**
Tog jutra se moje slatkorečivošću obljubljeno tijelo , ulijenilo i prepustilo toplini snova . Tuga kao da se rasplinula u hiljadama onih valera o kojima je Dobri pričao . Svaki moj damar je mirisao i cvrkutao ljubavlju . Svaka moja pora je vapila i molila : hoću još ovoga , hoću još ove bajke .
Tog jutra , za koji sam podsvjesno znala da je od onih koji slamaju srce , moj se um ulijenio.
Sanjam da me neka ogromna šaka stisla za grlo i da ne mogu da dišem . Nikako da je se oslobodim , hoću da zovem Dobrog da mi pomgne , ali nemam snage.
Osjetim da je on na vratima i da me gleda . Ulazi , spušta mi jedan poljubac na usne , lagano da me ne probudi , drugi utiskuje na čelo , tamo gdje se ono spaja sa kosom . Ne vidim mu oči , ali osjetim jednu suzu na mom licu kako me peče i miluje . Poljubi mi ruke , i lijevu i desni i čelu ih prinosi . I srcu ih prinosi.
Znam da ih je duši prinjeo , blagost me neka i osjećaj sigurmosti učinuio lakom ko leptiricu razigranih krila . Osjetila sam da me ona miluje , ali sam zaboravila gdje mu se nalazi . Vrlo blizu srca . U to sam sigurna , jer sam vidjela da luđačkom nadom bije .
Nevoljko je pošao , ne odvajajući pogled sa moga otkrivenog tijela u cvatu , zastao je na vratima , poljubac , dječiji , rukom mi šalje , okreće se , tiho za tavara vrata i odlazi .
Danima poslije ga pitam , kako ga nije sram gledati golo žensko tijelo dok žena spava .
On se nasmije i sasvim ozbiljno kaže :
-Veče prije sam ti o ljubavi pričao i ljubav nudio . U ljubavi nema stida , samo poštovanje.
Onda mi mozgom sjevne . To se on iskrada . Odlazi . Bježi .
Pakosnica me rasanjuje :
-Dobro si prošla frajerko jedna .Mogla si sinoć biti natak… a jutros nogirana , jadna ti . Šta bi onda ? Ne bih ti života mi tvoga pomogla oko pelena .
Dobrica me brza.
-Ne laj zlobnice . Nije veljača već avgust . Ustaj merhumko . Podne je prošlo . Šta si se razlijenila ? Leti za njim . Uhvati ga . Ne daj mu da mrda , dok ne vodite ljubav . Za dijete ne brini . Ja ću mu guzu brisati.
Ne znam zašto mi odjednom krivo što sam se uspavala , što ga nisam ispratila . Uhavti me panika da se neće vratiti . Osjetim sam bol u tek zaliječenom srcu . Trčeči izletim na kapiju , taman na vrijeme da vidim kako taksi boje tuge zamiče za ugao i odlazi .
Otrčim do kuhinje , naspem bokal sa vodom , ponovo izletim i pospem vodu za još toplim tragovima njegove dječije duše .
Nisam sujevjerna , ali rekli su da to pomaže .
Zlobnica .
-Jes ti to neki fol . On će se veljati , a ti ćeš ga čekati . Otkad si mahnitulja postala?
Dobrica:
-Šuti pakosnice , da je mene pitala kadu bi vode za njim prosul .
Meni je pomoglo . Vratili su mi ga tu istu veče .
Vidim patrolna kola su preko puta . Zaboravila da im kažem da mi više ne trebaju i još mi se blečci oko praga motaju . Prilazim im i pitam onog za volanom ko bješe u taksiju .
Bolje pogledam i vidim to je onaj Eso , čovjek sa planine . Kršan je i visok , i uvijek ima osmijeh , na licu koji kazuje:
-Život je lijep , samo ga treba ubrati.
– Bješe li ko u autu ?
-Onaj sa bradom što harmnoniku svira i onaj što nikad ne mrda , pa ljudi provjeravaju da li je živ . I onaj treći što ga mi često u centralni šaljemo . Onaj što ga zovu Deba , a on ko girica ili fićfirić tanak . Njegovi jarani . Zapisali smo broj taksija , a nismo trebali .Vozi ga njihov pajdo Šaćir Šok . Sumnjiva je to družina , neko bi reko . Ja im opet , nekako vjerujem i pustio bih ih na miru .
