*
Ja na muci. Kako da se skinem kad nikad nisam gola pored muška legla. Osim… Kago da ga ugrijem kad ne znam kakav je dodir muškog tijela.
On se ukoči , uspravi,zakoluta očima , pa se počne talasti.
Meni u ušima tople riječi bruje :
Ne mogu te nikako zaboraviti ljubavi mila .
Zato dođi da ti snove sanjane poklonim
Zato dođi da ti pjesme nježne pjevam
Zato dođi uhvati me za ruku
Zato dođi zagrli me čvrsto jako
Zato dođi meni i ne boj se više mila
Dođi svojoj ljubavi ljubavi jedina .
Šta ću ja opet moram plakati . Baš sam neka razmažena pizdunka . Barem se svučem i zagrlim ga . Čvrsto da mi ga ko ne ukrade.
Nisam osjetila nikakvu bojazan , ni sram. Samo vrelinu tog gorućeg tijela koje se dijeli . Tačno mi se priviđa da pehlivani na tankoj , najtanjoj liniji.
I puštam svoje svoje srce i boli da ga griju a moja trinaestogodišnja tuga izbije , odlazi iz mojih grudi, kao da nikad nije postojala:
-Još ne sviće …
Samo što sam prvu riječ pustila , zatitra Mojsijeva bjelica . Pa gitara . Prepoznajem moja gitara me parti . Eso je svira . Čula sam da nikud bez gitare ne mrda . U gepeku fiće uvijek je tegari .
Kao da vidim , Debine razvaljene žvalje , dohvatio se tarabuka i tandara . Ali ne mahnito , kako to inače ćini , već nježno kao da mu je lira među koljenima . Lijenog se krneta ne čuje . Znam , pustiće on dva , tri akorda tek toliko da moju bol gurne u provaliju , gdje se gube oči ovog nevoljnika .
Pjevam i plačem , ne zbog boli svoje . Nje više nema. Nego zbog ovog djeteta koje mi se gubi ,a ja nisam spremna da ga pustim, jer ne želim novu bol koja će nas oboje ubiti..
Vreo je , kao vazduh u pustinji . I znam sada je usamljen . Najusamljenije biće na ovom svijetu . Bori se . Trza se . Ne da se.
Tek ponekad jekne :
-Nemoj , mila . Ne čini to .
Znam ne govori meni . Ja mu ništa ne činim . Samo ga umotavam u svoje toplo tijelo , pjevam i plačem .
Taki vam je on . I kad ne zna za se , hoće o ljubavi da se pjeva.
Stišćem ga i grlim . Glavu mu na grudi tople stavljam . Ne znam zašto , on se okreće i odmiče . Valjda i nesvjestan neće da skrnavi bjelinu moga tijela .
Taki vam je on . I kad umire , ne da , na nevinost grlice svoje .
Onda sam prestala pjevati . Imam prečeg posla . Stisnem ga da mi ne bježi . Ljubim ga u krhki vrat i meku kosu koja miriše mojom mladošću .
-Nemoj da bi mi sada umro , mili moj . Ubila bih te . Šta bih ja bez tebe ? Zar mi nije bilo dosta boli . Još i ti treba da mi odeš . Nemoj ubiti svoju djevojčicu , mili . Molim te , nemoj . Daj mi barem još samo malo tvojih dana .
Suze mi počinju još jače teči . Vrele su . Bol ih zapekla . Prelivaju se na njegovu kose , pa na vrat , preko leđa , čitavog ga zapljuskuju . Ja hoću da ga obrišem . Uzimam paškir . On me uhvati za ruku i slabašno je stisne . Pokušava da mi brani da ga brišem . Prvi put je učinio pokret koji nije padanje u ponore , iz kojih se mnogi ne vraćaju .
-Nemoj mila , ne čini to.
I drhti , počinje tiho ječati .
