenemo desno od lijevog puta, jopet nas krajolik ravne zemlje spuca među rogove. Šamo što se ružica ne smora u zvrk burek pite od 30 metalnih kinti u KM. Pukla ravnica, ne m're je čovjek okom poravniti , a u redovima posađeni zeleni dolari. Mamac za gromobransku inteligenciju gromova u oluji.

Nađemo akšamluk jarane namaknemo pet-šest puta po nekoliko žica roštilja i ostalih mezetskih mudžiza , pohavljamo i dobro zalijemo . Vodom ja čime bi ? Ono ko fol i za javnost , jer na svakom ćošku , između i poprijeko ćure džamijski štakori  i “džumaši” šta ko radi  i prebrojavaju nas ko meite i šehide.  . Oni isti  kerberi   koji nas naopako , sa šejtanskim žigom na čelu ,  “uče” kako ne treba vjerovati u Boga jedinog   , huleći na   riječ Istine.

Prazne žice ispraćkamo u visinu . Sve osim jedne se vrate na zemlju. i tako  , htjeli ne htjeli , dokažemo da je zemlja ravna. Da je okrugla , žice bi se vratile u oceaniju i  spucale  preplanulo , nevino i gologuzavo pučanstvo meš prepone. Ona jedna što se nije vrnula je izuzetak koji potvrđuje pravilo. Ona se vjerovatno zabije u oči tumača zvijezda , pa oni ćoravi prorokuju u da je zemlja ravna.

Jesmo vala pametni! Ja kakvi bi bili? Nije č'ojk džaba pao s oluka, poslije Nojeve kiše. Nismo blesavi da padnemo sa ravne zemlje.

A jopet , zabrinemo se!

Od malih nogu  nam tupe da je zemlja, gluho i ćoravo bilo, okrugla.

Valjda su ti birvaktile naučnici  voljeli fudbal i dinje, pa u svemu vide hloptu. Ili ženu.

To nam jedino logično objašnjenje.

A onda se zamislimo!

Kad se insan zamisli puna mu blentara istih takvih  pitanja. Blesavih . A šta drugo mere iz blentare izmiljet.

Ako je Zemlja ravna ploče, kako to da su Sunce, Mjesec, Jupiter, Venera…, i ostala sunca i planete  i zvijezde širom univerzuma okrugli , haman ko nogometni balun ili karpuza.

Međutim , tako je kako je i kako mora biti kaže Arhimed ( Nemamo sad vremena širit priču na vodu i potopljene predmete , i prosutu vodu oko kada kad se ljepot insanke kupaju. Neka se neuki brinu šta je pisac hotio sa ovim rjeti.)

Zemlja je ravna ploča da sa nje ne bi popadale blentovije , prepisivači i spamisti, čiji je mozak maštovito vijugav ko linija na hercikopu upravo riknutog zagovornika teorije Zemlja je ravna .

Ali to nije naučno determinisano objašnjenje.

Skontamo  još jednu murafu. Što više gluposti iskantaš to više podižeš pisaniju na naučnu osnovu. I ponovo se vratima replikatorima i bespolnim klonovima .

I svane nam !

Pa, boni ne bili ,  ljudi i hajvani , a pođeđe i bilje – sve je iluzija.

Vanzemaljci nam milionima godina ispiraju mozak.

Šprdaju se sa nama.

Postavili laserski šou za Zemljane sa vrha ravne zemaljske  ploče.

Gdje god se okreneš vidiš nešto okruglo i oblo, a nisu djevojačke sise.

Gdje god kročiš , a sve ravno ko grudi Mare daskare.

Pametni su ti vanzemaljci .I hinjski lukavi.

Milionima godina raznim teorijama zavjere rabe osnovnu  teoriju :  zavadi pa vladaj, i još se vještije skrivaju da ih niko nikad ne upozna il’ prepozna .

Jema još jedna šupljija teorija da su vanzemaljci  medju nam infiltrirani ko valigatori , olit  sardine , a mere bit da bidne i kao amebe ili korona virus.   

