Vali se pjene – uzbirkano moreSvijet azurnih snova Ah , ta plavetBlistava Modra rijekaNoć punog mjeseca
*
Bila je tako lijepa…
Prelijepa. Kao mjesečeva ruža.
I danas je.
Bože mili kako je imala duge ruke i nježne prste. Uh , i kako je virtuozno prebirala strune ; gitare i damare moje mladosti.
Bila je nestvarna . Kao svijet snova i uzburkano more . I danas je.
Bože mili koliko sam je volio. I ona mene. Nježno kao dodir neba i mora , kao plavet u snu.
Oh, kao svaka princeza svirala je i klavir. Izvrsno. Ali klavir joj nisu dali iznositi iz dvora.
Pogotovo ne da ga nosi ,tamo negdje , njima neznano gdje , u ulicu i snove nekog mahalaša
Čuj molim te klavir i mahala?
A ona je znala i sa mahalašem spoznala:
-U mahali sve muzika je. I snovi i ljubav valcerom i tangfom dišu. I Bog je ljubav i milost. I nada. Vjerovanje u dobrotu ljudsku i čednost djeteta i žene.
-Šta će ti više, frajerko – rekoše joj!
Sa zlom Dostojevskog sam se prvi put susreo u šestoj godini, pa onda u osmoj , opet u desetoj, nakon toga…hejbet puta. Bili su to kratki susreti , od par minuta, ali koji se urežu u pamćenje , u krv i tegare se poput krvavr boli .
U mojoj šesnaestoj godini, ona je imala koji dan više , rekla mi je čitaj Dostojevskog i možda naučiš nešto. Neka joj je sa oprostom – sretna tujinska zemlja.
A bila je – tako lijepa. Vječna i pametna. Kao i sve moje jedine ljubavi .
Bio sam poslušno dijete. Nauk dobrih roditelja ili dar od neba. Svejedno je. I čtao sam. I čitao. I učio. I ponovo čitao . Godinama. I još uvijek čitam. I učim.
Za uzvrat ja sam je učio djetinjoj ljubavi i dobroti . Stađunima. U njenom svijetu postojala je samo red i hijerarhija. Ništa snovi , ništa nježnost , ništa ljubav , ništa duša.
Od rođenja nisam bio od velike priče. Zbog ljudi. Iskrene riječi ih povrijede , zabole i najčešće burno i neprimjerno reaguju. Dobrotu olako shvataju i klone je se.
Njoj sam otvorio djetinje srce. Ona je bila zadivljena njegovom čistoćom.
Kada sam shvatio da nemam više šta naučiti o stepskoj duši i njenom usudu , nakon par godina rekoh joj:
-Malena , ja ovog čovjeka ja znam.
-To je dobro. Čitaj sada Stendala.
Za njega mi nije trebalo mnogo vremena. On je ipak usko ograničio svoja interesovanja . Ljubav , ljubomora i osveta u kojoj nevinost nerstaje. I bio čitljiviji.
Rekoh joj da i njega znam. Ona je uzvraćala:
-Sada lakše razumijem kako djetinje srce diše i miriše. Sada znam kako svoje srce i tijelo podobriti. A tebi će poslije Dostojevskog i Stendala sve biti lakše.Idi sad i druži se sa Poom.
I družio sam se. Prvenstveno s njom. Više nije bila djevopjčica . Učila me kako žene vole. Dopalo mi se. Bila je vesela i nestašna učiteljica. Razvodnjila je krutost i šablone odraslih i pretvarala ih u igru djece koja se vole , igraju i jure.
Poa sam osjetio i zavolio njegova onostrana putovanja i savršenu poetiku iz njih rođenu. Shavtio sam da ljubav nema granica , ni podjela. Ako se iskreno voli – onostrano nije granica ovostranom , a ovostrano je samo jedan divan san , koji treba sniti širom otvorenih očiju i srca.ispunjenog bogobojaznošću , milošću , dobrotom i nježnošću.
Tada mi reče da sam zreo za nesretnu poetesu Cvjetajevu i mahalaša Jesnjina. Nisam razumio zašto u njenim očima iskre suze.
Plovio sam po oblacima i vraćao se mirisu Volgi i stepa. Milovao strepnje i nade. Žalio za danima koje mladost bespovratno gubi. Tugovao sa trenom koji bol i nepovrat rastanka nosi.
I meni su oči počele da iskre i vlaže.
Na kraju , kada je znala da odlazi , reče mi tužnim glasom , očima punim očaja i suza , nježno mi milujući lice , tamo gdje će godinama poslije život uklesati smješne i tužne bore:
-Idi sad Preveru i Maku. Znam , neće te zbuniti,I njih ćeš znati. Jedan je tako jednostavan i pitak . I drugi je , ali na svoj način.
I poslije dugog razmišljanja dodala:
-I oprosti mi mili moj. Niko, na ovom dunjaluku nema pravo govoriti drugom šta da radi . Morala sam te uputiti na njih. Oni će ti pomoći da nađeš druge ljepote i nježnosti slične meni. Sjećanja pjesnika su zarobljena i nepovratno izgubljena u prošlosti. Ti ćeš ,uz Božiju pomoć oplemeniti svoja sjećanja uvijek ići u korak sa tobom i nikad nećeš zalutati . Slijedoćeš svoje blistave modre rijeke i graditi pute i stare mostove preko njih. Sretaćeš svoje jedine ljubavi i mnogostrukog sebe. Ljubavi će se vremenom replicirati, a ti ćeš se sve više unificirati i opstati. Takav ti usud , Dobri moj.
To veče nismo mnogo pričali , još manje spavali . Opraštali smo se! A ja , budući jetim i merhum nisam to znao.
Noć je bila blaga , umilna , obasjana punim mjesecem i nježnošću. Njena gitara boje zrele višnje je plesala i jecala poslijednja tanga za nas. I ostala da počiva u mome domu, svih potonjih godina. Mislio sam – dozvaće je da se vrati.
Nije je dozvala !
Nikad se vratila nije.
Sada je ta gitara svjedok… duga priča i druga bajka.
