Autior
Hajro Šabanadžović
Burna noć Ljubav odi tragom kiše
Ah , kakve ruže Tisuću valera đardina Nade
Lice Nade Noć ljubavnika
San za snom
Valja nama preko modre rijeke Noć Anđela
Krhka bjelina Zeleni vrt
Takva je ta da prostite Modra rijeka Srebrena ljetna noć
Čari ljeta Pramenovi ljubavi
Lebdeći otok sreće Mjesec nad krhkom dolinom
Uvedite pse uprskane blatom
Utoliko gore za one koji ne vole ni pse ni blato
Uvedite pse potpuno uprljane blatom
Utoliko gore za one koji ne vole blato
Koji ne shvataju
Koji ne znaju pse
I koji ne znaju blato
Uvedite pse
I neka se oni protresu
Psi se mogu oprati
I voda takođe može se oprati
Ali ne mogu se oprati ono
Oni koji govore da vole pse
Pod uslovom da
Pas pokriven blatom je čist
Blato je čisto
Vod aje takođe čista neki put
A oni koji govore : pod uslovom da…
Ti nisu čisti
Zaista ne.
Ne budi tužna mila
u noći bez zvijezda
slušam svaku tvoju riječ
u muzici snova
čujem te
međ ljubičicama usnulu
dušom nosim
sa kišom u očima
a žao mi
lijepa kao kapljuica rose
naslonjena na tragove duše
čedna kao lahorac u osvit zore
a se snenost miluje tvojim tijelom
iskričavim put slika i sjenke
sto damarima mojim biju
tvoje kristalno srce maze
dok samodostatnost pati
a jaka si kao jantar i žad
ne dozvoli
nikako ne dozvoli
besadržajnoj fikciji
da uzmu danak
nevinosti tvoje
Vjenčanja neće biti jer tako želi ona,
Ne šaljite mi cvijeće i neka šute zvona.
U bijelom tu će stati, od mene lice skriti,
I samo ja ću znati – vjenčanja neće biti !
O, šuti, srce, šuti ! Ne kucaj tako glasno,
Jer ona može čuti, a sada već je kasno.
Ja ništa neću reći, jer čemu da se nadam,
Ja samo znam da padam u ponor od svih veći,
Ni poljupca na kraju, nek drugome ga daju,
I više neću kriti – vjenčanja neće biti !
Vjenčanja biti neće jer tako želi ona,
Zaustavite zvona pod kišom koja teče,
Pod kišom koja peče, i oči ko da plaču
I gase zadnje svijeće na svadbenom kolaču.
O, šuti, srce, šuti ! Ne kucaj tako glasno,
Jer ona može čuti, a sada već je kasno.
Ja ništa neću reći, jer čemu da se nadam,
Ja samo znam da padam u ponor od svih veći,
Ni poljupca na kraju, nek drugome ga daju,
I više neću kriti – vjenčanja neće biti !
Vesna Parun (Zlarin, 10. travnja 1922. − Stubičke Toplice, 25. listopada 2010.), jugoslovenska , bosanska i hrvatska poetesa i prevoditeljica.
Šta reći o Ženi , Poetesi čiji život protekao kao san.
Dobro , moramo priznati bilo je samoće , tuge i boli u tom snu.
Kao djevojčica lutala je od staratelja do staratelje, od rodbine do stranaca.
Rano je stasala i već sa četrnaest godina , veoma inteligentna i nadarena djevojčica se počela skrbiti sama o sebi. No , uvijek je bila , i ostala hrabra djevojčice koja se znala izboriti za komad kruha, čašu vina i stih.
Čitav život u borbi za egzistencijalni osnov zamara svakog , ali ne i našu Heroinu.
Živjela je kao nomad , uživala u životu kao strasna i razigrana ciganka i nikad se nije stidjela svojih ljubavi i djela.
O ljudi mili . što se ta Žena nesebično . iskreno, a tako strastveno i ženstveno davala!
Uvijek u traganju za snovima , nježnošću , ljubavlju i nadom da su svi ljudi braća , nije se obazirala na livade trnja koje je bosa morala obhoditi.
I mnogo je voljela i …
A opet , izgleda da su se muškarci , uglavnom, biti kukavice , plašili s snage njenih osjećanja , snova i ljubavi.
Dvije najveće ljubavi su je i izdale. Mnijemo gubitnici koji se nisu mogli izboriti sa žestinom nepatvorene , iskrene i nesebične ljubavi.
Pa?
Pa , ona je pjensikinja , ona je znalac riječi i emocija i sve svoje pute , ma kako oni teški i mramorni bili , znala je pretočiti u iskričave maglice ljubavi i nade.
