Moj Unuk Vedran









Moj unuk Vedran









Kada na prleijepom dječijem licu vidite

radost plavetnog neba

znajte sreli ste mog unuka





Ime mu je nebom obojeno

zove se Vedran

nadimak mu je sušta ljubav





Oh , veliki je on dječak

Heroj neustrašivi ,  borac pravi

 bitke je mnoge dobio





A opet najbolje se osjeća

u dedinom naručju kao mala beba

što bezbrižne djetinje snove sanja





Ako čujete ciku , vrisku il’ lom

sigurno će iz meteža izroniti

„nevinašceta“ kudrava kosa tamna

koja se pita šta sam opet skrivio





A kada vas obasja osmjehom vedrim

što radost djetinje igre nosi zaboravite

i ime svoje zapisano u ljepoti djetinjeg oka





Zaboravićete  svoje teške dane

kada vam reče To sam ja Vedran

samo se malo igram ko raspjevani leptir





A to najbolje i radi ,  igra se i na sve strane žuri

po vas'vedri dan iz zagrljaja u zagrljaj žuri

i nikad se od silne ljubavi ne umori





Doduše ponekad ga usred graje i vreve

nespremnog zateknu snovi pa kapke sklopi

da u snu nove vragolije sprema i juri.

***

Život i ruža





















Život je prelijep,

al istina je

ima boli

u modrozelenom krajoliku





Kad se krugovi i boje osame

i kad se žena moli

i kad ruža procvjeta

i umine njen miris

i sabahom odjekne tišina

i umore se neprespavane noći

kojom damari jecali su ljubav





prokrvari srce

da boli ima

u svakom danu

koji se nizaju

kao biserli slike

do kraja života





a opet

neprebol svjedoči

postoji  neko milostiv

dostojan svake kristalne suze

i svih uspomena koje sa njiom plaze

Molitva

 




Molio sam se

zaista

djetinjim srcem





i nevinošću

naših dana









vratite mi moju djevojčicu





u magli zimskog jutra

otvorila se pukotina





e znao sam

snovi neobljubljeni mi šapnuli





molba će biti neuslišena





Bog je Milostiv

spašavao me bola





pola milenijuma poslije

shvatih





lako bih ja sa svojom tugom

ali nikad nisam mogao

preboljeti

usnuće njeno





sleđena rijeka

ni vapaj da pusti

zagledan njenom dubinom

eho odjekuje sniježnim obalama





dođi mi mili

vrijeme je

A u Sarajevu blagorodna kuća mojih Roditelja

 

