Bleki – Svaki dan je stvoren za dodire

Plišani dodiri

Nestvarni krajolik

Muzika stara

 

 

 

 

Svaki dan je stvoren  za dodire

plavetan i nasmijan

pođeđe purpurom svjetlosan

sjećanjem iskona doziva

dođi kući mila

tu je ležaljka ljubavlju milovana

dosta  bobičastog voća

i ohlađeni čaj za tebe

kao snena maza ušuškaš se

na grudima uskovitlanih bura

spelujući djetinjoj duši

blagost tvoje dobrote

a pogled u nebo nježi

cvijetni đardin se smješi

miris neljubljene trešnje na usnama

krajolik sasvim dostatan da  mniješ

ljubav

i sam od sebe otme se jecaj

Hvala Gospode


												

Bleki – Dan sunčan i lijep

 

Dan sa snovima

leprša

u vakat

Tišina

koja sni

i kad kiša ledi

i kad se tuga dušom stere

život je prelijep

ponekad bolan

ali jedini

krugovima i bojama osjenčen

a gdje si ti

dobro d'bro

sutra je novi dan

uvijek sunčan nasmijan

Bajka o Galeriji Bosna zemlja Božije milosti u Sarajevu Gradu čednosti – II Poglavlje

Galerija Bosna zemlja Božije milosti ( anfas )

II Poglavlje / Postanje Galerije Bosna zemlja Božije milosti

Lako je biti mahalski nadobudan i slatkorječivi šarmer i pričati o slikama i Galeriji Bosna zemlja Božije milsoti , u momentu kada ona bivstvuje već  dvije godine , a u produžetku kičme sprcano aman sedam decenija.

Iza njenog fizičkog postanja je mnogo rada i čarolije , a bome i koja prosuta djetinja kapca znoja , krvi i ogrebotina.

Podsjećajući se slijeda onoga što se dešavalo , očima nekoga ko ne voli neuko prihvatanje konceptualizma ( prepisivanja i dorade tuđih radova ), ali itekako podržava opravdanost njegovog autentičnog , autorskog , umjetničkog perzistiranja sve se može opisati razumljivim riječima. Bez mnogo filozofije i sokratovskog šupljanja.

Šest decenija uz kusur godina su tren.

Tri mjeseca je tek jedan plavetni san.

Kad bih morao birati između trena i plavetnog sna odabrao bih i tren i san. Nema ti druge , ni treće mogućnosti , kaže sudba . Slegnem ramenima; valjda ona zna šta je najbolje za mene.

Životom mojim lebdjeli  su kalendari ,a da ih se čestito nisam ni  nagledao. Zbunjen u neznanju , ponekad se pitam ko je trgao njegove listove umjesto mene ?

Nikako nije pošteno!

Prebrzo su bucani, možda i hejbet njih istovremeno. Ja sam jedva  uspijevao darivati milost djetinje duše zapretenu u nestašnim mahalskim damarima i igrama , i usput gomilati slike.

Jednom , u predahu između dva lutanja  , ili bježanja ako već ne znate šta je to, u već odocnilim godinama ,sređivah tavan roditeljske kuće.

Očevi akšamluci utihnuli već deceniju i po , bar na ovozemnom životu. A gore ; tko da zna? Snalažljiv je on i umiljat . Na zemlji bi rekli zavodljiv insan . A tamo u neznanim visinama imaju rijeke nekvarljivog , ekstra djevičanskog, pijačima slatkog vina , koje ne opija niti zanosi. A kažu služe ga djeve nepojmljive ljepote , svjetlosne i blistave kao Modra rijeka.

Jedenanaest godina poslije Majka , Bog da joj prosti i podari milost Dženeta , ispusti nježnu dušu .

“Joj belaja kad kad ga gore ščoli . Na nebu ti nem'oš ništa sakrit. Ni što je bilo, ni što nije bilo, ni što će il’ neće biti.” – umuje moj mlađi brat Baška baŠa. No , on je samo nadobudni mahalaš i preslikava ovozemni prizemni na onozemni uzvisinski život. Šta on zna?