No , o'toj , tobe jarabi , nulastoj zavrzlami neki drugi put.

Dakle , u tom lajt šou ,nekima se prisnije okruglo , nekima daskasto.

Razlike , osim sporenja šta je ruci i usnama ugodnije  okruglo ili daskasto , skoro da i nejma.

Oni koji vole okruglo, imaju pune ruke okruglog.

Oni koji vole ravno , imaju pune ruke fosni petica i ispeglanog mozga .

A jedino vanzemaljci zadovoljno troprste ( ili već kakve god)  ruke trljaju.

Još jedan milion godina i zemljani neće znati šta je šta.

Samo postoji opasnost da vanzemaljci za to vrijeme zaborave radi čega su došli na Zemlju.

Jal da vladaju , jal da strahovladaju neukim budaletinama.

Francesca Gagnon ~ Querer / Song – Lyrics – Prevod na Bosanski jezik

Noć želja

   

Čežnja

*

Querer

 

Querer

Dentro del corazón

Sin pudor, sin razón

Con el fuego de la pasión

 

Querer

Sin mirar hacia atrás

A través de los ojos

Siempre y todavía mas

 

Amar

Para poder luchar

Contra el viento y volar

Descubrir la belleza del mar

 

Querer

Y poder compartir

Nuestra sed de vivir

El regalo que nos da el amor

Es la vida

 

Querer

Entre cielo y mar

Sin fuerza de gravedad

Sentimiento de libertad

 

Querer

Sin jamás esperar

Dar solo para dar

Siempre y todavía mas

 

Amar

Para poder luchar

Contra el viento y volar

Descubrir la belleza del mar

 

Querer

Y poder compartir

Nuestra sed de vivir

El regalo que nos da el amor

Es la vida

 

Querer

Entre cielo y mar

Sin fuerza de gravedad

Sentimiento de libertad

 

Querer

Sin jamás esperar

Dar solo para dar

Siempre y todavía mas

 

Amar

Para poder luchar

Contra el viento y volar

Descubrir la belleza del mar

 

Querer

Y poder compartir

Nuestra sed de vivir

El regalo que nos da el amor

Es la vida

 

Querer

Dentro del corazón

Sin pudor, sin razón

Con el fuego de la pasión

Y volar

 

Želim

 

Želim

U srcu

Bez stida, bez razloga

Uz vatru strasti

 

Želim

Ne osvrćući se

očima

Uvijek i potpuno

 

Ljubav

da se bori

leteći protiv vjetra

da otkriva ljepotu mora

 

Želim

I da dijelimo

Našu žeđ za životom

Dar koji dobijamo od ljubavi:

život

 

Želim

Između neba i mora

bez gravitacije

osjećaj slobode

 

Želim

bez ikakvog razmišljanja

poklanjati i samo poklanjati

uvijek i potpuno

 

Ljubav

da se bori

leteći protiv vjetra

da otkriva ljepotu mora

 

Želim

I da dijelimo

Našu žeđ za životom

Dar koji dobijamo od ljubavi:

život

 

Želim

Između neba i mora

bez gravitacije

osjećaj slobode

 

Želim

bez ikakvog razmišljanja

poklanjati i samo poklanjati

uvijek i potpuno

 

Ljubav

da se bori

leteći protiv vjetra

da otkriva ljepotu mora

 

Želim

I da dijelimo

Našu žeđ za životom

Dar koji dobijamo od ljubavi:

život

 

Želim

U srcu

Bez stida, bez razloga

Uz vatru strasti

letjeti






































												

Begunica

Secam se toga dana, kada si bežala. I zauvek pobegla. Pljusak je besneo, pa se smirio i ponovo postao  čudljiv, pomalo svadljiv, zavijajući vetrom. Upravo su ti otrgli dete iz utrobe. Imala si samo sedamnaest godina. Nismo bili dovoljno stari za brak, a i sami smo bili djeca , različitih dimenzija po mnijenju dušmana. Ti ne beše po volji mojih, ja sam još manje bio u fokusu nerva simpatikusa tvojih. Tebe su poslali na struganje , mene u park gdje se okivaju nepodobni

Vrištala si:

-Mili moj , pomozi mi , ne dam našu bebu. Ubiće je.

