*
Budim se . Ne , ne budim se . Sretnim se . Sunce je visoko . Pružam ruku , plahta pored mene je prazna i hladna . Ne opet . Ne mogu , ne mogu to opet podnijeti.
Ovog jutra se , moje umorom pokošeno tijelo , ulijenilo i prepustilo toplini snova. Tuga kao da se rasplinula u hiljadama onih valera o kojima je Dobri pričao . Svaki moj damar je mirisao i cvrkutao ljubavlju . Svaka moja pora je vapila i molila :
-Nemojte mi ga sada oteti .
Tog jutra, za koji sam podsvjesno znala da je od onih koji rađaju nadu , moj se um ulijenio .
Sanjam da latice bijele ruže padaju po meni i prekrivaju me svojim oblačastim mirisima . Prelijepi anđeo lebdi , krilima svojim me štiti i miluje . Latice se boje krvlju i stežu me tako da ne mogu da dišem . Nikako da do vazduha dođem , hoću da zovem Dobrog da mi pomogne , ali nemam snage.
Osjetim da je on na vratima i da me gleda .
Anđeo u snu , anđeo na vratima . Pa nek se ugušim . Ništa mi više ne treba . Sretna sam .
Ulazi , spušta mi jedan poljubac na usne , lagano da me ne probudi , drugi utiskuje na čelo , tamo gdje se ono spaja sa kosom . Ne vidim mu oči , ali osjetim jednu suzu na mom licu kako me peče i miluje . Poljubi mi ruke , i lijevu i desni i čelu ih prinosi . I srcu ih prinosi .
Znam da ih je duši prinosio . Blagost me neka i osjećaj sigurmosti učinio lakom ko leptiricu razigranih krila . Osjetila sam da me ona miluje , ali sam zaboravila gdje mu se duša nalazi . Vrlo blizu srca. U to sam sigurna , jer sam vidjela da srce moje luđakom nadom bije .
Nevoljko je pošao , ne odvajajući pogled sa moga otkrivenog tijela u cvatu , zastao je na vratima , poljubac , dječiji , rukom mi šalje , okreće se ,tiho zatvara vrata i odlazi.
Danima poslije ga pitam , kako ga nije sram gledati golo žensko tijelo dok žena spava.
On se nasmije i sasvim ozbiljno kaže :
-Veče prije , kad ne znah za se , ti si grudima i skutima milovala i gnječila , još i sada mirišem na tebe . Nisi se ni ti sramila , jer znaš da u ljubavi nema stida , samo poštovanje.
Onda mi mozgom sjevne. To se on opet iskrada . Odlazi . Opet mi bježi.
Vrne se i poljubi me , malo jače , da se rasanim .
-Ne bježim mila . Idem da se zahvalim onim mahnitovima .
Tek tada postadoh svjesna da me muzika probudila . Mahalaši uvijek varaju smrt i život slave.
-Dobri su oni, ali ne znaju mjeru. I upravo zbog toga ih volim i beskrajno im vjerujem . I onom tvom Esi . Mrak čovjek . Kao da je sa Bjelava . A gore , malo više njih , ima i Gornja i Donja Mrakuša . Sve same bašče , đardini , grlice i ljubav . Često mo ga viđali kako jorgovane miriše .
Čije i kakve ? E , jesi radoznala . Pitaj ga , možda ti nešto lane . Bolje nemoj , nećeš od njega ni slova izvući . I nikad niko nije . A zastidjećeš ga . Nismo sigurni , ali Deba kaže da je po jednoj od te dvije Mrakuše i prezime skonto. Mraković . Valjda od Gornje . Ta bi mu bolje čehri pristajala .
Neka ih još malo , dok se vratim . Samo poslić da obavim . Eso će me odvest i vrnuti . To je, da opet nešto ne zabrljam . I da se ne brineš .
I ode . Ni kamo , ni zašto . Uvijek neki poslići, a život mu bucakaju ko budala novine . I ne znam šta mi je ? Ja skroz pošandrcala . Počela da pričam i pišem ko mahnitovi sa Bjelava.
Taki vam je on . Samo se okrene i ode . A ti Milla Luce plači .