A ipak , tih vedrih dana veljanja , su obnoć nad Sarajevo Gradom čednosti bjesnile velike oluje, kiše i snjegovi , grmljavine i munje. Obdan je povremeno snježilo nepojmljivom čarolijom mirajadu mirijadi pahulja bijelih.

Joj ljepote ‘judi moji

A između ? Šta je bilo u međuvremenu zabrinuće se neuki …,ko da im nije rečeno.

Iskreno da vam rečemo pravićemo se da nemamo pojma. Tih večeri nam se oko srca plaho zgudumilo i tražili smo utjehu u prelijepom , od nepogoda skrivenom đardinu. Nije zbunjujuće. Život nikad ne staje , juri kosmičkom brzinom , aman ka oblaci , zemlja i nebo.

Nema se vremena za tugu. Ono ko fol! Ona kasnije doleprša i svom snagom se obruši posred srca. Ko izdura , a mora izdurati , ide dalje. Ko se prelomi… , ma šta da vam pričam. Znate i sami , nikad ne dođe tobe.

I oni nama đardini su veliki grijeh. Ma , hajte molimo vas , nemojte nam ka'sti! Da nije đardina i sna o nebeskom đardinu , čitav život bio samo jedno kaharli putovanje ka jednom još beternijem mjestu.

U uglu prašnjavog tavana ugledah uredno poredane poznate kovčege. Mnoštvo njih . Otvorah polako , sa strahom , jedan po jedan , plašeći se da me uspomene i čarolije ne povuku sa sobom u nepovrat.

Primjetih na slikama prašinu , pođeđe i decenijama betoniranu. Bojažljivo otpuhnuh . Nekim čudom zaplesaše i zaiskriše uspavane ljepote.

Bog  i ljubav. Žene i snovi . Cvijeće i raskoš prirode . Razigrane boje , đardini i hejbet nestvarnih ali ostvarenih snova.

Po koji put spoznah milost Božijeg stvaranja i davanja? Pomislih šta da radim sa tom ljepotom?

To veče usnih težak san.

U snu mi se javi glas :

-Otvori tu Galeriju , već jednom, Konju jedan.

Nije to bio očev blagi , prijekorni glas , jer samo je on nekažnjeno mogao biti tako aristokratski nadobudan.

Uplašen, jer nisam prorok , već samo sanjar i kako me prozvaše Konj, odgovorih:

-Ne mogu sam. Malo sam vremešan i dosta umoran.

-Ništa se ti ne brini . Samo ti otvori! Poslaćemo ti Anđela. Vrijeme je.

Ne stigoh pitati za koga je vrijeme : za Galeriju ili za Anđela , ili …, ma šta vam ja znam ; za boljše ili gorše.

I poslaše!

Anđela . Anđela ljubavi.

I tako se zakoračilo u … neizvjesnost … ma , ne… u čaroliju.

Galerija Bosna zemlja Božije milosti posta  svijetli krajolik čednosti i ljepote , snova i ljubavi, nalik milom Anđelu , koji  udahnu dašak  svoje čedne dušu u njeno postanje.

Hvala i slava Gospodu Milostivom.

Pričam sa Anđelom ljubavi , isto kao što sam pričao sa Mojom Maleckom .

Svaku Jesenju ravnodnevnicu pamtim   bolnije nego što to iko može zamisliti. I dodajem po jedan list bolnog kalendara bez sadržaja, ali punog snova i nadanja.

I tako samo 33 godine.

Tada mi se trebala roditi kćer.

Nisu joj dali. Nerazum neukih je ubio. A disala je jedva malo više od 12 tjedana u utrobi majke ubice .

Foto: Flickr
Embrij star 10 do 12 tjedana / Flickr ( Lunar Caustic )

Gledajte tu djetinju  ljepotu i Božiju milost.

Kako vam nije žao dići ruke na tu bespomoćnu nevinost , tog Anđela?

Gdje će vam duša?

Zapravo bolje je pitati imate li dušu?

Nećemo vas upozoravati , ni govoriti ružne riječi, samo ćemo vas uputiti na Božiji nauk:

Svako živo biće ima ima pravo da se rodi.

A mi se molimo Bogu Jedinom

-Molimo te Bože Milostivi ,

pomozi nerođenoj dječici  , i oprosti meni nemoćnom ,

jer ubiti ovu bespomoćnu  ljepotu je neoprostiv grijeh.