A bila je tako lijepa. I prozračna kao nestvarni san.
Pet decenija tišine . Pedeset godina nesusretanja. Nebrojeno snova i nesanica. I utjeha. Živ čovjek se navikne na sve . Dijete malo teže .
Godinama sam tragao za njom. Slijedio stope njene. Cigani čergari mi družba bili . Vodili me iza Željezne zavjese, do Podmoskovlja , Nevskog prospekta i vječne Volge , da u njenim sjetnim talasima , sa prelijepom Asjom šumim i bolim njene i naše izgubljene tragove.
Zavoljeh milostivu i blagoslovljenu djevušku i ona mene. Učila me vječnosti:
-Ja ljublju ju vas – navsegda.
I pustila me da odem , jer znala je:
-Ljubav nikada ne umire. Živi i diše u nama i biva sa nama , gdje god mi hodili .
Iako sam je osjećao u tajanstvenom šumu stepe , bježala mi je. Kao da su je tihi i tužni zvuci ćemaneta La kampanele i velikog ciganskog tam tam doboša upozoravali da je stižem. A ona je nijetom usuda znala da nam vrijeme nije. I nikad neće biti.
U muzici duše koja ljubav i bol prizivaju Janis Joplin i Djevojčice cvijeća pute mi vodile Peni lejnom, Hajd parkom, Oksford stritom i Sohoom . Disharmonični krici Big Bena , mutni talasi Temze , buka i užurbanost , blijedilo i nesuvislost , strane mom merhametu i damaru , su zamaglila moja čula i nisam je osjećao. Svatio sam da se London ugasio na praznini koja je nastala nestankom njenih stopa.
Normalno i sasvim izvjesno nisam je našao na Majorci. Kasno spoznah skoro zaboravljeno. Previše je tu sunca , ljudi i graje. Mi smo više voljeli usporeni miris kože, grčevite jecaje i tišine naših neumornih tijela , hladovite sjene ljubavi i blagost beskonačnih noći.
Najbliži sam joj bio u čudesnoj Alhambri, dok sam se , ruku pod ruku sa Alba Majom od Granade, učio tumačenje oblaka, poklanjajući joj krhke , djevičanske ljubičice. Pri dnu jednog zida primjetih svježi otisak cipelica sa visokom princeskom štiklom. Andalužanka se naslonila na zid i prislonila svoje cipelicu na trag druge ciganke. Vidjelo se , istovjetne su.
Djelilo nas pogled iza aleje arabesknih , čipkanih stubova. Zakasnih tačno jednu dekika. Nisam potrčao za njom. Znanje predaka. Ako potrčiš, naročito u Alhambri , obavezno se izgubiš ili vrat slomiš..
Tada sam prvi put pomislio da je to znak da je nikad neću stići. A i grehota je ostaviti Albinu mladost u cvatu , da usred crvenila samuje i razmišlja o bijegu još jednog nerazumnika. Nisam potrčao , već sam noćima sebe bezuslovno poklanjao. Oh, kako je samo uzvraćala.
Naučila me da Maorke znaju kada moraju pustiti čovjeka koga vole i koji njih voli. Prvi put sam došao u iskušenje za žigošem rame cvijetom – znakom vjernosti. Nije dala. Znala je da ču je voljeti Para Sempre.
Na rastanku poklonila mi je zlatni lančić sa privjeskom – djetelina sa četiri lista i kastanjete od žada. .Da me , sreća , muzika i njena ljubav prate, gdje god bio .
Putiovanje se odužilo. Ali , nastavio sam. Vidio sam da je moja čergarska družba umorna, da posustaje i zaostaje.Mirisi Andaluzije i blizina mora pozivali su na odmor. ja nisam imao vremena za odmor.Znao sam da je bila tu i da mi za trun i tren iza prve okuke bega.
Ne i družice moje, čudesna bića Grada svjetlosti. Dvije Žane i jedna Nadin. One su mi pjevale i igrale, nevidljive rane vidale. Pjesmom bol srca mog pariškim noćima po trgovima Sen Mišel, Sen Denis i Pigala raznosile. Najprisutniji sam joj bio, najnježnije osjećao mirise njene kose i sjaj svilenkaste kože , u violetnim noćima Monmartra i nevinosti bazilike Sakre Ker, tišini Versaja i mistici Bulonjske šume .
U Parizu , najteže me pritiskala samoća pred svitanje. Otežao i usporen lutanjima , ostavljam pratilje, koje moraju na počinak poći. Umorne su. Ja , neumorni lutalica traganju sviko , naslonim se na ogradu mosta Aleksanrda III i slušam Senu kako žumori bolne priče zaljubljenih.
Ponekad zasjednem na klupu između Pont Marie i Pont Luis Filip i čitam tragove zaljubljenih. Pont Neuf me je zamarao svojom nesretnom “ružnoćom” i starošću. Znao sam da je tamo neću naći , jer su tu tragovi rastanka još uvijek svježi i nečitljivi.
Srebreni Mjesec se nadvio nad Senom. Imam osjećaj da ga mogu dotaći ,ali ne pokušavam. Bojim se da dodirom mogu izgubiti milost prelijepih sjećanja, koja ne blijede sa osvitom , ploveći njenim mreškastim talasima , koje žure da zaveju tragove nesrećnih ljubavi.
A mile vještice nema , pa nema. Tada mi se umor već primiče. Ja sliježem ramenima:
-Šta se može? Još jedna prelijepa noć punog Mjeseca prolazi. Nje nema . A Život je prelijepa bajka.
Tada korak po korak do Nationa ili nazad na Monmartr gdje me tople postelje raskošnih čednosti čekaju.
Bistroi uvijek rade , uskoro se novo jutro rađa.
U 30 Rue Vieille du Temple , u bistrou Mala potkova naručujem doručak za ponijeti. Ne moram naglasiti – za dvije i po osobe. Čekajući pijem kafu , žmarim Gitanes , mrvim gužer vrapčićima koji slave novi dan i slušam „Non, je ne regrette rien” ( Ne , ni za čim ne žalim ja). Dok odlazim – Edit , taj krhki Vrapčić željan ljubavi, mi maše, pokazuje na nebo , poljubac dječijom rukom šalje i poručuje :
-Au revoir mon ami . La vie en rose.
