Taškent 1942.-1944.
1.
Usnut rastužena,
ustat zaljubljena,
ljepotu vidjet u maku.
nekakva je sila
danas ulazila
u tvoje svetište, mraku!
S mangalom dvorak,
tvoj dim je gorak
i jablan ti je visok…
Šeherezada
iz vrta sada
ide… Takav je Istok!
S groznih trgova u Lenjingradu.
ili s blaženih Letinih polja,
jesi li ti poslao zahladu,
okitio jablanom ogradu,
i azijskih luči milijardu
razlio iznad mojih bolja?
3.
Kad bi mi se opet vratilo:
ta užarena noć i mučenje
(kao Azije u snu bunilo),
Halimino slavujsko pjevanje,
i biblijskih narcisa cvjetanje,
i nevidljivo blagoslivljanje
kao vjetrić bi zemljom šumilo.
4.
I u sjećanju, dnu kovčega išarana:
sveznajućih usta sijeda smješkanja,
plemeniti nabor nadgrobnog turbana
i carski patuljak – bokor mogranja.
5.
Treće proljeće čekam daleko
od Lenjingrada.
Treće? I ono, čini mi se,
bit će posljednje.
Al’ nikad neću zaboraviti
do časa smrti,
kako zvuk vode bje utješan
u sjeni granja.
Breskva procvala, a dim ljubica
sve mirisniji.
Tko smije reći da sam ovdje
ja u tuđini?!
6.
Sedamsto ne bjeh tu godina
ovdje, a sve je kao prije…
Ista se božja milost lije
s tih neporecivih visina.
Sve istih zvijezda kor će sjati,
sve isto nebo svoda crna,
i vjetar isto nosi zrna,
i istu pjesmu pjeva mati.
Moj azijski je dom još trajan,
potrebe nema strahovati…
Još ću doći. Ogrado, cvati,
neka je prepun bazen sjajan.
7.
Pojava lune
Od sedefa i ahata,
od zadimljenoga stakla,
ukoso lebdjeti nagnata,
tako je čudnom postala –
kao da “Mjesečeva sonata”
ispred nas je na put stala.
8.
Kao u trpezariji – klupe, sto, prozor
s ogromnom srebrnastom lunom.
Kavu pijemo i crno vino,
muzikom smo zaneseni…
Svejedno…
I procvala je grančica nad zidom.
I u tome je bilo oštre slasti,
neponovljiva neka slatkoća.
Besmrtnih ruža, i suhoga grožđa
domovina nam utočište dala.