A gdje si ti , i zašto sam ja

 

Mene nikad ne pitaju:

– A gdje si ti?

Nemaju potrebe.

Znaju da sam još uvijek tu.

Na mene sve vrebaju ko Meleke.

Hoće da me uznose u visine.

Ja im kažem:

-Nemojte mene ne znam letjeti.

-Ha , a znaš po vaskoliki dan i noć voljeti, pride sniš i tupiš.To mu dođe isto. Letjeti i sniti. Ti se samo pristavi. Mi se pobrinemo za sve.

Sreća moja, nisu upotrebili izraz šiljiti. Ne sviđa mi se. Nikako mi se ne sviđa.

Nedavno me jedna Mala Velika princeza plaho iznenadila , jer me pita sasvim ozbiljno:

-Tko si ti?

Zbog toga je volim, ne zato što je ozbiljna , već zato što me kao ozbiljno pita nešto , a to njoj smiješno i neozbiljno, a ja znam da me sto posto treha.

Dobro, sasvim je iskreno volim , jer se samo tako ona može voljeti.

– Jes'si se sada pokazo svaka čast ,a poetika, sciencia i licencija, vokacija i naglasak, romantika i semantika.

Ne zna šaptač da muku mučim:

-Znam ja sve šta bi’ reko. Ponekad nešto i zapišem.

Al čim pomislim na nju, ne čim pomislim već i prije toga,( a uvijek mislim na nju) , mene konja, presječe dah ne mogu da dišem. Labrnja mi se objesi i sama pravi grimasu na kojoj se može čitati:

-I am zabezeknut , mila moja . Pusti me da sa tobom sanjam i ne daj da zaspem da mi san ne pobjegne.

Kontam nisam levat ili habllečina , da joj odgovorim tko sam ja, pa mi pobjegne.

A ne mogu ni da joj odgovorim, onako direktno, po mahalski.

Kod nas nema ništa okolo. Naučili,direkt u sridu.

Joj ljudi moji, kako je lipa ta srida. A baška bliža i dalja okolina.

Lukavi smo mi mahalaši i skontali fol.

Mi skupili tu raskoš, tu ljepotu , tu milost , nevinost i dobrotu, a pusta drhti i biba se, na jedno mjesto . U celofan sa cvijećem duginih boja sve zamotali i ljubičastom vrpcom , svijetlije boje, violetne sve zamotali.

Rekoše nam da je to boja ljubavi koja se vješto od nas skriva.

Nije se uspjela sakriti.

Tako sve to sa vrpcom u paketu đardinom prozvali.

I taj nam đardin ne ide iz glave. Posebice, zbog te violetne vrpce svjetlije boje, koja nam po duši rovari.

Srce je već odavno u bandaku , bez daha ostalo , samo se koprca i ponovio bandači.Na dušek i jastuke, dakako.

Otud oni trikovi: Jastučiti i dušečiti. Ima joj puno  tih plahih naziva kada se bandači. Ne mremo vam mi sve iskantat. Skontajte vi koji.

Vratimo se tematskom pitanju.

Ovo nas podsjeća na  jednu razložnu i časnu diskreciju .

Vidi on da smo se mi đardina dofatili, a kada tamo krenemo, zaboravimo šta smo hotili rijeti. I ne izlazimo heftama.

Naučili me nisu da lažem , pa ja sve onako, okolo kere pa na mala vrata:

-Te ‘vaki sam ti ,te , ‘vakav, al’ svakav nisam, i da znaš, ako čuješ da sam taki i taki, lažu te bona garant. A jesam taki i taki.

Ni ja sam sebe ne razumjeh ,šta joj nisam ispriča i šta sam zaobišo. Valjda takve sorte rođen ,nema treće. Ili nema diraktno ili zaobilaziš kad te pitaju, mislim stranci. Ne razumiješ. Ne zato što stranjski govore. Nego što sam gluv. Kroz jedno uđe kroz drugo izađe. Biukvalno. Jungfer u ušima.

Kad te male princeze pitaju, ja ko bekan , ko malo janje za maženje, u sebi kontam da sam delfin, ona zna da si konj konjski, ali pušta te da maslaš.

Ne znam kako je zadovolji  odgovor. Znam ponovo će me pitati, nije ona džaba kraljevskog roda. Na licu joj piše. Skoro ništa mi ne vjeruje. Ono skoro me tješi, znači ima joj šansi, da skontam ko sam.

A znam ko sam, ali ne mogu joj reći ,uplašiće se dite malo.

Ali jok , šejtan , šeret jedan ima. On joj sve otkucava. Ko fol šali se, da joj se umili. A glupko da ne mere veći biti. Klepetalo. Pa joj reče:

On ti , mila moja , jedina ljubavi , nije od ovog svijeta, ni poetski ni figurativno.

Ovo poetski , znači niko ga ne benda ni ena procento. ( Moram se malo praviti poliglota, šenkrat plaho, moram sam sebe hvalom nafajtat.)

On figurativno ,za insane kao da ne postoji. A njemu milo a je tako, jer rahat mere da sanja i da snove grli.