Bio je to znak za kojim sam tragao. Ona se vratiti neće. Nisam odahnuo , neznanja ću prtiti ćitav život.Čak nisam bio ni tužan. Više smiren , moje traganje se završilo. Ja sam svoje učinio.
U lutanjima mojim , često mi je i Nizozemska padala na pamet.ali ništa me nije vuklo u tu nedođiju. Mnogo je vlage i soli u sumornom vazduhu , a ni cigana čergara tamo nema. Sa drugim velikim ratom sve su ih nestali. A gdje njih nema , tamo ni moje pamcenje, ni damari ne dopiru.
S kraja avgusta na početak septembra ‘dvasetrećeg ljeta ovog najnovijeg milenija, po tam tam depeši , ostavštini Ibre Piljka namjerom je sretoh u Roterdamu. Napokon je došlo vrijeme da nam se stope sjedine , da se izgrlimo, izljubimo i … i da sebi oprostimo. Za vremena prošla i sadašnja . Buduća? Tko da zna? Ali osjećam da Suđaje sumnjičavo vrte glavom.
Sedam dana je njena druga, novija gitara, boje trule višnje, bila naša druga. Nenadano , poslije decenije čamotinje, oživjela je u rukama meštrice,. Radosna i razigrana – svirala je bolero, mjesečevu sonatu, cry baby cry , mojoj jedinoj, jesen sedamdeset i neke lične , poput sinoć mi je ruža procvjetala … i najnormalnije – jedan mangup i jedna cura čedna… i napose:
-… pričaj mi o ljubavi , kad smo sretni bili , pričaj mi koliko smo se voljeli…
Da, da! Ponovo u nekoliko , što bi mahalaši rekli : u hejbet – navrata bi se sjetila , da joj je Sinoć ruža opet procvjetala. Tada uvijek slijede sine Dimitrije i Mito bekrija , poveznica našeg usuda. Otvorila je dušu i neutješno isplakala naših crno dijamantnih pedeset sedam godina nesusretanja …
-… zašto čovjek iznenada ode , ostavi voljenu ženu , u suzama od kristala…
…i normalno , sedmu veče , u pauzama oprosta i opraštanja, plesali smo poslednji Drugi valcer za nas.
Znali smo da se vjerovatno više nećemo sresti. A nismo bili tužni, jer:
-Bila jednom ljubav jedna , ali kratko vrijeme , djetinja i vječna; svjedočanstvo bola….
Oni zluradi bi rekli ; eto ti na – ne vrijedi ono tvoje mahalsko:
-Dvoje se nađu pa se poslije ne nađu.
Kao i obično griješe , jer su neuki i prepisivači , pa ne razumiju Život.
Kad se dvoje u srcu nađu , oni žive u njemu čitav život, i malo više , koji vakat pride.
A ovo dvoje je život naučio :
Princeza (holandska mis ljepote i časno dijete ) i Canis Mahalis Vulgaris ( dobra lutalica i časno dijete ) se daškom anđela dodirnu , podjele i prime ljubav i milost svoju , darove što čitav život treba prtiti,ali ne ostaju zajedno. Bilo bi mnogo suza ,dvoje tužnih i povrijeđenih. I mnogo neprebolnih rastanaka. A i dušmani su protiv njih.
Ona ne može izaći iz svojih dvora. Ne daju joj. On je mahalaš , avlijaner i nije navikao da mu , tamo neki, neuki slugani odjeću kroje.
A u tišini bola, zvuk gitare , plamen kamina , u noći sa okusom tijela i vina , okupani mirisima besanih noći – u ljubavi , u milosti , u srcu , u sjećanju ne prestaju da plešu tango. Ili možda neki novi , drugi valcer. Skladan samo za njih.
Tko da zna? Sve se prelijepi život zove.
***
Epilog ove priče je bio vrlo frižak i zelen, a slike se nisu bile još osušile za seharu uspomena. Čim sazrije i dobije patinu starog dobrog vina , biće ukrašen zlatnim slovima, dijamantnog sjaja.
**
Dopisano 01.04. 2025.
Dvadeset mjeseci od našeg susreta um ljepote iz priče je polako utihnuo i povukao se van ovog svijeta i vremena.
Umorila se mila i zastala da malo predahne.
Usnila sanak da se varaća svome Sarajevu , Gradu čednosti i onom njenom blentavom djetetu.
Nije imale snage da se probudi i pošla je , zastala u nekom drugom svijet.
Eh , mila ludo ludice .
…sve bilo je kao feniks ptice let i mnoštvo beskrajnih i nježnih akorda ljubavi oko nje.
Dok njene misli lutaju vrletnim stazama nepoznatim ljudskom umu , na grudi , bocu lijevo od sredine uzbibanih djevojačkih grudi , naslanja jednu fotografiju. Ako iko ima snage da um vrati iz nedođije , to je ona.
Nadam se … jednog dana vratićeš se djevojčice , da me vodiš svijetu tvom …
Epilog – Mnogo mnogo godina kasnije Blaženi jašu Mojsije harmonike baca
Svi mi imamo nešto cigansko u sebi. Pogotovo Cigani , muzikanti i ljudi koji nisu zaboravili svrhu života. A po pramajci Evi i praocu Adamu svi cigani su i moja braće . Pojedine Ciganke koje sam milošću Božijom upoznao ustručavam se nazvati sestrama. Jazuk . A bome miriše na grijeh.
Nebo nam kao svrhu života dalo da se igramo i zabavljamo . uz neka moralne i etičke norme koja moramo poštovati , radi ličnog dostojnstva i časnosti . A onda sveštena lica i vlastela se počeli igrati strogoće . Počeše braniti pučanstvu ono što sebi u naopakom, poganom smislu dozvoliše.
