Gledali smo u predvečerje koje nam se poklanjalo . Kao i uvijek , ljeti , sunce polako mimoilazi Igman , smješta mu se sa one strane od srca , iznad blažujske raskrsnice i šalje pupur ka dolini u kojoj sve odiše Ljubavlju i Milošću .
Grad bliješti kao mlada koja se stidi ljpote i rumenila svoga . Slatkasti mirisi ružica i baklava , mješaju se brašnjavim mirisima somuna . Mogu se naslutiti zveckanja tisuća sofri i zadovoljnu molitvu Bogu Jedinom , a svojim milosrđem neizmjerno dariva .
Mio je je ovaj naš Grad čednosti i prelijep u ovoj Blagoj noći . Rekli su joj da niko ne zna tačno koje se noći javlja . Ja želim da ona bude i ove noći . I iduće i da se ponavlja sve dok je on tu ili mi se duša ne uznese .
-Noć i dan su prošli mila . Svašta se dešavalo . Hvala ti, Malena moja . Idemo se osvježiti i presvući . Večeras nema uzmicanja i bježanja .
Ja sam u panici i u žurbi . Pa onda smirena i odugovlačim . Istuširam se . Šminku ne stavljam nikad mi nije trebala . Stavljala sam je da ljudima pružim masku koju očekuju . Nemam ideju šta da obučem . Nisam više ona napadna , strašna Luca . Ja sam mala djevojčica , kojoj srce i duša vape da se žena probudi i rodi . Vrijeme je . Sinoć sam osjetila da pupam. Možda je vrijeme da procvjetam .
Da nije njegovih anterija , večeras ne bih imala šta obući . A opet nije li to to previše napadno i prozirno . Sjetim se da je jednom rekao .
-Žena bez anterije je kao cvijet bez mirisa . Žena u anteriji je kao pupoljak ruže . Skine je , pupoljak otvori lati , jedan po jedan i polako se rađa centofilija . Žena sa stotinu velova . Obučem onu bijelu ljepoticu koju mi je neku veče dao i zbog koje su mi suze iskrile . U njoj sam nježna , krhka i čedna . Nekoliko uvojaka sam uvila i jednu pletenicu na strani srca uvila .
Nemam potrebe za ogledalom . Znam kako izgledam , već sam se u njoj vidjela . Šta ću , taka sam .Bez lažne skromnosti , prelijepa . Vila . Uzimam lančić sa safirom . Dojke su mi malo življe , da ih dodir zlata i safira umire.
Sada sam spremna . Za šta ? Možda se sve ovo meni prisnilo .
Nije . Čujem lagano kucanje . Srce mi počinjem tući kao ludo , ko nekoj balavici , ja moram pod hitni do zraka doći , zato mu kaže:
-Samo malo .
Sjednem i duboko dišem . Uh . Uh . Joj , mamo majčice . Šta sad ?
Misao mi leti na onaj dan kada sam se ovako usplahireno i radosno osjećala . Vidim Dodu , kako se niz Džidžikovac na svom harleju klizi . Ja mu mašem i jedan poljubac šaljem . Škripa kočnica … Zatresem glavom .
-Ludačo , sada si našla da misliš o tome . E , svaka ti čast. Hoćeš li neko zlo da zazoveš ?
Misli mi se vraćaju na poljanu kraj izvora Modre rijeke . Dodo i ja ležimo . Sretni smo i zaljubljeni . On mi priča o tome kako su svi Bosanci pjesnici , je ih ljubav i Božija milost tome od rođenja uče . I vidim malo dalje na Mostu duge Mali Princ stoji i tužno me gleda . Tada sam mislila da je to neki voajer koji je upečio oči u dvoje zaljubljenih među cvijećem , Sada znam da je to on bio .
Nisu to čista posla . Ali nije me briga . Moje smirivanje se oduljilo . Bojeći se da mu čekanje dosadi i da mi može pobjeći , sledim se i disanje se uravnoteži .
Izlazim . Nije pobjegao. Neuobičajeno , osmjeh mu blista . Prelijep je kada se smješi . Vidim prikriveno divljenje . Ono je obostrano .
Prima me za ruku , ispreplićemo prste , malo šeretski , kao djeca koja se spremaju da zijane u cvijeću čine . Vodi me u baštu iza kuće .