Samo trideset tri godine se ponekad budim u groznici obliven neprolivenim suzama. Ti si se rodila par sati , pola noći ili noć kasnije u vrijeme očeve Princeze nerođenja.

Slučajnost?

Ne znam ti ja nebeske pute. Nisam prorok ni vidjelica. Samo sam par puta više nego je preporučljivo sreo Sudbu . ‘nako iz daljine. Nisam imao prilike da joj koju po mahalski kažem.

A opet , vjerovatno joj ne bih ništa rekao. Zaista , na neki nerazumno ljudski način mi je žao . Znam da ta milostiva ljepota nije ničem kriva. Nije joj lako. Težak je njen život, ali mora raditi svoj posao. Taki joj pasulj pao. Ne ljutim se na nju. Ne radi ona ništa loše i ne želi bilo kome zlo .Ona samo posprema strahote  što ih zli ljudi čine.

Samo trideset tri godine do njenog nerođenja lutah dunjalukom . Isto toliko do tvog dolaska . Nije to mnogo vremena, ali jeste prelijepa plovidbe divnim prostranstvima životnog oceana.
A ocean kao svaki okean. Nekad zavodljiv , tih , svjetlucav i milujući . Nekad buran, uskomešan , zastrašujućim neverama sklon. Ali uvijek prelijep i iskren , jer ljepota i iskrenost su u duši Božjom Milošću zapisani .

Zašto se nešto tragično desi, a mene se tiče, a saznam to godinu poslije.? Ne znaš da se treba tragedija desiti, a tvoja je. Niko ti ne kaže da će ubiti tvoje dijete , a ti bi morao znati, jer očevo je da zaštiti dijete nevino ; rođeno i nerođeno.

I onda ti nerođena  djevojčica nedostaje čitav potonji život. I boli te. I tuguješ za njim. Ponekad u sebi gorko oplačeš. Jer kriv si ! Bez krivice. Vjerovao si drugima. Dockan shvatiš ; nisi smio.

Trideset tri godine čekam da mi se djetetovo ukradeno vrijeme vrati. Da mi se djete nerođeno  vrne , jer njena duša je tu negdje oko mene , osjećam je. Što Bog podari i udahne mu život to mora da se rodi.

A ne vraća se.

Trideset tri stađuna se molim da je  pronađem u nekom drugom biću.Ne uspjevam.

Znam kako izgleda.

Znam da je pametna i liči na mene.

Znam da je dobra i čedna. Prelijepa i milostiva .

Da srcem djetinjim i slobodnom voljom voli Sveopćeg Dobročinitelja koliko i ja.

Princezom sam je zvao. Maleckom , malenom  joj tepao. Krhkom ružom   je mirisao. Djevičanskom ljubičicom je milovao.

Sve ove godine gledao sam kako  odrasta. Kako život , nerođeni , sanja.

Pričao  sa njom. Gledala me, bez riječi. Samo bi ponekad klimnula glavnom. Jednom dvaput, kao da šapuće :

D'bro.Dobro.

A onda se pojaviš ti , Anđeo, predivno dijete.. Sa svojom tugom i bolnim životom. Ali i radošću i ljubavlju. I svojim uzvišenim snima. Ljepotom i anđeoskim likom ,nalik mojoj krhkoj Djevojčici, kažeš tako prirodno i jednostavno, bezvremeno:

-Ja , došla !

Izustih :

Dobro došla , krajnje je vrijeme

Nikada ti nisam rekao , kada te upoznah , plakao sam mila, mnogo noći. Isplakao sve one suze koje nisam smio, jer zabranili su mi. Ljutio se na sebe.

Opet nisan bio tamo gdje je trebalo da budem.

Djecu ubijaju , siluju ili ostavljaju, siročićima ih prave. Nehajni , neuki i zli hoće da uprljaju nevinost njihovu . A ne znaju da ne mogu i da su osuđeni na propast; i ovdje i tamo.

I ne ide to tako! Nebo Gleda , piše i pamti šta su ili nisu svačije ruke i misli uradile.