U mojoj mahali postoji ulica Tahtali sokak u kojoj su nekad živjeli Cigani . Naši prijatelji su bili čuveni Ibro Piljak , vječni putnik kroz vrijeme i njegova čerga , sa posebnim ličnim emocionalnim pretenzijama ka nekoliko Gitaneski iz njegove vesele kalvarije . Ko je koga i kako učio životu , igri , muzici , zabavi i još koječemu lijepome , trajnom i izvišenom, sad više nije bitno , a i “zaboravilo” se . Krečana , šta li?
Jedna bajka , posvećena odiseji marindrvorske Ljiljane sa Dobrim i mandal apsani u Švarakinom , je prebrodila susret sa javnošću . Mnogi zapisi objavljeni na stranici Bosna zemlja Božije milosti su ispunjeni blagorodnim , dostojanstvenim i biranim riječima o Ibri Pijljki i pripradnicima njegove etničke ( Gitanes ) skupine, a naših sugrađanki , sugrađana i saboraca. Uz dužno poštovanje i izvinjenje , pismenija su se nekako više krasile ljepotom , mirisima i čarolijom pripadnice ženske uzvišenosti. .
*
Jednoć , osamdesetih godina , valjda prošlog vijeka, možda koju godinu prije … zađuturumilo se , a i nikad nismo marili za vrijeme , Ibro mi se požalio:
-Ni Cigani više nisu cigani jer ih nestaše . Postali su Romi .
Kratko i jasno , bez suvišnih riječi i dubokoukmnosti . I iselio se sa Bjelava . Otišao na vrh Gorice , sklepo neku pleh bajtu , provrtio se par mjeseci . Vraća se do nas mahalaša , muči i odmahije glavom :
-Jok -kaže – ni na Gorici više nema Cigana . Sve sami Romi.
Mi se naježismo od njegove tuge.
I jopet se iselio. Jednoprežnim galopom doperja ,sa restom čerge do Švrakina sela , uz Goricu najveće jatagan ma'lu u Sarajevu.
Tamo se još malo , sasvim slabašno osjećao miris ljubavi i graja razigranih cigana čergara . Nikad mu život više nije bio isti. Onda ga totalno natakariše . Krkanske rage donesoše uredbu da se konji više nemereju jahati , ni kaskati po gradu. Zatim , te i te životinje , pogotovu velja marva se ne more napasati i držati u gradu . Normalno , za neproduktivne i niškorisne hajvane – cuke i mace , ptice , gmazove , razne žohare i akvarijumske hajvane gospoda bespolni mulci , hadumi , pederi i oni koji se zbog vjere nisu ubračili izboriše pravo sustanarstva.
I na kraju balade , zarad zimske olimpijade , zakrhaše mu ga do balčaka. Poče definitivno raseljavanje Cigana čergara . Dadoše mu zasluženi stan na Dobrinji . I pazite ove logike : u ulici Trg sarajevske olimpijade; a zna se čergari se uvijek dunjalukom raseljavali , poput ptica selica bježeći od zime i zimskih sportova. Useliše se on i njegova raskošna Šerherezada u dvosoban stan . Dvije po majci bjelopute trendi ćere odoše živjeti u gradu Starog mosta , stideći se oca Ciganina,
Šerherezada mu bješe druga žena , nasljednica čuvene Hanke , koju je jednoć , nedugo poslije , il’ neznano prije Ljiljanine i moja nesuđene svadbe , par puta po grudima bujnim čakijom bušno . Srećom , ne duboko , srce mu i ponos nije imalo snage da prikolje dublje . To je bilo prvo i koliko se zna jedino pomračenje njegovog uma , u njegovim nebrojenim životnim milenijumima . Ko se zatelebo u tu anđeosku ljepotu i svjetlosnu dušu taj bi jedva osto živ a da nije abortiro pamet. A oni drugi , nezetelebani , su bili već pomenuta pogan : bespolni mulci , hadumi , sveštena lica i pederi .
Preživi ljepota i dobrota i oprosti mu . Država jok. Tregirala strogoću na “ostalima” .Sedam kuka stroge bajbokane za pokušaj umorstva u KPZ Foča . Luce ga , molećivošću njenog mezimca prebacila u Centralni . Mogo i moro izlazit kad hoće i kad neće. Nakon godinu dana mu dosadilo to izlaženje i neizlaženje i nije se više u zindan vrno. Začudo država ga zaboravila i nije ga više nikad tražila. U međuvremenu ,dok je on u kazamatu dovio i dušom se djelio , Hanka se samo tako poigrala sa sudbom i pobjegla u Rusiju , a on zbokso Šerherazadu. Tako vam je to . Dvoje se nađu pa se poslije ne nađu , jer sve je u parovima . Pa se jopet novo dvoje nađe , pa se poslije ne nađe. Vrzino kolo rekli bi neuku . A jok! Životne frtutme zapisane u kitabima prije birvaktile vremena , a ća mu ga znan , najprije će biti od iskona.
Vrtio se Ibro Piljak par godina po Sarajevu, od mahale do mahale , ukrug i u vrtlog , pa jopet iz vrtloga u krug ,ko pas koji ima buhu u repu , a ne može joj dohakat , sve više razum gubeći , tražeć čerge kojih više nema , kljusina kojih nestadoše i radost života ubiše.
Samo sa Dobrim , urijetko , poneku oćuti , kahvu sa lokumom zasladi i nastavi da sanja da se oko njega čerge vrte i bez tragova u snježnim nanosima blude i odlaze nekud u daljine , slijedeči nevidljive prtine njegovih sanja. Umni čovjek nikako da shvati da bez Cigana i konja čerge nikad nije bilo i ne mre biti.
Rat ovaj serbljanskih i rvackih zlih hordi smrti i manijaka nekako dočekao. Raseljene sarajevske čergaše i Rome okupio . Sve bez izuzetka . Nije se imalo vremena za ono njegovo čuveno ” pohiti polako ” . Grad čednosti zajedno sa mahalašima odbraniše.