Nije pomoglo, jer ti nisam mogao pomoći. Nisu dozvolili da dete udahne vazduha , a bilo je živo. Prelepo. Božje stvorenje je imalo nevinu dušu , prekrasne mamine plave oči i nežno očevo srce. Nerođena djevojčlica nije ništa razumela. Prvo i poslednje što će spoznati je :

-Veliko zlo živi u ljudima , dok uz zvuke vodokotlića, jednu malenu , nerođenu Božiju dušu puštaju da kroz vlažni mrak toaletno slivnika traži svoj put ka Njegovom uzvišenom prestolju, oni se smeju.

Tebe, krvavu i raspamećenu , poluludu i nesvesnu skrajnuše od mene u neki samostan. Mene poludelog, bez umnosti , izgrebanog, u modricama, ugrnutog košuljom sa mnogo kaiša koji se spengavaju na leđima, zatvoriše u sobu bijelih zidova, bez prozora.

Kada je zvuk dolazećih lokomotiva , koje su bjesomučno tutnjale mrakom uma , malo popustio i manje bolio u uskom tunelu, zamišljao sam da uzimam svoju spravu za tonove koju si mi ti poklonila. Crvenu gitaru od trešnjinog drveta , one iste trešnje o koju sam ti ljuljačku kačio i snove polagao.

Mrkli je mrak. Misli nemam. Ne znajući šta radim , nemo prebirem prstima . Muzika je nehotice pratila ritam naleta vetra i kiše. Miris tvoga tijela se iznenada javi u bezdanu moga uma , kao bljeskak groma , koji obasjva tamu.

Ti si  krišom , usporila svoj posao grebanja vune , ne želeći uplašiti budne , koji su pomno pratile svaki treptaj paučinaste mase koju se smanjivala i pretvarala u niti bez misli. Nakon godina , zapreteni lik sanjarke se javi, u isti tren kad i bljesak groma u mome umu.

Zastala si kraj vrata moga uma koji se ponovo porađa. Nije ti se svidela tama. To nisam ja , tvoj dragi koji samo svetlost ume da sni. Krzmajući se, pobegla si. Ipak srce ti je zadrhtalo, vratila se , ostala trenutak naslonjena na zid . Rukama se uhvatila za rešetke nacrtane crnom bojom na zidu bez porozora , pokušavajući da osvjetliš moju nutrinu.

Privučena mrakom i tišinom , najzad si tiho ušla u sobu, sela do mojih skuta. Pognute glave hitro okrećući iglu u tišini, vezeš naše izgubljene dodire. Uskoro zastaješ, ideš da pogledaš kroz prozor ,koji se pojavi sa mirisom tvoga tela. Bacaš pogled na neprobojni drvored taman od kiše i nemanja misli i upijaš taj jedan čas kišnog popodneva, punog avetinjskih senki prošlosti.

Pesme mladosti, nečujni krik deteta koga stružu i ubijaju, tišine buduće, nista drugo, ništa novo. Te noći ispevao sam jednu pesmu tužnu. Ali ti nisi bila tu da joj osmeh daš. Pronašao sam reči ispod dovratka, kuda je kiša klizila, vlažeći tragove tvojih stopa, iskreći nedostajuće akorde, koje sam zagubio i uzalud tražio u mraku što je godinama obitavao u beloj sobi bez prozora.

Jes’ , tako mi tebe – nepozvane i otrgnute , bez pardona iz nedara noćne tisine, i mraka, oni su se slili u svirku, dok su se zvezde u mome umu palile, jedna za drugom. Ali ti nisi bila tu! Hteo sam jutros da ti pevam pesmu svoju. Ali, iako nisam zaboravio melodiju, , buntovne reci mi izmiču, sada kad njome dozvah te i kraj  mene ti si.