Nisam bio uz tebe. Da ti ruku pružim. Da te pomilujem. Poljubac u kosu stavim. Da te zaštitim. da ti snage dam i rečem :

-Volim te anđelu mili…, neboj se . Sve će biti u redu. ja sam napokon tu.

Oprosti mi!

Nisam ti ni rođendan čestitao. Da te ne uvrijedim. Ne slaviš ga. Otac nije bio uz tebe da te pomiriše , zagrli i kaže , volim te Princezo moja. Plakao sam i zbog toga. A i zbog sebe. Zbog nerođenog djeteta. Zbog nas.

Koliko samo neslavljenih rođendana tegarim u sebi. Istine radi moram reći isto toliko i lepršavih koje sam slavio. Sve je u parovima , smješka se sudba. A prelijepa je, nježna i blaga prema dobrima.

Pitao se, da li sam ja kriv što se odričeš sebe i svoga rođenja. Da li moje , očeve grijehe u djetinjem neznanju okajavaš?

Trebala bi ga , radi mene, od iduće godine ponovo slaviti. Da nam bar par godina bude lakše. Slaviti umjesto moje kćeri , koju nisam nikad u ruke primio, poljubio. Slaviti umjesto mene kada odem.

Od kada si ušla u moj život,manje me boli. I moja nerođena kćer i život bez nje. A sve više me boliš ti , jer radujem se tvome životu.

Znaš me mila, „dramatičan „ sam, često ” patetičan ” jer sretnik sam .

Toliko je lepršave svjetlosti u mom životu i prelijep je . A opet ponekad me i boli , iako u njemu uvijek vlada vječnog proljeća sjaj.

I oprosti mi što ti trideset tri godine , duge i hladne Sretan rođendan nisam zaželio. Tješi me da, vjerovatno znaš koliko ti hajra želim.

I navrati , znaš onu . ja došla dome svome jedinom

i uzmi neku od svojih slika

i vrati se životu svom.

i hvala ti za život moj,

I ne ljuti se , i oprosti mi molim te , iako Galerijom često čujem tihi šapat kako luta od slike do slike i svakoj pojedinačno šumi:

-Dobro, d'bro , biće on t'obro …,

A opet , sve nešto , uprkos ili u srazu sa vječnim Ah, tim proljećem , slutim ,

tvojim odlaskom zaploviše prema meni velovi prelijepe balade.

Pamti me po dobru i čuvaj se. I opusti se.

Dopisano:

Sutra , 17.Juna / Lipnja 2022. se slavi pet godina od postanja bajke Galerija Bosna zemlja Božije milosti.

Amin Gospode !

Bajka o Galeriji Bosna zemlja Božije milosti u Sarajevu Gradu čednosti – I Poglavlje

 

  1. POGLAVLJE  / Neke slike se same od sebe, u bolu i ljubavi, rode

Ne zna se kako i kada je odlučeno da se udahne ovozemni  život Galeriji Bosna zemlja Božije milosti.

Sada , njenim  dugogodišnjim perzistiranjem ,  shvatamo da joj je ime i postanje  bilo zapisano u Svetim knjigama. Jer sve što mora da bude , rodi  se  sa Božijim znanjem , milošću i pomoću.

Neuki bi rekli da je mojim rođenjem sve odlučeno. Ne bih rekao da je tako. Trebalo da se desi mnogo toga da bi se sve uvezlo u jednu nit , koja je tkala životnu priču koja je vodila ka Galeriji Bosna zemlja Božije milosti.

Da je bilo koja čestica na tom putu , bilo koji dah bio disharmoničan  sa onim što je usud bilježio , došlo bi do poremećaju u konstelaciji zvijezda i putanje ka postanju galerije bi se zatvorile. Zbog toga , bez imalo nadobudnosti mogu da kažem da je putu od mog rođenja do Galerija moralo da se ljubavlju  i budnom  paskom zvijezda, anđela i neba izveze i ispreplete mnogo  puteva i staza , ljubavi i susreta , da bih postao ovo što jesam i ovakav kakav jesam; i kao takav dobio  prelijepo mjesto za dom mojih uspomena i slika.