Jednom poslije rata dva ratnika se sretoše na Čaršiji , haman kraj Sebilja . Obdan , od podnevnog ezana i glasanja crkvenih zvona , laganice , ko dva rođena brata , haman ko Dobri i Baška baŠa sve poznate mehane obišli . U pauzi između dvije ture hodočašća krugove praviše. Od Sebilja ka Begovoj , od begove ka Sabornoj , od saborne do Katedrale , od katedrale do Hrama judejskog , od hrama judejskog do Stare pravoslavne . Od stare pravoslavne do Sebilja … Okolo – uokolo dok im se nije zamantalo.
Vrtili se vrtili , ko munjeni autisti koji znanje znaju , ali ga ipak nikom ne obznanjuju. Traže li traže , i mjerkaju nebo , ptice , drveće , dućane i asvalt , maršrutu i arhitekturu ; sve isto , al nešto ne štima . I ništa nije isto.
Ezani megafonima paraju uši i ježe . Hodže se ulijenile , teško im se na minaret popet i kako Nebo propovjeda – umilnim glasom kroz šake sklopljene sa ušima u obliku srca pozivat narod na molitvu.
Zvona crkvena disharmonično otkucavaju ure i sate . I sveštenstvo se dobrano ulijenilo . Neukim ministrantima i priučenim liturgistima prepustilo teglenje i cimanje teškog zvonarskog užeta . To mlataranje užetom ponekad potrefi udar klatna u zvono , ponekad ne.
Pažljivom slušaocu se čini da sa njegovim satom nešto nije u redu , ili kasni ili brza , par sahata ili uri. A jopet , znaju da vakti više nisu isti . Da je u ovom užurbanom i nerazumnom vremenu zlohudih ljudi sve moguće , pa ne haju . Svjetina pognute glave , savijenog vrata i leđa , ko da im vodeničkim kamen oko vrata visi , nekako izgubljeno jurca , ko da su nevidljivim uzgenijama vezani i ko da ih tronacionalistička vlastela kandžijama u torove ugoni . Svaka u svoj , ne zna se koji je morbidniji i nečovječniji ; tagičniji i bolesniji .
Nepoznatih ljudi u kafana se klonuli jer vonjaju smradom i tupošću najdonjeg provijancilizma . U svakoj poznatoj se sa insanima pozdravili i piće drmnuli.
A opet jazuk neštimanje . Nema mazne Fazile da halal mezetluke sprema , a lohotno piće bez mezetluka život isušuje. Nema ni ljepot Šuhre da sa vojnicima cikće i muhabeti . Golobradih vojnika sa petokrakom na čelu više nema , neman ih obeščastila , pa ona jadnica svisnula.
No, ko mere mahalašu i čergašu , okrvavljenim i ranjavanim ratnicima za nebo i slobodu , dohakat il perce odbit . niko osim …
Pučanstvo se ibreti . Milicija , sad zamaskirana policija zabezeknuta , ne zna šta joj je činiti .
Golubovi i vrapčići se raduju , gugutaju i dživ-dživuću . Slijeću i vrane i švrake i pokoja grlica plaha. Osjećaju iskon i dobrota na česmama sebilja ruke miju i časne obraze umivaju . Samo ćurki i pjetlova nejma , skoro sve ih za rata nestaše . Jal granattom , jal minom , jal snajperom , jal žeđu i glađu. Najviše neljudskošću i bolesnim umom.
Na stepenicama Sebilja zasjedoše dva ratnika u uniformama sa kravatama i lakovanim čizmama. Pred njima dva aščinička hastala pun mezetluka; bureka , ćevapćića , brizli, bijelih i normalnih hajvanskih bubrega, pohovanog mozga i jetre, bilesim se i furdenjača nađe. Pride još suhotine i sireva raznih fela , turšija i domaćih kiselica , nešto slatka i voća , te par kutija francuske Gitanes cigarete bez gaća i Drine sa gaćama ( onu Blekijevu bez gaća Aljini lopovi ukinuše) . Ispod hastala ušlepali dvi-tri flaše , po jednu štoka i kurvoazijea , par gajbi sarajevskih klipača i bocun , crnog punomasnog , pitkog domaćeg abuzenzi vina . Takva vina na Olimpu pogančerski bozi i božice medovina zvali .
Slute vizijama vidjelica biće nenadanih gostiju , koje valja naukom dobrog domačinstva počastiti , poslastiti , najest i napit.
Akšamluk se veliki sprema , kore sintetički bošnjaci i velikački pobjeguljci , te lukavi istočnjaci i sanđaklije , što su doperjali u Bosnu , ha je njena armija mhalaša i cigana čergara oslobodila . Ono Roma ne mremo preko usta prevaliti , ne ide nam . A i Ibru Piljka bi ražalostili. Hrišćani svoje negodovanje lijevom i desnom rukom zbrzavanje od čela preko ramena do pupka iskazuju. Prepoznaju se peto i troprstaši : odaje ih sučeljeni , lijevi i desni religijski formalizam u pristupu molitvi.
Policija , koja se nekad milicija zvala , kradom nestade . Vide niko ne ugrožava javni red i sigurnost . Niko ne izaziva sablazan na javnom mjestu. , ko neki političari koji iz bahatosti , neukosti i neodgoja , dva put godišnje ispred Begove džamije dijele par cenera od penezi , iz sehare opljačkanog narodskog blaga. A mir , kao i rat je relativna i subjektivna premisa.
Dvije , sad već sve više omalovažavane i ponižavane , ka kontejnerima gladnih gurane , uniforme u lakovanim čizmicama skoro i ne zbore. Dobri imena izgovara , Ibro Piljak ni jene ne progovara i samo glavom niječe.
-Šeća?
Ibro odmahuje.
-Rica?
Odmahivanje.
-Vesna ?
Odmahivanje….
– E'stela?
Odmahivanje…
-Esmeralda ?
Odmahivanje…
-Karmen ?
Odmahivanje…
-Šuhreta?
-Ma , daj Dobri uduni i ne pitaj me više , boli me svako dijete i žena koje monstrumi pobiše , Živ damare derem , živ mrijem , sanka u očima nemam , a ne mogu ni na tašte umrijeti..
-Oprosti mi , još samo jedna , molim te !
