Blažena Luca – X dio / V Nastavak


*

Uto , nasta škripa kočnica , i tvoje drotove probudi .

Izleće Oma ljut ko dva- tri šiptara kada se vrnu kući , a ne prodaju sve košpice i kikiriki na tekmi .

Prilazi policijskom autu i dere se :

-Jebo vas pas , niste nas zvali da dođemo sa vama .

Za njim stiže Herco i vuče ga za ruku :

-Oma bolan , zar ne vidiš da su to Lucini dritovi . Vozdra Eso , kako je sinoć bilo u Mrakuši Donjoj . Ne vidi vam Oma dalje od nosa . Smotala ga ćoravost . Hoće on zlo viđeti na sve strane , pa ga po očima poklopilo . A možda mu se refleksija baterije kada je tražio crvuljak o mozak obila .

-Pa kako ste stigli dovde kad ništa ne vidi ?

– Dobro . Ja mu navigavo . Samo vozi desno i ne brini . Kad se umoriš ti opet skreni desno i vozi desno . Ni za živu glavu nemoj lijevo . Odosmo u helać . Valjda se držo uputa . Ja se malo uspavo , da me srce ne strefi . Lud je kad vozi a ništa ne vidi . Samo otvori prozor i viče:

-Sklanjaj te se spute ide zima ljuta.

Normalno d amu niko ne vjeruje . Đe ćeš polovinom avgusta zazivati zimu .  ,Aj da je prtkraj avgusta to i nekako .

-Jes ,  kada bi ja znao gdje je desno .  Odakle slijepac zna gdje desno. Za lijevo je lako. Nemaš pojma gdje je i kako god voziš ideš u lijevo. Ovako ja vozio na ćoravo , ko ruski rulet . Ništa ne vidim i kontam  , jebo ga pas . Sada je mora zaspati . A ja niti vidim , niti znam gdje je desno, a ni kočnice mi ne rade .  Sreća da sam to znao . Inače bih se nervirao što ne rade .

Prilazi Mojsije . Deba neće , ljut na drotove .

-Vozdra Eso , kako je sinoć bilo u Mrakuši Gornjoj . Jel’ ti se posrećilo .A , smješkaš se lijo.  Vidim da si omastio brk sa nekom kokicom .

Herco protuvriječi . Mora radi istine . Srce je u pitanju . Ako rikne svaka istinita će mu se gore kantat :

-E nije bio u Gornjoj nego u Donjoj.

-Kako znaš ?

-Što će se penjati u Gornju nije lud . Bliža je donja i normalnija . Očas su uniđe u nju .I što će se penjati u Gornju kada se može finu spuščati posred Donje.

-Kako će se spustiti kada je Gornja iznad Donje.

-Iz Budakovića , konju jedan , eto odakle će se spustiti.

-Joj ,  ta ti , valja . Ti ko neki prorok sve znaš . I gdje  treba  spustiti , gdje ne treba .

-Ne baljezgaj . Nego Eso , nemoj onoj zaćorenoj ništa više javljati . Počeće paničariti .  I nikad ni jene , tako ti je suđeno . Akšam će uskoro . Muzika i belaj počinju .

Tu Jela Lela  Jelena zasta , duboko uzdahnu i dignu čašu , zaboravila da se i meni pije , i popi je naiskap .

-A onaj moj slunto smo se za srce drži i ode kod Lenjog i prileže . Reko bi čovjek meit do meita se slažio . Nego bona ima li neke muzike ovdi . Samo pet minuta da ohanem . Nisam ovoliko pričala od kako me Herco prvi put zvekno . Najčešće  sam jaukala . Znaš onu našu :
-Što ćeš pričati . Odakle ti vrijeme  frajerko.

Šta ću , ja pristavih gramafon , dodadoh joj ploče .

Ona odabra jednu . Neka pakost joj se javi u licu , poče da savija ploču kao da će je prepoloviti , ali onda se naglo raznježi , poljubi je ,  suza joj iz oka kanu i prošapće :

-Bleso blesavi , natakareni smo i ja i ti .