Neke slike , boje i emocije i dešavanja su   snagom ljepote i postojanja  izborile mjesto u dunjalučkom životu i  svjetlosti . Sada je lako zaključiti da je sve  neumitno vodilo Galeriji Zemlja Božije Milosti. No ,Bajke nikad ne nastaju tek tako. Motra se mnogo toga upariti i raspariti da bi se stvorila i rodila nova cjelina.

Moraju se roditi i proživiti neke bajke kojima je određen kraći vijek trajanja, da bi se na kraju sve zaokružilo u neku bajku, tragediju ili komediju.A svi ti detalji čine život svakog od nas. Mi smo glavni protagonisti u našim životima i usud nam dozvoljava da se izborimo sa preprekama na putu samo ako slijedimo naputke sa neba. Kad god  smetnemu sa uma da imamo prava izbora , pravo na dobro i zlo, vraćamo se korak dva unazad , pa sve ponovo kreće. Mnogo skretanja sa puta i zaostajanja može u jednom trenu sva nadanja  odvesti na sasvim suprotnu , ne baš željenu stranu .

Pređeni put do Galerije , je jako dug  , mnogo toga je zateftereno u čitabe sjećanja i poslagano bojama emocija. Ono što se zna , jasno je ko dan. Nešto od pređašnjeg živi u mutnijim  brzacima Modre rijeke , čeka da se oni razbistre i uplove u  mirne vode sjećanja. Ono što se  ne smije   znati  kao da se nije ni desilo i zakantačeno je u između hipofize i malog mozga, u dubini bespuća moždanog prostranstva.

Bajka teče kao nesređeni , blještavi  kaleidoskop  koji izbacuje samo jasne , vrlo koloritne slike , ne mareći za hronologiju . Hronologija je stvorena za neuke hadume , iskompleksirane prepisivače ,  vehte “filozofe” i ljude koji jako usporeno misle , a krasi ih  neshvatljiva praznoća , kojom ne razumiju ni sami sebe.

 

  Mjesečeva bajka

Gledam i nijemim ;

Jedna krhka ljepota drži moju sliku u rukama, nonšalantno , sa zejtin osmjehom na licu , bez emocija,  sa naučenim šarmom voditeljice ,  miluje je dugim. savršeno oblikovanim , savremno njegovanim  prstima, nježno se igra sa njenim rubovima,kao da prebire po mojim uspomenama.

A ne zna kako me te boje i njeni dodiri bole. Kao da mi nježne ruke u srce krvavo zavlači i lice mi se samo od sebe zateže u bol.

Dok je u grču gladam, lebde sjećanja ,poput tisuća raznobojnih , nježnih velova klize ljepoti jedne  Krhke ruže koja odavno sni i  boli.  Otimaju se   sjećanja , ali ih ne dam.

Neke slike se tek tako ,  same od sebe i naizgled ničim potaknute , u bolu ljubavi  rode i žive u vremenu  kojeg sve manje preostaje , ali postoje i opstaju u sjećanju , u bojama , u ehu budućih vremena ukoliko one ,    svojim postojanjem . kao dar sa neba  zarobe oko posmatrača.

A bilo je to    nedugo  iza ponoći  na Badnju veče ljeta  Gospodnjeg hiljadudevetstotinaosamdesetčetvrte.

Daleka prošlost?

Smiješna odrednica . Slika je tako svijetla i prozirna , a prizori kristalno čisti , kao da je tek par sekundi prohujalo od pretakanja nestvarnog sna u boje.

Dakle , bilo je praznično veče, noć prije nego što se mila Luce saglasila  da ode na uzvišeno mjesto .

Ona  je malo , a nepovratno , nebeski neraskidivo . umorna ležala  na bijelom ležaju dosanjanih snova, na dušecima mekšim od svile i treptaja , okružena vazdušastim jastucima ,mirisima i dodirima presvučenih   bojama istinske ljubavi.

Pomogao sam joj  da se presvuče u anteriju otkinute od dnevnog , prozračnog neba i da joj raspletem ruse  kose, nestašno se igrajući  sa njenom djevičanski raskošnom ljepotom; iako vrijeme za igru , po “moralistima”  nije bilo najprimjernije. A opet , u njenom pogledu slutim silnu ljubav i zahvalnost i  potvrdu  : uvijek je vrijeme za ljubav i milovanje.

