Ne tuguj Mila
ovdje
nije isto
što i tamo
A gdje si ti
ne pomaže
tu ni pismo
ni ubistvo
Princa Malog
kada bajci dođe kraj
ostane samo Krhka ruža
snena
A gdje si ti
zaplakala nekad davno
oronula aleja platana
maksumče je mrtvo
usnilo u sjeni prekrasnoj
A gdje si ti
ubica se muklo smiješi
pa ljubavna pisma piše
nema brige ni za sne
umisli da je dijete vara
pa se sveti svome tijelu
tužnom mladom neljubljenom
A gdje si ti
Neka nova sjećanja
zimi se jave
grad je vrlo daleko
rekoše hladno obzorje
a nije
žene su vrele
ugrijaće
dobrotom
Danas mi ništa ne ide od ruke
pero moje se sakrilo
ispod crnog jastuka
tuguje
njegovi drugari su tužni
njih nema ko da drži
u meni bol
duša plače okačena
na raspeću
u ovom snenom proljeću
praznog hoda
muha bez glave
bez suza kam kamena
svake sekunde reže
ko mengela se steže
oko dana smrtnijeh
mnogo su blaženih
grlica mojijeh
zli ljudi nestali
ja bih samo
da ih dotaknem
Oče moj
oprosti meni neutješnom
ne idi Malena
ostani
još samo jednu noć
pokloni mi
molim te
trebaš mi
san da dosnijem
o našim noćima
a zvijezdama milovana
naša tijela su gorjela
poljubi me zadnji put
molim te
još samo jednom
za rastanak
i odlazi
i volim te
kao dijete
voli me
bez suza i straha
i odlazi
iako voliš me
neka su sretna radovanja tvoja
nebu poklonjena
a mi šutiš
Luce mila nebesnice
Jednom
neznano kad
umoran od traganja
otišao sam pred tvoju kuću
trošno posivjelo zadanje uspomena
sunce je od njega sažaljivo skretalo sjaj
Činilo se da nikog u njemu ni
u lijevom uglu jedao okno
razbijeno zvjezdanim otiskom
tužno i neoprano prošlost je čamilo
poderana zavjesa visi i leprša
njišući se tuguje i tiho poji
vrati se mila domu svom
stajao sam satima hudo zurio
prišao je jedan policajajc
rekao da se sklonim
izazivam sablazan
još samo minut
molio sam ja
tuga nekad
zakon gane
ostao sam do večeri i zurio
ostao sam do ponoći i zurio
ostao sam do jutra i zirio
ostao bih do vječnosti i zurio
i zureći u kam bih se pretvorio
ali…
prilazili su policajci
jedan po jedna dva po dva
govorili izazivam sablazan
još samo minut
molio sam ja
tuga nekad i zakon gane
zurio sam trinaest dana i noći
samo sam zurio
upijao svaku prašku na razbijenom prozoru
znao sam to su praške tvoje slomljene mladosti
samo sam zurio
upijao svaki pokret i vapaj pobucane zavjese
znao sam to je zavjesa tvoja poderane mladosti
samo sam zurio
upijao lepršave zvuke što ih zavjesa jauče
samo sam zurio
ostao bih do vječnosti i zurio
klanjajući se sobi djetinjstva tvoga
moleći se krhotinama zvjezdanog otiska
i neprestano zureći samo sam poželio
vrati mi se jedina moja
nisi se vratila
nebo ima prednost
a ja još uvijek zurim
i samo zurim
policajcima postalo dosadno
više ne izazivam sablazan
i samo zurim
okamenjena gromada zuri
u razbijene prozore moga srca
tražim zvjezdani otisak poslijednjeg plesa
u kojem još uvijek živiš ti ljubavi moja.
Jednog snenog poslijepodneva
doleprša anđeo .
Tepah joj:
Mila djevojčice.
Ona se ljutila.
Meni je to bilo vrlo zavodljivo.
Mirisalo je na grijeh.
I neposluh.
U vatri svoje nevinosti
bila je prelijepa.
A ja voilim ljepotu.
Ne znam da li to ima veze
s tim što volim ženu
nebesku milosnicu.
Kada se prestala ljutiti
znao sam da se zaljubila
više je nisam zvao Mila jevojčice.
Postala je Dama,
šta god mu to značilo.
Nije da mi se nimalo nije sviđalo
to njeno novo ime
Samo, bilo je falično
Nedovoljno da opiše njeno ozračje
samo njoj svojstveno
blještavo od nekih novih
tek otkrivenih velova.
Mistična , raskošna, cvijetna
a razigrana ,tajanstvena, puna nježnosti
uz to dobrota i ljubav
Nadasve čedna
U potrazi za snovima…
Uvijek je odisala jednom uzvišenom bjelinom
nalik na svjetlost anđela.
Prozvah je Bijela dama.
I takva , nedodirljiva
u čednosti i milini svojoj
ostaće Mila Djevojčica
u mome srcu
za čitav život.
Iznevjeriše me družice
moje Pjesme ljubavne
ne slušaju me više
samo jednu molbu imah
vratite mi
barem
jednu ljubav moju
vratite je
sa osmjehom na licu
i čežnjom na usnama
da me voli
da mi prosti
sve neljubljene dane
Pjesme moje okreću glavu
ne slušaju
kada plačem
vratite mi bilo koju
od grlica milih
vratite je
sa vjetrom u rukama
i vatrom na grudima
da mi ljubav daje
da mi prosti
sve dane bježanja
ćute pjesme
bleje u moje suze
misle
blećak pjesnik plače
tako mu i treba
nema više njegovog
dvoje se našlo
pa se poslije nije našlo
samo pjesma jedna
najvoljenija
šumi
idi k njima anđele mili
Ljetno je doba djetešce
čak i kada lišće žuti
što poput sjenke hodiš
ovim svijetom ostavljenih
tražeći jednu ruku za mir
jedno rame za svoj bol
jedno oči ljubavlju sjajne
dok kopniš jantaru nalik
u krletki od žada
Tišina i sni
kristali čisti
taj ocean dubok
kao kapljica tuge tvoje
Juče sam bio u parku sjećanja
tamo sam smjestio prlijepo drveće
na stablima nerazumno sam objesio
ramove za slike mojih ljubavi
jer blizu je
veoma blizu
podzemlje moga maloga mozga
koji rovari po velikom
tražeći
razmeđa trikolorija mojih
u moru neugaslog plamena
misterija je to prava
u meni jesen
kao čarobna sjena
obitava
slike sam izgubio
originale u srce zaključao
Ne staj zoro
svani sunce
iz sjene izađi
obljubljenu ostavljenu
obasjaj me mladu
na ludi kam sam stala
njemu sam se poklanjala
obećala pokajala
još ga volim
on mi laže
da me voli
ali drugu ljubi
a još uvijek milovanja
kao prvog dana sanjam