Sve je tako jednostavno , neprepoznatljivo , a blisko mi i svečano .
Nikad nije izgledala urednije i ljepše . Neko je upriličio šedrvan , koji nikad nije bio tu . Bašta više nije bašta . Ona je đardin koji se prelijeva u tisuću boja . Ruže i još ruža . I cvijeće i još cijeća . I rosi ih , veseli žubor iskrica vode , koje se razlijevaju sa mramora . Bijeli mramor iluminozno svijetli ispod violetne noenske sijalice , koja noć i bjelinu pretvara u fluoroscentni bjeličasto plavetni san .
Malo dalje na ivici violetne svjetlosti naziru rubinovi peškuni od mahagonija . Nisu moji .
Zapravo kad bolje razmislim moja je bašta , cvijeće i ja . Baštu je uzurpirao , cvijeće posuo svojim bojama . Šta li će tek meni uraditi ? Nije bitno , sada kada mi se vratio .
Noć je onakva kako sam uvijek željela da bude . Nježna i blaga kao pahulje na plačnom kapku , koja se boji da tugu ne povrijedi . Zvijezdice su manje sjajne i sramežljive , pogleda okrenutog ka svjetlosti u đardinu . Osjećam , da bi mnoge od njih željele da su na mom mjestu . Mjesec polako oblake lovi . Za sobom vuče jedan smotani u oblik snova . Kada dođe vrijeme zakloniće se iza njega . Uvijek je bio nestašan , ali sramežljiv . Zviježđe se sada igra . Kao da ablenduje . Približava se i udaljuje . U jednom momentu se toliko približe i izgleda da će se svakog trenutka strmoglaviti na nas . A onda shvatim da samo plešu slijedeći ritam moga srca . To je bolero. Možda i tango .
Više ne znam šta je šta . Smućena sam i ustreptala . Nisam zbunjena ni munjena , ali me malo strah.
Sofra je pristavljena . Sa mjerom i ukusom . Gladna sam . Muzika krenu . Ništa određeno . Lagani , nedefinisani zvuk gitare , koja se višeslojno rasipa po đardinu , da bi se vratio i i srce doticao . Ono osjeti da je muzika ljubavna i prepusti joj se .
Nema veze što je ovo naša veće . Znači i njegovo . On ne sjedi . On čak nije ni konobar ,. On je ukočeni batler koji samo treba da mi prozbori :
-Da, miledi.
Samo ga osmjeh spašava da ne zakucam kašikom po sahanu i kažem:
-Batler , slijedeće jelo , pliz .
Ta mi pomisao zazove smijeh . Koliko je samo miledi miledilo batlera svojih . On mi se pridruži , dodade mi kristalnu čašu što podsjeća na ružu , sebi uze drugu , malo je podiže i reče:
-Sa srećom , miledi .
Obrok je bio po mom ćeifu , kafanski: teleći medaljoni sa sufleom od gljiva , koji je preliven preko umaka od rajčica , vanilije i češnjaka . Dodatak je bio pregršt u vodi kuvanog pasulja , posoljenog i pobiberenog , pristavljenog u pasirani grašak sa češnjakom i korpicu od prženih krompirića . Salata obična : paradajz-krastavac . Nikad čula kombinacija , ali vrlo ukusna i pikantna.
Tada mi pade na pamet , da ga u stvari nisam nikad vidjela jede . Uvijek bi stavio nešto od jela na tanjirić ,i grao se viljuškom , jelo ubadao i obrtao , a ni šta u usta nije stavljao .
On se skoro nasmije i kaže:
-Dobro si to primjetila mila moja. Meni je neugodno jesti u društvu ljudi. Suviše su upečeni
i šablonizirani . Jedem sa njima kad moram , ali mi ne prija . Nisam primitivac , ako si primjetila.
Ali jelo je ritual koji nosi zdravlje . Ja sve jedem rukama . I ljudima to ne prija . Neki se zgroze . Jedem rukama , jer su mi za jelo date ruke . Ne jedem ništa što traži kašiku , viljušku i nož . Da mi trebaju za jelo Nebo mi umjesto ruku dalo pribor za jelo .
-Kako jedeš supu i čorbasta jela ?
-Bolje ti je da ne znaš .