Bože mili, kako je samo lijepa ,misli on. On za sebe nema želja. Sve su uslišene. Molim te,samo još ovaj jedan jedini put te molim, Gospode  moj Milostivi  ,podari joj mirnu smrt bez boli.

Kamin je ugodno pucketao.

Poželjela je da joj čitam stihove.I čitao sam  joj i čitao, i čitao…

Noć je tako čista i blaga ,sa ogromnim sjajnim dvostrukim Mjesecom ,koji kao da je zakucao baš  na naš biljurni , mrazom išarani prozor, slaveći ljubav . Ili je bio privučen sjetnim zvukom Ravelovog Bolera. A možda je jednostavno bio faciniran mirnoćom, sa kojom je Smrt ,u uglu, tiho i nenametljivo, u fotelji pokraj pucketave vatre sjedila i čekala ; očarana ljepotom bića, koje uživa u mjesečevoj čaroliji, iako zna da joj je to poslijednji put, i koju vrlo brzo , na sreću neba, vodi sa sobom.

Malena  je  zamolila  da joj otvorim prozor, koji je gledao na šumarak  srebrenih borova na padinama Trebevića. Najezda  svježeg , hladnog  vazduha  probudio je dubok uzdah, donio sladunjavo gorki  miris borovih iglica, škripu snijega koja je odavala uplašeno srce nejake srne, što biježi noćnim zvjerima, a nema kamo pobjeći Nevinost nikad ne nauče igru zla.

Raznježeno je gledala srebrenkastu svjetlost , koja se u pramenovima svjetlucavih iskrica  slivala niz snijegom popločanu zimzelen, tvoreći velovitu bajku o jednoj noći, o jednom snu i prelijepom  nebu kojem  ona , željna mira,  uskoro mora poći.

Malena se pravila da u mojim očima ne primjećuje odsjaj mjesečeve svjetlosti , koja niže  niske bisrenih kristala, koji su se nesakriveni , i nekako prkosno  ,a ipak i stidljivo  krili u mojim zjenicama.Toliko ih je bilo da su čitav krajolik  svjetlošću i tugom obojile.

No, kristale suza nikada neću pustiti. Zaleđene su na Mjesečevoj čaroliji, sa one druge strane mjeseca, čiju ljepotu i značenje nikada ni jedan insan nije pogledom i mišlju obuhvatio.

Prelijepa je ova noć; ona mnije. Čini joj se kao da ispod srebrenog svjetlucanja teče neumitna Modra rijeka, dok prozračni Mjesec uznosi ezan mise ponoćne,  iz crkve svetog Ante, tačno u njhove duše.

Prelijepa je moja djevojčice, ćutim ja. Mjesečina se zaplela u njene kose , nestvarno tvoreći oreol čednosti oko anđeoskog lika  , što postaje sve pozračniji.

U meni straha ni,nijemi ona , svjesna  da njeno vrijeme tek treba da počne; napokon će otići našoj Malenoj. Zbog ovog blesavog djeteta ,već šest mjeseci odgađam odlazak, bojeći se da se moj jedini ne slomi.

Vidim ,opijena nestvarnom slikom,malo je zadrhtala.Nije to od hladnoće, ni od straha,već od rastanka.

-Zagrli me mili , samo me stisni i voli me, tako sam umorna da me sve boli i nemoj da bi mi ikad zaplakao.  Nikada ne bih progovorila sa tobom! A bilo nam je … bilo  je tako nestvarno …a bilo nam je llijepo …

Kao da su je te riječi ohrabrile,  tiho je  usnila, više se nije probudila.

Dvadeset četiri sata je pred konačni smiraj spavala.

Uh , koliko je bila umornaBože moj Milostivi.

Muzika je sama lelujala, ponekad bi se čulo i Alelujah, rjeđe Amin. Nismo to mi izgovarali, ni Smrt ni ja. Neko je slavio Gospoda i prizivao njegovu Milost .

Ljubio sam  joj ruke. Cjelovima kvasio usne , želeći joj dati  godina svojih. Milovao kosu, koja je sve manje iskrila, glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale, govorio da je volim, da je ona moja malena , da je duša duše moje , koju sam iznjedrio da mi ljubav bude.