Zadrhtacu bez sumnje, ako se ikad budemo sreli , u ovom ili nekomu drugom životu , u svetlosti udaljenog sveta,. Zaustavljajuci se, prepoznacu tvoje oci tamne kao jutarnje zvezde. Znacu da su pripadale zaboravljenom sumraku predjašnjeg života. Reći ću:

-Čar tvog lica nije samo u njemu. U nj’ se utkala zarka svetlosti moga pogleda pri susretu koji se ne pamti. Duša naše nerođene bebice i naša ljubav mu je dala tajnu koja se nije  izgubila. Uvećale ste me svojom ljubavlju, bitkom i postanjem u godinama mraka , kada suze nisu nalazile put do neba. Ispunile ste mene, koji sam samo još jedan od onih neobičnih autista koji plove svojim tokom, brodeći tišinom sna – čarolije tvoje i sanja nerođenog deteta. U tom mraku, promenljive milosti sveta boja i reči, dale ste mi mesto , tamo gde pesnici i slikari vih vremena, rasađaju i donose svoje darove, gde ljubavnici u ime večnog pozdravljaju i eonima slave ljubav .

Još i danas ljudi žurno prolaze ispred mene , kroz mene i iza mene, na trgu belokosti, ne opažajuci kako je moje telo postalo dragoceno od tvog milovanja. Bogatije za ljubav tvoju i svetlost nerođene duše.

Ne znajući da u sebi nosim tvoj poljubac i njen dah, kao sto sunce u svojoj svetlosti nosi vatru Božanskog dodira, kojom  večito sja , kao dukat za koji me prodaše . Nežno gazeci travu na stazi , kojojoj hrle oni okovani ljubavlju, izbjegavajući krhke devičanske ljubice , začuh šapat:

-Poznaješ li me?

Osvrnuh se, pogledah je , začuđeno  rekoh:

-Ne mogu vezati ni jedno ime uz tvoje lice.

Ona odgovori:

-Ja sam prva velika tuga i bol tvoje mladosti, majka naše nerođene bebice.

Njene oči su blistale kao rosno jutro. Poćutah trenutak, pa zapitah:

-Jesi li iscrpila sav teret suza?’

Osmehnu se i ne odgovori. Razumeh da je njen plač imao vremena da nauci govor osmeha.

-Nekada – prosapta ona – govorio si da ces uvek voleti moju tugu.

Zbunjen rekoh:

– I ti si se promenila. nekadašnja bol postala je vedrina. Srećan sam sto me više ne gledasš sažaljivo i mokro.

Zlokobna blagost noci i  sumnjivi odjek mojih reči koje tami kazuju zbogom, prestrašen od očajnog naglaska, dovele su me do ivice plača, ali naučio sam mudrost:

– Dan će se ponovo roditi, moje srce ce opet biti tvrdo ili neće, ali neće biti vise vremena za suze.

Ko kaze da je zaborav nemoguć? Samilosna smrt buja u samom srcu života, obuzdavajuci njegovu ludu želju za trajanjem. Burno more na kraju otpocine u svojoj pokretnoj kolevci. Šumski požar zaspi u postelji od pepela.

Ti i ja se zauvijek i uvijek iznova rastajemo … rastajemo…

Rastanak ce pokriti siva trava zaborava i  mirisne ljubičice nasmejane na suncu, svjedoku boli i rastanaka . Zar ne krhko proljeće moje.

Oliver Dragojević – Tvoje ruke / Song – Lyrics

Zaljubljene ruže  Vrtlog ljubavi  Ruka ljubavi

Tvoje ruke

 

Ruke su tvoje

moja sudbina

k'o ptice slijecu

na prozor moj

 

Kad padne noc

razgovaram s njima

osjecam miris

i dodir tvoj

 

Ruke su tvoje

moja sudbina

iz druge sobe

navire zvuk

 

Zatvaram oci

i dajem se njima

svjedok tisine

pa onda muk

 

Ref.