Gledam ga zapanjeno . Pred kraj dvadesetog vijeka neko ne upotrebljava ekscajg . Zagledam ga i pitam se da li je normalan i sa ovog svijeta . Ili me laže.
-Normalan sam mila moj , probaj i ti jednom . Možda ti se dopadne .
Više ne čudim što se nadovezuje na moje misli . Navikla sam , a i on mi malo pojasnio , da on to ne umije i ne smije raditi . On čita ljude . Nije me uvjerio . Čuj molim te ; čitati ljude.
-Šta misliš kad bi ljudi bili rođeni sa viljuškama , noževima i kašikama . Kako bi ljubav vodili .Zamisli tog cirkusa , tuge i straha . Cirkus jer dvoje se upinje da se miluju , a ne mogu i samo metalne zvuke rade . Tuga , jer da joj grudi , bradavice stegne , milodarje koje mu se nudi stegne , pomiluje ne može . Straha te , jer ne znaš sa kakvom zvijeri ležeš i šta ona može činiti.
-A zato ti od mene bježiš . Strah te i ne vjeruješ mi . Evo vidi mi ruke . Ženske su i meke . Čak i nemaju duge nokte .
-Nije zbog toga mila moja . Tebi bih dao da me miluješ da imaš giljotinu umjesto ruku . Tvoja je duša tko čedna i neokaljana da se bojim za nju. Ti ne znaš kako večeras izgledaš . Zamisli neku meleku , koja je djevojčica u kojo se rađa žena . Želi to i nije je strah čina .
Strah je da ne učini neko zlo onom drugom djetetu . Ona zna da to dijete njoj nikad ne može učiniti zlo , osim ako je moranje ili sudbina da v ode ljubav zlo .
Zamisli plavetnu meleku čija dobrota toliko voli toliko da je boli i sama pomisao da nešto krene po zlu. Zamisli prekrasnu meleku koja svoju ljepotu nikad nije darovala jer je tuga sa putanja ljubavi skrenula . Uvijek zastani i osluškuj svoju dušu mila . Nikad nećeš pogriješiti i sve će ti biti rečeno . I znaj , šta god da odlućiš , meleke nikad ne griješe .
I ne bježim ja . Samo pazim da se stvari dešavaju redososlijedom kako im je suđeno . Srklet radi grozne stvari i može ih obrnuti na zlo . Mnogo toga ti ne znaš mila moja . Ali te tvoja čednost štiti . I volim te mila moja . Za čitav život . Nemoj to nikad zaboraviti.
Obiično bi me poslije toga ovlaš poljubio . Djetinje . I sada me poljubio . Ali ne ovlaš i dječije . Pokupio mi je usne u jednom dahu , kada sam se najmanje nadala . Prislonio je svoje onako kako to obično čini . Nježno i blago u desni ugao . Ali sada nije stao i odmakao se . Sada je nastavio da lagano klizi ka lijevom uglu mojih usana , pritiskajući ih duž putanje . Tada su nam se usne cijelim svojim ružičastim dijelo spojile prvi put . Tada je zastao . Usne su bile spojene i titrave .Tražile su još dodira . Osjetim da je otvorio oči i moje se otvore i vidim da mu u lijevom oku iskri suza . Ona koja nikad ne pada . A u kojoj ja vidim slike . Ovog časa u toj suzi ja vidim proplanak sa violetnim ljubičicama i bijelim ružama . Orošene su i svjetlucaju . Sasvim lagani vjetar ih jedva primjetno talasa . I ja osjetim da su se to njegova čista duša i ljubav spojili u proplanak , koji onj meni poklanja . Ja nisam kao on . I moje suze su nevaspitane i same padaju , dok srce upija te darove njegove djetinje duše.Ja osjetim da su i moje oči počele da šalju slike . Vidim kako se on ogleda njima , zadovoljno se smješi . Nikad prije , a ni kasnije nisam vidjela toliko sreće i dobrote u tim prelijepim očima koje su govorile:
-Večeras živimo za tebe mila naša djevojčice .
Na čas , samo na čas mislim da ludim . Jer , eto , umom se povezujem sa očima . Nije mi žao ako i poludim , jer se učim da tijelo može da govori . A ono što se meni govori je tako iskreno i možda malo naivno , ali gane do srži.