Živeći život jedini kao da su dva života , u sehari svoga nježnog poetskog srca sakupila je toliko ljubavi i uspomena , da je mogla istkati prelijepih stihova za još jedan život.
Kako to obično biva , Velike Dame umiru usamljene i skoro zaboravljene.
Nešto malo smo prolistali antologije pjesništva ,i u svome specifičnom osjećaju za riječ i stih, Vesninom nauku sličnom, komparirali smo i osim Marine Cvetajeve , Emili Dikinson i Ane Ahmatove ne nađosmo joj ravne među pjesnikinjama, a bome ni među muškarcima , osim rijetkih poslenika poetske riječi. Svojom osobitošću , vizijom , nadahnućem , nježnošću i iskrenošću zauvijek se svrstala uz bok Pou, Jesenjinu, Preveru, Maku i drugih , pomalo već zaboravljenih velikana svjetske poezije.
Voljela je Sarajevo ali i on svoju najmiliju poetesu., onom nevinom djetinjom ljubavlju kojom se dva čedna i milostiva bića bezuvjetno vole.
Znala je reći da u Grad čednosti dolazi slomljena i skrhana , da svoje rane zaliječi , da se odmori i napije čaršijske vode, ljubavi sa vrela Modre rijeke , da udahne malo vazduha zemlje Božije milosti , skupi snage i dovoljno ljubavi da bi mogla da se vrati u turobni svijet , da ga obasja nadom i ljepotom svoje djetinje duše .
Međutim ljudska zloba i ljubomora , se proširila i među hrvatskim književnicima. Iako je bolovala je od tifusa, tumora štitnjače i angine pectoris , unatoč velikom značaju za hrvatsku književnost , najboljoj hrvatskoj pjensikinji Društvo književnika je odbilo donijeti rješenje o stambenom zbrinjavanju i bacilo je , maltene na ulicu..
Jad i bijeda hrvatskih poslenika riječi zarad njene slobodoumnosti ju je dotukla.
Malena Velika , prelijepa djevojčice , nadamo se da si našla mir i ljubav koji su ti na ovom dunjaluku izmicali.
Uživaj , zaslužila si .
**
Vesna Parun – Zagrljaj
Što šapću tvoje oči brzim
pticama s dalekih obala?
Nevidljiva u djetelini
na tvojim usnama treperi večer zvjezdana.
Pitaš me zašto rukom pokazujem na zapad.
Ja drhtim prozirna u ljepoti sumraka
i samo jasnim odronom koraka na nizbrdici
prikrivam tjeskobu golog cvijeta.
Ti me tješiš osmjehom
što blješteći baca tamnozelenu sjenku
na ostavljeno jezero.
Večer je crvenozlatna
i tako bliska javi.
Ptice prelijeću nad nama zamišljeno.
Dan se blagim žalima produljuje u nepoznato.
Da te samo dotaknem
Sjedim do tvojih nogu glave pognute.
Ne mogu pogled dignuti, gledati u tebe.
Šutim, srce te želi, moje usne ne govore.
Znaš sve moje misli, sve moje molitve.
Da te samo dotaknem i dodirnem ti haljine,
moje srce bilo bi cijelo, sve rane bi nestale.
Da te samo dotaknem i dodirnem ti haljine,
moje sce bilo bi cijelo, date samo dotaknem.
Sjedim do tvojih nogu, pružam ruke drhtave.
Suze polako klize niz moje obraze.
Da te samo dotaknem …
Pružaš ruke, dižeš mi lice, tvoje oči mi govore:
“Ne gledaj svoje grijehe, pogledaj u mene!”
Da te samo dotaknem …
10.aprila/travnja 1941. oformljena je uz nacistčku Njemačku i fašističu Italiju najzloglasnija , genpcidno koljačka tvorevina NDH – Nezavisna država Hrvatska.
Nije ona bitna,jer je historija odredila svoj stav o njenom postojanju zasnovanom na užasu i krvi.
Međutim , danađnja politika zvanične Hrvatske i HDZ-a sa obje strane bh zapadne granice, rade na povampirenju ubilačko-genocidnih namjera.
U čast obilježavanja godišnjica NDH , je nemušto ustoličen Međunarodni sajam gospodarstva u Mostaru.
I godinama Prtedsjednik Srbije , ona pederčina i snajperista Aleksandra Vučić prisustvuje slavlju i veličanju NDH.
Džabe užasi Jasenovca,GospićaJadovna,Paga (Slana,Metajna)…
Džabe ustačko-četnički pokolji.Ustaško – četnička dnevna politika zažmiri kada su klanja i silovanja među i nad njihovim narodima vršena u susjednoj državi .