Prije nego se izgovori Ljiljanino ime , Ibro zakopa pogled duboko u zemlji , najdublje što je mogao , sklopi oči , diže pogled ka plavetnom, uskoro akšamskom nebu i rezignirano slegnu ramenima.
Dobrom suze u očima . Vrišti bol svakog djeteta i svake žene . Ubijenih ili nestalih , što nožem i kamom , što mesarskom satarom i macolom , metkom ili granatom .
Ibro ga zagrli , očinski pomilova po kosi:
-Da i Ljiljana nestadoše Dobri čovječe . Nikad te nije prežalila!
-Ni ja nju! Ni ja nju … vječni čovječe.– bolno muči Dobri čovjek.
Ibro Piljak strogo pogledava u Dobrog ko da mu se kroz oči u hipofizu zavlači i istinu čupa. Dobri ko da je led i kam , mirno u odsutnosti nervoze , bez treptaja odgledava kroz Piljkove zjenice i spoznaje beskrajna , mirisna i veličanstvena prostranstva , sad već izvjesno je Melkisedekovog uma .
– Vjerujem ti . A i nikad nas nisi lagao.
Dobri se skupi ko malo dijete na velikoj wc šolji , koje se boji – ako neko pusti vodu , da će ga ona povući. Muk. Nema se više šta reći. A akšam se spušta i besanu noć i tamu u srcu doziva.
Situaciju neprebolnu, kao i obično nagrdiše i spasiše bjelavski mahalaši.
Eto Mojsija , prvi od konzilija , u Šokovom inatnom crvenom taksiju , tačno pred sebilj sa bijelom ramunjik na ramenima sišo i izišo i klimoglav pozdravom se natandario.
Eto ti Ome i Herce. Oma dva gusarska poveza unakrst preko očiju natakario da mu sunce slijepilo ne nabaci. Herco stentove i katetere po rukama premeće . Nemaju mu ih više gdje u srce ugraditi , pa mahalski doturi našli caku da prebačeni preko ruku mogu poslužiti. Niko nije pojma imo kako i zašto , ali Herco posto življi i još tužniji . Preko stentova svjetiljčice božićne nabacio , pa ko novogodišnja jelka čaršijom svjetluca, da bi se hajvani imali čemu ibretiti.
Mojsije zabrinuto gleda u fiću što ispred susjedne aščinice haman do izloga i begove čorbe zakantaše .
-Ko je vozio ?
-Nisam ja stentova mi .- odbranaški se trza Herco .
-Ma ja sam . – prizna Oma nehajno . – Stabilizirala mi se i ujednačila dioptrija , minus i plus deset i po . I tek sad dibidus , ko slijepac ništa ne vidim , al me moj stari fićek ko singerica služi , a i Herco dobro navigava. Jedini problem je kad zakunja. Onda vozim po sjećanju. Moram jer mi kočnice ne rade.
Odjednom od Miljacke zatarabuka veliki ciganski doboš .
-Deba i Lijeni garant. – kliberi se Mojsije.
-Kako znaš.- sumnjičavo će Herco.
-E vala , samo su nam još jedino ovi jetimi falili , eto kako znam. Lenji u invalidskim kolicima krnetom gudi vino piju nano , ago Sarajlije , a Deba mu kontra basira velikim ciganskim dobošem i gura ga . Sve pogledava imal kakav jendek da ga isprca , jer zna da Lenjem ništa nije , osim što je , s godinama zaboravio hodat.
Lijeni se jedini od mahalaše puške se nije prifaća, već se međ hadume civilne zaštite uvalio . U mahalaša mu rejting na nuli , možda i u minus pao , ni tromboza i ljenost mu kao izvlakuše nisu mogle proći . Trpe ga jer se stidi i muči . Više , skoro i ne progovara. Samo klarinet gudi. .
Svi sjedoše i poredali se ko rukometni klub za slikanje pred tekmu i nijeme. Ni jene. Osjećaju nešto veliko se sprema . Sati se lome oni šute ; nekad u zemlju , nekad u nebu bleje .
Uto jedan vitka grlica , iz niotkud prhnu i na Dobroga rame umorno zaleže. Vidi se , napriliku je neki dug put izmorio. Dobri je beztežinski nježno pomilova po svjetlucavom perju , u dlan sipnu vode i malo meda i pod kljun je nutka . Dušom miriše , očima boje ljubavi mu se zahvaljuje , na Frkicu , ljepotu milu mu liči. Ispod krila izvlači pisamce , nehajno preleti pogledom preko njega i protura ga Mojsiju.
Mojsije čita i vješa zejtin usne od hau do hau i sebi svojstveno prevodi:
-Konj jedan konjski . Od Baška baŠe je . Jebo ga pas , da ga jebo!. Poručuje ne mre doći . Neka ga raspuštenica , jal udovica , ne mere se prokužiti , iz nekog Desenzano del Garda načisto svojom raskošju omanđijala i zabukagijala , na nekom jezeru Lago di Garda . Tamo neđe na nama bližem ili daljem zapadu , ne merem frštuljit , ali znam da je to blizu mezarja onih blentavih jetima Omera i Đule. Ne mre se maknuti od nje ko da su pupkovinom vezani. A i bolje mu je sa njom nego sa ovim vehtijašima .
Mora Deba bez truna ljubomore zamuhurat :
-Aha pupkovinom , pazi da nije! Uvijek je take baksuz sreće bio . Baksuz dovika ostaje baksuz .Vazda ga žene proganjale i sa njim se sijamskih blizanaca igrale. Jal raspušćenice , jal udovice , jal djevojke , jal udate žene , a pođahkad i junferice . Najgore u svemu tome je što se on ko pravi mahlukat nikada nije bunio, ni previše biro. Žena je žena , a zapisano – svaka žena je cvijet.
-E ta ti valja. Romeo i Julija u našim mahalama bi se zvali Omer i Đula.A Baška baŠa uvijek bio plaho za – tu sei romantica.
-Jes mi vala taj merhum neke pehli sreće . Ko sijamac hudi se uvijek na istom mjestu , žvaljavim , prsnim i bedrenim mesom spajao .– dodaje živi mrtvac Lenji – I eto zaglavio na trulom zapadu. E neka mu ,hoće se on blizanaca sa blizankom i bliznakinjama igrati.