Ruke i ti prate me

oduvijek, zauvijek

prate me, znaj

tvoje ruke

kroz zivot moj i tvoj

 

Ruke su tvoje

moja sudbina

cvrste i snazne

kazuju put

 

I bezbroj drugih

jedino njima

spremno bi dao

sav zivot moj


												

Bleki – Frka Frkica i Usud





Zašto se uvijek nešto ispriječi

među nama





Dobri tuga i ja.

Suze u očima





Tuga suze i jesen

Ljubav zlatno lišće i rastanci





Usud tka tkanje

tanano





Uvijek sija sunce

a hladno je





Uvijek pada hiljadu pahulja bijelih

a srce gori





Tad zagnjurim se u njegove grudi

da mi ne vidi suze





On me čvrsrto zagrli,

ja se utopih u bezdan





Od silne ćežnje

koja me strefi posred srca

počinjem plakati

Ćao Malena, nosi i ureži očevo ime sa ponosom

Ne sjećam se imena jedne bebice

ne sjećam se mnogo toga

bila su zla vremena

samo pamtim jedan geler

a ona je imala samo sedam mjeseci

 

ali sjećam se nje

vidjeh je onog dana

rekoh joj

zatvori uši i zažmiri Mila

 

otac joj Merhum Islamović

naš mahalski drug

dobri blento k'o mi

zaljubljen u grad i zemlju bio

Grad čednosti i Zemlju Božije milosti

dvadeset sedam u zao čas imao

kad ga strefi geler

manji od vrha špenadle

 

Brekin potok je bio tih i zelen

tog prelijepog julskog dana

 

Sunce se postavilo visoko iznad šumarka

malo niže minobacač hinjski vreba

neoprezni smo tada bili

kontamo ne može nam metal ništa

 

hitali u pomoć

Dobrinja gori

 

a kad je gusto i gdje gori

tu bjelvski interventni vod hodi

 

počeše padati sa brda

mione ko kruške ko kamenje

jedna ispored jedna iza

jedna slijeva jedna zdesna

 

ova slijedeća

nečujna

će nas pokupiti

kaže Meho

ona je naša

 

i pokupi nas upravo ta

imena naša u njoj upisana

ponajviše njegovo

 

intedant raportuje

jedno stopalo

pride potkoljenica minus

jedna noga i jedna ruka helać butum

jedna glava nije loše skoro dobra

malo krvi malo kosti sljepoočne

i po skalpa fali ali biće dobro

Bosanska je

ne mreš joj ništa

 

Meho zijan

dibidus

 

nemoj ti meni Meho zijan

pričaj šta bi tovaru konjski

cijelu priču

 

sada se bar vremena ima

kako šta bi

 

ništa nije bilo

samo se rat među braćom zbio

granata upala nepozvana među njih sedmoricu

sreća raštrkani bili osim Merhuma

 

on  malo zaosto

i onako kršan  grupiso sam sebe

 

brao ljubičice da ih kćer miriše

dok on svoj Grad čednosti brani

 

on pozadi

granata deset metara ispred

mislili ste mimoišli se

 

aha kako da ne

gdje ćeš se na deset metara mimoići sa granatom

a još ljudinu metar i devedeset

 

da je bio moje visine

samo bi mu lijevo oko iscurilo

nije čuo kako fištuće i znao je da je njegova

 

takve stvari jednostavno znaš

a baš sinoć lijepo sanjo kako leti

 

ona puče ono jako gruuuhha pa buum

on samo sjede

nije ni letio

 

nasloni se na jedno drvo i jedan kamen

nije imao vremen travu birat

čini se hoće da otpočine

 

ko umorio se

bilo je tu uzbrdice

misliš ništa mu nije

ljudina uzima predah

 

đe ćeš ba uzimati predah

dok granate rokaju

pojma nemate

o vi neuki

 

vidi se hvata dah

ne može da ga zajmi

 

pritrčavaju jarani

granate još sviraju rekvijume

stvorovima Božijim od kostiju

od krvi i mesa

punih Bosne i ljubavi

tečnih od snova

sve je manje svakim danom

a plaho krvare

 