Stavi je i  prosu se glas :

O Jelo Lelo Jelena…

A onda se Lela Jela Jelena zavali u jastuke na šiltetima , pogleda me i pita :

-A šta te ova priča interesuje . To nije tvoje i od ovog svijeta . Bitno je da je on tvoj . A ono što i zašto prije tebe , zaboravi . Čak i ono što će biti . Uživaj dok jeste . Zaviri u nutrinu svoju . I pogledaj . Dobro pogledaj . I ono što vidiš razluči na prije i sada . Ono prije zaboravi . O onome poslije i ne  pomišljaj . A sada je samo ovaj tren važan i ako ga propustiš , razmišljajući o onom prije ili onom poslije neće izaći na dobro . Otrovaćeš se i nećeš život živjeti . Uhvati tih nekoliko   trenova ,  koji se sada zovu ,  koliko više  možeš , da ti bude dostatno za uspomene i sanjanje , dok ga nema ili čekaš da se vrati .

Evo moje srce je ranjeno i skoro da se skrši . Ali ga lijepe uspomene , onih prošlih , drže na okupu , da se ne prospe na milje komadića . I zato je dio mene ponosan i sretan . Dio mene svaki dan umire , ali ne crnilom nego nježnom tugom , koja me budi i miluje . Hercino srce je raspršeno na hiljade djelića , a on to ne zna .  Tek kasnije , dok ga zanos novine prođe , će  shvatiti svoje sada , biće dockan i hvatat će se za glavu : šta učinih . Nije on ništa učinio .Nisam ni ja . Tako se desilo . I to je najgore od svega ,  ta bespomoć . A ja mu ne mogu oprostiti njegovu bespomoć . Mahalaš je trebao znati kako da mi pomogne . I sebi .  A ne da se tješi sa drugom . Nešto krene po zlu , dvoje to znaju . Misle sve će biti u redu i prepuste se iluzijama prošlih dana , misleći da će sutra biti bolje . To sutra ne dođe . Ne njihovo . Jer njihovo sada im je bez riječi pobjeglo , i ono poslije su samo snovi i boli . Boli su dobre. Znače da je čovjek živ i da je bio voljen .

Ti si sada voljena . To je ono što valja živjeti .Pusti magiju prošlosti , bilo čiju . Mogu ti ja pričati i slagati ako želiš i misliš da će tebi biti lakše . Ti ne možeš i ne moraš , obavezno , znati da li je to istina . Jer nije tvoja . Ni ja ponekad ne vjerujem svojim mislima . Pitam se da li je nešto bilo ili mi se samo pričinilo .

A mahalaši uvijek tako . Baljezgaju . To ih spriječava da misle . Jer neće da misle . Uče ih drugi kako da misle . Od malih nogu . Praoci , oci , škola , komšiluk , društvo , vlast , policija. Svi ih uče . ne daju im mira . I samo čuju : vako , vako , vako i ovako . To,to,to i to . I nikako drugačije. I još  –  Nemoj , nemoj , nemoj i nemoj. O daj , daj , daj i daj.

A oni prestali da misle ,  jer bi se pitali :

-A gdje smo  mi ?

Znaju da su  nigdje i da ih nikad  ne bi pustili ako misle svojom glavom . I samo belaj . Ludara ili pržun . A među normalne im se ne ide . Puno su ozbiljni i previše učeni . A to nije dobro . Tako se ne živi.

 

Dok oni baljezgaju i Esi mozak mute , akšam pada . Zasjedoše ispod trešnje i muzika poče . Bez poja . Neki lagani sevdah , nešto od srca i samo njima znano . Toplo , nježno i tužno . Nisam bila prisutna , ali kažu žene su plakale , muški su sakrivali suze , a oni se u pauzama smijali . Deba je primjetio :

-Ovo je dobro . Mi takarimo muziku , a dunjaluk rida . Valjalo bi nam češće među svijet . Bolje vako da suzu puste , nego da nad životom kukaju.