-Šut’ pogančeri jedni , ne lajte , ni jene . Nemojte nam dunjaluk poganiti . I Istok i Zapad su Božiji . I Njegovom Mudrošću i Milošću imaju dva Istoka i dva Zapada . Za dobre i za loše Božije stvorove po jedan . Bliski i Daleki istok. Zapad i Dvilji zapad. A Bosna zemlja Božije milosti između. – Ljutito protestuje i dovi Mojsije.
Da bi nervozu ( ko fol ) prikrili mezu nabadaju i cugu tamane. I ispotiha svako malo otamburaju . Prvo tamburom i dobošem usitne onu Čerge , za brata svoga koji svoje tuge skriva i srcem zahvaljuje svojoj iskrenoj i vjekovnoj braći.
Zatim zatamburaju onu tamburalo momče uz tamburu…pa cugnu i zameze , pa sitnije primovski zatamburaju kad ja pođoh na Bembašu … pa zameze i cugnu , pa zacvile one …voljelo se dvoje mladih i ne klepeći nanulama, pa ga dobro šuknu i zameze …
…dođoše do one Višegrade grade … i napose one aj , dvije su se vode zavadile , aj Čehotina i krvava Drina . Ibro Piljak ih svekolike opomen pogledom strefi usred malog mozga . Muzika se namah ukinu , muzikanti se namgrodiše i već otežalih mjehurova , izvjesno je , odoše žuborit tražeć sjenovitije čoškove, kako koji i kako gdje . Bez imalo stida i ženiranja vodu pustiše. Jesu'l , il nisu za te budžake i kaldrme ginuli i krvcu prolijevali?
Nisu oni bešćutni i nepristojni bili . Jok , nikako! Već su kivni na svjetske vladare života i smrti , posebice zapadne što nakaradno vladaju svijetom i dozvoliše u srcu univerzuma najkrvaviju klanicu od svjetskih ratova . I još su bješnji što je vaskolika svjetska svjetina nijemo posmatrala monstruoznu klanicu kao neku sapunicu , prethodnicu Matriksa koji će uskoro smutiti i u čvor pamet vezati blentavim insanima . To su oni na te vladare i nerazumnu svjetinu , i ovdašnje truhle narodske krvopije u nemoći svojoj , vodu , pjenušavu od piva puštali.
Vrnuše se i ponovo cugnuše i zameziše . Mojsiju ranjeni damari ne dadoše mira i on ispotiha skoro nečujno poče da gudi Nizamski rastanak . Krneta se stidljivo priključi. Doboš harfskom profinjenošću nenametljivo daje takt . Tambura jeca , violina cvili , nebo šalje rosu …krneta tek ponekad jaukne…
*
*
Ibri Piljku suze vodopadima iz očiju vriju i niz lice plaze, ko bistri potoci sa ciganskih izvora , što u kristalnu Modru rijeku se pretakaju . Koliko mi znamo otvorile mu se slavine čemera i tuge prvi put u životu . Ali šta mi znamo , njegovi su vakti mnogo duži od ukupnosti naših života. Kad je do kraja otsluša zavapi :
-Nemojte tu molim i ko panju vas i ljubim , braćo moja .
Muzika sa zadnjim akordom u tren napravi rez . I onda sve utihnu. I oni , i noć , i Mjesec i zviježđe i miris neba , i cvrčci , i šapat trave. Samo šadrvan šaputavo i beznadežno vabi Emine , dok zvuk katedralskih tornjeva najavljuje ezan.
Mislima se kotrljaju mrtvi mahalaši i čergaši što uz njihova ramena i na njihovim ramenima zaginuše za Sarajevo Grad čednosti i Bosnu zemlju Božije milosti. Hajd , nekako , njih mogu i prežaliti i suzu ne pustiti . Muško je to . Ratnici ! Heroji ! Uzeli puške u ruku i išli slobodu , zemlju, grad , žene i djecu na Božijem putu i molitvom na ustima braniti. Znali su , neki moraju zaleći i doma međ voljene na tabut tahti se vrnuti il ne vrnuti .
O Bože Milostivi kako , kamo i kuda ćemo sa skoro nautičku milju puta 1601 komat , na milenijskom parametru , ubijene maksumčadi preboljeti , u duši sahraniti .
Gospode naš slavljeni i ljubljeni kako , kamo i kuda ćemo više od deset tisuća nestalih grlica , kanarinki , labudica , ljubičica i poljskog cvijeća prežaliti i bol srca zatomiti.
Ezan se javi . Kod ih čuo neki se osvješćeni hodža na minaret Begove popeo i poziva na molitvu. Tih , sjetan , umilan glas , pun Neba . Blentovijama se čini i nekako svečano tužan , kao da neki veličanstveni , oproštajni , nebeski adađo sluti .
Zora samo što nije zarudila . A nevidljiva nit noći i dana nikako da se raspukne i dan otkanta noć . Vrijeme se smrzlo sjećajući se stotina hiljada nevino ubijenih Bosanaca i neće da otkucava .
Inatno , Deba zaškrguće lohotnim zubima , zatreperi prstima i tarabuk lagano najavi – O ciganko moja. Lenji se rasani i nikad življi , krnetom tugaljivo povuče H i E mol, naizmjenično , Mojsije se nadoštiklava jedva čujno pulzirajućim A molom , Ibrina tambura skoro neprimjetno žice C dur prebire , a Debin tarabuk je samo treptaj prebiranja po svilenoj ženskoj koži . Nije bitno , jal po grudima , jal po bedrima , jal po vratu , jal po skutima , jal … ( Hej , poeto uozbilji se , malo , zauzdaj pogled i ruke , skrajno si od teme . )
Polako ustaju i još laganije se kreću ka Miljacki . Ispred njih se nekako sasvim očekivano pojavljuju , lepršaju i plešu veličanstvene i blagorodne sjene njima poznatih bića kojih više nema.
Obasjani svjetlošću dolazećih blaženih čednosti nevinog srca , krenuše prema Bistriku. Sedam kontura se spontano lelujaju prema mezarju Sedam braće.