– Vozi za njima i vidi gdje će i šta će . Javi mi sve.
-Ako nešto pođe po belaju ?
-Samo ih pusti , snaci će se oni . Vi samo nadzirite i redovno mi se javljajte .
Sjedim , u fotelji ko na kamenju izloženom usijanom ljetnom suncu u podne . Sve mi se urezuju u sjedalicu i pale me.Ako ne gore kamenice crvi orgijaju.Hoće li taj Eso više? Gledam na sat
Zlobnica:
-Ha,nisi više puna sebe.Stvarčice se otimaju kontroli jedna po jedna.Samo cmizdriš i brineš.kakva si mi ti Luca strašna.Tebe u vrtić treba smjestiti.
Dobrica:
-Pusti je bona na miru.Tebi krivo što više nije uhabljena i ne možeš je više na osorne staze voditi. Meni nikad draća i slađa nije bila.Procvjetala je i proljepšala se,ako je to uopšte moguće.
Vrisnem:
-Žačepite više lajavice.Ne mogu vas više smisliti.Da znam kako sad bi vas opaučila po blentačama.
Namah su udunule.Milina od tišine.A opet mi neobično i žao mi ih.U mojoj samoći mi one jedine druge bile. Lajave i svađalice, ali mi nosile život kroz nemilost. Ne mogu ih zazvati i izvinuti im se,jer ne znam kako.One tako dođu same od sebe,kada im je ćeif.I nikad jedna bez druge.
Utom policijski radio zazvrči.
Znam, Eso je .Samo on ovako čvrsto i muški i na policijskom telefonu zvuči.
-Evo nas u Brezi.Njih trojica sjede ispred jedne stambene zgrade, u hladu jasmina. Brada, Deba i onaj što jedva diše se izvalili,u ladovini i pijuckaju iz klipače. Neko im kadu iznio, poristavio šlauf i dvije gajbe pive.I ćebad su zboksali.Brada naručio.Naručili i bukadar meze iz obližnje aščinice. Kaže potrajače , a i kiša će velika pasti, i belaj izazvati.Mi ne anlaišemo kakva kiša? Nema je za ilađa već dva mjeseca. Ni kišne dove učenih podvornika ne pomažu. Nećeš se ljutiti ,nama Brada poslo već treću turu hladnih klipača.Nije red odbiti,mere mu se prsten vratiti. A to je jazuk. A i mađar zvizno ko koksara pri ljevanju čelika.Lenji samo živne kad eksira klipaču i to je to.
-A onaj četvrti šta je snjim.
-Ništa.On ima svoje ćebe dalje od njih.Na Suncu je.Ako ga mađar ne strefi ,ja ću ga palicom potjerati sa sunca.Ne mogu gledati insana na suncu, a on ni mukajet.To nije normalno.
-I to je sve?
-Nije .Ona dvojica nešto šarete i samo se klibere, onaj treći kunja i samo prstom daje znak da je živ. U sred Breze skontali teferić.Ovdašnji im drotovi htjeli sijelo prekinuti,ali mi ih zaštitili.rekli im da su to naši na specijalnom tajnom zadatku.Oni pitaju kojem.Mi kažemo da ne znamo, i da samo Luca ,odnosno ti ,zna. Jedan njihov se napravio važan i kaže:
-Kakv boni tajni zadatak.Usred Breze šator dići , teferičiti i cirkuzati , to može samo mahniti
špija.Vidi ih. Vaskoliki se svijet se oko njih iskupio i ibreti se,oni ni mukajet. Jko da su sami ko opatica u svojoj sobi sa svijećom.
Ja njemu :
-Pod jedan .Tako ti prave špije rade. Naprave ujudurmu.Ljudi se oko nečega zadeveraju i bleje,a oni svoj posao rade.Pod dva.Ako slučajno Luca čuje da protiv njenih nešto zboriš ,ne gone ti jal Gornja jal Donja Bljuzgavica pa ti vidi šta ti je raditi.Tvoje ga ime odmah smuti i on se poče izvinjavati.Te on se samo šali,ne bi on na Lucine pulene, samo mu krivi što on rmbači na Suncu a ,oni hladno pivo u službi žmare.