Taki je on . I kad ječi , ja se moram smijati , jer nenadano sjećanja klize…
Od 1968. se u mome gradu , pojavljuju neki eksponenti nezabilježeni u našoj policijsko-socijalističkoj poraksi . Ima znalaca , neukih ljudi i neznalica . Ima časnih , poštenih ljudi i kriminalaca . Ima dobrih ljudi i mnogo komunista . Naš posao je da branimo ovaj svijet od neznalica i kriminalaca . Tako sam van ja razmišljala .
I sada mi tu , na mojimčvrstim bjelokosnim dojkama , na mojim Lucicama , jedan od njih umire . Lijevo mi oko zaiskri , a iz desnog suza ne prestaje da lije.
Na um mi palo kako je jednoć jeknuo , zbog neke gluposti koja mu se motala po slatkoj glavici.
Opet on nešto nije razumio.
On je taki . Nikad ništa ne razumije , a sve mu je jasno .
Kod vas insana se dan završava u ponoć ili nula nula , pa još jednom nula nula časova , kako neki pametuju . Ha se priko toga samo jedan stotina , jedna sekunda natakari i bude pet nula i na kjraju jedinica , počinje drugi , novi dan , drugi datum .
Kako neko zna kada nastupa to nula nula i opet nula nula časova . To nekako i mogu svariti . Kod vas vlast kaže tako je , vi klepite ušime i papci poviču tako je . Ono što me istinski buni , je finta da ( novi ) dan počinje u ponoć . Nije mi nikad bilo jasno kako dan može započinjeti u ponoć . Čuj molim te dan počinje pet šest sahata prije sabaha . To nikad nije bilo , niti će . Barem koliko se mi u mahali razumijemo u geografiju . Ono u što se ne razumijemo , drugi još manje poznaju . A geografija vam je najopširnija nauka . Vi nju izmislili da možete u nju sprcati šta god vam na um padne .
Evo na primjer , neki neku obljubi . Vi kažete to je čista geogarfije , jer se to desilo na toliko i toliko stepeni širine i toliko i toliko stepeni dubine .Pa onda uključite strane svijeta . Neću se sad pitati kako znate koja je koja strana svijeta . Pa klimu , i vrijeme , pa još hejbet toga , samo da bi trač bio sveobuhvatniji .
To se jednostavno kaže , dvoje je vodilo ljubav , zato što se vole . Čak ni to ne treba reći . Šta , kako i gdje će se ta ljepota desiti , to je problem problem oni koji se obljubljuju . Isključivo . Već kada ste navrli na geografiju , komotno uključite fiziku , hemiju i biologiju . Samo nemojte pozivati filozofiju , loguku i psihologiju upomoć . Kad se dvoje zgomba tu ništa ne pomaže . Ni malj .
Vrisnu :
-Neee…
I klonu .
Uplaših se . Jedva da diše , ali bar nema grčeva .
Osjetim da ga moje suze griju . Da mu prijaju . Još čvršće ga zagrlim .I vrele suze za njega lijem i ljubim ga u sljepoučnicu .
On se se malo po malo umiruje i opušta .
-Bože mili , pa on još miriše na bebu . Ne tražim mnogo Gospode . Nikad nisam , osim da me primiš sebi . Sada hoćeš da mi ga uzmeš . Zar mi nisi sve uzeo , i nisam se bunila . Molim te nemoj i njega . Samo mi ga vrati . Biću dobra . Samo daj da mi se moj maleni vrati .
Neka lagana tišina , koja nije sa ovog svijeta uvuče se u kučicu . Ništa se ne čuje .Ni muzika .
Ni kiša . Kao da sve očekuje nešto . Samo suze moje žumore . Padaju po njegovom tijelu i klize kao rosa po djevičanskoj ljubičici . Kao da smo tišinom i prazninom odjeljeni od ostalog svijeta . Dobri i ja sami na kraju svijeta . Nije me briga , samo da mi se vrati.
Nije se vraćao . Samo je sve tiše i tanje disao . Gubio se . Hropac i ništa . Presta da diše . Ja sam kip . Ja sam sleđena gromada . Ja sam rekvizit , pozorišna lutka odbačena iza kulisa , što nepomično zuri u glavnog srtistu .