Stari sebilj , Čaršija i mostovi Grada čednosti se sjećaju :
Čerge idu na nebo / Cigani lete nebu
*
*
Na putu do turbeta stigoše do Latinske čaršije . Nasred mosta zastadoše i sluteći mnoge privremene rastanke pustiše muzici da uzme maha . Ne one mahalaške , već lepršave i sjetne ciganske pjesme . A to mu je jedno te isto . Ljubav se jednako svira , pjeva , igra i damarima unosi u srca svakog čestitog zemljanina i na svim jezicima svijeta.
Na mostu zaigraše sjene njihovih najmilijih koje su nemani nestali. Oko mosta , u latinluku do Ćumurije i Drvenije i nazad Obalom do Vječnice i Bembaše i ponovo do Latinske ćuprije počeše se skupljati i seni svih onih nevino ubijenih čeda našega šeher Sarajeva grada Čednosti.
Zaplesaše i zaigraše sve sjene ubijenih bosanskih nevinosti slaveći Boga Mudrog , Vječnog i Živog.
I odjednom , vođene Velikom ljubavlju zaiskriše sjena mrtvih , kao svjetlost kandilja sa tisuće džamija u blagoslovljenoj noći . Zatreperiše i polako uzdižući se krenuše uvis , ka nebu . Tada bi u visinama , poput iskričavih munja brzinom zvijezda padalica , jedna po jedna nestajala na obzorju , u pravcu doma svoga , doma milosnoga , podno arša Gospodara svoga…
Svjetlost napokon , očekivano pobijedi noć i obasja sedmoro mahalske braće koje nastaviše da hode ka mezarjiu Sedam braće , nestajući u izmaglici rađanja novog slavlja , jer Erdelezi je .
Nikad ih više nisu viddjeli zajedno .
Legenda kaže , svojom blesavom srećom su pronašli jedan majušni procijep u zakrivljenom postoru i nepotojećem vremenu i prešli na drugu stranu . Nije poznato da li je Mojsije odozgo hekno harmoniku. Nije imo razloga ???
-Ha , ha , ha! ,
Oćutiše mahalaši .
Na kraju ili početku svih puteva zastadoše , obasjani maglicama zabezeknuto diveći se ljepotama Božijeg stvaranja.
-Joj Bože Jedini ,koliko su čudesni i vječnom slavom i ljepotom obasjani puti tvoga stvaranja!
Ljudi cijelog svijeta će zauvijek biti braća i sestre , reče Milostivi Bog stvarajući Adema i Havu .
Hvala i Slava Gospodaru svijetova.
Amin za vjeke vjekova …
*
*
Dopisano
*
*
Ibro Piljak , poslijednji čergar ,vječni Žid , preminuo je polovinom Avgusta 2023.
Nikad nije imao rodni list , niti mu je trebao. Niko nije znao koliko mu je godina. A kažu da je aktivno nazočio ubistvu pretolonasljendika eF.eF. i još prije bijegu osmanlija iz Bosne, nazočio paljevini Eugena Savojskog po nalogu Sbludnice sa sedam brijega i đavolje svete lige , dušmana bosanskog bitka.
Zadnji rat u Bosni mu slomio nevino djetinje srce.
Nije bilo sahrane.
U noći bdijenja tijelo mu pred gutom svjedoka jednostavno isparilo u havu.
Niko, ni hitna , ni sudstvo , ni milicija , hablečine pogotovu ,nije vjerovao u tu bajku. Mislili neka ujudrma mahalaša i cigana čergara.
No , nisu ništa našli. Ibru Piljka pogotovu. Nema ga . Nesto . Hava ! I niko ga nije tražio. Jalov posao i jazuk pomisao .
Ispod ” samrtnog” jastuka našli dva srebrenjaka i pismo za Dobrog.
Srebrenjaci kažu da mu još nije vakat za lađara rijeke Stiks i podzemni svijet. Dok je Dobri čitao srebrenjaci nestadoše . Niko ne zna ko je od prisutnih klepio srebrenjake . I oni isparili u havu.
Pismo je Dobrog uputilo u Holandiju .Nevoljko je otišao. Obećao sebi da iz Grada Čednosti neće micati bez prijeke potrebe.
Moro poslušati Ibru Piljka. Zaslužio Veliki čovjek.I nije pogriješio. Mudrac zna sve tajne.
Dobri se vratio veseo i pun nade. Ponekad nije sve crno kako se čini.
I zato je zamoljen da ponovi ovi zapis. Valjda neka “holanđanka”.
U njemu je jedno pitanje na koje je našao odgovor.
Rane su se ponovo otvorile i svježe su , a on je još u nevjerici. Istinu zna , ali ne smije je ispričati. Boji se da će čarolija nestati. A mora ponovo mnoga pitanja preispitati . I tražiti nove odgovore na stara pitanja.
Jednog dana,kad se sabere i eventualno pronađe odgovore možda ispriča istinu o pismu i šta je tražio i našao u tujini, i poslije nje.
Uh , život je toliko lijep da ponekad zaista do dna duše i suza zaboli svojom ljepotom.
Majkama nije potreban neki poseban Majčin dan. Od rođenja do naše smrti , pa i eonima poslije ; kroz unučad, praunučad i potonje naslijednike živa ta predivna bića koja nam život nose , donose i oplemenjuju ljubavlju i nježnošću.
A opet , nekako iskonski u srcu je zapisano da uz sjećanju na majku neodvojivo žive uspomene na oca.
U stvari majke obasipamo ljubavlju i emocijama, a očeve pamtimo po djelima i poštivanju . Tako nas nekako : možda frljavo genetika naslijeđena od praoca Ada(e)ma i pramajke Ha(E)ve naštelila.
I zato Majčin dan je pokušaj vrijedan pažnje i slavlja, ali naša srca svakim danom i svakim damarom , od rođenja pa do konca poznatih dana , dišu ljubavlju , srcem i dušom naših majki i očeva.
Hvala Vam mili roditelji , na svakom dahu naših života , gdje god bili .
