Jutro sa Blekijem – Ta jedna jedina neuopoznata dođe

Uvijek bude

ta jedna jedina

neupoznata a poslijednja

 

sa mirisom ljubičica

djevičanskih dođe

malo dockan

 

majem moje slike gazeći

djetinja ljepota

što  mori

 

dušom svojom

što  boli

mirisom svojim

 

a znaeš

neće se dati

ljubiti

 

ni obljubiti

jer plaha je

ptica lepršava

 

čednost joj je ime

Klimnem joj glavom

poljubim prstiće

 

prislonim ručicu licu svom

pomilujem je

suzom

 

kažem joj

hvala ti

i dobro došla u život moj

 

A neupoznata kao sve djevojčice

tek lik iz mandale

mog života

 

neljubljena

neobljubljena

kao sjenka promakne

 

odleprša

a se divim letu

njenog anđeoskog krila

 










												

Bleki – Ah ta prelijepa Ljubav

 

Za ljubav je potrebna

jedna prelijepa dobrota

milostiva žena

tek jedan tren

jedan niz doticaja

ili samo riječi

zanosa i patosa

a se zauvijek nose u srcu

 

tako vam je to

nema uopšte bitno

ako se osjećajima dotaknuta

bića

više nikad ne sretnu

pomirišu

pomiluju

 

imaju te prelijepe slike

sjećanja za čitav život

i kap po kap

kapljica

 

korak po korak

ocean

dan za danom

pretvoreni u snove

bolne

koji oplemenjuju život










												

Bleki – Jesen u meni ljepotom njenih snova zbori

 

Jesen je, a ljepotom zbori

jedno prelijepo dijete dok u meni sni.

Nježno, umilno , zlaćano

kao i moji kalendari .

 

Jesen ,

ugodna i blaga.

Titrava i uzbibana.

Prelijepa.

Pada lišće zlatno.

Sve vodi ljubav sa zalazećim suncem, nudeći nestvarnu bujicu koji opija i zavodi.

Kao čarobna Djevojčica a Žena .Kao prelijepa …eh, rano moja.

Dobro?

 

Idemo dalje!

Dlanovima ispruženim prema Levantu.

Boje pripisujem magiji,

 

Te ,

nestvarne milosti

anđela   moje boli.

Poželim da se nikad ne mjenjaju.

Ni moja tuga djetinja , ni jesenje boje .

Ni moje svilene ručice.

Da uvijek nose radost mome srcu .

Uz nježnu pjesmu razbijenog stakla

slika što tvoju ljepotu kradu

 

Ponekad jeseni nosi kišu i tmurnije , nešto hladnije dane.

Kiša. Kapljica . Svaka kap je jedan život.

Jedna radost. Ljubav.

 

U meni jesen je.

A zima ide.

Osjećam je.

Dani postaju kraći. Noći duže i hladnije.

Grijalice ne rade.

 

A ta ljepota , to milodarje ne može nastati iz vedra neba.

Od Milsotivog nam darovi stižu.

Ko je Tebe meni poslao Malena?

Kazna za grijehe?

Ne želiš to biti.

Boljeće te.


												

Oj djevo djevuško zašto tužna si ti

Misli moje tanane

tiho Modrom rijekom plove

tražeći odbjegle snove tvoje

u njećnom rumoru lišća zbore

ej djevo djevuška

zašto si tužna sad





Srce moje nemirno

mjesecu traži sjej u Modroj rijeci

dok nebom tiho zviježđe plovi

pjevušeći pjesme tvoje ljubavne

oj djevo djevuško

zašto dužna si sad

Duša moja prozirna

snijeg miriše nad Modrom rijekom

dok mala lađa brzake lomi

u šumu glasa tvoga bolnoga

oj djevo djevuško

zašto tužba si sad

Ljubav moja beskrajna

kristalnom Modrom rijekom uzburkana

polovi tebi ove noći

da izbriše suze tvoje

oj djevo djevuško

primi cjelove ljubavi moje.

Bleki – Noć je

Autor

Hajro Šabanadžović

Noć želja

Hiljadu pahulja bijelih

Plavetni san

Čažnja

Noć je

i sniježi

hiljade pahulja bijelih

prošlost doziva

tamo negdje u plaveti

jedna kučica mala

upaljena svijeća

jedina

blaga je noć

peć ne gori

ugasle su vatre čežnje

tvoje cvijeće je smrzlo

ti si  daleko

snove tražiš

iza ispod starog brda

na rubu plaveti

srebreni mjesec poručuje

nemoj biti tužna

L'jube

tvoja jedina l'jubav

će  ti doći

nenadano…

a se zlo stiša

Takve su vam Grlice bile / Fragmenti o bolu III

 

Takve su  vam  Grlice bile

Jesenje sivilo  , uvijek nosi i jednu sjenu tuge. One umilne tuge , kada snovi polako klize, i  ne pitajući um raduju srce. I snovi samo trepere , kao nestašni leptiri i  na tren zastanu tamo gdje najviše boli.