Dobri živnu . Upališe se svjetla na balkonu i dva prozora oko njega . Okrene se , pogleda u Mojsija i klimne mu glavom . Ovaj mu otklima .

Muzika ne staje , ali je tiha sasvim tiha . Tarabuk je nijansu jači  , ali jednoličan . Tam , tam , glasnije tap tap  i reskije tapa , tapa , tapa , tap . Pa klarinet samo povuče akord tuge , zastane , ali se akord i dalje razlijeva . Harmonika tek titra kao da prati nevidljivu pjevačicu  , koja tek treba da pusti umilni glas čežnje i nesrećne ljubavi .

Ja ti to ne mogu opisati .Takve tonove ja često čujem , ali nikad nisu isti i jednako tužni . I uvijek se razlijevaju kada nekog nešto treba  zaboli . Nikad prije . I nikad poslije .

Ova veče je bila izuzetak . Ništa se ne dešava , a muzika kao bauk neki priziva tugu i bol .

Svi se zagledali u svirače .

Deba je u centru pažnje . Nikad ozbiljniji nije bio . Sav je ton , on je prim , njegov tarabuk daje patos koji zove  neumitnost .

Krneta gudi , Lenji kao preporođen . Živ,  živahniji nikad nije bio , osim…

Herco našao neki dugački čaršav , omoto ga oko grudi i stegao . Misli dobra preventiva da ga srce ne prekine . Boli ga ta muzika . Osjeća da zove njegovu zlu kob.

Oma stalno skida i briše naočale . Dioptrija deset minus i deset plus . Još nije , ali biće .  Brisanje ne pomaže . Naočale ili su ili  vlažne ili suze liju . A i njegovoj ženi sumnjive te dioptrije . Nije Oma razrook  i manit da ne zna koje mu je koje oko i da nije moguće imati kod jednog insana minus u plurs deset u isto vrijeme.

Mojsije svakim akordom sijedi i blijedi . Lijeva obrva mu više nije nadrkana , već ponizno u dubokoj molitvi ka zemlji pogledava . Naglo dignu glavu i u Dobrog gleda .

Dunjaluk za njegovim pogledom muči .

Dobri prisloni glavu zemlji . Jednom pa drugi put . Ruke ka nebu pruža i ustaje . Čebe ispod sebe polako , poravnava . Jedan kraj , pa drugi , pa treći . Četvrtom prilazi i polako ga diže u visinu grudi . Zastaje još jednom u Mojsije gleda , opet mu klima . I diže pogled ka balkonu .

Vrata se se otvaraju izlazi djevojka u bijelom , vrane kose je raplela , svjetlost je vilom nestvarne ljepote čini . Na desnom oku joj nacrtana plava suza vjernost . Na lijevom oku crna suza beznađa .

Duboki uzdah probi se ka nebu .To dunjaluk ljepoti čast odaje . Znali su je , ali nikad nisu mogli shvatiti zašto je tolika ljepote jednom biću darovano .

Ljepota polako , jako usporeno , skoro pospano prilazi ogradi balkona i pogledava dolje .

Dolje , Dobri u bijelom , ruku na srce stavio , kroz ruku mu krv probija , odjeću rosi , i mirno je gleda i šuti .

Ona preplašeno uzmakne kad ga njeno srce  prepozna :

-Šta ćeš ti ovdje ?

-Meni je mjesto tamo gdje me srce vodi . Ti bar znaš .

-Miči se , nećeš me spriječiti .

-Znam , ali ni ti mene ne možeš spriječiti .

Skida ruku sa srca . Krv kao voda sa izvora curi mu niz ruku . On joj se smješka :

-Evo ti opet nudim ljubav svoju .

-Idi molim te , tvoje čarolije mi više nisu potrebne .

 

Bookmark the permalink.

Komentariši