Prekine ti je Esu,osjetuim , malo ga mađar drmno,malo piva raspričalka:
-Manje te pive,više kontrole i svaki sat se javlja.
-A šta ako ne bude ništa.
-A ti mi javljaj o tom ništa.
I javljo se .Od dva sta do šest je bilo četiri puta ništa.Iglas mu se malo razabrao.Više nije velika pričalica.Kaže uveli njih dvjica jedbnosatnu dežuru i klima hlađenje.Tako lakše kontroliše i može se više klipača konzumitrati.Ona dvojica nove dvije gajbe i mezu pristavili.Pravo se udomaćili.Neke ih ženske dvore.Ne zna se koja je ljepša.Sve bleje u njegovu bijelu harmoniku i mole da im nešto zasviraju.Oni se pravdajuda su zaboravili tarabuk, a bez tarabuka Deba ne zna guknuti. Nađe se tarabuk, a oni kažu zaboravili krnetu,a bez nje je Lenji još mrtviji.Nađe se i krneta, ali Brada kaže:
-Ova moja bijela nlentara od harmonike se prije neko vrijeme zainatila i neće da svira prije akšama.ja tu ništa ne mogu.Evo vidit.
-Uze harmoniku u ruku,namjesti se da svira,a harmonika samo jeknu:
-Šta me budiš,nije akšam.
-A onaj četvrti.
-On ne mrda .Ni jedne.Samo sjedi i u prozore jednog stana na drugom spratu prikanto pogled,ne diše.Čitav dan nije mrdno niti bilo šta u kljun stavio.Ne znam kako čeljade može biti mrtviji opd Lenjeg.Ja na primjer…
Vidim ja, Eso se skroz na skroz pomahalio. Čini se i malo ga drmno,pa ga prekidam.
-Dobro javi se za sat.
-Čekaj bona nisam ti reko glavno.Onaj četvrti ti ne sjedi ispol bilo čijeg balkona.On ti sjedi ispred balkona najljepše Brezanke.Nije ona zapravo Brezanka,već Sarajaka sa Bjelava .Iz sokaka njih četverice.Zbog nje su izgleda došli. Harmonika ,piće , meza; to miriše svatove. A i onaj četvri je sav u bijelom.Baš za svatova prispio.
Ovaj me put ništa nije steglo u grlu.Ovaj put me pokosilo.Kliznuh niz zid i sjedoh na pod.Spustih slušalicu. Ništa ne osjećam. Samo tupost iz koje izbijaju riječi:
-Stalno sebe korim,kako ćeš ahmaku,zaboraviti tu grlicu, taj Nebeski dar što plamti, ljubavlju ,snovima i čežnjom.
Kažem sebi , kako ćeš bolan , blento jedan zaboraviti , najnježniju devojčicu koje se smeje, a srce joj se lomi.
Ali jok,blentovija mora iza onog brijega iči,tami su ažbahe koje treba tjerati i grlice spašavati.Pa iza tog brda ima još jedan.
Kada ja jednom odem ti ćeš i dalje da šutiš. A tvoje nebo će uvijek biti uvijek plavo i blisko..
Tebe sigurno ne mogu zaboraviti.
Kako ću te bona zaboraviti,kažem tebi mila moja?
One se vraćaju.
Pakosnica:
-Zaboravio nego šta.A šta si drugo mislila.Taki su ti muškarci.Pomute slatke male glavise i noga.Rekoh li ti ja.A opet žao mji ,i tebe i njega.Niste bili baš skladan par,ali najskladniji koji sam je vidjela.
-Vidi ,vidi ko bi to reko daće pakosnica i jene lijepe lanuti,.Nemoj klonuti mila.Nije on taki.Nešto se ozbiljno i tužno dešava.Vjeruj mi.
Nas tri se u tišini zagrlismo,kleknusmo na koljena i:
-Oče naš koji jesi …