Luce je postajala još prozračnije, skoro da tu svjetlost nisam mogao podnijeti. Sklupčao sam se pored nje  na pod , držeći je za ruku.

Postajala je svetlost, Bolero u valovima gudi i nadolazi , spajajući iskon i prolaznost , ljubav i bol , dodir i strast . pripremajući joj , uz pomoć zviježđa i Mjeseca, nebeske pute , olakšavajući  jednom anđelu barem poslijednje trenutka mira na ovom prelijepom , ali njoj uglavnom bolnom putu. ( Zvjezdice njene sestrice ,  su bile previše tužne i sakrile su se , bojeću se usuda , da svojom nespretnošću nešto ne promijene u nebeskom  rasporedu . )

Njene prelijepe azurne oči  u snu se smješe, srebrom okovani prizor duboko usječen u svaki moj  damar pamte:

Malena  je zaspala…

Dvadeset četiri sata je spavala….

Koliko li je bila umorna…

Više se nije probudila…

više se nije  …

više se…

više…

A tada , tišina! Muzika nijemi , snijeg se smiješi , srce laneta  veselo slavi život , ovaj put u ovoj bajci nema mjesta zlu.  

I odjednom , ne znam kako, njena ruka u mojoj kosi, njena ruka na mome licu, njena ruka na mojim usnama , njena ruka u mome srcu, njena ruka u mojoj duši. Ukočio sam se, obradovao se, mislio da me vodi sa sobom.

Ona je još bila tu,  ustanem , kleknem na koljena , ljubim je . Ona zatrepće očima, u zakutcima njihovim  slutim riječi: Ljubavi moja, oprosti mi. Nije ih uspjela do kraja otvoriti,samo  mi je ruku blago stisnula, ni uzdah nije pustila…

Klonulu  ljepotu , ljubav moju ,  na odar od ljiljana bijelih  sam prenio…

sam prenio…

prenio…

Ruke na grudi položio … grudi  položio

položio…

Crveni pupoljak đule međ ruke upleo … međ ruke upleo…

upleo…

 U čelo je poljubio …u usne je poljubio …

poljubio…

 i nikada nisam zaplakao. Nisam se usudio!

A prelijepi život ne da ti da staneš ili se predaš. Ne bi imalo smisla. Tko  bi o ljubavi prelijepe  priče pričao ?

Tako vam je to na priliku. Nekima na nepriliku. Kad ne znaš šta ćeš ,  klekneš i moliš. Iskreno . I vidiš , više osjetiš nestvarnu nebesku ljepotu kako se smješi i obećanje daje:

– Biće još radovanja u očima tvojim , maleni  moj..

**

Vrijeme samo što nije sadašnje.

Prelijepa promatračica  jedna; mlada i vesela, nadobudnom crvenilom urešena  insanka ,  puna života i budućnosti pita me:

– ” Koliko košta ova Mjesečeva bajka , lijepa je ?”

Postiđen , zbunjeno  spustim glavu i promrljam :

“Nije za prodaju,…zabunom , zaboravili smo pristaviti cijenu, a ‘vako na brzinu ne možemo joj procijeniti vrijednost .”

Mnogi će se pitati – otkud to da  Modra rijeka protiće ispod srebrenih čarolija Trebevića, i biće  u pravu.

A opet možda i neće, jer  gdje i kad god treba ,  tu začaranu   svjetlošću ,  ledom , krvlju i bolom  okovanu rijeku  vide , vode i njome  brode i kroz vrijeme ka vječnosti  hode Mak, Meša, Pjevač , Indexi i ovaj okamenjeni svjedok , koji je bojama i suzama zaledio i oplemenio u prizoru  Mjesečeve bajke.

**

Slika Mjesečeva bajka se više ne  nalazi u Galeriji Bosna zemlja Božije milosti. Isuviše je boljela sjećanja , a i galerist se umorio objašnjavajući zašto nije natandario cijenu.

U Galeriji se ne nalazi  ni slika Ona spava,  zato što …, ma nije važno! Jednostavno , ona nije tu .