Uvijek bi me zvao Mila , vrlo rijetko mila moja,
Rekao mi je imena su previše štura i opšta da kažu kako me doživljava . Mila je milina koju mi stavraš u duši. Mila je bol od prevelike ljubavi koju gajim za tebe.
Nikad me nije zavao Luco ili Lucija kao drugi.
Kad bi nas vođenje ljubavi raznježilo ili bio raznježen mojom dječijom nevinošću
zvao me Luce moja . Tako me zvala nesritna mater moja . I Dodo moj.
On je znao kako će me raznježiti i rasplakati . Osjećala sam se tako sićušna u njegovom zagrljaju i uvijek bih isplakala svoje boli . On bi rekao Luce moja , ja bih plakala.
On bi rekao , ne boj se mila Luce moja . Ja bih se isplakala. On bi rekao ne boj se Luce , ljubavi moja . Ja bih ridala . Zeru po zeru , suza po suzu i ja sam ozdravila.
Ozdravivši shvatila sam da ga volim toliko da ne mogu bez njega . A morala sam. I to odmah , bez odlaganja . Znala sam , asnije bi nas to moglo ubiti.
Kada je bio u groznici , u bunilu , u umiranju , kad su mu oči bile zavrnute ka mozgu , glas iz te tame me ne pita , nego samo konstatuje i zabada , gura zadnji cenat sablje kojom me danima kasapi i kolje .
-Ti si izgleda zaboravila da si od dobrih ljudi rođena . Nikad ne pričaš o njima . I nastavi da ječi i da se trza , ko struna gutare kad u nju ciganin istresa svoju dušu .
Tek tako , to reče i zajeca :
-Nemoj to činiti , mila moja.
Moj mozak nijemi i vidim da se vijuge ravnaju i brišu , kao u umrlog priključenog na sisteme održavanja živots . Alarmi se glasaju , linija je ravna , svi se uzmuhaju , pomoći nema , samo neko uplakano čeljade vrišti . I ja čujem u ovoj sobi se javlja vrisak . To nije vrisak to je zvuk zaboravljenih alarma koji upozoravaju na atomski napad .
Okrećem se po sobi . Nikog sem Dobrog i mene nema .Vrištanje ne oprestaje samo se pojačava . Gledam Dobrog on tihom skoro bešumno ječi i trza se . Ne glasa se . Pa odakle ta nepodnošljiva rika hajvana , kojeg macolom u mozak zatucaju .
I tada shvatim to ja , šestogodišnja djevojčica stojim iznad tijela mrtvih roditelja u njihovoj sobi i vrištim . Znam da su mrtvi jer se ne miču . I krvavi su . Mnogo je krvi . Tata je zagrlio mamu . Pritišće joj jednu sisu , onu koju sam više volila da dojim . Kroz prste mu hjoš uvijek prodire krv .Njemu fali oko . Tu je krvavi otvor . I odjednom ja , šestogodišnja Luca prestanem vrištati . Sjetila se riječi onog svećenika koji me volio pipkati , da smrt nije ništa . Ljudi odu na nebo i tamo čekaju svoje . Sad samo plačem . Više zbog mame , ona je uvijek vesela bil a. I uglavnom tužna . Otac , vremenom postajao čutljiv i zao . Vidjela sam da je mamu vrlo često tukao .
Jedan krvavi trag vodi do prozora , Zavjesa strgnuta i pokriva onog čiku koji se uvijek nasmijan bio . Sjećam se da bi me tada mama , sa bedinerkom slala da odim na rivu . Voljela sam te odlaske . Uvijek bih dobila vanilin sladoled . I to dvije kugle . I koktu .
Ja šestogodišnja djevojčica gacam u crvenoj boji . Skoro da nisam ni svjesna , da je to krv . Satima gacam i školicu igram . Krvlju je nacrtana . Nikog nema , svuda tišina je oko mene.
Gladna sam . Probam krv . Malo slankasta . Bljak .
Sišla sam sa sprata i sjela na stepenice . Znam da će bedinerka naići . Naišla je i povela me sa sobom .