Danas nam je jedan  milosni šarenko zastao na prelijepom ljetnom danu 1994. godinu, kada su naše Grlice mile , granatom zaskočila čudovišta sa guslarskih vukoderina.

Htjedosmo  o tom nebu i tuzi da pišemo, ali nam se ruka skupila u pesnicu koja hoće da nekome prijeti, drhti i  zato  ne može da drži plajvaz.

A i suze nam liju. U mahali se to kaže k'o godina. Ako znate šta to znači. Ovaj put ne možemo reći da je pogled na Sunce kriv za Modru rijeku, što iz očiju vrije . Zaklonili ga oblaci. Ili da ne znamo zašto suze.

A opet, kada se sjetimo njih, kako uzdignutih ljepot  glava, sa tijelom Fidijine statue , na kojoj bi im svaka bijela vila pozavidjela , hode našim Sarajevom, Gradom čednosti i uzdahe mame, ne pada nam na pamet da  žalujemo.

Mnogo je radosti i ljubavi u Šeći i Rici  bilo i one su ih svima poklanjale.

Njima posvećujemo ova sjećanja ukradena is Spomenara naših ljubavi. Malkice su obojena elegijom i taštinom , ali takve su moje  Grlice bile.

 

Nije zgodno

 

Tamo niže

u ulici Prkosa

moja mila Grlica

usnila a zaspala ni

uvijek zaboravna ona bi

granata monstruma je napala

glavu joj milu načisto otfikarila

Grlica tijelo ispotiha moli i kumi

priđi mi bar malo bliže molim te

nije zgodno da nas dvije atraktivne

na pute nebeskih putanja hodimo odvojene

**

Da se ne zaboravi!

In memoriam Šeći D. i Rici O.






												

Jutro sa Blekijem – Samo budi kraj mene

 

korak po korak

meni je plesa ostalo

još samo malo

tamo gdje

naša ljubav miluje

i tebe i mene

 

L'jube

i ruka u ruci

i dodir i okret

i snovi bojeni

ko labuđih dodira

ljubavni ples

ništa ne pitaj me

samo budi kraj mene

 

zagrli nježno

i voli me

dok me ne polože

u toplini trave doma moga

lijepe zenlje moje

a plavetna je kao duša tvoja

zbog ljubavi moje






												

Bleki – Ljubav tvoja

 

 

U bjelini tihe zimske noći

mjesečevim srebrom okovane

kada snježi i hladno je

vjerujem u ljubav

a ti sniš djetinju uspavanku

poslijednji put

na svilenim plahtama grudi mojih

 

u tom snenom preludiju

krhki kristali Modre rijeke

prekrivaju uvelo jesenje lišće

 

 ljubav tvoja  

rođena u smiraju noći

upijajući  nježnost pahuljica

koje kao hiljade velova bijelih

nevinošću tvojom

svjetlijom  od svake  sjenke

ispunjava dio mene

gdje duša stanuje

milošću ljubavi tvoje






												

Bleki – Um i ljubav

 

Nisam filozof
umovanje truje
nevine snove
a vidim ženu
ne treba mi ništa
samo srce


dio majke u meni
progovori
sine žena je krhko biće
pažljivo
kao sa  pahuljom sniježnom
a ti damare očiju snježi
nježno
a kapljicu rose duši prinosiš


ja sanjar
milinu snova u ruci nosim
primi je labudice mila
gdje god lebdiš
nevinošću svojom
suncem pozlaćena


oprosti mi
čarobnice duše moje
riječi
ženo od Ezela
volim te


												

Čak i kada ti srce slome

 

 

 

Čak i kada  ti srce slome

u ponoć od nulte tačke

vrišti od ljepote

tragaj do boli

snove koje ljubav zovu

 

ne mari ako ne čuje

dobrota mila

raduj se svakom trenu

dana tvojih zaljubljenih

oni plešu  muziku

damara tvojih krvavih

slušaće ih neko

barem za jednu noć

 

ne mari ako ti snenost nova

ponovo nevinost rastrga

kanđama ljepote svoje

rane brzo zacijele

a život je bogatiji

za još jedan san