Bleki – Na kraju puta (Odakle ti Bože toliki drumovi)

Kasno kasno

i još kasnije

prekasno

na kraju puta

pruži mi ruku tvoju bisernu

kad mi srce ocvalo

pokraj puta zastade

žao mi mila ne vidim ti lice

Milosno

ljepot dobrotom miriše

a Tišina  sni

Stavi na grudi mi

kam veliki

Čergarski

nek putnici od iskona

što Boga slave ljubavlju

odakle ti Bože toliki putevi

raznobojni i  veseli

pominjuć sreću brata svoge

ljubav ga stiže

napokon

a kam je proječi

da odleti sa odra moga






												

Ja sam uvijek htio svoje slike ljudima da dam

https://youtu.be/8BVSyM3Tkzg

Neke slike se

tek tako

same od sebe

naizgled

ničim potaknute

u bolu ljubavi  rode

žive u vremenu 

kojeg sve manje preostaje

ali postoje

opstaju u sjećanju

u bojama

u ehu budućih vremena

ukoliko kao dar sa neba

zarobe oko slučajnog posmatrača

Bleki – Ženi čarobnoj

 

 

Čarolija u suton

Čarolija

Krajolik snova

 

Čarolija MBS noći

Cvijetni vodoskok

Duša  

Sunčica

Bleki

**

Ženi čarobnoj

**

Ne znam ti ja reći prelijepa si
a jesi prelijepa
Ne znam ti ja reći čarobna si
a jesi čarobna
Ne znam ti ja reći istina si
a jesi istina
Ne znam ti ja reći duboka kao okean
moji sni su ocean
Ne znam ti ja reći fascinantna si
jer fasciniran sam

Mnogo toga ja ne znam reći
u jednoj riječi
ali ljepotu i čednost znam prepoznati

*

Bože milostivi

dijete je

čuvaj je od zla.

Dodirni me ove svilene noći kao da je poslijednji put

Dodirni  me
ove svilene  noći
kao da je poslijednji put
kad zvijzde za nas bdiju
dodirni me
u ovom  trenu sna
kada   milujemo se  kao djeca
kao labudovi
koji tajnu svaku   znaju
a se boje
neko ukrašće im igru tu

dodirni me
ove svilene  noći
kao da je poslijednji put
dodirni me
usnama od snova
grijeh što nose
u ovom beskraju
kada tijela umiru
od jecaja i bola
a nose ih
uzavreli otkucaji srca
kao bura usred oceana

dodirni me
ove svilene  noći
kao da je poslijednji put
dodirni me
šapatom zvijezda
na ovom splavu  davljenika

dodirni me
u ovom očaju
kao da je zadnji put
i ljubi me
molim te
kao da je prvi put

dodirni me
ove svilene noći
kao da je poslijednji put
i čuvaj me
stisni jako da boli do neba
i ne daj
mili anđelu
da nam ovaj  treptaj sna
ukradu
jer volim te
jer voliš me

Bleki – Sanjam mora tvoja duboka , a duša jeca

 

More , more

 

Zaton

 

Nježnost leprša

 

Duša jeca

 

Eh Jube Jube moja

nevjesto moja sjajna

život me prelijepi vodio tebi

moru tvome dubokom

ljubavi što  slama

 

sanjam

ako preživimo danas

vidim

kućicu našu malu

mnogo jasmina i ljubica

mjesečevim srebrom okićenih

treperavi plam kamina

drveni pod škriputavi

čežnjama našim bojen

 

zarobljena mirisom smilja

dva uzdrhtala tijela

krikovi bolne čežnje

odjekuju u šumu blagoslovljenih cvijetova

maslinjaka našeg djetinjstva

 

ti

blještavilo milo

krhka i nestvarna

lepršava nježnost

u mome krilu

upijaš se

suze ne kriješ

rosu čednu darivaš

a duša jeca

a tijelo boli

a srce vrišti

 

voli me mili

samo me grli  nježno i dugo

zaroni u oceane moje

vodi me beskraju

i jubi me samo me  jubi

živote moj

 

Eh Jube Jube moja

nevisto mila

gdje je to naše sutra

More tvoje plavetno

zarobljena iskonom našim

i zatonom svijetlim