Sutradan je došla mamina sestra Ane i rekla da ću ići sa njom u Sarajevo . Tamo ona živi . Više nikad niko nije pomenuo moje roditelje . Nisam ni ja . Jedno vrijeme sam se molila za nju , ali sam prestala . U Sarajevu se ljudi ne mole toliko mnogo , kao kod nas u Splitu . I nisu toliko opaljeni suncem . Vrlo su blijedi i providni . Valjda sam svoju svijetlu put zarazom primila od njih .
Nema veze što je Luca dijete samo par trenutaka vrištala . Ja vrištim i dalje , ali pogled na dijete koje umire me presječe . Pa ja stvarno nemam nikoga , osim njega . Tetka je umrla malo poslije Dodine pogibije . Nikad se nije udavala . Bila sam joj kao dijete , i ja sam često zaboravljala da mi nije mati .
Ljutim se na Dobrog iako se sa životom dijeli .
Taki vam je on . I kad ga groznica drma i kad ne zna za sebe , dušu čeprka i ja moram vrištati.
Ali on , onaj jutrošnji , se vraća . Nije nigdje išao , samo me pustio da osjetim samoću i da mi sjećanja rade.
Zagrlio me , pa sageo glavu , usnama mi skupljao suze i pio ih . I kao da nikad nije vidio suze
zbunjuje se :
-Vidi , vidi , baš su slane . I slobodno vrišti i plači . Kao prava pizdunka .
Šta ću nego se nasmijati . Zagrlim ga , zažmirim i poljubim . Čvrsto , jako , ljubavnički , kao Dodu nekada . On se odmiče i ustaje . Šta mu je . Da nije…
-Nisam mila . Ja želim da ljubiš mene , a ne prošlost . Idemo da onim napolju otkaz uručimo .
Oni napolju , ustadoše ko vojnici pred starješinom i nakloniše mi se . Mojsije i Lenji mi poljubiše ruke . I jednu i drugu .
Deba mi oprilazi i cereka se:
-Jel’ te…
Nije zavšio . Dobio je dvije noge u potkoljenic . Jedna Mojsijeva , druga od Lenjeg. Eso malo sporije trza i za pendrek . Hoće da ureduje , da brani šeficu .
-Šta vam je konji jedni ? Šta se ritate . Samo hoću meleku da pitam , da li je ovaj naš slunto sinoć uplašio . Ništa više .
No, ja sam radosna , vas bih dunjaluk izljubila.
-Nije Deba , nije me natakario . Tebi bih prvom rekla bez da me pitaš . Dušom se dijelio . I uplašio me toliko , da sam mislila da će mi srce puknuti . Uplašila sam se toliko da bih ga umlatila da mi je umro . Sad ga je groznica popustila . A nadam se i da nije , da ga opet grijem . Ostalo je u Božjim rukama.
– Onda će sve biti dobro . On ima neke veze gore . Nego ga , za svaki slučaj opet , ovih večeri, plaho pripazi . Hajmo se mahlukati maknuiti odavde i sada za pravo zapiti . A ti nam malena javi ako te bude diro ili sekiro , da ga mi malo naerendamo.
I odoše. Sva trojica i vuku Esu sa sobom.
Kreneše u votaži.
Taj život im uzeo sedam dana.
Kasnije sam čula da se Eso Mraković jedva uspio opravdati kod žene . Išli mu mahalaši , sa drugama kući , da ga opravdaju . Samo je nasmijali i dever joj napravili . Tri joj dana sa imanja nisu mrdali . I nije im vjerovala . Vidi Aiša da i njima i drugama viri iz očiju ono što je i njoj nekada virilo . Sada malo manje , dvije kćerke su tu . A Esi vatra iz očiju niti manjka niti se stišava . Ko konj vrani gazi . I neka . Neka je taki dok je živ . Da nije taki ne bi ga ona begenisala , niti ćeri sa njim izrodila . I ne bi dever trpila da nije taki . Nije ona ljubomorna , samo se boji neka će joj ga ukrasti . Vrijedan je on i veseljak . A kad udruži osmjeh , gitaru i oči . santu leda bi na šilte namamio .