U ime interesa i dogovora na štetu ni krive ni dužne Bosne i Hercegovine ,minornom sajmu koji ni jedan relevantni privredni subjekt van dometa ustašluka ne prisustvuje, Vučić postaje neizostavan gost. Ina sva žvaljava , pušačka usta hvali ustašpke domaćine. Zato Čović uzvraća svojim uvlakaškim podilaženjem i prisustvom na četničkim slavljima.
Jad i bijeda i objektivno – javna izdaja srpskog i hrvatskog nacionalnog bića u ime velikosrpskih , a sukladno tome i velikohrvatskih ambicija.
I onda đon obraz od čovjeka , robijaš i upravitelj mostarskog konclogora i stratišta za Srbe i Muslimane, ima pravo da se jada što na ustaški sajam organizovan u čast HDZ ne prisustvuju normačni ljudi.
I zaista ni jedan normalan čovjek se ne pojavljuje na sajmu , i u Mostaru na taj dan.
Najavljen je dolazak Izetija mlađeg za ovaj dan. Ono,kao radi formiranja vlasti.
Vidjećemo da li će Bakir Izeti Jahići, ko fol radi posla ,ići na slavlje ustašama,kao onaj hodža iz Doboja koji se “slučajno” na takozvani dan,takozvane genocidne tvorevine republike srpske,poslom pojavio na proslavi.
Sve je pitanje časti.
Zbog toga igrokaz objavljujem dan prije.
Radi upoznavanja pučanstva /raje / insana sa istinom.
Kao Marija da te ljubim
tvoju rijec da cuvam ja
kao Marija da je nosim
sred srca svojega
Ref.
Samo tebi da se klanjam
samo tebi predam se
da te ljubim srcem cijelim
kao Marija, Isuse
Kao Marija da te ljubim
tvoju bol da dijelim ja
kao Marija da te pratim
sve do kriza tvojega
Ref. 2x
Kao Marija da te ljubim
tvoj put da slijedim ja
kao Marija da ti sluzim
da ti predam zivot sav
Obično se dešava kao i obično;
onako sudbinski nasmiješeno.
Tada počinju bajke.
Bar tako kažu.
Budim se .
Sanjiv i nesvsjestan
rukom milujem uzglavlje kraj sebe.
Hladno je i prazno.
Duboko kompromitovana memorija se pita
u kojem sam okruženju;
san ili java.
Neprikosnoveno talentovani ,
uglavnom blentavi
napokon
beznadežno zaljubljeni IQ ,
koji mi uvijek spotiče noge
se cereka:
-Baš si berlav.
Zar je to bitno
šta je šta
kad si zaljubljen
kad voliš neizmjernu nježnost
dobrotu suštu?
“One More Time”
Nothing I must do
Nowhere I should be
No one in my life
To answer to but me
No more candlelight
No more purple skies
No one to be near
As my heart slowly dies
If I could hold you one more time
like in the days when you where mine
I'd look at you ’till I was blind
So you would stay
I'd say a prayer each time you'd smile
Cradle the moments like a child
I'd stop the world if only I
Could hold you one more time
(hmmmmmm)
I've memorized your face
I know your touch by heart
Still lost in your embrace
I'd dream of where you are
[music break]
(hmmm)
If I could hold you one more time
Like in the days when you were mine
I'd look at you ’till I was blind
So you would stay
I'd say a prayer each time you'd smile
Cradle the moments like a child
I'd stop the world if only I
Could hold you one more time
One more time
“Još jednom”
Ništa što moram učiniti
Nigdje gdje bih trebala biti
Nitko u mom životu
Da mi odgovori
Nema više svjetlosti svijeća
Nema više purpurnog neba
Nikoga u blizini
Dok moje srce polako umire
Kad bih te mogla još jednom stisnuti
kao u danima kada si bio moj
Ja bih gledala u tebe dok ne oslijepim
Samo da ostaneš
Izgovorila bih molitvu svaki put kada se nasmiješiš
Ljuljajući trenutke poput djeteta
Zaustavila bih svijet da budem jedina
Kada bih te mogla stisnuti još jednom
(Hmmmmmm)
Urezala sam tvoje lice
Osjećam tvoj dodir u srcu
Još uvijek se gubim u tvom zagrljaju
Sanjam mjesta gdje si ti
(Hm)
Kad bih te mogla još jednom stisnuti
kao u danima kada si bio moj
Ja bih gledala u tebe dok ne oslijepim
Samo da ostaneš
Izgovorila bih molitvu svaki put kada se nasmiješiš
Ljuljajući trenutke poput djeteta
Zaustavila bih svijet da budem jedina
Kada bih te mogla stisnuti još jednom
Samo još jednom