Il’ se kaže more. Ne mogu i ne znan van ja ti priorodopis oli pravopis, po mjeri onih što turaju ono h i od hajvani i đe triba i najčešće pođeđe gdi ne triba.

Ono figurativno još znači da mu je figura, odnosno jedna noga od figure na onom dunjaluku.

Kako onom dunjaluku? Ko da vi ne znate koji je.

Aba zo, vi mislite jal pržun, jal hladovina.

E nije ni skonto na koji će. Jazuk. On je od dobrih i ima bjanko pozivnicu da bira. Znamo mi za reč blanko, ali mi naučili na ono riva nera, riba bjanka . A bome se često družili sa nekim Bjankama , čak i onom , onog, anamo onog Đegera . Nismo bježali ni od Roze, Bjondine, Negrine…

Joj , mamo mamice. Dobre su one curice, ali nisu ko ove naše.

Bosanske. Mere i Balkanke.

Nema merhameta i dobrotvorstva , samo su dobro karitativne. Ono po Caritasu .

A šta ste vi mislili.

Joj , jesu vam misli otišle otišle anamo onoj finti. Alčaci ste vi. Nećemo vas ružiti.

Ali Bosanke moramo. I Balkanke.

A Mehmeda , a bome i mene je stara majka karala. Zbog zora, jabuka i Zlatija. Joj jesu sve jedre , zlatne i crvene. Haman ko baklavica kad je u ruku primiš.

Šta vi ne volite baklavice. Joj hablečina mila majko stara.

Ne ide mi se u pržun da me tamo čitavu vječnsot roštiljaju, onako ljudski. Jal vruće , jal vrelije.

Vođe, u srcima i ona treća mogućnost: još vrelije.

A ne ide mi se tamo gdje je uvijek hladovina, red i mir. Tamo bih tek nagrabusio. Ima tamo , hejbet mojih jedinih pravih ljubavi i znam , jedva me čekaju.

Čim bi me vidjele , u istoriji/historiji/povijesti đardina ispod koje vječno teku rijeke, bi se prvi put desio veliki incident.

Poletjele bi prema meni sa osmijehom na licu. Meni srce ko amper , pardon empajer state ili barem drvena džamija u Himzarinoj , vrh Sumbul Avdine , Bjelave bluz sistem.

Jes ,kako ne .

Radovanje, aha malo sjutra.

Morao bih začepiti uši:

-Ha , ja ti jedina prava ljubav , ljubavi?

-A gdje si ti do sad , konjino jedna draga?

-Je si li naučio tamburati ili samo nastavi prebirati po ženskoj ljepoti hajvanu mili?

-Vidjela sam ja šta radiš dolje nesrećniče jedan , mili moj?

– Šta si mi donio. Jesam rekla da mi spremiš onu zlatnu narukvicu, milo noje?

Ostale bi zagraktale:

– Šta narukvicu ,vreću bona ,vreću zlata si trebala zaiskati, iako nije riđobradi. Hvala Nebu dragom na Princu Malom.

– Dobar si ti, dobro nam došao, ljubavi

Ne bih vam znao rjeti , da li bi koja šljaga pala.

Da sam zalužio jesam . Što jes’ , jes’.

A i nešto mi se u zadnji vakat omililo biti tu. Makar joj ( omaklo se tebalo još) malo.

Kažem:

Nigdje neću pobjeć. Šta ste navrle.

Ali mene niko ne benda, ne rekoh li.

Ja jado , još uvijek dumam.

-E kako ćeš bolan miloj , princezi , djevojčici tako rekuć, to ispričati.

Ima da te nema ili ima da nje nema.

Grlice su plahe, namah se uplaše i samo prhnu tamo gdje plavet blista. I tišina i sni vladaju.

Ali skonto plan. To se kod nas zove tura jazija. Neki to krste pismo i glava.

Ali bit je ista. Baciš metalnog bugara u vis. Ako padne tura ( pismo) ideš u pržun . Ako padne jazija (glava) ideš Grlicama na vjeronauk . Ako imaš sreće i novčić ostane u zraku ili ga gavran mazne , ostaješ na ovom dunjaluku.

Šta vi mislite koje su mi najmanje šanse? Pravo da vam rečem , ja , neuka bjelavska blesa nikako to ne mogu skontati. Puno je to opcija za nas. Uh tri.

Mi volimo ono ; ovo ili ono, tećeg nema , osim sride i đardina. Ali tamo ti ni mozak, ni računica ne tribaju. Tamo slavuji i pjesma vladaju.

Ha, čuli ste za Bokača. Niste. Onda ni nemojte. Mane više. Mislim priče.

A ovom ili onom , možemo pričati , samo ako novčić ostane u zraku.

U stvari , ja najčešće sebe pitam :

– Zašto sam.

Decenije i decenije sam protračio dumajući o tome.

Sada na kraju puta znam.

Odgovor je tako jednostavan i lijep.

Kao i život.

Kao ljubav i tuga.

Rođen sam ,

da bih volio

Tišina i sni.

Lipo mi je.

Ne da mi se buditi.

Tebe ne pitam:

A gdje si ti?

I sama znaš ;

u  mom srcu djetinjem.