Vjenčanja neće biti jer tako želi ona,
Ne šaljite mi cvijeće i neka šute zvona.
U bijelom tu će stati, od mene lice skriti,
I samo ja ću znati – vjenčanja neće biti !
O, šuti, srce, šuti ! Ne kucaj tako glasno,
Jer ona može čuti, a sada već je kasno.
Ja ništa neću reći, jer čemu da se nadam,
Ja samo znam da padam u ponor od svih veći,
Ni poljupca na kraju, nek drugome ga daju,
I više neću kriti – vjenčanja neće biti !
Vjenčanja biti neće jer tako želi ona,
Zaustavite zvona pod kišom koja teče,
Pod kišom koja peče, i oči ko da plaču
I gase zadnje svijeće na svadbenom kolaču.
O, šuti, srce, šuti ! Ne kucaj tako glasno,
Jer ona može čuti, a sada već je kasno.
Ja ništa neću reći, jer čemu da se nadam,
Ja samo znam da padam u ponor od svih veći,
Ni poljupca na kraju, nek drugome ga daju,
I više neću kriti – vjenčanja neće biti !