Tišina . Tajac.
One se dvije pojaviše . Prvi put otkako je Dobri došao .
Ne obazirm se na njih . Sada je sve sasvim nevažno.
Pakosnica:
-Opauči ga , bona , iz sve snage . Zar ne znaš da doktori pljusnu bebu da zaplaču . Hekni ga iz sve snage , da te više ne sekira . Mlatni ga iz sve snage da više ne plačemo . Molim te , samo me ovaj , jedan jedini put poslušaj.
Dobrica:
-Poslušaj je . Ionako nemaš šta pametnije raditi . Zvekni ga iz sve snage da mu se sve zamanta i da mu se život prisnije .
Ja ga lupim polako , ženski . Žao mi sjenovito dijete tući . Jer on bijeli , postaje sjena i vazduh .
Pakosnica mi priđe , uhvati me za lijevi ruku . Onu od srca . Dobrica mi priđe , uhvati me za desnu ruku . Onu od milosti .
I moje ruke spucaše , iz sve snage , djetinje lice . Prvo lijeva , ona od ljubavi , hek , pa onda desna , od duše , zvek . Glava poleti lijevo , pa desno. Ta dva brza tap tap i ništa . Okrenem se , pa ih bijesno pogledam.
One prstom upiru iza mojih leđa . Osvrnem se .
On se uspravio . Sjedi . Oči mu okrenute naopako . Nema zjenica , samo bjelina . Znam da me vidi.
Zagrobni , ne njegov glas , grmi na mene :
-Ne znaš šta si tražila , ali evo , molba ti je uslišena .
Svi bi se uplašili od te prilike . Go , krvav , izobličen , modar , izgreban , slomljen , sa tom besprizornom bjelinom umjesto očiju , ne čini se od ovog dunjaluka . Pobjegli bi i duhovi glavom bez obzira.
Ne i ja . Meni samo on treba . Nije bitno sve da je i meit . On je moj , samo moj . Ne dam ga .
-Samo mi se vrati mili . Zagrli me . Molim te . Pogledaj me i reci mi :
– Kako ću te bona zaboraviti .
Samo mi to kaži mili.
Da samo oči imaš , vidio bi ljepotu koja se ne smije ostaviti i bolom skršiti..
Da imalo uma imaš ,vidio bi neizmjernu dobrotu i tihu mudrost , koju treba prviti na srce i unijeti u dušu .
Vrati mi se mili i zagrli me . Molim te . Samo ti to tražim . Ili me povedi s tobom . Znam da ti to možeš . Molim te .
Nije me zagrlio . Bar ne još . Nije me ni poveo sa sobom . I neće . Otići ću sama. Za našom Malenom.
Povratio je na moje gole tijelo . Modrozelenu zindansku tekučinu . Litre nje . Začudo mirisala je na ljubučice i nebo .
Klonuo je . Pao nauznak .Više mi nije bilo svejedno . Znala sam da se vratio . Posljedice moždanog udara ili potresa mozga je povraćanje.
I onda sve bude u redu . Ili ne bude . Omijeh na licima onih bezobzirnica , koje sada odlaze mi kaže da će mi mili moj ostati .
Tekućina je odmah isparila , legoh pored njega . Pokrih nas ćebetom nade , zagrlih ga čvrsto, nježno i šapnuh mu.
-Hvala ti što si mi se vratio mili moj . Ja sam samo zaljubljena djevojčica .
Znala sam da će sve biti dobro , jer on prisloni lice na dlan moje lijeve ruke , reče samo jedno nesvjesno :
-Znam .
Okrenu leđa mom golom tijelu , da ga ne skrnavi njegova golotinja , ali ne i mirisima ljubičica i ljubavi , jer ne ispušta moju ruku , i držeći je na usnama , usni . I ja sa njim .
Taki vam je on . Kad on usni , morate i vi za njim .