Meho Islamović koluta očima

pruža ljubičice

nije dobro

nikako nije dobro

pozdravite mi Malenu

i milo ljubljeno slavlje moje

mater njenu

 

zatvorio oči ali diše

Bogu milostivom se moli

na vratu na kucavici ubod igle

ni krvi nema

 

biće dobro

mahalske blentovije misle

 

dobri je čo'jk ispustio dušu

misleći na Malenu i ljubav svoju

konstatuje hećim po sata poslije

motanja u šatorsko krilo

 

trk uz brdo

valja nama preko potoka

a nove vesele gromade metala lete

 

Malena moja

ime ti upamtio nisam

ne sjećam se mnogo toga

ali znam

ovih dana imaš dvadeset četiri godine

 

Sretan ti rođendan

i dvadeset četiri rođendana

dvadeset četiri godine samoće

bez divnog oca

 

molim te nemoj mu zamjeriti

i nemoj plakati

njemu je sigurno još teže

gladati tugom umiveno lice tvoje

 

Ti si svikla samoći on nije smio

djete raste a zaštitnika nema

čednost raste a nježne očeve ruke nema

djevojka raste a ukor riječi nema

 

džaba je sad da ti pričam koje je snove tebi snio

da je jako dobar čovjek i muž i nježan otac bio

 

to si skontala

mater ti pričala

ono kratko vrijeme

dok na zemlji bijaše

poslije je postao još bolji

tiši i nježniji

 

nisi ga zato osjetila Mila moja

iako je svakim danom nad tobom bdio

smotani i smeteni drugovi oni

zaboraviše ljubičice

sve do jedne bijela

 

zaboraviše mnogo toga

ne i druga svoga

 

Nažalost tvoj otac Meho je bio samo prvi

od naših drugova koga zlo nestade

poslije su na red došli drugi

večina su očevi i muževi bili

 

bilo je i onih koji to nisu

svima smo imena noktima

u meitski taš urezivali

 

pitaš se što ti nismo navrnuli neki put

umorili smo se Malena

mnogo smo jurili Bosnom da bi je branili

mnogo smo mrtvih na leđima izvlačili mila

mnogo smo ranjenih sa lakoćom kući ponijeli

mnogo smo mrtvih ženama majkama i ćerama donijeli

a i njih su ubijali i čerečili

 

poslije kad je stalo trabalo je prtiti bol i tugu

odrvenilo se i zaledilo

mnoge su nevinosti nestali

sve je postalo nemar svejedno je

 

i stid Malena

mnogo stida djetešce Milo

toliko stida da se duša ponekad sama od sebe crveni

 

kako doći pred dijete

reći mu žao mi oca tvoga

dobar je čovjek bio

a ti živ gradom hodiš

 

korake i mezare nestalih brojiš

svaki korak jedan mezar

nemamo više koračaja za svakog nestalog heroja

ljiljana zlatnog Bosne ponosne

 

svakih kvarat dana hoda jedno dijete mrtvo

plače hodi i majku svoju doziva

i ne zna da više nije od ovog svijeta

 

nemamo više daha za mrtvu nevinost

suze nismo isplakali ne pomažu

tugu nismo odbolovali ubija

a i zarazna je

 

znamo da si dobro

slavljena mama se dobro brine

nekad nas sretne i ne prepoznaje

oči su joj izblijedile

Mehu muža

oca ti snijući

 

naše vrijeme polako ističe

zato riječi ove

ni jednog druga nismo nikad zaboravili

ni bol njihovih najmilijih

ni grad nije

ni Bosna nije

 

oni koji se čine  ljudi

a monstrumi su

nikako nijesu

vrijedni spomena

 

Ćao Malena hodaj ponosno

sa urezanim likom oca 

u djetinjem srcu

i oprosti nam













Brekin potok juli 1992. - Sarajevo ,Bjelave  2016.