još postoji ulica strma

uz koju si se verala

i kuća stara stoji





prazna je odavno

niko njoj ne hodi





svi su utihnuli

koji bi ruke širili





kraj mene i uspomena





tišina prolazi šutke

za namrgođene je briga ni





ciča zima još uvijek je vanka

nikad se ne gasi svjetiljka

kroz neugaženi snijeg

teško se probiti sam





u zametenim prtinama

slijediti san

Bog mi je svjedok





prozori su svi zatvoreni

niko ne motri van





godine su lijepe i mirne

ne smijem reći da sam sam

bile bi tužne ptice malecke





minuli su smetovi

sa sobom sve anđele poveli





ostalo je samo

moje srce od porculana

iskreć ljubav iz svih prozora

one iste stare kuće kojoj niko

od ezela ne dolazi da dušu ste

*

Dobri lutalica na kraju puta













dani su plavetno sneni

razbistrio se pogled

a sunce još uvijek sja





da li je lutanjima kraj

iza ovog sna





bijah svih mornara kralj

u svakoj luci po jedan san

krinolina blistavih ljepot dan





čeribašama nauk slao

u svakoj čergi vrane kose mirisao

na strasne noći jurišao





ni jedan đardin perivoj il gaj

privučen cvrkutom ptica maleckih

nisam zaobišao





u lutanjima vječnim

bijah melkisedekov drug





aj vremena vremena

prelijepa i bremenita





gdje li su sad prelijepi dani





labudice olakšalih krila

sa zaleđenih jezera ljubavi i sna





grlica iz grada mog

lepršave u zagrljaju mom





da li ću bar jednu naći

na kraju puta





tamo daleko

na toplom jugu

kraj mora lijepog jadranskog





od praiskona maslinjak sudbe čeka na me

od zova brnistre i grdelinki se ne mere pobjeć





da se snovima vraća

ljepota prošlih dana

u Slavu Gospoda





ili je sve samo jedan blaženi san

Bleki – Kad žena voli









Kad žena voli

potoci žubore ljubav

ptice cvrkuću slobodu

poljsko cvijeće miriše snovima





Kad žena voli

nebo je ispunjeno milošću

mjesec sakriva biserno lice

zviježđe pleše nebesku harmoniju

a maleni cvijet se nježno oko mene svija





Kad žena voli

ne treba mi ništa više

suze same rose lice

u gruduma toplina

na usnama osmjeh njen





Kad žena voli

otvori se rajski đardin

primim je za ruku

tijelo uz tijelo i tango

ćarolija za sva vremena





Kad žena voli

ja ćekaću je dok muzika naša traje

bojiti snove njenim milim likom

polako slamati plahost njenu

slaveći uzvišenu ljepotu

do sudnjeg dana

Bleki – Brat moje majke je bio saksofonist

 








Brat moje premile majke je bio saksofonist

zvali su ga Đovani pjevao je napolitanske

da li zbog pjesme saksofona i motora

jecajuće gitare milog glasa ili stasa

prelijepe žene ga voljele ko lude





A onda se rodih ja nestašna blentovija

zvali me Bleki o ljubavi pjesme piso

bez gitare motora saksofona il basa

bez glasa nešto lika i ponešto stasa

i mene lijepe žene voljele ko hude





Đovani i Bleki rod bliski a ni nalik

ujak i netjak u dva razna vakta

rod rođeni dva ni blizu svijeta

niko ne zna protabiriti zašto

voljele ih mile žene ko lude





valjda je sve u genima

i nježnom dodiru

u damaru i srcu

tangu i okretu

i jesenjoj milini

što rastanak sluti

Ljubav ne umije računati

Na nježnim prtinama proživljenih zanosa

sa bolnom čežnjom leluja  život

kroz vrijeme trajanja

svi voljeni

u tragici prolaznosti

postaju sleđena djeca





Ljubav ne umije računati

i nije je briga za godine što minu

kao ni klepetava trošna vrata sjećanja

ni za klimave baglame koje okivaju prošlost

Znam









Znam

zapisano u zakutku suze

što palzi niz umorno lice

ogrnuta plišanim plaštom ljubavi

ti ćeš se meni vratiti





kosom do skuta

posutom pepelom

provući ćeš ruku malenu

kroz bjelinu blagim dodirom

da me ne uplašiš





ne brini

toplinom nadanja 

odlediću rosu sa grudi

sutonom oprati tijelo

neljubljeno





nježnošću

mrsiti kose umorne

mjesečinom zelenog srebra

pokrivati skute željene

nevinošću bojene





ljubavlju

dahom drhtavim

posuti usne trešnjine

gledajući u odrazu očiju tvojih

ruke ljubavne





svitanjem

ninati damare srca bolnoga

što drhte našim milovanjem

a nečujnim krikom glasnica

oslobođena međ šiltetima spiš


												

Snježni most ljubavi





















Ispod snježnog mosta ljubavi

u kovitlacu tisuća pahulja

bijelih

snenijih od cjelova naših

njena skrivena ljepota

damarima jecaja ranjenih

doziva nevinost prošle noći





Ni tuge nema

tek malo sjete

ostavljajući dio srca

ona mora poć

ka raskršću snova

gdje jedni umiru

a rađaju se novi





Eh jube jube

gdje si sad

okovani uspomenama

rumore kristalni stalaktiti

sa snježnog mosta ljubavi

iznad sleđene rijeke

koja tišinom sni